"Umirući bog" (16. dio)

Kristov samostan

U 11. stoljeću, Almoravidi, carska berberska muslimanska dinastija sa središtem u Maroku, stvorili su carstvo koje se protezalo preko zapadnog Magreba i Al-Andalusa. Do 12. stoljeća je Rekonkvista ograničila Almoravide na južni dio Pirenejskog poluotoka. Sjeverni dijelovi bili su podijeljeni između Kraljevine Aragona na sjeveroistoku, Kraljevine Kastilje u središtu, Kraljevine Leon na sjeverozapadu i Portugala koji je zauzimao zapadni dio poluotoka. Godine 1139., nakon odlučne pobjede u bitci kod Ouriquea protiv Almoravida, Afonso I. od Portugala (također zvan Afonso Henriques) je proglašen za prvog kralja Portugala, od strane svojih trupa.

Afonso I. od Portugala je postigao neovisnost Grofovije Portugal, uspostavio novo kraljevstvo i udvostručio njegovo područje Rekonkvistom, cilj kojem je težio do svoje smrti. Afonso I. bio je sin Henrika Burgundskog i Terezije od Leona, kćeri Alfonsa VI. od Leona i Kastilje. Jedna od Henrikovih tetaka, s očeve strane, bila je Konstanca Burgundska, supruga Alfonsa VI. od Leona i Kastilje, a jedan od njegovih praujaka bio je Hugo, opat Clunyja, jedna od najutjecajnijih i najcjenjenijih osoba svog vremena. Henrikov brat Hugo I., postao je prior benediktinske opatije Cluny. Drugi brat Henrika od Burgundije bio je Odo I., vojvoda od Burgundije, koji je bio pokrovitelj opatije Molesme, opatije Stephena Hardinga i Bernarda od Clairvauxa, prije nego što su osnovali Cistercitski red.

Nadimak mu je bio Osvajač (nazivan tako od Portugalaca), Afonso je aktivno vodio kampanju protiv Maura na jugu. Godine 1139. Afonso je izvojevao odlučujuću pobjedu u bitci kod Ouriquea i njegove su ga trupe proglasile prvim kraljem Portugala. Nekoliko godina kasnije, ideja o čudesnoj intervenciji Svetog Jakova u bitci i u korist Portugalaca, pojavila se u kronikama bitke, te je poslužila kao politički instrument za obranu portugalske neovisnosti kao božanske volje. Prema legendi: Afonsa je prije bitke iznenadila zraka svjetlosti koja mu je pokazala znak križa i Isusa Krista na raspelu, koji mu je rekao da će pobijediti Almoravide.

Kada je Portugal konačno priznat kao neovisno kraljevstvo od strane svojih susjeda, Afonso I. i njegovi nasljednici, uz pomoć templara, reda Aviza ili reda svetog Jakova, potisnuli su Maure u Algarve, na južnoj obali Portugala. Portugal je bio prva zemlja u Europi u kojoj su se templari naselili. Nakon što su templari osnovani oko 1118. godine, ubrzo su formirali sjedišta (komanderije)  diljem Europe. Nastanili su se u Portugalu barem od 1122. godine, u regiji Braga. Godine 1126. su templari dobili zemlje, koje im je donirala Afonsova majka, Terezija. Gualdim Pais, provincijski majstor Reda hrama u Portugalu, borio se uz Afonsa I. protiv Maura, te je od njega primio viteštvo 1139. godine, nakon bitke kod Ouriquea. Pais je bio osnivač grada Tomara, gdje je 1160. godine sagradio Kristov samostan. Crkva je, kao i neke druge templarske crkve diljem Europe, građena po uzoru na Kupolu na stijeni u Jeruzalemu, za koju su križari vjerovali kako je ostatak Solomonova hrama.

Već 1128. godine (Sabor u Troyesu) se Afonso nazivao kao brat templara. Afonso je sagradio nekoliko samostana i podijelio važne privilegije vjerskim redovima, a najznačajnija je opatija Santa Maria de Alcobaça, sagrađena 1153. kao dar Bernardu od Clairvauxa, zaštitniku templara, nakon što je kralj preuzeo grad Santarém od Maura, 1147. godine. Portugal još nije bio priznat kao neovisno kraljevstvo od strane Rima, te je Afonsovo dodjeljivanje povelja Bernardu bilo i osmišljeno zato da pridobio osobu s ključnim utjecajem u Rimu. Neovisnost Portugala stoga je suštinski povezana s osnivanjem opatije Alcobaça.

Sveti Jakov, ubojica Maura

Red Calatrava

Tijekom većeg dijela svoje vladavine, Alfonso II. Aragonski je bio saveznik s Alfonsom VIII. Kastiljskim, unukom Alfonsa VII. Leonskog i Kastiljskog, i bio je protiv Navare i protiv maurskih taifa na jugu. Alfonso VIII. Kastiljski bio je zaštitnik Reda Santiaga, poznatog i kao Red svetog Jakova od Mača, jednog od četiri španjolska vojna reda, a ostala tri su neotemplarski redovi: Calatrave, Alcántare i Montese. Dopisi raznih papa stavili su glavne vojne redove Španjolske pod duhovnu jurisdikciju opata Morimonda, cistercitske opatije u Champagneu: Red Calatrave (1187.); Red Alcántare (1214.); Red Krista u Portugalu (1319.), a kasnije i redove svetog Maurica i svetog Lazara u Savoji. Osnovana 1115. godine, opatija Morimond je vjerski kompleks u Parnoy-en-Bassignyju, departman Haute-Marne, u regiji Champagne-Ardenne u Francuskoj. Bila je četvrta od četiri velike kćerinske opatije opatije Cîteaux, od primarne važnosti za širenje cistercitskog reda, uz La Ferté na jugu, Pontigny na zapadu i Clairvaux na sjeveru.

Nakon osvajanja Calatrave od muslimana, 1147. godine, Alfonso VII. postavio je svog židovskog savjetnika, Judu ben Josepha ibn Ezru, za zapovjednika jedne od svojih tvrđava, kasnije ga je učinio svojim dvorskim komornikom. Juda je bio u rodu s učenikom Abrahama Bar Hiyye, Abrahamom Ibn Ezrom, i s njim je dijelio zajedničkog prijatelja u Judi Haleviju. Prema Keithu Schuchardu, templari su usvojili misticizam Drugog hrama, koji će se kasnije pojaviti i u slobodnom zidarstvu, uglavnom od tri vodeća židovska kabalista iz Španjolske: Ibn Gabirola, Abrahama bar Hiyye i Abrahama ibn Ezre, koji su bili vodeći utjecaji iza mističnih tendencija aškenaskih hasida. Juda, također zvan ha-Nasi, bio je rođak rođaka Mojsija ibn Ezre, koji je pripadao jednoj od najuglednijih obitelji Granade. Mojsije ibn Ezra smatra se jednim od najvećih španjolskih pjesnika i imao je veliki utjecaj na arapski književni svijet. Njegov "Arugat ha-Bosem" citira autoritete poput Hermesa (koji se identificira s Henokom), Pitagore, Sokrata, Aristotela, Platona, pseudo-Empedokla, Alfarabija, Saadije Gaona i ibn Gabirola, koji je imao veliki utjecaj na Toledsku školu. "Pravi filozofski dom Avicebrona [ibn Gabirola]“, objasnio je F.E. Peters, "je u Zoharu i u spekulativnim dijelovima Kabale.“

Judah ben Joseph ibn Ezra je imao znatan utjecaj na Alfonsa VII. Na početku svoje vladavine je Alfonso VII. ograničio prava i slobode, koje je njegov otac dao Židovima. Naredio je da niti jedan Židov, niti židovski obraćenik, ne mogu obnašati nikakvu zakonsku vlast nad kršćanima, te je Židove smatrao odgovornima za prikupljanje kraljevskih poreza. Ubrzo je postao tolerantniji, potvrdio je Židovima sve njihove prijašnje privilegije, čak i dodao i dodatne, jednako kao kršćani. Abraham Ibn Daud, u svojoj "Sefer ha-Kabali", hvali Judu ibn Ezru, navodeći: "Kada bi iscijelio Izrael, tada bi se otkrila bezakonja Efrajima" (Hošea 7:1), onda bi Bog "predvidio [nesreću] stavivši u srce kralja Alfonsa Cara da imenuje našeg gospodara i rabina, R. Judu Nasija b. Ezre, nad Calatravom i da mu stavi sve kraljevske zalihe na čuvanje."

Budući je dvorac bilo teško braniti, Alfonso VII. je pribjegao pomoći templara, koji su se pokazali nesposobnima obraniti Calatravu,  te su napustili dvorac. Stoga je, 1158. godine, sin Alfonsa VII., Sancho III. od Kastilje, ustupio tvrđavu Calatrava Raymondu, opatu cistercitskog samostana Fitero, uz uputu neka je obrani od Maura. Tako je Raymond osnovao Red Calatrava, koji je papa i formalno priznao 1164. godine; red je 1187. godine postao blisko povezan s cistercitskom opatijom Morimond u Champagneu. Generalni kapitul, koji je održan u Cîteauxu, dao je vitezovima Calatrava njihova konačna pravila, koja je iste godine odobrio papa Grgur VIII. Pravilo ih je obvezivalo neka slijede cistercitske običaje i nose bijeli cistercitski plašt s grimiznim križem, fleur de lisée. Red je sudjelovao u kršćanskom ponovnom osvajanju Andaluzije, te je nagrađen zemljišnim darovnicama u Kastilji i Aragonu.

Dok se vraćao iz Badajoza u León, Ferdinand II. je preuzeo kontrolu nad gradom Cáceresom, gdje su on, biskup Salamanke, i 13  vitezova osnovali Red Fratres iz Cáceresa. Iste godine je red primio svoja prva pravila od kardinala Jacinta, legata pape Aleksandra III. u Španjolskoj. Pedro Fernández de Castro služio je kao njegov prvi veliki majstor. De Castro je bio veteran i križarski ratnik, koji je hodočastio u Svetu zemlju, gdje je susreo templare i bio nadahnut njima da osnuje sličan red u svojoj domovini. Red je dobio ime "Santiago" po Sv. Jakovu apostolu, i sa ciljem zaštite hodočasnika na Caminu de Santiago.

Sin Alfonsa VII., Ferdinand II. od Leóna (1137.–1188.) je osnovao je Red Santiago 1171. godine. Red Santiago je jedan od najpoznatijih vojnih redova u povijesti svijeta. Njihova oznaka, koja se sastoji od crvenog križa koji nalikuje maču, s oblikom ljiljana na balčaku i rukama, posebno je prepoznatljiva i obilno naglašena u zapadnoj umjetnosti. Diego Velazquezova, "Las Meninas", prikazuje viteza Reda Santiago koji nosi križ. Početni cilj Reda je bilo zaštititi hodočasnike na Putu sv. Jakova, braniti kršćanstvo i ukloniti muslimanske Maure s Pirinejskog poluotoka. Red Santiago bio je usko povezan s Vojnim redom svetog Jakova i mača, tako da povjesničari raspravljaju o tome radi li se o istom redu. Santiago Matamoros ('Sveti Jakov Ubojica Maura') je ime dano prikazima apostola Jakova, sina Zebedejeva, kao legendarne, čudesne figure, koja se pojavila u legendarnoj bitci kod Clavija 834. godine, gdje je pomogao kršćanima da poraze muslimanske Maure. Portugalska grana Reda svetog Jakova je nastala onda kada je Afonso I. od Portugala donirao Arrudu dos Vinhos Redu Santiaga, 1172. godine.

Alfonso VIII. bio je glavni dobročinitelj Reda Monfragüe. Red Monfragüe osnovali su vitezovi Reda Mountjoy, a koji su se protivili spajanju s templarima. Rodrigo Álvarez, član Reda Santiaga, osnovao je vojni Red Mountjoy, 1174. godine, u Jeruzalemskom kraljevstvu u tornju Ascalon, te ih je pridružio Cistercitskom redu, kojega je dugo podržavao. Rodrigo je dobio podršku od Alfonsa II. Aragonskog, koji je donirao dvorac Alfambra redu, u zamjenu za vojnu pomoć protiv muslimana.

Prikaz bitke kod Las Navas de Tolosa, autor Francisco de Paula Van Halen (1864.)

Bitka kod Las Navas de Tolosa

Alfonso VIII. je pretrpio veliki poraz sa svojom vojskom kod Alarcosa protiv Almohada, 1195. godine. Kako je prepričao njegov prapraunuk, Sancho IV. od Kastilje, obitelj je za gubitak Alfonsove VIII. okrivila njegovu izvanbračnu vezu sa Rahel la Fermosa ('Rachel Lijepa'), poznata i kao Židovka iz Toleda. Prema "Cronica de Castilla" (sačuvana galsko-portugalska verzija datira iz 1295. – 1312.): Alfonso VIII. je bio toliko zaljubljen u nju, te je sedam godina zanemarivao svoje kraljevske dužnosti. Sumnjalo se kako je velika ljubav koju je osjećao prema njoj uzrokovana čarolijama i ljubavnom magijom, koje je ona izvodila. Pod njenim utjecajem, brojni Židovi su imenovani na visoke položaje u kraljevskom dvoru. Plemići su bili toliko zabrinuti, pa su nju i njenu pratnju ubili pred Alfonsom VIII. Dok je Alfonso oplakivao njezinu smrt, ukazao mu se anđeo, prekorio ga zbog grijeha, te mu je zaprijetio kaznom od Boga. Ovu ljubavnu priču dramatizirali su Luis de Ulloa y Pereira, Vicente Antonio García de la Huerta, kao i Franz Grillparzer u svojoj drami "Die Jüdin von Toledo", što je ujedno i naziv romana Liona Feuchtwangera, temeljenog na toj priči, kao i "La Historia de Fermosa", Abrahama S. Marrachea.

Snimljen je i film "Židovka iz Toleda" 1919. godine, u režiji Thee Rosenquist.

Alfonso VIII. najviše se pamti po svojoj ulozi u Rekonkvisti i padu Almohadskog kalifata, koji je zamijenio Almoravide kao vladajuća dinastija i u Maroku i u Al-Andalusu. Nakon ponižavajućeg poraza kod Alarcosa, Alfonso VIII. predvodio je koaliciju svojih suparnika, Sancha VII. Navarskog, Petra II. Aragonskog i Afonsa II. Portugalskog, te su zajedno slomili moć Almohada u bitci kod Las Navas de Tolosa, 1212. godine. To je bila važna prekretnica u Rekonkvisti i označilo je početak dugog pada Maura na Pirinejskom poluotoku.  Eleonorinina kći, Berengarija Kastiljska (nadimka Velika) je bila zaručena za Konrada II., sina Fridrika Barbarosse. Berengarijina sestra, Blanche od Kastilje, udala se za Luja VIII., kralja Francuske. Berengarijina druga sestra, Urraca od Kastilje, udala se za Afonsa II. od Portugala.

Sancho VII. je vjerojatno bio najstarije dijete Sancha VI. i Sanche (kćer Alfonsa VII. od Leona). Njegova najmlađa sestra, Blanche od Navare, grofica je od Champagne. Sanchova druga sestra, Berengaria, udala se za Richarda I. Lavljeg Srca od Engleske, 1191. godine, na otoku Cipru, kada je ovaj bio na putu za Svetu zemlju u Treći križarski rat. Sancho i Richard bili su poznati kao dobri prijatelji i bliski saveznici, čak i prije nego što ih je spojio obiteljski ovaj brak. Sancho VII. bio je dva puta oženjen. Njegova prva supruga bila je Constance, kći katarskog pristaše Raymonda VI. od Toulousea i Beatrice od Béziersa. Njom se oženio 1195. godine. Kada je umro, njegov jedini nećak i Blanchein sin, Theobald IV. od Champagne, priznat je kao njegov nasljednik.

Ferdinand II. od Leóna se oženio Urracom od Portugala, kćeri Afonsa I., prvog portugalskog kralja. Njihov sin, Alfonso IX. od Leóna, bio je oženjen Berengarijom, kćeri Alfonsa VIII.; i to nakon što je bila zaručena za Konrada II., sina Fridrika Barbarosse. Kao kraljica Leóna, Berengaria je podržavala Red Santiaga i Baziliku San Isidora, ne samo kroz mnoge donacije, već ih je oslobodila od plaćanja svih poreza. Godine 1211., Alfonso IX. od Leóna, poklanja dvorac Alcañices templarskom redu, jer su na tom mjestu stanovnici slavili velike pobjede templarskog reda. Nakon što je Alfonso VIII. poražen u bitci kod Alarcosa, Alfonso IX. je napao Kastilju, i to uz pomoć muslimanskih trupa. Nakon što je ozakonio brak Alfonsa IX. s Berengarijom (1197.), papa Celestin III. je ekskomuniciran. 

Predaja Seville kralju Fernandu III. od Kastilje 

1221. godine je Red Calatrava spojen s Redom Monfragüe, po nalogu Ferdinanda III. od Kastilje (1199.–1252.). Alfonso VII. podijelio je svoja kraljevstva među svojim sinovima, što je postavilo temelje za sukob u obitelji, sve dok kraljevstva nije ponovno ujedinio Alfonsov sin s Berengarijom od Kastilje, Ferdinand III. od Kastilje. Ferdinand III. bio je jedan od najuspješnijih kraljeva Kastilje, jer je  osigurao, ne samo trajno ujedinjenje kruna Kastilje i Leona, nego je predvodio i najopsežniju kampanju Rekonkviste. Godine 1228.,  posljednji ostatak almohadskih snaga odlazi u Maroko. Uvidjevši ovdje priliku, kršćanski kraljevi sjevera, uključujući: Ferdinanda III. od Kastilje, Alfonsa IX. od Leóna, Jakova I. od Aragona i Sancha II. od Portugala - odmah su pokrenuli niz napada na Al-Andalus. Raznim vojnim i diplomatskim naporima je Ferdinand III. pripojio svom kraljevstvu mnoge velike gradove Al-Andalusa, uključujući Cordobu i Sevillu, te je uspostavio granice kastiljske države, koja je takvom potrajala sljedeća dva stoljeća. Godine 1236., Fernando III. poklanja templarima dvorac Capilla, u južno-središnjoj Kastilji. Papa Klement X. ga je kanonizirao 1671. godine. 

Portret Alfonsa X., iz knjige "Libro de los juegos" (1283.)

El Astrologo

Alfonso X. od Kastilje (1221.–1284.) je bio sin Ferdinanda III. i njegove prve supruge, Elizabete Hohenstaufenske (unuka Fridrika Barbarosse). Alfonso X. je naslijedio svog oca kao kralj Kastilje i Leóna, 1252. godine. Već je slijedeće godine napao Portugal, i  osvojio regiju Algarve. Godine 1254. je Alfonso X. potpisao ugovor o savezništvu sa engleskim kraljem Henrikom III., kada ga je podržao u ratu protiv francuskog kralja Luja IX. Iste godine se Alfonsova polusestra, Eleonora, udala za Henrikovog sina Edwarda. Alfonsovo podrijetlo od Hohenstaufena (preko majke) dalo mu je mogućnost za polagati pravo na kraljevstvo kroz lozu Hohenstaufen. Nakon 1257. godine, kruna Svetog Rimskog Carstva je postala predmetom borbe između Richarda od Cornwalla, kojeg je podržavala stranka Guelph, i Alfonsa X., kojega je priznavala stranka Hohenstaufen. Tijekom izbora, 1257. godine, disidentska frakcija je izabrala Alfonsa X. za kralja Njemačke. Na kraju, nakon Richardove smrti, njemački knezovi izabrali su Rudolfa I. Habsburškog, 1273. godine. Alfonsa X. je svrgnuo papa Grgur X. 

Ilustracija, u šahovskoj knjizi izrađenoj za Alfonsa X., prikazuje dva templara kako igraju ovu igru, što ukazuje na njihovu prisutnost na kastiljskom dvoru. Alfonso X., nazivan i Mudri, poticao je razvoj kozmopolitskog dvora. Također, poticao je učenje i tamo su učenjaci, Židovi, muslimani i kršćani, igrali istaknute uloge. Kao rezultat njegovog poticanja prevođenja mnogih djela sa arapskog i latinskog na narodni jezik Kastilje, dogodile su se mnoge intelektualne promjene. Vjerojatno je najupečatljivija promjena bila razvoj upotrebe kastiljskog kao primarnog jezika u visokom obrazovanju, znanosti i pravu. U tom razdoblju je u Kastilji nastao i "Zohar", a napisao ga je Moses de Leon.

Alfonso X. je ponekad nazivan i el Astrólogo (Astrolog). Prema prologu iz latinskog prijevoda, "Picatrix" je preveden na španjolski s arapskog upravo po nalogu Alfonsa X., između 1256. i 1258. godine. Kao intelektualac, Alfonso X., stekao je znatnu slavu među učenjacima, prvenstveno temeljem poticanja znanja astronomije, koja je, u to vrijeme, uključivala: astrologiju i ptolomejevsku kozmologiju (što je upoznao preko Arapa). Njegova slava je nadalje proširena zbog pripreme tzv. Alfonsinskih tablica, temeljenih na izračunima al-Zarqalija (poznatog kao "Arzachel", 1029.–1087.). Ove njegove tablice su pružale podatke za izračun položaja Sunca, Mjeseca i planeta, u odnosu na fiksne zvijezde. Jedna od upotreba, ovih i sličnih astronomskih tablica, bila je izračun efemerida, koje su astrolozi koristili za izradu horoskopa. Aleksandar Bogdanov tvrdi kako su ove tablice činile osnovu za Kopernikov razvoj heliocentričnog modela svemira. Zbog svog njegovog rada, lunarni krater, Alfons, nazvan je po njemu.

Pod kraljem Alfonsom X. je grad Toledo zadobio puno veći značaj kao prevoditeljski centar, ali i zbog pisanja znanstvenih djela. Od početka svoje vladavine je Alfonso X. na svom dvoru zapošljavao židovske, kršćanske i muslimanske znanstvenike iz Toledske škole prevoditelja, prvenstveno za prevođenje knjiga s arapskog i hebrejskog na latinski i kastiljski, iako je uvijek inzistirao na osobnom nadzoru prijevoda. Pod vodstvom Alfonsa X. su sefardski židovski znanstvenici i prevoditelji stekli istaknutu ulogu u ovoj Školi. Primarni intelektualni rad ovih znanstvenika se usredotočio na astronomiju i astrologiju. Alfonsov nećak, Juan Manuel, napisao je kako je kralj bio toliko impresioniran intelektualnom razinom židovskih znanstvenika, te je od njih prijevod Talmuda, židovskog zakona, kao i Kabale. Prijevod "Picatrixa", koji je također naručio Alfonso X., preuzeo je na sebe židovski učenjak po imenu Yehuda ben Moshe (Yhuda Mosca, prema starošpanjolskim izvornim tekstovima), koji je bio rabin sinagoge u Toledu. Moshe je surađivao u prijevodu "Libro de las cruces", "Libros del saber de Astronomía", kao i "Alfonsineovih tablica" (njih je sastavio Isaac ibn Sid, još jedan poznati židovski prevoditelj, kojega je Alfonso X. favorizirao). Rabinu Zagu Sujurmenzi pripisuju se zasluge za prijevod sa arapskog djela "Astrolabio redondo" ("Sferni astrolab"), "Astrolabio llano" ("Plosnati astrolab"), "Constelaciones" ("Zviježđa") i "Lámina Universal" (instrument koji je poboljšao astrolab). Zag je također preveo knjigu "Armellas de Ptolomey". Abraham iz Toleda, liječnik Alfonsa X. i njegovog sina, Sancha IV. od Kastilje, također je preveo nekoliko knjiga s arapskog na kastiljski, poput Al-Heithamovog traktata "O konstrukciji svemira" i al-Zarqālījevog "Astrolaba".

U vrijeme Alfonsa X., u kraljevstvu Leona, napisan je "zohar" od Mojsija de Leona. De Leon je bio dobar prijatelj sina vodećeg židovskog učenjaka na dvoru Alfonsa X., Todrosa ben Josepha HaLevija Abulafije, kabalista i rabina, kojega je židovska zajednica priznavala kao svog Nasija. Todros ben Joseph je opet bio nećak Meira Abulafije, glavnog rabina Kastilje, poznatog i kao Ramah, koji je bio glavni sefardski talmudist, te halahski autoritet u srednjovjekovnoj Španjolskoj. Meir je također napisao halahske response na aramejskom, kao i komentar na "Sefer Yetzirah", pod naslovom "Lifnei v’Lifnim". Todros ben Joseph je isto bio i rođak Todrosa ben Jude HaLevija Abulafije, pjesnika u tradiciji trubadura, koji je također postao dvorjaninom Alfonsa X. Alfonso X. dodijelio je Todrosu ben Josephu imanja po Sevilli i Jerezu de la Fronteri, te ga je pratio u Francusku 1275. godine. Alfonso X. je 1281. godine naredio uhićenje svih židovskih poreznika, ali ga je Todros ben Joseph uvjerio neka bude popustljiv prema njima. Međutim, Todros je obavijestio židovske bogataše kako će njihovo koruptivno ponašanje rezultirati njihovim izopćenjem.

Todros ben Joseph je također imao častan položaj na dvoru Alfonsovog sina, Sancha IV., te je bio u posebnoj milosti njegove supruge, kraljice Marije de Molina, kao osobni liječnik i financijer. Godine 1290., Todros ben Joseph je bio prisutan na sastanku Sancha IV. i Marije, u Bayonneu, kada su se sastali sa francuskim kraljem Filipom Belim, zato da bi riješili međusobne sporove, dok su mu Židovi južne Francuske jako laskali.

Bitka kod Mureta

Ulogu u Rekonkvisti, ali na području mediteranske Španjolske, slično onome Ferdinanda III., imao je Jakov I. Aragonski. On je  nastavio ratovati s Maurima u Murciji u ime svog zeta, Alfonsa X. od Kastilje (oženjen njegovom kćeri Yolandom). Jakovljev otac je bio saveznik Alfonsa VIII., Petar II. "Katolik", kralj Aragona i grof od Barcelone. Petar II. je bio sin Alfonsa II. od Aragona i Sanche od Kastilje, jedinog preživjelog djeteta kralja Alfonsa VII. od Kastilje i njegove druge supruge, Richeze od Poljske. 1201. godine je Petar II. osnovao Red svetog Jurja od Alfame, u znak zahvalnosti za pomoć sveca zaštitnika vojskama Aragona. Petra II. je za kralja okrunio papa Inocent III., 1204. godine. Bio je tako prvi kralj Aragona kojega je okrunio papa. Nakon svog nastupa protiv Maura, Petar II. postaje najpoznatiji i najcjenjeniji križar tog razdoblja. Petar II. se vratio iz bitke Las Navasa u jesen 1212. godine. Tada je otkrio kako je tijekom albigenskog križarskog rata Simon de Montfort osvojio Toulouse, također, prognao je katarskog heretika Rajmunda VI. od Toulousea, koji je bio oženjen Petrovom sestrom, Eleonorom.

Vazal Petra II., Rajmund-Roger Trencavel, nećak Rajmunda VI. od Toulousea, suočio se s punom snagom prvog albigenskog križarskog rata, 1209. godine. Petar II. je bio sin Adelaide od Toulousea, katarke i sestre Rajmunda VI., za koju se govorilo kako se kasnije udala za Petrovog oca, Alfonsa II. Brojni autori identificirali su Rajmunda-Rogera kao naslovni lik u legendi o Percivalu od Grala. Alfonso "el Custis", kako ga on naziva, oženio se s Wolframom von Eschenbachom, Herzeloyde, majkom Parsifala. Herzeloyde je bilo germanizirano ime Adelaide, zadržano je i u Wagnerovom libretu. Za Guyota de Provinsa, Wolfframov izvor, Herzeloyde je vikontesa Adelaide od Carcassonea, domina Alfonsa II.

Petar II. se oženio Marie od Montpelliera, čija je polusestra bila udana za Raymonda-Rogera Trencavela. Marie je bila kći Vilima VIII. od Montpelliera i Eudokije Komnene, rođakinje bizantskog cara, Manuela I. Komnena. Raymond-Roger oženio se Agnesom, kćerkom Vilima VIII., koji je bio pokrovitelj trubadura, a Arnaut de Mareuil došao je na njegov dvor nakon što je pobjegao iz pratnje Adelaide od Toulousea. Barem jedna od Arnautovih pjesama upućena je njemu. Budući da nije imao muškog nasljednika, Vilim VIII. se rastao od Eudokije i oženio se Agnesom od Kastilje. Papa je proglasio brak Vilima VIII. s Agnes od Kastilje nezakonitim, a njegova je kćer, Marie, preuzela prijestolje.

Prije albigenskog križarskog rata, područje zapadne Francuske i Mediteran, bilo je podijeljeno između Aragonske krune i Grofovije Toulouse. Aragonska kruna je bila raširena i na području koje je danas jugozapadna Francuska. U ondašnje vrijeme je to područje bilo pod kontrolom vazalnih lokalnih knezova, poput grofova od Toulousea. Kako bi odbili katoličke križare, katari su se obratili Petru II. za pomoć. Petar je na Saboru u Lavauru zatražio od svećenstva povrat Raymondove zemlje, u zamjenu za svoje pokajanje.  Vijeće je odbilo njegove zahtjeve, odbili su odriješiti Raymonda, te su inzistirali kako su njegove zemlje još uvijek pod heretičkim  utjecajem. Zabrinut zbog Simonove rastuće moći, Petar II. je odlučio priskočiti u pomoć Toulouseu. Aragonska kruna, pod Petrom II., udružila se s Grofovijom Toulouse i raznim drugim entitetima, te su se suprotstavili Simonu. Petar II. je 1213. godine poveo vojsku protiv Simonovih trupa, u bitku kod Mureta. Križari su bili brojčano znatno brojčano nadjačani. Premda su im prve linije bile probijene, Simon je uspio nadmudriti koalicijsku konjicu. Petar II. je tijekom te bitke ubijen.

Sukob je kulminirao Sporazumom u Meaux-Parizu, kojim je dogovorena integracija područja Languedoc pod francusku krunu. U studenom 1225. godine je sazvano Vijeće u Bourgesu, kako bi se pozabavilo katarskom herezom. Na vijeću je Rajmond VII. od Toulousea, sin Rajmonda VI. od Toulousea i Ivane od Engleske, baš poput svog oca, ekskomuniciran. Rajmond VII. je bio oženjen sestrom Petra II., Sanchom od Kastilje. Kada je Luj VIII. umro, kraljica-regentica Blanche od Kastilje, odobrila je nastavak križarskog rata. Na kraju je Blanche ponudila Rajmondu VII. sporazum koji ga priznaje kao vladara Toulousea, u zamjenu za njegovu podršku u borbi protiv katara. Uvjet je bio da Rajmond VII. mora udati svoju kćer Ivanu za Lujevog brata Alphonsea; tako bi taj par (i njihovi nasljednici) dobili  Toulouse, ali nakon Rajmondove smrti. Rajmond je pristao i potpisao je tzv. Pariški sporazum u Meauxu, 1229. godine. Predajući sve zemlje Languedoca francuskoj kruni je označilo kraj albigenskog križarskog rata.

Trijumfalni ulazak kralja Jamesa I. u Valenciju (1884.), djelo Fernanda Richarta Montesinosa

James (Jakov) Osvajač

Sin Petra II. i Marije, Jakov I. Aragonski, bio je poznat kao "Osvajač", zbog svoje uloge u Rekonkvisti. Petar II. je pokušao primiriti križare, tako što je dogovorio brak između svog dvogodišnjeg Jakova i kćeri Simona de Montforta. Petar je tijekom 1211. godine povjerio Jakova na školovanje Montfortu. No, ubrzo je bio prisiljen podići oružje protiv Simona Montforta, i onda je poginuo u bitci kod Mureta. Montfort bi lagano iskoristio Jakova kao pijuna za proširenje vlastite moći, ali Aragonci su se obratili papi Inocentu III., koji je inzistirao neka Montfort preda Jakova templarima. Jakov je predan na brigu Guillenu de Monredonu, poglavaru templara u Španjolskoj i Provansi. Kada je regentstvo zapalo dječakovog praujaka Sancha, grofa od Roussillona, ​​uz njegovog sina, kraljevog rođaka Nuña, kraljevstvom je zavladala prava zbrka. Sve je riješeno 1217. godine, kada su templari i drugi odani plemići, doveli mladog Jamesa u Zaragozu. Vjerojatno je na savjet vođa templara i dogovoren brak između Jamesa i Leonor (kćer Alfonsa VIII. i Eleonore Engleske), koji je proslavljen početkom 1221. godine, kada je Jamesu bilo nešto više od trinaest godina.

Kao kralj, James I. se odrekao širenja na sjever i vratio je teritorije koje je njegov otac izgubio u bitci kod Mureta. Nakon toga se odlučio okrenuti na jug. Jedan od glavnih razloga za ovo odricanje od terirtorija je bilo zbog toga što su ga odgojili templari, koji su porazili njegovog oca boreći se za Papu, uz Francuze. Jakov je u svojoj dugoj vladavini (najduže od svih iberijskih monarha) krenuo na širenje Kuće Aragon i Barcelone, u tri pravca: Languedoc na sjeveru; Balearski otoci na jugoistoku; Valencia na jugu. Jakov je osvojio Majorku (1229.), Menorku (1232.), Ibizu (1235.), dok se Valencia predala 1238. godine. 

Tijekom vladavine Jakova I. je španjolska monarhija počela pokazivati ​​veći interes za židovsku filozofiju i religiju. Godine 1263. Jakov saziva tzv. Raspravu u Barceloni, formalno uređenu srednjovjekovnu raspravu, između predstavnika kršćanstva i judaizma. Rasprava se vodila oko pitanja da li je Isus Mesija. Održano je u njegovoj kraljevskoj palači. Bio je prisutan sam kralj Jakov I.,  pripadnici njegovog dvora i mnogi istaknuti crkveni dostojanstvenici i vitezovi; između ostalih: dominikanskog fratra Pabla Christianija, obraćenika iz judaizma na kršćanstvo, i Nahmanida, vodećeg kabalista, poznatog i kao Ramban. Budući da su dominikanci proglasili pobjedu, Nahmanid je napustio Aragon i nikada se više nije vratio; 1267. godine se nastanio u Palestini. Tamo je osnovao sinagogu u Starom gradu Jeruzalemu - Ramban sinagogu. To je najstarija sinagoga u Jeruzalemu.

Jakov I. je bio poznati mecena poezije. Elokventna posveta njemu samome se pojavljuje na početku epske poeme "Jaufre", napisane između 1225. i 1228. godine. Njegov djed, Alfonso II., bio je i sam skladatelj, poznat kao El Trobador. U Alfonsovo vrijeme, većina trubadura bili su pripadnici katara. Kao posljedica albigenskog križarskog rata, mnogi trubaduri bili su prisiljeni pobjeći iz južne Francuske, ali su mnogi su pronašli utočište u Aragonu. Olivier lo Templier, templar i trubadur, skladao je pjesmu u slavu križarske flote koja je napustila Barcelonu s Jakovom I. na čelu, 1269. godine. Jakov I. također je sam napisao "Libre de la Saviesa" ("Knjigu mudrosti“), koja je sadržavala poslovice raznih autora, od vremena kralja Solomona do Alberta Velikog. Knjiga sadrži maksime srednjovjekovnih arapskih filozofa, iz "Apophthegmata Philosophorum", Hunayna ibn Ishaqa, koji je u ona doba radio sa skupinom prevoditelja, među kojima je bio i Sabijanac Thabit ibn Qurra. Iz ovih djela je Jakov I. odabirao svoje poslovice, preko jednog od svojih tumača, Jehude, koji je po njegovom nalogu napravio i druge prijevode na katalonski. Međutim, ispovjednik Jakova I., Ramon de Penyafort, istaknuti dominikanac i koji je trubadure smatrao hereticima, nagovorio je Jakova I. neka provede inkviziciju u Aragonu, te neka (1233.) zabrani distribuciju bilo kakvog romanesknog prijevoda Svetog pisma, po svojim posjedima.

Godine 1235. se Jakov I. oženio se Yolandom, kćeri Andrije II. Ugarskog (1177.–1235.) i njegove druge supruge, Yolande de Courtenay. Andrija II. je bio je sin Bele III. Arpada, kralja Ugarske (1148.–1196.) i Agnes iz Antiohije. Agnes je vukla porijeklo od Fulka Jeruzalemskog i Melisende (identificirana sa ženom-demonom Meluzinom), koja je bila kćer Baldvina II. Jeruzalemskog i Morfije,  vezano uz legendu o Lubanji Sidonske. Agnes je bila ženski predak svih budućih kraljeva Ugarske, kao i ugarskih princeza. Osim toga, od nje potječu kraljevi Češke iz obitelji Přemyslovci, zatim i Luksemburžani, Habsburgovci, Jagellonci i Vasa. Među unukama Andrije II. su bile poznate sveta Margareta Ugarska i sveta Kinga (Kunegunda). Mnogi detalji o životu i djelu svete Margarete su iz Legende o svetoj Margareti, napisane vjerojatno u 14. stoljeću, a prevedeno s latinskog na mađarski vjerojatno u 15. stoljeću. Andrija II. zapošljavao je Židove i muslimane za upravljanje kraljevskim prihodima, što je uzrokovalo neslogu između njega i Svete Stolice, koje je započelo ranih 1220-ih godina. Sudjelovao je u Petom križarskom ratu u Svetu zemlju (1217.–1218.), ali taj je križarski rat bio totalni neuspjeh. Yolandina polusestra, Elizabeta Ugarska, od koje potječu grofovi Hessea, vrlo je štovana katolička svetica i  bila rana članica Trećeg reda sv. Franje, kao njegova zaštitnica.

Opatija Pontigny, druga od četiri velike kćeri-kuće opatije Cîteaux, osnovano od Huga od Mâcona, koji je bio prvi opat, kao i prijatelj i rođak Bernarda od Clairvauxa - bila je blisko povezana s Agnes od Antiohije. Agnes je bila kći Raynalda od Châtillona i Constance, princeze Antiohije (jedino dijete Bohemonda II. od Antiohije i Alice od Jeruzalema). Agnesine aktivnosti bile su vezane uz prisutnost prvih cistercitskih redovnika u Mađarskoj, koji su došli iz Burgundije, s kojima je dijelila rođačke veze. Prvi cistercitski samostan u Mađarskoj, osnovan 1182. godine, bio je usko povezan s tri cistercitske opatije smještene u blizini Pontignyja u Burgundiji; okolna imanja pripadala su obitelji Donzy, iz koje je Agnes potjecala. Agnesin otac, Raynald, bio je čvrsti podupiratelj Baldwinove sestre, Sibille, i njena supruga, Guya od Lusignana, tijekom sukoba oko nasljedstva. Raynald je krajem 1186. (ili početkom 1187.) godine  napao karavanu koja je putovala iz Egipta u Siriju. Tvrdio je kako ga primirje između Saladina i Jeruzalemskog kraljevstva nikako ne obvezuje. Nakon što je Raynald odbio platiti odštetu, Saladin je napao kraljevstvo, te je uništio križarsku vojsku u bitci kod Hattina. Tako je došlo do kraja križarske vlasti nad Svetom zemljom. Raynald je zarobljen na bojnom polju. Saladin mu je osobno odrubio glavu, nakon što je ovaj odbio prihvatiti islamsku vjeru.

Karlo I. Anžuvinski i njegova supruga, Beatrice Provansalska

Prvi sin Jakova I. i Yolande je bio je Petar III. (1239.–1285.) - kralj Aragona, kralj Valencije i grof Barcelone. Petar III. se oženio  Konstancom od Sicilije, kćeri Manfreda Sicilijskog (sina Fridrika II., car Svetog Rimskog Carstva). Na poziv pobunjenika, Petar III. osvaja Kraljevstvo Sicilije i postaje njihov kralj, 1282. godine, zbog inzistiranja njegove supruge, Konstance II., neka ujedini sicilijansko kraljevstvo s krunom Aragona.

Međutim, Karlo I. Anžuvinski (1226.– 1285.), kao jedan od najmoćnijih europskih monarha u drugoj polovici 13. stoljeća, postaje prvak Guelfa i papa ga je proglasio za kralja Sicilije i Napulja. Karlo I. Anžuvinski je bio najmlađi sin Luja VIII. od Francuske i Blanche od Kastilje. U savezu s papinstvom je Karlo I. osvojio Napulj i Siciliju, tijekom 1260-ih godina. Također, porazio je i ubio Manfreda u bitci kod Beneventa, 1266. godine. Ubrzo nakon toga porazio i pogubio posljednjeg Hohenstaufena, mladog Conradina. Karlo I. je nakon toga proširio svoju moć na Balkan, te je 1277. godine proglašen nasljednikom  Jeruzalemskog kraljevstva.

Relikvije Marije Magdalene koje je razotkrio djed Karla I. Ugarskog, Karlo II. Napuljski, u Saint-Maximinu blizu Aix-en-Provencea

Tijekom srednjeg vijeka bilo je nekoliko sklapanja braka između dinastije Arpádovaca i Kuće Kapeta. Karlo Anžuvinski, sa svojom prvom suprugom, Beatrice Provansalskom, imao je najstarijeg sina, Karla II. Napuljskog (1254.–1309.). Njihova najmlađa kći, Elizabeta, udala se za budućeg ugarskog kralja, Ladislava IV., 1269. godine. 1270. godine se i Karlo II. oženio Marijom Ugarskom, kćerkom Stjepana V. Ugarskog i Elizabete Kumanske. Imali su 14 djece, što je Kući Anžuvinaca dalo siguran položaj u Napulju.

Godine 1279., Karlo II. Napuljski je razotkrio navodno tijelo Marije Magdalene u Saint-Maximinu, blizu Aix-en-Provencea. To se dogodilo nakon što mu se ukazala u viziji; ovaj događaj neraskidivo je povezao Kuću Anžuvinaca s Magdalenom, koju su potom usvojili kao zaštitnicu svoje dinastije. U 12. stoljeću, Berenguer Ramon I., grof od Provanse, sin templara Ramona Berenguera III., grofa od Barcelone, uspostavio je grad Saint-Maximin, pod svojom zaštitom. 1246. godine i nakon smrti Raymonda IV. Berengera, Provansa je (preko njegove mlađe kćeri) prešla u okrilje oca Karla II., Karla I. Anžuvinca. Osnivačka tradicija ovih relikvija u dominikanskoj bazilici u Saint-Maximin-la-Sainte-Baumeu, govori kako su ostaci Marije Magdalene tamo sačuvani, a ne u Vézelayu. Nakon što je otkrio njene ostatke, Karlo II. je (1295.) izgradio i masivnu gotičku baziliku Sainte Marie-Madeleine, uz blagoslov pape  Bonifacija VIII., koji ju je stavio pod upravu novog učiteljskog reda dominikanaca. Ispod kripte bazilike se nalazi staklena kupola, u kojoj se navodno nalaze relikvije lubanje. Saint-Maximin-la-Sainte-Baume je postupno istisnuo i postao poznatiji od Vézelaya.

Prizor Sicilijanske Večernje, Francesco Hayez

Karlo I. Anžuvinski je, također, uspio proširiti svoju moć nad Rimom i to do te mjere da su se tijekom Sicilijanske Večernje pobunili protiv njegove vlasti, 1282. godine. Poznato kao Rat Sicilijanskih večernih zvona (Večernje), bio je to sukob koji je vođen istodobno na Siciliji, u Kataloniji i drugdje u zapadnom Mediteranu, između aragonskih kraljeva (uz pomoć talijanskih gibelina), a protiv Karla Anžuvinskog, njegovog sina Karla II. Napuljskog, francuskih kraljeva (uz podršku talijanskih gvelfa i papinstva). Nakon ustanka, Sicilija je postala neovisno kraljevstvo, pod vlašću Petra III.

1284. godine, papa Martin IV. zagovara novi križarski rat protiv pobunjenika, kao i protiv Petra III., koji je odlučio podržati pobunu i progurati vlastite zahtjeve za Sicilijom. Kontroverzni križarski rat je eskalirao je; Karlove snage su napale Aragon. Međutim, invazija nije uspjela. Tamo je umro francuski kralj Filip III., otac Filipa Vječnog. Karlo Anžuvinski je ubijen 1285. godine i Francuzi su otjerani.  

Ulazak Rogera de Flora u Carigrad, José Moreno Carbonero 

'Večernji rat' je završio 1302. godine mirom u Caltabellotti, kao i podjelom starog Kraljevstva Sicilije. Karlo II. potvrđen je za kralja sicilijanskih poluotočnih teritorija. Sin Petra III., Fridrik III. Sicilski, potvrđen za kralja otočnih teritorija. Time je započelo dugo razdoblje španjolske hegemonije na otoku. Talijanski pustolov i templar, Roger de Flor (1267.–1305.), jedan od najuspješnijih gusara svog vremena, bio je u službi Fridrika III. Roger de Flor je rođen u Kraljevstvu Sicilije, kao drugi sin talijanske plemkinje iz Brindisija i njemačkog sokolara, Richarda von Bluma (bio u službi cara Fridrika II.). Roger je započeo svoju karijeru radeći na templarskom brodu, gdje je postao narednik. Templari su nabavili genoveški brod, najveći tog vremena, zvan 'Falcon', sa kojim je Roger zaradio mnogo novca. Nakon nekih intriga i osobnih sporova, Roger je optužen za pljačku, te je papi prijavljen kao lopov i otpadnik. To je rezultiralo time da ga je Jacques de Molay izbacio iz reda. Roger je pobjegao u Genovu, gdje je posudio znatnu svotu od Ticino Dorije, kupio novi brod i započeo svoju novu karijeru u gusarstvu. Postao je jedan od najuspješnijih i najzloglasnijih gusara svog  vremena. Neki izvori povezuju podrijetlo gusarske zastave "Jolly Roger" s Rogerom de Florom. U to je vrijeme trajala borba između aragonskih kraljeva i francuskih kraljeva iz Napulja za posjed Sicilije. Roger, tada jedan od najiskusnijih vojnih zapovjednika svog vremena, pozvan je u službu Fridrika III., koji mu je dao čin viceadmirala. Roger je izboden na smrt 1305. godine, samo 2 godine prije uhićenja templara. Neki vjeruju kako se Filip Lijepi i Papa nikada ne bi usudili napasti red da Roger nije bio mrtav. 

Vojni redovi, s lijeva na desno: Templari, Alcántara, Calatrava i Santiago.

Kristov red

1293. godine je Jacques de Molay, posljednji veliki majstor templara, započeo turneju po zapadnim zemljama kako bi pokušao prikupiti podršku za ponovno osvajanje Svete zemlje. Posebno je dobre odnose imao s papom Bonifacijem VIII., Edwardom I. od Engleske, Jakovom I. od Aragona i Karlom II. od Napulja. U međuvremenu, u Europi se povećao pritisak da se templari spoje s drugim vojnim redovima, poput Hospitalaca, i svi stave pod vlast jednog kralja, koji bi postao novi kralj Jeruzalema (ako ponovno bude osvojen), što je stav koji je podržavao i Karlo II. od Napulja. Isti plan je podržao i poznati alkemičar Ramon Llull, senešal mlađeg brata Petra III., Jakova II. od Majorke. Jakov se oženio se Esclaramundom od Foixa, iz dinastije Foix, koja je bila upletena u spor oko katara i albigenski križarski rat. Često se sastajao i sa templarima i sa hospitalcima, pa ih je Lull pokušao uvjeriti neka povedu mirni križarski rat. Godine 1275. napisao je "Knjigu viteškog reda", gdje je izložio svoj program za vitezove.

Lull se nadao kako će agresivni Filip Lijepi predvoditi novi križarski rat, te je predstavio svoj plan za reformu i ujedinjenje vojnih redova. Godine 1299. je otputovao na Cipar, gdje je potaknuo Henrika II. od Lusignana neka se pridruži njegovoj kampanji za preobraćenje Židova i muslimana ovog otoka na kršćanstvo. Iako Henrik II. nije bio zainteresiran za njegovu kampanju, Jacques de Molay je, 1302. godine, "veselo primio" Llulla u svoju kuću u Limassolu na nekoliko tjedana. Llull se zalagao za ujedinjeni Red, pod upravom onoga što je nazvao Bellator Rex, ulogu koju je očekivao da će prihvatiti Jakov II. Aragonski (1267.–1327.), brat Fridrika III. Jakov II. Aragonski je naslijedio oca na Siciliji 1285. godine; stariji brat Afonso III. je naslijedio Aragon i druge španjolske zemlje,  uključujući Majorku (1291.). Jakov II. Aragonski se oženio Blanche Anžuvinskom (kćer Karla II. Napuljskog i sestra Eleonore Anžuvinske, supruge Fridrika III. Sicilijskog). Konstanca, kći Fridrika III. i Eleonore, udala se za Henrika II. od Lusignana, velikog meštra Hospitalaca, šest godina nakon što je on za hospitalce, 1313. godine, prisvojio imovinu tada zabranjenih templara.

Slično tome, Jakov II. Aragonski je, na kraju, izborio pravo da imovinu templara preda novom redu Montesa. Bio je povezan i sa  Redom Calatrava, odakle su odabrani prvi regruti, i red Montesa se održavao u velikoj ovisnosti o redu Calatrava. Red je bio posvećen Gospi i imao je sjedište u Montesi, Kraljevini Aragon, dok su se sami članovi reda smatrali templarima. Templari su s oduševljenjem primljeni u Aragonu, sve od svog osnutka, 1128. godine. Iako je aragonska grana reda proglašena nevinom, tijekom suđenja templarima, bula Klementa V. o suzbijanju templara je primijenjena i na njih unatoč prosvjedima Jakova II.; bio je izrazito skeptičan prema svim optužbama protiv templara. Međutim, i on se ubrzo okrenuo protiv reda, zauzeo je dvorac Peniscola, te je  pritvorio Velikog preceptora Exemena de Lenda. Drugi templari su se zadržali mnogo dulje, a najpoznatiji je Ramon sa Guardia u Miravetu. Na kraju je otpor splasnuo, te su templari i njihova zemljišta stavljeni pod nadzor. Uz odobrenje protupape Benedikta XIII., Red svetog Jurja od Alfame je spojen s Redom Montese. Od tada je poznat kao Red Montese i svetog Jurja od Alfame.

Napokon, sestra Fridrika III., Elizabeta, udala se za portugalskog kralja Denisa I. (1261.–1325.), koji je 1319. godine osnovao Kristov red, kao preostali dio templarskog reda. Nakon nekoliko kampanja, portugalska uloga u Rekonkvisti je završila osvajanjem Algarve,  1249. godine, dovodeći tako Portugal pod kontrolu Afonsa III. od Portugala. Majka Denisa I. je bila Beatrice od Kastilje, kći Alfonsa X. od Kastilje i supruga gradonačelnika Guilléna de Guzmána (član jedne od najutjecajnijih obitelji na dvoru Ferdinanda III.). 

Portugalski kralj Denis I. i Sveta Elizabeta

Prema židovskoj legendi: mladog princa Denisa je uspješno izliječio Alfonsov židovski liječnik i prevoditelj, rabin Yehuda ben Moshe. Denis se gadno razbolio i nijedan liječnik nije mogao dijagnosticirati njegovu bolest. Svećenik je uvjerio Afonsa III. kako ga Bog kažnjava, jer u svojoj vladi zaposlio židovske dužnosnike. Navodno je Alfonsov sin, Sancho, zapravo i predložio brak svoje sestre Marije, s mladim Denisom. Osnovni uvjeti saveza bili bi u tome da kraljevstva Kastilja i Portugal promijene svoj stav prema Židovima, te zajednički donesu dekret o protjerivanju svih Židova, koji se ne bi obratili na kršćanstvo. Yehuda je zatim otputovao u Portugal, gdje je pristupio Denisu i zaključio kako princ pati od krvnog ugruška. Jehuda je izveo tešku operaciju, spasio je dječakov život, i na taj način uspio spriječiti prijeteću deportaciju Židova iz Kastilje i Portugala.

Nakon što je papa Klement, 1312. godine, ekskomunicirao i uništio templarski red, neki od njih su pobjegli u Škotsku i potražili utočište kod ekskomuniciranog škotskog kralja Roberta Brucea. Međutim, većina templara se pridružila svojim suborcima u  Portugalu. Papinim dekretom je imovina templara prenesena na hospitalce; osim u kraljevstvima Kastilje, Aragona i Portugala. Uz zaštitu Denisa I., koji je odbio progon bivših viteziva, rekonstituirali su se kao Kristov red. Denis je pregovarao s papom Ivanom XXII. o priznanju novog reda i njegovom pravu na nasljeđivanje templarske imovine. Papa Ivan XXII. je odobrio ovaj red papinskom bulom, 1319. godine. Ivanu XXII. je Robert Bruce posvetio svoju "Arbroathsku deklaraciju". Kao i mnogi drugi u to vrijeme, Red Santiaga je također u svoje redove primao protjerane templare, nakon 1312. godine. Kristov red je prvo sjedište imao u Castro Marimu, Algarve, biskupija Faro. Godine 1357. je sjedište rada preseljeno u grad Tomar, što je bivše sjedište templara u Portugalu.

Ferdinand II. Aragonski (1452.–1516.) i Izabela I. Kastiljska (1451.–1504.)

Ferdinand i Izabela  

Kada je Jakov II. završio osvajanje kraljevstva Valencije, Aragonska kruna se time etablirala kao jedna od glavnih sila u Europi. Brakom Petra IV. s Marijom Sicilijskom, 1381. godine, Kraljevstvo Sicilije, kao i vojvodstva Atena i Neopatrija, još su čvršće povezani u Aragonsku krunu. Aragonska kruna je, na kraju, uključivala: Kraljevstvo Aragon, Kneževinu Kataloniju (do 12. stoljeća poznato kao Grofovija Barcelona), Kraljevstvo Valenciju, Kraljevstvo Majorku, Kraljevstvo Sicilije, Maltu, Kraljevstvo Napulj i Kraljevstvo Sardinije. U kraćim je razdobljima Aragonska kruna također kontrolirala Montpellier, Provansu, Korziku, kao i 'blizance', Vojvodstva Atena i Neopatra u latinskoj Grčkoj. Godine 1469. je brakom "katoličkih monarha" - kraljice Izabele I. od Kastilje i kralja Ferdinanda II. od Aragona, velikog majstora Reda Santiaga - stvorena Unija, koju suvremenici nazivaju "Španjolkama". To je dovelo do postanka  Kraljevine Španjolske, ali tek pod njihovim praunukom, kraljem Filipom II. (1527.–1598.), isto velikim majstorom Reda Santiaga.

Sin kralja Denisa I. i Elizabete Aragonske je bio Afonso IV. od Portugala, koji je postao veliki majstor Kristovog reda. Kći Afonsa IV. se udala za D. Fernanda de Castelu, isto velikog majstora Reda Santiaga. Sestra Afonsa IV. bila je Konstanca od Portugala, čiji je sin bio Alfonso XI. od Kastilje. Federico Alfonso od Kastilje, 1. Señor de Haro, bio je peto i nezakonito dijete Alfonsa XI. i Eleonore od Guzmána (kćer plemića Pedra Núñeza de Guzmána i Beatriz Ponce de Leon, praunuke Alfonsa IX. od Leona). Godine 1342. je Federico postao vodeći meštar Reda Santiaga. Federicova ljubavnica je navodno bila Židovka po imenu Paloma, koja je pripadala obitelji bin Yahya. Članovi te obitelji su bili istaknuti članovi društva u Portugalu, Španjolskoj, Italiji i Turskoj, a prije toga im korijeni sežu do Egzilarha u Babiloniji i Perziji. Palomin i Federicov sin je bio Alonso (ili Alfonso) Enríquez, gospodar Medine de Rioseco i admiral Kastilje. Iako su suvremeni kastiljski kroničari lik njegove majke obavili velom tajne i kasniji je genealozi ne spominju, postoje neki autori, kao npr. Portugalac Fernão Lopes, koji je pisao vezano uz događaje koji su se zbili 1384. godine, te kako je admiral Kastilje bio sin Židovke.

U "Spomeniku starih stvari", koji se pripisuje židovskom dekanu Toleda, Diegu de Castilli, navodi se da je Federico imao sina Alonsa, od Židovke iz Guadalcanala, po imenu Paloma. Priču je prepričao Elijah Capsali, rabin i povjesničar iz Candije na Kreti, u svom "Seder Eliyahu Zuta", gdje je potvrdio kako je to čuo iz "usta mudraca i starješina", među španjolskim prognanicima. Kasnije se u jednoj romansi spominje kako je je Alfonso zapravo bio nezakoniti sin kraljice Blanche de Bourbon, ali da ga je odgojila židovska djevojka po imenu Paloma.

U moderno doba je razvijena teorija da je Paloma možda bila ista osoba kao Yonati, koja je bila kći Gedalija Shlomo ibn ben Shlomo ibn Yahya haZaken, poglavara židovske zajednice u Kastilji. Shlomo je bio praunuk Jahije Ben Rabbija, portugalskog plemića, za kojega se smatralo da je izravni potomak hebrejskih egzilarha iz drevnog Babilona, ​​koji su tvrdili kako potječu izravno od biblijskog kralja Davida, te su bili eponimni predak obitelji Ibn Jahja. Ben Rabbi bio je sin Jaiša Ibn Jahje i unuk Hije al-Daudija, istaknutog rabina, skladatelja i pjesnika, te savjetnika prvog portugalskog kralja Afonsa I. Ben Rabbi je živio u Lisabonu i bio je poštovan od strane sefardskih Židova, kao i od strane kralja Afonsa I., koji ga je zbog hrabrosti proglasio vitezom, dao mu titulu "Gospodara sela crnaca", te mu je darovao imanje koje je pripadalo Maurima. Nadimak Bena Rabbija otada je "Yahia Crnac". 

Kip koji je nazvan 'Cristo de la Buena Muerte' (Krist dobre smrti), u samostanu Santa Clara u Palenciji

Alonso Enríquez je bio povezan s kapelom Svetog Krista, crkve Santa Clara u Palenciji, gdje se u staklenoj vitrini štuje lik ležećeg Krista. Ovaj izrezbareni kip je izrađen u Njemačkoj krajem 14. stoljeća i donesen je u Španjolsku, prateći put Camino de Santiago. Međutim, 1377. godine, prema legendi, kada je Alonso bio admiral Kastilje i generalni kapetan mornarice, jedan od njegovih brodova koji su otplovili u rat protiv Maura je uočio urnu koja je plutala u Sredozemnom moru, te je emitirala nadnaravni sjaj. Kada su se približili objektu, otkrili su kako se radi o staklenoj vitrini, u kojoj se nalazila slika Krista kako leži. Alonso je odlučio premjestiti figuru u Palenzuelu. Nakon što je brod stigao u luku, figuru su ispratili vitezovi i vojnici, ali kada je stigla do grada Reinosa, životinja koja je nosila Krista je odbila nastaviti dalje. Kada su životinju pustili, ona je krenula prema samostanu klarisa. Ovo je protumačeno kao čudo, te su figuru tamo zadržali i sa štovanjem je tada nazvali 'Cristo de las Claras'. U 17. stoljeću se dogodilo još jedno čudo. Navodno je izvorna figura bila ležeći Krist s licem okrenutim prema nebu i rukama koje su sklopljene na prsima. Ali, 1666. godine, nakon što se iz sobe u kojoj se čuvao kip Krista začula glasna buka, časne sestre klarise su otkrile kako mu je lice nagnuto na stranu, a ruke su mu bile uz tijelo. 

Iz braka Alonsa Enríqueza i Juane de Mendoza izrođeno je 13 djece, među kojima je bio i Fadrique Enriquez (1388.), koji se oženio Marianom Fernandez de Cordoba y Ayala i postao je otac kraljice Juane Aragonske. Rođena kao Juana Enriquez de Córdoba, 5. dama Casarrubios del Monte, kastiljska plemkinja, bila je kraljicom Navarre, sklapanjem braka sa kraljem Ivanom II. (1444.), te je bila kraljica Aragona, od stupanja Ivana II. na prijestolje Aragona, 1458. godine, sve do svoje smrti. Njihov sin, Ferdinand II. Španjolski se oženio kraljicom Isabellom. Ona je bila poznata kao "Katolički monarh", ali i po tome što je sponzorirala Kolumbovo putovanje, za otkrivanje Novog svijeta. Isabellini baka i djed, s očeve strane, bili su kralj Henrik III. od Kastilje i Katarina Plantagenet iz kuće Lancaster (polusestra engleskog kralja Henrika IV.). Njen djed, s majčine strane, bio je Ivan, portugalski upravitelj,  veliki majstor Santiaga i brat Henrika Moreplovca.

Veliki inkvizitor, fra Tomás de Torquemada, 1492. godine nudi katoličkim monarsima 'Edikt o protjerivanju Židova iz Španjolske' na potpis. Ulje Emilia Sale y Francésa (1889.)

Maranosi

Zajedničkim naporima su katolički monarsi Španjolske, Izabela I. Kastiljanska i Ferdinand II. Aragonski, završili Rekonkvistu ratom protiv Granadskog emirata. Taj je rat započeo 1482. godine, a završio je predajom Granade, 02. siječnja 1492. godine. Dana 31. ožujka 1492. godine su Ferdinand i Izabela donijeli "Dekret iz Alhambe", poznato i kao "Edikt o protjerivanju", kojim se naređuje protjerivanje Židova iz Kraljevina Kastilje i Aragona, i svih teritorija i posjeda do 31. srpnja. Kao i u drugim dijelovima Europe, nasilni progon je narastao u Španjolskoj i Portugalu, te su 1391. godine stotine tisuća Židova bile prisiljene preći na katoličanstvo.

Javno, židovski obraćenici su bili poznati kao Maranosi, ili kao Konversosi. Oni su formalno bili kršćani, ali su potajice nastavili prakticirati judaizam. Više od polovice Židova Pirinejskog poluotoka je prešlo na kršćanstvo, bilo ih je stotine tisuća i time su izbjegli "Dekret o protjerivanju" iz 1492. godine. Filogeografska studija, iz 2008. godine, podupire ideju kako je broj prisilnih preobraćenja značajno podcijenjen, budući je 20% testirane populacije imalo haplogrupe vezane uz sefardsko podrijetlo.

Sami su Židovi ove obraćenike nazivani otpadnicima, "anusim" ("prisilni“). Izraz 'anusim' se puno češće koristio nakon prisilnog preobraćenja na kršćanstvo aškenaskih Židova u Njemačkoj, krajem 11. stoljeća. U svojim vjersko-pravnim razmišljanjima, Raši je komentirao i pitanje ovih 'anusima'. U normalnim okolnostima, osoba koja izgubi židovsko poštovanje (makar i dio) se naziva  "mešumad". Takva osoba i dalje ostaje Židovom zbog svog porijekla, ali ne može zahtijevati nikakve privilegije koje se odnose na  židovski status. "Anusim", nasuprot tome, i zato jer je njihovo preobraćenje učinjeno protiv njihove volje, ne samo da ostaju Židovi po podrijetlu, već se i dalje smatraju potpuno kvalificiranim Židovima, prema svim statusima. 

Iako je tajno preobraćenje Židova u drugu religiju tijekom španjolske inkvizicije najpoznatiji primjer ovoga, rabin Joachim Prinz je u  knjizi "Tajni Židovi" napisao: "....židovsko postojanje prethodi priči o inkviziciji više od tisuću godina.“ Postoje primjeri prvih gnostičkih sekti, koje su se sastojale od mistika Merkabe, a koji su prešli na kršćanstvo. Slično tome, u 07. stoljeću, Kuran savjetuje ranu muslimansku zajednicu: "Jedna frakcija sljedbenika Pisma govori [jedni drugima]: 'Vjerujte u ono što je objavljeno vjernicima na početku dana, a odbacite to na kraju, da možda napuste svoju vjeru.'“

Kako je to reproducirao Julio-Iniguesa de Medrana, 1608. godine, u djelu "La Silva Curiosa": Chemor, glavni rabin Španjolske je pisao Velikom Sanhedrinu, tj. Velikom Vijeću (1492.), koji su imali sjedište u Carigradu, i zamolio ih je za savjet, kada im je španjolski zakon zaprijetio protjerivanjem. Ovo je bio odgovor:

"Ljubljena braćo u Mojsiju, ako vas francuski kralj prisili da postanete kršćani, učinite to, jer ne možete drugačije, nego sačuvajte Mojsijev zakon u svojim srcima. Ako vam oduzmu imovinu, odgajajte svoje sinove neka budu trgovci, kako bi na kraju mogli oduzeti imovinu kršćanima. Ako vam prijete životima, odgajajte svoje sinove neka budu liječnici i ljekarnici, kako bi mogli oduzeti živote kršćanima. Ako unište vaše sinagoge, Odgojite svoje sinove neka budu kanonici i kleriki, kako bi mogli uništiti crkve kršćana. Ako vam nanesu druge nevolje, odgojite svoje sinove neka budu odvjetnici i bilježnici i neka se miješaju u poslove svake države, tako da, stavljajući kršćane pod svoj jaram, vladate svijetom i tako se možete osvetiti."

Mnogi Maranosi, ili njihova djeca, zaista su obnašali važne dvorske dužnosti. Godine 1480. su vrhovnim sudom kraljevstva, predsjedavale osobe židovskog podrijetla. Napredak obitelji Santangel je karakterističan primjer. Luis de Santangel (možda bio unuk osnivača ove obitelji) je radio kao 'escribano de racion' Ferdinandu i Isabelli, čime je bio zadužen za kraljevske financije. U Kastilji su obitelji Gonzalez, Chinet i Coloma, imale sličan utjecaj. Hernando de Pulgar je bio jedan od tajnika Henrika IV., a pod Isabellom je obnašao dužnost državnog savjetnika.

Ali, najslavnija je obitelj Benveniste de la Cavalleria. Benvenisti su bili stara, bogata i učena židovska obitelj iz Narbonne, tj. sjeverne Španjolske 11. stoljeća; bili su u kontaktu s Kalonimima i dijelili su titulu Nasi. Židovske obitelji Makhir, Hasdai, Sheshet i Shealtiel se pojavljuju se zajedno s imenom Benveniste u službenim i židovskim dokumentima Narbonne, Barcelone i Aragona, od 11. do 13. stoljeća, uz titulu Nasi, koja je dodana njihovim imenima. Pojavljuju se u putopisima Benjamina iz Tudele iz 12. stoljeća. Isaac ben Josef ibn Benveniste Nasi živio je u Zaragozi i Málagi u 11. stoljeću i bio je povezan s pjesnicima Mojsijem ibn Ezrom i Judom Halevijem. Članovi obitelji su dobili razne počasne titule od vlasti, te su bili su članovi uprave u kraljevstvima Aragona i Kastilje. Prema Židovskoj enciklopediji: čast "Benveniste de la Cavalleria (Vitezovi)" su obitelji dodijelili templari, koji su ih štitili, dok su ovi, zauzvrat, upravljali templarskim poreznim sustavom.

Alfonso V. Aragonski (1396.–1458.), član Reda zmaja

Tijekom 15. stoljeća se dogodio obiteljski raskol, nakon što je veliki dio članova židovskih obitelji prihvatili katoličanstvo. Osam od devet sinova Don Solomona ibn Labija de la Cavallerije, tadašnje glave obitelji, je kršteno. Najstariji brat, Bonafus, uzeo je kršćansko ime Pedro i bio je glavni kontrolor na dvoru Aragona, također je stekao naklonost kraljice Marije, supruge Alfonsa V. Aragonskog, člana Reda zmaja. Bonafus je imenovan povjerenikom Cortesa (parlamenta) koji se sastao u Monzónu i Alcañizu, dok su sve slobode i privilegije potvrđene njemu i njegovim potomcima.

Alfonso je imenovan prorektorom Kraljevstva, Luis je postao savjetnikom kralja Juana, a Jaime je bio pouzdani pratitelj 'Ferdinanda Katolika'. Jedan od Bonafusove braće, Samuel, koji je također uzeo ime Pedro, obnašao je visoku dužnost u Crkvi. Drugi, Isaac (Fernando) je bio prorektor Sveučilišta u Zaragozi. Ahab (Felipe) je postao vođom u Cortesu. Najmlađi brat, Luis, popeo se na dužnost visokog blagajnika kraljevstva Navarre. Pedro, stariji sin Bonafosa i njegove kršćanske supruge Leonor de la Cabra, stekao je ugled pravnika, odvjetnika i savjetnika Alfonsa V. Sinovi Isaaca de la Cavallerie su ogromna bogatstva prikupljanjem javnih poreza i obnašali visoke položaje u državi. Jednog od njih, Pedra de la Cavalleriu, infante Ferdinand je poslao (1469.) na posebnu misiju, uz kroničara Alfonsa de Palencija kako bi odnio poznatu bisernu ogrlicu, kao jamstvo bračnog ugovora Ferdinanda i Isabelle.

Drugi član obitelji, Martin de la Cavalleria, imenovan je zapovjednikom flote na Mallorci. Preostali sin Don Solomona ibn Labija, Benveniste, ostao je vjeran judaizmu. Međutim, nakon njegove smrti je njegova obitelj slijedila opću tendenciju tog vremena. Jedna od njegovih kćeri se udala za Don Apresa de Paternoya, bogatog zemljoposjednika židovskog podrijetla; njihovi su potomci bili važni u španjolskoj povijesti. Njegov sin, Vidal Benveniste (de la Cavalleria), uspješan hebrejski pjesnik, koji je uzeo ime Gonzalo, nastavio je slijediti svoje književne interese i nakon obraćenja, te je preveo neka od Ciceronovih djela na španjolski. Izabran je od strane uglednika židovskih zajednica Aragona za govornika pred papom, na početku spora u Tortosi 1412. godine, jedno od poznatih i sređenih sporova između kršćana i Židova u srednjem vijeku.