"Umirući bog" (20.dio)

Dvoglavi orao

Eleonora Toledska, supruga Cosima I. de' Medicija, velikog vojvode Toskane (1519.–1574.), praunuka Cosima Starijeg i viteza Reda zlatnog runa - odrasla je u Napulju, u kućanstvu sina Jacoba Abarbanela, Don Samuela Abarbanela, i snahe Benvenide. Njihova djeca vjenčavala bi se sa važnim kućama Este, Sforza i Savoy, koje su bile nasljedni pretendenti na Jeruzalemsko kraljevstvo. To je rezultiralo sa nekoliko velikih majstora tkz. Sionskog priorata, populariziranog u senzacionalističkom "Da Vincijevom kodu",  Dana Browna. Prema genealoškom istraživanju Iana Mlađova, kroz dvije putanje - od Agate Bugarske preko Plantageneta, i od dinastije Paleologa iz Montferrata koja je vladala Bizantskim Carstvom i koristila heraldički simbol dvoglavog orla - Savojska kuća može povezati svoje podrijetlo s dinastijom Bagratuni iz Armenije, koja je tvrdila da je židovskog podrijetla.

Dvoglavi orao je drevni motiv, koji se pojavljuje još u mikenskoj Grčkoj i na drevnom Bliskom istoku - posebno u hetitskoj ikonografiji. Jedan od najranijih primjera je Anzû, manje božanstvo ili čudovište, u nekoliko mezopotamskih religija, prikazan kao orao s glavom lava raširenih krila i još u svakoj kandži drži lava. Anzu je imao važan utjecaj na lik Tiamat, mezopotamske morske zmije ili zmaja, kojega je porazio Marduk ili Bel - što je bio ključan i odlučujući događaj u babilonskom epu o stvaranju, Enuma Eliš. Poput Baalovog epa, mit o Tiamat je jedna od najranijih zabilježenih verzija Chaoskampfa, bitke između kulturnog junaka i htonske (vodene zmije ili zmaja), koja se kasnije razvila u legendu o svetom Jurju i zmaju.

Orao je bio grb drevnih armenskih dinastija Arsakida, Mamikonjana i Bagratunija. U 11. i 13. stoljeću prikazi dvoglavog orla su  pronađeni u islamskoj Španjolskoj, Francuskoj i srpskoj kneževini Raški. Od 13. stoljeća nadalje postao je još rašireniji.

U islamskom svijetu koristili su ga Seldžučki sultanat Rum i Mamelučki sultanat. Otprilike do 10. stoljeća se dvoglavi orao pojavljuje u bizantskoj umjetnosti, ali kao carski amblem tek mnogo kasnije, tijekom posljednjeg stoljeća dinastije Paleologa.

Minijatura mađarskog poglavice Ügyeka, oca Almosa, koji na svom štitu prikazuje turulskog sokola, iz Iluminiranog rukopisa

Seldžuci, poput Mađara, potječu od Turaka, od kojih su naslijedili mitološki simbol turulskog sokola. Prema mađarskim legendama: Emese, majka Almosa, oca Arpada (osnivač mađarske nacije), bila je oplođena turulskim sokolom u snu. Simon od Geste, koji je napisao "Hunnorum et Hungarorum" krajem 13. stoljeća, identificirao je sokola po turskoj riječi 'turul', a zatim ga nazvao Árpada "od roda Turul". Prema Mađarskoj iluminiranoj kronici iz 14. stoljeća: "Na svom štitu, Atila je nosio grb, u obliku sokola sa  okrunjenom glavom. Sve dok su se upravljali kao zajednica, sve do vremena vojvode Géze, sina Taksonyja [unuka Arpada], svi Mađari u vojsci nosili su ovaj znak." 

Vjeruje se kako je Karlo Veliki koristio znak njemačkog carskog orla, ili Reichsadlera; a izvedeno je, u konačnici, iz Aquile ili standardnog orla rimske vojske. Fridrik Barbarossa popularizirao je upotrebu orla kao carskog amblema, koristeći ga u svim svojim zastavama, grbovima, kovanicama i oznakama. Judita Bavarska, majka Fridrika Barbarosse, bila je unuka Magnusa Billunga (vojvode Saske) i Sofije Ugarske (kćer Bele I. Ugarskog i Richeze Poljske). Njeno porijeklo vodi do Boleslava I. Okrutnog, koji je djelovao kao posrednik za Schechterovo pismo, koje je Hasdaija ibn Sapruta napisao kralju Josipu od Hazara. Rani prikaz dvoglavog orla u heraldičkom štitu, koji se pripisuje unuku Fridrika Barbarosse, caru Fridriku II., nalazi se u djelu "Chronica Majora", Matthewa Parisa. Nakon što je okrunjen za cara, 1433. godine, car Žigmund, koji je ujedno bio i kralj Ugarske, koristio je crnog dvoglavog orla, koji je, poput gnostičke zmije Ouroborosa koja grize svoj rep, iskorišten i kao amblem njegovog Reda Zmaja, što je uobičajeni alkemijski simbol. Od tada je jednoglavi orao (Reichsadler) predstavljao - titulu rimskog kralja; dok je dvoglava verzija, naslijeđena od dinastije Paleologa - titulu svetog rimskog cara.

Anzu, važan utjecaj za lik Tiamat, mezopotamske morske zmije ili zmaja kojeg je porazio Marduk, ili Bel, ključan i odlučujući događaj u babilonskom epu o stvaranju, Enuma eliš.

Kuća Savoja - poput kuća Gonzaga, Cleves, Lorraine, Wettin i Montferrat - započela je svoj uspon nakon što ih je priznao car Sigismund, osnivač Zmajevog reda. Kuća Savoja, čiji će potomci naslijediti titulu kralja Jeruzalema, bila je kraljevska dinastija, koja je  osnovana 1003. godine, u povijesnoj regiji Savoja. Područje je to koje obuhvaća, otprilike područje Zapadnih Alpa, između Ženevskog jezera na sjeveru i Dauphinéa na jugu. Kuća potječe od Humberta I., čiji je sin, Oton Savojski (1023.–1060.), naslijedio titulu grofa 1051. godine, nakon smrti svog starijeg brata Amadeusa I. Savojskog. Ženidbom s Adelaidom, nasljednicom marke Susa i grofovije Torin, Oton je stekao opsežne posjede u sjevernoj Italiji. Nakon toga, Kuća Savojskih usmjerila je svoje napore na širenja prema Italiji. Zemljište Kuće Savojskih zauzimalo je veći dio moderne Savoje i Pijemonta.

Otonova kći Berta se udala za Henrika IV., cara Svetog Rimskog Carstva. Njihova kći Agnes se udala za Fridrika I., vojvodu od Švabije, prvog vladara dinastije Hohenstaufen, i bila je baka Fridrika Barbarosse. Otona je naslijedio sin, Amadej II. Savojski; dok mu je sin bio Humbert II. Humbertova kćer; Adelaide od Maurienne, udala se za Luja VI. od Francuske; njihov sin Luj VII. od Francuske se oženio Eleonorom Akvitanijskom. Humberta II. je naslijedio je Amadej III., grof Savojski, a čija se kćer Matilda udala za Afonsa I. od Portugala. 

Osvajanje Carigrada, glavnog grada Bizantskog Carstva, od strane križara 1204. godine

Druga kraljevska titula Fridrika II. je bila kralj Jeruzalema, temeljem braka sa Izabelom II. Jeruzalemskom, kćeri Konrada od Montferrata i Izabele I. Jeruzalemske (potjecala od Baldvina II. Jeruzalemskog i Morfije Armenske, iz legende o Sidonskoj Lubanji). Markizi i vojvode od Montferrata su bili vladari teritorija u Pijemontu, južno od rijeke Pad i istočno od Torina, zvano Montferrat. Područje je 950. godine konstituirano kao marca Aleramica, od strane Berengara II. od Italije za njegovog zeta Alerma, tijekom preraspodjele moći na sjeverozapadu njegovog kraljevstva. Kada je Italija došla pod izravnu kontrolu Svetog Rimskog Carstva, 962. godine, Aleramove titule potvrdio je Oton Veliki.

Aleramovi potomci bili su relativno nepoznati sve do Rainiera, markiza od Montferrata, početkom 12. stoljeća. Oko 1133. godine, Rainierov sin, markiz Vilim V. se oženio Juditom od Babenberga (kćer Leopolda III. od Austrije i Agnese od Waiblingena). Agnesin prvi suprug bio je Fridrik I., vojvoda od Švabije, djed Fridrika Barbarosse. Kao polusestra Konrada III. od Njemačke, putem braka  sa Juditom, Vilim V. je uvelike povećao ugled obitelji. Vilim V. se uključio u talijansku politiku, između Konrada i bizantskog cara Manuela I. Komnena, postavljajući gibelinski presedan za svoje nasljednike, te se sa svojim sinovima uključio u križarske ratove.

Vilim V. bio je otac Konrada od Montferrata. Konradov brat je bio Bonifacije I., markiz od Montferrata, vođa Četvrtog križarskog rata (1201.–1204.). Iako je namjera Četvrtog križarskog rata bila ponovno osvajanje grada Jeruzalema od muslimana, niz događaja je kulminirao pljačkom Carigrada, glavnog grada Bizantskog Carstva, od strane križarske vojske, 1204. godine. Bonifacije je bio pretpostavljen za novog cara, ali Mlečani su ga odbacili i umjesto njega izabrali Baldvina Flandrijskog, koji je postao Baldvin I., prvi car Latinskog Carstva Carigrada. Bonifacije I. osnovao je Solunsko Kraljevstvo u Latinskom Carstvu Grčke.

Guy od Lusignana je izgubio pravo na jeruzalemsko prijestolje kada mu je umrla supruga Sibylla, 1190. godine. Konrad je potom stekao ovu titulu brakom s njenom polusestrom, Isabellom. Međutim, 1192. godine su Konrada ubili asasini. Preživjeli asasin je  mučenjem tvrdio kako je Richard Lavljeg Srca naredio ubojstvo. Isabella se kasnije udala za Richardovog nećaka, Henryja II. od Champagne. Nakon što je Isabella umrla, 1205. godine, njena i Conradova kćer, Marija, postala jeruzalemska kraljica. Marijin  polubrat, iz Aimeryjeva prvog braka s Eschivom od Ibelina, postao Hugo I. od Cipra i oženio se Marijinom polusestrom, Alice od Champagne. Marija se udala za Ivana od Brienne, vođu Petog križarskog rata, kada je napao Jeruzalem, sa Andrijom II. od Ugarske i vojvodom Leopoldom VI. od Austrije. Godine 1225. Ivan je svoju kćer Izabelu II. oženio za Fridrika II., čime je okončana Ivanova vladavina nad Jeruzalemskim Kraljevstvom. Godine 1231. je Ivan okrunjen, kao suvladar zajedno sa Baldvinom II., za vladara Latinskog Carstva u Carigradu. Nakon završetka Jeruzalemskog kraljevstva (1291.) osvajanjem od strane Saladina, Henrik II. je koristio i dalje titulu kralja Jeruzalema, a nakon njegove smrti titulu su preuzeli njegovi nasljednici, kraljevi Cipra.

Karlo I. Anžuvinski pobjeđuje svog protivnika, Manfreda, kralja Sicilije, u bitci kod Beneventa (1266.).

Napuljsko kraljevstvo

Nakon kraja Jeruzalemskog kraljevstva, 1291. godine, Henrik II. nastavio je koristiti titulu kralja Jeruzalema, a nakon njegove smrti titulu su preuzeli njegovi nasljednici, kraljevi Cipra. Sestra Amadeja IV. Savojskog, Beatrice, udala se za Ramona Berenguera IV., grofa od Provanse. Beatrice i Ramon imali su četiri kćeri: Margaretu od Provanse, suprugu Luja IX. od Francuske; Eleonoru od Provanse, suprugu Henrika III. od Engleske, koja je bila umiješana u slučaj krvne klevete zbog malog svetog Huga od Lincolna; Sanchije od Provanse, supruge Richarda od Cornwalla, sina Johna, kralja Engleske; i Beatrice od Provanse, supruga Karla I. od Anjoua, osnivač anžuvinskih kraljeva Napulja, koji je koristio titulu kralja Jeruzalema.

Godine 1277. je Karlo I. Anžuvinski kupio pravo na jeruzalemsko prijestolje od Marije od Antiohije. Marija je bila unuka Amalrika II. Jeruzalemskog i Izabele I. Jeruzalemske. Također, Marija je bila u bliskoj krvnoj vezi sa Conradinom, koji se okrunio za kralja Jeruzalema, jer je bio unuk Fridrika II. i njegove treće supruge, Izabele Engleske. Conradina je 1268. godine pogubio Karlo I. Anžuvinski, i uz papinsko odobrenje je zauzeo i Conradinovo kraljevstvo Sicilije. U vrijeme njegove smrti, Marija od Antiohije je ostala jedina živuća unuka Izabele I., te je polagala pravo na jeruzalemsko prijestolje temeljem krvne bliske veze sa bivšim  jeruzalemskim kraljevima. Visoki sud u Jeruzalemu, međutim, odbacio je njen zahtjev i izabrali su Huga III. od Lusignana, praunuka Izabele I., za sljedećeg vladara Jeruzalemskog kraljevstva.

Nakon pobune 1282. godine, Karlo I. Anžuvinski je bio prisiljen napustiti otok Siciliju, potjeran od trupa Petra III. Aragonskog. Karlo je, međutim, zadržao svoje posjede na sicilijanskom kopnu, uobičajeno je to poznato kao "Napuljsko kraljevstvo", prema  glavnom gradu. Karlo i njegovi anžuvinski nasljednici su uspjeli zadržali pravo na Siciliju, ratujući protiv Aragonaca do 1373. godine, kada se Ivana I. Napuljska (praunuka Karla II.) i formalno odrekla tog prava Ugovorom iz Villeneuvea. Ivaninu vladavinu je  osporio Luj I. Ugarski (sin Karla I. Ugarskog), koji je nekoliko puta osvajao kraljevstvo. Ivana I. je odigrala ulogu u konačnom padu prvog Napuljskog kraljevstva. Budući da nije imala djece, usvojila je Luja I., vojvodu od Anjoua, kao svog nasljednika. Luj je bio brat Ivana, vojvode od Berryja, Filipa Smjelog i Marije od Valoisa. Otac Luja I., Ivan II. od Francuske, imenovao ga je 1360. godine, vojvodom od Anjoua. 

Ivana I. je bila posljednja, od 106 ženskih biografija, koje je Boccaccio predstavio u svom djelu "De Mulieribus Claris" ("O slavnim ženama"). Tamo je opisana kao "Ivana, kraljica Sicilije i Jeruzalema, poznatija od drugih žena svog vremena po porijeklu, moći i karakteru“. Boccaccio je potvrdio kako je je Ivana I. direktni potomak visoke plemićke loze, tvrdeći da se to može pratiti sve do "Dardana, osnivača Troje, za čijeg su oca stari ljudi govorili da je Jupiter“. 

Rene od Anjoua, ili Dobri kralj René, osnivač Reda polumjeseca, Reda ljiljana od Lysa, i navodni veliki majstor Sionskog priorata

Zahtjev Ivane I. je bio suprostavljen zahtjevima njena rođaka, princa od Durazza. Ovako je efektivno uspostavljena mlađa anžuvinska loza, koja se ovdje natjecala sa višom lozom. To je dovelo do ubojstva Ivane I., 1382. godine, od strane princa od Durazza (unuk Karla II.). On je preuzeo prijestolje kao Karlo III. od Napulja. Dvije konkurentske anžuvinske loze su se borile  međusobno za posjed Kraljevine Napulj i to tijekom sljedećih desetljeća. Godine 1389., Luj II. Anžuvinski je uspio preuzeti prijestolje od Ladislava Napuljskog, sina Karla III., ali ga je Ladislav opet protjerao 1399. godine. Kći Karla III., Ivana II., naizmjenično je usvojila Alfonsa V. Aragonskog i Luja III. Anžuvinskog kao svoje nasljednike. Konačno je predala nasljedstvo Lujevom bratu, Renéu od Anjoua, koji ju je naslijedio 1435. godine. 

Sigismund Luksemburški, car Svetog Rimskog Carstva i osnivač Reda Zmaja

Godine 1430., kada je umro Luj I. od Bara, posljednji vojvoda od Bara u muškoj lozi, titula Bar je prešla na njegovog pranećaka, Renéa od Anjoua, koji je već nosio slijedeće titule: grofa od Pijemonta, (sada i) vojvodu od Bara, vojvodu od Lorraine, kralja Napulja, titularnog kralja Jeruzalema i Aragona, te navodnog velikog meštra Sionskog priorata. René je bio praunuk Marije od Valoisa i Roberta I., vojvode od Bara. René se oženio Isabellom, vojvotkinjom od Lorraine. 1434. godine ga je car Svetog Rimskog Carstva, Sigismund Luksemburški, osnivač Reda Zmaja, priznao za vojvodu od Lorraine.

Godine 1441. je Napulj također osvojio Alfonso V. Aragonski, također član Reda Zmaja, kojega je Ivana II. prvo usvojila, a zatim odbacila, kada je poduzela šestomjesečnu opsadu Napulja. René Anjounski se vratio u Francusku iste godine, i premda je zadržao titulu kralja Napulja, njegova efektivna vlast nikada nije vraćena. Alfonso V. je bio sin Ferdinanda I. Aragonskog, koji je bio osnivač Reda staklenke. Prema legendi je Red staklenke bio jedan od najstarijih vojnih redova u Europi, osnovan u Kraljevini Navarri u 11. stoljeću. Prema najrazrađenijoj verziji legende: red je osnovao García III., 1043. godine. Dok je lovio sa svojim sokolom, koji je lovio goluba, obje ptice su zastale na ulazu u špilju u Nájeri, unutar koje se nalazila slika Djevice Marije pored staklenke s ljiljanima, simbola Navještenja. García je odlučio izgraditi samostan u blizini špilje, što je postalo Santa María la Real iz Nájere i istovremeno je stvorio Orden de la Terraza (arhaična riječ za staklenku). Nakon što je Ferdinand preuzeo Aragonsku krunu, Red staklenog reda efektivno je postao kraljevski red u njegovim kraljevstvima, uključujući Aragon, Siciliju i Napulj (nakon 1443. godine). 1415. godine je Ferdinand I. dodijelio članstvo u ovom redu i caru Sigismundu. Također, dodijelio je članstvo i  veleposlanicima kralja Ladislava Napuljskog. Alfonso V. Aragonski je uveo ovaj red u Kraljevinu Napulj, nakon što ju je osvojio 1443. godine. Alfonso V. dodijelio je red Filipu Dobrom, nakon što je potonji potvrdio njegov izbor u Red zlatnog runa.

Lijevo: Alfonso V. Aragonski (1396.–1458.), član Reda zmaja i Reda zlatnog runa. Desno: Filip Dobri je osnovao Red zlatnog runa,  kako bi proslavio svoj brak s Izabelom Portugalskom, sestrom Henrika Moreplovca, velikog majstora Kristovog reda.

Sestra Renéa od Anjoua, Marija, udala se za Karla VII. od Francuske. Karlo VII. je podržao Renéov zahtjev za pokrajinu Lorraine, prema pravu svoje supruge Isabelle, starije kćeri Karla II. od Lorraine, ali to je osporio Antonije od Vaudémonta. Antonije (Antony) je porazio Renéa kod Bulgnévillea (1431.), zarobio ga i predao Filipu Dobrom. Pušten je uvjetno slijedeće godine, kada je pristao predati svoje sinove (Ivana i Luja) kao taoce. Također, René je 1433. godine pristao da se njegova starija kći Yolande de Bar uda za Antonijevog sina Ferryja II. od Vaudémonta. Govori se kako je Yolande naslijedila svog oca na mjestu velikog meštra Sionskog priorata. U 19. stoljeću je napisana romantizirana verzija Yolandeinog ranog života, dramom Henrika Hertza "Kći kralja Renéa", koja je kasnije adaptirana u operu Čajkovskog, naslova "Iolanta".

No, 1434. godine, kada je Sigismund priznao Renéa kao vojvodu od Lorrainea, i kada je René naslijedio dodatno Anjou i Provansu od Luja III. - Filip Dobri je pozvao Renéa natrag u zatočeništvo. René je konačno oslobođen 1437. godine, jer je za sebe obećao  veliku otkupninu, uz dodatne teritorijalne ustupke. Mir između Renéa i Filipa konačno je sklopljen kada se Renéov najstariji sin Jean od Kalabrije oženio Marie od Burbona (nećakinja Filipa Dobrog) 1444. godine.

Središnji dio rondele prikazuje štit s grbom Renéa Anžuinskog. Na grbu (od gore lijevo do dolje desno): Kraljevina Mađarska (Stara), Anžuvinsko-Napuljska, Kraljevina Jeruzalemska, Vojvodstvo Anžuvinsko i Vojvodstvo Bar. Preko svega je postavljen štit,  simbol Kraljevine Aragon. Iznad štita je okrunjena kaciga s grbom dvostrukog ljiljana, između para zmajskih krila. Iza kacige i štita je plašt ukrašen grbom Anžuvinca. Iznad grba, slova IR u velikim tiskanim slovima u obliku debla odnose se na Renéovo kršćansko ime i ime njegove druge supruge, Jeanne de Laval. Ispod štita je oznaka Renéovog viteškog Reda polumjeseca ('Croissant'), ogrlica s natpisom OS:EN:CROISSANT

Kako je Reneova kćer, Margareta Anžuvinska, bila u braku sa Henrikom VI. - René je izvršio pritisak na Margaretu neka nagovori svog supruga da se odrekne Mainea i engleskih zahtjeva za Anžuvinom, na što je Henrik pristao. Maine je, na kraju, vojno osvojen 1448. godine. Te je godine René osnovao neo-arturijanski i vojni Red polumjeseca, kako bi dostigao razinu i prestiž koji je imao Red zlatnog runa. Opisana svrha ovog Reda je bila ponovna uspostava judejsko-kršćanskog Kraljevstva Jeruzalem. Sam René je opisao Red polumjeseca kao oživljenu verziju starog Reda broda i dvostrukog polumjeseca, a koji je stvorio Luj IX. za plemiće koji su ga pratili u nesretnom Šestom križarskom ratu, poznato kao križarski rat Fridrika II., vojnoj ekspediciji za ponovno zauzimanje grada Jeruzalema. Vladar Reda bi bio, u teoriji, vladajući kralj Jeruzalema, koji je iz dinastije Anžuvinaca. Među ranijim članovima su bili: Renéov zet, Ferry, kao i stariji Cosimo de Medici. Cosimov interes za drevne rukopise, koji je doveo do osnivanja njegove akademije platonskih studija u Firenci (na čelu s Marsiliom Ficinom), potaknuo je na isto i Renéa Anžuvinca, koji je također poticao širenje talijanske renesansne misli na vlastitim posjedima.

Nakon kratkog razdoblja od 1453. do 1473. godine, vojvodstvo Lorraine se vratilo dinastiji Vaudemont, putem Yolandinog sina, Renéa II., vojvode od Lorraine, koji je istovremeno bio: grof od Vaudémonta, vojvoda od Lorraine, vojvoda od Bara, te je polagao pravo na krunu Kraljevine Napulj i Grofovije Provanse kao vojvoda od Kalabrije, i kao kralj Napulja i Jeruzalema.

Amadeusa VIII. (1383.–1451.) je njegov rođak, car Svetog Rimskog Carstva Sigismund, osnivač Zmajevog reda, uzdigao na titulu savojskog vojvode 1416. godine.

Kuća Savoy

Godine 1396., kada su titula i privilegije posljednjeg kralja Armenskog Kraljevstva Kilikije, Lava V., prenesene na njegovog rođaka Jakova I. iz dinastije Lusignan - titula kralja Armenije je onda ujedinjena s titulama kralja Cipra i kralja Jeruzalema. Jakovljeva kći,  Marija od Lusignana, udala se za Ladislava Napuljskog. Njihov se sin i nasljednik, Janus od Lusignana, oženio Charlotte od dinastije Bourbona. Janusa je naslijedio Ivan II. Ciparski, koji se oženio Helenom Paleologinom, članicom dinastije Paleologa, kao i titularnom kraljicom Armenije i Jeruzalema. Dinastija Paleologa, koja je koristila dvoglavog orla kao svoj amblem, potječe izravno od Komute Nikole (umro 1014.). On je bio osnivač dinastije koja je vladala Prvim bugarskim Carstvom, a koji se oženio Ripsime ili Hripsime, moguće kćerkom armenskog kralja Ašota II. (iz armenske dinastije Bagratuni), koja je tvrdila kako je židovskog podrijetla. Nikola je također bio pradjed Agate Bugarske, od koje potječu kraljevi Škotske i kuća Plantageneta.

Ova dinastija je započela 1261. godine, kada je Mihael VIII. Paleolog ponovno osvojio Carigrad od križara, 1261. godine. Dvoglavi orao simbolizirao je interese ove dinastije, i na Istoku i na Zapadu. Dvoglavog orla vratile su u Zapadnu Europu dvije kćeri Balduina I. i Marije od Champagne. Margareta II., grofica od Flandrije, kovala je svoje kovanice s orlom u Flandriji. Njena sestra Ivana, druga grofica od Flandrije, udala se za Tome II. Savojskog, čime je orao postao dijelom grba Savojskog kraljevstva. Smatra se kako je otac Tome II., Toma I. Savojski, 1207. godine u Baselu - usvojio crnog jednoglavog orla s grimiznim kandžama i kljunom za svoj grb, kada je podržao Hohenstaufnere. Brat Tome II., Petar II., grof od Savoje, je dobio od engleskog kralja Henrika III. na poklon zemlju između Stranda i Temze. Tamo je 1263. godine sagradio Savojsku palaču, tamo se danas nalazi  hotel Savoy, također je usvojio dvoglavog orla kao svoj grb. 

Amblem dvoglavog orla bizantske dinastije Paleologa.

Mihaela VIII. je naslijedio Andronik II. Paleolog (1258.–1332.), koji se oženio Anom Ugarskom (kćer Stjepana V. Ugarskog i sestra Marije Ugarske). Andronikov unuk je bio Andronik III. Paleolog, koji se oženio Anom Savojskom, kćeri Tome II. i Ivaninog sina, Amadeja V. Savojskog. Andronik III. i Ana bili su pradjed i pradjed Helene Paleolog.

Posljednji vladajući monarsi Cipra i Jeruzalema su bili Ivan II. i Helenina kći, Charlotte I., koju je naslijedio njen uzurpatorski polubrat Jakov II.. Ovaj je umro 1473. godine, ali je imao (posthumno) sina Jakova III., koji je isto umro godinu dana kasnije. Mletački trgovci bili su značajno prisutni na Cipru i obje su smrti bile vrlo sumnjive. Ubrzo nakon smrti bebe Jakova, Mletačka Republika je preuzela kontrolu, te su učinili Cipar mletačkom kolonijom.

Druga supruga Andronika II. je bila Irena od Montferrata. Kada je 1306. godine 'Marka' Montferrat prešla na Paleologe (od Aleramika, čija je loza izumrla), Irenina su djeca naslijedila simbol dvoglavog orla. Od Teodora I. od Montferrata nadalje su grbovi ovih markiza sadržavali navedeni heraldički simbol. Kćer Teodora I., Yolande Palaeologina od Montferrata udala se za Amonea, grofa Savojskog. Aimoneov sin i nasljednik, Amadej VI. se oženio Bonnom od Burbona, kćerkom Petra I., vojvode od Burbona, i Izabele od Valoisa, nećakinje Filipa IV. Lijepog od Francuske. Oni su, opet, bili roditelji Amadeusa VII., grofa Savojskog, koji se  oženio Bonne od Berryja, kćeri Ivana, vojvode od Berryja.

Lijevo: Filip II., vojvoda od Savoje (1438.–1497.), oženio se Margaretom Burbonskom, nećakinjom Filipa Dobrog, osnivača Reda zlatnog runa. Desno: Karlo Emanuel I., vojvoda od Savoje (1562.–1630.), vitez Reda zlatnog runa, pretendent na kralja Jeruzalema

Sin Amadeusa VII. i Bonne, Amadeus VIII. od Savoje, uzdignut je od strane cara Sigismunda na status vojvode od Savoje, 1416. godine. Amadeus VIII. je bio pretendent na papinstvo (1439.-1449.) imena Felix V.; te je bio opozicija Eugenu IV. i Nikoli V., te se smatra posljednjim povijesnim protupapom. Sin i nasljednik Amadeusa VIII., Luj, vojvoda od Savoje, oženio se tetkom Charlotte I., Annom de Lusignan, sestrom Ivana II. Ciparskog. Njihov sin, Filip II., vojvoda od Savoje se oženio Margaretom Burbonskom, kćeri Karla I., vojvode Burbonske i Agnes Burgundske (sestra Filipa Dobrog). Filipova sestra, Charlotte, udala se za francuskog kralja Luja XI. (1423.–1483.). Ovaj francuski kralj, Luj XI., bio je unuk Yolande Aragonske. Ona je bila ona snaga u kraljevskoj obitelji koja je zaslužna za protjerivanje Engleza iz Francuske. Luj XI. oženio se Charlotteom protiv želje svog oca Karla VII., koji je poslao vojsku da prisili sina prihvatiti njegovu naredbu. Luj XI. je pobjegao u Burgundiju, gdje ga je ugostio Filip Dobri, vojvoda od Burgundije, najveći neprijatelj Karla VI.

Nećak Filipa II., Karlo I., vojvoda od Savoje, je bio sin Amadeusa IX. i Yolande od Valoisa (kćer francuskog kralja Karla VII.). Karlo I. je bio dvostruko rodbinski vezan s nećakinjom Ane Lusignan, kraljicom Charlotte I. od Cipra, a koja nije imala djece. Charlotte I.  nije bila samo rođakinja njegova oca Amadeusa IX. (u prvom koljenu) i na način što se njena prava prirodno spuštaju do te loze; nego je bila i udovica Karlovog ujaka po ocu, Luja od Savoje, grofa od Ženeve, koji je umro 1482. godine. Charlotte, međutim, nije imala kraljevstvo, budući da ju je tijekom 1460-ih godina iz vlastitog legitimnog kraljevstva Cipra, prognao nezakoniti polubrat,  Jakov II. od Cipra. Godine 1485., u zamjenu za godišnju mirovinu od 4300 florina, Charlotte I. je ustupila svoja prava na Cipar, Armeniju i Jeruzalem - Karlu I., slijedećem legitimnom nasljedniku Janusa. Samo kraljevstvo Cipra je držala Mletačka republika, ali Savojska dinastija nastavila je polagati pravo na njega.

Karlo III. Savojski je naslijedio je svog polubrata Philiberta II. i postao glava Savojske dinastije, koja je sada posjedovala titule kraljevstava Cipra, Jeruzalema i Armenije. On se oženio bogatom, lijepom i ambicioznom infanticom, Beatrice od Portugala, koja je bila kćer najbogatijeg monarha Europe, u to vrijeme. Bio je to Manuel I. od Portugala, vitez Reda zlatnog runa i veliki majstor Kristovog reda. Manuel I. bio je unuk Edwarda I. od Portugala, brata princa Henrika Moreplovca, koji je bio osnivač Kristovog reda. Beatricina majka, Marija Aragonska, je bila kći katoličkih monarha Ferdinanda II., viteza Zlatnog reda, i Izabele Španjolske.

Visconti-Sforza tarot, najstarije sačuvane tarot karte, naručio je Filippo Maria Visconti, milanski vojvoda, i njegov nasljednik i zet,  Francesco Sforza, član Reda polumjeseca.

Kuća Visconti

Viscontijevi su vladali Milanom do rane renesanse, prvo kao lordovi, a zatim od 1395. godine, uz moćnog Giana Galeazza (1351.–1402.) su dobili vojvodstvo. On je postao prvim milanskim vojvodom, te je nastojao ujediniti sjevernu Italiju i Toskanu. Gian Galeazzo je bio sin Galeazza II. Viscontija i Biance Savojske, sestre Amadeusa VI. Savojskog. Polubrat Galeazzo II. je bio Bernabò Visconti, otac Viridise Visconti. Ernest Željezni, iz dinastije Habsburg, član Reda zmaja i sin Leopolda III., vojvode od Unutarnje Austrije, oženio je Viridisu Visconti. Viridisina sestra, Taddea Visconti, udala se za Stjepana III., vojvodu od Bavarske. Njihova kćer, Isabeau od Bavarske, udala za Karla VI. od Francuske. Nakon toga se opet njihov sin, Karlo VII. od Francuske, oženio Marijom Anžuvinskom, sestrom Renéa od Anžuvina, i bio je otac kralja, Luja XI. od Francuske (1423.–1483.).

Francesco I. Sforza (1401.–1466.), vitez Reda podvezice; i Caterina Sforza (1463.–1509.), alkemičarka

Prva supruga Giana Galeazza bila je Isabelle od Valoisa. Njihova kćer, Valentina Visconti, udala se za svog rođaka, Luja I., vojvodu od Orléansa, brata Karla VI. od Francuske. Vladavina Viscontija u Milanu je završila smrću Filippa Marija Viscontija (1447.), koji je bio sin Giana Galeazza Viscontija i njegove druge supruge, Caterine Visconti. Filipova druga supruga bila je Marie Savojska, kći Amadeusa VIII. Savojskog, koji je kratko vladao kao protupapa Felix V. i to uz Filippovu podršku. Filippa Mariju naslijedila je kratkotrajno republika. Nakon toga je njegov zet, Francesco I. Sforza, član Reda polumjeseca, oženio Filipovu nezakonitu kćer, Biancu Mariju, te je uspostavio vladavinu dinastije Sforza. Godine 1440., kada je Alfonso I. od Aragona okupirao franjevačke posjede Francesca I. u Napuljskom kraljevstvu, pomirio se s Filippom Viscontijem. 1442. godine se Filipo bio udružio sa Renéom Anžuvinskim i krenuo u pohod na južnu Italiju. Za vrijeme vladavine Francesca I., Firenca je bila pod zapovjedništvom Cosima de Medicija. Dvojica vladara su postala bliski prijatelji. Godine 1447., kada je Francesco I. Sforza preuzeo vlast u Milanu, ubrzo je pretvorio grad u glavno središte umjetnosti i učenja, koje je privuklo renesansnog humanista Leonea Battistu Albertija. 

Francesco, ali i njegov tast Filippo prije njega, naručili su Visconti-Sforza tarot špilove, koje su danas najstarije sačuvane tarot karte. Naručili su karte od Marziana da Tortone, koji je bio kreator igre Šesnaest obogotvorenih heroja. Primjerak je poslao Jacopo Antonio Marcello, član Reda polumjeseca, Isabelli, vojvotkinji od Lorraine, supruzi Renéa od Anjoua. Martiano je opisao izgubljeni tarot špil kao špil od šezdeset karata, gdje je šesnaest karata prikazivalo rimske bogove, uz boje koje prikazuju četiri vrste ptica. Šesnaest karata se smatralo "adutima", jer se 1449. godine Marcello prisjetio kako je (tada već pokojni) Visconti izumio "novu i izvrsnu vrstu trijumfa". Prema povjesničarki tarota, Gertrude Moakley: maštovite slike karata (od Lude do Smrti) su bile inspirirane kostimiranim figurama, koje su sudjelovale u karnevalskim povorkama. Poput uobičajenih igraćih karata, tarot ima četiri boje, od po četrnaest karata. Osim toga, tarot ima zaseban adut od 21 karte, uz jednu kartu koja je poznata kao Budala, što je predak modernog Jacka. U Firenci se koristio prošireni špil od 97 karata, nazvan Minchiate, koji uključuje astrološke simbole i četiri elementa, uz tradicionalne tarot motive. Najraniji spomen 'minchiata' se pronalazi u pismu Luigija Pulcija, Lorenzu de Mediciju, 1466. godine. Riječ minchiate dolazi od dijalektne riječi koja označava "glupost" ili "sitnicu", što je izvedeno iz mencle, vulgarnog oblika riječi mentula, što je latinska riječ za "falus". Riječ minchione je u talijanskom jeziku potvrđena kao "budala". Joker i Budala, u Tarotu ili Tarocku, imaju mnogo sličnosti, i po izgledu i po svojoj funkciji u igri.

Sin Francesa I., Galeazzo Maria Sforza je bio otac Caterine Sforze, čije eksperimentalne aktivnosti u alkemiji, potiču interes Medicija za ovu temu, što je potrajalo do 17. stoljeća. Caterina je bila jedna od najpoznatijih žena talijanske renesanse, kao i jedna od rijetkih žena o kojima je Machiavelli detaljno raspravljao. Machiavelli je prepričao poznati incident: Caterininoj djeci su  prijetili da će postati taoci ili biti ubijeni, no ona je pokazala kako ima sve što joj je potrebno da stvori drugu djecu, tako što je  podigla suknje i pokazala genitalije. Caterina je također provela niz eksperimenata u alkemiji, čiji su rezultati zabilježeni u rukopisu pod nazivom "Gli Experimenti", uz recepte za čišćenje kućanstva, medicinske lijekove, pa čak i otrove. Iako je izvorni rukopis sada izgubljen, tekst je posthumno prepisao Lucantonio Cuppano, 1525. godine.

Cuppano je bio sljedbenik Caterininog sina, poznatog kondotijera, Ludovica de' Medici, poznatog kao Giovanni delle Bande Nere. Njegov otav, odnosno Caterinin suprug, bio je Giovanni de Medici, unuk Lorenza Starijeg (brat Cosima de Medicija, Starijeg). Giovanni i njegov brat, Lorenzo di Pierfrancesco de Medici, stavljeni su pod tutorstvo svog starijeg rođaka, Lorenza Veličanstvenog, i učili su kod Marsilija Ficina. Podrška braće Savonaroli donijela im je nadimak Popolano, "običan čovjek". 1501. godine su Lorenza osumnjičili kako je skovao zavjeru sa Cesareom Borgiom, kako bi pogodovao potonjem u osvajanju grada. Početkom 16. stoljeća, Amerigo Vespucci je većinu svojih poznatih pisama o "Novom svijetu" slao Lorenzu Mediciju.

Alfonso I. d’Este, vojvoda od Ferrare (1476.-1534.). Autor slike: Tizian

Kuća Este

Obitelj Borgia dogovorila je nekoliko brakova za sestru Cesarea Borgie, zloglasnu Lucreziju Borgia, koji bi unaprijedili njihov vlastiti politički položaj, uključujući: Giovannija Sforzu, gospodara Pesara i Gradare, grofa od Catignole; Alfonsa od Aragona, vojvodu od Biscegliea i princa od Salerna; i Alfonsa I. d’Este, vojvodu od Ferrare, iz kuće Este, za kojeg se govorilo da je davidskog podrijetla. Kuća Este je talijanska kneževska obitelj, povezana sa nekoliko kraljevskih dinastija, uključujući Habsburgovce i britansku kraljevsku obitelj. Prvi poznati član kuće Este je bio markgrof Adalbert od Mainza (umro 951.?), također poznat kao "il Margravio" ili "Adalberto III.", koji je bio talijanski plemić povezan s obitelji Obertenghi, ali i poznati predak nekoliko obitelji: Este, Pallavicini i Malaspina. Adalbert je bio ili prvorođeni sin Lamberta, markgrofa Toskane (umro 938.), ili Lambertov brat, Guy, markgrof Toskane koji je bio oženjen Marozijom; kćer rimskog konzula Teofilakta (grof Tuscula) i Teodore (držala u svojim rukama stvarnu moć Rima tog vremena). Njihovi su potomci kontrolirali papinstvo sljedećih stotinu godina.

Razdoblje Marozije, Teofilakta, njihovih rođaka i saveznika - "Saeculum obscurum" ("Mračno doba“), ili "pornokracija" ("vladavina prostitutki") - kako je razdoblje poznato među njemačkim povjesničarima 19. stoljeća. Marozija je bila navodna ljubavnica pape Sergija III.; također, papa Ivan X. joj je dodijelio neviđene titule: "senatrix" ("senatorica") i patricije Rima. Edward Gibbon je o njoj napisao: "Utjecaj dviju sestara prostitutki, Marozije i Teodore, bio je utemeljen na njihovom bogatstvu i ljepoti, njihovim političkim i ljubavnim intrigama; najvatreniji njihovi ljubavnici bili su nagrađeni rimskom tijarom, a njihova vladavina možda je u tim mračnijim vremenima sugerirala basnu o ženi papi. Nezakonito dijete, dva unuka, dva praunuka i jedan prapraunuk, samo od Marozije, (što je rijetka genealogija) su sjedili na stolici svetog Petra". Papa Ivan XIII. je bio njen nećak, potomak mlađe sestre Teodore. Sa 15 godina je Marozija postala ljubavnica pape Sergija III., kojega je poznavala dok je još bio biskup Porta.

Marozia (890.–937.), prostitutka i ljubavnica pape Sergija III.; predak kuće Este i obitelji Colonna

Kako bi se suprotstavila utjecaju još jednog od svojih navodnih ljubavnika, pape Ivana X., Marozija se potom udala za njegovog protivnika, Guya od Toskane. Zajedno su napali Rim, uhitili i zatvorili papu Ivana X., u Lateransku saborsku palaču. Guy ga je ili dao ubiti 928. godine, ili je papa Ivan X. jednostavno umro u zarobljeništvu. Marozija je preuzela vlast u Rimu državnim udarom. Sljedeći pape, Lav VI. i Stjepan VII., bili su njene marionete. Godine 931. je čak uspjela postaviti svog sina, preko pape Sergija III.,  kao papu Ivana XI. Kada je Guy umro, 929. godine, Marozija je pregovarala o novom braku s njegovim polubratom, Hugom od Arlesa (880.– 47.), koji je izabran za kralja Italije.

Adalbert je bio otac Oberta I., čiju je titulu grof-palatin potvrdio Oton Veliki. Ubrzo nakon preuzimanja talijanskog prijestolja, Berengar II. od Italije je napravio reorganizaciju svojih teritorija koje su se nalazile južno od rijeke Pad. Podijelio ih je u 3 nove 'Marke', koje su nazvane po njihovim markgrofovima: marca Aleramica od Alerama; marca Arduinica od Arduina Glabera, iz dinastije Arduinici; marca Obertenga od Oberta I.

Obertov unuk, Albert Azzo II., markgrof od Milana (996.–1097.), smatra se osnivačem Casa d'Este (Kuće Este). On je sagradio dvorac u Esteu, blizu Padove, i tako je sama dinastija nazvana po tom mjestu. Albert Azzo II. oženio se Kunigundom od Altdorfa, kćeri Welfa II., grofa od Altdorfa i Imize od Luksemburga. Imiza je bila kćer Fridrika od Luksemburga, sina Sigfrieda, grofa od Ardena, preko kojega je kuća Luksemburg tvrdila kako potječe od ženskog demonskog zmaja, Melusine. Albert Azzo II. imao je tri sina iz dva braka, od kojih su dvojica postali preci dviju grana obitelji. Welf I., vojvoda Bavarske, predak je starije grane, kuće Welf, koji su postali poznati kao Guelfi i povijesni neprijatelji Guilda. Hugo je naslijedio francusku grofoviju Maine, ali je umro bez nasljednika, tako je Fulco I., markgrof Milana, postao predak mlađe talijanske loze obitelji Este. Dvije preživjele grane, uz Henrika Lava na njemačkoj strani, su 1154. godine sklopile sporazum kojim su talijanski posjedi dodijeljeni mlađoj lozi obitelji, Fulc-Este, koja je stekla Ferraru, Modenu i Reggio. Sve kasnije generacije talijanske grane su potomci Fulca d'Este.

Lijevo: Lucrezia Borgia, kći pape Aleksandra VI., sestra Cesarea Borgije. Desno: Lucrezia de Medici, vojvotkinja Ferrare, kćer Cosima I. Medicija, velika vojvotkinja Toskane, supruga Alfonsa II. d’Este. 

Mlađa grana dinastije Este je uključivala vladare gradova Ferrare, Modene i Reggia. Ferrara je postala značajno središte kulture,  pod Niccolòom d'Este III. Njegovi su nasljednici bili njegovi nezakoniti sinovi, Leonello d'Este i njegov brat Borso, kojega je car Fridrik III., 1452. godine, uzdigao kao vojvodu Modene i Reggia, primio je ova vojvodstva kao carski feud. Sa jednom od svojih ljubavnica, Giraldonom Carlino, Alfonso V. Aragonski je imao troje djece, uključujući kćer Mariju, koja se udala za Leonella. Borsa je naslijedio polubrat Ercole I. d'Este, vojvoda od Ferrare; jedan od najznačajnijih mecena umjetnosti u Italiji krajem 15. i početkom 16. stoljeća. Brat Ercola I., Sigismondo d'Este, nazvan je po svom kumu, caru Sigismundu. Ercole je bio štovatelj heretika Savonarole, koji je također bio iz Ferrare, te se savjetovao s njim o duhovnim i političkim pitanjima. Sačuvano je otprilike desetak pisama između njih. Ercole je pokušao osloboditi Savonarolu, kada je uhićen od strane crkvenih vlasti Firence, ali nije uspio. Savonarola je spaljen na lomači 1498. godine. Nekoliko godina poslije je Ercole zamolio svog novozaposlenog skladatelja, Josquina des Preza, neka napiše glazbeni testament, strukturiran na Savonarolinoj zatvorskoj meditaciji "Infelix ego", što je rezultiralo "Miserereom". Prvi siguran zapis o des Prezovom zaposlenju datira iz 1477. godine, također pokazuje da je bio pjevač u Aix-en-Provenceu, u kapeli Renéa od Anjoua.

Kao glavni grad vojvodstva d'Este, Ferrara je bila središtem talijanskog i europskog judaizma. U gradu je živjelo više od 2000 Židova, od ukupno 30000 stanovnika, tijekom 'zlatnog' doba, između 15. i 16. stoljeća. Aškenaski Židovi iz Njemačke, i Sefardi koji su dočekani nakon protjerivanja iz Španjolske, živjeli su jedni pored drugih, kao i pod zaštitom lokalnih vlasti. Godine 1448., na zahtjev Leonella d'Este, papa Nikola V. je ugušio antižidovske propovijedi fratara. Borso je izjavljivao kako će zaštititi sve Židove,  koji uđu na njegove zemlje. Godine 1473. je Ercole I., protiveći se papinskim zahtjevima, zaštitio svoje židovske podanike, posebno je pazio na lihvare. Godine 1481. je ovlastio Samuela Mellija iz Rima neka kupi vilu u Ferrari i pretvori je u sinagogu, koja se još i danas koristi. Španjolski Židovi su bili dobro primljeni u Ferrari od strane Ercolea I., kao i u Toskani posredovanjem Jehiela iz Pise i njegovih sinova. Jehiel je bio u bliskim odnosima s Don Isaacom Abravanelom, sa kojim se dopisivao. Čini se kako je talijanski rabin i kabalist, Johanan Alemanno, učitelj Pica di Mirandole, godinama živio u Jehielovoj kući. Godine 1492., kada su se prve izbjeglice iz Španjolske pojavile u Italiji, Ercole I. je dopustio nekima od njih da se nasele u Ferrari, obećavši im kako će birati svoje vlastite vođe i suce, dopustio im je bavljenje trgovinom i medicinom, uz to što im je odobrio smanjenje poreza.

Ercole I. se oženio Eleonorom Napuljskom, čiji je otac bio vitez podvezice, Ferdinand I. Napuljski, dok je njegov otac bio Alfonso V. Aragonski, i obojica su bili članovi Reda zmaja i Reda zlatnog runa. 1491. godine je Ercolea I. naslijedio njegov sin Alfonso I. d'Este, vojvoda od Ferrare. On se oženio Annom Sforza, kćerkom Galeazza Marije Sforze i Bone Savojske. Godine 1464. se Bona Savojska trebala zaručiti za Edwarda IV. od Engleske, ali je u međuvremenu otkriven njegov tajni brak s Elizabetom Woodville. Ercole II. d'Este, sin Alfonsa I. i njegove druge supruge Lucrezije Borgie, oženio se Renée od Francuske, kćerkom Luja XII. od Francuske. Njihov sin Alfonso II. d'Este se oženio Lucrezijom, kćerkom Cosima I. de Medicija.

Nakon smrti pape Pavla III., rođenog kao Alessandro Farnese i koji je pokazivao naklonost Židovima, započelo je razdoblje sukoba, progona i malodušnosti. Godine 1537. je Jacob Abarbanel, jedan od dvojice braće Isaaca Abarbanela, odigrao ključnu ulogu utječući na Cosima I. de Medicija neka dopusti Židovima i Maranima iz Španjolske i Portugala da se nasele u Firenci. Cosimova supruga, Eleonora di Toledo, bila je kći Pedra Álvareza de Toleda, potkralja Napulja. Prije nego što se konačno nastanila u Toskani, Eleonora je odrasla u Napulju, i to u kućanstvu Jacob Abarbanelovog sina, Don Samuela Abarbanela i snahe Benvenide, koju je nastavila poštovati kao svoju majku. Eleonorin otac je bio namjesnik guvernera cara Karla V. i brat vojvode od Albe. Po očevoj strani, Eleonora je bila careva treća rođakinja, jer su im prabake bile kćeri Fadriquea Enríqueza de Mendoze,  unuka kralja Alfonsa XI. od Kastilje. Mendozin otac je bio Alonso Enríquez, sin Fadriquea Alfonsa, 25. majstora Reda Santiaga i Židovke po imenu Paloma. Polusestra Alonsa Enríqueza je bila Juana, kraljica Aragona, majka Ferdinanda II. Aragonskog, muža kraljice Izbele od Španjolske. Došlo je do pokušaja uvođenja inkvizicije u napuljsko kraljevstvo, tada pod španjolskom vlašću, također je i car Karlo V. bio vrlo blizu odluke o protjerivanju Židova iz Napulja, kada ga je Benvenida natjerao da odgodi akciju. Nekoliko godina kasnije, 1533. godine, proglašen je sličan dekret, kada su Jakobov brat Samuel Abarbanel i drugi, svojim utjecajem uspjeli nekoliko godina spriječiti izvršenje edikta.

Godine 1532. je Ercole II. izdao još jednu dozvolu, kojom je Židovima iz Češke i drugih zemalja srednje Europe dopušteno doći i naseliti se u Ferrari. U vremenu između 1524. i 1538. godine je Ercole II. ohrabrivao Marane u naseljavanju. 1553. godine im je dopušteno neka se vrate židovskoj vjeri. Godine 1540. je poziv za naseljavanje u Ferrari upućen progonjenim Židovima Milana, a godinu dana kasnije i onima koji su prognani iz Napuljskog kraljevstva. Situacija se pogoršala nakon 1597. godine, kada je Alfonso II. umro bez muškog nasljednika. Tada su dvor i ostali d'Este napustili grad, a papinstvo preuzelo kontrolu. D'Este su otišli u Modenu, a za njima je krenuo i niz Židova.

Palazzo Vecchio

Cosimo I. de Medici je bio sklon alkemiji, što je strast koju je naslijedio od svoje bake, Caterine Sforza. Cosimo I. postao je vojvoda od Firence 1537. godine, a veliki vojvoda Toskane je postao tek 1569. godine. Godine 1541., kao dio svog političkog programa, a i zato što mu je supruga Eleonora od Toleda upravo rodila nasljednika, Francesca I. de Medicija - Cosimo I. odlučio je preseliti svoju glavnu rezidenciju iz stare palače Medici na Via Larga u sjedište bivše republikanske vlade, Palazzo della Signoria, nazvanu po Signorii Firence, vladajućem tijelu Republike Firence. Kada se Cosimo kasnije preselio u Palazzo Pitti, službeno je preimenovao palaču u Palazzo Vecchio, "Stara palača".

Prve preinake Palazzo Vecchia datiraju još iz 1342. i 1343. godine, tijekom kratke tiranije križara Waltera VI. od Brienne; dok su najvažnije obnove zabilježene između 1440. i 1460. godine, kada je Cosimo Stariji de Medici preuzeo na sebe upravu grada. Najimpozantniju dvoranu, "Salone dei Cinquecento" ("Dvorana pet stotina"), naručio je Savonarola, jer je želio u nju smjestiti  Veliko vijeće. Kasnije je dvoranu proširio Giorgio Vasari (1511.–1574.), umjetnik, arhitekt i Michelangelov prijatelj, kako bi Cosimo I. mogao u ovoj dvorani održavati svoj dvor. Palazzo Vecchio čuva kopiju Michelangelovog 'Davida'.

Cosimo I. de Medici (1519.–1574.), veliki vojvoda Toskane, vitez Reda zlatnog runa; Eleonora od Toleda (1522.–1562.), supruga Cosima I. de Medicija, i sin Francesco I. de Medici

U mitologiji, koju su Medici artikulirali otkada je Cosimo I. uspostavio dinastiju, povlačila se usporedba između kozmosa i Cosima, a Jupiter se redovito povezivao s Cosimom I. i prvim od "medičejskih bogova", kako ih je Vasari nazivao. Horoskop grada Firence, kako se obično prikazivao od srednjeg vijeka, korišten je kako bi prikazivao astrološke sudbine vladavine Medicija. Cosimo I. je dao prepisati klasične teogonije na alegorijski način, kako bi nalikovale povijesti kuće Medici. Ovaj mitološki program najbolje je artikuliran u Vasarijevim freskama, koje ukrašavaju Apartman elemenata u Palazzo Vecchio. Apartman elemenata se  sastoji od pet soba koje su bile privatne odaje Cosima I. Zidovi sadrže alegorijske freske prikaza vatre (Vulkanova kovačnica), Zemlje (Vladavina Saturna) i vode (Rođenje Venere). Freske svake sobe u prizemlju predstavljaju mitologiziranu povijest člana obitelji Medici, kojemu odaje počast. Odmah ispod Apartmana elemenata nalazi se Apartman Lava X., u kojem je izložen panteon obitelji Medici. Svaka soba u Apartmanu Lava X. je posvećena članu obitelji Medici, koji je bio ključan u uspostavljanju dinastije. Kao što je Vasari rekao: "Nema ničega naslikanog gore, što ne odgovara nečemu naslikanom dolje“, što odgovara hermetičkoj izreci: "Kako gore, tako i dolje“.

Strop Apartmana elemenata, koji služi kao prikaz Zraka, ima manje panele gdje su prikazi Dani vremena, te Istine, Pravde, Mira i Slave. U središtu je vrlo rijetka tema 'Kastracije Urana od strane Saturna', izvedena iz Hesiodove "Teogonije" putem Boccaccia. U svojoj knjizi poučnih razgovora s Francescom I., Vasari objašnjava kako prvo tumači kastraciju u smislu aristotelovske kozmologije: "Prekidanje topline kao oblika i njen pad u more kao materije je dovelo do stvaranja zemaljskih stvari koje su pale, propadljive i smrtne, stvarajući tada Veneru iz morske pjene.“ Kada Francesco I. pita o zboru figura koje okružuju središnje figure, Vasari podijeli s njim egzegezu o deset sefirota Kabale.

Prikaz slika u Jupiterovoj sobi, a koje prikazuju djetinjstvo Cosima I., srž je mitoloških narativa razvijenih kroz slike ostalih dvaju stanova. Rođen od Opsa i Saturna, dijete Jupiter je spasila njegova majka od okrutnosti njegovog oca Saturna (imao tendenciju pojesti svoje potomstvo). Majka je sakrila malog Jupitera u špilju na Kreti, gdje su ga odgojile dvije nimfe. Jedna od njih, Amalteja, bila je prikazana kao koza i povezana je sa božanskom Providnošću; dok je druga nimfa bila Melissa, božansko Znanje, što sugerira kako je Cosimo I. upio sve ove vrline još u kolijevci. U spomen na Amalteju, Jupiter je dodao znak Jarca, Cosimoov horoskopski znak. Sedam zvijezda Jarca su postali simbolima sedam vrlina, tri teološke i četiri moralne. U biti, Cosima je Jupiter obdario božanskom providnošću i znanjem, a od Jarca je primio sedam vrlina.

Grb kuće Gonzaga

Kuća Gonzaga

Grbovi markiza Montferrata sadržavali su dvoglavog orla, sve do posljednjeg legitimnog muškog nasljednika obitelji Paleolog, brata Vilima IX., Giovannija Giorgia. Grad je naslijedio Federico II Gonzaga (1500.–1540.), koji je dodao ovaj heraldički simbol svom vlastitom. Kuća Gonzaga je bila talijanska kneževska obitelj koja je vladala Mantovom, u sjevernoj Italiji, od 1328. do 1708. godine. Također, vladali su Monferratom u Pijemontu i Neversom u Francuskoj, kao i mnogim drugim manjim feudima diljem Europe. Pradjed Federica II. Gonzage, Gianfrancesco I. Gonzaga je bio slavni general, te je 1432. godine za svoje zasluge od cara Sigismunda nagrađen titulom markiza od Mantove (za sebe i svoje potomke). U stvari je time samo legitimizirana njihova prijašnja uzurpacija teritorija. Pod Gianfrancescom, prvu školu inspiriranu humanističkim načelima je osnovao 1423. godine Vittorino de Feltre, u jednoj od njihovih obiteljskih vila u blizini Mantove. Umjetnici su također pronašli put do Mantove, posebno Andrea Mantegna i Leon Battista Alberti. Tijekom 15. stoljeća glavni grad i krajevi koji su ovisili o gradu su bili dodatno obnovljeni, ukrašeni i transformirani.

Gianfrancescov sin, Ludovico III Gonzaga, markiz od Mantue, oženio se Barbarom od Brandenburga, nećakinjom cara Sigismunda. Njihov sin, Federico I. Gonzaga se oženio Margaretom Bavarskom, unuke Ernesta, vojvode Bavarske. Kao saveznik Kuće Luksemburg, Ernest je podržao svog svrgnutog šogora Vaclava, Sigismundovog brata, protiv Ruperta od Falačke, kao i Sigismunda u njegovim ratovima protiv pristaša Jana Husa. Federicova kći, Clara Gonzaga, udala se za Gilberta, grofa od Montpensiera, i bila je majka Karla III., vojvode od Burbona, navodnog velikog meštra Sionskog priorata.

Klarin brat, Francesco II. Gonzaga se oženio Isabellom d’Este, sestrom Alfonsa I. d’Este, i postao je otac Federica II. Gonzage. Sin Isabelle i Francesca II., Ferrante Gonzaga je bio vitez Reda zlatnog runa, te je također naveden kao navodni veliki majstor Sionskog priorata, nakon svog rođaka Karla III., vojvode od Burbona i Leonarda da Vincija. Ferrante je bio jedan od najrevnijih da Vincijevih mecena. U dobi od šesnaest godina, Ferrante je poslan na španjolski dvor kao paž budućem caru Karlu V., velikom majstoru Reda zlatnog runa, kojemu je Ferrante ostao vjeran cijeli život.

Kadetska grana obitelji Gonzaga iz Mantove je postala vojvodstvom od Neversa i Rethela u Francuskoj, kada se Louis Gonzaga, vojvoda od Neversa, Ferranteov nećak i nasljednik kao veliki majstor Sionskog priorata, oženio nasljednicom. Louis je bio treće dijete Federica II. Gonzage i Margarete Paleologine. 

Beatrice d’Este; "Dama s hermelinom", Leonardo da Vinci, navodni veliki majstor Sionskog priorata; Ludovico Sforza (1452.–1508.), navodni veliki majstor Sionskog priorata (Da Vincijeva La Belle Ferroniere).

Da Vincijev kod

Isabella d’Este je bila poznata kao mecena i kolekcionar umjetnina, koja je podržavala umjetnike poput Andree Mantegne, Tiziana i Leonarda da Vincija (navodno je prethodio Karlu III., vojvodi od Burbona, kao veliki majstor Sionskog priorata). Isabella je predloženo ime kao najvjerojatnija kandidatkinja za da Vincijevu "Mona Lisu". Dokazi koji idu u prilog tvrdnji kako je Isabellin lik bio tema poznatog djela uključuje i Leonardov crtež "Isabella d’Este" (1499.), uz njena pisma (1501.–1506.) u kojima potražuje svoj obećani naslikani portret. Isabella je također bila inovatorica u novim plesovima, budući da ju je u ovoj umjetnosti podučavao Ambrogio, židovski učitelj plesa. Brak Isabelline sestre, Beatrice d’Este, sa sinom Francesca I. Sforze, Ludovicom Sforzom je bio  dvostruki brak između ovoh obitelji; uz Alfonsa I. d’Esteom i Annom Sforza, navodno je sve orkestrirao Leonardo da Vinci.

Ludovico, glavni da Vincijev mecena, bio je u povijesti poznat kao "Il Moro", što doslovno znači "Maur“, epitet za koji je Francesco Guicciardini, prijatelj i kritičar Machiavellija, rekao da je dodijeljen Ludovicu zbog njegove tamne puti. Ludovico je bio poznat kao mecena da Vincija i drugih umjetnika, a vjerojatno je najpoznatiji kao čovjek koji je naručio da Vincijevu "Posljednju večeru". Ludovicov nećak i sin Anne Sforza, Gian Galeazzo Sforza, oženio se Isabellom Napuljskom, unukom Ferdinanda I. Napuljskog. Na vjenčanju Giana i Isabelle je održana maskirana pjevna predstava ili opereta, pod nazivom "Il Paradiso", s tekstom Isabellinog rođaka, Bernarda Bellincionija, te scenografijom i kostimima izrađenim od da Vincija. Bellincioni, koji je karijeru započeo na dvoru Lorenza Veličanstvenog u Firenci, bio je i dvorski pjesnik Ludovica Sforze.

Leonardo da Vinci (Autoportret) I Isabelle d'Este

Da Vinci je posjetio dom Medicija i preko njih je upoznao Marsilija Ficina. Medicijevo Platonskom akademijom je bio povezan i Leonardov suvremenik, kršćanski kabalist, Pico della Mirandola. Da Vincija su često nazivali "čarobnjakom renesanse". Godine 1480. je da Vinci živiokod Medicija, te je uređivao vrtove Piazze San Marco u Firenci, što je bila neoplatonska akademija koja je okupila umjetnike, pjesnike, filozofe i koju su Medici osnovali. U "Posljednjoj večeri", da Vinci prikazuje 12 apostola u 4 skupine od po 3, što odgovara znakovima zodijaka, organizirano u četiri godišnja doba. U središtu je Isus kao sunce. Učenici koji sjede na Posljednjoj večeri (i koja je središnja tema romana Dana Browna) su grupirani su u četiri skupine od po tri i razgovaraju samo međusobno, što odgovara četiri elementa u Zodijaku, s Kristom u sredini, kao Suncem.

Prema Keithu Sternu: nakon da Vincijeve smrti je postalo općeprihvaćeno kako je bio homoseksualac. Freud je u svom djelu "Leonardo da Vinci, Sjećanje na njegovo djetinjstvo" izjavio kako je sumnjivo pitanje da li je Leonardo ikada strastveno zagrlio ženu. Sudski zapisi iz 1476. godine, kada je da Vinci imao 24 godine, pokazuju kako su on i još trojica mladića optuženi za sodomiju, uz poznatu mušku prostitutku. Optužbe su odbačene zbog nedostatka dokaza. Postoje nagađanja kako je obitelj, budući je jedan od optuženih, Lionardo de Tornabuoni, bio u rodu s Lorenzom de Medicijem, iskoristila svoj utjecaj kako bi osigurala odbacivanje optužbe.

Da Vincijev folio uključuje stranicu crteža, koje je naslikala druga ruka, a ne njegova, od kojih je jedan crtež koji prikazuje anus, identificiran kao "Salaijeva stražnjica", kojeg progone penisi na nogama.

Mnogo je napisano o da Vincijevoj navodnoj homoseksualnosti i utjecaju na njegovu umjetnost, posebno što se tiče prikaza  androginosti i erotici, vidljivo u prikazima svetog Ivana Krstitelja i Bakha, a eksplicitnije i u brojnim erotskim crtežima. Sumnja se kako je Da Vincijev model za ova djela bio Gian Giacomo Caprotti da Oreno, za kojega se smatra da mu je bio ljubavnik. Poznatiji je po imenu koje mu je dao da Vinci, "Salai", što je toskanski sleng za "vrag". Vasari je Salaija opisao kao "gracioznog i lijepog mladića s kovrčavom kosom, u kojem je Leonardo uživao“, i premda ga je da Vinci nazivao "lažljivcem, lopovom, tvrdoglavcem i proždrljivcem“, te je tvrdio kako ga je ovaj pokrao barem pet puta, zadržao ga je u svom kućanstvu više od 25 godina. Brojni crteži, među mnogim djelima da Vincija i njegovih učenika, spominju Salaijevu seksualnost. Postoji crtež modeliran prema da Vincijevoj slici Ivan Krstitelj i nazvano je "Utjelovljeni anđeo", gdje prikazuje Salaija sa uspravnim falusom. Da Vincijeva zbirka uključuje stranicu crteža druge ruke, sigurno ne njegove, gdje jedan grubo nacrtan crtež prikazuje anus, identificiran kao "Salaijeva stražnjica“, kojega progone penisi na nogama.

Da Vincijev "Sveti Ivan Krstitelj", moguće modeliran prema njegovom ljubavniku Salaiju; desno: Sandro Botticelli (1445.–1510.), navodni prethodnik da Vincija kao veliki meštar Sionskog priorata. 

Navodno je da Vinci naslijedio mjesto velikog meštra Sionskog priorata od Sandra Botticellija, Yolande de Bar i njena oca, Renéa od Anjoua. Botticellijev glavni pokrovitelj je bio Lorenzo de Medici, zajedno s obiteljima Este i Gonzaga. Sam Botticelli studirao je kod Filippa Lippija i Mantegne, a obojici je bio pokrovitelj René od Anjoua. Prema Giorgiju Vasariju, prvom povjesničaru umjetnosti renesanse: Botticelli je postao sljedbenik Savonarole, koji je propovijedao u Firenci od 1490., do svog pogubljenja 1498. godine. Krajem 1502. godine, tj. 4 godine nakon Savonaroline smrti, Isabella d'Este željela je sliku koja bi bila naslikana u Firenci. Njen agent, Francesco Malatesta, obavijestio ju je kako je njen prvi izbor, Perugino, trenutno odsutan; Filippino Lippi potpuno zauzet, dok je Botticelli bio voljan i dostupan. Isabella je, međutim, radije pričekala Peruginov povratak.

Tizianova "Bakhanalija Andrijanaca" (1523.–1526.)

Godine 1516. je Tizian stupio je u kontakt s Isabellinim bratom Alfonsom I. d'Este, za kojega će slijedeće desetljeće raditi na slikama namijenjenim za "Camerino d'Alabastro" ("Alabasterna odaja") u vojvodskoj palači. U tom razdoblju stvorio je niz slika dionizijskih tema: "Obožavanje Venere", "Bakhanalija Andrijanaca" i "Bakho i Arijadna". "Obožavanje Venere" se temelji na opisu kasnoantičkog pisca Filostrata u njegovim "Imaginama": slika Kupidona koji sakupljaju jabuke u prisutnosti Venere, usred krajolika okruženog drvećem. U djelu "Bakhanalija Andrijanaca", prikazane su bakanalije koje se odvijaju na otoku Androsu; u donjem desnom uglu su prikazane usnula nimfa i dječak koji mokri, dok muškarci i žene slave s vrčevima vina. "Bakho i Arijadna" se smatra "možda najbriljantnijim djelima neopaganske kulture, ili 'aleksandrizma' renesanse, mnogo puta oponašani, ali nikada nadmašeni, čak niti od samog Rubensa.“ Slika prikazuje Tezeja, čiji je brod prikazan u daljini, a koji je upravo napustio Arijadnu na Naksosu, kada pristiže Bakho, iskače iz svojih kola, koja vuku dva geparda. Zaljubivši se u Arijadnu, Bakho ju je zaprosio, nudeći joj nebo kao vjenčani dar, u kojem će jednog dana postati zviježđe. Njeno je zviježđe prikazano na nebu.

Caravaggiova "Gatara", Ciganka koja čita dječaku iz dlana, model je Caravaggiov učenik i ljubavnik, Mario Minniti

Godine 1584. je Caravaggio (1571.–1610.) započeo je svoje četverogodišnje naukovanje kod milanskog slikara Simonea Peterzana, koji je u ugovoru o naukovanju opisan kao Tizianov učenik. Tijekom svog života Caravaggio je primao pomoć od raznih članova obitelji Sforza-Colonna, posebno od Costanze Colonne. Obitelj Colonna je grana grofova Tusculuma, koji se vežu za Petra de Columpnu, potomka Alberika II. od Spoleta, sina Marozije. Costanza Colonna bila je udovica Francesca I. Sforze di Caravaggia, koji je bio praunuk Ludovica Sforze i njegove ljubavnice Lucrezije Crivelli. Caravaggiove veze s obitelji Colonna su dovele do niza važnih crkvenih narudžbi, uključujući "Madonu od krunice" i "Sedam djela milosrđa". Naručitelj "Madone od krunice" nije poznat, ali jedna je mogućnost kako je to bio Cesare d'Este. Nakon što je ponuđena Vincenzu I. Gonzagi, slika je dana dominikanskoj crkvi u Antwerpenu. Vincenzo I. Gonzaga, vojvoda od Mantove, bio je vitez Reda zlatnog runa i nećak Louisa Gonzage, još jednog navodnog velikog meštra Sionskog priorata.

"Glazbenici", Caravaggio

"Gatara" prikazuje dječaka kojemu Ciganka gata iz dlana, pritom mu potajno skida prsten, dok mu miluje ruku. Djelo je privuklo pokroviteljstvo kardinala Francesca Marie Del Montea, jednog od vodećih rimskih znalaca. Del Monte je imenovan revizorom kardinala Alessandra Sforze, prije nego što je konačno primljen na dvor kardinala Ferdinanda de Medicija, sina Cosima I. de Medicija. Del Monteovi interesi uključivali su i alkemiju. Caravaggio je svoju jedinu poznatu fresku izveo na svodu Del Monteovog alkemijskog laboratorija u Villi Ludovisi, prikazujući alegoriju alkemijske trijade Paracelsusa: Jupiter za sumpor i zrak, Neptun za živu i vodu, te Pluton za sol i zemlju. Svaka figura identificirana je svojom zvijeri: Jupiter orlom, Neptun hipokampom, a Pluton troglavim psom Kerberom. Jupiter pruža ruku kako bi pomaknuo nebesku sferu u kojoj se Sunce okreće oko Zemlje. Galileo je bio Del Monteov prijatelj, ali dotada još nije unaprijedio svoju novu kozmologiju.

Tizian, Caravaggio i kardinal Del Monte

Akademici poput Posnera, Frommela i Hibbarda, oslanjaju se na postojeće dokumente,a koji upućuju na veliku vjerojatnost da je i Del Monte bio homoseksualac. Za Del Montea, kao i njegov bogati krug ljubitelja umjetnosti, Caravaggio je izradio niz intimnih komornih djela: "Glazbenike", "Čovjeka sa lutnjom", "Bakha", kao i alegorijskog, ali izuzetno realističnog "Dječaka kojeg je ugrizao gušter", gdje su modeli bili Caravaggiov učenik i ljubavnik, Mario Minniti, uz druge adolescentne modele. Znanstvenici i povjesničari također su raspravljali o izvoru očite homo-erotike u Caravaggiovim djelima. Caravaggio se nikada nije ženio i nije imao poznate djece, a Howard Hibbard je primijetio očitu odsutnost erotskih ženskih figura u umjetnikovom djelu, dok je Louis Crompton primijetio kako su vitrine iz razdoblja Del Monte prepune "punih usana, tromih dječaka... koji kao da mame promatrača svojim ponudama voća, vina, cvijeća - i sebe samih“, što sugerira erotski interes za muški lik. U suđenju za klevetu pokrenuto 1603. godine, Giovanni Baglione je optužio Caravaggia i njegove prijatelje da su ga napali u pamfletima, koje je distribuirao izvjesni Giovanni Battista, bardassa ili muška prostitutka, koju su dijelili Caravaggio i njegov prijatelj, Onorio Longhi. Pričalo se, također, kako je Caravaggio bio ludo zaljubljen u Fillide Melandroni, poznatu rimsku prostitutku, koja mu je bila model u nekoliko slika.

Francuske trupe pod Karlom VIII. ulaze u Firencu, 17. studenog 1494. godine, Francesco Granacci

Talijanski ratovi

Godine 1465., Luj XI., kralj Francuske, dodijelio je Pieru de Mediciju, sinu Cosima de Medicija starijeg, francuski ljiljan kao dodatak obiteljskom grbu. Otac Luja XI. bio je Karlo VII., sin Karla VI., kralja Francuske, i Isabeau Bavarske, kćeri Stjepana III., vojvode Bavarske, i Taddee Visconti. Taddeina sestra bila je Viridis Visconti, čiji je sin Ernest Željezni, član Reda Zmaja, bio otac Fridrika III., cara Svetog Rimskog Carstva, prvog habsburškog cara Svetog Rimskog Carstva, koji je naslijedio Sigismunda. Carski grb Fridrika III. prikazivao je dvoglavog orla, koji će postati standardom Svetog Rimskog Carstva i habsburške dinastije. Fridrik III. oženio se Eleonorom Portugalskom, kćeri Edvarda Portugalskog i tetkom Manuela I. Njihov sin, Maksimilijan I., ujedno i veliki majstor Reda zlatnog runa, oženio se Marijom Burgundskom, unukom Filipa Dobrog, nakon čega će Habsburgovci dominirati redom. Marija će biti posljednja vladarica Kuće Valois-Burgundije, koja je započela s njezinim prapradjedom Filipom Smjelim. Njeni posjedi izvan Francuske prešli su na njezinog najstarijeg sina, Filipa I. od Kastilje, te su postali Habsburška Nizozemska, dok se samo Vojvodstvo Burgundija vratilo u kraljevstvo Francuske. Habsburška Nizozemska obuhvaćala je sve tzv. Niske Zemlje, uključujući današnju Nizozemsku, Belgiju, Luksemburg i dijelove sjeverne Francuske.

Ivana "Luda" Aragonska, kći katoličkih monarha Ferdinanda i Izabele, bdije nad lijesom svog pokojnog supruga, Filipa I. Kastiljskog (1478.–1506.), viteza Reda zlatnog runa.

Filip I. oženio se Ivanom Aragonskom, kćeri Ferdinanda i Izabele, sestrom Katarine Aragonske, prve supruge engleskog kralja Henrika VIII., viteza Reda zlatnog runa. Sin Filipa i Ivane postao je Karlo V., car Svetog Rimskog Carstva i veliki majstor Reda zlatnog runa, te je na kraju ujedinio habsburško, burgundsko, kastiljsko i aragonsko nasljeđe, kontrolirajući tako habsburško carstvo "nad kojim Sunce nikada ne zalazi". Karlo V. bio je nadvojvoda Austrije i gospodar Nizozemske, titularni vojvoda Burgundije i kralj ujedinjene Španjolske, uz južno-talijanska kraljevstva: Napulj, Siciliju i Sardiniju. Karlo V. proveo je veći dio svoje vladavine braneći Sveto Rimsko Carstvo od protestantske reformacije, širenja Osmanskog Carstva i niza ratova s Francuskom.

Majka Luja XI. bila je Marija Anžuvinska, sestra Renéa Anžuvinskog. Nakon njegove smrti, 1480. godine, René Anžuvinski je, na  zahtjev na svog nećaka, prenio sve na Karla IV. Anžuvinskog. Karlo IV. je sve opet ostavio svom rođaku, Luju XI. od Francuske.  1451. godine, brak između Luja XI. i Charlotte od Savoje (sestra Filipa II., vojvode Savojskog) označava početak francuskog uplitanja u poslove Italije. Luj XI. se njom oženi protiv želja svog oca Karla VII., koji je poslao vojsku na sina. Ali, Luj je pobjegao u Burgundiju, gdje ga je ugostio Filip Dobri, najveći neprijatelj Karla VI.

Francusko uplitanje u poslove Italije je podigao na novu razinu sin Luja XI., Karlo VIII. On je, 1493. godine, odgovorio na apel za pomoć Ludovica Sforze, što je dovelo do invazije na Italiju. To je postala značajna prekretnica u talijanskoj političkoj povijesti. Godine 1478., kada je papa Siksto IV. zaprijetio ratom protiv Firence, kojom je vladao sin Piera de Medicija, Lorenzo Veličanstveni; pisma podrške Luja XI. su potaknula veći prkos u vodstvu Firence. Odgovorili su papi da grad "posebno vjeruje najkršćanskijem kralju, Luju od Francuske, koji je zaštitnik firentinske države“.

U svojoj viziji Djevice Marije, Savonarola je saznao kako će kazna za stanovnike Firence, zbog njihove taštine, biti dolazak osvajača s druge strane Alpa. Kada se Karlo VIII. od Francuske (1494.) upustio u osvajanje Napulja, Savonarola ga je proglasio prorečenim osvetnikom, koji mu je u viziji otkriven. Ova je invazija postala poznata kao Talijanski ratovi, ponekad su nazivani i Habsburško-Valoisovi ratovi. Papa Aleksandar VI. i drugi talijanski vladari, čak i Ludovico Sforza, uplašeni brzinom napredovanja Karla VIII. - osnivaju 1495. godine Mletačku ligu, koja je uključivala sjeverno-talijanske države i Milansko vojvodstvo, Mletačku Republiku, Mantovsko vojvodstvo i Firencu, uz Kraljevinu Španjolsku, Sveto Rimsko Carstvo i Napuljsko Kraljevstvo.

Iako Liga nije uspjela spriječiti Karla VIII. da izvede svoju vojsku iz Italije, on je izgubio sve što je u tom procesu ostvario. Važna posljedica Mletačke lige bio je politički brak, koji je car Maksimilijan I. dogovorio za Filipa I. Kastiljskog, sina kojeg je imao s Marijom Burgundskom, što je rezultiralo time da Habsburgovci prisvoje kontrolu nad Redom zlatnog runa. Filip je oženjen Ivanom, drugom kćeri Ferdinanda i Izabele Španjolske, čime je ojačan savez između Austrije i Španjolske protiv Francuza.

Vojvode od Clevesa boravile su u dvorcu Schwanenburg u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji, koji se u legendi povezuje s Vitezom Labuda, ovjekovječenim u Wagnerovom 'Lohengrinu'.

Kada je Karlo VIII. umro bez izravnih nasljednika, 1498. godine, naslijedio ga je njegov rođak u drugom koljenu, Luj XII. On je 1499. godine pokrenuo drugu kampanju protiv Napulja. Prvo je preuzeo kontrolu nad Vojvodstvom Milano od Ludovica Sforze, zahvaljujući Cesareu Borgiji, svom kondotijeru. Luj XII. je opravdao svoje pravo na Vojvodstvo Milano pravom svoje bake s očeve strane, Valentine Visconti (bila udana za djeda Luja XII., brata Karla VI. od Francuske). Valentinina majka bila je Izabela od Valoisa, sestra Marije od Valoisa, te Ivana, vojvode od Berryja, kao i Filipa Smjelog.  Luj XII. je bio sin Karla, vojvode od Orléansa i viteza Reda zlatnog runa, i Marije od Clevesa. Marijina majka, Katarina od Klevea je kćer Adolfa I., vojvode od Klevea i Marije od Burgundije, sestre Filipa Dobrog. Adolfa I. je car Sigismund odgojio kao vojvodu i princa Svetog Rimskog Carstva, 1417. godine. Vojvode od Clevesa boravile su u dvorcu Schwanenburg u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji, koji se u legendi povezuje s Vitezom Labuda, ovjekovječeno u Wagnerovom 'Lohengrinu'.

Drugi rat je završio ugovorima iz Bloisa i Lyona, 1504. godine. Car Maksimilijan I. je dao Luju XII. Vojvodstvo Milano, dok je Ferdinand Španjolski osvojio Kraljevinu Napulj od Francuza. Mirovnim ugovorima je utvrđeno: titula kralja Napulja rezervirana je za Ferdinandovog unuka, budućeg Karla V., cara Svetog Rimskog Carstva. Novi papa, Julije II. je promijenio politiku Borgija i prognao Cesarea. Machiavelli navodi Cesareovu ovisnost o dobroj volji papinstva, koja je bila pod kontrolom njegovog oca Aleksandra VI., upravo kao glavni nedostatak njegove vladavine. Machiavelli je tvrdio ukoliko bi Cesare uspio pridobiti naklonost Julija II., bio bi vrlo uspješan vladar.

Godine 1499., Luj XII. oženio se Anom, vojvotkinjom od Bretanje (ona je bila udana za Maksimilijana I., a zatim i za Karla VIII. od Francuske). Kćer Luja XII. i Ane, Claude, vojvotkinja od Bretanje, udala se za njegovog rođaka i nasljednika, Franju I. od Francuske, viteza Reda podvezice i Reda zlatnog runa, te jednog od dva najmoćnija europska kralja, uz cara Karla V.

Franjo I. of Francuske je bio sin Karla d'Orléansa, grofa od Angoulêmea i Luise (kćer Filipa II. Savojskog i Margarete Burbonske). Kao veliki mecena umjetnosti, Franjo I. je promovirao nastajuću francusku renesansu, privlačeći tako mnoge talijanske umjetnike da rade za njega, uključujući Leonarda da Vincija, koji je sa sobom donio "Mona Lisu", koju je Franjo nabavio.

Papa Klement VII., rođen kao Giulio de Medici, i car Karlo V. na konju pod baldahinom, djelo Jacopa Ligozzija (oko 1580.)

Godine 1515., kao dio svojih napora da stekne vlast u Italiji, Franjo I. se sastao sa papom Lavom X. Oni su potpisali sporazum o prijateljstvu, kojim je Franjo pristao osigurati vlast Vatikana nad Katoličkom crkvom u Francuskoj, a Lav je obećao podržati Franjine zahtjeve za napuljskim prijestoljem. Nećak Lava X., Lorenzo II. de Medici, unuk Lorenza Veličanstvenog, postao je vođa Firentinske Republike 1516. godine. Poznato je kako je Machiavelli posvetio svoju političku raspravu u "Vladaru" upravo Lorenzu II., kako bi ga izvjestio o mogućim taktikama koje može iskoristiti za održavanje svog autoriteta. Kao dio dogovora, Lav X. trebao je biti kum nasljedniku francuskog prijestolja; dok se Lorenzo trebao oženio francuskom princezom, bogatom i dalekom rođakom Franje I., 16-godišnjom Madeleine de la Tour.

Karlo V. je 1519. godine izabran za nasljednika svog djeda Maksimilijana I. na mjestu cara. Karlo V. je već naslijedio Niske Zemlje od oca, Filipa I. od Kastilje, kao i španjolska kraljevstva svojih baka i djedova s majčine strane, Ferdinanda i Izabele. Talijanski ratovi nastavili su se 1521. godine, kada su papa Lav X. i Karlo V. protjerali francuske snage iz Milana. Franjo I. reagirao je silaskom u Italiju i borbom protiv carskih snaga u bitci kod Pavije (1525.). On je tamo zarobljen i bio je prisiljen predati francuski teritorij habsburškoj Nizozemskoj Karla V.

Majka Franje I., Luisa od Savoje, koja je bila regentica u Francuskoj tijekom sinove odsutnosti, poslala je posebnu francusku misiju na dvor Sulejmana Veličanstvenog, započinjući time prvu fazu francusko-osmanskog saveza. Sulejman je napisao ultimatum Karlu V., tražeći trenutno puštanje Franje. Kada to nije uspjelo - Osmanlije 1526. godine napaldaju Mađarsku, ciljajući u konačnici na Beč. Unatoč tim ovim naporima, 1526. godine je potpisan Madridski ugovor, kojim se Franjo I. od Francuske odrekao svih svojih posjeda u Italiji, Flandriji i Artoisu, te je predao i Burgundiju u ruke Karlu V.

Pljačka Rima 1527. godine, autor Johannes Lingelbach

Lav X. je umro 1522. godine. Nakon toga je kratko vladao Hadrian VI. koji je umro već 1523. godine, kojega je naslijedio rođak Lava X., Klement VII. (1478.–1534.), rođen kao Giulio de Medici. Klement VII. ostavio je značajno kulturno nasljeđe u tradiciji Medicija, naručio je kultna umjetnička djela renesanse od Rafaela i Michelangela, uključujući i 'Posljednji sud' u Sikstinskoj kapeli. Međutim, Klement VII. je, šokiran porazom Francuske, shvatio koliku veliku moć ima Karlo V. u pokušajima dominacije nad Katoličkom crkvom i Italijom. Tako je Klement VII. sklopio savez sa Franjom I. Ovaj je savez postao poznat kao Konjanička liga, uz pridružene: Henrika VIII. od Engleske, Mletačku i Firentinsku Republiku, te milanskim Sforzama. Vojska Karla V., predvođena Karlom III., vojvodom od Burbona i upraviteljem Francuske (također veliki majstor Sionskog priorata) je porazila francusku vojsku u Italiji, ali kako nije bilo sredstava za plaće vojnika, carske trupe, među kojima su bili i sljedbenici Martina Luthera, pobunile su se i prisilile su svog zapovjednika na pljačku Rima 1527. godine, kao i protjerivanje Medicija iz Firence.

Pljačka Rima se tradicionalno smatra prekretnicom povijesti papinstva u Rimu i renesansnoj kulturi.

Nakon poraza svojih vojski, Franjo I. je zatražio uspostaviti mir s Karlom. Pregovori, koji su započeli 1529. godine, u gradu Cambraiu, vodili su se prvenstveno između majke Franje I., Lujze Savojske, sa jedne strane, i njene šogorice, Margarete Austrijske, koja je pregovarala za svog nećaka Karla V. Ovo je dovelo do sporazuma poznatog kao "Paix des Dames" ("Mir dama"). Konačni sporazum iz Cambraija je uklonio Francusku iz rata, i tako ostavilo Veneciju, Medicije iz Firence i Klementa VII., same protiv cara. Dok je Klement VII. bio u zatvoru, Karlo je pokušao oblikovati Crkvu na svoju sliku. Klement je progurao zahtjeve Karla V.: imenovanje kardinala koje je ovaj nominirao, krunidba za cara Svetog Rimskog Carstva u Bologni 1530. godine, odbijanje poništenja braka Karlove tete, Katarine od Aragona i kralja Henrika VIII. od Engleske. Ovo je zadnje rezultiralo osnivanjem odcjepljene Crkve Engleske. Nakon što je naredio povlačenje carskih trupa iz Papinske Države, Karlo V. je vratio francuski teritorij, koji je okupirala Habsburška Nizozemska, Franji I., pod uvjetom da Francuska zauvijek napusti sjevernu Italiju. Na Bolonjskom kongresu, 1530. godine, Karlo V. je primio carsku titulu kralja Italije iz ruku Klementa VII. Zauzvrat, Papa je dobio povratak Firence za obitelj Medici. Alessandro de Medici, jedini sin Lorenza II., postavljen je za firentinskog vojvodu. Neki su vjerovali da je Alessandro nezakoniti sin Klementa VII.

Primirje iz Nice (1538.) između Franje I. od Francuske i cara Karla V., posredovano papom Pavlom III., rođeni kao Alessandro Farnese

Treće prijateljstvo između Karla V. i Franje I. je započelo 1536. godine, smrću Francesca II. Sforze (drugi sin Ludovica Sforze i Beatrice d'Este). Budući da je Francesco II. umro bez nasljednika, njegovu je dinastiju okončao Karlo V., jer je upravo njegova nećakinja, Kristina od Danske, bila supruga Francesca II. Kada je Karlov sin, Filip II. od Španjolske, naslijedio vojvodstvo Milano, Franjo I. je ponovo napao Italiju, osiguran savezom sa Osmanskim Carstvom. Budući da Karlo V. nije bio uspješan u bitkama, ali je također bio stisnut između francuskih osvajača i Osmanlija - Franjo I. i Karlo V. su konačno sklopili mir u Nici, 1538. godine. Ovim sporazumom je Torino ostao u francuskim rukama, ali je Španjolska imala značajniju kontrolu nad većim dijelom Italije. Sporazum je sklopljen uz posredovanje nasljednika Klementa VII., pape Pavla III., rođenog kao Alessandro Farnese.

Franjo I., koji je i dalje želio Milansko vojvodstvo, na koje je imao dinastička prava, zajedno sa osmanskim sultanom, Sulejmanom Veličanstvenim, stao je nasuprot Svetog Rimskog Carstva i engleskog kralja Henriku VIII., tijekom 1542. godine. Tijek rata su  obilježile opsežne borbe u Italiji, Francuskoj i Niskim Zemljama, kao i pokušaji invazije Španjolske i Engleske. Francusko-osmanska flota, pod zapovjedništvom osmanskog admirala Hajrudina Barbarosse, zauzela je grad Nicu (1543.), opsadom citadele. Karlo V. i Henrik VIII. su nakon toga krenuli sa invazijom na Francusku. Iako se Karlo V., putem sporazuma iz Crépyja 1544. godine pomirio s Franjom I., Henrik VIII. je nastavio ratovati do 1546. godine, kada je sporazumom iz Ardresa konačno uspostavljen mir između Francuske i Engleske.

Godine 1547. Franjo I. umire i nasljeđuje ga sin, Henrik II. od Francuske, koji je bio oženjen Katarinom de Medici, kćeri Lorenza II. de Medicija i Madeleine. Među njenim proscima je bio i Jakov V. od Škotske. Katarinin brak s Henrikom II. je dogovorio njen ujak,  papa Klement VII., kako bi dodatno učvrstio savezništvo kuće Medici sa francuskom kraljevskom obitelji. Klement je njihovo  vjenčanje nazivao "najvećom svadbom na svijetu". Henrik II. od Francuske je sklopio sporazum sa Sulejmanom Veličanstvenim, te je objavio rat Karlu V., uz namjeru ponovnog osvajanja Italije i osiguranja francuske dominacije u europskim poslovima. Karlo V., suočen s prijetnjom saveza svih svojih neprijatelja, potpisao je 1555. godine Augsburški mir sa Schmalkaldskom ligom, te je  poduzeo niz abdikacija koje su podijelile Habsburšku Monarhiju između španjolskih Habsburgovaca, na čelu sa njegovim sinom Filipom II. Španjolskim; i austrijskih Habsburgovaca, na čelu s njegovim bratom Ferdinandom I., carem Svetog Rimskog Carstva, koji je naslijedio cijelu južnu Italiju i Milano.

Ferdinand I., brat Karla V. je bio veliki majstor Reda zlatnog runa, oženjen Anom Jagellonicom, prapraunukom cara Sigismunda. Među njihovom djecom bili su car Maksimilijan II. i Ivana Austrijska.

Filip II., sin Karla V. je bio vitez Reda podvezice i veliki majstor redova Santiaga, Montese i Calatrave, te Reda zlatnog runa. Otac mu je ustupio i krunu Napulja, kao i pravo na Jeruzalemsko Kraljevstvo, te dogovorio njegov brak s engleskom kraljicom Marijom I., poznata i kao "Krvava Marija" (kćer Henrika VII. i Katarine Aragonske, ali i prva rođakinja Karla V. sa majčine strane). Marija je bila najpoznatija po svojim snažnim pokušajima da preokrene englesku reformaciju, koja je započela za vrijeme vladavine njena oca, Henrika VIII. Filip je nagovorio engleski parlament neka ukine vjerske zakone Henrika VIII., vraćajući Crkvu Engleske pod rimsku jurisdikciju. Marija je spalila na lomači preko 280 vjerskih disidenata, tijekom progona koji su kažnjavali svakoga tko je proglašen krivim za herezu protiv katoličanstva.

Dominacija Habsburgovaca u vrijeme abdikacije Karla V., cara Svetog Rimskog Carstva, 1556. godine

Nastavljao se rat između Habsburgovaca i Francuske. Francuska je poražena 1557. godine, u bitci kod St. Quentina, od strane španjolsko-carske vojske, koju je predvodio Emmanuel Philibert Savojski, sin Karla III. Savojskog i Beatrice Portugalske. Kada je Emmanuel Philibert, također vitez Reda podvezice i pretendent na Jeruzalemsko kraljevstvo, došao na vlast 1553. godine, većina teritorija njegove obitelji bila je u francuskim rukama. Tako se ponudio služiti francuskom glavnom neprijatelju, dinastiji Habsburg, u nadi da će povratiti obiteljske posjede. Služio je pod Filipom II. kao guverner Nizozemske od 1555. do 1559. godine.

Unatoč tome, Francuzi su se oporavili i sukob se produžio do mira u Cateau-Cambrésisu, 1559. godine. Mir se sastojao od dva ugovora: prvi je potpisan između Henrika II. i Elizabete I. od Engleske; drugi između Henrika II. i Filipa II. od Španjolske. Dva ugovora također su označila kraj ratova između Francuske i Svetog Rimskog Carstva, a time i općenito kraj sukoba Habsburg-Valois. Uz odobrenje cara Ferdinanda I. se Henrik II. od Francuske odrekao svog nasljednog prava na Vojvodstvo Milano, te je  priznao španjolsku kontrolu nad Kraljevinom Napulj, Kraljevinom Sicilijom i Kraljevinom Sardinijom. Savojsko vojvodstvo je vraćeno Emanuelu Philibertu. On je oženio sestru Henrika II., Margheritu od Valoisa, vojvotkinju od Berryja. Filip II. Španjolski se oženio Elizabetom, kćeri Henrika II. od Francuske. Marka Montferrat je vraćena Guglielmu Gonzagi, vojvodi od Mantove, bratu navodnog velikog meštra Sionskog priorata, Ludovica Gonzage. Guglielmo se oženio Eleonorom Austrijskom, šestom kćeri cara Ferdinanda I. Firentinska Republika, koja je bila saveznica Španjolske, apsorbirala je Sijensku Republiku, saveznicu Francuske, u ono što je postalo Velikim vojvodstvom Toskane. Nakon što je osvojio Republiku Sienu, uz podršku Karla V., Cosimo I. de Medici je bulom pape Pija V. (poznat po svojoj ulozi na Tridentskom saboru) je uzdignut i dobio je titulu velikog vojvodu Toskane, 1569. godine. Henrik II. od Francuske i Filip II. su se dogovorili u sporazumu zamoliti papu Pija IV. (rođen kao Giovanni Angelo Medici), i cara Ferdinanda I. neka ponovno sazovu Tridentski sabor. Zajedno s Karlom Boromejem, članom milanske grane Kuće Medici, Pio IV. i Karlo Boromeo su dovršili Trident 1563. godine, započevši tako katoličku reformaciju i barokno razdoblje Italije.

Henrik IV. od Francuske, u bazilici Saint-Denis se formalno odriče svoje protestantske vjere, kako bi postao katolikom

Kuća Bourbon

Katarina de Medici, koja se obrazovala u astrologiji i astronomiji, nazivana je "zlokobnom kraljicom... poznata po svom interesu za okultne umjetnosti“. Prema Jeanu Bodinu, u njegovoj knjizi "De la démonomanie des sorciers": Katarina je stvorila Crne mise, sotonističke inverzije tradicionalne katoličke mise. Sugerira se kako je Katarina naučavala svog sina, Henrika III. od Francuske, u mračnim vještinama, te da su se "njih dvoje posvetili vještičarenju, što je bilo skandalozno za to vrijeme“. Katarina je također bila pokroviteljica braće Ruggeri, koji su bili poznati astrolozi, ali su također bili poznati po svojoj uključenosti u nekromanciju i crne magije. Cosimo Ruggeri, koji je za života bio poznat kao majstor okultizma, crne magije i vještičarenja, smatrao se Katarininim vlastitim "pouzdanim nekromantom i stručnjakom za mračne umjetnosti“.

Katarina de Medici i alkemičar Cosimo Ruggieri, autora Jeana Lulvèsa (1867.)

Nakon smrti Henrika II., 1559. godine, Katarina de Medici je postala regentica njihovih sinova, Franje II. i kralja Karla IX., te je odigrala ključnu ulogu u vladavini svog trećeg sina, Henrika III. Sestra Henrika III., Claude od Francuske, udala se za Karla III., vojvodu od Lorraine. Njihov sin, Henrik II., vojvoda od Lorraine, oženio se Margheritom Gonzagom, kćeri Vincenza I. Gonzage. Vincenzo je bio nećak Louisa Gonzage, koji se oženio Henriettom od Clevesa, nasljednicom vojvodstava Nevers i Rethel, te dvorskom damom Katarine de Medici. Henriette je bila potomak Ivana II., grofa od Neversa – sina Katarininog brata Ivana I., vojvode od Clevesa – koji se borio u vojsci svog očuha Filipa Dobrog.

Godine 1589., smrću Henrika III. od Francuske, kuća Valois je izumrla po muškoj liniji, pa je vlast prešla na kuću Burbona. Kraljevski Burboni, nastali 1272. godine, kada se najmlađi sin Luja IX. od Francuske oženio nasljednicom lordstva Burbona, bili su tri stoljeća kao kadetska grana obitelji, služeći kao plemići, i pod izravnom komandom kapetskim i valoiškim kraljevima. Starija linija Kuće Burbona je izumrla po muškoj liniji 1527. godine, smrću Karla III., vojvode od Burbona. On je poginuo zapovijedajući trupama cara Karla V., prilikom pljačke Rima. Time je mlađa grana obitelji, Burbon-Vendôme, postala genealogički starija grana kuće Burbon. Godine 1514. je grofovija Vendôme uzdignuta na plemički status u korist Karla Burbonskog, sina Franje Burbonskog, grofa od Vendômea i Marije Luksemburške (kćer Petra II. Luksemburškog, viteza Reda zlatnog runa). Sestra Petra II. je bila Jacquetta Luksemburška, majka Elizabete Woodville, supruge Edwarda IV. od Engleske, koja je bila optužena za vještičarenje, ali i baka Henrika VIII od Engleske.

Karlov sin Antoine je postao kraljem Navare 1555. godine, putem braka sa Ivanom III., kraljicom Navare (kćer Margarite Navarske, sestre Franje I.). Margarita je bila pjesnikinja, romanopisac i važna pokroviteljica francuske renesanse, okupila je oko sebe zaštićeni krug pjesnika i pisaca, uključujući i Françoisa Rabelaisa. Margaritina najznačajnija djela su klasična zbirka kratkih priča "Heptameron" i kontroverzna religiozna pjesma "Miroir de l'âme pécheresse" ("Ogledalo grešne duše"), mistična priča o  duši, kao ženi koja čezne i doziva Krista, kao svog oca, brata i ljubavnika. Kako je objasnio Christopher Prendergast: "Izravno proizlazi iz niza erotskih ljubavnih pjesama, koje izmjenjuju mladoženja i njegova nevjesta u 'Pjesmi nad pjesmama', a koja se od 12. stoljeća tumači kao alegorijski izraz ljubavi između Krista i pojedinog vjernika." Teolozi Sveučilišta Sorbonne osudili su njeno djelo kao herezu, te su naredili neka se sve kopije spale. Jedan redovnik je rekao kako Marguerite treba zašiti u vreću i baciti u Seinu. Studenti na Collège de Navarre su je satirizirali u predstavi, kao "Bijes iz pakla". Međutim, Franjo I. je natjerao da se optužbe odbace i dobio javnu ispriku od Sorbonne.

Francesco I. de Medici, sjedi sa zasukanim rukavima, pomaže svom dvorskom botaničaru u alkemijskom radu. Alkemičarski laboratorij, Giovanni Stradano (1570.).

Antoineov sin, Henrik IV. od Francuske, naslijedio je francusko prijestolje kao prvi od francuskih burbonskih kraljeva. Henrik IV. prešao je na katoličanstvo i to nakon što je njegov brak s kćeri Henrika II., Margaretom od Valoisa, poništen 1599. godine. Godinu dana kasnije se oženio Marie de Medici, kćeri Francesca I. de Medicija i Ivane Austrijske. Francesco I. de Medici, također vitez Reda zlatnog runa, postao je drugi veliki vojvoda Toskane, vladao je od 1574. do svoje smrti, 1587. godine. Francesco I. je isto bio strastveno zainteresiran za alkemiju i provodio je mnogo sati u svom privatnom laboratoriju, Studiolu, u Palazzo Vecchio. Ondje je čuvao svoju kolekciju malih, dragocjenih, neobičnih ili rijetkih predmeta, i provodio alkemijske eksperimente. Studiolo je dovršen za dvije godine (1570.-1572.), od strane timova umjetnika pod nadzorom Vasarija, ali i učenjaka Giovannija Batiste Adrianija i Vincenza Borghinija. Zidovi su bili prekriveni slikama sa mitološkim temama ili predstavljaju razne obrte. U središtu je freska Prometeja koji uzima dragulje iz prirode. Cosimo Ruggeri, koji je bio pouzdani čarobnjak Katarine de Medici, bio je osobni prijatelj miljenika Marije de Medici, Concina Concinija i njegove supruge Leonore Dori, koja je kasnije spaljena na lomači zbog vještičarenja.

Nostradamus (1503.–1566.) dobiva zapovijed od Katarine Medici, francuske kraljice, neka prorekne budućnost njenih sinova,  koristeći čarobno ogledalo u kojem se pojavljuju figure.

Nostradamus 

Poznati mistik Nostradamus je radio kao astrolog za razne bogate mecene, uključujući Katarinu Medici, koja ga je pozvala u Pariz da bi joj objasnio svoja predviđanja i sastavio horoskope za njene sinove, te je postao jedan od njenih najvatrenijih pristaša. Michel de Nostredame, obično latiniziran kao Nostradamus, bio je francuski liječnik i poznati vidovnjak. Nostradamusova obitelj jest izvorno bila židovska, ali je prešla na katoličanstvo prije nego što se on rodio. Prema nekim izvorima, Nostradamusov djed bio je Jean de Saint-Remy, židovski kabalist sa dvora Renéa od Anjoua. Nostradamus je najpoznatiji po svojoj knjizi "Les Propheties", zbirci predviđanja budućih događaja, prvi put objavljena 1555. godine. Joachim iz Fiorea i Savonarola, kao i mnogi drugi, bili su glavni izvori za njegova proročanstva.

Nostradamus je tvrdio da svoja objavljena predviđanja temelji na 'sudskoj' astrologiji, umijeću predviđanja događaja izračunavanjem planetarnih i zvjezdanih tijela, te njihovog odnosa prema Zemlji. Izraz "sudska astrologija" uglavnom se koristio u srednjem vijeku i ranoj renesansi za označavanje vrsta astrologije koje je Katolička crkva smatrala heretičkom, za razliku od "prirodne astrologije", poput medicinske astrologije i meteorološke astrologije, koje su se smatrale prihvatljivima, jer su bile dio prirodnih znanosti tog vremena. Istraživanja govore kako su velikim dijelom Nostradamusova proročanstva dio parafrazirane zbirke drevnih proročanstava o kraju vremena, dopunjeno referencama na povijesne događaje i antologijama izvještaja o znamenjima. Nostradamusovi povijesni izvori uključuju odlomke iz Livija, Svetonijevih "Dvanaest Cezara", Plutarha i drugih klasičnih povjesničara, kao i od srednjovjekovnih kroničara, poput Geoffreya od Villehardouina i Jeana Froissarta. Mnoge njegove astrološke reference su doslovno preuzete iz djela Richarda Roussata, "Livre de l'estat et mutations des temps", oko 1590. godine. Među njegovim glavnim proročkim izvorima je bio i "Mirabilis Liber" (1522.), koji je sadržavao niz proročanstava Pseudo-Metodija, Tiburtinske Sibile, Joakima od Fiorea, Savonarole i drugih. Daljnji materijal je prikupljen iz "De honesta disciplina" (1504.), Petrusa Crinitusa, gdje su bili ulomci "De daemonibus", Michaela Psellosa, kao i Jamblichusovog "De Mysteriis Aegyptiorum".