"Umirući bog" (18. dio)

Hamovo prokletstvo

Kristofor Kolumbo započeo je svoj dnevnik navodeći:

"U istom mjesecu u kojem su Njihova Veličanstva [Ferdinand i Isabella] izdali edikt da se svi Židovi protjeraju iz kraljevstva i njegovih teritorija, u istom mjesecu dali su mi nalog da s dovoljno ljudi poduzmem svoju istraživačku ekspediciju u Indiju.“

Suprotno uvriježenom mišljenju, Kolumbovo putovanje u Novi svijet nije financirala kraljica Isabella, već dva židovska konverza, Louis de Santangel i Gabriel Sanchez, te poznati kabalist Don Isaac Abarbanel (1437.–1508.). Dan Kolumbova odlaska bio je jedan dan nakon što je Abarbanel poveo 300 000 svojih sunarodnjaka Židova iz Španjolske, noseći sa sobom svitak Tore, na Tisha B'Av ("Deveti Av“), označavajući tako uništenje Prvog i Drugog svetog hrama. Međutim, Kolumbo je naredio svojoj posadi neka bude na brodu dan prije, istog dana kada je istekao rok za Židove u Španjolskoj da pređu na kršćanstvo, napuste zemlju ili se suoče sa smrću. Cecil Roth primjećuje: "Međutim, veza između Židova i otkrića Amerike nije bila samo stvar slučajne koincidencije. Epohalna ekspedicija iz 1492. godine je zapravo bila uvelike židovski, ili bolje rečeno, maranski pothvat.“

Don Isaac Abarbanel (1437.–1508.) lijevo, moli kraljicu Isabellu protiv Edikta o protjerivanju, ali Veliki inkvizitor Thomas de Torquemada (također židovskog podrijetla), s raspelom u ruci, je uvjerava u suprotno. Slika Solomona A. Harta.

Tragično, prema Davidu Brionu Davisu (ravnatelj Centra Gilder Lehrman za proučavanje ropstva, otpora i ukidanja ropstva sa  Yalea, povjesničar, dobitnik Pulitzerove nagrade), ali je Abarbanel također odigrao ključnu ulogu u opravdavanju ropstva crnih Afrikanaca, temeljeno na tzv. "Hamovom prokletstvu":

"[…] veliki židovski filozof i državnik Isaac ben Abarbanel, vidjevši mnogo crnih robova u svom rodnom Portugalu i u Španjolskoj, spojio je Aristotelovu teoriju 'prirodnih robova' s uvjerenjem da je biblijski Noa prokleo i osudio na ropstvo svog sina Hama i svog mladog unuka Kanaana. Abarbanel je zaključio da ropstvo animalistički nastrojenih crnih Afrikanaca treba biti trajno."

Prema Bibliji: Noa je preživio Potop sa svoja tri sina, Šemom, Jafetom i Hamom. Nakon što je Noa opijen zaspao bez pokrivanja, u šator je ušao njegov sin Ham i kada je vidio oca golog se nasmijao. Njegova dva druga brata, Šem i Jafet, bili su mudriji, pa su ušli natraške u očev šator, kako bi ga pokrili. Zbog svog grijeha, Noa je prokleo Hama, ali zbog svoje bliskosti s njim, nije bacio kletvu na Hama, već na Hamovog sina Kanaana i njegove potomke. Noa je tada, prema Bibliji, izjavio:

"Proklet bio Kanaan; sluga slugu biti će svojoj braći“.

Tijekom srednjeg vijeka su Ham i Kain često bili pomiješani, jer su obojica bili prokleti i povezivani s grijehom, zlom i herezom. Jedno tumačenje ovog odlomka tvrdi kako se Ham oženio ženskim potomkom Kajina, koja je bila crna, pa su tako i potomci Kanaanaca bili obilježeni crnom kožom i prokleti da budu sluge sluga. Iako u Bibliji nigdje nema naznaka da Hamova žena potječe od Kajina, ovo tumačenje je iskorišteno za opravdanje ropstva i bilo je posebno popularno u Americi tijekom atlantske trgovine robljem. Moderni znanstvenici, međutim, vjeruju kako su Kanaanci semitskog podrijetla i stoga nisu povezani s crnim Afrikancima. Izraz "hamitski" izvorno se odnosio na narod za koji se kaže da potječe od Hama, jednog od Noinih sinova, prema Bibliji. Od Hamova četiri sina: Kanaan je otac Kanaanaca, dok je Mizraim otac Egipćana, Kuš Kušita, a Fut Libijca.

Objašnjavajući izvore opravdanja ropstva, David Goldenberg je napisao: "Rabinski rasizam postao je prihvaćena činjenica u kanonu literature koja se odnosi na Afrikance i rasne predrasude.“ Već 1940-ih godina je J.A. Rogers primijetio kako ideja o prokletstvu crnaca na Hamu "potječe iz Talmuda, Midraša i drugih rabinskih spisa.“ Tvrdnja da anticrnački rasizam ima židovsko podrijetlo prvi put je iznesena prije otprilike 30 godina, te je ponavljana je u akademskim i neznanstvenim djelima s različitim stupnjevima pristranosti. Ideja je nastala publikacijama triju autora iz 1963. godine, od kojih je jedan bio Židov, a dvojica crnaca. U djelu Thomasa Gossetta, "Rasa: Povijest jedne ideje u Americi", tvrdilo se da dvije legende (koje je autor pronašao u Židovskoj enciklopediji) pokazuju podrijetlo crne kože kao Božje prokletstvo, tko je to "najpoznatiji primjer rasizma među Židovima“. Raphael Patai, antropolog, i Robert Graves, romanopisac, objavili su "Hebrejski mitovi: Knjiga Postanka", koja sadrži primjere rabinskih rasprava o mitovima Postanka.

Prema Roberti Strauss Feuerlicht, autorici knjige "Sudbina Židova: Narod rastrgan između izraelske moći i židovske etike":  "Zlatno doba židovstva u Španjolskoj dio svog bogatstva duguje međunarodnoj mreži židovskih trgovaca robljem. Bohemski Židovi kupovali su Slavonce i prodavali ih španjolskim Židovima, za preprodaju Maurima.“ Prema Henriju Pirenneu, iako su se mnogi trgovci bavili trgovinom robljem, čini se da su uglavnom bili Židovi. Budući da su mnogi etnički Židovi u Novom svijetu bili "novi kršćani" ili "konversosi", povjesničar Seymour Drescher naglasio je probleme utvrđivanja jesu li trgovci robljem bili Židovi. Zaključuje kako su "novo kršćanski“ trgovci uspjeli steći kontrolu nad znatnim udjelom svih segmenata portugalske atlantske trgovine robljem.

Sudjelovanje Židova u trgovini robljem, uz njihov ugled zajmodavaca novca, pridonijelo je opravdanju njihovog protjerivanja iz brojnih europskih zemalja, počevši od 11. stoljeća. Unatoč zabrani sudjelovanja Židova u trgovini robljem, tijekom srednjeg vijeka, Židovi su bili glavni trgovci kršćanskim robljem i igrali su značajnu ulogu u trgovini robljem u Europi i drugim regijama. U svojoj knjizi "Povijest Židova", Solomon Grayzel navodi kako su "Židovi bili među najvažnijim trgovcima robljem“ u europskom društvu. Lady Magnus piše da su tijekom srednjeg vijeka "glavni kupci robova bili među Židovima... Činilo se da su uvijek i svugdje pri ruci za kupnju, i da imaju jednako spremna sredstva za plaćanje.“ Do vremena pape Grgura Velikog (590.–604.), Židovi su bili glavni trgovci u ovoj vrsti trgovine.

Dok su se maurski robovi prodavali i u Galiji, drugi robovi dolazili su iz Turingije, a neki iz Engleske. Na tržnici u Marseilleu bilo je mnogo engleskih robova na prodaju. Svi robovi koje su trgovci zarobili u racijama ili nabavili u Britaniji, slali su se u mediteranske luke. Neki pisci istaknuli su: kako je zapadni svijet počeo sve više profitirati od trgovine robljem, slika crnca se  pogoršavala izravno proporcionalno njegovoj vrijednosti kao robe, a znanstvenici su počeli tražiti konačan dokaz o crnačkoj inferiornosti. Opravdanja su se uvelike oslanjala na židovske izvore. Babilonski Talmud, koji se pojavio u 06. stoljeću, tvrdio je da su Hamovi potomci prokleti, jer su crni, te prikazuje Hama kao grešnog čovjeka, a njegove potomke kao degenerike.

Neki arapski trgovci robljem koristili su izvještaj o Noi i Hamu u Bibliji kako bi opravdali ropstvo crnaca (Zanja), a kasnije su europski i američki kršćanski trgovci i robovlasnici usvojili sličan argument. Talmudska ili midraška objašnjenja mita o Hamu bila su dobro poznata židovskim piscima u srednjem vijeku, poput Benjamina iz Tudele. Do 1600. godine taj je pojam bio općenito prihvaćen. U jednoj od najranijih pronađenih post-srednjovjekovnih referenci, Lav Africanus, veliki arapski putopisac i nekadašnji štićenik pape Lava X., pisao je o crnim Afrikancima kao potomcima Hama. Njegov prevoditelj, Englez John Pory, popratio je tekst vlastitim komentarom.

Princ Henrik Moreplovac (1417.–1460.), Veliki majstor Kristova reda.

Princ Henry Moreplovac

Najranija kršćanska formulacija Hamove kletve je artikulirana u "Kronici otkrića i osvajanja Gvineje", Gomesa Eannesa de Zurara, sredinom 15. stoljeća, upućeno princu Henriku Moreplovcu, Velikom majstoru neotemplarskog Kristova reda i prapraunuku osnivača reda, Denisa I. od Portugala. Zurara je napisao da je "plemeniti Maur" zarobljen na saharskoj obali predložio (preko arapskog tumača) da će, ako mu se dopusti povratak kući, otkupnina biti plaćena u "crnim Maurima". Zurara je dodao:

"I ovdje morate primijetiti da su ovi Crnci, budući da su Mauri kao i drugi, ipak sluge prvih, u skladu s drevnim običajem, za koji vjerujem da je bio zbog prokletstva koje je Noa nakon Potopa bacio na svog sina Kaina [portugalski izvornik "Caim"], proklinjući ga na ovaj način: da njegova rasa bude podložna svim ostalim rasama svijeta. I od njegove rase potječu ovi Crnci, kako su pisali nadbiskup Don Roderic od Toleda, i Josip Flavije u svojoj knjizi o židovskim starinama, i Walter (Gualtero), s drugim autorima koji su govorili o Noinim generacijama, od vremena njegova izlaska iz Arke." 

Nadbiskup Don Roderic od Toleda je identificiran kao Rodrigo Jiménez de Rada, moralni vođa bitke kod Las Navas de Tolosa,  1212. godine. Don Roderic bio je prijatelj Alfonsa VIII. od Kastilje, rođak Blanche od Navare i pokrovitelj Reda Santiaga. Princ Henrik Moreplovac je bio sin portugalskog kralja Ivana I. i Filipe od Lancastera (otac joj je bio John od Gaunta, sin Edwarda III. od Engleske, osnivač Reda podvezice). Henrikov brat bio je Edward, portugalski kralj, također vitez podvezice, koji se oženio Eleonorom Aragonskom, portugalskom kraljicom. Njihov sin bio je Afonso V. od Portugala, također vitez podvezice i Reda zlatnog runa. Alfonsova sestra, Eleonora od Portugala, udala se za Fridrika III., cara Svetog Rimskog Carstva, nasljednika Sigismunda i člana Reda Zmaja. Sin Fridrika III. i Eleonore bio je Maksimilijan I. - car Svetog Rimskog Carstva, vitez podvezice i veliki majstor Reda zlatnog runa, kojega je 1430. godine osnovao Filip Dobri u čast svog braka sa sestrom princa Henrika, Isabelom od Portugala. Njihov sin, Filip I. Kastiljski, oženio se Ivanom Kastiljskom, kćerkom Ferdinanda II. i kraljice Izabele.

Vjenčanje portugalskog kralja Ivana I. i Filipe od Lancastera, kćeri Ivana Gaunta, sina Edwarda III. od Engleske, osnivača Reda podvezice.

Nakon 1417. godine, na zahtjev portugalskog kralja Ivana I. upućen Papi, njegov sin, princ Henrik Moreplovac, postao je Veliki majstor reda i pionir portugalskih otkrića. Kroz svoje administrativno vodstvo, princ Henrik se smatra glavnim pokretačem onoga što će biti poznato kao Doba otkrića. Henrik je koristio bogatstvo templara za rani razvoj portugalskih istraživanja i pomorske trgovine s drugim kontinentima, kroz sustavno istraživanje zapadne Afrike, otoka Atlantskog oceana i potragu za novim rutama. Henrik je imenovan guvernerom Algarvea, 1419. godine. Na kraju se nastanio u Sagresu, koji se nalazi oko 268 milja od Tomara. Henrik je osnovao poznati pomorski centar Sagres, te je okupio skupinu židovskih, arapskih i drugih znanstvenika i matematičara, kako bi unaprijedio proučavanje navigacije, astronomije i kartografije. Kao student geografije i astronomije, Henrik je izgradio prvi značajni astronomski opservatorij u Portugalu, golemi pomorski kompas za vjetar, poznat lokalno (i ne samo lokalno) kao Rosa dos Ventos (Ruža vjetrova). Pod Henrikovim vodstvom razvijen je novi i mnogo lakši brod, karavela, koja je mogla ploviti dalje i brže.

Rosa dos Ventos u Sagresu, ili "Ruža vjetrova“, kako je kasnije poznata, iskopana je tek 1919. godine.

Neki od najpoznatijih portugalskih moreplovaca bili su povezani s Kristovim redom i obučavali su se u Sagresu: Vasco da Gama, Pedro Álvares Cabral, Bartolomeu Dias, Gil Eanes, Kristofor Kolumbo i Ferdinand Magellan. Njihov prvi pomorski uspjeh bilo je otkriće otoka Porto Santo (1418.) od strane istraživača João Gonçalvesa Zarca i Tristãoa Vaz Teixeire; zatim i otoka Madeire (1419.). Ubrzo nakon toga, između 1427. i 1432. godine, Azore je otkrio također Kristov vitez, Gonçalo Velho Cabral. Pronađeni nenaseljeni otok su ubrzo počeli naseljavati članovi Kristova reda, zajedno sa Židovima, Maurima i strancima iz Francuske, Flandrije i Italije. Iz Tomara su doseljenici na Azore donijeli Festival Svetog Duha, inspiriran Joakimom iz Fiorea. Kako bi odali počast povezanosti s Tomarom i Kristovim redom, na zastavi i grbu Madeire, još uvijek se nalazi križ Kristovih vitezova.

Princ Henrik također ima sumnjivu reputaciju osnivača atlantske trgovine robljem. Henrik je tražio prilike za sudjelovanje u trgovini tradicionalnim zapadnoafričkim proizvodima, posebno robovima i zlatom, te za osnivanje potencijalno profitabilnih kolonija. Kada je Henrik imao 21 godinu su on, otac i braća, zauzeli maursku luku Ceutu, u sjevernom Maroku. Ceuta je dugo bila baza za berberske pirate koji su pljačkali portugalsku obalu, depopulirajući cijela sela i hvatajući njihove stanovnike kako bi ih prodavali u afričkoj trgovini robljem. Nakon ovog uspjeha, Henrik je bio inspiriran time da istraži obalu Afrike, od koje je velika većina bila nepoznata Europljanima. Njegov je cilj bio pronaći izvor zapadnoafričke trgovine zlatom i legendarno kršćansko kraljevstvo Presvetog Ivana, kao i zaustaviti gusarske napade na portugalsku obalu. Henrik je tvrdio da ga vodi znatiželja i saznanje o tome što se nalazi južno od Maroka, također želi otkriti južne granice muslimanskog područja, kako bi se mogao udružiti s drugima i poraziti nevjernike. No, njegova je glavna motivacija, bez sumnje, bila pljačka robova duž obale Afrike.

Cantinova planisfera, koju je izradio anonimni kartograf 1502. godine, prikazuje svijet onakvim kakvim su ga Europljani shvaćali, nakon svojih velikih istraživanja, krajem 15. stoljeća.

U roku od nekoliko godina, Portugal je bio duboko uključen u trgovinu robljem. Od 1444. do 1446. godine, čak je 40 brodova isplovilo iz Lagosa (važna luka u 15. stoljeću), nedaleko od Sagresa, i u Henrikovo su ime započele prve privatne trgovačke ekspedicije. Iz svoje Vila do Infante, ili Grada kneza, na poluotoku Sagres, Henrik je sponzorirao putovanja uz obalu Mauretanije, koja su prvenstveno bila ekspedicije pronalaska robova. Robove bi dovozili natrag u Lagos, odakle su brojni afrički robovi odabrirani, bilo za Henrikovu vlastitu upotrebu ili za prodaju. Henrik je dovoz robova opravdavao time što bi te zarobljenike navodno preobratio na kršćanstvo. Kao što Sir Peter Russell primjećuje: "Henryjevim jezikom, preobraćenje i ropstvo bili su zamjenjivi pojmovi.“

Godine 1444. je Henry je potaknuo prvo veliko europsko putovanje zbog hvatanja robova i poslao je 6 brodova, pod kapetanom koji je bio i porezni službenik iz Lagosa, Lançarotea de Freitasa. Princ Henry je svaki brod opremio zastavom Kristovog reda. Cijelo putovanje je dobro opisano u Zurarinim, "Kronikama Gvineje", koje pružaju prikaz Henryjevog hvatanja Afrikanaca na području današnje Mauritanije:

"Vidjeli smo Maure, sa svojim ženama i djecom, kako izlaze iz svojih koliba što su brže mogli kad su ugledali svog neprijatelja. Naši ljudi, vičući Sveti Jakov, Sveti Jurje i Portugal, napadali su ih, ubijali i uzimali sve što su mogli. Tamo ste mogli vidjeti majke kako sustižu svoju djecu, muževe, svoje žene, svako je pokušavao pobjeći najbolje što je mogao. Neki su se bacili u more, drugi su se mislili sakriti po kutovima svojih koliba, drugi su sakrili svoju djecu ispod grmlja koje je ondje raslo, gdje su ih naši ljudi pronašli.

…Tada, da bi još više povećali njihovu patnju, došli su oni kojima je naređeno neka izvrše podjelu; i počeli su ih razdvajati, jedne od drugih, kako bi formirali skupine i na takav način da svaka bude jednake vrijednosti; i za to je bilo potrebno odvojiti djecu od roditelja, i žene od muževa, i braću od braće. Nije bilo zakona u pogledu srodstva ili naklonosti; svaki je morao nužno ići kamo ga je sudbina odvela… zamislite kako se drže jedni za druge, na takav način da ih je bilo teško razdvojiti! Tko bi, bez puno muke, mogao izvršiti takvu podjelu? Čim su ih odveli na svoje mjesto, sinovi, vidjevši da su odvojeni od roditelja, žurno su potrčali prema njima. Majke su uhvatile djecu u naručje i, držale ih, bacile bi se na tlo, pokrivajući ih svojim tijelima, ne obazirući se na udarce koje su dobivale.."

Henrik je sponzorirao istraživanje afričke obale pomorca Nuna Tristãa i lovačku ekspediciju Antãa Goncalvesa, 1441. godine. Dvojica muškaraca zarobila su nekoliko Afrikanaca i vratila ih u Portugal. Jedan od zarobljenih muškaraca, poglavica, pregovarao je o vlastitom povratku u Afriku, obećavajući u zamjenu da će Portugalcima osigurati još Afrikanaca. Jedan od Henrikovih putnika, Dinis Dias, prešao je rijeku Senegal i zaobišao poluotok Cap-Vert, 1444. godine. Do ove faze istraživači su prošli južnu granicu pustinje. Od tada se Henriku ispunila jedna želja: Portugalci su zaobišli muslimanske kopnene trgovačke rute preko zapadne Sahare, a robovi i zlato počeli su pristizati u Portugal. Godine 1446. je Tristão ugledao rijeku Gambiju.

Premještanje afričkih zarobljenika na brodove duž Obale robova za transatlantsku trgovinu robljem

Godine 1445. je João Fernandes otputovao portugalskim trgovačkim brodom do Río de Oro, kasnije u španjolskoj Sahari. Kada se ovaj maurski trgovac trebao vratiti brodom u Portugal, Fernandes se dobrovoljno javio da ostane kao talac sa svojom obitelji. Dočekali su ga nomadski pastiri iz regije. Odveden je na jug preko pustinje, u posjet starom patrijarhu. Fernandes je otkrio da nomadi dobivaju svoje robove od afričkih kraljeva, koji su pljačkali druga plemena. Po povratku u Portugal, princu Henriku je dostavio detaljne informacije o zapadnoj Sahari i trgovini s gvinejskom obalom. Kao rezultat toga: Portugalci su prestali sa  opasnim pljačkama duž afričke obale u potrazi za robovima, te su od 1448. godine sklopili profitabilne ugovore o trgovini robljem, sa maurskim i afričkim poglavarima. Do 1448. godine je trgovina robljem između Afrike i Portugala postala je dovoljno opsežna, te je Henrik naredio izgradnju utvrde i skladišta na otoku Arguin. Do 1452. godine je priljev zlata omogućio kovanje prvih portugalskih zlatnih križarskih kovanica. Negdje tijekom 1450-im godina su pomorci otkrili Zelenortske otoke. Do 1460. godine, Portugalci su istražili obalu Afrike, sve do današnje države Sierra Leone.

1480-ih godina su portugalski brodovi već naveliko prevozili Afrikance, koji su radili kao robovi na na plantažama šećera, na Zelenortskim Otocima i Madeiri, u istočnom Atlantiku. "Europsko otkriće, kao i kolonizacija Madeire i Kanarskih otoka“, objašnjavaju William Phillips Jr. i Carla Rahn Phillips, "pokazati će se sudbonosnim presedanima za novi svijet, jer su plantažni sustav i kolonijalne vlade, koje su uspostavljene na tim otocima, postali modeli za velike plantaže šećera u novom svijetu.“

Karavele Kristofora Kolumba: Nina, Pinta i Santa Maria s jedrima i templarskim križem.

Kolumbo 

Princ Henrik Moreplovac je umro 1460. godine, ali njegov rad je nastavljen pod vodstvom njegovog nećaka, sina Afonsa V., portugalskog kralja Ivana II., slijedećeg majstora Kristovog reda. Ivan II. dobio je nadimak Savršeni Princ, jer se smatra kako je proživio svoj život točno prema ideji savršenog princa iz Machiavellijevog djela, "Princ". Kao vladar, Ivan je bio majstor Kristovog reda, a mnogi moreplovci i kapetani koji su istraživali Portugal su mu pripadali. Dolaskom Ivana II. na prijestolje 1481. godine, bogatstvo Reda Santiaga je također naraslo, uz to je osiguralo veći udio vitezova za nove ekspedicije, koje je on organizirao tijekom 1480-ih. Ivan II. poznat je po ponovnom uspostavljanju moći portugalske monarhije, ponovnom jačanju portugalskog gospodarstva i obnovi politike istraživanja Atlantika, oživljavanju rada svog praujaka, Henrika Moreplovca, obnavljanju istraživanja Afrike i Orijenta. Tijekom njegove vladavine je Vasco da Gama oplovio Rt Dobre Nade i stigao do Indije, 1498. godine.

Kroz brak s Felipom Perestrello, Kolumbo je imao pristup pomorskim kartama i brodskim zapisima, a koji su pripadali njenom pokojnom ocu, Bartolomeuu Perestrellu, vitezu Reda Santiaga, koji je služio kao kapetan u portugalskoj mornarici pod princom Henrikom Moreplovcem. Godine 1988. je portugalski povjesničar, José Mascarenhas Barreto, objavio knjigu u kojoj tvrdi da je Kolumbo bio Portugalac i špijun, te je bio dijelom složene taktičke igre, kako bi se Španjolska spriječila na trgovačkim putovima,  koji su se otvarali oko Afrike do Indije. Većina povjesničara se slaže sa tvrdnjom da je Kolumbo prvo pokušao zainteresirati Ivana II. Portugalskog za svoju ekspediciju preko Atlantika, ali da kralj navodno nije bio zainteresiran, pa je Kolumbo umjesto toga otišao u Španjolsku zbog financiranja. Kolumbo je možda iskoristio karte svog punca, kako bi se kretao do Amerike, gdje su njegovi brodovi plovili pod zastavom i oznakama reda, crvenim križem templara. Kolumbo je možda bio član tajnog društva. Bio je povezan s političkom skupinom koja je podržavala ideje Dantea, jednog od navodnih velikih majstora Rozenkrojcera, a njegova putovanja sponzorirali su Lorenzo de Medici i Leonardo da Vinci. Carol Delaney, kulturna antropologinja sa Sveučilišta Stanford, zaključuje kako je Kolumbo bio duboko religiozan čovjek, koji je htio otploviti u Aziju kako bi nabavio zlato, za financiranje  križarskog rata za povratak Jeruzalema i obnovu Hrama.

Prema Johnu Leddyju Phelanu, u njegovom djelu "Tisućljetno kraljevstvo franjevaca u Novom svijetu": moreplovci poput Kolumba i franjevački misionari, poput Gerónima de Mendiete, smatrali su događaje iz Doba otkrića ispunjenjem proročanstava iz Knjige Otkrivenja. Kao što je pokazao Phelan, kroz svoju povezanost s franjevcima, Kolumbo je sebe zamišljao kao "joakimskog mesiju" i smatrao je svoje prekooceansko putovanje dijelom napora kako bi se sve rase svijeta preobratile na kršćanstvo, prije kraja svijeta. Kolumbov misticizam je opisan u "Knjizi proročanstava", napisanoj nakon njegovog trećeg putovanja u Novi svijet, između rujna 1501. i ožujka 1502. godine. Pod utjecajem Pierrea d'Aillyja, francuskog astrologa i katoličkog kardinala, Kolumbo je procijenio da će svijet propasti 1656. godine. Ali, prije tog vremena, sva proročanstva morala su se ispuniti, uključujući širenje kršćanstva diljem svijeta, kao i ponovno otkriće Edenskog vrta, uz izbor Cara Posljednjeg svijeta (poistovjetio tog Cara sa katoličkim monarsima, Ferdinandom i Izabelom). Španjolski monarsi su, prema njemu, bili potrebni za vođenje križarskog rata kako bi se Sveta zemlja povratila iz ruku muslimana i kako bi se pozdravio Kristov povratak u Jeruzalem. Prema Kolumbu: "Jeruzalem i gora Sion biti će obnovljeni rukom kršćanina; tko će to biti, Bog objavljuje ustima svog proroka u četrnaestom psalmu. Opat Joakim rekao je da će doći iz Španjolske.“

Prema Phelanu: "Mendieta je bio odgovoran za formuliranje onoga što se mora smatrati mističnim tumačenjem osvajanja." Mendietino glavno djelo, "Historia eclesiástica indiana", kronika rane evangelizacije Novog svijeta, napisana je krajem 16. stoljeća, ali objavljena tek 1870. godine, zato jer se smatralo kako sadrži "neispravne“, milenarističke i joakimovske ideje. Mendietina 'Historia', objašnjava dalje Phelan, zapravo daje primjer kako je u 16. stoljeću srednjovjekovni mit o Mesiji-caru prenesen u Španjolsku. Mendieta je španjolskog kralja smatrao Obećanim, Mesijom-Vladarom svijeta, koji je predodređen obratiti cijelo čovječanstvo uoči Posljednjeg suda. Prema Mendieti: Bog je uzdigao Španjolsku iznad svih kraljevstava na zemlji i odredio je Španjolce kao svoj novi izabrani narod i oni će, pod vodstvom svojih "blagoslovljenih kraljeva", poduzeti konačno obraćenje Židova, Muslimana i Nežidova - događaj za koji se vjerovalo kako prethodi brzom približavanju kraja svijeta.

Portugalski kralj Ivan II. pozdravlja Vasca da Gamu, 1499. godine

Simon Wiesenthal, u knjizi "Jedra nade" tvrdi kako je, obzirom na protjerivanje Židova iz Španjolske, Kolumbovo putovanje bilo motivirano željom da za njih pronađe sigurno utočište. Kolumbovim riječima: "...jer kada sve bude gotovo, David, taj najrazboritiji kralj prvo je bio pastir, a potom izabrani kralj Jeruzalema, a ja sam sluga istog Gospodina koji ga je uzdigao do takvog dostojanstva.“ Tina Levitan, autorica knjige "Židovi u američkom životu", pronašla je prvi spomen Kolumbovog židovskog nasljeđa u dokumentu francuskog veleposlanika u Španjolskoj, datiranom 58 godina nakon njegove smrti, gdje se spominje "Kolumbo Židov". Levitan dalje navodi:

"Od njega saznajemo kako je Cristobal Colon (koji se nikada nije nazivao Kristoforom Kolumbom i nikada nije govorio ili pisao talijanski) bio sin Susanne Fontanarosse. Također se pisalo Fonterosal i Domingo Colona iz Pontevedre, Španjolska, gdje su oni koji su nosili takva prezimena bili Židovi, od kojih su neki izvedeni pred španjolsku inkviziciju."

Estelle Irizarry, profesorica lingvistike na Sveučilištu Georgetown, tvrdi kako je Kolumbo bio Katalonac, te da je Kolumbo pokušao sakriti svoje židovsko nasljeđe. Irizarry napominje da je Kolumbo gotovo uvijek pisao na španjolskom, ali je povremeno u svoje pisanje uključivao hebrejski i spominjao je židovske blagdane u svom dnevniku, tijekom prvog putovanja. Nedavno je niz španjolskih znanstvenika, poput Josea Eruga, Celsa Garcie de la Riege, Otera Sancheza i Nicholasa Diasa Pereza, zaključio kako je Kolumbo bio Maran. Kolumbo nije govorio talijanski. Potpisao je posljednju oporuku 19. svibnja 1506. godine, gdje su se njegove želje podudarale sa židovskim običajima. Također, odredio je neka se novac preda Židovu koji je živio u lisabonskoj židovskoj četvrti. Kolumbo je koristio trokutasti potpis, sastavljen od točaka i slova, koji je nalikovao natpisima koji su pronađeni na nadgrobnim spomenicima židovskih groblja po Španjolskoj. Prema Cecilu Rothu: njegov je anagram bio kriptična zamjena za Kadiš, molitvu koju su ožalošćeni recitirali u sinagogi, nakon smrti bliskog rođaka.

Prema Normanu Berdičevskom: "Postoji opsežna literatura, većinom prilično kontroverzna, o Kolumbovom podrijetlu, ali teorija koju je iznio Mascarenhas Barreto ima najviše smisla, s gledišta španjolsko-portugalskog rivalstva.“ Svojim tumačenjem Kabale i drugim istraživanjima, Barreto je sugerirao kako je Kolumbo rođen u Kubi, u Portugalu, kao sin plemića, te je bio u srodstvu s drugim portugalskim moreplovcima. Prema daljnjoj tvrdnji, njegovo je pravo ime bilo skriveno; Kristofor Kolumbo je bio pseudonim, što znači Nositelj Krista i Duha Svetoga. Njegovo pravo ime je, navodno, bilo Salvador Fernandes Zarco i bio je sin Doma Fernanda, vojvode od Beje, kao i unuk (majčina strana) Joãoa Gonçalvesa Zarca, portugalskog istraživača, koji je osnovao naselja i priznao  otoke Madeira i kojega je Henry Moreplovac imenovao prvim kapetanom Funchala. Vojvoda od Beje je bio vojvoda od Viseua i guverner Kristovog reda, te sin portugalskog kralja Edwarda. Zarcosi su bili portugalski Židovi, koji su stigli iz grada Tomara. Prema ovom istraživanju, Kolumbo je stoga bio prvi rođak kralja Ivana II., polubrat kraljice Done Leonor, polubrat kralja Manuela I., kao i pranećak princa Henrika Moreplovca. Barreto tvrdi da je dešifrirao misterij Kolumbovog kodiranog potpisa,  monogram SFZ, koji se pomoću Kabale može dešifrirati ne samo kao "Christopher Colon“, već i kao "Salvador Fernandes Zarco“. Zbog toga je Kolumbo, navodno, dao portugalska imena otocima Velikih i Malih Antila.

Prvi je nazvao Salvador, po svom pravom imenu; drugi Kuba po svom portugalskom rodnom mjestu.

Kolumbo je došao u središte pozornosti Ferdinanda i Isabelle preko Luisa de Santangela, Židova i računovođe na kraljevskom dvoru, kao i astronoma i matematičara, rabina Abrahama Zacuta i njegovog učenika Josepha Vecinha, liječnika portugalskog kralja Ivana II. Krater Zagut na Mjesecu je nazvan po rabinu Zacutu. Ivan II. ga je konzultirao o mogućnosti morskog puta do Indije, projekt koji je ovaj podržavao i potaknuo. Za promatranje zvijezda je Zacuto koristio instrument nazvan Jacobov štap, morski kvadrant, izumitelj koga nije Regiomontanus (kako se dugo smatralo), već Levi ben Gerson. Zacuto je zatim primijenio ovaj instrument u navigaciji za određivanje geografske širine bez oslanjanja na meridionalnu visinu Sunca, nego koristeći visinu polarne zvijezde noću, kako bi utvrdio položaj broda. Zacutov "Almanac Perpetuum", koji je uključivao Navigacijske tablice na hebrejskom je pružio Kolumbu neprocjenjivu uslugu na putovanju, čak je u jednoj prilici spasio živote cijeloj svojoj družini. Veliki dio Kolumbovog nautičkog znanja, kao i poznavanja morskih putova do Madeire, Azora i Zelenortskih otoka, dolazi putem obraćenih Židova.

Rabin Abraham Zacuto i Luis de Santangel

Santangel, obraćenik treće generacije, radio je kao escribano de racion Ferdinandu i Isabelli, što ga je postavljalo zaduženim za kraljevske financije. Santangel je uspio uvjeriti ove katoličke monarhe neka financiraju Kolumbovu ekspediciju i sam je osigurao veliku svotu novca. Godine 1497. je Ferdinand izdao kraljevski dekret, prema kojem je Santangel, njegova obitelj i njegovi budući nasljednici, izuzeti od inkvizicije. Među članovima Kolumbove prve ekspedicije bilo je nekoliko Židova. Među njima je bio i Luis de Torres, koji je razumio hebrejski, kaldejski i pomalo arapski, te je trebao služiti kao prevoditelj. Drugi je bio Alonzo de la Calle, koji je ime uzeo po židovskoj četvrti (calle). Rodrigo Sanchez iz Segovije, rođak kancelara riznice Gabriela Sancheza, pridružio se ekspediciji u skladu s posebnim zahtjevom kraljice Isabelle. Uključeni su bili i kirurg Marco i brodski liječnik Bernal, koji je prije putovanja živio u Tortosi i kojega je, 1490. godine, Inkvizicija u Valenciji kaznila kao sljedbenika judaizma. Na putovanju je bilo nekoliko portugalskih mornara, uključujući pilota 'Niñe', Sancha Roiza da Gamu, koji je bio u rodu s portugalskim admiralom,  Vascom de Gama. 

Luis de Torres je bio prvi Europljanin koji je kročio na američko tlo i prvi koji je otkrio upotrebu duhana. Nakon dolaska na Kubu (za koju je vjerovao da je azijska obala), Kolumbo je poslao de Torresa i mornara Rodriga de Jereza u unutrašnjost, sa zadatkom neka istraže zemlju, kontaktiraju njena vladara i prikupe informacije o azijskom caru, kojega je Marco Polo opisao kao "Velikog Kana". Nakon što se nastanio na Kubi i stekao povjerenje jednog od poglavara, de Torres je od njega primio velike zemljišne posjede, uz mnogo robova, kao darove. Od Ferdinanda i Isabelle, Torres je također doživotno primao godišnju mirovinu od 8.645 maravedija. Umro je na Kubi. Santangel je bio prvi koji je primio detaljan izvještaj o Kolumbovom putovanju i otkrićima, sadržan u pismu koje je napisano 1493. godine na Azorima, gdje se Kolumbo zaustavio na putu kući. Iz Lisabona, Kolumbo je napisao slično pismo Gabrielu Sanchezu, koji ga je objavio u Barceloni.

Kada se Kolumbo vratio u Europu 1493. godine, nakon osvajanja karipskih otoka Bahama, Dominikanske Republike i Haitija za Španjolsku, prvo se zaustavio u Lisabonu, kako bi pred portugalski kraljem Ivanom II. proglasio svoju pobjedu. Jedini odgovor Ivana II. je bio: prema Ugovoru iz Alcáçovasa, koji je potpisan sa Španjolskom (1479.), Kolumbova su otkrića unutar portugalske sfere utjecaja. Prije nego što je Kolumbo uopće stigao do Ferdinanda i Isabelle, Ivan II. im je već poslao prijeteće pismo, govoreći da će poslati flotu kako bi preuzela vlast nad "portugalskim posjedima". Španjolska je brzo započela pregovore i održavali su se u malom španjolskom gradiću, Tordesillas. Papin predstavnik je bio prisutan kao posrednik. Rezultat ovog sastanka je poznati Ugovor iz Tordesillasa, 1794. godine, kojime se otada nastojala podijeliti sva novootkrivena zemljišta u Novom svijetu između Španjolske i Portugala.

"Universalis Cosmographia", Waldseemüllerova karta svijeta iz 1507. godine, prva je prikazivala Ameriku odvojeno od Azije

Amerigo 

Iako je Kolumbo prvi otkrio kontinent Amerike, njegova je pogreška bila u uvjerenju kako se radi o kopnu koje je dio Azije. Tu je pretpostavku ispravio njegov prijatelj, Amerigo Vespucci, talijanski trgovac i istraživač iz Republike Firence, od imena potječe pojam Amerika. Vespucci je rođen 1454. godine u Firenci, kao dijete javnog bilježnika, zaposlenika u cehu mjenjača novca. Amerigova dva starija brata, Antonio i Girolamo, poslani su na Sveučilište u Pisi na obrazovanje. Antonio je slijedio oca u nastojanju da postane javni bilježnik; Girolamo je ušao u Crkvu i pridružio se templarima na Rodosu.

Vespuccijeva obitelj je bila u dobrim odnosima sa Lorenzom de' Medici, poznat i kao "Veličanstveni", moćnim vladarom Firence.  Godine 1482., kada mu je otac umro, Amerigo je počeo raditi za Lorenza di Pierfrancesca de' Medici, glavu mlađe grane obitelji Medici. Lorenzov djed, Lorenzo Stariji je bio brat Cosima de Medicija starijeg, sponzora kršćanskog kabalista Marsilija. Lorenzov brat, Giovanni de Medici, kasnije će se oženiti Caterinom Sforza, unukom Francesca I. Sforze, člana Reda polumjeseca, koji je osnovao René Anžuvinski. Caterinin ujak, Ludovico Sforza, poznati paton Leonarda da Vincija, postao je veliki majstor Reda Fleur de Lys, koji je također osnovao René Anžuvinski. Caterinin unuk, Cosimo I. de Medici, vitez Reda zlatnog runa, oženio se Eleonorom od Toleda, koja je odrasla u Napulju, u kućanstvu Don Samuela Abarbanela, sina Jacoba Abarbanela. Njihova kći, Lucrezia, vojvotkinja od Modene, udala se za Alfonsa II. d'Estea (unuk Alfonsa I. d'Estea i zloglasne Lucrezije Borgie). Bio je saveznik cara Rudolfa II., koji je podržavao i financirao John Deeja. Lorenzo, kao i Giovannijeva podrška heretiku Savonaroli, donijela im je nadimak Popolano (ljudi iz naroda).

Lijevo: Amerigo Vespucci (1454.–1512.), čija je obitelj imala dobre odnose s Lorenzom de' Medici. Desno: Lorenzo di Pierfrancesco de' Medici (1463.–1503.), rođak Lorenza Veličanstvenog i učenik Marsilija Ficina.

Lorenzo i njegov brat Giovanni su došli pod tutorstvo svog starijeg rođaka, Lorenza Veličanstvenog. Također su učili kod Ficina, ali i Amerigovog ujaka, Giorgia Antonia Vespuccija. Mladi Lorenzo bio je kolega student; od 1483. godine je Amerigo postao njegov zaposlenik i prijatelj. 1501. godine je Lorenzo di Pierfrancesco osumnjičen za zavjeru s Cesareom Borgiom zbog dogovora veznim za osvajanje grada. Početkom 1500-ih, Amerigo Vespucci poslao je većinu svojih poznatih pisama o "Novom svijetu" baš  Lorenzu di Pierfrancescu. Medici su ga 1492. godine poslali u Sevillu, neka radi u jednoj od njihovih podružnica, i tamo se počeo baviti jedrenjem i istraživanjem. Vespucci se povezao s firentinskim trgovcem Gianottom Berardijem, koji je značajno pružao usluge i podršku Kolumbu, tijekom njegovih putovanja i otkrića. Berardi je preuzeo posao Medicija u Sevilli, također je imao  vlastiti posao s afričkim ropstvom i brodskim svijećama. Vespucci je bio dobar Kolumbov prijatelj, pomogao mu je opremiti  jedan od svojih brodova za putovanje.

Vespucci je poduzeo barem dva putovanja u Doba otkrića, prvo u ime Španjolske (1499.–1500.); zatim za Portugal (1501.–1502.) i to za Manuela I. od Portugala, velikog majstora Kristovih vitezova i viteza Reda zlatnog runa. Međutim, Vespucci se uvjerio da zemlja koju je Kolumbo otkrio nije Azija, već novi kontinent. Pisao je svom prijatelju Lorenzu:

"Prije nekoliko dana opširno sam ti pisao o svom povratku iz tih novih regija koje smo tražili i pronašli s flotom, na trošak i pod zapovjedništvom najsmirenijeg portugalskog kralja, a koje se s pravom mogu nazvati „Novim svijetom“, budući da naši preci nisu imali apsolutno nikakvo znanje o tome, niti itko od onih koji danas čuju o tome... Dana 07. kolovoza 1501. godine smo bacili sidro blizu obala te nove zemlje, zahvaljujući Bogu, svečanim molitvama i slavljenjem mise. Jednom tamo, utvrdili smo da nova zemlja nije otok, već kontinent..."

René II., vojvoda od Lorraine, unuk velikog meštra Sionskog priorata, Renéa od Anjoua, i njegove supruge, Philippe od Gueldersa

Giorgio Antonio Vespucci, Botticellijev pokrovitelj i ujak talijanskog istraživača Ameriga Vespuccija, bio je učitelj unuka Renéa od Anjoua, budućeg Renéa II., vojvode od Lorraine, koji je studirao u Firenci. René II. bio je sin Yolande od Lorraine, koja je navodno naslijedila svog oca kao veliki meštar Sionskog priorata, i Ferrija, grofa od Vaudémonta, koji je pripadao Redu polumjeseca. René II. bio je i djed Marije od Guise, udana za škotskog kralja Jamesa V.

U Saint-Diéu je osnovano udruženje humanističkih znanstvenika, pod pokroviteljstvom Renéa II., koji su se nazivali "Gymnasium Vosagense". Akademiju su vodili Matthias Ringmann i njegov suradnik, Martin Waldseemüller. Putovanja Ameriga Vespuccija su  postala široko poznata u Europi, nakon što su objavljena dva izvještaja koja mu se pripisuju između 1503. i 1505. godine. Tada je Soderinijevo pismo (1505.) došlo u središte pozornosti Ringmanna i Waldseemüllera. 1507. godine su Ringmann i Waldseemüller objavili svoj "Uvod u kozmografiju", s pratećom kartom svijeta. Ringmann je napisao: "Ne vidim razloga zašto bi itko mogao ne odobravati ime izvedeno od imena Ameriga, otkrivača, čovjeka mudrog genija. Prikladan oblik bio bi Amerige, što znači Zemlja Ameriga ili Amerika, budući da su Europa i Azija dobile ženska imena.“ Tiskano je tisuću primjeraka karte naslova "Univerzalna geografija", prema Ptolomejskoj tradiciji, kao i doprinosima Ameriga Vespuccija i drugih. Godine 1538. je Gerardus Mercator upotrijebio Ameriku za imenovanje Sjevernog i Južnog kontinenta na svojoj utjecajnoj karti.

Detalj slike Johna Henryja Amshewitza (1936.) Vitez Krista Vasco da Gama napušta Portugal, ovdje je prikazan židovski astronom Abraham Zacuto, koji istraživaču predaje svoje astronomske tablice.

Vasco da Gama

Smrt jedinog legitimnog sina i nasljednika Ivana II., princa Afonsa (1491.), rezultirala je krizom nasljeđivanja. Papa Inocent VIII. je od Ivana II. dobio ovlaštenje neka imenuje Jorgea de Lencastrea za majstora Reda Santiaga, 1492. godine, ujedno i upravitelja Reda Aviz. Međutim, Papa je ovo odbio i tako ga odbio imenovati kao nasljednika prijestolja. Kao rezultat toga, nakon smrti Ivana II., 1495. godine, njegov rođak i šogor, Manuel, vojvoda od Beje, koji je bio kraljev jedini legitimni nasljednik, stupio je na tron kao portugalski kralj Manuel I. Manuelova majka je bila unuka portugalskog kralja Ivana I., dok je njegov otac bio drugi preživjeli sin portugalskog kralja Edwarda, ali i mlađi brat portugalskog kralja Afonsa V. Razdoblje vladavine Manuela I. je obilježeno  intenzivnim širenjem Portugalskog Carstva, zbog brojnih portugalskih otkrića. Manuel I. započeo je portugalsku kolonizaciju Amerike i portugalske Indije, te je nadgledao uspostavu ogromnog trgovačkog carstva diljem Afrike i Azije.

Bio je pokrovitelj Vasca da Game. On je 1498. godine otkrio morski put do Indije, što je rezultiralo stvaranjem Portugalske indijske armade, koja je jamčila monopol Portugala na trgovinu začinima. Prije nego što se konačno pridružio Kristovom redu, da Gama je također bio član Reda Santiaga. Godine 1496., prije nego što je poslao da Gamu na njegovo morsko putovanje u Indiju, Manuel I. je zatražio savjet od židovskog astronoma, Abrahama Zacuta, koji je tada živio u gradu Beji, o izračunu položaja zvijezda. Zacuto je, navodno, predvidio uspjeh ekspedicije i da će Portugalci osvojiti veliki dio Indije. Zacuto je, također, uputio mornare u korištenje svog novousavršenog astrolaba, tablica i pomorskih karata, kojima su bili opremljeni brodovi Vasca da Game. Sam se da Gama savjetovao sa Zacutom u Lisabonu, prije nego što je isplovio.

Manuel I. je financirao brojne poznate portugalske moreplovce, uključujući: Pedra Álvaresa Cabrala (otkrio Brazil), Afonsa de Albuquerquea (uspostavio portugalsku hegemoniju u Indijskom oceanu), i Joãoa Vaz Corte-Reala, (otkrio Newfoundland u Kanadi), kao i mnoge druge. Prihodi iz koloniziranih zemalja su učinili Manuela najbogatijim monarhom u Europi. Postao je veliki mecena portugalske renesanse, koja je pridonijela brojnim i značajnim umjetničkim, književnim i znanstvenim dostignućima.

Manuel I. je postao Guvernerom Kristovog reda 1484. godine. Zbog činjenice da je opadala disciplina u redu, papa Aleksandar VI. je, 1492. godine, promijenio zavjet celibata u bračnu čistoću. Godine 1496. su braća oslobođena zavjeta celibata, a 1505. godine i zavjeta siromaštva. Tijekom misionarskih ekspedicija, pokrenutih prema Aziji i Africi, Manuel I. je bio prijateljski nastrojen prema papi Lavu X., drugom sinu Lorenza de Medicija, a koji mu je zauzvrat (1516.) dodijelio titulu Velikog majstora Kristovog reda. Manuel I. poslao je viteza Krista, Vasca da Gamu, neka oplovi afrički rt do Indije. Brazil je formalno proglašen kao portugalska zemlja 1500. godine; indijsko obalno kraljevstvo Goa je zauzeto 1510. godine: luka Makao u Kini, kojom je Portugal vladao kao kolonijom, od 1557. do 1999. godine, nadživjela je čak i najpoznatiju svjetsku koloniju, Hong Kong, koja je bila pod britanskom vlašću. Do kraja Manuelove vladavine je Kristov red posjedovao 454 komandorija u Portugalu, Africi i Indiji. Manuel je također napravio opsežna proširenja sjedišta Reda u Tomaru. Iako su do tada Portugalci stigli do Indije (1497.) i otvorili put prema Dalekom istoku. Godine 1500., za vrijeme Manuelove vladavine, vitez Krista, Pedro Álvares Cabral, stigao je u Brazil.

Na početku svoje vladavine je Manuel I. oslobodio sve Židove, koji su bili zarobljeni tijekom vladavine Ivana II. Proglasio je 20-godišnji moratorij na aktivnosti Inkvizicije, čime je olakšao integraciju conversosa u portugalsko društvo. Međutim, Manuel I. se  odlučio oženiti infantom Isabellom Aragonskom, kćeri Ferdinanda i Isabelle, koji su protjerali Židove još 1492. godine. Planirani brak je trebao zaštititi Španjolsku od mogućeg neprijateljstva od strane Portugalaca; također je nametnut Portugalu, po cijenu prisile vladara neka i dalje provode naredbu o protjerivanju. Prema bračnom ugovoru je Manuel I. pristao na daljnji progon portugalskih Židova. Mnogi Židovi, koji su se predstavljali kao conversosi, iskoristili su priliku i napustili su Portugal kako bi pomogli osnivanju kolonija na novim teritorijima, posebno u Goi, na Zelenortskim otocima i u Brazilu.

Stanovništvo zapadne Afrike, poznato kao lançadosi, od kojih su mnogi bili Židovi ili konvertiti, brzo je naraslo tijekom prve polovice 16. stoljeća, kao odgovor na progon Židova od strane portugalskih kraljeva Manuela I. i Joãoa III., ali i portugalske inkvizicije. Lançadosi (doslovno: izbačeni ili odbačeni) su bili doseljenici i avanturisti, portugalskog podrijetla, u Senegambiji, Zelenortskim Otokima, Gvineji, Sijera Leoneu, iako su živjeli i jugozapadno od Elmine, u današnjoj Gani. Lançadosi su se razvili u novu sociokulturnu skupinu koja je govorila portugalski, odijevala se u europsku odjeću i živjela u pravokutnim kućama portugalskog stila, ali je također usvojila lokalne afričke običaje, poput tetoviranja i skarifikacije. Uspostavili su podzemne trgovačke mreže oružjem, začinima i često robovima, što je portugalska kruna doživljavala kao ometanje kod prikupljanja poreza. Lançadosi su često uzimali afričke žene iz lokalnih vladajućih obitelji, osiguravajući tako zaštitu i korisne trgovačke odnose. Iako nikada nisu bili brojni, lançadosi miješane rase su bili važni posrednici između Europljana i afričkih domorodaca. Imali su značaj kod ranog razvoja lučkih gospodarstava u Bissauu, Cacheuu i okolnim područjima.

Prikaz grada Benina nizozemskog ilustratora iz 1668. godine. Struktura nalik zidu u središtu vjerojatno predstavlja zidine Benina.

Voodoo

Vjerska uvjerenja lançada također su bila mješavina katolicizma, zapadnoafričkog Voduna i štovanja predaka. Ime Vodun, ili Voodoo (poznato otkada su ga robovi uvezli u zapadni svijet) je izvedeno od boga Voduna zapadnoafričkog naroda Yoruba, koji su živjeli u 18. i 19. stoljeću u Dahomeju, koji je zauzimao dijelove današnjeg Toga, Benina i Nigerije. Robovi su donijeli religiju sa sobom kada su prisilno deportirani na Haiti i druge otoke u Zapadnoj Indiji. Prema Umbertu Ecu, praktičari Voduna u Africi su bili nasljednici helenističkih misterija. On objašnjava:

"U stoljećima kasnog carstva, Afrika je primila utjecaje svih religija Mediterana, i sažela ih u jedan paket. Europu je iskvarilo kršćanstvo kao državna religija, ali Afrika je sačuvala blaga i znanja, baš kao što ih je sačuvala i širila u vrijeme Egipćana, prenoseći ih Grcima, koji su njima izazvali veliku pustoš."

To je izvanredan prijedlog, budući da Vodun iz zapadne Afrike doista dijeli niz iznenađujućih paralela sa zapadnom okultnom tradicijom. Vodun je religija različita od raznih tradicionalnih animističkih religija, koje se prakticiraju u unutrašnjosti istih zemalja, gdje se i Vodun nalazi. Božanski Stvoritelj, nazvan Mawu ili Mahu, utjelovljuje dvostruki kozmogonijski princip, prema kojemu je ženska Mawu mjesec, a muška Lisa sunce, i često prikazani kao blizanci Stvoritelji. Aido-Hwedo, Kozmička Zmija, koja je postojala prije Mawu-Lise, sluga je Mawu-Lise i stvaralačka sila koja održava oblik koji su stvoritelji dali svemiru. Glavni od svih Vodun božanstava je Legba, najmlađi sin Mawua, koji se smatra božanstvom prevarantom, često rogato i falično.

Obilježja Voduna mogu se opisati kao misteriozni obredi. Temelj Vodun religije je interakcija između ljudskih bića i skupine duhova, zvani Oriše. Oriše se pojavljuju na vjerskim proslavama, kroz opsjednuti trans vjernika Oriše. Ova religija također naglašava kontinuirano obvezu hranjenja i molitvi božanstvima ili Orišama. Kada je netko opsjednut Orišom, govori i ponaša se kao da je ta Oriša. Svaka Oriša povezana je s određenom idejom, predmetom ili prirodnom pojavom. Npr. Orisha Shango se štuje kao bog groma po imenu Xango, čiji je simbol dvostruka sjekira, baš kao i kod brojnih bogova groma drevnog Bliskog istoka, poput Baala. Posebno je značajna prisutnost simbola za boga Dana, koji je zmija koja grize vlastiti rep, baš kao i Ouroborous kod gnostika.

Prema nedavnim istraživanjima, utemeljenim na dinastičkoj tradiciji Oyo Carstva Joruba Nigerije, spomenuti drevni kraljevi su bili izraelski, asirski i babilonski vladari. Deportacija Deset izgubljenih plemena pamti se u tradiciji koju su sačuvali dvorski bardi Oyoa, kao progonstvo Igboha. Slično tome, Igbo Židovi jugoistočne Nigerije, koji prakticiraju judaizam, tvrde kako potječu od Izgubljenih plemena Izraela, točnije od plemena Efrajima, Naftalija, Menašea, Levija, Zebuluna i Gada. Procjenjuje se kako je 2008. godine oko 30 000 Igboa prakticiralo neki oblik judaizma, i trenutno postoji 26 sinagoga različitih veličina. Kršćanski posjetitelji Afrike često primjećuju sličnost kod obrezivanja, menstrualnih tabua i drugih običaja, onih običaja Židova: Bivši rob,  Igboa Gustavus Vassa, poznat i kao Olaudah Equiano, bio "naveden...misliti da je jedan narod nastao od drugog.“

Kopija crteža Theodorosa Pelecanosa iz 1478. godine, koji se pripisuje Synesiusu

Kaže se da Igbo Židovi potječu od sirijskih, portugalskih i libijskih izraelskih migranata u Zapadnu Afriku. Moguće je da su to bili portugalski Marano trgovci, koji su počeli pristizati u 15. stoljeću. Na svom popularnom blogu, grčki antropolog Dienekes Pontikos, primijetio je da neke duboke populacije podsaharske Afrike pokazuju znakove euroazijske primjese, te da su uglavnom zapadno-, a ne istočno- euroazijske. Dienekes nadalje tvrdi kako se čini da ta primjesa ima najbližu vezu sa sardinijskim i baskijskim stanovništvom Europe, koje su među onima s najmanjim genetskim utjecajem indoeuropskog podrijetla. Primarni primjer je haplogrupa R1b1c, pronađena na sjevernom vrhu Kameruna, koji također graniči sa sjevernom Nigerijom, i južno od jezera Čad. Tamo se nalazi u vrlo visokoj učestalosti i smatra se kako je uzrokovana predislamskim kretanjem ljudi iz Euroazije.

Raspodjela Y kromosomske haplogrupe R1b

Poput R1b1a2, R1b1c je grana R1b i najčešća je Y-kromosomska haplogrupa u zapadnoj Europi, najvećih koncentracija u Irskoj i Škotskoj, što ukazuje na to da dijele zajedničkog pretka s egipatskim faraonima. Osim atlantske i sjevernomorske obale Europe, žarišta za R1b uključuju dolinu Pada u sjeverno-središnjoj Italiji (preko 70%), Osete Sjevernog Kavkaza (preko 40%) i obližnju Armeniju (35%), Baškire Uralske regije Rusije (50%), Turkmenistan (preko 35%), Hazare iz Afganistana (35%), Ujgure sjeverozapadne Kine (20%) i Nevare iz Nepala (11%). R1b-V88, podklada specifična za subsaharsku Afriku, nalazi se kod 60-95% muškaraca u sjevernom Kamerunu. Povijest R1b i R1a - koja je posebno česta u velikoj regiji koja se proteže od Južne Azije i Južnog Sibira do Srednje Europe i Skandinavije - usko je povezana. Dok se R1b1 nalazi na mjestima poput Levanta ili Kameruna, R1b1b najvjerojatnije potječe iz sjeveroistočne Anatolije. Potencijalnu potvrdu tvrdnje o podrijetlu od Izgubljenih plemena, ili barem podrijetlu od židovskih naroda, daje činjenica da je R1b uključivao povratnu migraciju iz Azije u Afriku, za koju se procjenjuje da se dogodila prije otprilike 15000 godina. Skupina ljudi R1b1* se preselila iz Levanta u Egipat, Sudan i proširila u različitim smjerovima unutar Afrike: u Ruandu, Južnu Afriku, Namibiju, Angolu, Kongo, Gabon, Ekvatorijalnu Gvineju, Kamerun, Nigeriju, Obalu Bjelokosti i Gvineju Bisau.

Portugalci su prvi put istražili obalu Benina 1472. godine. Oko 1485. godine su posjetili Benin City, najvažniji grad kraljevstva Edo u Beninu, koje je cvjetalo od 13. do 14. stoljeća. Imali su važne trgovinske odnose s Portugalom tijekom posljednjih stoljeća, prije nego što ga je 1897. godine uništio britanski kazneni napad. Godine 1691. je portugalski kapetan broda, Lourenco Pinto,  primijetio: "Veliki Benin, gdje prebiva kralj, veći je od Lisabona; sve ulice idu ravno i daleko koliko god oko seže. Kuće su velike, posebno kraljeva, koja je bogato ukrašena i ima lijepe stupove. Grad je bogat i marljiv. Njime se tako dobro upravlja da je krađa nepoznata, a ljudi žive u takvoj sigurnosti da nemaju vrata na svojim kućama.“ Britanski osvajači, koji su na kraju okupirali to područje, odnijeli su mnoga blaga i artefakte, uključujući poznate beninske brončane skulpture. Početkom 16. stoljeća je beninski kralj Oba poslao veleposlanika u Lisabon, a portugalski kralj je poslao kršćanske misionare u Benin. Neki stanovnici Benina su još su krajem 19.  stoljeća govorili pidžin portugalski. Mnoge posuđenice portugalskog jezika i danas se mogu pronaći u jezicima tog područja.

Obrtnici i zanatlije iz Benina su trgovali sa Portugalcima, koji su bili zainteresirani za umjetnička djela kraljevstva, zlato, slonovaču, papar i robove. Uzimali bi zarobljenike od suparničkih naroda i prodavali ih kao roblje Europljanima i Amerikancima, i to je pružalo značajan izvor bogatstva za kraljevstvo. U početku je obujam trgovine robljem iz Benina bio malen, ali se brzo povećao (druga polovica 17. stoljeća), kada je ovo područje Europljanima postalo poznato kao "Obala robova". Opseg trgovine  robljem (iz tog područja) u transatlantskoj trgovini, ogleda se u preživljavanju elemenata njihove kulture u crnim zajednicama Novog svijeta, posebno u "voodoo“ religiji Haitija, kubanskoj Santeriji, kao i brazilskom Candombleu i Umbandi, kultu koji spaja afričke religije s katoličanstvom, autohtonim predanjima i židovskom kabalom.

Juriš na Teocalli od strane Corteza i njegovih trupa, od Emanuela Leutzea (1848.)

Konkvistadori 

Židovi su bili daleko više zastupljeni u najranijim istraživanjima, naseljavanju i razvoju Kariba i Južne Amerike, nego što se prije priznavalo. Pere Bonnin, nakon što je proučio popis 3500 imena, rezultat popisa židovskih zajednica Španjolske od strane Katoličke crkve i koji se nalazi u zapisima Inkvizicije, naveo je židovsko podrijetlo povijesno istaknutih osoba, kao što su: Kolumbo i Hernan Cortes, Miguel de Cervantes Saavedra i mnogi drugi. Dva najpoznatija konkvistadora su bili Cortes, član Reda Santiaga, koji je osvojio Aztečko Carstvo, i Francisco Pizarro, koji je predvodio osvajanje Carstva Inka. Bili su rođaci u drugom koljenu i rođeni u Extremaduri, gdje su rođeni mnogi španjolski osvajači. Kada je Cortes prvi put osvojio Meksiko za Španjolsku,  1521. godine, učinio je to s nekoliko tajnih Židova, među svojim ljudima. Katolički vjerski redovi, koji su sudjelovali i podržavali istraživanje, evangelizaciju i smirivanje Novog svijeta, bili su uglavnom dominikanci, karmelićani, franjevci i isusovci.

Arheolog Hugo Ludeña je iznio mogućnost da je konkvistador Francisco Pizarro zapravo maranskog podrijetla, zbog čudnog  hebrejskog simbola, koji je pronađen u Pizarrovoj kosturnici. Gotovo stoljeće mumificirani ostaci Pizarra su bili izloženi u staklenom lijesu, u katedrali u Limi, Peruu. Međutim, 1970-ih godina je pronađena kosturnica za koju je znanstvena zajednica utvrdila kako sadrži Pizarrove kosti. Ludeña je utvrdio da je na poklopcu kosturnice, gdje su se nalazile tri ukrštene elipse zaključane u krug, ugraviran židovski simbol, koji slijedi pogrebne obrede obitelji.

Neki franjevci su vjerovali kako je Cortésov dolazak u Novi svijet označio završno doba evangelizacije, prije dolaska Spasitelja.  Prema Phelanu, povezanost španjolskih osvajanja s krajem svijeta pomaže rasvijetliti jedan od najslavnijih mitova Novog svijeta: onaj o Mezo-amerikancima kao potomcima deset izgubljenih plemena Izraela, čije je otkriće protumačeno kao uvjerljiv dokaz da će svijet uskoro propasti. Dominikanac Fray Diego Durán je bio među prvima koji su tvrdili da su domoroci potomci Izgubljenih plemena Izraela. Duránova spekulacija da su Mezo-amerikanci židovskog podrijetla proizlazi iz Četvrte knjige Ezdre, prema kojoj je deset izgubljenih plemena Izraela napustilo Babilon i migriralo daleko, u nenaseljene zemlje. Odgovarajući Duránu, isusovac Joseph de Acosta je u svojoj knjizi, "Historia natural y moral de las Indias", opovrgnuo većinu općeprihvaćenih zaključaka o mezoameričkom podrijetlu. Međutim, 1607. godine je dominikanski fratar, Gregorio García, objavio opsežan traktat, u kojemu je argumentirao protiv Acostinih stajališta i zaključio kako su Mezo-amerikanci zapravo židovskog podrijetla.

Iako nije mogao osporiti Acostine tvrdnje, Gerónimo de Mendieta je također sugerirao da su sjećanja Mezoamerikanaca na sveopći potop, kao i ideja o obećanom spasitelju, židovskog podrijetla. Mezoamerikanci, tvrdio je, nisu potomci drevnih Židova koje su Asirci prognali, već nekih Židova koji su izbjegli uništenje Jeruzalema od strane Rimljana, 71. godine. Prema Mendieti:

"Tko zna jesmo li toliko blizu kraja svijeta da obraćenje Indiane ispunjava proročanstva za koja se molimo, da se Židovi obrate u naše vrijeme? Jer ako Mezoamerikanci potječu od Židova, onda je proročanstvo već ispunjeno. Imam malo povjerenja da će se ti brbljavci [bachilleros] Starog svijeta obratiti, osim ako to Bog čudesno ne učini."

Franjevački povjesničari, poput Mendiete, proširili su ideju da su Mezoamerikanci vjerovali da su konkvistadori, a posebno Cortés, očekivani bogovi. Mendieta je iznio ideju kako je astečki bog Quetzalcoatl zapravo Mesija, kojega su Židovi očekivali kada su se pobunili protiv rimske vlasti, 66.-70. godine. Quetzalcoatl, što znači "pernata zmija", u svom obliku jutarnje zvijezde, poput umirućih bogova Bliskog istoka, bio je povezan s planetom Venerom, čije je latinsko ime bilo Lucifer. Brojni rani španjolski izvori skloni su identificirati Quetzalcoatla s Hernánom Cortésom, ili Tomom Apostolom.

Drugi franjevački povjesničar, Motolinija, vidjeli su elemente kršćanstva u predkolumbovskim religijama, te su vjerovali da je Mezoamerika već bila evangelizirana, moguće od strane Tome Apostola, koji je, prema legendi: "otišao propovijedati s one strane Gangesa". Franjevci su tada izjednačili izvornog Quetzalcoatla s Tomom, i zamišljali kako su Mezoamerikanci dugo čekali njegov povratak, kako bi ponovno sudjelovali u Božjem kraljevstvu. Generaciju kasnije, njegov kolega franjevac, Juan de Torquemada,  autor djela "Monarquía indiana" ("Indijanska monarhija“), gotovo doslovno je posudio Mendietin izvještaj, te je izvijestio da su Mezoamerikanci Quetzalcoatla opisivali kao "svijetlog i rumenog tena, s dugom bradom". Torquemada je zabilježio predaju koja govori o strancima (od prije osvajanja) koji su došli u Meksiko s Quetzalcoatlom:

"Bili su to ljudi dobrog držanja, dobro odjeveni, u dugim haljinama od crnog lana, otvorenim sprijeda i bez ogrtača, duboko izrezanim na vratu, s kratkim rukavima koji nisu dosezali do lakta... Ovi sljedbenici Quetzalcoatla bili su ljudi velikog znanja i lukavi umjetnici, u svim vrstama finog rada."

Poput Quetzalcoatla, bog Inka, Viracocha, i nekoliko drugih božanstava Srednje i Južne Amerike, navodno su u legendama opisani kao bradati. Za Viracochu se govorilo da je stvorio svemir, sunce, mjesec i zvijezde, vrijeme, zatim i samu civilizaciju. Poput grčkog Kronosa, ili perzijskog Zurvana, prema kozmogoniji Inka, Viracocha se može poistovjetiti sa Saturnom, tvorcem vremena. Viracocha je također poznat kao Kon-Tiki (što je izvor imena splavi Thora Heyerdaha). Prema suvremenom, ali  anonimnom tekstu: mramorni kip Viracoche stajao je u najsvetijem hramu Coricanche, opisan: "što se tiče kose, tena, crta lica, odjeće i sandala, baš kao što slikari prikazuju apostola svetog Bartolomeja.“ Drugi izvještaji o Viracochi identificirali su ga kao svetog Tomu. Očito su legende Inka navele same Inke da poistovjete bijele i bradate konkvistadore s Viracochom, događaj koji im je Viracocha navodno obećao.

Tržnica robova u Židovskoj ulici u Recifeu, Brazil

Pirati s Kariba 

Konversosi su tijekom 1590-ih godina počeli emigrirati iz Španjolske i Portugala u Nizozemsku, tada usred 80-godišnje pobune protiv španjolske vlasti. Jednom kada su se našli u Nizozemskoj, mnogi su se konversosi vratili judaizmu. Uspješna židovska zajednica se stoga etablirala u Amsterdamu, i na kraju je postala najvećom u Europi, proširivši se s otprilike 200 pojedinaca 1609. godine, na oko 2000 sredinom stoljeća. Iz Nizozemske, Francuske i na kraju Italije - Židovi i potomci Židova, koji su prešli na kršćanstvo - sudjelovali su u europskoj kolonizaciji Amerike. Kako je izvijestio nizozemski povjesničar, dr. Wim Klooster: židovski brodovi koji su plovili Atlantikom nosili su imena poput 'Mazel Tov' ili 'Bekeerde Jood' (preobraćeni Židov). 1508. godine je kubanski biskup izvijestio: "Praktički svaki brod [koji stiže u Havanu] pun je Hebreja i novih kršćana.“

Nekoliko židovskih zajednica na Karibima, u Srednjoj i Južnoj Americi je procvjetalo, posebno u područjima pod nizozemskom i engleskom kontrolom, koja su bila tolerantnija. Do kraja 16. stoljeća su osnovane organizirane židovske zajednice u Brazilu, nizozemskom Surinamu i Curaçau, španjolskom Santo Domingu, te engleskim kolonijama Jamajci i Barbadosu. Osim toga, postojale su neorganizirane židovske zajednice na španjolskim i portugalskim teritorijima, gdje je inkvizicija bila aktivna, uključujući: Kolumbiju, Kubu, Portoriko, Meksiko i Peru. Dr. Anita Novinsky, profesorica povijesti na Sveučilištu u San Paulu, procijenila je da su u regiji oko Rio de Janeira i saveznoj državi Bahia, Marani činili 20% europskog stanovništva, tijekom 17. i 18. stoljeća. Taj se broj popeo na 50% u regiji Paraiba, u blizini Recifea, srca unosne trgovine šećerom.

Kako je izvijestio Marc Lee Raphael: "U Curaçau u 17. stoljeću, kao i u britanskim kolonijama Barbadosa i Jamajke u 18. stoljeću, židovski trgovci igrali su glavnu ulogu u trgovini robljem. Zapravo, u svim američkim kolonijama, bilo francuskim (Martinique), britanskim ili nizozemskim, židovski trgovci često su dominirali.“ Iberijski pisci su tvrde kako su Marani igrali važnu ulogu u formiranju  Nizozemske istočnoindijske kompanije i Nizozemske zapadnoindijske kompanije.Nizozemska zapadnoindijska kompanija bila je ovlaštena tvrtka nizozemskih trgovaca, kao i stranih investitora, osnovana 1621. godine. Sedam ujedinjenih Nizozemskih Republika joj je dodijelila povelju za trgovinski monopol u Nizozemskim Zapadnim Indijama, te dala jurisdikciju nad nizozemskim sudjelovanjem u atlantskoj trgovini robljem, u Brazilu, na Karibima i Sjevernoj Americi. Sav uvoz robova iz Afrike je bio u rukama ove tvrtke, koja je prema uvjetima povelje imala monopol na trgovinu robljem. No, Društvo je robove koje je prevozilo u Brazil,  prodavalo na dražbama gdje su prevladavali židovski kupci robova, zatim ih prodavali vlasnicima plantaža i drugima na kredit.

Tvrtka je ušla u trgovinu robljem nakon uspješnog pokušaja zauzimanja sjeveroistočnog Brazila, 1630. godine. Nakon toga je,  1637. godine, uslijedilo zauzimanje Elmine, glavne stanice za trgovinu robljem u Africi. Vladavina Društva u Brazilu je potrajala 24 godine, tijekom kojih je koloniju opskrbila s više od 26000 Afrikanaca. Nakon protjerivanja iz Brazila, 1654. godine, Društvo se okrenulo opskrbi robovima svojih kolonija u Novoj Nizozemskoj i Curacau. Još veća židovska zajednica, od one u Surinamu, već je bila uspostavljena na otoku Curacau, nizozemskom posjedu od 1634. godine, a njeni su članovi također koristili robovski rad. Prvih 12 Židova koji su se naseliti na Curacau, stiglo je 1651. godine, i svaki je sa sobom imao makar jednog roba. Povijest učinkovitog naseljavanja Židova na Curaçau je započela 1654. godine, kada je portugalsko osvajanje Brazila rezultiralo protjerivanjem Židova i njihovim raseljavanjem na Zapadne Indije i kopno Sjeverne Amerike, posebno u Novu Nizozemsku i Newport na Rhode Islandu. Veliki broj ljudi došao je na Curaçao u sljedećim godinama, donoseći sa sobom znatno bogatstvo. Do početka 18. stoljeća, polovica europskog stanovništva Surinama, tadašnjeg teritorija Nizozemske, bili su Židovi.

Unatoč nizozemskom porazu u Brazilu, 1654. godine, nizozemski Židovi ostali su zainteresirani za naseljavanje sjeveroistočnog dijela Južne Amerike. Godine 1657. je skupina od nekoliko njih dobila povelju Zeelandske komore Nizozemske zapadnoindijske kompanije, koja im je dopuštala neka se nasele na Divljoj obali, obalnoj regiji u provinciji Istočni rt, u Južnoj Africi, te im ponudila porezne olakšice kao poticaj za naseljavanje i najveće smanjenje stopa poreza za doseljenike koji bi uspostavili plantaže robova. Iako nisu uspjeli uspostaviti koloniju u Essequibu, mjestu odabranom prema povelji koju je izdala Zeelandska komora, židovska prisutnost se učvrstila na obližnjem otoku Cayenne, koji su Nizozemci zauzeli 1656. ili 1657. godine. Godine 1659. Amsterdamska komora Nizozemske zapadnoindijske kompanije je izdala povelju Josephu Nuñezu de Fonseci (poznatom i kao David Nassy),  bivšem židovskom doseljeniku u Brazil i ovlaštenom predstavniku Kompanije, kojom su ga ovlastili neka tamo osnuje koloniju, pružajući im slobodu vjeroispovijesti. Pod Nassyjevim vodstvom, na Cayenneu je nastala prilično velika židovska kolonija, uz  povelju koja je predviđala robovski rad i bila popustljiva prema doseljenicima koji su se bavili gusarskom trgovinom robljem. Godine 1664. su Francuzi ponovno osvojili Cayenne, te prisilili Nassyja, njegove kolege koloniste i njihove robove, neka se nasele u obližnjem Surinamu, gdje su Židovi bili prisutni još od 1652. godine. Dolaskom Nizozemaca, koji su 1667. godine dobili Surinam od Britanaca u zamjenu za Novu Nizozemsku, 10 je židovskih obitelji s 322 roba navodno produžilo na Jamajku. Jamajka je, u to vrijeme, bila jedinstvena u Novom svijetu, budući je bila privatno feudalno vlasništvo, koje je bilo dodijeljeno Kristoforu Kolumbu i njegovim nasljednicima, 1494. godine, od strane Ferdinanda i Isabelle. Godine 1655., godinu dana nakon što su židovske izbjeglice iz Brazila počele pristizati na Jamajku, ovaj su privatni otok zauzeli Britanci, predvođeni admiralom Williamom Pennom, ocem Williama Penna Jr., koji je poslije osnovao državu Pennsylvaniju. Jamajčanska zajednica je održavala snažne trgovačke veze sa židovskim poslovnim ljudima u Europi, uključujući one u Londonu, Bayonneu i Bordeauxu, kao i sa britanskim sjevernoameričkim kolonijalnim lukama na kopnu, poput: New Yorka, Newporta, Charlestona i Savannaha.

U jednom trenutku, 20% stanovništva Kingstona su bili portugalski i španjolski Židovi, dok su Spanish Town također osnovali odbjegli Židovi. Prvi Židovi su se iskrcali na otok Jamajku 1530. godine, samo 40 godina nakon što ga je otkrio Kolumbo. Dok je vladavina obitelji Kolumbo neko vrijeme sprječavala ulazak Inkvizicije, kako je njihova moć slabila i Crkva počela prijetiti kriptožidovskom stanovništvu, ovi su pomogli u britanskom osvajanju otoka, 1655. godine. 2008. godine je otkriveno staro židovsko groblje izvan Kingstona. Neki nadgrobni spomenici, ne samo da imaju natpise na hebrejskom pismu, nego su označeni templarskom lubanjom i prekriženim kostima.

Bestseller Edwarda Kritzlera, "Židovski pirati s Kariba", prepričava događaje židovskih pionira, poput sefardskog portugalskog pirata Mosesa Cohena Henriquesa, koji je bio bič za španjolske flote s blagom, i njegovog brata Abrahama. Godine 1628. je  Henriques pomogao nizozemskoj Zapadnoindijskoj kompaniji zarobiti španjolsku flotu s blagom, u bitci kod Matanzasa na Kubi, tijekom Osamdesetogodišnjeg rata. Nizozemci su uzeli ogroman plijen, bez ikakvog krvoprolića, i dopustili su španjolskim posadama, uz potrepštine, neka odmarširaju do Havane. "Zlatne i srebrne poluge vrijedile su nevjerojatnih 11.509.524 guldena", piše Gil Stern Zohar u Jerusalem Postu: "Vrijedile su oko milijardu američkih dolara u današnjoj valuti. Bila je to najveća pljačka Nizozemske zapadnoindijske kompanije na Karibima.“

Židovski gusar Jean Lafitte (1780.–1823.), koji je bio inspiracija za Johnnyja Deppa u filmovima "Pirati s Kariba"

Još jedan manje poznati židovski gusar je bio Yaakov Koriel, koji je zapovijedao trima gusarskim brodovima na Karibima, prije nego što se povukao u Safed, gdje je studirao kod poznatog kabalista rabina Isaaca Lurije. Slično tome, gusar po imenu David Abarbanel, koji je vjerojatno pripadao istoj obitelji, kao i poznata španjolska rabinska dinastija Dona Isaaca Abarbanela, koristio je ratni nadimak "Kapetan Davis". Zapovijedao je vlastitim gusarskim brodom po imenu 'Jerusalem'. Prema Edwardu Bernardu Glicku, Jean Lafitte iz New Orleansa (prikazan u američkom nacionalnom parku u Louisiani i inspiracija za Johnnyja Depp u filmovima "Pirati s Kariba") je bio sefardski Židov, kao i njegova prva supruga, koja je rođena na Danskim Djevičanskim otocima. LaFitte je pomogao generalu Andrewu Jacksonu obraniti New Orleans, tijekom bitke za New Orleans, u ratu 1812. godine kada su britanske snage tražile pristup rijeci Mississippi. Lafitte je završio na Jamajci, gdje je služio kao savjetnik zloglasnom piratu Henryju Morganu.

Cecil B. DeMille je adaptirao roman Lylea Saxona, "Lafitte the Gusar", u film "Gusar" (1938.). Godine 1958. je Anthony Quinn režirao filmski remake, u kojem su glumili Yul Brynner kao Lafitte i Charlton Heston kao Andrew Jackson. Jean LaFoote, labavo zasnovan na LaFitteu, bio je izmišljeni gusarski lik iz skupa likova sa kutija naljepnica žitarica Cap'n Crunch. Disneyland ima spomenik sidru broda s pripadajućom pločom na trgu New Orleansa, koji je posvećen LaFitteu. Spominje se i u vožnji 'Pirati s Kariba', u Disneylandu, gdje je pristanište za brodove označeno kao LaFitteovo iskrcavanje.

Dolazak židovskih hodočasnika prognanih iz Izraela u Kochi, također poznat kao Cochin, na jugozapadnoj obali Indije, 68. godine. Iz Hutchinsonove "Povijesti naroda", objavljene 1915. godine

Židovi iz Cochina

Sefardski Židovi, bježeći od inkvizicije u Španjolskoj i Portugalu, također su se naselili u jugozapadnoj Indiji, Goi, Madrasu (danas Chennai), i prvenstveno na malabarskoj obali, gdje su se pridružili kočinskim Židovima i uveli svoju rasnu svijest kroz Hamovo prokletstvo. Prema "Povijesti djela učenih" (1699.), kočinski Židovi s malabarske obale Indije su tvrdili kako su im se pridružili Židovi prognani iz Španjolske, uključujući i poznatog rabina Abrahama ibn Ezru (učenik Abrahama bar Hiyye). Židovi Malabara također su tvrdili kako među njima ima i drugih Židova koji su došli iz Kastilje, iz Konstantine u Armeniji, te iz Egipta i grada Tzove u Izraelu.

Prvi portugalski Židovi koji su stigli u Indiju su bili mornari, i bili su ključni u pomaganju Portugalcima pri navigaciji indijskim vodama. Prvi portugalski susret s ovim potkontinentom se dogodio 20. svibnja 1498. godine, kada je Kristov vitez, Vasco da Gama, stigao u Calicut na malabarskoj obali. Brojni Marani su se pridružili portugalskim kolonijalistima koji su se širili na istok, zahvaljujući Ugovoru iz Tordesillasa, koji je odobrio papa Aleksandar VI., 1494. godine. Ugovor je Portugalu dao pravo osnivanja kolonija na istočnoj hemisferi, dok je Španjolska dobila zapadnu. Sposobnost sefardskih Židova da govore arapski jezik ih je učinila ključnim elementom za interakciju i provođenje diplomatskih i trgovačkih misija na dvorovima Mogulskog Carstva, ali i okolnih muslimanskih i hinduističkih država.

Kako K.M. Mathew dokumentira: Židovi poput Abrahama Zacuta, Pedra Nunesa i Joãoa Baptiste Lavanhe, bili su ključni u kartiranju voda uz indijsku obalu. Pedro Nunes bio je kozmograf iz obitelji Marano, smatran jednim od najvećih matematičara svog vremena. Godine 1531. je Ivan III. povjerio Nunesu obrazovanje svoje mlađe braće, Luisa i Henrika. Ivan III. je bio sin kralja Manuela I. i Marije Aragonske. Poput svog oca, Ivan III. je bio vitez Reda zlatnog runa. Politika Ivana III. jačanja portugalskih baza u Indiji, poput Goe, osigurala je portugalski monopol nad trgovinom začinima, klinčićima i muškatnim oraščićem, s otoka Maluku. Kralj Ivan III. je bio veliki majstor Reda Santiaga. Demilitarizirao je Kristov red i pretvorio ga u religiozniji red, uz pravila utemeljena na vladavini Bernarda od Clairvauxa.

Kći Ivana III. je bila je prva supruga Filipa II. Španjolskog, iz kuće Habsburg. Sin svetog rimskog cara i kralja španjolskih kraljevstava, Karla V., i Izabele Portugalske, Filip II. je bio veliki majstor redova Santiaga, Montese i Calatrave, te član Reda podvezice. Godine 1581., nakon krize nasljedstva, portugalsko plemstvo se okupilo u samostanu Kristovog reda u Tomaru, i tamo su službeno priznali Filipa II. Španjolskog za kralja. Samostan je, kao i neke druge templarske crkve diljem Europe, izgrađen po uzoru na Kupolu na stijeni u Jeruzalemu, za koju su križari vjerovali da je ostatak Salomonova hrama. Druga supruga Filipa II. je bila Marija I. od Engleske, prozvana "Krvavom Mary", zbog ogromnog progona protestanata kako bi preokrenula englesku reformaciju, koja je započela za vrijeme vladavine njena oca, Henrika VIII., viteza Reda zlatnog runa.

Zatim se Filip II. oženio Elizabetom od Valoisa, najstarijom kćeri Henrika II. od Francuske i Katarine Medici, koja je bila poznata po prakticiranju Crne mise. Njegova četvrta, i posljednja supruga, je bila Ana, kćer cara Maksimilijana I. Ana od Češke i Mađarske je  bila prapraunuka cara Sigismunda, osnivača Reda Zmaja. Njihov sin je postao Filip III. Španjolski (1578.–1621.).