"Umirući bog" (17.dio)

Čudo ruža

Podrijetlo viteza Swan ima vrlo rane poveznice sa engleskom krunom i započinje 1125. godine brakom Matilde i Stjepana, kralja Engleske. Matilda je bila kćer Eustacea III. od Bouillona, brata Godfreya od Bouillona i Baldwina I. od Jeruzalema. Matildina majka je Marija od Škotske, kći Malcolma III. od Škotske i Margarete od Wessexa (kćer Edwarda Prognanika i Agate od Bugarske). Poput svog brata, Davida I. od Škotske, i Matilda je bila pristaša Templara. Stjepan je bio sin Stjepana, grofa od Bloisa, vođe križarskog rata prinčeva, i Adele, kćeri Vilima Osvajača. Stjepanov brat je Henry od Bloisa, opat od Glastonbuya, biskup od Winchestera, autor 'Perlesvausa'. On je također koristio pseudonom Geoffrey od Monmouth kod pisanja "Historia Regum Britanniae", koja je uvelike odgovorna za formuliranje slike i legende oko kralja Arthura. Njihov polubrat bio je Hugh, grof od Champagne, jedan od osnivača Templara, koji je bio u kontaktu s Rashijem.

Među još ranijim potomcima viteza Labuda su Ferdinand III. od Kastilje i Edward I. od Engleske. Edward I. od Engleske oženio se Eleonorom od Kastilje, polusestrom Alfonsa X. od Kastilje i kćeri Ferdinanda III. od Kastilje, koji je spojio Red Calatrave s Redom Monfraguea. Njihov sin, Edward II. od Engleske, oženio se Izabelom od Francuske, kćeri Filipa IV. od Francuske i Ivane I. od Navare. Unatoč činjenici da je njegov djed Filip IV. od Francuske naredio uhićenje Templara, 1312. godine, sin Edwarda II., Edward III. od Engleske je osnovao neotemplarski Red podvezice, inspiriran kraljem Arthurom i vitezovima Okruglog stola. Edward III., koji je bio kralj Engleske od 1327. do 1377. godine, poveo je Englesku u Stogodišnji rat s Francuskom, a potomci njegovih sedam sinova i pet kćeri su se generacijama borili za prijestolje, što je kulminiralo nizom građanskih ratova poznatih kao Ratovi ruža, od 1455. do 1485. godine. Naziv 'Ratovi ruža' odnosi se na heraldičke značke povezane s dvije suparničke kadetske grane kraljevske kuće Plantageneta koje su se borile za kontrolu nad engleskom krunom: Bijela ruža od Yorka i Crvena ruža od Lancastera.

Možda su Plantageneti, kroz njihove brakove s potomcima Alfonsa VI. od Leona i Kastilje, usvojili sufijski simbol ruže, koji prema Zoharu (napisan u Toledu za vrijeme Alfonsa X. od Kastilje) simbolizira "židovsku kongregaciju“. Naziv "ruža Šarona“ se prvi put  pojavljuje u engleskom jeziku 1611. godine. U "Pjesmi nad pjesmama" i prema Bibliji kralja Jakova, voljena (govoreći u ime mistične Šekine) kaže: "Ja sam ruža Šarona i ljiljan u dolinama.“ Zohar počinje izjavom kako ruža, i alternativni simbol ljiljana,  simboliziraju Knesset Yisrael, "kolektivne duhovne korijene Izraela... Kao što ruža, koja se nalazi usred trnja, u sebi ima crvenu i bijelu boju, tako i Knesset Yisrael u sebi ima i rasuđivanje i ljubaznost.“ Ljiljan je počeo predstavljati kraljevsku kuću Francuske, dok je ruža postala heraldički simbol dviju suparničkih grana kraljevske kuće Plantagenet, uključenih u Ratove ruža. 

Kontekst osnivanja Reda podvezice je bio Stogodišnji rat (1337.–1453.), niz sukoba koji su vođeni između Kuće Plantagenet i njezine kadetske Kuće Lancaster, vladara Kraljevine Engleske, i Kuće Valois - oko prava vladanja Kraljevinom Francuskom. Napetosti između francuske i engleske krune su datirale stoljećima unatrag, i to od podrijetla engleske kraljevske obitelji, koja je bila francuskog, točnije normanskog, a kasnije i anžuvinskog podrijetla, sve otkako je Vilim Osvajač postao kralj Engleske, 1066. godine. Engleski monarsi su stoga povijesno posjedovali titule i zemlje unutar Francuske, što ih je činilo vazalima francuskih kraljeva.

Kuća Plantagenet - potomci kuće Anžuvinaca, kuće Luksemburg i francuske kuće Lusignan - potječu, prema srednjovjekovnim narodnim legendama, od zmajskog duha Meluzine, srodnog ehidni (polužena i poluzmija), i koja je bila navodna pretkinja Skita, od kojih Mađari vode podrijetlo. Ovi dinastički savezi su vodili do osnivanja Reda zmaja i Reda podvezice, utemeljeno na legendi o Svetom Jurju. Red je osnovao Karlo I. Ugarski. Svi su oni bili potomci kraljeva Ugarske i Poljske - od Boleslava I. Okrutnog (koji je bio posrednik Schechterovog pisma Hasdaija ibn Šapruta kralju Josipu Hazarskom), preko Plantageneta i to putem njegove  praunuke Agate Bugarske. Richeza Poljska, druga rođakinja Agate Bugarske je bila udana za Belu I. Arpada, čija se kći Sofija Ugarska udala za Magnusa Billunga, vojvodu Saske.

Kuća Billung, kojoj je pripadala baka Otta Velikog, spojila se s Kućom Welf i Kućom Ascania (također poznatom kao Kuća Anhalt),  kada je Magnus umro bez muškog nasljednika, 1106. godine. Obiteljska imovina je podijeljena između njegove dvije kćeri.

Eilika se udala za Otta, grofa od Ballenstedta, prvog askanijskog princa, koji se prozvao grofom od Anhalta. Njegov sin, Albert Medvjed, kasnije je osvojio Brandenburg i prozvao se njegovim prvim markgrofom.

Eilikina sestra, Wulfhilde, udala se za Henrika Crnog. Njihova se kći, Judita Bavarska, udala za Fridrika II., vojvodu od Švabije, i bila je majka Fridrika Barbarosse. Juditin brat, Henrik Ponosni, bio je otac Henrika Lava, koji se oženio Matildom od Engleske, kćerkom Henrika II. i Eleonore Akvitanske. Ivan, kralj Engleske, bio je otac Henrika III. od Engleske i njegove sestre, Isabelle od Engleske. Ona se udala za Fridrika II., cara Svetog Rimskog Carstva, unuka Fridrika Barbarosse.

Cijela obiteljska mreža je bila više nego svjesna značaja svog podrijetla iz Mađarske, kao i svog podrijetla iz Magoga, navodna pradomovina Skita i Hazara, kako je to zapisao u "Gesta Hungarorum" anonimni bilježnik kralja Bele III. Ugarskog.

Bela III. je bio prapraunuk Bele I. Ugarskog i Richeze Poljske, druge rođakinje Agate Bugarske. Bela III. oženio se Agnesom Antiohijskom (povezana s cistercitskom opatijom Pontigny). Agnes je bila pretkinja svih sljedećih ugarskih kraljeva, a od nje su potekli i češki kraljevi iz obitelji Přemyslovci, Luksemburg, Jagelon i Habsburg. Djeca Agnes i Bele III. su bili: Emerik Ugarski,  Margareta (udala se za cara Izaka II. Anđela, Bonifacija I. Solunskog i trećeg Nikolu od Saint-Omera), Andrija II. Ugarski i Konstanca (supruga kralja Otokara I. od Češke).

Sveta Elizabeta Ugarska i čudo ruža

Godine 1216. je novoizabrani papa Honorije III. pozvao Andriju II. od Mađarske neka ispuni očev zavjet i predvodi križarski rat. Među vođama onoga što je postalo dio Petog križarskog rata su bili: Ivan od Briennea (jeruzalemski kralj), Leopold Austrijski (veliki majstori Hospitalaca), templari i teutonski vitezovi. Početkom studenog križari su pokrenuli vojnu kampanju na rijeku Jordan, prisiljavajući egipatskog sultana Al-Adila I. na povlačenje, bez ikakve borbe. Zatim su opljačkali Beisan. Nakon povratka u Acre, Andrija više nije sudjelovao ni u kakvim drugim vojnim akcijama, umjesto toga je sakupljao relikvije. Neke od sakupljenih relikvija uključuju: vrč za vodu koji je navodno korišten na vjenčanju u Kani, desne ruke apostola Tome i Bartolomeja, dio Aronovog štapa, kao i glave svetog Stjepana i Margarete Djevice.

Prema "Zlatnoj legendi": sveta Margareta je bila rodom iz Antiohije, kći poganskog svećenika po imenu Aedezije. Kada joj je majka, umrla ubrzo nakon rođenja, Margaretu je dojila kršćanka. Nakon što je prihvatila kršćanstvo i posvetila svoje djevičanstvo Bogu, Margareta se odrekla od oca i posvojila ju je dadilja. Olibrije, upravitelj Rimske biskupije Istoka, zaprosio ju je, ali uz zahtjev neka se odrekne kršćanstva. Nakon što ga je odbila, bila je okrutno mučena, tijekom čega su se dogodili razni čudesni događaji. Jedan od njih je bio taj da ju je progutao Sotona, koji je uzeo oblik zmaja, ali je ona ostala živa, odnosno pobjegla je kada je križ koji je nosila nadražio (i rasjekao) zmajevu utrobu.

Sveta Margareta oslobođena iz utrobe zmaja (Sotone)

1211. godine je Andrija II. prihvatio usluge Teutonskih vitezova i dodijelio im okrug Burzenland u Transilvaniji. Za vrijeme vladavine Hermanna von Salze, četvrtog velikog majstora, Red se promijenio od hospicijskog bratstva (koji je pomagao hodočasnike) u prvenstveno vojni red. Kao prijatelj i savjetnik rođaka, cara Fridrika II., Hermann je od pape Honorija III. uspio dobiti priznanje reda kao ravnopravnog sa starijim vojnim redovima Hospitalaca i Templara. Fridrik II. je uzdigao Hermana na status Reichsfürsta, ili "Kneza Carstva", i tako je omogućio Velikom majstoru neka pregovara s drugim višim knezovima kao njima ravnopravan. Tijekom krunidbe Fridrika II. za kralja Jeruzalema, 1225. godine, Teutonski vitezovi su bili njegova pratnja u Crkvi Svetog groba.

Andrija II. je bio uključen u pregovore o braku između svoje kćeri Elizabete Ugarske sa sinom Hermana I., grofa Tiringije, čiji su vazali uključivali obitelj Hermanna von Salze. Elizabeta Ugarska je ostala najpoznatija po onome što je poznato kao "čudo ruža". Prema bajci: dok je Elizabeta u tajnosti nosila kruh siromašnima, srela je svog supruga Ludwiga na lovačkoj zabavi. Kako bi ugušio sumnje da krade blago iz dvorca, zamolio ju je neka razotkrije što se krije ispod njena plašta, koji se u tom trenutku otvorio i otkrio viziju bijelih i crvenih ruža, što je Ludwigu dokazalo kako Bog štiti svako njeno djelo. Zahvaljujući podršci fratara koji su bili poslani u Tiringiju, upoznala je osnivača reda, sv. Franju Asiškog, koji joj je poslao poruku blagoslova, neposredno prije svoje smrti, 1226. godine. Nakon kanonizacije je proglašena zaštitnicom Trećeg reda sv. Franje. Nakon njene smrti, 1231. godine, sveta Elizabeta se povezivala s Trećim redom sv. Franje, što je prvenstveno laička grana franjevačkog reda i što je pomoglo u širenju njezina kulta.

U dobi od četiri godine, Elizabetu Ugarsku, kasnije poznatu i kao sveticu Elizabetu Tiringijsku, majka je poslala u dvorac Wartburg, kako bi je tamo odgojili za suprugu sina Hermana I., grofa Luja IV. Tiringijskog. Dvorac Wartburg bio je jedan od najvažnijih kneževskih dvorova u Svetom Rimskom Carstvu, u vrijeme kada je pripadao Hermanu I. i Juditi od Hohenstaufena, sestri Fridrika Barbarosse. Nakon smrti svoje prve supruge, 1195. godine, Hermann I. oženio se Sofijom, kćerkom Otta od Wittelsbacha, zvan Crvenokosi. S njom je imao četiri sina, od kojih su trojica bili: Luj IV., Henrik Raspe i Konrad I. (naslijedio je  Hermanna von Salzu kao peti veliki majstor Teutonskih vitezova). 

Hermann I. je podržavao pjesnike, poput Walthera von der Vogelweidea i Wolframa von Eschenbacha, koji je dio svog 'Parzivala' napisao upravo u dvorcu Wartburg, 1203. godine. Suvremena pjesma, poznata kao "Wartburgkrieg", predstavila je priču o vitezu Labudu Lohengrinu, priču kojom se Wolfram prijavio na natjecanje u pripovijedanju koje je u Wartburgu organizirao  Hermann I. Wolfram i Walther von der Vogelweide trebali su se natjecati protiv Heinricha von Ofterdingena, kojega je podržavao austrijski vojvoda. Natjecanje je uključivalo usporedbe između sunca, dnevnog svjetla i zvijezda. Ofterdingen je bio najrječitiji, ali je zbog zavisti ostalih minstrela prevaren i osuđen je na smrtnu kaznu. Ofterdingena je spasila i uzela pod svoju zaštitu Hermanova supruga Sofija, koja mu je pružila godinu dana milosti, samo u zamjenu da dovede mađioničara Klingsora iz Mađarske (navodno je znao svaku zvijezdu poimence). U "Rätselspielu" ("Igri misterija“), kasnijem poetskom dvoboju između Wolframa i Klingsora, Wolfram se pokazao sposobnim i elokventnim, te je Klingsor kada se umorio, prizvao demona neka  nastavi dvoboj. Tada je Wolfram počeo pjevati kršćanske misterije i demon nije mogao odgovoriti. Klingsor je predvidio rođenje svete Elizabete Ugarske, koja će dvije trećine svog kratkog života (1211.-1228.), provesti u Wartburgu. Priča je ovjekovječena u Wagnerovom "Tannhäuseru", koji uključuje Minnesingere, kao i mit o Veneri i njenom podzemnom carstvu Venusberg.

Prema Wolframovoj priči: Wartburg je gralski dvorac Munsalvaesche. Ondje Parzivalov sin, vitez Labud Loherangrin, začuje poziv u pomoć od Else Brabantske, koja je zatočena u dvorcu Cleves (modernom Kleveu), Njemačka. Glavne francuske verzije ove priče su "Le Chevalier au Cigne" i "Helyas". Prvi put se spominje Helyasa onda kada car Henrik IV. održava sud u Neumagenu kako bi odlučio o zahtjevu grofa od Frankforta za vojvodstvo Bouillon; tada je bilo u vlasništvu Ide od Louvaina, udovice vojvode od Bouillona. Helyas od Lorrainea je pobijedio je u bitci i oženio se Idom, s kojom je dobio Geoffreya od Bouillona, vođu Prvog križarskog rata. Kada Ida iznevjeri svoje obećanje da ga neće pitati za identitet, Helyas je ostavlja i nikada se više ne vraća. Helyas se zatim oženio Elsom od Brabanta. Oni su dobili sina Elimara, koji se oženio Rixom, nasljednicom Oldenburga, i postao grofom  Oldenburga. Helyas se zatim ženi Beatrix od Clevesa i postaje kralj Franačke. Imaju tri sina: Diederika, koji je naslijedio oca u grofoviji Cleves; Godfreya, koji je postao grof od Lohna; i Konrada, koji je predak grofova od Hessea.

Zaista, obitelji koje su se posebno smatrale potomcima Viteza Labuda su bile kuće Brabant, Cleves i Brandenburg. Loza Labuda iz Clevesa je bila posebno proslavljena. Predstavljač Konrada von Würzburga prikazuje Viteza Labuda kako spašava udovicu vojvode od Brabanta, a od njih potječu kuće Cleves, Guelders i Rheinecks. Jakob Maerlant i njegov "Spiegel Historiael", iz 13. stoljeća, navodi vojvode od Brabanta kao potomke Viteza Labuda. Vojvode od Clevesa su također tvrdili da potječu od Viteza Labuda. Oni su živjeli u gralskom dvorcu Schwanenburg, smještenom uz Sjevernu Rajnu, gdje je Wolfram von Eschenbach napisao priču o Lohengrinu, ovjekovječeno u Wagnerovoj poznatoj operi. Legenda govori kako je, nakon odlaska Labudovog viteza, Beatrice od Clevesa živjela u "Schwanenturmu" ("Labudovom tornju") do svoje smrti. Kronike vojvoda od Clevesa, iz 15.  stoljeća prikazuju Beatrice od Clevesa u 'Labudovom tornju' kako prima Labudovog viteza.

Kći Elizabete i Luja IV., Sofija od Tiringije se udala za Henrika II., vojvodu od Brabanta, točnije: prvog vojvodu od Brabanta. Henrik II. bio je sin Henrika I. i Matilde od Boulogne (unuka engleskog kralja Stjepana I. i Matilde od Boulogne).

Matej, grof od Boulogne, također poznat i kao Matej od Alzasa je silom oteo časnu sestru Marie de Boulogne, kćer Stjepana, kralja Engleske, i prisilio je na brak. Tako je zatražio titulu grofa od Boulogne, jure uxoris, 1160. godine. Matej je bio drugi sin Thierryja, grofa Flandrije, i Sibyle Anžuvinske, kćeri Fulka, kralja Jeruzalema. Prisilnom braku se protivila Crkva i konačno je brak poništen 1170. godine, ali je Matej nastavio vladati kao grof do svoje smrti. Matej i Marie imali su dvije kćeri: Idu, groficu od Boulogne, i Maud od Boulogne. Maud se udala za Henrika I., vojvodu od Brabanta.

1197. godine se Henrik I. od Brabanta pridružio kao jedan od vođa križarskog rata, koji je pokrenuo Henrik VI., car Svetog Rimskog Carstva. Nakon smrti jeruzalemskog kralja je Henrik II., grof od Champagne, otputovao je u Acre i tamo je djelovao kao regent do dolaska novog kralja, Amalrika II. Po povratku u Njemačku, nakon careve smrti u rujnu 1197. godine, vojvoda Henrik je podržao izbor kandidata Welfa Otta IV. (zaručnik njegove kćeri Marije), koji se suprotstavljao potomku Hohenstaufena. 

Godine 1234., zajedno s grofom Ottom II. od Gueldersa, grofom Dietrichom V. od Clevesa i grofom Ottom I. od Oldenburga, Henrik I. od Brabanta je sudjelovao u križarskom ratu protiv heretika iz Stedingera. Na križarski rat je pozvao Konrad od Marburga, kontroverzni neprijatelj heretika. On je sudjelovao u albigenskom križarskom ratu i bio je duhovni voditelj Elizabete Ugarske. U prilog tome, u lipnju 1233. godine je papa Grgur IX. napisao 'Vox in Roma', osuđujući lucifersku sektu, caru Fridriku II., Henriku VII. od Njemačke i Konradu od Marburga, među ostalima. Bula opisuje inicijacijske obrede sekte, uz opise koji su uobičajeni za katare, uključujući prisutnost demona u obliku crne mačke, izvođenje opscenog poljupca i gašenje svjetala nakon čega slijedi seksualna orgija.

Godine 1235., car Fridrik II. imenuje Henrika I., vojvodu od Brabanta, neka otputuje u Englesku kao pratnja i dovede mu zaručnicu, Isabellu, kćer Ivana od Engleske. Henrik se na povratku razbolio i je umro u Kölnu. Prva supruga Henrika II. bila je Marija Švapska, nećakinja Henrika VI., cara Svetog Rimskog Carstva. Sin Henrika II. i Sofije bio je Henrik I., prvi grof od Hessea.

Kralj Edward I. (1239.–1307.), također poznat kao Edward Dugonogi i Čekić Škota

Kroz brak s Ivanom, groficom od Ponthieua, Ferdinand III. od Kastilje je bio i otac Eleonore od Kastilje, supruge Edwarda I. od Engleske. Edward I. je bio sin Henrika III. od Engleske i Eleonore od Provanse (sestra Beatrice od Provanse, udana za Karla I. od Anžua). Edwardov I. brat, Edmund Crouchback, grof od Lancastera, bio je oženjen Blanche od Artoisa, kćer Roberta I. od Artoisa (brat Karla I. od Anžua). Njihova je majka bila Matilda od Brabanta, kći Henrika II. od Brabanta i njegove prve supruge Marije od Švapske. Blanche je bila udovica Henrika III., grofa od Champagne, čiji je otac bio Theobald IV. od Champagne, zvan Trubadur.

Filip IV. (Lijepi) od Francuske, koji je naredio uhićenje Templara 1312. godine; bio je djed Edwarda III. od Engleske, koji je osnovao neotemplarski Red podvezice. 

Prema lokalnim legendama: suveniri koje je Theobald IV. od Champagne donio natrag u Europu (1240.), iz križarskog rata barona, uključivali su ružu zvanu "Provins" iz Damaska; donodeći je "u svojoj kacigi", zajedno s komadićem pravog križa, čak i možda grožđem Chardonnay, koje je u moderno doba važna komponenta šampanjca. Govori se kako je Theobald IV. počeo uzgajati ruže u regiji Provins, gdje se široko proširila. Ružičnjaci u Provinsu ubrzo su postali poznati, a upotreba ruže, također nazvane "Ljekarnička ruža“ (latinski naziv: rosa gallica 'officinalis'), bila je izuzetno često korištena u medicini, kao i u vjerskim i svjetovnim ceremonijama. Edmund Crouchback uzeo je ružu kao svoj amblem, postao je poznat kao crvena ruža Lancastera. Nakon što je Simon de Montfort, 6. grof od Leicestera, izgubio vlast nad pokrajinom i nakon njegove smrti, 1265. godine, Edmund je dobio grofoviju Leicester, a kasnije i Lancaster. Godine 1271. je Edmund pratio svog starijeg brata Edwarda I. u Devetom križarskom pohodu, u Palestinu.

Karlo I. Ugarski (1288.–1342.), unuk Karla II. Napuljskog i osnivač Reda svetog Jurja

Red svetog Jurja

Prepoznajući važnost svog nasljeđa, Karlo I. Ugarski je smatrao važnim održavanje kulta princeze, tj. svete Elizabete. On je naslijedio ugarsko prijestolje preko svoje bake, Marije Ugarske, kćer nećaka svete Elizabete, Stjepana V. Ugarskog i Elizabete Kumanske. "Gesta Hunnorum et Hungarorum" (1282.–1285.), kasnije prošireno na "Gesta Hungarorum", uglavnom je napisao Simon od Kéze, klerik na dvoru Marijinog brata, Ladislava IV. Ugarskog. Ladislav IV. se oženio Elizabetom Sicilijskom, kćeri Karla I. Anžuvinskog. Sestra Ladislava IV., Marija Ugarska je bila udana za Elizabetinog brata, Karla II. Napuljskog. Njihov unuk, Karlo I. Ugarski se oženio Elizabetom Poljskom, koja je potjecala od Andrije I. Ugarskog. Iluminirana kronika, koja je ponavljala čudesno rođenje oca Arpada, osnivača mađarske nacije, od turulskog jastreba, kako je opisano u "Gesta Hungarorum", bilježila je povijest Mađara od Atile Huna do vladavine sina Karla I., kralja Ludovika Velikog od Ugarske i Poljske (1326.–1382.).

Majka Karla I. od Ugarske bila je Klementina Austrijska, kći Rudolfa I. od Njemačke, prvog kralja Njemačke iz dinastije Habsburg. On je 1290. godine osnovao austrijski Red svetog Jurja. Red svetog Jurja od Ugarske, koji je osnovao Karlo I. od Ugarske, 1326. godine, procvjetao je za vrijeme njegove vladavine i postigao još veći uspjeh pod vladavinom Ludovika I. Prije su postojali obični redovi svetog Jurja. Petar II. Aragonski, branitelj katara i koji je poginuo u bitci kod Mureta, posljednjoj velikoj bitci albigenskog križarskog rata, gdje se borio uz šogora, grofa Rajmunda VI. od Toulousea, pristašu katara - osnovao je Red svetog Jurja od Alfame, 1201. godine, u znak zahvalnosti za pomoć sveca zaštitnika aragonskim vojskama.

Prabaka Karla I. Ugarskog, Beatrice od Provanse, bila je kći Ramona Berenguera IV., grofa Provanse, kojega su odgojili templari. Karlo I. Anžuvinski je bio sin Luja VIII. od Francuske i Blanche od Kastilje, kćer Alfonsa VIII. od Kastilje, zaštitnik Reda Santiaga (osnovao ga njegov ujak, Ferdinand II. od Leona). Ferdinand II. od Leona je bio sin Alfonsa VII. od Leona i Kastilje, osnivač Reda Calatrava. Red je vodio Ferdinandov glavni savjetnik, Judah ben Joseph ibn Ezra, rođak Abrahama Ibn Ezre (jedan od vodećih utjecaja iza mističnih tendencija aškenaskih hasida), i učenik Abrahama Bar Hiyye (zajedno s Ibn Gabirolom, jedan od izvora hramskog misticizma koji su usvojili templari). 

Luj I. od Ugarske (1326.–1382.) na prvoj stranici Iluminirane kronike, također poznate kao "Chronica Hungarorum"

Sin Ferdinanda II., Alfons IX. od Leóna, oženio se Berengarijom od Kastilje, kćer Alfonsa VIII. od Kastilje. Njihov sin bio je Ferdinand III. od Kastilje. Kroz brak s Elizabetom od Hohenstaufena (unuka Fridrika Barbarosse), Ferdinand III. bio je otac Alfonsa X., poznatog kao El Astrologo. Alfons X. se oženio Violantom od Aragona (kćer Jakova I. od Aragona i Violante od Ugarske, polusestra Elizabete Ugarske). Petar III. od Aragona, sin Jakova I. i Violante od Ugarske, oženio se Konstancom II. od Sicilije, unukom Fridrika II., cara Svetog Rimskog Carstva. Troje njihove djece bilo je uključeno u opstanak Templara. Njihova kći Elizabeta se udala za Denisa I. od Portugala, koji je osnovao Kristov red, bivši templarski red, ponovno uspostavljen u Portugalu,  nakon što je taj red ukinuo papa Klement V., pod pritiskom Filipa IV. Lijepog od Francuske. Elizabeta Aragonska, poznatija kao sveta Elizabeta Portugalska, bila je tercijarica Franjevačkog reda i štuje se kao svetica Katoličke crkve. Druga priča o "čudu ruža“ je ispričana o Elizabeti, koja je bila pranećakinja Elizabete Ugarske i također je bila milosrdna prema siromašnima, protiv želja svog muža. Jednog dana ju je Denis uhvatio dok je nosila kruh u pregači, a hrana je pretvorena u ruže.

Nakon ustanka, poznat kao Sicilijanska večernja, protiv Karla Anžuvinca, otok Sicilija postao je neovisno kraljevstvo pod vlašću Petra III. Aragonskog, 1282. godine. Godinu dana kasnije, Karlo Anžuvinski je imenovao svog sina Karla II. regentom na kopnenim teritorijima kraljevstva, poznato kao Napuljsko kraljevstvo. Godine 1302., godine kada je u Siciliji završio Rat Večernje, sin Petra III., Fridrik III. Sicilski (unajmio usluge slavnog templara Rogera de Flora) se oženio kćeri Karla II., Eleonorom Anžuvinskom. Godine 1294., među pratnjom Eleonorovog brata, Karla Martela Anžuvinskog, dok je bio u Firenci, bio je i slavni talijanski pjesnik Dante Alighieri, autor "Božanstvene komedije". Dante je s toplinom govorio o Karlovom duhu, te kako će se njih dvojica ponovno sresti na Nebu Venere. Majka Karla Martelova je prenijela je na njega svoje pravo na Ugarsku, 1290. godine. Nakon Karlove smrti, 1295. godine, Ugarsku je naslijedio njegov sin, Karlo I. Ugarski.

Eleanorina sestra, Blanche Anžuvinska (tetka Karla I. Ugarskog) se udala za brata Fridrika III., Jakova II. Aragonskog, koji je templarske posjede uključio u vlastiti neotemplarski red Montesa. Regruti su uglavnom dolazili iz Reda Calatrava, kojim je upravljao glavni savjetnik Alfonsa VII. od Kastilje, Judah ben Joseph ibn Ezra. Godine 1399., praunuk Jakova II., Martin Aragonski je odlučio je spojiti Red svetog Jurja od Alfame s većim Redom Montesa. Uz odobrenje protupape Benedikta XIII., redovi su se sljedeće godine spojili, te su od tada poznati kao Red Montese i sv. Jurja od Alfame.

Kuća Luxembourg

Sestra majke Karla I., Judita Habsburška je bila udana za Vaclava II. Bohemijskog. Njena kćer, Elizabeta od Bohemije, bila je udana za Ivana Slijepog, brata druge supruge Karla I. Ugarskog, Beatrix Luksemburške. Ivan i Beatrix su djeca Henrika VII., cara Svetog Rimskog Carstva, prvog cara iz Kuće Luksemburg (majka im je bila Margareta Brabantska, kćer Henrika III., vojvode od Brabanta). Kuća Luksemburg tvrdi kako potječe od ženskog demona Meluzine, preko pretka Siegfrieda, oca svete Kunigunde. , Uspon grofova Luksemburga je kulminirao kada je Henrik VII. postao kralj Rimljana, kralj Italije i konačno, 1312. godine i car Svetog Rimskog Carstva. Car Fridrik Barbarossa je odlučio kako je majka Henrika V., Ermesinde, grofica od Luksemburga, nasljednica Grofovije Luksemburg. Ermesinde je isprva bila zaručena za Henrika II. od Champagne, ali su zaruke otkazane 1189. godine. Umjesto toga, Ermesindin prvi suprug je bio Teobald I. od Bara, također grof od Luksemburga. Njihov sin, Henrik II. od Bara je poginuo u križarskom ratu barona. Kćer, Margareta od Bara je majka Henrika VII. Bila je i teta Edvarda I., grofa od Bara, navodnog velikog meštra Sionskog priorata, koji se oženio Eleonorom od Engleske, kćerkom Edvarda I. od Engleske.

Njegovim dolaskom na prijestolje, nova dinastija Luksemburške kuće je, ne samo počela vladati Svetim Rimskim Carstvom, već je brzo počela ostvarivati ​​rastući utjecaj i na druge dijelove srednje Europe. Henrik VII. je dobio titulu Svetog rimskog cara, te je  prvi car od smrti Fridrika II., 1250. godine, čime je okončano razdoblje Velike međuvladavine Svetog Rimskog Carstva. Tijekom svoje kratke karijere, Henrik VII. ponovno je oživio carstvo u Italiji, koju su mučile borbe između gvelfa i gibelina. Godine 1308. je  Henrik VII. osnovao Red starog plemstva, također zvan Red četiri cara, ili Drevni red svetog Jurja. Sin Henrika VII., Ivan Slijepi, osim što je bio grof Luksemburga, postao je i kraljem Češke. On ostaje važna figura u povijesti i folkloru Luksemburga i mnogi ga  povjesničari smatraju oličenjem viteštva u srednjem vijeku. Poznat je po svojoj herojskoj smrti u bitci kod Crécyja, 1346. godine, tijekom Stogodišnjeg rata. Bitka se odvijala u sjevernoj Francuskoj: između Francuza pod zapovjedništvom Filipa VI., koji su izgubili bitku od Engleza, predvođenih Edwardom III.

Stranica iz kalendara 'Très Riches Heures' prikazuje kućanstvo Johna, vojvode od Berryja i kako razmjenjuju novogodišnje darove. Vojvoda sjedi s desne strane, u plavom.

Kuća Valois 

Beatrixina sestra, Marie Luksemburška, bila je udana za Karla IV. od Francuske: on će biti posljednji kralj u izravnoj liniji Kuće Capet, koju je onda zamijenila Kuća Valois. Kuća Valois bila je kadetska grana dinastije Kapeta, koja je naslijedila francusko prijestolje i bila kraljevskom kućom Francuske, od 1328. do 1589. godine. Mlađi članovi obitelji su osnovali svoje kadetske grane u Orléansu, Anjouu, Burgundiji i Alençonu. Napetosti između francuske i engleske krune sežu stoljećima u prošlost, sve do podrijetla engleske kraljevske obitelji, koja je potjecala iz Normandije, a kasnije i od Anjoua. Engleski monarsi su, stoga, povijesno posjedovali titule i zemlje unutar Francuske, što ih je činilo vazalima francuskih kraljeva.

Kuća Valois potječe od Karla, grofa od Valoisa, drugog preživjelog sina francuskog kralja Filipa III. (sina Luja IX. od Francuske i Margarete Provansalske). Margareta od Provanse je bila kćer Ramona Berenguera IV., grofa od Provanse, i sestra Eleonore od Provanse, majke engleskog kralja Edwarda I. Karlo se oženio Margaretom, groficom od Anjoua, kćeri Karla II. od Napulja. Njihov sin, Filip, grof od Valoisa, bio je najbliži nasljednik u muškoj lozi. Budući da mu je otac bio brat pokojnog Filipa IV. Lijepog, grof od Valoisa mu je bio nećak. Kapetova je dinastija bila sigurna u nasljednoj liniji, sve do smrti Filipa IV. Lijepog, koji je sa suprugom Ivanom I. od Navare ostavio iaz sebe tri preživjela sina: Luja X., Filipa V. i Karla IV., koji će redom postati kraljevi. Njegova se kćer Izabela udala za engleskog kralja Edwarda II.

Međutim, kada je zadnji sin Filipa Lijepog, Karlo IV., umro bez muškog nasljednika, 1328. godine, nasljednik francuskog prijestolja je postalo problematičnije pitanje i to zbog novog načela, koje je pripisano merovinškom saličkom zakonu, a po kojemu se zabranjivalo nasljeđivanje po ženskoj liniji. Najbliži muški rođak Karla IV. je bio njegov nećak, Edward III. od Engleske, i njegova je majka bila i sestra Karla IV., Izabela od Francuske. Izabela je zahtijevala francusko prijestolje za svog sina prema  krvnoj liniji, ali se francusko plemstvo tome protivilo, tvrdeći kako ona ne može prenijeti pravo koje nije niti posjedovala. Skupština francuskih baruna je odlučila kako krunu treba nositi rođeni Francuz, a ne Edward. Stoga, prijestolje prelazi na Karlovog rođaka (po očevoj liniji)  Filipa, grofa od Valoisa, koji je postao Filip VI. Dana 24. svibnja 1337. godine, Filip VI. proglašava Akvitaniju izgubljenom za Edwarda III., zbog neposluha i pružanja utočišta neprijatelju, Robertu od Artoisa (jedan od bivših  Filipovih pouzdanih savjetnika). Time je ubrzao početak Stogodišnjeg rata, a stanje je dodatno pogoršalo ponovno traženje prava na francusku krunu od strane Edwarda III., kao odmazda za gubitak Akvitanije.

Prva supruga Filipa VI. je bila je Blanche od Navare. Ona je bila unuka Filipa IV. Lijepog i Ivane I. Navarske, te navodna velika gospodarica Sionskog priorata. Sin i nasljednik Filipa VI. je Ivan II. od Francuske. On se oženio Bonne od Luksemburga, kćeri Ivana Slijepog i Elizabete Češke, te imao nekoliko djece koja su imala istaknuto mjesto u daljnjem razvoju legende o Meluzinkama, a bili su svi povezani i sa Sionskim prioratom. Elizabeta je bila kći Vaclava II. od Češke (otac mu je bio Vaclav I. od Češke, bio sin Bele III. od Mađarske i Agnes od Antiohije). Ivan Slijepi, osim što je bio grof od Luksemburga, postao i kralj Češke, i ostao je važna figura u luksemburškoj povijesti i folkloru. Primjerak "Gesta Hungarorum" je poklonio Luj I. od Mađarske Karlu V. od Francuske, kada je Lujeva kćer Katarina zaručena za sina Karla V., Luja I., vojvodu od Orléansa. 

Tijekom ranih godina Stogodišnjeg rata su Englezi, predvođeni Edwardom III. i njegovim sinom Edwardom, princom od Walesa (1330.–1376.), poznat i kao Crni princ, postigli velike uspjehe. Osobito su imali uspjeha kod Crécyja (1346.) i kod Poitiersa (1356.), gdje je Ivan II. zarobljen. Kako bi oslobodio oca, Karlo je sklopio Ugovor u Brétignyju (1360.), kojim je Francuska izgubila mnoge teritorije i platila ogromnu otkupninu. Ivan II. je pušten u razmjeni talaca, i sa njim je bio njegov drugi sin, vojvoda Luj I. od Anjoua. Kada je Ivan II. saznao kako je Luj pobjegao iz zatočeništva, dobrovoljno se vratio u Englesku, gdje je umro 1364. godine (naslijedio ga je sin Karlo V.). Ivan II. je proglasio sina Ivana, vojvodu od Berryja, grofom od Poitoua. Kada je Poitiers ustupljen Engleskoj 1360. godine, onda je otac Ivanu dodijelio novoosnovana vojvodstva, Berry i Auvergne. Prema uvjetima Ugovora iz Brétignyja, Ivan je također postao talac Engleza, te je ostao u Engleskoj do 1369. godine.

Ivan od Berryja se prvenstveno pamti kao kolekcionar važnih iluminiranih rukopisa i drugih umjetničkih djela, kao npr. 'Très Riches Heures', koji su bili prožeti simbolikom labuda. Kako je objasnila Natalie Jayne Goodison, u "Uvodu u srednjovjekovnog labuda", francuski kraljevi također su bili potomci viteza labuda, uključujući Ivana II. i njegova dva sina, Karla V. i Ivana od Berryja, kao i njihovu braću i sestre: vojvodu Luja I. od Anjoua; Filipa Smjelog, vojvodu od Burgundije i Mariju od Valoisa, vojvotkinju od Bara. Dakle, Ivan je također polagao pravo na nasljeđe viteza Labuda, zajedno sa svojom suprugom Jeanne, groficom od Auvergnea i Bouillona. Labudovi su postali Ivanovi osobni amblemi. Prema djelu Raymonda Cazellesa i Johannesa Rathofera, "Illuminations of Heaven and Earth: The Glories of the Très Riches Heures du Duc de Berry", za Ivana kao da labud  simbolizira dvorsku ljubav:

"Labud, obično s krvavom ranom na prsima, potječe iz razdoblja od oko 1364. godine, kada je Jean de Berry bio talac u Engleskoj. Zaljubio se […] u "dame anglaische servant au Dieu d'Amours" ("englesku damu u službi boga ljubavi") iz hira, i koji je stavio na  svoj štit "le cygnet blanc navré" ("ranjeni bijeli labud")."

Detalj iz djela "Les Très Riches Heures du duc de Berry; Ožujak: Dvorac Lusignan“, prikazuje zmaja Melusine kako leti iznad dvorca. Ivan od Berryja također je naručio od Jeana d'Arrasa "Roman de Mélusine" ("Kroniku Melusine"), kao dio "Plemenite povijesti Lusignana".

Iako je Ivan od Berryja morao prepustiti svoju grofoviju Englezima nakon bitke kod Poitiersa, uspio je ponovno zauzeti Poitou i strateški važan dvorac Lusignan, 1374. godine. Na Ivanov zahtjev, Jean d'Arras napisao je dugi prozni ljubavni roman, "Roman de Mélusine", kao dio "Plemenite povijesti Lusignana". Kao što je istaknuo Pit Péporté, opće je prihvaćena tvrdnja kako je politička svrha d'Arrasovog ljubavnog romana bila legitimirati Ivanovo vlasništvo nad Poitouom i Lusignanom. Priča, ne samo da govori o tome kako je Meluzina osnovala dinastiju Lusignan, već predstavlja Ivana kao njenog potomka i stoga legitimnog nasljednika grofova Lusignan.

D'Arras je djelo posvetio Mariji od Valoisa, vojvotkinji od Bara, i izrazio je nadu da će pomoći u političkom obrazovanju njene djece. Marija se svojom voljom udala za Roberta I., vojvodu od Bara (unuk Edwarda I., grofa od Bara), koji je bio još jedan navodni veliki meštar Sionskog priorata. Edward I., grog od Bara je bio sin Henrika III., grofa od Bara i Eleonore Engleske (kćer Edwarda I. Engleskog i Eleonore Kastiljske). Marijina i Robertova kći, Yolanda od Bara, udala se za Ivana I. Aragonskog (sin Petra IV. Aragonskog i Eleonore). Eleonora je bila kćer Petra II. od Sicilije, koji je brat Konstance od sicilije, koja je bila supruga Henrika II. od Lusignana. Petar II. i Konstanca su djeca Eleonore od Anjoua sa Karlom II. Napuljskim, odnosno Fridrikoma III. od Sicilije. 

Crna knjiga podvezice (detalj)

Red podvezice

Naslijeđem iza oca i djeda, labudove je nastavio koristiti i Edward III. od Engleske. Sin Edwarda I. i Eleonore, nasljednik prijestolja je bio Edward II. od Engleske, koji se oženio Izabelom od Francuske, kćeri Filipa IV. od Francuske i Ivane I. od Navare. Unatoč činjenici što je njegov djed, francuski kralj Filip IV. Lijepi, naredio uhićenje templara, 1312. godine, sin i nasljednik Edwarda II., Edward III. od Engleske osniva Red podvezice, 1348. godine, kao "društvo, zajedništvo i kolegij vitezova“. Izvorni osnivači Reda podvezice su bili: najstariji sin Edwarda III., Edward, princ od Walesa, poznat i kao Crni princ, i Henry od Grosmonta, prvi vojvoda od Lancastera, najbogatiji i najmoćniji plemić kraljevstva. Henry od Grosmonta je unuk Edmunda Crouchbacka. William Edington, biskup Winchestera, bio je prvi prelat Reda. Tu istu dužnost od tada (i danas) obnašaju njegovi nasljednici u Winchesteru, tradicionalno najvišoj biskupiji Engleske crkve.

Red podvezice je bio inspiriran kraljem Arthurom i vitezovima Okruglog stola, što je pridonijelo opstanku templarskih tradicija. Djed Edwarda III., Edward I., aktivno se zanimao za priče o kralju Arthuru, koje su bile vrlo popularne u Europi tijekom njegove vladavine. Godine 1278. je čak posjetio je opatiju Glastonbury, kako bi otvorio ono što se tada smatralo grobnicom Arthura i Guinevere, te je vratio "Arthurovu krunu" iz Llywelyna, nakon osvajanja Sjevernog Walesa. Njegovi novo izgrađeni dvorci su crpili inspiraciju iz arturijanskih mitova, u svom dizajnu i lokaciji. Tijekom 1284. i 1302. godine je održavao događaje "Okruglog stola", koji su uključivali turnire i gozbe, a kroničari su njega i događaje na njegovom dvoru uspoređivali s kraljem Arthurom.

G. Noel Denholm-Young, u djelu "Turnir u trinaestom stoljeću", povezuje Edwardov interes za kralja Arthura s legendama o vitezu labudu. Kako bi proslavio svoju lozu viteza labuda, Edward I. je tijekom svoje vladavine istaknuto postavio labuda. Godine 1306., godinu dana prije nego što je njegov nećak Filip IV. Lijepi započeo sa hapšenjem templara po Francuskoj, Edward I. je održao Gozbu labudova, vitešku proslavu u Westminsterskoj opatiji. Gozba je uslijedila nakon što je Edward I. pozvao sve podobne štitonoše i proglasio ih vitezovima, samo zato da krenu s njim protiv Roberta Brucea, kralja Škotske. Većina muškaraca je bila smještena u crkvi templara, Novom hramu. Ukupno ih je 266 proglašeno vitezovima, uključujući i kraljevog sina, Edwarda II. Dovedena su dva labuda, a Edward I. se zakleo "pred Bogom i labudovima".

Najpopularnija legenda o osnivanju Reda podvezice uključuje i "groficu od Salisburyja". Njoj je, tijekom plesa, navodno podvezica ispala na pod. Kada su se okolni dvorjani počeli smijati, kralj Edward ju je navodno podigao i privezao za vlastitu nogu, uzvikujući "Honi soit qui mal y pense", što znači "Zlo onome tko to misli". Ova fraza je od tada postala moto Reda. Kako je istaknula Margaret Murray, podvezica je simbol vještičarenja. Podvezice se nose u raznim ritualima, a koriste se i kao oznake ranga. Podvezica se smatra drevnim simbolom visoke svećenice. U nekim tradicijama: visoka svećenica, koja postane Kraljicom Vještica i vlada nad više od jednog kovena, dodaje srebrnu kopču svojoj podvezici, za svaki koven koji je pod njom. Moto je dopisan kao: "Hony soyt qui mal pence", na kraju srednjoengleske arturijanske romanse "Sir Gawain i Zeleni vitez", iz kasnog 14. stoljeća.

Značka Reda podvezice prikazuje Svetog Jurja na konju kako ubija zmaja. Prema jednoj legendi: kralj Richard Lavljeg Srca je u 12. stoljeću bio zaluđen Svetim Jurjem Mučenikom, te je tijekom borbi u križarskim ratovima tražio od svojih vitezova neka vežu podvezice oko nogu, pa bi zatim pobijedili u borbi. Sveti Juraj, zaštitnik Engleske, Gruzije i Moskve, također je izvorište viteške priče o spašavanju djevojke od zmaja, simbolizira vjekovni motiv borbe umirućeg boga sa Zmajem iz mora. Kult Svetog Jurja prvi je put stigao u Englesku kada su ih Templari upoznati sa ovim kultom, vjerojatno kroz kontakt s Rubenidima iz Armenske Kilikije, koji su se vratili iz Svete zemlje 1228. godine. 1348. godine je Edward III. dao Svetom Jurju poseban položaj zaštitnika Reda podvezice, u znak zahvalnosti za njegovu navodnu intervenciju u bitci kod Crécyja, protiv Filipa VI. od Francuske. Iste godine,  Edward III. osniva i Koledž Svetog Jurja u Windsoru. Kapela uz koledž postaje crkva Reda podvezice. Posebna služba se i dalje  održava u ovoj kapeli svakog lipnja, a prisustvuju joj članovi reda. Njihovi heraldički barjaci vise iznad gornjih klupa kora, gdje imaju doživotno mjesto.

Znanstvenici su pronašli vezu između Reda podvezice i srednjovjekovne engleske poeme, "Sir Gawain i Zeleni vitez". Jedna od najpoznatijih arturijanskih priča opisuje kako Sir Gawain, vitez Okruglog stola kralja Arthura, prihvaća izazov tajanstvenog "Zelenog viteza", koji izaziva bilo kojeg viteza neka ga udari sjekirom ako mu uspije uzvratiti udarac, i to za godinu i dan. Znanstvenici su pokušali povezati Zelenog viteza s drugim mitskim likovima, poput 'Jacka u zelenom' iz engleske predaje i sa sufijskim al-Khidrom. Pjesma sadrži prvu zabilježenu upotrebu riječi "pentagram" (petak) na engleskom jeziku, kao i jedini prikaz ovog simbola na Gawainovom štitu, u gawainskoj književnosti. U retku 625, petak je opisan kao "Solomonov znak".

Dva kandidata, koja su predloženi kao autori poeme "Sir Gawain i Zeleni vitez" su: John od Gaunta, prvi vojvoda od Lancastera i Enguerrand VII. de Coucy. 1338. godine se Enguerrandov otac, Enguerrand VI. de Coucy, oženio Katarinom Austrijskom, najstarijom kćeri Leopolda I., vojvode Austrije (treći sin kralja Alberta I. od Njemačke i Katarine Savojske). Katarina od Austrije je bila unuka moćnog Amadeusa V., grofa od Savoje. Brak s kućom Habsburg i Savoy je dogovorio sam kralj Filip VI., koji je tražio strane saveznike protiv Engleske, te kako bi si osigurao odanost baronstva Coucy, koje je bilo strateški smješteno u sjevernoj Francuskoj, i utvrđeno dvorcem de Coucy. Mladi Coucy je prvi put susreo Edwarda III. 1359. godine, kao jedan od 40 kraljevskih i plemićkih talaca koji su razmijenjeni za oslobađanje Ivana II., koji je zarobljen u Poitiersu 1356. godine. De Coucy je bio oženjen kćeri Edwarda III., Isabellom, i primljen je u Red podvezice na dan vjenčanja De Coucyjeva kćer, Marie I. de Coucy, grofica od Soissonsa, udala se za Henryja od Bara, sina Marie od Valoisa i Roberta I., vojvode od Bara (unuk velikog meštra Sionskog priorata, Edwarda I., grofa od Bara). Marie je imala mlađu sestru, Philippu de Coucy, koja se udala za Roberta de Verea, devetog  grofa od Oxforda, markiza od Dublina, vojvodu od Irske, također viteza Reda podvezice.

John od Gaunta, vojvoda od Lancastera, bio je treći od pet sinova Edwarda III., i vitez Reda podvezice. John od Gaunta je također bio i bliski prijatelj Geoffreyja Chaucera, koji se smatra najvećim engleskim pjesnikom srednjeg vijeka, najpoznatiji je po "Canterburyjskim pričama", nastale pod Lancasterovim pokroviteljstvom. Edward III. je dodijelio Chauceru "galon vina dnevno,  do kraja života", na sam dan svetog Jurja, 1374. godine. Prema predaji: Chaucer je studirao pravo u Inner Templeu, dvorskoj gostionici, koja je dobila ime po templarima, koji su izvorno zakupljivali ovu zemlju sve do njihovog ukidanja, 1312. godine. Tada je navodno zemlju zaplijenio kralj i dodijelio je hospitalcima. Vjeruje se da je Chaucer napisao "Knjigu o vojvotkinji",u čast Blanche od Lancastera, pokojne supruge Johna od Gaunta, koja je umrla od kuge, 1369. godine. Pred kraj života, Lancaster i Chaucer su  postali su šogori. Chaucer se oženio Philippom de Roet (1366.), a Lancaster se oženio Phillippinom sestrom, Katherine Swynford, 1396. godine. Philippa je bila dvorska dama kraljice Edwarda III., Philippe od Hainaulta.

Vojvoda od Lancastera i Chaucer

Zbog njegovih brojnih putovanja po kontinentalnoj Europi, brojni znanstvenici sugeriraju kako je Chaucer došao u kontakt s Petrarkom ili Boccacciom, koji su ga upoznali s oblicima i pričama srednjovjekovne talijanske poezije, koje će poslije koristiti. Chaucerove priče oponašaju, između ostalih, njegove talijanske suvremenike, poput: Dantea, Petrarku i Boccaccia. Npr. Chaucer je oponašao mnoge priče iz Boccacciovog "Dekamerona" za svoje "Canterburyjske priče". Chaucer se osvrnuo na astrologiju u "Canterburyjskim pričama", ali je o toj temi izričito govorio u "Traktatu o astrolabu", gdje je pokazao veliko osobno poznavanje astrologije, opisom što je znao odrediti ascendent ili uzlazni znak. Traktat perzijsko-židovskog astrologa Mashallaha o astrolabu je također bio izvorom za Chaucerov 'Traktat'.

Priča o priorici u "Canterburyjskim pričama" započinje zazivom Djevice Marije, a zatim smješta scenu u Aziju, gdje zajednica Židova živi u kršćanskom gradu. Sotona, "koji je (sagradio) u srcima Židova svoje osinje gnijezdo", potiče neke Židove neka ubiju dijete i bace njegovo tijelo u javnu septičku jamu. Majka traži svoje dijete i na kraju pronalazi njegovo tijelo, koje čudesno počinje pjevati "Alma Redemptoris" ("Majka Otkupitelja koja ga njeguje"). Kršćani pozivaju gradskog suca, koji osuđuje neke od Židova da ih razvuku divljim konjima, a zatim ih treba objesiti. Dječak nastavlja pjevati i tijekom svoje mise zadušnice, sve dok ga lokalni opat zajednice ne upita kako to da može pjevati. On odgovara kako ga je, iako mu je grlo prerezano, posjetila Marija, koja mu je stavila zrnce na jezik i rekla da može nastaviti pjevati sve dok se ne ukloni i da će ona doći po njega. Opat uklanja zrnce, on utihne i umire. Priča završava spominjanjem malog svetog Huga od Lincolna, još jednog djeteta mučenika, za čiju su smrt okrivljeni Židovi. Labuda kao dvorsko stvorenje je naglasio i Gerald od Walesa u svom "Životu svetog Huga od Lincolna". Na dan kada je sveti Hugo postavljen za biskupa, labud je stigao na njegovo imanje. Nakon što je uhvaćen i donesen Hugu, labud se s ljubavlju vezao za njega.

Chaucerov "Parlament Foules" daje jedan od najranijih spomena ideje kako je Valentinovo poseban dan za ljubavnike. Chaucer je također preveo Boetijevu "Utjehu filozofije", kao i "Romansu o ruži", Guillaumea de Lorrisa. Kroz potonje djelo, riječ Ruža se koristi i kao ime titularne dame, te kao apstraktni simbol ženske seksualnosti. Četrdeset pet godina kasnije, oko 1275. godine, Jean de Meun je napisao dodatne stihove, u kojima je veličao pobjede Karla Anžuvinskog.

Žigmund Luksemburški (1368.–1437.), car Svetog Rimskog Carstva

Red zmaja 

Edwarda III. je na prijestolju naslijedio jedini preživjeli sin Crnog Princa, Richard II. (1367.–1400.). 1399. godine je Richard II. svrgnut i zamijenio ga je Henrik IV. od Engleske (1367.–1413.), unuk Johna od Gaunta. Sin Henrika IV., Henrik V. od Engleske se oženio Katarinom od Valoisa. Sa druge strane, Richard II. je bio oženjen Anom od Bohemije, sestrom cara Žigmunda Luksemburškog, prvim rođakom Ivana od Berryja i osnivačem Reda Zmaja.

U 14. i početkom 15. stoljeća, još su tri člana Kuće Luksemburg vladala kao carevi Svetog Rimskog Carstva i češki kraljevi: Ivanovi potomci Karlo IV., car Svetog Rimskog Carstva, te njegovi sinovi, Žigmund i Vaclav IV. Luksemburg je ostao neovisno feudalno područje Svetog Rimskog Carstva, a 1354. godine ga je Žigmundov otac, Karlo IV., car Svetog Rimskog Carstva, uzdigao na status vojvodstva. Prva žena Karla IV. je bila Blanche od Valoisa, polusestra Filipa VI. od Francuske. Njihova kćer, Margareta od Bohemije se udala se za Luja I. Ugarskog, sina Karla I. Ugarskog i Elizabete Poljske. Druga supruga Karla IV. je Ana Falačka, kći Rudolfa II., grofa od Rajne i unuka Rudolfa I. od Njemačke. Karlo je po drugi put ostao udovac i još uvijek nije imao sina. Karlo IV., tada u dobi od 37 godina se oženio 14-godišnjom nećakinjom Luja I., Annom von Schweidnitz.

1357. godine, nekoliko godina nakon vjenčanja Karla IV. i Ane, njena baka Elizabeta Poljska je krenula na zajedničko hodočašće s carem i njegovom suprugom, kako bi odala počast relikvijama Elizabete Ugarske u Matburgu, relikvijama Karla Velikog u Aachen Münsteru (koji je obnovio Karlo IV.), i konačno svetištu mudraca, relikvijaru u Kölnskoj katedrali, za koji se vjeruje da sadrži kosti biblijskih mudraca. Luj I. Ugarski je održavao dobre i bliske odnose s Karlom IV., a Žigmund je bio zaručen s Lujovom najstarijom kćeri Marijom Ugarskom, 1374. godine, kada je imao šest godina. Nakon očeve smrti, 1378. godine, mladi Žigmund postao je markgrof Brandenburga, poslan je na ugarski dvor gdje je ubrzo naučio mađarski jezik i postao veoma odan prema svojoj usvojenoj domovini. Luj ga je imenovao svojim nasljednikom i postavio ga za svog nasljednika, kao kralja Ugarske. Marija je umrla 1395. godine, ostavljajući tako Žigmunda kao jedinog vladara Ugarske.

Red svetog Jurja, koji je osnovao Marijin djed, Karlo I. Ugarski, a promovirao njen otac, Luj I., poslužio je kao model za Žigmundov vlastiti Red Zmaja. Godine 1396. je Žigmund predvodio križarski rat na Nikopol, ali ga je Osmansko Carstvo odlučno porazilo. Nakon toga, inspiriran Redom svetog Jurja Karla I., Žigmund je osnovao Red Zmaja, kako bi se borio protiv Turaka i osigurao prijestolja Hrvatske, Njemačke i Češke.

Red Zmaja je usvojio svetog Jurja za svog zaštitnika, te je legendarna pobjeda nad zmajem iskorištena kao simbol vojnog i vjerskog etosa reda. Red je usvojio crveni križ i gnostički simbol Ouroburosa, odnosno zmije (u ovom slučaju zmaja) koja grize vlastiti rep. Alkemijski: Ouroburos simbolizira jedinstvo suprotstavljenih energija i jedan je od glavnih simbola Kamena mudraca. Zmajevi su važni alkemijski simboli, predstavljaju svojstva žive i primjenu životne sile ili energije. Poput lavova, alkemijski zmaj je crn, zelen ili crven, ovisno o svojoj razini transformacije. Crveni Zmaj je kaotična energija Prve Materije na početku rada, koja poslije postaje Kamen mudraca. Prva Materija je osnovno načelo hermetičke filozofije. Smaragdna ploča se  odnosi na "Prvu Materiju", kao na "Jednu Stvar", iskonski kaos svemira oblikovan u materijalnu stvarnost, mislima ili Riječju Jednog Uma. Kemijski, Crveni Zmaj je čisto crveno ulje olova u svom početnom stanju i crvena moć projekcije, u svom usavršenom ili ukroćenom stanju.