"Umirući bog" (19. dio)

Prisca Theologia

Moderno doba europske povijesti zapravo započinje talijanskom renesansom u 14. stoljeću. Konvencionalne verzije povijesti, osmišljene kako bi ojačale sekularni pogled, predstavljaju renesansu kao pojavu "humanizma", koji predstavlja liberalni izazov vjerskoj ortodoksiji, što se manifestiralo u procvatu smjele nove umjetnosti, arhitekture, politike, znanosti i književnosti. U stvarnosti, mnoga poznata djela renesanse nastala su otkrićem djela "Corpus Hermeticum", za koje se vjeruje da predstavljaju opstanak "Prisca Theologia", ili "Drevne mudrosti", povezane s utjecajem Kabale, koju su proširili Židovi bježeći od španjolske inkvizicije, od protjerivanja iz Španjolske 1492. godine. Dok su mnogi Židovi, naravno, pristali na prisilno preobraćenje kako bi izbjegli progon; drugi su, čini se, iskoristili priliku za provođenje subverzivnih aktivnosti protiv kršćanske crkve, često obilježeno asimilacijom kabalističkih ideja u kršćanstvo, kao i stvaranjem kršćanskih sekti.

Samuel Usque, portugalski Marano koji se nastanio u Ferrari, napisao je ispriku pod naslovom "Utjeha za nevolje Izraela", gdje je upozorio europske vladare: "Trebali ste razmisliti koliko štete sebi nanosite prisiljavajući Židove da prihvate vašu vjeru, jer ti načini... na kraju postaju sredstvo koje potkopava i uništava [europske vladare]“. Židovi su bili Božji izabrani narod, podsjetio je Usque svoje čitatelje i kada su bili prisiljeni se preobratiti na kršćanstvo, postali su Božji izabrani agenti protiv svojih tlačitelja: "Budući da su kršćani diljem kršćanstva prisiljavali Židove da promijene svoju religiju, čini se da je božanska kazna da ovi Židovi uzvrate udarac oružjem koje im je stavljeno u ruke, kako bi kaznili one koji su ih prisilili da promijene svoju vjeru...“

Obitelj poznatog kabalista Don Isaaca Abarbanela je također bila blisko povezana s Medicijima, poznatom bankarskom obitelji koja je vladala Firencom i koja je bila glavni sponzor renesanse. Abarbanel je bio portugalski židovski filozof i financijer, rođen u Lisabonu, u jednoj od najstarijih i najuglednijih iberijskih židovskih obitelji, koje navodno potječu od kralja Davida. Opetovano se nazivao: "Izakom iz korijena Jesejevog, Betlehemca, iz svetog potomstva, iz obitelji Davidove kuće". Kao učenik lisabonskog rabina,  Josepha Chaima, postao je dobro upućen u rabinsku literaturu i rabinska učenja svog vremena, te je posvetio svoje rane godine proučavanju židovske kabale. Abarbanel je naslijedio bogatstvo od oca, portugalskog blagajnika Doma Jude. Privukao je na sebe  pozornost portugalskog kralja Afonsa V., viteza Reda podvezice, koji ga je zaposlio kao blagajnika. Nakon Afonsove smrti bio je prisiljen odreći se svoje dužnosti, nakon što ga je kralj Ivan II. optužio za suučesništvo s Fernandom II. od Braganze. 

Abarbanel je postao poznat na španjolskom kraljevskom dvoru, gdje je imenovan financijskim savjetnikom kralja Ferdinanda i kraljice Izabele. Nekoliko je puta Abarbanel potrošio velike dijelove svog osobnog bogatstva kako bi podmitio španjolsku monarhiju da dopuste Židovima ostanak u Španjolskoj. Na kraju je uspio samo produžiti datum protjerivanja za dva dana.

02. kolovoza 1492. godine, na Tišu B'Av, Abarbanel je, noseći svitak Tore, poveo 300000 svojih sunarodnjaka iz Španjolske. Tiša B'Av ("Deveti Av“) smatra se najtužnijim danom u židovskom kalendaru, koji tradicionalno obilježava velike tragedije iz židovske povijesti, prvenstveno uništenje Salomonovog hrama od strane Babilonaca i Drugog hrama od strane Rimljana. 

Židovi Firence bili su jedna od najstarijih kontinuiranih židovskih zajednica u Europi, ali i jedna od najvećih i najutjecajnijih židovskih zajednica u Italiji. Sudbina toskanskog židovstva, u ranom modernom razdoblju, bila je neraskidivo povezana uz naklonost i bogatstvo Medicija. Mnogi Židovi, koji su se naselili u Firenci, bili su trgovci i zajmodavci. Židovska prisutnost u Italiji datira još iz predkršćanskog rimskog razdoblja. Iako je židovska prisutnost u Lucci registrirana još u 09. stoljeću, a mreža židovskih banaka proširila se cijelom regijom do sredine 15. stoljeća - organizirane židovske zajednice Firence, Siene, Pise i Livorna su bile političke tvorevine vladara Medicija.

Rastući progon u drugim dijelovima Europe je naveo mnoge kabaliste da krenu put Italije, koja je tijekom renesanse postala jedno od najintenzivnijih područja kabalističkog proučavanja, odmah nakon Palestine. Prema Geršomu Scholemu: "Aktivnosti ovih migranata ojačale su Kabalu, koja je stekla mnogo sljedbenika u Italiji u 14. i 15. stoljeću.“ Postavljanje temelja za ponovno otkrivanje okultne tradicije klasične filozofije bilo je, kako je primijetio Moshe Idel (jedan od najistaknutijih znanstvenika na tu temu), da su "kabalu, židovske i kršćanske renesansne figure, shvatile kao drevnu teologiju, sličnu i, prema Židovima, izvor kasnijih filozofskih razvoja, poput platonizma, aristotelizma, pitagorejstva i atomizma."

Kabalist Don Isaac Abarbanel moli kraljicu Isabelu od Španjolske za poništenje Edikta o protjerivanju, ali Veliki inkvizitor Thomas de Torquemada (također židovskog podrijetla), s raspelom u ruci, uvjerava je u suprotno.

Renesansa je započela za vrijeme de facto vladavine Cosima de Medicija (1389.–1464.), talijanskog bankara i političara, te prvog člana obitelji Medici u Firenci. Na Cosima je utjecao Gemistus Plethon, koji se smatra jednim od najvažnijih utjecaja na talijansku renesansu, kao glavni pionir oživljavanja grčke znanosti u zapadnoj Europi. Kao što je otkriveno u "Nomoima" ili "Knjizi zakona", koju je podijelio samo među bliskim prijateljima, Plethon je odbacio kršćanstvo u korist povratka štovanju poganskih bogova antičke Grčke, pomiješanih s mudrošću zoroastrizma i mudracima. Plethon je u svojim "Nomoima" izradio planove za radikalnu promjenu strukture i filozofije Bizantskog Carstva, u skladu sa svojim tumačenjem platonizma, te je podržavao pomirenje Katoličke i Istočne pravoslavne crkve zbog osiguranja podrške Zapadne Europe protiv Osmanlija. Plethon je ponovno predstavio Platonove ideje Zapadnoj Europi tijekom Firentinskog sabora (1438.–1439.), neuspjelog pokušaja pomirenja raskola Istoka i Zapada. Tamo je Plethon upoznao Cosima de Medicija i utjecao na njega neka osnuje novu Platonsku akademiju.

Gemistus Pletho i Cosimo de' Medici

1439. godine je Cosimo počeo slati svoje agente diljem svijeta u potragu za drevnim rukopisima. 1444. godine je osnovao prvu europsku javnu knjižnicu, Knjižnicu svetog Marka, te je po njegovom nalogu korpus platonskih, neoplatonskih, pitagorejskih, gnostičkih i hermetičkih misli preveden, te je postao lakše dostupan. Oko 1460. godine, rukopis koji je sadržavao kopiju "Corpus Hermeticum" je donio redovnik u Firencu iz Makedonije. Ovaj pronalaz je bio toliko na cijeni da je, iako su Platonovi rukopisi čekali prijevod, Cosimo naredio neka se odlože i umjesto toga se nastavi sa prevođenjem Corpusa. Ove tekstove je preveo  talijanski filozof Marisilio Ficino, talijanski znanstvenik, astrolog i katolički svećenik, koji je postao jedan od najutjecajnijih humanističkih filozofa rane talijanske renesanse. Pod Ficinom, nova Platonova akademija će nastaviti s prevođenjem na latinski svih Platonovih djela, Plotinovih 'Eneada' i raznih drugih neoplatonističkih djela. Međutim, kada je stigao Corpus, sve je ostavljeno da bi se prevelo te spise. Glavna figura 'Corpusa' je bio Hermes Trismegistos, za kojega se pogrešno smatralo da je živio prije Platona, a ponekad je bio identificiran i sa Mojsijem. Ficina je na čelu akademije naslijedio Pico della Mrandola, jedan od prvih predstavnika kršćanske kabale. Mirandolin govor o dostojanstvu čovjeka, koji se uzima kao primjer renesansnog humanizma, započeo je  citatom Hermesa Trismegista: "Kako je veliko čudo čovjek."

Prizor Marisilia Ficina (1433.–1499.) iz Platonske akademije, s pratnjom koja slavi neoplatonsku mudrost, oko Platonove biste.

Spoj kabalističkih i hermetičkih utjecaja očituje se u važnosti "Pikatrixa", kojega su napisali Sabijanci, a koji će odigrati glavnu  ulogu u ponovnom rođenju židovskog hermetizma u 15. stoljeću. Fabrizio Lelli, u djelu "Hermes među Židovima: Hermetica kao Hebraica, od antike do renesanse", prati osnovnu nit pojave hebrejske Hermetike u antici i ranom srednjem vijeku, njihovu recepciju u visokom srednjem vijeku od strane Abrahama Ibn Ezre, protivljenje Majmonida i njeno konačno prihvaćanje od strane učenih Židova talijanske renesanse. Prema Lelliju: kako su humanisti proučavali i ponovno procjenjivali hermetička djela, židovski autori, posebno u Italiji, bili su skloni pribjegavanju vlastitoj hermetičkoj tradiciji. To je posebno bio slučaj s Ibn Ezrinim autoritativnim "Komentarom Petoknjižja", koji ih je potaknuo pomiriti njegov stav sa Majmonidovim racionalnim protivljenjem. Oni su zaključili kako su ova dvojica zapravo zauzeli isti stav, vezano za odnos između religije i znanosti.

Među srednjovjekovnim arapskim djelima, pod utjecajem hermetičkih pojmova, ističe se niz tekstova koji se pripisuju kralju Solomonu i koje su Židovi široko čitali već u 12. stoljeću. Najpoznatije od njih sadrži brojne izreke koje se pripisuju Hermesu. Poznato na hebrejskom kao "Sefer Mafteah Shlomoh" ili „Knjiga Solomonovog ključa“, ovo pseudo-epigrafsko djelo postiglo je veliku slavu u 15. stoljeću, ali i kasnije kao "Clavicula Salomonis". Prema uvodu: Solomon je napisao knjigu za svog sina Roboama i zapovjedio mu neka je sakrije u grobnicu, nakon svoje smrti. Godinama kasnije, knjigu je otkrila skupina babilonskih filozofa,  koji su popravljali Solomonovu grobnicu. Tekst je podijeljen u dvije knjige. Prva knjiga sadrži zakletve, zazive i kletve za prizivanje i zapovijedanje duhovima. Također, opisuje kako pronaći ukradene predmete, postati nevidljiv, steći naklonost i ljubav, itd. Druga knjiga opisuje različita pročišćenja koja bi "egzorcist" trebao poduzeti: kako bi se trebao odjenuti, kako bi se trebali izraditi magični alati i koje životinjske žrtve treba prinijeti duhovima. Još jedan slavni pseudonim je "Balinas" ili "Belenus", krivotvorena verzija "Apolonija" iz Tijane. Latinska tradicija blisko povezuje Apolonija s hermetizmom i njegova su dva djela poznata u hebrejskim prijevodima sa arapskog jezika, što je učinjeno u 13. ili 14. stoljeću.

Među ostalim arapskim djelima koja su prevedena na hebrejski, "Sefer ha-'Azamim" ("Knjiga esencija"), lažno je pripisana Abrahamu Ibn Ezri i široko je kružila tijekom srednjeg vijeka i renesanse. Knjiga sažima "razmišljanja mudraca Sabijanaca i Nabatejaca“ i opisuje nebeske utjecaje. Još jedan važan židovski hermetički traktat, "Sefer Hermes", koji je preživio u pariškom rukopisu i uglavnom se povezuje sa astronomskim djelima Ibn Ezre. "Sefer Hermes" je prijevod sa arapskog jezika, značajnog astrološkog djela, "Kitab fi'l Kawakib al-Babaniya" ("Knjiga o bejbenskim zvijezdama“), djelo koje je poznato na latinskom kao "Liber de stellis beibeniis". To je najcjelovitije hermetičko djelo o astrologiji koje je sačuvano na hebrejskom jeziku i jasno identificira Hermesa s patrijarhom Enohom. Ovaj kratki traktat na hebrejskom "opisuje osobine osoba, koje su rođene pod određenim fiksnim zvijezdama, povezanima s temperamentima planeta u trenutku kada te zvijezde zauzimaju važne položaje na nebu, posebno ascendent... ili... desetu kuću (ili sredinu neba)."

Ključni predstavnik talijanskih kabalista renesanse je bio Leone Ebreo (1465.–1523.), sin Don Isaaca Abarbanela. Abarbanel je koristio srednjovjekovni judeo-arapski materijal, koji je uključivao neka magijska i hermetička učenja, koja su zanimala i same  humaniste. U svom "Yeshu'ot Mes hiho" ("Otkupljenja Njegovog Mesije"), Abarbanel je dokazao poznavanje Ficinove latinske verzije "Corpus Hermeticum"; dok njegov "Mif'alot Elohim" ("Djela Božja") navodi niz hermetičkih izreka. On identificira Hermesa s Enohom, dok istovremeno govori o Pitagori i Platonu, ideja koja se nalazi i u djelu Izakovog sina, Jude (1460.–1530.).

Slijedeći srednjovjekovne židovske izvore, Ebreo je Platona smatrao ovisnim o Mojsijevoj objavi, pa čak i učenikom drevnih kabalista. Dok je rabin Yehudah Messer Leon, predani aristotelovac, kritizirao sličnost Kabale s platonizmom, njegov sin je Platona opisivao kao božanskog učitelja. Drugi kabalisti, poput Isaaca Abarbanela i rabina Yohanana Alemanna, vjerovali su kako je Platon bio Jeremijin učenik, dok je boravio u Egiptu.

U djelu rabina Abrahama Yagela,"Ge Hizzayon" ili "Dolina vizija", Hermes i Abraham ibn Ezra se spominju zajedno, u raspravi o znanstvenim pitanjima. O sličnosti učenja grčkih filozofa i Kabale, Yagel je komentirao:

"To je očito svakome tko je pročitao što je napisano o filozofiji i načelima Demokrita, a posebno o Platonu, učitelju Aristotela, čiji su stavovi gotovo stavovi mudraca Izraela, i koji o nekim pitanjima gotovo kao da govori iz samih usta kabalista i njihovim jezikom, bez ikakve mrlje na usnama. I zašto ne bismo zastupali te stavove, budući da su naši, naslijeđeni od naših predaka od strane Grka, i do danas veliki mudraci drže Platonove stavove i velike skupine učenika ga slijede, kao što je dobro poznato svakome tko je služio mudracu Akademije i upisao se na njihove studije, koje se nalaze u svakoj zemlji."

Ficinova misija je bila oživljavanje drevnih poganskih učenja o misterijama "Kaldejaca, Egipćana i platonista", kroz "Prisca Theologia" ("Drevne mudrosti"), koja se smatra čistom tradicijom prenesenom mudracima antike, kao i ključem za uspostavu univerzalne religije koja bi mogla pomiriti kršćansko vjerovanje s drevnom filozofijom. Ficino je predstavio obiteljsko stablo mudrosti, kronološki počevši od Zoroastera, zatim Hermesa Trismegista, Orfeja, Aglaofem, Pitagore i Platona. Prema Ficinu, u predgovoru "Plotinovih komentara": božanska teologija je započela istovremeno sa Zoroasterom među Perzijancima i Hermesom među Egipćanima, te je dalje ova tradicija mudrosti vodila u neprekinutom lancu do Platona, preko Orfeja i Pitagore. Ficino je također dovršio prijevode "Zoroasterovih izreka" i "Orfejevih himni".

Plethon je također mogao biti izvor Ficinovog orfičkog sustava prirodne magije. Ficino je zagovarao redovito pjevanje orfičkih himni, za koje je vjerovao da odražavaju glazbu sfera. Vjerovao je da će se pojedinac podvrgnuti simboličnoj smrti i ponovnom rođenju, te izaći s onim što se doživljavalo kao novi identitet, često označen novim imenom. Ako bi se takav ritual provodio pod odgovarajućim astrološkim uvjetima, teoretski bi se čak mogli ispraviti nedostaci u vlastitom horoskopu.

Proslava Platonova rođendana, od strane Lorenza "Veličanstvenog" (1449.–1492.), u Villi di Careggi, mjestu Platonove akademije

Astrološka magija 

Unuk Cosima de Medicija, Lorenzo de Medici, poznat kao "Veličanstveni" (Lorenzo il Magnifico) od suvremenika, firentinskih umjetnika, bio je pokroviteljem ogromnom broju umjetnika i poticao je naručivanje djela od vodećih firentinskih umjetnika. Uključujući Leonarda da Vincija, Botticellija i Michelangela, njihova djela često su sadržavala poganske teme, koje su izazivale crkvenu toleranciju. Od 27 likova prikazanih u Rafaelovoj "Atenskoj školi", našao se i Zoroaster koji drži nebesku sferu. Pod utjecajem neoplatonizma i hermetizma, oporavak antičkog učenja tijekom renesanse uglavnom se doticao astrologije. 

Renesansni humanizam nije pomogao u smanjenju interesa za "iracionalno". Jean Seznec, u svom djelu "Opstanak poganskih bogova: Mitološka tradicija i njezino mjesto u renesansnom humanizmu i umjetnosti" je primjetio: "Naprotiv, prvi učinak humanizma bio je poticanje astrologije." Seznec je pokazao kako su se umjetnici srednjeg vijeka oslanjali prvenstveno na književne izvore, a često i na mitografe kasne antike. U svojoj želji da prikažu mitološke teme antike, nisu imali pristup klasičnim modelima na kojima bi temeljili svoj rad, te su stoga, bez ikakvog vizualnog modela, rijetko prikazivali točne detalje o tome kako su zapravo bogovi grčke mitologije trebali biti prikazani. Seznec je naznačio da su se (još od 12. stoljeća) europski umjetnici počeli odvraćati od tradicionalnih izvora - u korist arapskih djela - koja su bila astronomski točnija.

Renesansni umjetnici često su se oslanjali na "Pikatriks", koji se posebno usredotočio na ono što je nazivano „talismanima“, što je izričito uspoređivano s alkemijskim eliksirom. Pravilnim dizajnom i izradom talismana, te pravilnim izvođenjem rituala tijekom izrade istih, mađioničar je mogao kontrolirati energiju koja je izvirala iz nebeskih sfera. U obliku anđeoskih entiteta ili duhova, mogao je, npr. zapovijedati moćima Marsa u ratnim pitanjima ili Venere u ljubavnim pitanjima. Tako je hermetički mađioničar naučio "privući te nebeske duhove na zemlju i navesti ih neka uđu u određeni materijalni objekt, talisman."

Lorenzo "Veličanstveni" de' Medici i astrološki talismani "Pikatriksa" Sabijanaca

"Pikatriks" opisuje pedesetak slika zvijezda, planeta i zodijačkih znakova, koje su, ako su ugravirane, po mogućnosti na dragom kamenju, prema aspektima neba u nekom povoljnom trenutku, trebale primiti najveću moguću količinu nebeskog utjecaja kako bi ga pohranile za buduću upotrebu. Za naklonost Jupitera, npr. u bijeli kamen bi trebao biti ugraviran lik okrunjene figure koja sjedi na prijestolju, s podignutom rukom, a svaka od četiri noge prijestolja mora počivati na vratu krilatog čovjeka, na isti način na koji je Pausanije opisivao olimpijskog Zeusa. Za naklonost Marsa je npr. potreban dragulj s ugraviranim likom "mladića, golog, i sa desne strane mlade djevojke, s kosom vezanom na potiljku; lijeva ruka mu počiva na njezinim grudima, desna na vratu, i gleda je u oči.“

Arapske figure gotovo da nisu pokazivale nikakve veze s grčko-rimskim planetarnim tipovima. Stekavši znanje o astronomiji od Sabijanaca, njihovi opisi nalikuju tipovima pronađenim u babilonskim izvorima. Stoga je Arapima Merkur, kao pobožna i učena figura, odgovarao babilonskom Nebou, bogu-piscu. Jupiter, kao sudac, Marduku, koji potpisuje odluke sudbine. Samo Sunce, koje nosi krunu i drži mač na koljenima, blizu je Šamašu. U Firenci se planetarni bogovi, isklesani na Giottovom zvoniku isto  pojavljuju u takvim oblicima. Sunce je potomak orijentalnih bogova, prikazano kao kralj, koji u lijevoj ruci drži žezlo, a u desnoj neku vrstu kotača. Slično tome, u Španjolskoj kapeli, Saturn drži lopatu uz klasični srp; Merkur se pojavljuje kao pisar, što ukazuje na to da kao lik predstavlja učenog Neboa. Iz istog razloga, u zboru Eremitana u Padovi i na kapitelu u Duždevoj palači u Veneciji, Merkur je poprimio lik učitelja.

Botticellijevo 'Rođenje Venere'.

Tek su iskopavanjem tisuća kovanica, reljefa i kipova, u 16. stoljeću, europski umjetnici otkrili klasične prikaze mitoloških likova, što im je omogućilo da ponovno stvore njihove tradicionalne oblike i tako transformiraju zapadnu umjetničku tradiciju. Ipak, pod utjecajem Ficina, to su uglavnom bila djela astralne magije, na način opisan u Picatrixu. Dakle, prema Frances Yates:

"Fenomen je potpuno paralelan s onim drugim fenomenom koji su Warburg i Saxl otkrili i proučavali, naime kako su se slike bogova čuvale kroz srednji vijek u astrološkim rukopisima, došle do renesanse u tom barbariziranom obliku, a zatim su ponovno utjelovljene u klasičnom obliku, kroz ponovno otkrivanje i imitaciju klasičnih umjetničkih djela... Moglo bi se reći da je pristup kroz povijest magije možda jednako nužan za razumijevanje značenja i upotrebe renesansnog umjetničkog djela, kao što je pristup kroz povijest oporavka klasične forme za razumijevanje njegove forme." 

'Melankolija', Albrechta Dürera (1514.)

Botticelli se za jedno od najprepoznatljivijih umjetničkih djela renesanse, 'Primaveru', konzultirao s Ficinom. Frances Yates je komentirala: "Želim samo predložiti da se, u kontekstu proučavanja Ficinove magije, slika počne promatrati kao praktična primjena te magije, kao složeni talisman, slika svijeta uređena tako da prenosi samo zdrave, pomlađujuće, anti-saturnovske utjecaje na promatrača.“ Tri Botticellijeva djela, koja su neke od najprepoznatljivijih renesansnih slika: 'Minerva i Kentaur', 'Rođenje Venere' i 'Primavera' - naručena od Lorenza di Pierfrancesca de Medicija - sva su se bavila okultnim temama i predstavljaju magičnu praksu crtanja planetarnih utjecaja unutar slike. Studije su pokazale kako je njemački renesansni umjetnik, Albrecht Dürer, također crpio inspiraciju iz Ficina. Likovi u Dürerovoj 'Melanholiji' simboliziraju "djecu Saturna", koja poslušno meditiraju o tajnama mudrosti.

John Collier, 'Čaša vina s Cezarom Borgijom'. Lijevo na desno: Cesare Borgia, Lucrezia, papa Aleksandar VI., mladić sa praznom čašom

Crno plemstvo 

Medici su bili jedna od nekoliko utjecajnih talijanskih obitelji, ponekad nazivanih Crnim plemstvom, koje su uključivale još obitelji:  Orsini, Farnese i Borgia, često i zaštitnici Židova, ponekad čak osumnjičeni kako su tajno Židovi i koje su dale niz papa. Prema njihovoj obiteljskoj legendi: Orsini, jedna od najutjecajnijih kneževskih obitelji u srednjovjekovnoj Italiji i renesansnom Rimu, potječu od julijsko-klaudijevske dinastije starog Rima. Članovi obitelji Orsini uključuju tri pape: Celestina III. (1191.–1198.), Nikolu III. (1277.–1280.) i Benedikta XIII. (1724.–1730.). Osim toga, članovi obitelji su obnašali funkcije 34 kardinala, brojne kondotjere i druge značajne političke i vjerske osobe. Titule vojvode od Parme i Piacenze, te vojvode od Castra, nosili su razni članovi obitelji Farnese. Među najvažnijim članovima su bili papa Pavao III. (1468.–1549.), kardinal Alessandro Farnese (1520.–1589.). Potonji je bio vojvoda od Parme, vojni zapovjednik i guverner Španjolske Nizozemske; oženjen za Elisabeth Farnese, koja je postala španjolskom kraljicom i čije je nasljeđe preneseno na njene potomke, dinastiju Burbona.

Investitura Johanna Siebenhirtera za prvog velikog meštra austrijskog reda svetog Jurja od strane Fridrika III. (1415.–1493.), cara Svetog Rimskog Carstva i kojega je blagoslovio papa Pavao II.

Kuća Borgia, talijansko-španjolska plemićka obitelj iz Aragona, koja se istaknula tijekom talijanske renesanse, bila je naširoko poznata kao židovskog podrijetla. Takve je glasine širio, između ostalih, papa Julije II. Budući da je obitelj došla iz Valencije, Borgije su često nazivali Maranima. Borgije su postale istaknute u crkvenim i političkim poslovima tijekom 15. i 16. stoljeća. Postavili su dvojicu papa: Kalista III. (1455.–1458.), i papu Aleksandra VI. (1492.–1503.). Papa Aleksandar VI., rođen kao Rodrigo de Borja, pridružio se Društvu svetog Jurja, koje je 1503. godine osnovao car Maksimilijan I., koji je postao i veliki majstor Reda zlatnog runa, nakon što se oženio Marijom Burgundskom (unuka osnivača reda, Filipa Dobrog). Ovo je bilo oživljavanje austrijskog Reda svetog Jurja, koji je osnovao njegov otac, Fridrik III., kako bi ovjekovječio izvorni red, koji je osnovao njegov predak, Rudolf I. od Njemačke. Njegova je kći, Klementina Austrijska, bila majka Karla I. od Mađarske, osnivača Reda svetog Jurja od Mađarske. Unuka Karla I., Marija, bila je prva supruga cara Sigismunda, koji je osnovao Red Zmaja. 

Posebno za vrijeme vladavine pape Aleksandra VI., Borgije su bile osumnjičene za mnoge zločine, uključujući: preljub, incest, simoniju, krađu, podmićivanje i ubojstvo (trovanje arsenom). Prema papinskom voditelju ceremonija, Johannu Burchardu:

"Više nema zločina ili sramotnog čina, koji se ne dogodi javno u Rimu, i u domu pape. Tko bi se mogao ne užasnuti... strašnim, monstruoznim djelima razvrata, koja se otvoreno čine u njegovom domu, bez poštovanja prema Bogu ili čovjeku? Silovanja i incesti su bezbrojni... [i] velike gomile kurtizana posjećuju Palaču svetog Petra, svodnici, bordeli i javne kuće, mogu se naći posvuda!" 

Najpoznatiji među ozloglašenijom djecom Aleksandra VI. i njegove ljubavnice Vannozze dei Cattanei bili su Cesare (1433.–1499.) i, zloglasna 'femme fatale', Lucrezia Borgia (1480.–1519.). Pričalo se kako je Lucrezia bila u incestuoznoj vezi sa svojim ocem, te je posjedovala šuplji prsten, kojim je često trovala pića. Cesare Borgia je bio glavna inspiracija za Machiavellijevog "Vladara". Cesare je navodno hodao ulicama Rima, oružja djelomično skrivenog ispod odjeće, pucao je na zatvorenike i javno ubijao bliske rođake. Pričalo se da je također počinio incest s Lucrezijom, izbo joj ljubavnika na smrt pred papinim nogama, te zadavio njenog drugog muža, Alfonsa Aragonskog, nezakonitog sina napuljskog kralja, koji je tada imao samo 18 godina.

Kroz godine su kružile brojne glasine, prvenstveno nagađanja o prirodi ekstravagantnih zabava koje je priređivala obitelj Borgia. Jedan primjer je Gozba kestena, večera koju je navodno u Papinskoj palači održao bivši kardinal, Cesare Borgia. Izvještaj o gozbi sačuvan je u latinskom dnevniku protonotara apostola i ceremonijalnog majstora, Johanna Burcharda (1450.–1506.), pod naslovom "Liber Notarum":

"U večernjim satima posljednjeg dana listopada 1501. godine, Cesare Borgia je priredio gozbu u svojim odajama u Vatikanu, uz  'pedeset poštenih prostitutki' zvanih kurtizane, koje su nakon večere plesale s poslužiteljima i drugima koji su bili prisutni, isprva u odjeći, a zatim gole. Nakon večere, svijećnjaci s gorućim svijećama su uklonjeni sa stolova i stavljeni na pod, a kestenje je pobacano uokolo. To su gole kurtizane skupljale, puzeći na rukama i koljenima između svijećnjaka, dok su Papa, Cesare i njegova sestra Lukrecija, promatrali. Konačno, nagrade su podijeljene za one koji su najčešće mogli izvoditi taj čin s kurtizanama, poput svilenih tunika, cipela, kopči i drugih stvari." 

Godine 1486., Pico je otišao u Rim braniti svoje hermetički orijentirane ideje, ali su njegove teze označene kao heretičke. Uslijedilo je javno negodovanje, koje je zahtijevalo "Apologiju" (1487.), zajedno s većim dijelom "Oracije". Pico je spašen od  problema kada je predsjedavajući papa umro, ali i intervencijom Lorenza de Medicija. Zabranu je 1493. godine ukinuo papa  Aleksandar VI., također veoma zainteresiran za hermetizam. 

Slika (1650.) Savonarolinog pogubljenja na Piazza della Signoria

Lomača taštine 

Lorenzo Veličanstveni je umro 1492. godine, a naslijedio ga je sin Piero di Lorenzo de Medici (1472.–1503.), zvan Piero Nesretni, kojega su svrgnuli sljedbenici Fra Girolama Savonarole, dominikanskog redovnika, koji je u Italiji postao poznat po svojim propovijedima o kraju svijeta. U 1490-ima, pod katoličkom teokracijom Savonarole, Medici i Židovi protjerani su s firentinskog teritorija. Savonarola je bio dominikanski fratar, koji je 1490. godine dobio zadatak služiti u Firenci, i to uglavnom zahvaljujući zahtjevu Lorenza de' Medicija - ironično, obzirom na to da je Savonarola u roku od nekoliko godina postao jedan od najvećih neprijatelja kuće Medici i pomogao u njihovom padu, 1494. godine. Godine 1482. je Savonarola imenovan lektorom u samostanu San Marco, u Firenci. Godine 1487. je napustio San Marco zbog novog zadatka, a slijedećih nekoliko godina je Savonarola živio kao putujući propovjednik. 1490. godine je Savonarola ponovno premješten u San Marco zbog inicijative Pica della Mirandole, koji je bio impresioniran njegovim učenjem i pobožnošću. Pico, koji je bio u problemima s Crkvom zbog svojih neortodoksnih načela, živio je pod zaštitom Lorenza Veličanstvenog, de facto vladara Firence, iz porodice Medici. Kako bi imao Savonarolu uz sebe, kao duhovnog savjetnika, Pico je uvjerio Lorenza kako će fratar donijeti dodatni ugled San Marcu i njegovim zaštitnicima,  obitelji Medici.

Fra Girolamo Savonarola

Savanorala je počeo privlačiti velike mase zbog svojih propovijedi o Prvoj Ivanovoj poslanici i Knjizi Otkrivenja, pozivajući na pokajanje i obnovu, prije dolaska božanske pošasti. Godine 1494., Karlo VIII. od Francuske je odlučio prijeći Alpe s vojskom, kako bi ostvario nasljedne zahtjeve prema Napuljskom kraljevstvu i osigurao svoja prava na napuljsko prijestolje, koje je René od  Anjoua ostavio svom ocu, Luju XI. Nakon osvajanja Napulja, Savonarola je proglasio Karla VIII. očekivanim osvetnikom:

"Rekao sam i mnogo puta potvrdio da je francuskog kralja Bog izabrao kao ministra svoje pravde i da će biti pobjednik i napredovati, čak i ako cijeli svijet bude protiv njega. Istina je, kao što sam mu posebno rekao i napisao, da bi ga sačuvali u poniznosti i zbog loših stvari koje njegovi podanici čine, ako ih ne ispravi, imati će mnogo nevolja, a najveća od svih, ako se ne bude dobro odnosio prema gradu Firenci, koji je Bog odabrao za početak reformacije Italije i Crkve: ako ne odluči biti prijatelj firentinskog naroda kroz ljubav, Bog će ga takvim učiniti silom."

Nakon što su francuske snage protjerale Medicije i postavile Savonarolu za de facto vladara Firence, Firentinci su prihvatili njegovu kampanju da se grad riješi "poroka". Savonarola se borio protiv onoga što je smatrao umjetničkim i društvenim ekscesima renesansne Italije, propovijedajući s velikom žestinom protiv bilo kakve vrste luksuza. Njegova moć i utjecaj su rasli, tako da je vremenom postao učinkovit vladar Firence. Godine 1495., kada se Firenca odbila pridružiti Svetoj ligi pape Aleksandra VI. protiv Francuza, Vatikan je pozvao Savonarolu u Rim. Nije poslušao papu i dodatno mu se suprotstavio propovijedajući pod zabranom, ističući svoju kampanju za reformu javnim demonstracijama pobožnosti, i "lomačama taštine". Lomača taštine je bila spaljivanje predmeta koje su vlasti osudile kao prigodno grešne na dan karnevala. Izraz se obično odnosio na lomaču 07. veljače 1497. godine, kada su Savonarolini pristaše prikupili i javno spalili tisuće predmeta, poput: kozmetike, umjetnina i knjiga, u Firenci, na festivalu Pokladni utorak. Pokladni utorak je dan, u veljači ili ožujku, neposredno prije Pepelnice, koja se u nekim zemljama slavi kao Mardi Gras.

Savonarola je sakupio razne predmete koje je smatrao nepoželjnima, poput rukopisa, antičkih skulptura, antičkih i modernih slika, neprocjenjivih tapiserija i mnogih drugih vrijednih umjetničkih djela, kao i ogledala, glazbenih instrumenata i knjiga o proricanju, astrologiji i magiji. Uništio je djela Ovidija, Propercija, Dantea i Boccaccija. Njegov utjecaj bio je toliki da je čak uspio natjerati na suradnju velike ondašnje suvremene umjetnike, poput Sandra Botticellija i Lorenza di Credija, koji su nevoljko predali neka od svojih djela na uništenje.

Međutim, Savonarolu je prezirao papa Aleksandra VI., te je na kraju ekskomuniciran 1497. godine. Nakon što ga je Aleksandar VI. optužio za herezu i pobunu, pogubljen je 1498. godine; obješen je na križ i spaljen na Piazza della Signoria, gdje je prethodno spaljivao svoja sakupljena djela. Papinske vlasti naredile su da svatko tko posjeduje fratrove spise ima četiri dana da ih preda papinom agentu radi uništenja. Svatko tko to nije učinio suočavao se s ekskomunikacijom.

Sikstinska kapela 

Slijedeći član obitelji Medici je ponovno zavladao Firencom tek 1512. godine, kada je grad prisilio na predaju Giovanni de Medici (1475.–1521.), drugi sin Lorenza Veličanstvenog. On je 1513. godine izabran za papu Lava X. i tako dodatno učvrstio moć obitelji. Majka Lava X. je bila Clarice Orsini, koja je bila direktni potomak engleskog kralja Ivana. Papa Lav X., kojega su obrazovali Ficino i Pico della Mirandola, bio je nevjerojatno rasipan, što nije bila kršćanska karakteristika. Dva suvremena povjesničara, Francesco Guicciardini i Paolo Giovio, činilo se kao da dijele uvjerenje kako se Lav također upuštao u "neprirodni porok", dok je bio papa. Zimmerman primjećuje kod Giovia: "Neodobravanje papinog uobičajenog zadirkivanja s njegovim komornicima – zgodnim mladićima iz plemićkih obitelji – i prednosti koju je, kako se govorilo, izvlačio iz njih.“ Kako ga je opisao Joseph McCabe u djelu "Krize u povijesti papinstva":

"Lav je okupio oko sebe društvo grubih ljudi: laskavce, širitelje nepristojnih šala i priča, te pisce opscenih komedija, i koje su se često izvodile u Vatikanu s kardinalima kao glumcima. Njegov glavni prijatelj bio je kardinal Bimmiena, čije su komedije bile opscenije od bilo kojih u drevnoj Ateni ili Rimu, i koji je bio jedan od najnemoralnijih ljudi svog vremena. Lav je morao jesti umjeren, jer je bio morbidno debeo. Ali, njegovi su banketi bili skupi koliko su bili vulgarni. Najgrublji šaljivdžije i najraspuštenije kurtizane su sjedile zajedno s njim i kardinalima. Budući da se te stvari ne osporavaju, Crkva ne poriče dokaze o njegovim porocima. U javnim poslovima je zapamćen kao najozloglašeniji nečasni Kristov namjesnik renesansnog razdoblja, ali ovdje nije moguće ispričati izvanrednu priču o njegovim savezima, ratovima i ciničnim izdajama. Njegov nepotizam bio je korumpiran kao i kod bilo kojeg pape, a kada su se neki kardinali urotili da ga ubiju, dao je rastrgati meso njihovih slugu užarenim kliještima,  kako bi izvukao informacije." 

Rafaelov portret pape Lava X., rođenog kao Giovanni di Lorenzo de' Medici, s kardinalima Giuliom de' Medici (kasnije papa Klement VII.) i Luigijem de' Rossijem, njegovim prvim rođacima.

Smrt pape Lava X., 1521. godine, nakratko je prekinula moć Medicija, sve dok njegov rođak, kardinal Giulio de Medici, nije izabran za papu Klementa VII., 1523. godine. Klement VII. je prije služio kao glavni savjetnik Lava X., kao i njegovog nasljednika, pape Hadrijana VI. Klement VIII. je ostavio značajno kulturno nasljeđe u tradiciji Medicija. Naručio je umjetnička djela Rafaela, Benvenuta Cellinija i Michelangela, uključujući i "Posljednji sud", u Sikstinskoj kapeli. Klement VIII. je najpoznatiji po tome što je 1533. godine odobrio Kopernikovu teoriju kako se Zemlja okreće oko Sunca, i to je bilo gotovo stoljeće prije nego što je Galileo osuđen za herezu zbog sličnih ideja. Klement je ostao zapamćen što je izdao naredbe kojima je zaštitio Židove od inkvizicije, odobrio Teatinski i Kapucinski red, te je osigurao otok Maltu za Malteški viteški red.

Michelangelo je možda isto bio pod utjecajem hermetizma i Ficinovih ideja, budući im je bio izložen kroz svoju prisutnost na dvoru Medicija. Doprinio je planiranju Medicijske kapele, koja je dodana crkvi San Lorenzo u Firenci, mjestu grobnice Cosima, patrijarha Medicija. Slično tome, Michelangelo je bio pod utjecajem antropomorfizma Kabale, slikajući "Boga" kako stvara Adama u Sikstinskoj kapeli, što je zapravo prikaz "Starog od dana". U Knjizi proroka Daniela opisano je: "Gledao sam dok se prijestolja ne srušiše, i sjedne Stari od dana, čija je odjeća bila bijela kao snijeg, a kosa na glavi kao čista vuna, prijestolje mu kao plamen ognjeni, a kotači kao gorući oganj." U Kabali se spominju Stari nad Starima i Sveti Stari, sinonimi za En Sof, nemanifestirano Božanstvo. Postoji nekoliko referenci na ovo posebno Božje ime u "Zoharu", koji detaljno opisuje Bijelu Božju glavu i, u konačnici, emanaciju njene osobnosti ili atributa.

Klementa VIII. je naslijedio papa Pavao III., rođen kao Alessandro Farnese. Prijatelj Aleksandra VI., Pavao III. je bio posvećen od strane Lava X., te je vladao je kao papa od 1513. do 1521. godine. Pavla III. su napadali zbog podrške i zaštite Michelangelovog "Posljednjeg suda" u Sikstinskoj kapeli, zbog golotinje i poganskih tema. Navodno je papin voditelj ceremonija, Biagio da Cesena, rekao: "Bilo je vrlo sramotno da su na tako svetom mjestu prikazane sve te gole figure, koje se tako sramotno otkrivaju, i da to nije bio rad za papinsku kapelu, već za javne kupelji i krčme.“ Michelangelo je nakon toga naslikao lice Cesene kao Minosa, lik iz grčke mitologije koji sudi u podzemlju, s magarećim ušima, dok mu je golotinja prekrivena spiralnom zmijom. Kada se Cesena požalio Pavlu III., papa se našalio kako se njegova jurisdikcija ne proteže do pakla, pa će portret morati ostati.

Luther na Saboru u Wormsu, 1521. godine

Protestantska reformacija

Savonarolin zagovor reforme je naišao na dobar odaziv, u Njemačkoj i Švicarskoj, među ranim protestantskim reformatorima. Najznačajniji je bio Martin Luther. Klement VII. naslijedio je neviđene izazove, uključujući Lutherovu protestantsku reformaciju u sjevernoj Europi. Sklonost Lava X. ekstravagantnim troškovima je konačno iscrpila vatikanske financije, te se okrenuo prodaji oprosta, kako bi prikupio sredstva. Oprost je potpuno ili djelomično otpuštanje vremenite kazne za grijehe koji su već oprošteni, a koje je Lav X. mijenjao onima koji su donirali 'milostinju' za obnovu bazilike sv. Petra u Rimu. Uglavnom, zbog tih ekscesa, koje je smatrao prodajom spasenja, Martin Luther je objavio svojih Devedeset devet teza, 1517. godine. To je pokrenulo protestantsku reformaciju. Lutherovo odbijanje da se odrekne bilo kojeg svog spisa,a na zahtjev Lava X. 1520. godine, ali i svetog rimskog cara, Karla V., na Saboru u Wormsu, 1521. godine - rezultiralo njegovim izopćenjem i osudom kao odmetnika od vjere. Na kraju Wormskog sabora, Karlo V. je izdao Wormski edikt, kojim je Luthera osudio kao "ozloglašenog heretika" i zabranio građanima Carstva propovijedanje njegovih ideja. U strahu za svoj život, Luther je pobjegao u dvorac Wartburg, mjesto 'Čuda s ružama Elizabete Ugarske', ili dvorac s gralom Munsalvaesche, koji je posjetio vitez Swan Lohengrin. Tamo je Luther posvetio svoje vrijeme prevođenju Novog zavjeta s grčkog na njemački, ali i nekih drugih polemičkih spisa.

Philip Melanchthon (rođen kao Philipp Schwartzerdt; 1497.–1560.) i Johann Reuchlin (1455.–1522.)

Luther je stekao povjerenje svojih sljedbenika razotkrivajući lažna obećanja spasenja, nazvana "oprost", koje je prodavao papa Lav X., kako bi ih privukao i otvorio vlastitoj sumnjivoj teologiji. Učenja Jana Husa, heretika kojega je podržavao car Sigismund, osnivač Reda zmaja, ali je spaljen na lomači nakon Konstanškog sabora (1415.), imala su snažan utjecaj na Luthera. Kada je Luther prolazio kroz Naumburg kako bi prisustvovao Wormskom saboru, svećenik se probio kroz mnoštvo i pokazao mu portret Savonarole, uz pismo u kojem ga poziva neka stane na Gospodnju stranu. Luther je uzeo portret, dugo ga je i mirno gledao, poljubio ga i objavio: "Taj je čovjek doista bio vjerni sluga Isusa Krista." Meister Eckhartova, "Theologia Germanica",  također je bila Lutherova omiljena literatura. Neki povjesničari, s početka 20. stoljeća, čak su je smatrali ključnom u izazivanju Lutherovih postupaka i rezultirajuće protestantske reformacije. Luther je također pročitao neke od Savonarolinih spisa, pohvalio ga kao mučenika i preteču, čije su ideje o vjeri i milosti anticipirale njegovo vlastito učenje o opravdanju samo vjerom, jednu od njegovih najkontroverznijih doktrina.

Luther je neko vrijeme bio zainteresiran za kabalu, možda pod utjecajem djela Johanna Reuchlina, a čiji je nećak, Philipp Melanchthon, bio Lutherov glavni suradnik. Tijekom svog drugog posjeta Rimu, 1490. godine, Reuchlin se upoznao s Picom della Mirandolom u Firenci i, tijekom učenja od njega o kabali, zainteresirao se za hebrejski. Slijedeći Picu, Reuchlin je, čini se, u kabali pronašao duboku teozofiju, koja bi za njega mogla biti od najveće koristi za obranu kršćanstva i pomirenje znanosti s misterijima vjere, što je u ono vrijeme bila uobičajena ideja. Reuchlinove kabalističke ideje iznesene su u djelu "De Verbo Mirifico", i konačno, u djelu "De Arte Cabbalistica", u kojem je s papom Lavom X. podijelio kako se susreo s Picom i njegovim krugom filozofa, koji su oživljavali drevnu mudrost.

Sam Luther je podržao Reuchlina u kontroverzi poznatoj kao "Bitka knjiga", rasprava u kojoj su sudjelovali vodeći mislioci i vladari Europe. Heinrich Graetz i Francis Yates tvrdili su kako je ova kontroverza pomogla pokrenuti protestantsku reformaciju. Mnogi Reuchlinovi suvremenici su smatrali kako je prvi korak prema obraćenju Židova - oduzimanje njihovih knjiga. Ovo stajalište je  zastupao i Johannes Pfefferkorn, židovski obraćenik na katoličanstvo i sljedbenik dominikanaca, koji je propovijedao protiv Židova, pokušavao uništiti primjerke Talmuda i upustio se u pamfletski rat s Reuchlinom. Kontroverza oko Pfefferkorna je izazvala veliki raskol u crkvi , te je, na kraju, slučaj došao pred papinski sud u Rim. Kada je, 1517. godine, Reuchlin primio teze, koje je iznio Luther, uzviknuo je: "Hvala Bogu, napokon su pronašli čovjeka koji će im dati toliko toga za raditi, te će biti prisiljeni pustiti neka moja starost završi u miru." Louis I. Newman objašnjava: "Dakle, židovsko je pitanje pomoglo rasplamsati vatru reformacije; sukob oko židovskog pitanja je stvorio okruženje u kojem se Lutherov pokret pojavio i razvio, baš kao što su judaističke hereze u 12. i 13. stoljeću, djelomično bile potaknute raspravom o Talmudu."

Melanchthon je bio Reuchlinu poput sina, sve dok ih Reformacija nije otuđila. Melanchthon je bio glavni osnivač luteranizma nakon Luthera i autor Augsburške ispovijesti, što je glavna doktrinarna izjava protestantskog pokreta. On je također bio autor "Apologije Augsburške ispovijesti", u kojoj je napisao: "Radije bih umro nego bio odvojen od Luthera", kojega je kasnije usporedio s Ilijom i nazvao "čovjekom punim Duha Svetoga". Melanchthon je uzviknuo nakon Lutherove smrti: "Mrtav je konjanik i kočija Izraela koji su vladali crkvom u ovom posljednjem dobu svijeta!" 

Lutherov komentar kako je opravdanje vjerom "prava kabala", u njegovom "Komentaru Galaćanima", gleda se kao  Reuchlinov utjecaj. Iako je njegov stav o toj temi često bio kontradiktoran, u "Pobijanju Latomusovog argumenta" je tvrdio kako je svako dobro djelo osmišljeno da privuče Božju naklonost, zapravo - grijeh. Svi ljudi su po prirodi grešnici, objasnio je, i samo ih Božja milost može učiniti pravednima. Luther je savjetovao Melanchthonu: "Budi grešnik i neka tvoji grijesi budu jaki, ali neka tvoje povjerenje u Krista bude jače, i radujte se u Kristu koji je pobjednik nad grijehom, smrću i svijetom. Činiti ćemo grijehe dok smo ovdje, jer ovaj život nije mjesto gdje prebiva pravda."

Luther je proširio svoju kritiku samo sa oprosta i osudio kao idolopoklonstvo ideju misnu žrtvu, te je odbacio obveznu ispovijed. U djelu "Sud Martina Luthera o monaškim zavjetima" je uvjeravao redovnike i redovnice kako mogu prekršiti svoje zavjete bez grijeha, jer su zavjeti nelegitiman i uzaludan pokušaj postizanja spasenja. Luther, koji je dugo osuđivao zavjete celibata, oženio se Katharinom von Bora, jednom od dvanaest redovnica, kojima je 1523. godine dogovorio neka budu prokrijumčarene u bačvama za haringe iz cistercitskog samostana Nimbschen, postavljajući time model za buduću praksu, koja je protestantskom svećenstvu dopuštala brak.

Uloga židovskih obraćenika, u širenju doktrina koje su stajale iza Reformacije, istaknuta je u nekoliko navrata. Tijekom srednjeg vijeka, među židovskim obraćenicima koji su napadali prijašnju vjeru su bili: Nicholas Donin, Paul Christian, Abner-Alphonso iz Burgosa, Ivan iz Valladolida, Paul iz Burgosa i Geronimo de Santa Fe. Potaknut mržnjom prema talmudskom judaizmu, Paul iz Burgosa, eruditni stručnjak za talmudsku i rabinsku literaturu, sastavio je "Dialogus Pauli et Sauli Contra Judæos, sive Scrutinium Scripturarum", izvor za Lutherovo djelo "O Židovima i njihovim lažima". Victor von Carben, koji je bio uključen u kontroverzu oko Pfefferkorna; Emmanuel Tremellius, koji je objavio latinsku verziju hebrejske Biblije; Jochanan Isaac, autor dviju hebrejskih gramatika, i njegov sin Stephen - svi su postali protestantima i pisali su polemike protiv katoličanstva.

U početku su Lutherov izazov rimokatolicizmu pozdravili Židovi koji su bili žrtve inkvizicije, koji su se nadali da će slamanje moći Crkve dovesti do veće tolerancije prema drugim oblicima bogoslužja. Kako je objasnio Samuel Usque: kako je mnogo Marana napustilo Španjolsku i otišlo u Englesku, Francusku i Njemačku, kao i u Niske Zemlje, "ta generacija obraćenika se proširila po cijelom kraljevstvu, i premda je prošlo mnogo vremena, ti obraćenici i dalje daju naznake svog nekatoličkog podrijetla u novim luteranskim vjerovanjima koja se trenutno šire među njima, jer se ne osjećaju ugodno u religiji koju su toliko nevoljko primili." Bilo je čak i nekih, poput Abrahama Farissola, koji su Luthera smatrali kripto-Židovom, reformatorom koji je usmjeren na održavanje vjerske istine i pravde, a čije su ikonoklastičke reforme bile usmjerene prema povratku judaizmu. Neki znanstvenici, posebno iz sefardske dijaspore, poput Josepha ha-Kohena, bili su snažno za reformaciju.

Prema rabinu Abrahamu ben Eliezeru Haleviju, sefardskom rabinu i kabalistu, povezanom s Abrahamom Zacutom i Isaacom Abarbanelom, reformacija je bila kriza kroz koju svijet mora proći prije dolaska mesije, i gdje je Luther bio Božji posrednik, koji je poslan da uništi korumpirani Rim, prije kraja svijeta. Halevi je tvrdio da se osvrnuo na Luthera, kada je prorekao još 1498. godine, prije Reformacije, "da će se pojaviti čovjek koji će biti velik, hrabar i moćan. On će težiti pravdi i mrziti razvrat. On će okupiti ogromne vojske, osnovati religiju i uništiti svećenstvo." Halevi je bio svjestan Lutherovog traktata, napisanog 1523. godine, pod naslovom "Da je Isus Krist rođen kao Židov", gdje je tvrdio: jer je judaizam čvrsto utemeljen u Svetom pismu, da bi bio dobar kršćanin se gotovo mora postati Židov; ako ga katoličke vlasti progone kao heretika, progoniti će ga kao Židova.

Poput mnogih svojih suvremenika, Halevi je vjerovao da će 1524. godina biti početak mesijanskog doba i da će se sam Mesija pojaviti oko 1530. godine. Židovi koji su došli iz Europe su sa radošću opisali Haleviju, koji je bio u Jeruzalemu, antiklerikalne tendencije protestantskih reformatora. Na temelju ovog izvješća, kabalisti su Luthera smatrali nekom vrstom kripto-Židova, koji će kršćane odučiti od loših elemenata njihove vjere. Halevi je ispričao kako je veliki astrolog u Španjolskoj, po imenu R. Joseph, u prognozi o značaju pomrčine Sunca 1478. godine, napisao proročanstvo o čovjeku koji će reformirati religiju i obnoviti Jeruzalem. Halevi dodaje: "Na prvi pogled smo vjerovali da je čovjek kojega su zvijezde nagovijestile da je Mesija, bio Josip [Mesija]. Ali, sada je očito da on nije nitko drugi nego čovjek kojeg [svi spominju; tj. Luther], koji je izuzetno plemenit u svim svojim pothvatima, i sva  predviđanja ostvaruju se u njegovoj osobi."

Nekoliko židovskih obraćenika na luteranizam, koje je Luther poznavao, utjecalo je na njega u mnogim smjerovima. Među njima su bili: Matthew Adrian, španjolski Židov; učitelj gramatičara Conrad Pellican; Fabritius Capito, Erasmov prijatelj. Luther je u brojnim prilikama tražio savjete židovskih studenata i rabina. Židovi su posjećivali njegov dom, kako bi s njim raspravljali o teškim odlomcima Biblije, posebno za reviziju njegovog prijevoda. Jednom prilikom, tri Židova: Šmarja, Šlomo i Leo, posjetila su ga u Wittenbergu, pa su pokazali veliku radost zato što se kršćani sada bave židovskom literaturom, te spomenula nadu mnogih Židova kako će kršćani masovno prihvatiti judaizam, kao rezultat reformacije.

Doktor Faustus

Luther i Reuchlin bili su važne figure onoga što se naziva njemačkom renesansom, jedan dio sjevernjačke renesanse, kulturnog i umjetničkog pokreta, koji se proširio među njemačkim misliocima u 15. i 16. stoljeću, a razvio se iz talijanske renesanse. U tom razdoblju je bio aktivan i Johannes Trithemius, njemački benediktinski opat i polihistor, koji je proglašen "Vražjim opatom". Za Trithemiusa se govorilo da je, na zahtjev cara Maksimilijana I., prizivao duhove Aleksandra Velikog i Julija Cezara, kao i carevu  pokojnu suprugu, Mariju Burgundsku (kćer Filipa Dobrog, osnivača Reda zlatnog runa).

Njegovo najpoznatije djelo, "Steganographia", stavljeno je na 'Index Librorum Prohibitorum' 1609. godine, a uklonjeno 1900. godine. Knjiga, koja ima tri sveska, govori o magiji, posebno o korištenju duhova za komunikaciju na velike udaljenosti.

Astrološka i anđeoska osnova Trithemiusove okultne teorije je izložena u njegovom "De septem secundeis", gdje nebeska shema uspostavlja ponavljajući slijed povijesnih ciklusa od sedam anđeoskih razdoblja. Njegovo djelo se naslanja na arapsko djelo sabijskog astronoma iz 09. stoljeća, Abu Ma'shara (latinizirano Albumasar), "De magnis coniunctionibus et annorum revolutionibus". U tim djelima: ciklusima upravlja sedam "sekundarnih inteligencija", za koje se govori kako vladaju pod nadzorom "Prve inteligencije", Boga Stvoritelja. Usvajajući imena tih vladajućih sila iz Kabale, Trithemius ih je identificirao hijerarhijskim redom: Orifiel za Saturn, Anael za Veneru, Zachariel za Jupiter, Raphael za Merkur, Samael za Mars, Gabriel za Mjesec i Michael za Sunce. Prema Trithemiusovoj kronološkoj shemi: Platonova Velika godina od 2160 godina je podijeljena na šesterostruka razdoblja, 354 godine i 4 mjeseca, sa sedmostrukim intervalnim ciklusima koji se ponavljaju u kontinuiranim okretajima, sve dok ne završe apokalipsom. 

Unatoč Trithemiusovim naporima da razlikuje vlastitu božanski odobrenu magiju, naknadno je stekao vlastitu đavolsku legendu,  nalik onoj Johanna Georga Fausta, putujućeg alkemičara, astrologa i mađioničara, čija je priča o prodaji duše vragu inspirirala Marlowa napisati svoju "Tragičnu povijest života i smrti doktora Fausta" (1604.), kao i Goethea kod pisanja "Fausta" (1808.). Trithemius je u pismu od 20. kolovoza 1507. godine upozorio Johannesa Virdunga na izvjesnog Georgiusa Sabellicusa, varalicu i prevaranta, koji se predstavljao kao "Georgius Sabellicus, Faustus junior, fons nekromanticorum, astrologus, magus secundus..."  Prema Trithemiusu, Sabellicus se hvalio svojim moćima, čak je tvrdio kako može lako reproducirati sva Kristova čuda. Trithemius navodi kako je Sabellicus, 1507. godine, dobio mjesto učitelja u Sickingenu, koje je zloupotrijebio, jer se upuštao u sodomiju sa svojim muškim učenicima, iako je izbjegao kaznu pravovremenim bijegom. Prema Johannesu Manliusu, koji se poziva na  Melanchthonove bilješke, u "Locorum communium collectanea" (1562.), Johannes Faustus je bio osobni poznanik Melanchthona,  koji ga je opisao kao "kanalizatora mnogih vragova“. Manlius prepričava kako se ovaj Faustus hvalio da su pobjede cara Karla V. u Italiji bile posljedica njegove magične intervencije.

Slijeva na desno: Johannes Trithemius, zvan "Vražji opat" (1462.–1516.); Paracelsus, rođen kao Theophrastus von Hohenheim (1493.- 1541.); Heinrich Cornelius Agrippa von Nettesheim (1486.–1535.).

Trithemius je bio učitelj alkemičara Paracelsusa i Heinricha Corneliusa Agrippe. Kao liječnik, na početku 16. stoljeća, Paracelsus je imao prirodnu sklonost hermetičkoj, neoplatonskoj i pitagorejskoj filozofiji, koja je bila središnja misao za renesansu, svjetonazor koji su svojim osobnim primjerom oličili Ficino i Pico. Astrologija je bila vrlo važan dio Paracelsusove medicine. On je bio i astrolog, kao i mnogi sveučilišno obrazovani liječnici, koji su u to vrijeme radili u Europi. Erasmus Rotterdamski svjedočio je Paracelsusovim medicinskim vještinama na Sveučilištu u Baselu. Ova dvojica znanstvenika vodila su dijalog putem pisama, o medicinskim, ali i teološkim temama.

Paracelsus je bio jedna od najpoznatijih ličnosti u povijesti alkemije, poznat je kao čovjek koji je razvojem i upotrebom kemijski pripremljenih lijekova postavio temelje za daljnje proučavanje farmacije. Paracelsus je rođen 1493. godine, dobio je ime Philippus Aureolus Theophrastus Bombast von Hohenheim, ali je kasnije promijenio ime u "Para-Celsus", što znači "izvan Celsusa", referenca na rimskog liječnika iz 01. stoljeća. Nakon putovanja po Europi i Bliskom istoku, imenovan je službenim liječnikom grada Basela. Paracelsus je počeo privlačiti studente iz cijele Europe, ali je također izazivao oluju kontroverzi, koja je započela kada je dao smjelu najavu kako se njegova predavanja neće temeljiti na tradicionalnim učenjima prihvaćenih autoriteta, nego na vlastitim iskustvima i metodama. Navodno je rekao: "Sveučilišta ne uče svemu, pa liječnik mora tražiti stare žene, Rome, čarobnjake, lutajuća plemena, stare razbojnike i odmetnike, te učiti od njih. Liječnik mora biti putnik." Kako bi još više naglasio svoj prekid s tradicijom, spalio je djela Galena i Avicenne ("Princa liječnika"), na lomači održanoj na dan svetog Ivana.

Stvaranje homunkula ("male osobe"), tj. prikaza malog ljudskog bića koje odgovara golemu iz Kabale, prvi put se po imenu pojavljuje u alkemijskim spisima koji se pripisuju Paracelsusu, "De natura rerum" (1537):

"Da se sperma čovjeka sama od sebe raspadne u zatvorenoj tikvi, 40 dana najvišeg stupnja raspadanja u konjskoj utrobi, ili barem toliko dugo da oživi i sama se kreće i miče, što se lako uočava. Nakon tog vremena, izgledati će pomalo kao čovjek, ali prozirno, bez tijela. Ako se nakon toga mudro hrani Arkanom ljudske krvi, hrani do 40-tog tjedna, te drži u ravnomjernoj toplini konjske utrobe, iz njega onda izraste živo ljudsko dijete, baš poput drugog djeteta, koje se rađa od žene, ali mnogo manje."

Agrippa je bio njemački teolog i okultni pisac, koji je bio pod utjecajem Joachima iz Fiorea. Godine 1510. je kralj poslao Agrippu u diplomatsku misiju u Englesku, gdje je bio gost humanista i platonista, Johna Coleta, dekana katedrale sv. Pavla, i gdje je odgovorio na optužbe koje je protiv njega podigao Jean Catilinet, kao "judaizirajućeg heretika". U svom je odgovoru tvrdio kako njegova kršćanska vjera nije nespojiva s njegovim uvažavanjem židovske misli, napisao je: "Kršćanin sam, ali ne mrzim židovske rabine." Agrippa je 1511. godine slijedio cara Maksimilijana u Italiju, gdje je došao u kontakt s Agostinom Riccijem, možda i Paolom Riccijem, proučavao je originalna djela filozofa Ficina i Pica, kao i Kabalu. Sudjelovao je na raskolničkom Saboru u Pisi (1512.), ali njegovu odanost Katoličkoj crkvi je potvrdilo pismo tajnika pape Lava, gdje mu se zahvaljuje i priznaje njegov ortodoksni stav.

U svojoj knjizi "De Occulta Philosophia" ("O okultnoj filozofiji", objavljeno 1531.–1533.), Agrippa je spomenuo templare vezano uz  opstanak gnosticizma, pa je tako, prema Michaelu Haagu: "Unio red u fantazmagoriju okultnih sila, koje su bile predmet progoniteljske pomame, a za koju je 'Malleus Maleficarum' bio priručnik.“ Agrippino proučavanje Reuchlina ga je prvo ponukalo na projekt radikalne obnove magije. Tijekom 1509. i 1510. godine, raspravljao je o ovoj ideji sa Trithemiusom, kojemu je posvetio prvi nacrt svoje "De occulta philosophia". To djelo je istovremeno Agrippino najzloglasnije djelo, njegovo remek-djelo i djelo koje mu je donijelo reputaciju crnog maga. To je sustavna sinteza okultne filozofije, priznata kao značajan doprinos renesansnoj filozofskoj raspravi o moći ritualne magije i njenom odnosu s religijom. Druga knjiga raspravlja o simbolici brojeva, matematici, glazbi i astrologiji, kao relevantnima za nebeski svijet. Treća knjiga je uglavnom kršćansko-kabalistička, fokusirana na angelologiju i proročanstva. Magija je za Agrippu najsavršenija znanost, pomoću koje se može upoznati i priroda i Bog. Napisao je u poglavlju o valjanosti numerologije: "[Upotreba] brojevnog [sustava]... vodi prije svega do umijeća istinskog proročanstva, a sam opat Joakim nije postigao svoja proročanstva niti na koji drugi način, nego putem brojeva.“

Portret isusovca i njegove obitelji, autor Marco Benefial (1684.-1764.)

Isusovci (jezuiti) 

Upravo su se u Veneciji, muškarci koji će postati prvi pateri Društva, sastali sa španjolskim teologom, Ignacijem Loyolskim (1491.–1556.), prije osnivanja društva, koji će postati najučinkovitiji od novih katoličkih redova. Gradom je upravljalo Veliko vijeće, koje su činili članovi plemićkih obitelji Venecije. Oni su birali su "dužda" ili vojvodu, koji je obično predsjedao Vijećem do svoje smrti. Iako su stanovnici grada uglavnom ostali ortodoksni rimokatolici, Venecija se tijekom protureformacije suzdržavala od vjerskih kontroverzi Crkve, što je dovodilo do čestih sukoba sa papinstvom.

Maranosi su također bili uključeni u osnivanje društva. Loyola je bio član heretičke sekte, poznate kao "Alumbrados", što znači "Prosvijetljeni“, koja se sastojala uglavnom od konvertita. Iako ne postoje izravni dokazi da je sam Loyola bio Maran, prema "Lo Judeo Conversos en Espna Y America“ ("Židovski konversosi u Španjolskoj i Americi"), Loyola je tipično ime za konversosa. Kako je otkrio Robert Maryks u knjizi "Isusovački red kao židovska sinagoga": Loyolin nasljednik, Diego Laynez, bio je Maran, kao i mnogi isusovački vođe, koji su došli nakon njega. Zapravo, broj Marana unutar kršćanskih redova se povećao do te mjere da je papinstvo nametnulo zakone o "čistoći krvi", postavljajući ograničenja na ulazak 'novih kršćana' u institucije, poput npr. isusovaca.

Isusovci su vjerovali da je Joakim od Fiorea prorekao osnivanje i dolazak njihovog društva. I sam Loyola je imao vizije, nakon čega je odlučio krenuti na hodočašće u Svetu zemlju, kako bi "poljubio zemlju po kojoj je hodao naš Gospodin". Loyola je vjerovao kako je njegov plan potvrđen vizijom Djevice Marije i malog Isusa, koju je doživio jedne noći. Također je bio oduševljen iskustvom niza vizija, "obličja u zraku blizu njega i to mu je obličje pružilo mnogo utjehe, jer je bilo izuzetno lijepo... nekako se činilo da ima oblik zmije i ima mnogo stvari koje su sjale poput očiju, ali nisu bile oči“. Došao je do toga da ovu viziju protumačio kao đavolsku.

Loyola je prvi put posjetio Veneciju 1523. godine, kada je krenuo na hodočašće u Jeruzalem. Vratio u Veneciju 1535. godine sa  grupom prijatelja koji su se već nazivali Družbom Isusovom, i bili zaređeni za svećenike. Trebale su samo dvije godine da se grupa potpuno etablira u venecijanskoj laguni i stekne veliki broj sljedbenika. U ožujku 1537. godine je cijela skupina otišla u Rim, odnosno, svi osim Ignacija, koji se brinuo da će u Rimu imati neprijateljski prijem. Oni su od pape Pavla III. zatražili dopuštenje za putovanje u Jeruzalem. Papa im je dao preporuku i, zaobilazeći uobičajena kanonska pravila i postupke, dopustio im neka se zarede za svećenike. Ovi početni koraci su doveli do službenog osnivanja društva, 1540. godine.

Po vlastitom priznanju: Loyola, plemić s vojnom pozadinom, oblikovao je svoj novi red po uzoru na templare, uskrsnuo je ideale ratnika-redovnika. Ovakav Ignacijev plan organizacije reda je odobrio papa Pavao III. 1540. godine je bulom "Regimini militantis ecclesiae" ("Vladar ratujuće Crkve"), kojom je dano prvo odobrenje Družbi Isusovoj, poznatoj i kao isusovci. Broj članova je bio ograničen na 60 redovnika. Bula je sadržavala tzv. "Formulu Instituta", osnivački dokument Društva, koji je pozivao: "Svatko tko želi služiti kao vojnik Božji, pod zastavom Križa, u našem Društvu.“ Loyola je izabran za prvog generalnog poglavara društva, koje je posvećeno pod pokroviteljstvom Madonne Della Strada, titule Blažene Djevice Marije.

Ignatius od Loyole (1491.–1556.) i Francis Borgia (1510.–1572.)

Sedam godina nakon papinskog odobrenja Društva, rimski inkvizitori su još uvijek optuživali isusovce da su iluminati, sodomiti, heretici i zlostavljači ispovjedaonice. Glavni je inkvizitor izrazio nadu da će Loyola, "osim ako svjetovni razlozi ne ometaju pravedni sud", biti spaljen na lomači. Na putu iz Pariza u Veneciju, Loyoli i njegovim suputnicima su se pridružili Antonia Arias i Miguel Landivar, obojica sumnjivog karaktera, ali Loyola ga je uzeo pod svoje pokroviteljstvo. U rujnu 1537. godine, neposredno prije nego što su on i drugi otišli u Rim, Ignacije je primio pismo od Landivara u kojem ga obavještava da se Arias nastanio u domu pobožne udovice. Izazvao je skandal krađom skupe knjige "tajni“, zatim i pozivanjem muškaraca u svoju sobu radi seksa. Prema engleskom pjesniku Thomasu Grayu i prilikom njegova posjeta Alexanderu Popeu u Engleskoj, Popeova majka ga je upitala o Voltaireovom lošem zdravlju, nakon čega je on primijetio: "Ti prokleti isusovci, dok sam bio dječak, toliko su me gnjavili da to nikada neću preboljeti, dok sam živ.“

Godine 1554. je Loyola imenovao Francisa Borgiu za generalnog komesara španjolskih provincija. On je, na kraju, izabran i za generala društva (1565.), te ga je 1670. godine i kanonizirao papa Klement X. Borgia je bio praunuk pape Aleksandra VI.; majka mu je bila Juana, kći Alonsa de Aragona, nadbiskupa Zaragoze (nezakoniti sin Ferdinanda II. Aragonskog). Francis je započeo karijeru u Španjolskoj kao miljenik svog rođaka, cara Karla V., te se oženio portugalskom aristokratkinjom 1529. godine. Borgia se pridružio isusovcima 1546. godine, te je već 1550. godine otišao u Rim, gdje ga je primio Loyola i tako je uvelike povećao doseg Društva. Njegovi uspjesi u razdoblju između 1565. i 1572. godine, bili su toliko veliki da su ga nazivali drugim osnivačem društva. Osnovao je novu provinciju u Poljskoj, nove fakultete po Francuskoj, pokrenuo isusovački misionarski rad u Americi. Osnovao je misije na Floridi, Novoj Španjolskoj i Peruu (1565.-1566.). Njegovi su izaslanici posjetili Brazil, Indiju i Japan.

Borgia je postao kabaljero ("vitez“) Reda Santiaga 1540. godine, dok su neka od njegove braće također bili kabaljerosi Santiaga i Valencijskog reda Montesa, koji su se smatrali direktnim masljednicima templara. Brat Francisa Borgie, Don Pedro Luis Galceran de Borgia (uhićen pod optužbom za sodomiju 1572. godine), bio je veliki majstor Reda Montesa. Godine 1565. je Borgia, kao novoizabrani generalni poglavar, poslao skupinu isusovaca s vojskom kako bi oslobodili Maltu tijekom Velike opsade. Kao što je Emanuel Buttigieg naznačio: isusovci i vojno-vjerski Malteški red su imali "odnos koji su karakterizirali zajednički ciljevi i opsežna suradnja, kao i vrlo kritični glasovi unutar Malteškog reda, o uočenom prevlastnom utjecaju."

Izvorno su bili poznati kao Red vitezova bolnice svetog Ivana Jeruzalemskog ili Vitezovi hospitalci, i bili su srednjovjekovni katolički vojni red, koji je naslijedio bogatstvo i imovinu templara nakon što je templarski red raspušten. Sjedište im je bilo na različitim mjestima: u Kraljevini Jeruzalem, Rodosu i Malti - sve dok nisu dobili sadašnje ime po sjedištu. Nakon sedam godina selidbe po Europi, vitezovi su dobili stalno prebivalište 1530. godine, kada im je Karlo I. od Španjolske i kralj Sicilije - prepustio otok Maltu.

Juan Rodríguez Juárez (1675.-1728.), "Djevica Karmelska sa sv. Terezom Avilskom i sv. Ivanom od Križa.“

Francisco Borgia je bio ispovjednik poznate španjolske mističarke, sv. Tereze Avilske (1515.–1582.), koja je, zajedno sa sv. Ivanom od Križa, osnovala red bosonogih karmelićana, 1593. godine. U Europi su se maranosi pridružili redovima poput franjevaca, dominikanaca i bosonogih karmelićana, gdje je njihova proročka eshatologija unaprijedila milenijske koncepcije Joakima od Fiorea, često bila označavana kao hereza. Ivan od Križa je rođen kao Juan de Yepes y Alvarez, u obitelji marana. Ivanova mistična teologija je pod utjecajem neoplatonske tradicije pseudo-Dioniza, kršćanskog teologa i filozofa (početak 06. stoljeća). Ovaj se autor predstavljao pseudonimom, kao lik Dionizija Areopagita, atenskog obraćenika apostola Pavla. Dionizijska mistična učenja su bila  univerzalno prihvaćena diljem Istoka, među Kalcedoncima i ne-Kalcedoncima. Također, imala su snažan utjecaj na kasni srednjovjekovni zapadni misticizam, ponajviše na onaj Meistera Eckharta. Temeljem preliminarnih izvješća članova misije bosonogih karmelićana u Basri, tijekom 16. stoljeća, Mandejci iz Iraka se nazivaju "Kršćanima svetog Ivana". Djed Terezije Avilske po ocu, Juan Sánchez de Toledo, bio je Maran. Tijekom teške bolesti, Tereza je doživljavala razdoblja religijske ekstaze. Oko 1556. godine, kada su razni prijatelji sugerirali da su to đavolski događaji, Borgia ju je uvjeravao da se radi o božanskoj inspiraciji. 

Nakon protureformacije, na Malti su se uspostavili novi vjerski redovi, uz podršku Reda i pojedinih hospitalaca. Isusovci su brzo stekli istaknuti položaj na Malti, gdje su služili malteškom domaćem stanovništvu, muslimanskom robovskom stanovništvu, kao i članovima Malteškog viteškog reda. Već u Loyolino vrijeme, od 1553. godine je malteški biskup, Dominic Cubelles, započeo  opetovano tražiti od Loyole neka pošalje neke svoje članove na Maltu, kako bi mu pomogli u reformi biskupije i vladajućeg Malteškog viteškog reda, kao i zbog osnivanja isusovačkog kolegija. Loyola je prepoznao potencijal korištenja Malte, kao temeljne baze za slanje isusovaca dalje u Girbu, blizu Tripolija. Obzirom na geografski položaj Malte, kao i bliskosti malteškog jezika arapskom, Malta se Loyoli činila idealnim mjestom za obuku misionara, koje bi slao u muslimanski svijet. Zbog brzog širenja diljem svijeta, narasla je zabrinutost zbog rastućeg utjecaja isusovaca, što je često je dovodilo do otvorenog otpora, čak i protjerivanja. Takvo protjerivanje isusovaca, bilo privremeno ili konačno, bilo je redovita pojava. Primjeri uključuju: Antwerpen, veći dio Francuske, Veneciju, Japan, Prag i Bohemiju, Mađarsku, Napulj i južnu Nizozemsku, Etiopiju, Brazil, Rusiju i Kinu; zajedno sa drugim misionarima.

Tridentski sabor, održan između 1545. i 1563. godine.

Tridentski koncil 

Osim protestantske reformacije, izazovi koji su dočekali papu Medicija, Klementa VII., uključivali su ogromnu borbu za premoć u Italiji između dva najmoćnija europska kralja: cara Svetog Rimskog Carstva, Karla V. i Franje I. od Francuske. Svaki od njih je od pape zahtjevao neka odabere stranu, zbog osmanske invazije na Istočnu Europu, predvođene Sulejmanom Veličanstvenim. Probleme Klementa VII. je dodatno pogoršao sporni razvod engleskog kralja Henrika VIII., viteza Reda zlatnog runa, od Katarine Aragonske, kćeri Ferdinanda i Izabele - što je rezultiralo odvajanjem Engleske od Katoličke crkve, kao i osnivanjem Engleske crkve. Protestantska subverzija se ubrzala u protureformaciji, što je bilo razdoblje katoličkog preporoda, započeto kao odgovor na protestantsku reformaciju. Sve je redom započelo sa Tridentskim saborom, koji je sazvao papa Pavao III. (rođen kao Alessandro Farnese), a razdoblje je završilo krajem Tridesetogodišnjeg rata, 1648. godine. 

Do kraja protureformacije, svaka nada u pomirenje protestanata i katolika je izgubljena, dok su sami isusovci postali moćna sila. Unatoč snažnom protivljenju u kuriji, kardinal Gasparo Contarini je uspio uvjeriti papu Pavla III. neka odobri Družbu Isusovu (kardinal je dijelom odgovoran za gore spomenutu bulu). Contarini je rođen u Veneciji, kao najstariji sin Alvisea Contarinija, iz drevne plemićke kuće Contarini. Godine 1541. je Contarini sudjelovao u postupku prilagodbe, na Konferenciji u Regensburgu. Regensburgski kolokvij, povijesno nazvano i Kolokvij u Ratisbonu, održan je tijekom protestantske reformacije i označava vrhunac pokušaja obnove vjerskog jedinstva u Svetom Rimskom Carstvu, putem teološke debate između protestanata i katolika. Predmet rasprave je trebala biti "Augsburška ispovijest" i "Apologija Augsburške ispovijesti", koje je napisao Philip Melanchthon. Contarini je doveo do formuliranja definicije, koja je imala veze sa dijelom o opravdanju, u kojoj se nalazi poznata formula "samo vjerom smo opravdani“, i kojom je bila spojena i rimokatolička doktrina o dobrim djelima. U Rimu je ovakva definicija odbačena na konzistoriju,  27. svibnja, a Luther je izjavio kako bi je mogao prihvatiti samo pod uvjetom da protivnici priznaju da su dotad naučavali drugačije od onoga što se mislilo u ovom slučaju.

U Italiji je Loyolu i njegove sljedbenike najtoplije dočekala skupina pod utjecajem humanističkog pokreta, koji se ponekad nazivaju "katoličkim evangelicima" ili "Spiritualima", čiji je kardinal Contarini bio član. 'Spirituali' su bili vođe pokreta za reformu unutar Rimske crkve, i mnoge su svoje ideje preuzeli iz starijih katoličkih tekstova, ali su svakako pronašli inspiraciju u protestantskoj reformaciji, posebno kalvinizmu. 'Spirituali' su uključivali kardinala Jacopa Sadoleta, kardinala Reginalda Polea, talijansku pjesnikinju Vittoriu Colonnu i njena prijatelja, umjetnika Michelangela. Pietro Bembo, Luigi Alamanni, Baldassare Castiglione i Marguerite de Navarre, također su bili među Colonninim književnim prijateljima. Pietro Bembo je bio talijanski učenjak i pjesnik, koji je imao ljubavnu aferu s Lucrezijom Borgiom. Bembo je pratio Giulija de' Medicija u Rim i ubrzo nakon toga je imenovan latinskim tajnikom pape Lava X. Godine 1514. je postao član Vitezova hospitalaca, danas poznati kao Malteški vitezovi. Godine 1542. je Bembo postao kardinal, nakon imenovanja od strane pape Pavla III. 

Reginald Pole je bio engleski kardinal Katoličke crkve i posljednji katolički nadbiskup Canterburyja, zatim i papin legat u Engleskoj, za vrijeme vladavine Marije Tudor. Pole je bio Plantagenet i pranećak kraljeva Edwarda IV. i Richarda III. 1521. godine, Pole odlazi na Sveučilište u Padovi, gdje je upoznao vodeće renesansne ličnosti, uključujući Bemba, i razne katoličke vođe koji su bili povezani s papom Pavlom III., ali i isusovcima. Pole se dopisivao sa Erasmom koji ga je upoznao s poljskim znanstvenikom Johnom à Lascom.

Uz pomoć biskupa Edwarda Foxea, Pole je (1529.) predstavljao Henrika VIII. u Parizu, radeći na istraživanju općih mišljenja među teolozima Sorbonne, što se ticalo poništenja Henrikova braka s Katarinom Aragonskom i namjere ženidbe ljubavnicom, Anom Boleyn. Cranmer, Poleov nasljednik kao nadbiskup Canterburyja, zajedno s kardinalom Thomasom Wolseyjem; kraljevim lordom kancelarom Thomasom Cromwellom; Richardom Richom; Thomasom Moreom, autorom "Utopije", svi dobivaju istaknuto mjesto u administraciji Henrika VIII. Pred kraj 1529. godine je Englez, Richard Croke, sljedbenik Erasma, otputovao u Veneciju na tajnu misiju. To je, čini se, bila Cranmerova ideja i on je predložio Henriku VIII. neka se konzultira s kanonskim odvjetnicima, kao i vodećim židovskim rabinima o zakonitosti svog predloženog razvoda. Budući je Henrik dovodio u pitanje zakonitost svog braka s Katarinom temeljem toga što je ona bila udovica njegovog brata, savjet rabina je bio potreban, jer se u Starom zavjetu nude različita tumačenja zakonitosti braka s udovicom brata.