Sadizam je sve relevantnija tema u modernom društvu. Posljednjih desetljeća svjedočimo događajima koji, blago rečeno, nisu ono što bi se očekivalo od 'prosvijetljene' civilizacije. Jedan od tih događaja je nevjerojatni razmjer moderne trgovine ljudima, koja je usredotočena većinom na djecu, u svrhu zlostavljanja, ali i ubojstava. Deseci, pa i stotine tisuća djece, nestaju svake godine i postaju roba za ljude, koji uživaju u njihovom seksualnom ili drugom zlostavljanju - i ubijanju. Dio te djece isporučuje se globalnoj mreži 'donora organa' - što znači kako se jednostavno ubijaju. Mnogi 'donori organa' ne ubijaju se odmah, već se zlostavljaju prije nego što se pretvore u rezervne dijelove.
Zlostavljanje i ubojstvo djece, na razini genocida, nije jedini sadistički atribut naše civilizacije. Naš duh vremena očito postaje sve sadističkiji, uključujući i zabavu. Ako bolje pogledate, vidite kako su filmske i televizijske produkcije, u posljednja dva desetljeća, uključivale sadističke teme u velikim razmjerima. Danas gotovo nema serije ili filma koji ne uključuje nepotrebne rituale mučenja ili ponižavanja, ili grafičke prikaze bezvrijednosti ljudskih života. U mnogima od njih, rituali ponižavanja su glavna tema, npr. žanrovi koji uključuju 'šefice', gdje je šefica obično podrugljiva sadistica. Čini se kako postoji usklađeni napor (na društvenim mrežama, YouTubeu, ostalo) da se djecu preplavi sadističkim i traumatičnim materijalom.
Teško se oduprijeti zaključku kako se sadizam i omalovažavanje vrijednosti ljudskih života sustavno integriraju u kulturu, kroz razotkrivanje i normalizaciju. Zanimljivo je da su ti napori prvenstveno usmjereni na djecu i mlade žene.
U našim društvima također postoji golemi 'mehanizam zaštite', koji sve ovo drži ispod radara. Sadisti, uključujući pedofile, zaštićeni su na svakom koraku. Nedavni primjer toga bio je odgovor 'zajednice kritičara' i medija na film 'Zvuk slobode' (2023.). Film se bavi trgovinom djecom i pedofilijom na prilično uznemirujući način. Čovjek bi pomislio kako će biti pohvaljen zbog skretanja pozornosti na ovo ozbiljno pitanje. Umjesto toga, odgovor je bio pokušaj ublažavanja svim mogućim metodama. Čini se da je 'sustav' prilično zaštitnički nastrojen prema svojim pedofilima i ubojicama djece.
Sadizam nije ništa novo, ali sada je postao glavna kulturna i društvena sila - očito ga promoviraju i štite naše elite i menadžerska klasa. Rasprava o ovoj temi je stoga relevantna, ma koliko neugodna bila. Dakle, što je sadizam, tko su sadisti i što oni žele?
Prije nego što krenemo dalje, važno je razumjeti da postoje dvije osnovne vrste sadizma koje se prilično razlikuju. Uključene osobe su različite i imaju različite motive za svoje sadističko ponašanje. Jedna vrsta može se nazvati 'psihopatskim sadizmom', a druga 'narcisoidnim/sociopatskim sadizmom'. Iako je manje relevantan od narcisoidnog tipa, krenimo s psihopatskim sadizmom.
Psihopatski sadizam
Nasilje koje provode psihopati često je samo 'činjenica', tj. izvedeno bez ikakvog sadizma, emocija, impulzivna reakcija, onda kad psihopat izgubi kontrolu. Ipak, sadizam je prilično česta pojava i ponekad je ritualne prirode. Pogledajmo pobliže mehanizam koji proizvodi ovo nasilje i povezani sadizam.
Umom, kao i načinom razmišljanja, 'klasičnog' psihopata dominira - odsutnost emocija. Psihopat nema 'pozitivne' emocije koje definiraju biće normalnih ljudi, kao što nema niti 'negativne emocije' koje funkcioniraju kao kočnica, tj. psihopat nema savjest. Tragični događaji ili počinjeno nasilje stoga nemaju, za psihopate, negativne emocionalne posljedice.
Ipak, psihopati imaju neke emocije. Dok su noviji evolucijski dodaci emocionalnom sustavu uklonjeni ili potisnuti, najstarije i najjače emocije (ili nagoni) su ostale. Klasični psihopat osjeća agresiju, seksualni nagon, a ponekad i strah. Druge emocije jednostavno nisu prisutne, iako neke emocije, i ponekad, postanu privremeno aktivne u ekstremnim uvjetima, odnosno, to znači kako će se psihopat osjećati 'živim' samo onda kada počini nasilje.
Problem je u tome što novije emocije (one manje primarne) postaju neka vrsta izolacije za primarne emocije. Drugim riječima: normalni ljudi ne osjećaju agresiju neprekidno, jer su im aktivne i druge emocije - maskirajući agresiju. Kod psihopata nema izolacije, nema maskiranja. Agresija je aktivna cijelo vrijeme, osim u slučaju kada psihopata nešto ne ometa, poput: posla, hobija, nekih intelektualnih aktivnosti i slično.
'Ogoljenim' primarnim emocijama, psihopat mora razviti strategije kontrole i suočavanja, zbog kontroliranja svog uma i ponašanja. Inteligentni psihopati su u tome bolji od onih manje inteligentnih, zato je i manja vjerojatnost da će izgubiti kontrolu. Gluplji psihopati vjerojatnije će biti impulsivniji, treba im manje da ih uznemiri. Stoga su i daleko (ležerno) nasilni od pametnih.
Razvijaju dvije vrste strategija: 1. razvijaju visoku masivnu kontrolu 'frontalnog mozga' nad agresivnim impulsima, 'samokontrolu', koja može čak uključivati smjernice koje služe kao zamjena za moral; 2. postoje strategije suočavanja, a koje uključuju fantazije i određene scenarije, kako bi se agresija držala pod kontrolom.
Um psihopata može biti tih, čak i spokojan, kada su stvari pod kontrolom, ili ga (začudo) nešto ometa. Ali, kada se opusti i dopusti svom umu neka odluta, spokoj često doživi apsolutni preokret. Agresivni nagon će preuzeti njegov um i stalno će ga prisiljavati na nasilna djela. To se manifestira u nasilnim slikama, koje priječu u psihopatov um, kao da dolaze iz vatrogasnog crijeva. Ako se strategije dovoljno ne razviju, to će psihopata potpuno izluditi, te će izgubiti svaku kontrolu.
Glavna strategija suočavanja jest stvaranje fantastične 'strukture' ili scenarija, u kojem se nasilje odvija. Drugim riječima: psihopat provodi mentalne simulacije, koje uključuju nasilje, kako bi pronašao ispušni ventil za svoje porive. To ih drži pod kontrolom i sprječava realizaciju nasilja. Međutim, ovakvi scenariji ponekad postaju detaljni planovi, koji zatim postaju predlošci za ritualno nasilje, gdje se fantazije/scenariji detaljno odvijaju.
Kada ovakvo nasilje, koje počini psihopat sadrži elemente iz mentalnih scenarija, obično postaje puno više od 'čistog' nasilja. Vjerojatno će uključiti elemente mučenja, ponižavanja, i slično. Drugim riječima: nasilje postaje sadističke prirode. Ponekad će ti sadistički elementi upravo i biti srž i cilj samog nasilja.
Psihopatija je, tehnički, urođeno stanje, odnosno, psihopati se takvi rađaju. Tehnički je čak moguće dijagnosticirati psihopatiju skeniranjem mozga. Međutim, psihopatija se također može stvoriti putem pritiska, ali i zlostavljanjem koje je dovoljno jako da ošteti ili uništi, emocionalni sustav mozga. Ova 'stečena' psihopatija, iako ponekad privremena, vrlo je slična pravoj; osim što 'stvoreni' psihopati imaju prednost pamćenja onoga što su emocije. Prirodni psihopati, s druge strane, nemaju pojma za to.
To znači: ukoliko su društveni pritisci i sadističko zlostavljanje rašireni, biti će raširena i psihopatija. Sadizam, drugim riječima, stvara psihopate. Sadizam, stoga, stvara još više sadizma.
Dodatno, zlostavljanje i društveni pritisci će sve više sprječavati prirodne psihopate da razviju učinkovite metode kontrole i suočavanja. To smo vidjeli šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća u Sjedinjenim Državama, onda kada je zemlja odjednom bila preplavljena serijskim ubojicama i serijskim silovateljima.
Vratimo se na masovni problem trgovine ljudima. Mnoga zlostavljana djeca, koja izbjegnu smrt, odrastaju s uništenim emocionalnim sustavima. Postaju psihopati, koje onda kriminalne organizacije često koriste kao mučitelje i ubojice. Problem trgovine djecom i zlostavljanja, dakle, stvara ogroman broj psihopata, koji ubojstva i sadističku torturu doživljavaju kao nešto sasvim normalno. Dovoljno je pogledati meksičke narkokartele i povezane kriminalne skupine da bi se vidjelo kako to funkcionira.
Sada dolazimo do stvarne motivacije za psihopatsko nasilje i sadizam.
Iako su psihopati sposobni za ležerno nasilje, često kada ih netko zapošljava u tu svrhu, njihovo 'osobno' nasilje i povezani sadizam imaju određeni uzrok. Emocije se razlikuju po snazi, neke su prolazne i lako ih se odbacuje, dok je drugima teško odoljeti ili ih zaustaviti, prije nego što ispune svoju svrhu. Agresija i seks se ne nazivaju bez razloga 'nagonima'. Oboje je teško zaustaviti, onda kada se jednom pojave.
Ako mehanizmi kontrole i suočavanja ne funkcioniraju, ili se nagoni ne mogu nekako kanalizirati, njihov nedostatak razrješenja postaje nepodnošljiv. Jedino što može ublažiti bol i kaos jest djelovanje na isti način. Ako psihopat npr. nekoga ubije, ili počini bilo koji drugi oblik nasilja - možemo reći kako će se njegova emocija/nagon - 'razriješiti'. Psihopat će ovako što doživjeti kao veliko emocionalno oslobađanje, te će se njegov um na neko vrijeme smiriti.
Kako bi bolje razumjeli ovo oslobađanje, možete pogledati neki od onih kiropraktičkih videa na YouTubeu, gdje pacijent doživljava emocionalno oslobađanje nakon godina boli, i počne plakati. To je otprilike ono što se događa psihopatu kada počini čin nasilja, posebno ako je nasilje isplanirano i/ili ritualizirano.
Ovo oslobađanje je glavni psihološki i fizički motiv za ponovljeno psihopatsko nasilje. Također je glavni motiv za sadističke činove, posebno formalizirane/ritualizirane. Ako imamo veliki broj psihopata na slobodi, možemo očekivati mnogo 'specijaliziranog' i ritualiziranog mučenja i sadizma.
Prije nego što prijeđemo na narcisoidni/sociopatski sadizam, vrlo je važno razumjeti razliku u motivaciji između to dvoje.
Psihopat čini nasilna i sadistička djela kako bi ublažio bol i stabilizirao svoj um (ili zato što mu je to rečeno); dok narcis/sociopat to čini isključivo radi užitka. Sadizam je kod narcisa/sociopata jednak gurmanu koji uživa u finoj hrani i vinu, ili ovisniku koji uživa u heroinskoj dozi. To je razlika između traženja prestanka boli i traženja užitka.
Ako sadizam definiramo kao uživanje u tuđoj patnji i poniženju, onda je narcisoidni/sociopatski sadizam prava stvar, a ne psihopatska verzija. Sve ovisi o definiciji.
Narcisoidni/sociopatski sadizam
Prvo što treba učiniti jest objasniti zašto su narcisi i sociopati u istoj skupini. Počnimo s opisom onoga što je sociopat.
Narcisoidni sociopat
Iako se čini kao da razlika između psihopata i sociopata zbunjuje većinu psihologa, ona je zapravo prilično jasna. Koristeći primjere iz pop kulture, možemo reći kako je Dexter Morgan psihopat, dok je Tony Soprano sociopat. Oba ova lika su relativno dobro napisana i prikladna su za demonstraciju ove razlike, koja je ogromna.
'Prirodni' sociopat je osoba koja se rađa s oštećenim i 'negativnim' emocijama, koje stvaraju mentalne posljedice za nasilno ponašanje. To uključuje: krivnju, sram, ili slično. Istovremeno, druge emocije su općenito aktivne, za razliku od psihopata. Sociopat je, stoga, vrlo emocionalna osoba i bez kajanja; a psihopat uopće nema emocija, niti krivnju i sram, osim osnovnih nagona.
Također, čini se kako su 'negativne' emocije nužne za pravilan razvoj svih ostalih emocija. U nedostatku tih emocija, sociopati su skloni biti emocionalno nezreli, površni i nepredvidivi. Mnogi od njih su, u osnovi, poput zlobne djece.
Sociopati imaju aktivan cijeli emocionalni spektar, što znači da mogu imati emocionalni aspekt osobnosti. Mogu biti emocionalno nabijeni ili ne, te, naravno, imati visoku ili nisku samosvijest. Drugim riječima: oni mogu biti narcisi, uz to što su i sociopati - što psihopati, zapravo, ne mogu biti. Psihopatima jednostavno nedostaju emocije koje su potrebne za pravi narcizam.
U kontekstu sadizma: glavna razlika između sociopata i narcisa jest u tome što sociopat ima ograničenu ili nikakvu savjest, dok narcis ima savjest. Kako bi počinio nedjela, narcis mora racionalizirati svoju savjest, dok sociopat to ne mora učiniti. Ipak, narcisoidni sociopati će uvijek pokušati racionalizirati svoje postupke, kako bi zaštitili svoj prenapuhani i samopravedni model sebe, baš kao što to čine i narcisi. Razlika se može svesti na sljedeće: sociopat (narcisoidni ili neki drugi) će ubiti, dok će narcis pokušati manipulirati nekim neka ubije za njega.
Za narcisoidne sociopate se može reći da su na kraju narcisoidnog spektra. Oni su vjerojatno najzločestija vrsta osobe koju možete pronaći. Npr. rođeni pedofili su, općenito, narcisoidni sociopati. Oni su grabežljivi, manipulativni i samopravedni; oni zavaravaju sami sebe i vjeruju kako je ono što rade zapravo normalno, a da nikada ne osjećaju kajanje za štetu koju počine.
Suština narcisoidnog sadizma
Narcizam se definira kao poremećaj osobnosti, što nije sasvim točno. Narcizam je više koherentna osobnost, nego što je devijacija ili patologija. To je rezultat načina na koji su mozgovi nekih ljudi postavljeni, i kako se na njih može dalje utjecati u sve većim stanjima njihove sumanutosti. Narcizam je inherentno uvjerenje kako ste superiorniji od drugih, bilo moralno ili intelektualno, ali najobičnije bez ikakve superiornosti. Kod narcisa ovakav 'model sebe' koegzistira s velikim utjecajem emocija na narcisoidnu samopercepciju, ali i percepciju drugih. Jednostavno rečeno: ovakva kombinacija prisiljava narcisa da samoga sebe uvjeri u svoju superiornost ponižavajući druge, time prima emocionalnu dozu kao nagradu. To stvara osobu koja je, u biti, 'ovisnik o ugnjetavanju', sumanutog pogleda na svijet, prvenstveno namijenjenog opravdavanju vlastite samopercepcije i ponašanja.
Ključni dio ovog opisa je u riječi 'ovisnik'. Kada narcis ponižava druge, doživljava 'kemijsku' nagradu, poput one od narkotika. Uzmimo primjer koji je vjerojatno svima poznat.
Narcisoidna supruga neprestano bocka i provocira svog muža, sve dok on ne poludi i ne učini nešto što nije smio učiniti. U tom trenutku je žena pobijedila. Stvorila je situaciju gdje je njen muž očajan zbog svojih postupaka, i osjeća se užasno. Njegova užasna situacija joj daje moć nad njim. Nakon toga će iskusiti 'radosni' osjećaj, onda kada razmišlja o situaciji, ili iskoristi svoju moć. Njen muž, u biti, postaje izvor droge za nju. Nadalje, ovakav osjećaj pojačava njen narcizam i teži ga time i pogoršati, prisiljavajući je da koristi još drastičnije metode, kako bi zaradila sve veću dozu.
Jednostavno rečeno: žena stvara patnju svom mužu za vlastito zadovoljstvo. To je definicija sadizma.
Dakle, da li je narcizam jednostavno ekvivalentan sadizmu? To ovisi o tome kako odlučite definirati sadizam. Narcizam, kao i rezultirajući sadizam, ima širok spektar; kako postaje sve teži, tako se i priroda zlostavljanja drastično mijenja. Možete definirati svo narcisoidno ponašanje kao sadističko, ili možete definirati točku u kojoj ono jasno prelazi u sadizam. Uskoro ćemo detaljnije pogledati ovaj proces.
Ipak, činjenica ostaje: fizički i psihološki 'mehanizam nagrađivanja', ali i superiorni način razmišljanja koji stoji iza narcizma, također motiviraju sadizam. Mehanizam motiva/nagrađivanja, za blagu pasivno-agresivnu manipulaciju, kakvu vidimo u trećini ili više svih brakova i veza, u biti je isti kao i kod sadističkog mučenja djeteta ili odrasle osobe. Razlika je uglavnom u stupnju, a ne u kvaliteti.
Razumno i sigurno možemo reći kako je ne-psihopatski sadizam podjedinica narcizma.
Prije nego što nastavimo, moramo imati nešto važno na umu: nisu sva zlostavljanja i mučenja motivirana sadizmom. Da bi se to smatralo sadizmom, počinitelj mora uživati u onome što radi.
Sadistički spektar
Narcisoidno ponašanje, koje je usmjereno na podizanje samopercepcije, ima vrlo širok raspon. Njegovi najblaži i najčešći oblici su: osnovno ugnjetavanje (poput 'zabrane' drugima da govore ili rade određene stvari), i ugnjetavanje/manipulacija korištenjem pasivno-agresivnog ponašanja i mentaliteta žrtve. Ovo ponašanje je kompulzivno i ne mora nužno biti izričito namijenjeno nanošenju štete. Međutim, od tada metode postaju sve mračnije, uz razne vrste manipulacija, gaslightinga i raznim vrstama zlostavljanja, fizičkog i emocionalnog.
Svrha ponašanja prelazi iz kompulzivne potrebe za održavanjem samopercepcije u namjerno nanošenje štete. To znači sljedeće:
1. Blaži oblici narcizma su kompulzivni i narcis neće biti svjestan što radi. Čak niti gore spomenuta supruga ne shvaća da se bavi blago sadističkim ponašanjem.
2. U nekom trenutku narcis postaje svjestan svog užitka pri omalovažavanju drugih. Ta se svijest uvijek racionalizira, ali je i dalje prisutna. Rezultat je u tome da će se narcis aktivno početi fokusirati na nasilno ponašanje, kako bi primio 'kemijsku' nagradu, koja slijedi nakon poticaja ega. To rezultira eskalacijskom spiralom, gdje se zlostavljanje povećava i postaje sve maštovitije.
3. Kako eskalacija napreduje, priroda zlostavljanja će se mijenjati. Zlostavljanje je sada postalo izravno povezano s 'euforijom', koju narcis doživljava od zlostavljanja, i narcis je toga svjestan. Drugim riječima: što je zlostavljanje teže, to je euforija veća.
4. Na kraju: rezultira eksplicitnim fokusom nanošenje štete žrtvi. Ono što se prije smatralo 'stavljanjem ljudi na njihovo mjesto', ili 'kažnjavanjem' (ili nečim sličnim), sada se pretvorilo u nanošenje izravne štete ljudima. Ta šteta može biti psihička, fizička ili oboje.
Zatim, tu je i priroda sadističkog zlostavljanja. Narcisi su emocionalno nabijene osobe, koje pridaju veliku važnost fizičkom aspektu i fizičkim senzacijama. U skladu s tim, oni također imaju tendenciju biti seksualnije nabijeni od drugih. Što je narcizam ekstremniji, to su skloniji biti više fizički i seksualniji. Rezultat: kako sadizam postaje ekstremniji, sve će više naginjati fizičkom i seksualnom zlostavljanju. Najekstremniji narcisoidni sadisti su pretežno seksualni sadisti.
Čini se kako se menadžersku klasu djelomično bira na temelju narcizma, uz ekstremne osobe koje se uspinju na sam vrh. Stoga bi se očekivalo mnogo seksualnog sadizma u tom dijelu naših društava. Za to postoje neki dokazi.
Iako su gore navedeni koraci predstavljeni kao proces, nije uvijek tako. Neki ljudi, uključujući narcisoidne sociopate, mogu ući u proces u fazi 2-3, a zatim prijeći u fazu 4. Većina narcisa ostaje u fazi 1 tijekom cijelog života, ili će prijeći u fazu 2 i tamo ostati. Neki će započeti u fazi 1 i prijeći u fazu 4. Taj proces varira.
Ovdje se vraćamo na ono o čemu se ranije raspravljalo: da li je svaki narcizam, po definiciji, sadizam? To možemo promatrati ili kao eskalaciju narcističkog sadizma od početne faze do ekstrema, ili kao prijelaz iz narcizma u sadizam. Izbor je na vama.
Prije nego što nastavimo, prikladno je istaknuti kako sadizam u fazama 3-4 ima određenu logiku, s gledišta sadista. Činjenica što je fokus sada na šteti, gdje veća šteta znači bolji 'euforičan osjećaj', slijedi dalje će to utjecati na preferencije žrtve. Razlog zašto mnogi tvrdokorni sadisti (uključujući seksualne sadiste) preferiraju djecu jest njihova vrijednost. Što je veća vrijednost žrtve, to je veća šteta koju možete učiniti. Što je veća šteta koju možete učiniti, to je veće zadovoljstvo.
Djeca za njih imaju najveću vrijednost iz dva glavna razloga:
1. Nevina su. Nemaju nikakvih nedjela koja bi im mogla umanjiti vrijednost, za razliku od odraslih.
2. Imaju život pred sobom. Stoga, može im se oduzeti doslovno sve što bi im se moglo dogoditi u životu. Osim toga, svi oko djeteta, uključujući obitelj i prijatelje, također mogu biti uništeni. Ova matematika je vrlo privlačna narcisoidnom sociopatu.
Općenito, nevinost i mladost su poput mačje metvice za najtoksičniji dio narcisoidnog/sociopatskog spektra, jer se ovdje može nanijeti najveća šteta.
Problem savjesti
Sada prelazimo na društvene posljedice sadizma. To je veliko i složeno pitanje, koje će se ovdje samo minimalno dotaknuti. Međutim, postoji jedno važno pitanje vezano uz narcistički sadizam, koje ima ogroman utjecaj na društvo i slabo je shvaćeno.
Definicije i mjerenja narcizma se temelje na 'teoriji' koja ne pretpostavlja pravilno razdvajanje narcisa i sociopata/psihopata. Umjesto toga, psiholozi ove dvije skupine vide kao djelomično 'spojene', te ih opisuju koristeći modele poput 'tamne trijade' ili 'tamne kvadricepcije'. Također, stavljaju ih pod kišobran izuzetno nejasnog 'Antisocijalnog poremećaja osobnosti'. To znači: kada psiholozi ove skupine 'mjere', nikada ne znamo točno što (ili tko) se zapravo mjeri. Sumnjam kako većina istraživanja, koja su smišljena za identifikaciju narcisa - zapravo identificiraju sociopate, a ne narcise. Nedostatak razdvajanja i jasnoće izuzetno je nekorisan, kada je u pitanju razumijevanje ovih 'stanja' i njihovih učinaka na društvo.
Daleko najveći problem za društvo jest činjenica da narcisi, uključujući narcisoidne sadiste, imaju savjest. Narcisi nisu amoralni ljudi bez 'empatije' ili suosjećanja. To znači da kod narcisa i narcisoidnih sadista postoji stalni sukob između prisile da povrijede druge i njihove savjesti. To jest ono što narcizam i narcistički sadizam pretvara u društvenu silu. To također znači - kada narcisi 'potonu' u sadizam, njihova savjest postaje glavni problem. Mnogo toga rade, osobno i na društvenoj razini, zbog neutraliziranja problema.
Granice racionalizacije i potraga za sadističkom slobodom
Za razliku od sociopata i psihopata, narcisi (i narcisoidni sadisti) imaju potpuno funkcionalne emocionalne sustave. Točnije, sve funkcionira, ali ne sasvim normalno. Među stvarima koje funkcioniraju su emocije koje stvaraju negativne posljedice za amoralno ponašanje, tj. savjest.
Upravo ta činjenica uzrokuje jednu od najvećih karakteristika narcizma - a to je njihova stalna racionalizacija vlastitih postupaka i uvjerenja. Svaka zla stvar mora biti racionalizirana jer će inače imati posljedice za njih. Za narcise, racionalizacije su alati za neutralizaciju savjesti , kao i za održavanje iluzije vlastite superiornosti.
Kako narcisi postaju sve sadističniji, njihove postupke je sve teže racionalizirati. Lako se može racionalizirati gaslighting vlastite supruge, ali racionalizacija seksualnog zlostavljanja i ubojstva djeteta je druga stvar. Nešto na toj razini izuzetno je teško racionalizirati.
To je ono što često ograničava djelovanje narcisoidnih sadista na to da budu 'gledatelji', a ne 'izvršitelji'. Bez savjesti, sociopati i psihopati imaju slobodu o kojoj narcisoidni sadisti mogu samo sanjati. To rezultira 'podjelom rada' u kojoj sociopati i psihopati obično počine zločine. Oni provode zlostavljanje i ubojstva, te snimaju videozapise zlostavljanja i ubijanja - dok su narcisoidni sadisti obično konzumenti.
Za narcisoidne sadiste, savjest je jednaka ropstvu. Ona ih sprječava da budu slobodni činiti što žele. Njihova potpuna mržnja prema fiksnom moralu je dijelom rezultat ovog tereta koji nose. Sumnjam da neki od njih zapravo i zavide narcisoidnim sociopatima, jer oni samo trebaju opravdati svoju percipiranu superiornost prema sebi, ali ne i svoje postupke.
Ali, postoji metoda za prevladavanje tiranije savjesti – i postizanje sadističke slobode.
Normalizacija i pomoć
Apsolutno ključni element narcizma jest niska samosvijest (niska samosvijest). To sprječava narcisa u točnoj samoprocjeni. Ali, ima i druge posljedice: kod ljudi s niskom samosvijesti postoji manja vjerojatnost dobro formiranog 'unutarnjeg' moralnog sustava. S druge strane, ljudi s visokom samosvijesti imaju tendenciju imati fiksni moral, koji je utemeljen na tradiciji, religiji, ili nečemu što se smatra nepromjenjivim i ne može se kompromitirati. Ubijanje je pogrešno, osim u vrlo dobro definiranim situacijama, a to se ne mijenja lako s duhom vremena.
Međutim, ljudi s niskom samosvijesti skloni su temeljiti svoj moral prvenstveno na društvenim normama. Drugim riječima, njihov moral dolazi izvana. Ako promijenite društvene norme, možete vrlo brzo promijeniti i njihov moral. Ono što je danas nemoralno (i uzrokuje kajanje) sutra može biti moralno (i ne uzrokuje kajanje). Ako 'društvo' odluči kako netko nije pravi čovjek, npr. usvojeno dijete, te ga je stoga u redu ubiti, to se odjednom može učiniti bez kajanja. Drugim riječima, kajanje je kontrolirano onim što je prihvatljivo 'drugima'. Narcisi i narcisoidni sadisti, u biti, prepuštaju svoju savjest društvu.
Ovo jest rješenje za tiraniju savjesti od koje pate narcisoidni sadisti. Jednostavno preoblikujete društvo kako bi stvari koje želite činiti - učinili prihvatljivima. Kada postanu normalizirane i prihvatljive, neće biti kajanja kada ih provodite. Ovdje je sadizam postao društvena sila. Ta sila je potraga za slobodom za narcisoidni/sadistički dio društva.
Ovo možda zvuči pomalo fantastično, ali uzmite u obzir prirodu društvenih trendova, kao i brzinu kojom su transformirali društvo. Njihova ekstremna priroda i gotovo očajnička hitnost da ih se progura je, blago rečeno, sumnjiva. To nisu organski trendovi koje je donijela 'modernost'. Oni se konstruiraju i nasilno guraju.
Pogledajmo neke primjere:
Normalizacija ubijanja beba je jedan od nevjerojatnih trendova u zapadnim društvima. Nekoliko zemalja i saveznih država sada je odobrilo 'prekid' trudnoće do poroda. Sljedeći korak, koji se promiče, jest dopuštanje 'prekida' nakon poroda, možda mjesec ili tri mjeseca. Kada se ovo normalizira, što će spriječiti daljnje proširenje na godinu dana ili više? Ono što se ovdje događa je društvena manipulacija kojom se djecu definira kao ne-osobe; pa, onda, ako želite ubiti jedno dijete, nema potrebe za kajanjem. Ovo je veliki korak prema slobodi za narcisoidne sadiste.
Normalizacija pedofilije je izrazito očit trend u zapadnim društvima. Svi želimo biti prihvaćeni, a ne progonjeni, a to se odnosi i na narcisoidne sadiste i sociopatske pedofile. Nitko nije slobodan, osim ako nije slobodan od progona, znate. Još jedan veliki skok za sadiste prema slobodi.
Sustavno umanjivanje vrijednosti ljudskog života vrlo je vidljivo u popularnoj kulturi, posebno u filmovima i TV emisijama. Mnogi filmovi sada to guraju kao svoju glavnu temu, slično kao što se "buđenje" guralo prije Trumpa. Pogledajte filmove poput 'Squid Game', 'Mickey 17', ili npr. sve filmove o zombijima. Ovo je masovni projekt desenzibilizacije, čiji je cilj natjerati ljude da prihvate kao normalno - masovna ubojstva i brutalnost. To znači: ukoliko se bilo što o zlostavljanju žrtava (od sadista) pojavi u vijestima, ljude neće biti ni briga. Dobar primjer je ravnodušnost većine ljudi prema masakru u Gazi. Još jedan korak prema slobodi za sadiste!
Normalizacija ležernog sadizma je spomenuta na početku ovog eseja. Svi želimo javno biti slobodni, bez da nas se osuđuje, zar ne? Sadisti također. Još jedan korak naprijed!
U ovom trenutku možda mislite kako je broj okorjelih narcisoidnih sadista, sociopata i psihopata premalen, pa se ne bi mogla olako stvoriti društvena sila poput ove. Uostalom, ovo je samo mala skupina. Ili, ipak nije?
Ne znamo koliko njih zapravo ima, jer definicije korištene za mjerenje njihovog broja nisu jasne. Ipak, gruba procjena je čak oko 3% stanovništva, negdje čak i 5%. To ne govori cijelu priču, jer ova skupina ima zaštitnike, pomagače i svoje štovatelje među narcisoidnim dijelom stanovništva. Udio tih ljudi na Zapadu je najvjerojatnije između četvrtine i trećine stanovništva.
Uz to, naša menadžerska klasa je većinom narcisoidna, što znači kako - ne samo da možda trećina stanovništva podržava sadističke društvene trendove – nego ih većina i vlada u zapadnim društvima.
Učinci sadizma na zapadna društva daleko su veći od ovih primjera. Učinci su podmukli i suptilni, te ih nalazimo posvuda.
Problem je što desenzibilizacija djeluje tako da to zapravo - ne primjećujemo.
Hvala na čitanju.
BY: Gaius Balthar
Add comment
Comments