Židovi su bili odgovorni za dugi popis zločina u Sovjetskom Savezu. Sama veličina zločina počinjenih u tom razdoblju je zapanjujuća.

U nekim krugovima je vrlo dobro poznato kako su Židovi bili odgovorni za dugi popis zločina u bivšem Sovjetskom Savezu. Sama veličina zločina, počinjenih u tom razdoblju, je zapanjujuća. Između 1917. i 1953. godine su milijuni Rusa tpili uhićenja, mučenja i ubojstva; milijuni su stradali u Gulagu; još više milijuna je umrlo zbog od države organiziranog izgladnjivanja. Među ljudima koji su odgovorni za te strahote bilo je poprilično puno Židova.

Ipak, veza između određenih počinitelja i određenih zločina često je nejasna. Ovaj rad ima za cilj ocrtati vezu između određene skupine Židova i posebno ozloglašenog masakra: onog na Krimu, krajem 1920. godine. Kao pozadinu, pogledati ćemo u karijeru jednog od glavnih aktera u ovoj tragediji, izrazito fanatične boljševičke Rozalije Zemljačke.

Ova žena, odvratna tvrdokorna komunistkinja, imala je dugu revolucionarnu karijeru. U pokret se uključila kao mlada žena, 1896. godine. Pridružila se Lenjinovoj boljševičkoj frakciji, sudjelovala u revolucijama 1905. i 1917. godine, djelovala kao politički komesar vojski tijekom Ruskog građanskog rata, a kasnije je napredovala i pod Staljinovim režimom, koji se tako dobro podudarao s njezinim vlastitim uvjerenjima. Dobila je najviše državne počasti i umrla je prirodnom smrću - što je bilo pravo postignuće za to doba - 1947. godine. Pokopana je na Crvenom trgu, uz druge vodeće osobe režima. Izvršila je masakr koji je tema ovog eseja 1920. godine, na kraju Ruskog građanskog rata, kada ju je Lenjin poslao na Krim, s grupom drugih visokorangiranih Židova, neka likvidira elemente koji su bili neprijateljski raspoloženi prema komunističkoj vlasti.

Povjesničari vjeruju kako je broj poginulih - u samo nekoliko mjeseci - iznosio više od 50 000 ljudi. Pogledajmo okrutnu skupinu komunističkih Židova i veliku tragediju koju su nanijeli narodu Krima.

Rozalia Zemliachka

Rani život. Rozalia Samoilovna Zalkind, koja je kasnije za sebe uzela ime Zemliachka ("Zemljanka"), rođena je 1876. godine, u židovskoj obitelji. Njen otac, Samuil Markovich Zalkind, bio je bogati trgovac sa sjedištem u Kijevu. Obitelj je simpatizirala rastući ruski revolucionarni pokret - koji je u velikoj mjeri bio židovski - i svi su se sinovi i kćeri pridružili revolucionarnim strankama. Kada je car Aleksandar II., 1881. godine, postao žrtvom zavjere u kojoj je Židovka igrala ključnu ulogu, obitelj Zalkind odobravala je ovo ubojstvo i možda je imala neku daleku vezu s kraljeubojicama."Kasnije te godine je policija pretražila njihovu kuću, tražeći ilegalne pamflete.“ Kao djevojčica, Rozalia je svjedočila uhićenju dvojice braće, zbog revolucionarne aktivnosti.

Rozalia je pohađala gimnaziju u Kijevu, koju je završila u 15-toj godini. U to vrijeme, prerano zrela revolucionarka, pod utjecajem svoje starije braće, već se smatrala populistkinjom, ali ubrzo je prešla na marksizam, proučavajući potrebne tekstove. Vrlo je vjerojatno kako je prešla na marksizam, jer je populistički pokret naglašavao povezanost s ruskom kulturom i seljacima; dok je ona, kao Židovka, puno više simpatizirala s internacionalističkim i "znanstveno"-marksističkim modelom. Također je identificirala industrijske radnike kao one koji imaju veću vjerojatnost da će se sami pobrinuti za uništenje postojećeg poretka, za razliku od seljaka. Poput Marxa i mnogih drugih radikala, krenula je od imperativa revolucije i prema teškom položaju radnika, a ne obrnuto.

Rozalija kao mlada revolucionarka, privlačna i ženstvena

Revolucionarna karijera. Otac ju je poslao u Lyon na studij medicine, ali se do 1896. godine vratila se u Rusiju; izvori nisu suglasni oko toga da li je stekla diplomu. Posvetila se, tijelom i dušom, revolucionarnom pokretu. Te je godine debitirala kao marksistica. Govorila je na tajnom sastanku o "radničkom pokretu u zapadnoj Europi“. Ubrzo nakon toga je uhapšena i poslana u zatvor, gdje je još marljivije proučavala marksizam.

Zemljačkina karijera kao socijaldemokratkinje je započela (ruska socijaldemokratska radnička partija je kasnije postala Boljševička partija). Provela je više od dvije godine u zatvoru (1899.–1901.) i izašla kao okorjela komunistkinja, stav oko kojega se,  očito, nikada nije pokolebala. Razvila je neumoljivu personu i koristila pseudonim Tverdokamennaja, "Tvrda kao stijena". Drugo ime koje je koristila u komunističkom podzemlju je bilo "Demon“, što nas tjera na razmišljanje što ove mlade žene proživljavala. 

Ubrzo je privukla pozornost Nadežde Krupske, Lenjinove supruge, koja je pomagala u vođenju partijskih operacija.

Lev Bronshtein, koji se ubrzo počeo nazivati ​​"Trocki", poslao je sjajan izvještaj o svojoj prijateljici Rozaliji, hvaleći njezin revolucionarni temperament i energiju, iako je također upozorio kako je vrlo dominantna i da joj nedostaje takta. Krupskaja (Lenjinovi su bili u egzilu u Zapadnoj Europi, a Partija je bila ilegalna u Rusiji) poslala je Rozaliju neka organizira podzemnu partijsku grupu u Odesi. Ubrzo je "Zemljačka postala vođa u ilegali. Do ožujka 1903. godine, Odeski partijski komitet bio je čvrsto u rukama [pro-Lenjinove grupe], a ona je izabrana za njihovu delegatkinju na nadolazećem Drugom partijskom kongresu... Zemljačka se pokazala kao dominantna, energična i marljiva."

Prijatelj Zemliachke, Lev Bronštajn-Trocki

Sredinom 1903. godine je Zemljačka bila prisutna na sudbonosnom Drugom kongresu Ruske socijaldemokratske radničke partije (RSDLP) u Bruxellesu. Osnivački kongres je održan 1898. godine u Minsku i, u biti, pod pokroviteljstvom Židovskog radničkog Bunda, koji je bio daleko najveća socijalistička organizacija u Rusiji. Četiri od devet delegata na tom kongresu su bili Židovi. Od četrdeset tri delegata koji su prisustvovali Drugom kongresu, dvadeset njih su bili Židovi.

Sve dok je belgijska policija nije deportirala, Zemljačka je uspjela upoznati Lenjina i Krupsku, te sudjelovati u raspravama gdje je  podržavala Lenjinovu, odlučno ne-marksističku, ideju o formiranju male zavjereničke skupine profesionalnih revolucionara, koji bi "vodili" radne mase neka se napiju iz pravog izvora: iz nasilne revolucije.

Lenjinova nepopustljivost po tom pitanju je dovela do gorkog prekida s ortodoksnijim marksističkim umjerenjacima, koji su postali poznati kao menjševici ("manjina“). Lenjin je dobro iskoristio povoljan glas o sebi tijekom rasprava, kako bi svoju frakciju proglasio boljševicima, odnosno "većinom“. Podjela na dvije skupine je potrajala zauvijek, a Zemljačka se u potpunosti posvetila Lenjinu. Ostali koji su se pridržavali Lenjina su bili: Josif Staljin, Jakov Sverdlov i Lev Kamenjev (pravo ime Rosenfeld), trojica muškaraca predodređena za naslovne uloge. Trocki se, međutim, udaljio s menjševicima, pa se zatim osamostalio (bio je poznat po arogantnosti), sve dok se ipak nije ponovno priključio Lenjinu, neposredno prije Boljševičke revolucije (studeni 1917.). 

Nakon Kongresa, Centralni komitet je Zemljačku kooptirao kao članicu, potičući novu istaknutu ulogu. Bila je jedna od najvažnijih boljševika koja je radila po Rusiji, kao Lenjinov agent. Bavila se političkim radom u Sankt Peterburgu, te je bila prisutna na sastancima boljševika u Švicarskoj i Londonu. Snažno se istakla u raspravama o politici na tim sastancima, poticala snažnije mjere za izgradnju Partije i ubrzanje revolucije, ne ustručavajući se oštro odgovoriti onima s kojima se nije slagala.

U međuvremenu, Revolucija 1905. godine je bila u zamahu. Nakon svađe s članovima stranke u Sankt Peterburgu, Rozalija se preselila u Moskvu i postala tajnicom Moskovskog partijskog komiteta, što ju je učinilo jednom od vodećih boljševika u gradu. Protivila se ovom ustanku, jer je mislila da će propasti. No, kada je u prosincu započeo štrajk i pobuna, "borila se na barikadama" i napadala oklopna vozila u uzaludnoj borbi protiv moćnih vladinih snaga, koje su poslane da uspostave red. Interesantno je što su izvori o Zemljački frustrirajuće rijetki; čak i Barbara Evans Clements, koja je koristila ruske izvore, daje malo detalja: "borila se na barikadama" je sve što dobivamo. Članak na ruskom jeziku kaže da je pucala iz oružja tijekom pobune.

U represiji vlade, koja je nakon ovog ustanka uslijedila, Zemljačka je uhićena i zatvorena u Sankt Peterburgu. Oboljela je od tuberkuloze (od koje je njen suprug, Schmuel Berlin, umro 1902.) i srčane bolesti, a vlada joj je odobrila otpust iz zatvora zbog medicinskih razloga. Otišla je u inozemstvo (1909.), gdje je i ostala do izbijanja Prvog svjetskog rata, boravila je uglavnom u Švicarskoj. Barbara Evans Clements kaže da je izbjegavala svaki kontakt s drugim emigrantskim revolucionarima (kojih je onda bilo na tisuće u zapadnoj Europi), ali drugi izvor opet govori kako je blisko surađivala s Lenjinom. "Bila je duboko depresivna zbog ishoda ustanaka 1905. godine, te je krivila svoje drugove, koji su, po njezinom mišljenju, propustili veliku priliku te  revolucionarne godine...“. U Rusiju se vratila tek 1914. godine, nastavljajući stranački rad u Moskvi, ali u tišini.

Nakon što je februarska revolucija, 1917. godine, srušila cara, ona je podržala Lenjinove radikalne zahtjeve za "svu vlast Sovjetima“ i trenutno povlačenje iz rata protiv Njemačke. U to vrijeme su gotovo svi socijalisti, uključujući i većinu boljševika, pretpostavljali kako je cilj ove revolucije bio podrška novoj demokratskoj Privremenoj vladi i priprema za Ustavotvornu skupštinu, i naknadno,  formiranje ustavne republike. To bi (prema marksističkoj teoriji) predstavljalo "buržoasku revoluciju“, koja bi ondašnjoj Rusiji, sa malim industrijskim kapacitetima, bila potrebna zbog razvoja naprednog kapitalističkog sustava, ali i kako bi utrlo put marksističkom dijalektičkom obračunu između "potlačenih radnika" i "kapitalista".

Međutim, to bi moglo potrajati desetljećima, a Lenjin nije bio spreman čekati; kao ni Trocki, a niti Zemljačka. Uvidjeli su kako je  Privremena vlada slaba, te kako imaju moć u svojim rukama kako bi preuzeli vlast. Ona težina, koju su davali marksističkoj dogmi u svojim spisima i retorici, isparila je onaj tren kada su naslutili mogućnost preuzimanja vlasti. "Do sredine ljeta [Rozalija] je pozivala Moskovski partijski komitet neka prikupi oružje i organizira miliciju u pripremi za preuzimanje vlasti.“

Lenjin i Trocki potaknuli su nevoljne boljševike u Petrogradu neka učine isto. Čim je Trocki preuzeo vlast u Petrogradu, u studenom, boljševici u Moskvi su pripremili puč, tako što su osnovali Vojno-revolucionarni komitet (po uzoru na onaj u Petrogradu) koji bi predvodio puč. Tajnik ovog Komiteta je bio Arkadij Rozengolc i čini se kako je odigrao vodeću ulogu u ustanku. Zemljačka je predvodila preuzimanje vlasti u jednom od gradskih okruga (opet, nema više detalja). Nakon nekoliko dana borbi su pučisti savladali male odrede koji su branili Privremenu vladu i dva su glavna grada Rusije tako pala su u ruke boljševika, uglavnom zahvaljujući židovskoj inicijativi.

Zemliachka (Zemljačka) u revoluciji. Veći dio 1918. godine je radila u Moskovskom partijskom komitetu. Lenjin je u ožujku preselio glavni grad iz Petrograda u Moskvu, pa se sva vlast nadalje tamo i koncentrirala. Cijelu se tu godinu boljševički režim suočavao sa ogromnim problemima: građanski rat se rasplamsavao na nekoliko frontova, gospodarstvo je praktički stalo, vladali su i masovni unutarnji nemiri. Stanovništvo je bilo gladno i nezaposleno. Također, bili su ljuti što su ih komesari i Židovi maltretirali i pljačkali, i nisu se bojali to reći. Razjareni radnici su nekoliko puta na masovnim skupovima vikali na Grigorija Zinovjeva, židovskog šefa Petrograda (pravo ime Radomyslski).

Ovo nije bio izolirani incident. Lenjin je pokušao smiriti radnike u Petrogradu, ali je "izviždan na pozornici, zajedno sa Zinovjevim, uz povike 'Dolje Židovi i komesari!'“. Čak su se i jedinice Crvene armije bunile, provodile su pogrome i zahtijevale uklanjanje Židova iz vlade.

Sve je to pridonijelo stvaranju opsadnog mentaliteta među boljševicima, koji su do kraja ljeta već pribjegavali masovnim pogubljenjima i otvaranju koncentracijskih logora. Nekoliko atentata na boljševičke dužnosnike (obojica su bili Židovi), uz pokušaj atentata na Lenjina, izazvali su boljševiči režim da pokrene grozno i dugo krvoproliće, Crveni teror, koje je započelo u rujnu. Ovaj se crveni teror prelio u cijelu zemlju, pogoršao Građanski rat koji je potrajao do 1920. godine.

Zinovjev-Radomyslski, šef Petrograda

U takvoj atmosferi, dok je boljševički režim bio u ozbiljnoj opasnosti, Zemljačka se odlučila pridružiti borbi za osiguranje budućeg socijalističkog Elizija. Zatražila je premještaj na frontu kako bi se borila protiv Bijelih armija, koje su se borile protiv boljševika. Međutim, kako je imala tada 42 godine, ona nije namjeravala voditi ljude u bitku. Što je mogla učiniti sredovječna boljševička žena? Pa, mogla je biti politička komesarka u Crvenoj armiji. Na taj je način izravno mogla vojnicima govoriti o politici, nadzirati operacije i zapovijedati časnicima. Također, mogla je narediti pogubljenje svakoga tko se protivio vladavini "Židova i komesara". Budući da nisu vjerovali seljacima i bivšim carskim časnicima, koji su sačinjavali njihovu vojsku, boljševici su stvorili sustav političke kontrole nad vojnim jedinicama: stvorili su političke komesare.

U glavne vojne jedinice su ugradili pouzdane stranačke ljude, koji bi provodili političku indoktrinaciju trupa i kontrolirali časnike. Zapravo, operacije su se mogle odvijati samo uz odobrenje komesara, koji je bio ravnopravan po statusu zapovjedniku i koji je supotpisivao sve naredbe. Ne treba ni spominjati kako je veliki broj ovih političkih komesara - bili Židovi.

Između kraja 1918. i kraja 1920. godine, Zemljačka je obnašala istaknutu ulogu komesara dviju armija: 08. i 13. armije, koje su (obje) djelovale na Južnom frontu u Ukrajini. U toj je ulozi vodila „politički odjel“ od desetak ili više aktivista, te je imala ogromnu moć nad gotovo 80 000 boraca, praktički je bila izjednačena sa zapovjednim generalom. Imala je ovdje priliku pokazati svoj fanatizam i energiju, u ovoj ključnoj areni Građanskog rata, nosila je mušku odjeću i kožnu jaknu kako bi prikazala koliko je ona jaka boljševička žena: "...[s]ada u četrdesetima, jedini trag njezina buržoaskog podrijetla bio je cviker koji je nosila u grotesknom kontrastu s kratkom kosom, čizmama, hlačama i kožnim kaputom". Bila je "...mirna i učinkovita... zahtjevna zapovjednica, koja je izdavala upute o svemu, od pisanja govora do osobne higijene". 

Željela je uništiti sve neprijatelje crvene vlasti, pa bi govorila: "Trebamo voditi nemilosrdnu i neprestanu borbu protiv zmija koje se sakrivaju u tajnosti... Moramo ih uništiti, pomesti željeznom metlom odasvud". To je odjeknulo zloglasnim pozivom Zinovjeva, koji je u javnom govoru, u rujnu 1918. godine, izjavio: "....moramo za sobom povesti 90 do 100 milijuna stanovnika Sovjetske Rusije. Što se tiče ostalih, nemam što reći. Moraju biti uništeni". 

Samo nebo zna koliko je ljudi poginulo od Zemljačkinih odluka, tijekom te dvije godine, koje su bile vrhunac Crvenog terora i Građanskog rata. Nesumnjivo ih je bilo jako mnogo. Teror će dosegnuti apokaliptičnu fazu kada boljševici uđu na Krim, krajem 1920. godine, nakon evakuacije posljednjih iz Bijele armije. Tada će svijet gledati samo jedan primjer nemilosrdne židovske krvožednosti, iskazane protiv bespomoćnog stanovništva, čiji je jedini grijeh bio želja za životom bez židovske dominacije.

Masakr na Krimu

Baron Wrangel i evakuacija s Krima. Do jeseni 1920. godine su boljševici osigurali svoju vlast. Građanski rat je, u biti, završio. Međutim, na Krimu se zadržala enklava Bijelih snaga, pod barunom Wrangelom. Peter Wrangel, potomak poznate baltičko-njemačke plemićke obitelji, s poviješću službe u Pruskoj i Rusiji, bio je ugledni bivši carski general i čovjek velikih sposobnosti i snage karaktera.

Wrangelove male snage više nisu predstavljale prijetnju rušenju režima u Moskvi, ali je namjeravao zadržati ovaj teritorij, kako bi to bilo utočište za antiboljševike Ruse i kao mogući politički model za buduću nekomunističku Rusiju. Stotine tisuća političkih izbjeglica, koji su bježali od Crvenog terora, okupilo se na Krimu pod njegovom zaštitom. Boljševici, naravno, nisu imali namjeru dopustiti Wrangelu da zadrži bilo koji dio ruskog tla. Kada se Građanski rat završio, kao i rat sa Poljskom, crveni su okupili velike snage kako bi očistili Krim.

Peter Wrangel, Crni baron

General Mihail Frunze je bio zapovjednik Južnog fronta, te je bio zadužen za čišćenje Wrangelovih snaga s Krima. Njegov nadređeni je bio Trocki, koji je također bio ratni komesar od ožujka 1918. godine, pa i tvorac Crvene armije. Tročlano Revolucionarno-vojno vijeće je upravljalo operacijama Južnog fronta: Frunzeu su u odboru pomagali Židovi, Bela Kun i Sergej Gusev. Njih dvojicu susrećemo u nastavku teksta, jer će ubrzo predvoditi krvoproliće, koje je i glavna tema ovog teksta. Frunze je okupio preko 300 000 ljudi kako bi se suprotstavio Wrangelovim 70 000. Bijeli su bili vrlo samouvjereni, jer je jedini ulaz u Krim bila uska Perekopska prevlaka, koju su snažno utvrdili.

Međutim, brojnost je ipak odlučila. Nakon pokretanja dvije ofenzive (28. listopada i 7. studenog), Crveni su provalili na Krim.  Wrangel je unaprijed, vrlo pažljivo, isplanirao evakuaciju i naredio je borbeno povlačenje svoje vojske prema raznim lukama, gdje je većina njih, zajedno s tisućama civilnih izbjeglica, evakuirana (koristeći sve dostupne brodove) u Carigrad. "Bio je to briljantan dokaz Wrangelove sposobnosti kontroliranja svojih trupa i civila, te se evakuacija dogodila uz minimalnu paniku i nered". Gotovo 150 000 ljudi je uspjelo pobjeći, ali nažalost, i grozno tragično - deseci tisuća ljudi su ostali nasukani. Žalosne su se scene odvijale na dokovima, dok bi njihova posljednja nada nestajala iza horizonta, a crvene trupe su se približavale.

Bela Kun (lijevo), Trocki (u sredini), Frunze (straga) i Sergej Gusev (desno)

Židovski teroristi. Kako bi razumjeli ulogu Židova, koji su provodili Crveni teror na Krimu, moramo pogledati organe političke i vojne kontrole, koje su boljševici uspostavili. Vrhovno tijelo, koje je kontroliralo sovjetske vojne poslove bilo je Revolucionarno-vojno vijeće Republike, na čelu s Trockim; njegov zamjenik je bio sposobni 27-godišnji židovski liječnik, Ephraim Skljanski, koji je neprestano pušio, cigaretu za cigaretom. Kao boljševik od 1913. godine, Skljanski je sudjelovao u puču u Petrogradu, i tako je privukao pažnju Trockog, pod kojim je imao veliki autoritet nad osobljem i vodio je poslove u središtu dok bi Trocki bio odsutan, ili bi preusmjeravao vojske tijekom Građanskog rata. Trocki i Skljanski pomno su pratili situaciju na Krimu, jer je to bilo jedino poprište borbi, u to vrijeme. Izravno podređeno ovom Vijeću je bilo Revolucionarno-vojno vijeće (RMV) Južnog fronta, koje je vodilo Crvenu armiju u okupaciji Krima. Sergej Gusev je nastavio sjediti u ovom tijelu, dok se Bela Kun povukao, kako bi preuzeo još izravniju ulogu.

Ephraim Sklyansky

Boljševička država osnovala je razne privremene regionalne revolucionarne komitete (različite od Revolucionarno-vojnih vijeća), koji su imali potpunu moć nadziranja prijelaza iz ratnih zona u redovnu civilnu upravu. Jedan je sada bio osnovan za Krim. U ovom panelu su sjedila dva Židova: Bela Kun, koji je bio predsjednik, i Samuel Davidovič Vulfson. Ovaj položaj je učinio od Kuna najmoćnijeg čovjeka na Krimu. Neki izvori navode Zemljačku kao člana odbora, ali oni stručniji to ne čine; ja pratim ovo potonje. Bilo je i četiri nežidovska člana.

Na Krimu su djelovala još dva ogranka komunističkog režima: Boljševički partijski komitet Krima i razni odredi Čeke, strašne tajne policije. Značajne komponente Čeke su bili "posebni odjeli", koji su bili dodijeljeni Crvenoj armiji na razini divizije i vojske; to su bile kontraobavještajne jedinice koje su imale široke odgovornosti i ovlasti, uključujući, naravno, suzbijanje kontrarevolucije. Ti odredi su imali veliku ulogu u nadolazećem masakru. Lenjin je imenovao Zemljačku izvršnom tajnicom novoosnovane Partijske komisije, čime je postala najviša partijska dužnosnica u toj regiji. Brojni Židovi, uključujući Semjona Dukelskog i Ivana Danishevskog, obnašali su važne dužnosti u Krimskoj Čeki; iako se čini kako su Židovi bili u manjini na vodećim pozicijama.

Pogledajmo malo pobliže ove likove. 

Bela Kun (pravo ime Kohn) je lik kojega većina izvora prikazuje kao glavnog pokretača ovog groznog masakra, uz Zemljačku. Ovaj čovjek je već zapamćen i obilježen trajnom sramotom kao vođa kratke židovske diktature u Mađarskoj, 1919. godine, koju povjesničari nazivaju "Mađarska Sovjetska Republika".

Rođen je 1886. godine, u Transilvaniji, u asimiliranoj židovskoj obitelji niže srednje klase. Mađarskoj socijaldemokratskoj stranci se priključio prije svoje 17-te godine i počeo je pisati za socijalistički tisak. Studirao je pravo, ali nije stekao diplomu. U ratu je služio kao poručnik u austrougarskoj vojsci, prije nego što su ga ruske snage zarobile 1916. godine. Kada je stigla revolucija, odmah se pridružio boljševicima (ratnim zarobljenicima, koji su po logorima bili radikalizirani od strane socijalističkih agitatora), otišao je u Moskvu gdje je upoznao Lenjina i osnovao mađarsku sekciju Boljševičke partije. Zapovijedao je Crvenom brigadom tijekom Ruskog građanskog rata, prije nego što ga je Lenjin poslao sa 100 "drugova" u Mađarsku, kako bi pokrenuli revoluciju, u studenom 1918. godine.

Virus židovskog komunizma, koji je sazrio u Rusiji, sada je počeo napredovati prema van. U Budimpešti je osnovao i vodio Mađarsku komunističku partiju. U ožujku 1919. godine je ušao u koalicijsku vladu socijaldemokrata i komunista, koju je u stvarnosti, iako ne i nominalno, predvodio. Kao komesar za vojne poslove je "....slijedio ultra-ljevičarsku liniju, nacionalizirao je svu imovinu, pokušavao stvoriti kolektivne farme... poticao je režim crvenog terora i invaziju na Slovačku.“

Ovaj crveni teror je odnio oko 500 života, u samo nekoliko tjedana. Odgovorna skupina za ubojstva su bili "Lenjinovi dječaci", kojima je zapovijedao sitni Židov, Tibor Szamuely. Vlada je brzo izgubila svu domaću podršku, te je propala pod rumunjskom invazijom (01. kolovoza 1919.). Kun je pobjegao i na kraju se uputio u Rusiju, gdje je postao politički komesar divizije; zatim se pridružio Revolucionarno-vojnom vijeću Južnog fronta, gdje smo ga ranije susreli. Sada će iskaliti sav ​​svoj bijes na bespomoćnim nežidovima, kao Lenjinov čovjek na Krimu, kao predsjednik Revolucionarnog komiteta Krima.

Bela Kun-Kohn

Kun je izazivao svekoliko gađenje. Angelica Balabanoff, iskusna međunarodna židovska revolucionarka, piše: 

"Toliko sam čula o Kunovoj lukavoj osobnoj i političkoj prošlosti da sam se iznenadila... kada sam čula da je poslan u Mađarsku da "napravi revoluciju". Sama činjenica što se za čovjeka govorilo da je ovisnik o drogama, činila mi se dovoljnim razlogom da mu ne povjerim revolucionarne odgovornosti. Ovaj prvi susret s njim potvrdio je moje najneugodnije dojmove. Sam njegov izgled bio je odbojan."

Victor Serge, još jedan veteran revolucionar, koji je opširno pisao o boljševičkom pokretu, napisao je kako je Kun bio "izvanredno odvratna figura. Bio je utjelovljenje intelektualne neadekvatnosti, nesigurne volje i autoritarne korupcije". Serge prepričava epizodu u kojoj ga je, nakon što je Kunu 1921. godine propao pokušaj revolucije u Njemačkoj, Lenjin ocrnio na sastanku, u njegovoj prisutnosti, više puta ga nazivajući "imbecilom". Čini se ipak da su njegovi talenti bili dovoljni za masakr.

Samuel Vulfson, rođen 1879. godine u Vilenjskoj guberniji je bio kemijski inženjer. Pridružio se revolucionarnom pokretu početkom stoljeća, te je ubrzo ušao u Lenjinovu frakciju. Godinama je radio na ilegalnoj partiji u Rusiji, organizirao i pisao, pretrpio je uhićenja i progonstvo. Na neko vrijeme se povukao iz revolucionarnog posla, ali ga je februarska revolucija potaknula i nastavio je sa partijskim radom u Moskvi, gdje će surađivati ​​sa Zemljačkom. Također je radio na Krimu u prvoj fazi komunističke okupacije, rekvirirao je hranu kao regionalni komesar za hranu i trgovinu (1919.), prije nego su Bijeli protjerali boljševike. Padom Wrangela se ponovno vratio na Krim, radio je sa Kunom u Revolucionarnom komitetu, te sa Zemljačkom u Partijskom komitetu.

Sergej Gusev je rođen kao Jakov Davidovič Drabkin, 1874. godine. Bio je vrlo istaknuti boljševik. Pridružio se revolucionarnom pokretu u Sankt Peterburgu, 1896. godine, pritom je blisko surađivao sa Lenjinom. Često se susretao sa Zemljačkom, počevši od Drugog kongresa RSDLP-a 1903. godine. Nastavio je sa političkim radom u Sankt Peterburgu i Moskvi. Tijekom boljševičkog preuzimanja vlasti je bio tajnikom izvornog Vojno-revolucionarnog komiteta (Petrograda), koji je i predvodio puč u studenom. Njegova kći Elizabeta je bila tajnicom vrlo važnog Židova, Jakova Sverdlova, koji je u biti vodio cijelu Boljševičku partiju (i bio je titularni šef države) sve do smrti, u ožujku 1919. godine. Mađarski povjesničar Georgy Borsanyi daje povoljno mišljenje o Gusevu: "Boljševički intelektualac, koji je posjećivao knjižnice i muzeje zapadne Europe, govorio nekoliko jezika i imao vlastito mišljenje o teorijskim i praktičnim pitanjima revolucije. Bio je instant vojskovođa, baš kao i Kun". 

Victor Serge je, s druge strane, napisao: "Čuo sam Guseva kako govori na velikim partijskim sastancima. Krupan, blago ćelav i dobro građen, dopirao je do publike ponižavajućom hipnozom, koja je povezana sa sustavnim nasiljem. Ako bi se raspravljalo na ovaj posebno prljav način, prvo je morao biti siguran da ima silu pri ruci, a drugo, odlučan ne zaustaviti se ni pred čim... Niti pred jednom riječju zbog svog uvjerenja.“ U ljeto 1920. godine je Gusev imenovan u Revolucionarno-vojno vijeće Republike, uz Trockog i Skljanskog, a zatim se pridružio Revolucionarno-vojnom vijeću Južnog fronta, odakle će imati svoju ulogu u krimskoj tragediji, vodeći Crvenu armiju u osvajanju i okupaciji poluotoka.

Semjon Dukelski je bio vrlo istaknuta osoba u Krimskoj Čeki, u jesen 1920. godine. Rođen je 1892. godine u Hersonskoj oblasti, u južnoj Ukrajini. Studirao je glazbu i svirao klavir u kazalištima, po raznim ukrajinskim gradovima. Služio je u carskoj vojsci u Prvom svjetskom ratu, očito kao glazbenik, te se pridružio boljševicima nakon februarske revolucije. Nadređeni su ga imenovali na posao pri upravi Crvene armije, unatoč očitom nedostatku vojne stručnosti. Ubrzo ga je Skljanski otpustio, zgrožen njegovim nedostatkom kvalifikacija. Neki izvori kažu kako je imenovan "šefom Čeke" na Krimu, ali razne jedinice Čeke tamo nisu bile okupljene pod središnjom upravom, sve do proljeća 1921. godine. 

Detaljniji izvor ukazuje na to da je služio kao šef, ili zamjenik šefa, posebnog odjela Južnog fronta. To je bila moćna pozicija, koja se mogla protumačiti i kao vodeća dužnost pri tajnoj policiji na tom području. Otamo je mogao nadzirati niže specijalne odjele na cijelom Krimu, iako nisam pronašao opis njegovih postupaka, u to vrijeme.

Ivan Danishevsky je bio još jedan visokopozicionirani židovski čekist. Rođen je 1897. godine, a pridružio se Socijalističko-revolucionarnoj stranci 1916. godine. Kada je izbila februarska revolucija, bacio se u akciju i pomogao u stvaranju odreda Crvene garde u Harkovu , te je u raznim ulogama ratovao u Građanskom ratu u Ukrajini. Pridružio se Boljševičkoj partiji i Čeki (listopad 1919.), pritom je obnašao razne uloge u komunističkoj vladi Ukrajine. U rujnu 1920. godine je postao načelnik posebnog odjela 13. armije, koja je okupirala Krim nakon evakuacije Bijelih snaga. Tako je on bio vođa jedne od glavnih snaga koje su provodile pogubljenja, a imamo i detalje o ulozi koju je tamo imao. Tada je imao samo 23 godine.

Sergei Gusev-Drabkin i Semyon Dukelsky

Donald Rayfield, autor knjige "Staljin i njegovi krvnici", imenuje još dvojicu Židova koji su bili uključeni u masakr: Leva Mehlisa, političkog komesara Crvene armije i Zemljačkinog prijatelja, te 16-godišnjeg čekista, Aleksandra Radzivilovskog (ime mu je Izrael), rođenog u glavnom gradu Krima, Simferopolju, 1904. godine. Rayfield ne opisuje detaljno postupke ovih ljudi, već jednostavno kaže da je Radzivilovski tamo započeo svoju karijeru, te da je Mehlis "pomogao Rozaliji Zemljačkoj u ubojstvu zarobljenih bijelih časnika na Krimu“.

Lev Zaharovič Mehlis je rođen u Odesi 1889. godine. Kao mladić je radio kao učitelj i činovnik. Nakon izbijanja antižidovskog nasilja u Odesi, u listopadu 1905. godine, pridružio se židovskoj jedinici samoobrane; zatim i revolucionarnoj cionističkoj stranci Poale Zion. Regrutiran je u carsku vojsku i služio je u Prvom svjetskom ratu. Nakon Revolucije je dezertirao iz vojske, pridružio se boljševicima i postao politički komesar u Crvenoj armiji - dobar posao za onoga tko ga može dobiti - gdje je bio zaposlen na  Krimu pod Kunom. 

Donald Rayfield navodi kako je Zemljačka u to vrijeme bio Kunov "suprug", bez navođenja izvora. Kun se oženio Mađaricom Iren Gal 1913. godine, i imao je dvoje djece, od kojih je drugo rođeno početkom 1920.godine. Međutim, nakon što je pobjegao iz Mađarske i nakon sloma svoje mađarske "Sovjetske Republike", bio je odvojen od obitelji, koja mu se ponovno pridružila u Rusiji tek u jesen 1921. godine. Zemljačkin prvi suprug, Šmuel Berlin, umro je 1902. godine. Neki izvori kažu da se ponovno udala za izvjesnog Samoilova, ali nisam pronašao daljnje reference na tog čovjeka. Čini se da ovdje nije prikladan daljnji komentar.

I drugi Židovi igrali su ulogu u tim događajima - mnogima od njih su danas izgubljena imena u povijesti ili skrivena po arhivima - ali nekolicina je ipak izašla na vidjelo: Mojsej Lisovski, N. Margolin i Israel Dagin. Imamo neke informacije o postupcima Lisovskog i Margolina, ali ne i za Dagina. Za Mehlisa, Radzivilovskog i Dagina nisam pronašao ništa više od izjava kako su bili "uključeni". Za dvojicu drugih, Dukelskog i Vulfsona, znamo koje su dužnosti obnašali, ali nemamo detalje o njihovim postupcima.

Evo popisa Židova koji su igrali neku ulogu, prema važnosti:

  - Trocki: Ratni komesar, zapovjednik svih oružanih snaga
  - Skljanski: Trockijev moćni zamjenik
  - Gusev: član Južnog fronta RMC-a, nadzornik Crvene armije na Krimu
  - Kun: Predsjednik Revolucionarnog komiteta Krima, visoki dužnosnik u regiji
  - Vulfson: član Revolucionarnog komiteta Krima i Partijske komisije
  - Zemljačka: voditelj Boljševičkog partijskog komiteta na Krimu
  - Dukelski: glavna figura u Čeki
  - Daniševski: glavna figura u Čeki, ubio je tisuće ljudi
  - Mehlis: politički komesar; specifične akcije nepoznate
  - Lisovski: politički komesar 9. streljačke divizije; organizirao pogubljenja
  - Dagin: časnik Čeke; specifične akcije nepoznate
  - Radzivilovski: časnik Čeke; specifične akcije nepoznate
  - Margolin: komesar, prijetio je bijelcima "nemilosrdnim mačem crvenog terora"

Ova skupina Židova je posebno značajna zbog svojih odvratnih osobnosti i posebnoj auri brutalnosti koja ih je okruživala. Opisi koje im daju povjesničari ili poznanici uključuju: "strašne", "odvratne", "zlobne škorpione", "legendarne po okrutnosti", "sadiste", "arogantne", "kretene" i "čudovišta". No, najžalosnije je što je ova skupina bila samo jedna od desetaka (vjerojatno i  stotina) sličnih bandi, koje imaju zajedniči nazivnik: mješovito osoblje sa židovskim vodstvom ili moćnim židovskim skupinama.  Ovakve su bande djelovale diljem komunističke Rusije više od tri desetljeća. Javna i poznata je činjenica da su lutajuće skupine židovskih terorista (ateisti, ispunjeni mržnjom, osvetoljubivi) - likvidirale milijune ljudi tijekom razdoblja, koje je trajalo tri puta dulje od Trećeg Reicha - što dovodi povijest 20. stoljeća u puno bolju perspektivu.

Židovska izdaja

Lažna amnestija. Prije nego što je Wrangel završio evakuaciju, Skljanski je odigrao prljavu smicalicu i ponudio bijelim časnicima lažnu amnestiju, kako bi ih zarobio i ubio što više. Iskoristio je ugled generala Alekseja Brusilova kao mamac.

Brusilov, "jedan od najboljih ruskih generala iz Prvog svjetskog rata, prešao je boljševicima (nadajući se da će nadživjeti Lenjinov klimavi režim i sačuvati carstvo netaknutim). Brusilovu se obratio [Skljanski]... koji je tvrdio da veliki broj Wrangelovih časnika ne želi napustiti Rusiju i kako ih se može nagovoriti da prebjegnu crvenima, ali ukoliko Brusilov stavi svoje ime na deklaraciju kojom im nudi amnestiju. Skljanski mu je ponudio zapovjedništvo nad novom Krimskom vojskom, koja bi bila formirana od Wrangelovih snaga. Brusilova je privukla ideja o čistoj, ruskoj vojsci sastavljenoj od domoljubnih časnika. To bi mu omogućilo spasiti živote mnogih časnika. Brusilov je pristao. Tri dana kasnije rečeno mu je da su planovi otkazani: Skljanski mu je rekao da Wrangelovi časnici ipak nisu pokazali volju prebjeći. Brusilov je kasnije otkrio kako to nije istina. Tijekom konačne evakuacije u Sevastopolju, crveni su podijelili tisuće letaka, koji su im ponudili amnestiju u Brusilovljevo ime. Stotine časnika povjerovalo je u ovo i predalo se crvenima. Svi su strijeljani."

Ubrzo nakon toga, Skljanski je poslao telegram boljševicima na Krimu, pozivajući ih neka nastave s ubijanjem: "Neka se borba nastavi dok na krimskom tlu ne ostane živ nijedan bijeli časnik.“ Trocki je, sa svoje strane, dao do znanja Kunu i Zemljački da neće posjetiti Krim, sve dok tamo ostane i jedan "kontrarevolucionar“. Lenjin je također iznio svoj stav: "Potrebno se brzo obračunati... nemilosrdno.“ Kun i Zemljačka nikako nisu mogli pogrešno shvatiti što su Lenjin i Trocki očekivali od njih.

Počinje masakr. Do 17. studenog 1920. godine je boljševička okupacija Krima bila dovršena. Poluotok, veličine Massachusettsa, povijesno je imao vrlo miješano stanovništvo; osim Rusa i Ukrajinaca, tu su bili turkijski Tatari (muslimani), Nijemci, Grci i Armenci. Broj stanovnika Krima je, u to vrijeme, bio oko 800 000, i taj se broj povećao prilivom velikog broja političkih izbjeglica. Otprilike 50 000 bijelih časnika i vojnika je ostalo na Krimu, nakon Wrangelove evakuacije; isto je učinilo i preko 200 000 političkih izbjeglica. Bela Kun je zatvorio cijeli poluotok i stanovništvo bilo mu je bilo izloženo na milost i nemilost. Tvrdokorni boljševički kadrovi i snage Čeke su ušli na Krim, spremni provesti crveni teror protiv stanovništva kojeg su se bojali i prezirali.

Prvi grad u koji je Crvena armija ušla bio je Simferopolj, glavni grad Krima, 12. studenog. Vojnici su nekoliko dana divljali, pljačkali, silovali i pucali. U roku od tjedan dana su jedinice Crvene armije i Čeke pogubile preko 1800 ljudi, a u roku od nekoliko mjeseci je taj broj premašio 10 000, u gradu i okolici. Više bi puta potjerali skupine od nekoliko stotina bijelih časnika i vodećih građana iz grada, prisilili ih neka iskopaju velike grobove i pokosili ih s leđa. Mnoge druge su samo upucali i bacili u provalije. General Danilov, bivši carski časnik koji je služio u Crvenoj Četvrtoj armiji, izvijestio je "....da je predgrađe Simferopolja bilo puno smrada raspadajućih leševa... koji nisu bili ni pokopani... Jame iza Voroncovljevog vrta i na imanju Krymtajevih... bile su pune leševa strijeljanih, lagano posutih zemljom... Ukupan broj strijeljanih samo u Simferopolju, od dana kada su crveni ušli na Krim do 01. travnja 1921. godine, dosegao je 20 000..."

Dana 15. studenog su crvene trupe su ušle u Sevastopolj, "predvođene oklopnim vozilom označenim crvenom zvijezdom i velikim crvenim slovima riječju 'Antikrist'“, ukras koji je bio karakterističan za židovske komesare, u ranim danima komunističke vlasti. "Ostaci ruskih izbjeglica, koji su ostali zaglavljeni na Krimu, stajali su na obalama na hladnom vjetru, onda kada su se crveni konjanici pojavili na molovima. Kada su se ovi bosi crveni vojnici u dronjcima susreli s ovim ljudima, još su uvijek mogli osjetiti u svojim živcima... zveckanje mitraljeza... Vojnici su osjećali su kako zaslužuju neku nagradu. Bilo je očito kakva će ta nagrada biti.“ Autor ne opisuje što je bila ta "nagrada“, ali možemo pretpostaviti kako se radilo o uobičajenoj vojničkoj praksi. Silovanje je "...poprimilo gigantske razmjere, posebno u... kozačkim regijama Krima 1920. godine.“

Silovanja su, međutim, izblijedjela iz sjećanja (što je zaista nevjerojatno, ali i užasno istinito) zbog masovnih razmjera i užasnog načina pogubljenja, koja su ubrzo započela. Sergej Melgunov, pedantan suvremeni kroničar, kaže da je u Sevastopolju (samo u prvom tjednu) poginulo 8000 ljudi, te kako su crveni proizvoljno i masovno vješali ljude: "Nahimovski prospekt postao je jednostavno prekriven leševima časnika, vojnika i civila, koji su, uhićeni tada i tamo na ulici, pogubljeni na mjestu uhićenja, i bez prethodnog suđenja" (svjedočanstvo svjedoka). Crveni su žrtve vješali, ne samo na Nahimovskom prospektu, već po cijelom gradu, po svjetiljkama, stupovima, drveću i kipovima. Grad se pretvorio u pakao, građani su se sakrivali po podrumima i suterenima, bojeći se pojaviti u javnosti.

Komunisti su iz bolnica odveli stotine bolesnih i ranjenih, i to ne samo bijelih časnika, i strijeljali ih. Isto su učinili sa medicinskim sestrama i liječnicima, jer su pružali skrb bijelim vojnicima; imena sedamnaest medicinskih sestara pojavljuju se na jednom popisu smrti Crvenog križa, koji su objavili boljševici. Stotine lučkih radnika su isto strijeljani, jer su pomogli ukrcati Wrangelove ljude. Melgunov procjenjuje da su crveni pogubili preko 20 000 ljudi na području Sevastopolja. Krajem studenog su crvene vlasti u Sevastopolju objavile dva popisa žrtava (povremena praksa Čeke). Takvi popisi nikada nisu bili potpuni, ali su ukupno sadržavali 2836 imena. Uznemirujuće je da je 366 imena bilo ženskog spola.

U Feodosiji su se tisuće Bijelih vojnika predali, očekujući blagu kaznu:

"Nakon što su razoružani, mnogi bijeli vojnici ponudili su se pridružiti Crvenoj armiji, ali umjesto toga, vojnici 9. streljačke divizije Crvene armije, pod vodstvom čekista [Nikolaja] Bistriha, pogubili su 420 ranjenih bijelih vojnika, a ostale su smjestili u dva koncentracijska logora. Kako se ispostavilo, ovo je bio samo uvodni čin u petomjesečnoj kampanji terora."

Politički komesar 9.-te streljačke divizije bio je Židov, Mojsej Lisovski. Sudjelovao je u upravo spomenutoj akciji, gdje je naredio  strijeljanje oko stotinu ranjenih bijelih vojnika na željezničkoj stanici, u noći 16. studenog. Samo nebo zna koliko je drugih strijeljao u sljedećim mjesecima, ali imamo naznake. Znamo za tisuće drugih, koji su stradali u ovom gradu:

"U početku su se leševi zbrinjavali bacanjem u drevne genovske bunare; ali s vremenom su se čak i ti bunari napunili, a osuđenike je trebalo strpati u zemlju tijekom dana; i tamo su bili prisiljeni kopati ogromne grobove prije nego što bi razdanilo,  a zatim bi bili zaključani u šupe na sat ili dva i, kada padne sumrak, bili bi skinuti do gola (osim malih križeva oko vrata) i strijeljani. Dok su strijeljani, padali su prema naprijed u slojevima. I dok su padali naprijed, njihov vlastiti sloj drhtavih tijela brzo bi se prekrio sljedećim slojem, i tako dalje dok grobovi nisu bili ispunjeni do ruba."

Mnogi od tih ljudi nisu bili ubijeni od metka, nego su umrli mučnom smrću, živi zakopani među krvavim leševima.

U Feodosiji nailazimo i na visokorangiranog židovskog čekista, Ivana Daniševskog. Vodio je specijalni odjel 13. armije, radio je u Feodosiji i obližnjem Kerču, ubijajući mladenačkom i demonskom energijom. Samo u prosincu je osudio 609 ljudi na smrt u Kerču i 527 ljudi u Feodosiji. Postojeći dokumenti jasno dokazuju kako je odgovoran za smrt više od 2000 ljudi. Dana 27. studenog je izvijestio kako je "273 Bijelogardista privedeno i osuđeno u jednom danu, uključujući: 5 generala, 51 pukovnika, 10 potpukovnika, 17 kapetana, 23 stožernih kapetana, 43 poručnika, 84 poručnika, 24 dužnosnika, 12 policajaca, 4 sudskih izvršitelja".

U samo jednom danu.

U Kerču (i drugdje) su komunisti ukrcavali ljude na teglenice, odvozili ih na more i potapali. Neki optužuju Zemljačku kako je  željela uštedjeti na troškovima za tolike metke. To je bila "tehnika" iz Francuske revolucije, koju je Čeka i prethodno koristila, npr. od poremećena Čekine židovska "zaposlenica", Rebecca Plastinina-Maizel, na krajnjem sjeveru, koja je za nagradu kasnije  zasjedala na Vrhovnom sudu Sovjetskog Saveza. 

Šef Čeke u Kerču je bio je izvjesni Joseph Kaminski, o kojem nemam daljnjih informacija; ime Kaminski bilo je uobičajeno i među Rusima i među Židovima. Neki od ostalih krvnika u Feodoziji/Kerču uključuju: Zotova, N. Dobrodnickog, Vronskog, Ostrovskog i I. Šmeljeva, od kojih su neki mogli biti Židovi.

Registracija stanovništva. U roku od nekoliko dana, Kun je izdao naredbu kako se svi stanovnici Krima imaju obvezu registrirati  kod vlasti. Svim odraslim osobama je naređeno, pod prijetnjom smrti, "....neka se pojave u lokalnoj Čeki kako bi ispunili upitnik sa  pedesetak pitanja o svom društvenom podrijetlu, prošlim postupcima, prihodima i drugim stvarima, posebno o svom mišljenju o Wrangelu i boljševicima. Na temelju ovih upitnika, stanovništvo je podijeljeno u tri skupine: one koje treba strijeljati, one koje treba poslati u koncentracijske logore i one koje treba spasiti."

Načelo djelovanja je bilo ono koje je već izrekao Martin Latsis, član vladajućeg tijela Čeke (Kolegija), u studenom 1918. godine:

"Želimo uništiti buržoaziju kao klasu. Stoga, kad god se buržoazija ispituje, prvi korak ne bi trebao biti otkrivanje dokaza, nego  postavljanje svjedoku tri pitanja: "Kojoj klasi pripada optuženi?“, "Kakvo je njegovo podrijetlo?“, i "Opišite njegov odgoj, obrazovanje i zanimanje.“ Isključivo u skladu s odgovorima na ova tri pitanja bi se trebala odlučiti njegova sudbina, jer to je ono što stvarno znači "crveni teror“.

Rezultati ove registracije se mogu se pratiti u Feodosiji, gdje su "vojnici iz 9. streljačke divizije uhitili 1100 registriranih ljudi, od kojih je 1006 strijeljano, 79 zatvoreno, a samo ih je 15 pušteno.“ Mojsej Lisovski, politički komesar ove divizije, svakako je odigrao veliku ulogu u ovom konkretnom masakru. U Kerču su patrole Čeke okružile grad tijekom registracije, označile 800 osoba i strijeljale ih. Mještani su uvijek govorili kako je broj ubijenih ljudi puno veći.

U Sevastopolju je Čeka pretvorila gradski blok u privremeni čuvani logor, te je kroz njega filtrirala sve registrirane; stotine ili tisuće su odvedene izvan grada, prisiljene iskopati masovne grobnice i strijeljane. U svim glavnim gradovima Krima, crveni su proveli masovna strijeljanja, kao rezultat ove registracije. Kasnije se razotkrilo kako su sva ta strijeljanja bila rezultat izravne naredbe koju su supotpisali Kun i Zemljačka.

Demon Zemljačka. Ruski pisac, Ivan Šmelev, koji je proživio te događaje i kojemu su komunisti strijeljali sina, bijelog poručnika; o čemu je napisao potresan roman "Sunce mrtvih" - svjedočio je o Zemljački (uz mnoštvo impresivnih detalja) pred sudom u Lausannei, 1923. godine:

"Jurila je od sela do sela, s bolesno blijedim licem, ustima bez usana, izblijedjelim očima; U kožnoj jakni, malog rasta, s ogromnim Mauzerom. Bio je to njezin najbolji sat. Ovdje je Zemljačka-Zalkind uspjela nadmašiti sve. "Pucaj, pucaj, pucaj...“, neprestano je ponavljala, zadovoljavajući tako svoju dugo akumuliranu strast za ubojstvima. Rozalija Samuilovna pokazala se na Krimu kao najodaniji pas svog gospodara Lenjina. Sve je to radila ne računajući na [nagradu], imala je dovoljno mesa i krvi; sam proces joj je bio drag. Organizirala je tako brutalnu epsku akciju na Krimu da su se "planine natopile krvlju, a Crno more blizu obale postalo crveno.“

Ovakav portret 'Demona' odjekuje i kod visokog boljševičkog dužnosnika, poslanog na Krim u proljeće 1921. godine, kako bi istražio uvjete tamo. Mirsaid Sultan-Galiev, dužnosnik Muslimanske komunističke partije, rekao je o Zemljački:

"Drugarica Samojlova (Zemljačka) bila je izuzetno nervozna i bolesna žena, koja je poricala bilo kakav sustav uvjeravanja u svom radu. Nepotrebna nervoza, previsok ton u razgovoru s gotovo svim drugovima, ekstremni zahtjevi... nezaslužene represije protiv svih koji su imali barem malo hrabrosti !usuditi se imati vlastiti sud“. Kada je drugarica Samojlova bila na Krimu, doslovno su svi radnici drhtali pred njom, ne usuđujući se ne poslušati njene najgluplje ili pogrešne naredbe." 

Suzdržavam se prepričavanja jezivijih opisa Zemljačke, jer im nedostaju čvrsti izvori, ali ova dva izvještaja daju naznaku njenog ubilačkog ludila. Neki pisci kažu kako je upravljala mitraljescima, mučila zarobljenike i imala nekakve sulude napadaje. Možda je i bila ozbiljno bolesna. Moderni rusko-židovski pisac (Arkadij Vaksberg), koji mnogo zna o tim komunističkim Židovima, naziva je "sadistom i čudovištem", nažalost bez drugih detalja. Možemo samo čekati na dublji uvid iz sovjetskih arhiva.

Masakr se nastavlja. U međuvremenu, 05. prosinca je izvjesni N. Margolin objavio u novinama Krasny Krim ("Crveni Krim"):

"Nemilosrdnim mačem Crvenog terora proći ćemo kroz cijeli Krim i očistiti ga od svih krvnika, eksploatatora i mučitelja radničke klase. Ali, biti ćemo pametniji i nećemo ponavljati pogreške iz prošlosti! Bili smo previše velikodušni nakon Oktobarske revolucije. Mi, poučeni gorkim iskustvom, sada nećemo biti velikodušni."

Ovaj tip dalje u tekstu naziva žrtve ovog velikog masakra - "krvnicima“! Možda je to bio isti onaj "N. Margolin“, kojega Solženjicin opisuje kao nemilosrdnog židovskog komesara, rekvizitora žita, "poznatog po bičevanju seljaka, koji nisu osigurali žito. (I ubio ih je.)“? Najvjerojatnije je to isti tip. 

Ubijanje na Krimu je potrajalo sve do sljedećeg proljeća. Osim toga, deseci tisuća ljudi su internirani u improvizirane konc-logore, prije nego što bi bili poslani sa Krima u veće logore. 50 000 muslimanskih Tatara je poslano u Tursku, ili u logore po Rusiji. Kasnija izvješća navode kako je 37 000 ljudi iz Wrangelove vojske čamilo u strašnim uvjetima, po logorima na području Harkova. Nažalost, obzirom na uvjete u ruskim sovjetskim logorima, mnogi od tih ljudi su sigurno tamo i umrli. Kada je lokalna Čeka poslala Lenjinu pismo pitajući što se može učiniti kako bi se poboljšali uvjeti po logorima, on nije učinio ništa, samo je na papiru zapisao: "u arhivu".

Sjećanje na Kuna i Zemljačku. Nakon mjesec dana krvoprolića, napetosti među ubojicama su dosezale svoj vrhunac. Neki su dužnosnici postali nezadovoljni, vjerovali su kako čistka izmiče kontroli, ubilački odredi divljaju, kradu, drže hareme i ubijaju iz osobnih razloga. Ti su dužnosnici također bili ljuti zbog fanatične intenzivnosti Zemljačke i Kuna, koji su likvidirali cijelu krimsku srednju klasu, uključujući i stručnjake, koji su boljševicima bili potrebni za upravljanje područjem, nakon što uspostave red.

Jedan od nežidovskih članova Revolucionarnog komiteta, Jurij Gaven, napisao je pismo prijatelju u Centralnom komitetu u Moskvi (14. prosinca), rekavši kako se Kun pretvorio u "genija provođenja masovnog terora" i da ga treba smjestiti u mentalnu bolnicu. Gaven je protestirao i rekao kako on jest za masovni teror, ali da se ubija previše korisnih ljudi.

Istog dana, Zemljačka je napisala dugo pismo Moskvi, žaleći se pritom na "mekoću" i bezvrijednost lokalnih kadrova, rekavši da je prisiljena obavljati sav posao (ona je pisala vrlo slična pisma Lenjinu, sve od 1904. godine). Zahtijevala je opoziv i odlazak u Moskvu niza lokalnih dužnosnika, od kojih nijedan nije bio Židov (uključujući i Lenjinovog mlađeg brata, Dmitrija Uljanova, koji je sjedio u Krimskom partijskom komitetu). Moguća je etnička komponenta ove kontroverze, pri čemu neki nežidovi zagovaraju umjereni teror, dok Židovi podržavaju maksimalni teror. Moskva je odgovorila opozivom Zemljačke i Kuna, početkom siječnja 1921. godine. Oni su proveli na Krimu samo sedam tjedana.

Zemljačka i Kun zato nisu odgovorni za svih 50.000 smrti, budući su se neka od tih ubojstava dogodila nakon njihovog opoziva. Međutim, izvori doista ukazuju na to kako se većina smrti dogodila dok su ovo dvoje bili na Krimu.

Nema nijednog dokaza da je Lenjin ukorio bilo koga od ovih dvoje ubojitih manijaka, ili da su pali u bilo kakvu nemilost. Brzo su im pronašli zaposlenje drugdje: Zemljačka u Partijskom komitetu u Moskvi, a Kun u prezidiju Kominterne. Zemljačka je odlikovana Crvenom zastavom za uzornu "službu" u Građanskom ratu. Zanimljiv je prikaz Univerzalne židovske enciklopedije, objavljene u New Yorku 1940-ih godina, o aktivnost Zemljačke tijekom Ruskog građanskog rata. Zemljačka je, kako piše, "bila vrlo korisna na frontu". Lijep primjer židovske historiografije.

Posljedice

Nakon dolaska u Carigrad, baron Wrangel se borio održati red i jedinstvo među bijelim ruskim prognanicima. Godine 1924. je  osnovao Sveruski vojni savez u tu svrhu, te kako bi održao na životu mogućnost svrgavanja komunističke vlasti u Rusiji. 1927. godine je preselio svoju obitelj u Bruxelles, gdje su živjeli gotovo u potpunom siromaštvu. Napisao je memoare, "Uvijek s čašću", koji su objavljeni nakon njegove smrti. Neočekivano je umro u travnju 1928. godine, što je mnoge navelo na sumnju da su ga otrovali boljševički agenti, koji su kasnije oteli i ubili još dvojicu muškaraca, koji su barona naslijedili na čelu Sveruskog vojnog saveza, generale Kutepova i Millera. Wrangelovi posmrtni ostaci leže u crkvi Svetog Trojstva u Beogradu.

Na Krimu. Iako su komunističke vlasti pooštrile svoju organizaciju i disciplinu, ubijanje je nastavljeno u proljeće. Došlo je još Židova; Aleksandar Rotenberg je preuzeo zapovjedništvo nad konsolidiranom Krimskom Čekom, u rujnu 1921. godine. Međutim, u tom trenutku, glad, koja je bila stalni pratitelj boljševičke vlasti, gadno je uzela maha. Gore spomenuti, Mirsaid Sultan-Galiev,  izvijestio je Centralni komitet, u travnju 1921. godine:

"Situacija s hranom se svakim danom pogoršava. Cijeli Južni okrug, naseljen uglavnom tatarskim stanovništvom, u ovom trenutku doslovno gladuje. Kruh se daje samo sovjetskim zaposlenicima, a ostatak stanovništva ne dobiva ništa. Slučajevi gladi primjećuju se u tatarskim selima. Na regionalnoj konferenciji su tatarski delegati naznačili su kako tatarska djeca "umiru kao muhe“.

Opća situacija na Krimu je bila strašna, ali glavni uzrok zbog tolike ekspolzije gladi (ubila oko 100 000 ljudi) je bila boljševička loša vladavina, posebno rekviriranje hrane i konfiskacija zemljišnih posjeda, navodno zbog formiranja (neučinkovitih) državnih farmi. Do ožujka 1922. godine, Krimska Čeka je izvještavala kako kanibalizam "postaje uobičajen“. U međuvremenu, djeca su stalno nestajala, "...u Karasubazaru je, u travnju 1922. godine, otkriveno skladište sa 17 usoljenih leševa, uglavnom djece.“ Tek se 1923. godine na Krim vratila određena normalnost, koliko je to uopće bilo razumno i moguće, pod komunističkom vlašću.

Crveno preuzimanje Krima pratilo je strašno krvoproliće, koje je svo stanovništvo Krima dovelo u stanje šoka i užasa, i dubokom mržnjom prema boljševičkoj vlasti. Velik dio stanovništva je prešao na njemačku stranu u Drugom svjetskom ratu, što je izazvalo daljnju represiju i valove deportacija, onda kada su Staljinove snage ponovno zauzele područje (proljeće 1944.). 

Ovdje moramo napustiti ovaj nesretni narod i pogledati kasniju povijest koljača, koji su natopili njihovu zemlju krvlju.

Kasniji životi ubojica. Od ovdje predstavljenih likova nisam pronašao daljnje informacije o Lisovskom i Margolinu. Vjerojatno su nastavili svoje karijere kao aparatčici niže razine, no, moguće da su zaradili metak u potiljak, u nadolazećem Velikom teroru.

Aleksandar-Izrael Radzivilovski, tinejdžerski ubojica, postigao je dugu karijeru u Čeki/NKVD-u, uzdižući se do čina višeg bojnika državne sigurnosti (čin ekvivalentan generalu vojske) i zamjenika načelnika moskovskog NKVD-a (1935.-1937.). Godine 1936. je  postao zastupnik Vrhovnog sovjeta, koje je navodno bilo najviše tijelo sovjetske vlade. Godine 1937. je dobio Lenjinov orden,  nedugo prije nego je pratio Lazara Kaganoviča u Ivanovo, gdje su primijenili Veliki teror na komunističko vodstvo te pokrajine. Ovaj se događaj pamti kao "crni tornado". No, ovdje su barem i komunisti bili žrtve. Uhićen je u rujnu 1938. godine, kada je optužen da je poljski špijun i strijeljan je u siječnju 1940. godine. 

Izrael Dagin, još jedan časnik Čeke, još jedan koji je bio aktivan na Krimu, i još jedan koji je također ostvario dugu karijeru u kaznenim organima. Uzdigao se do još višeg čina od Radzivilovskog, komesara državne sigurnosti 3. stupnja, što je ekvivalentno zapovjedniku korpusa. Radio je u mnogim, različitim gradovima, gdje je uhićivao, provodio akcije "čišćenja", ubijao - što je zapravo i bila uobičajena i  stalna rutina za časnike Čeke. Godine 1937., na vrhuncu Velikog terora, "Dagin i njegovi ljudi su trebali su nadzirati jednu od najzloglasnijih masovnih terorističkih operacija. Dana 28. srpnja 1937. godine, E. G. Evdokimov je  okupio lokalna partijska vodstva [na Kavkazu], te je izdao upute za dugo planirano masovno čišćenje. Dagin je, blisko surađujući, proveo samu policijsku operaciju. Dagin je odavno razradio plan, imao je popise imena u svakom mjestu."

Samo u prvoj maloj regiji ove velike operacije, Čečensko-inguškoj, "5000 zatvorenika je nagurano u zatvore NKVD-a u Groznom, 5000 u glavnu garažu Groznijskog naftnog trusta, a tisuće drugih u razne... zgrade. [Ukupno] je uhićeno oko 14 000, što je činilo tadašnjih oko 3 posto stanovništva". Svi ti ljudi su poslije ili strijeljani, ili poslani u logore. Isti počinitelji, različite žrtve, više pojedinačnih tragedija. Dagin je osvojio najviša državna odlikovanja, ali je također uhićen u studenom 1938. godine. Strijeljan je  nekoliko dana prije Radzivilovskog.

Lev Mehlis je nastavio svoju dugu karijeru i pod Staljinom, kao njegov osobni tajnik, urednik Pravde, zamjenik Vrhovnog sovjeta i član Centralnog komiteta (Centralni komitet je bio vladajuće tijelo Komunističke partije; Politbiro, Orgbiro i Sekretarijat su,  tehnički, bili pododjeli unutar ovoga). Provodio je razne čistke na Staljinov zahtjev, izazivajući teror, posebno među časnicima. Godine 1937. ga je Staljin postavio na čelo Glavne političke uprave vojske (čime je postao politički komesar cijele vojske), gdje je učestovao i pomogao u provedbi zloglasne čistke Crvene armije. "Mogao je pronaći 'neprijatelje' posvuda i odigrao je posebnu ulogu u političkim represijama tog razdoblja.“

U Drugom svjetskom ratu je Mehlis "....jurio tisućama kilometara preko fronta, ubijajući jednako generale Crvene armije, kao i Nijemce. Njegova okrutnost bila je legendarna...“. U rujnu 1940. godine se ponovno susreo sa svojom prijateljicom Zemljačkom, kada ju je naslijedio na mjestu ministra državnog nadzora, nadzornog tijela koje je bilo postavljenog iznad partijskih i vladinih ureda. Mehlisa se može ukratko opisati činjenicom da je mogao odano služiti Josifu Staljinu, i biti u prijateljskim odnosima sa Rozalijom Zemljačkom, koji se ubrajaju u sigurno najzločestije osobe 20. stoljeća. Mehlis je otišao u mirovinu 1950. godine, uz najviše počasti, i umro je prirodnom smrću u veljači 1953. godine (manje od mjesec dana prije Staljinove smrti).

Ivan Danishevski, mladi krvnik Čeke, dobio je zlatni sat nakon obavljenog "posla" na Krimu. U roku od nekoliko mjeseci je poslan na Kavkaz, izvršiti slični zadatak: likvidirati inteligentne i vrijedne ljude, koji su zapravo i prirodni neprijatelji svake boljševičke vlasti, i to u regiji koju su nedavno osvojile crvene snage. Prije kraja 1921. godine ga je Partija premjestila na civilni posao, u trgovinu i financije. Do 1930-ih godina je postavljen kao inženjer koji je radio na zrakoplovnim motorima i šef u ogromnoj tvornici motora (svi su sovjetski industrijski pogoni bili ogromni).

Tijekom Velikog terora je jedva izbjegao uhićenje, iako je prije toga osudio mnoge druge na smrt. Konačno je uhićen u kolovozu 1938. godine, kada je mučen; priznao je sve lažne optužbe koje su mu stavljene na teret, te je osuđen je na smrt. Neobjašnjivo je pošteđen od smrti i poslan je u rudnike zlata na Kolymi, gdje je preživio do 1955. godine. Tada je oslobođen i dopušten mu je povratak u Moskvu. Napisao je niz knjiga o sovjetskoj povijesti, te je energično radio na obrani čiste komunističke doktrine, do samog kraja života. Umro je 1979. godine. 

Što se tiče Semjona Dukelskog, Čekinog glazbenika i ubojice, on je ubrzo napustio Krim kako bi preuzeo zapovjedništvo nad Čekom u Odesi. Tamo je zamijenio Židova Maxa Deicha, koji je stekao "reputaciju okrutnosti i ovisnosti o drogama", te je morao biti opozvan. Izvršavao je razne dužnosti u Čeki i sovjetskoj vladi do 1938. godine, iako je nekoliko puta premještan ili ukoren zbog nesposobnosti. Politbiro ga je postavio za šefa Odjela za kinematografiju Centralnog komiteta; kada je njegov prethodnik, Židov Boris Šumjacki, strijeljan. Ljudi koji su radili pod njim ostavili su svoja sjećanja na njegov stil upravljanja: krut, ekscentričan, doktrinaran, arogantan. U skladu s obrascem svoje karijere, bio je tamo samo godinu dana. Od 1939. do veljače 1942. godine je bio komesar mornarice (ili trgovačke mornarice; izvori su nejasni). Do umirovljenja, 1952. godine, obnašao je dužnost zamjenika komesara u ministarstvu pravosuđa. Osuđivao je javno mnoge druge dužnosnike, optužbe su vremenom postajale sve nevjerojatnije, čak toliko da je zatvoren u psihijatrijsku bolnicu. Umro je 1960. godine. 

Samuel Vulfson, Kunov suradnik u Revolucionarnom komitetu Krima, vratio se u Moskvu 1921. godine. Bio je član Moskovskog partijskog komiteta (sa Zemljačkom). Nakon 1924. godine je radio u Komesarijatu vanjske trgovine, kao trgovinski predstavnik u Zapadnoj Europi. Godine 1929. se njegova tuberkuloza pogoršala. Otišao ju u inozemstvo i umro u Berlinu, 1932. godine. 

Sergej Gusev-Drabkin je nastavio raditi u političkoj upravi Crvene armije, neko vrijeme je bio šef odjela, prije nego što ga je Trocki smijenio, jer je Gusev bio Staljinov čovjek. Gusev je zatim radio u Partiji, kao član Centralnog komiteta i tajnik Centralne kontrolne komisije (1923.), koja je bila disciplinsko tijelo postavljeno iznad Partije i vlade. Sredinom 1920-ih ga je Staljin poslao na rad u Kominternu. Posjetio je Sjedinjene Države, zbog arbitraže i spora Komunističke partije SAD-a, pod imenom "P. Green".

Gusev se uključio u kontroverzu oko književnosti u Rusiji, tvrdeći (sa Zemljačkom i drugim tvrdokornim boljševičkim pristalicama) da pisci moraju širiti čistu komunističku doktrinu, a na štetu književne slobode. U govoru na 14. partijskom kongresu, u prosincu 1925. godine, rekao je: "Lenjin nas je učio da svaki član Partije treba biti agent Čeke - to jest, da treba promatrati i informirati“, te je zaključio "....[ako] patimo od jedne stvari, to je da mi ne informiramo dovoljno.“ Jezivo. Glavni zagovornik suprotnog stajališta, pisac Aleksandar Voronski, pao je u njegovu nemilost i strijeljan je 1937. godine. Gusev je obnašao visoke položaje u Kominterni sve do smrti, 1933. godine. 

Efraim Skljanski, Trockijev mladi pomoćnik, onaj koji je prevarom namamio tisuće bijelih časnika u zatočeništvo i smrt, nije dugo živio. U travnju 1924. godine je izgubio je položaj u Revolucionarno-vojnom vijeću zbog neprijateljstva prema Staljinu, kojega je oštro kritizirao u građanskom ratu. Prešao je u ekonomsku sferu i vodio je tekstilni trust. Godine 1925. je putovao po Europi i Americi, zbog prikupljanja informacija o industrijskoj proizvodnji. Utopio se u sumnjivoj nesreći na brodu. Arkadij Vaksberg, između ostalih, krivi za to Staljina:

"Skljanski se utopio u jezeru tijekom poslovnog putovanja u Sjedinjene Države, zajedno s direktorom Amtorga (sovjetsko-američke trgovačke korporacije), Isaiahom Khurginom. Ubojstvo dvojice Židova, koje je Staljin mrzio, organizirala su još dvojica Židova, Kanner i Jagoda."

Grigorij Kanner je bio jedan od Staljinovih tajnika. Genrik Jagoda je, u to vrijeme, bio de facto šef OGPU-a, nasljednika Čeke. Drugi povjesničar primjećuje kako je Kanner "bio zadužen za [Staljinove] prljave trikove protiv Trockog i drugih“, ali nema čvrstih dokaza o Staljinovoj krivnji. Ovu je optužbu prvi iznio Boris Bažanov, Staljinov bivši tajnik.

U svakom slučaju, vratimo se našim preostalim dvoje krimskih ubojica, dvoje predvodnika. 

Bela Kun, koji je u biti bio samopostavljeni diktator na Krimu tijekom masakra, otišao je sa Krima izravno u Prezidij Kominterne (kojemu je do kraja 1926. godine predsjedao Grigorij Zinovjev). Lenjin ga je zatim poslao, kao agenta Kominterne, u Njemačku, zajedno s još jednim židovskim mađarskim komunistom, Josephom Poganyjem (pravo ime Schwarz) - kako bi predvodili  komunističko (revolucionarno) preuzimanje Njemačke. Očekivanja su bila velika: Lenjin je uvijek smatrao da uspjeh revolucije u Rusiji ovisi o pridruživanju Njemačke ovoj svjetskoj revoluciji.

Zamislite ovu zastrašujuću perspektivu: komunistička Rusija udružena sa komunističkom Njemačkom?!

Rezultat je bila Ožujska akcija, vrlo loše planiran ustanak, koji je brzo doživio poraz. Kun je oštro kritiziran i poslan je na Ural neka radi u lokalnom partijskom komitetu, iako nije izgubio svoje mjesto u Kominterni. Dvadesetih godina 20. stoljeća je radio kao tajni operativac Kominterne po Njemačkoj, Austriji i Čehoslovačkoj, sve do uhićenja u Beču 1928. godine. Nakon toga je ostao u Sovjetskom Savezu, još uvijek na čelu Mađarske komunističke partije, ali u egzilu. Nastavio je raditi u višim ešalonima Kominterne, sve do sredine 1930-ih godina. 

U lipnju 1937. godine je došao na njega red za denuncijaciju i uhićenje. Njegovi mučitelji iz NKVD-a, vrlo vjerojatno židovski nasilnici, tukli su ga i prisiljavali neka prestoji na jednoj nozi i do dvadeset sati. Kada bi se "vratio u ćeliju nakon ispitivanja, noge su mu bile otečene, a lice toliko crno da je bilo neprepoznatljivo“. Strijeljan je u kolovozu 1938. godine, zajedno s praktički cijelim kontingentom mađarskih komunističkih emigranata. Nakon Drugog svjetskog rata je u Mađarskoj ponovno uspostavljena komunistička vlast pod odbojnim Matyasom Rakosijem, koji je služio i u Kunovoj mađarskoj vladi (1919.), i ponovno je bila u velikoj mjeri židovska.

Napokon se vraćamo naslovnoj figuri, Rozaliji Zemliachki. 1920. godine je imala 42 godine; proživjela je još 27 godina i promijenila je razne službe u sovjetskoj državi. Bila je prirođena staljinistica i izbjegla je uhićenje, štoviše, ona je provodila čistku. "Oduvijek je bila ona vrsta boljševika kojoj se Staljin obraćao, jer je dijelila njegov manihejski pogled na svijet, kao mjesto smrtonosne borbe između saveznika i neprijatelja.“

Nakon što se "bila vrlo korisna" na Krimu, vratila se u Moskvu u siječnju 1921. godine. Radila je kao tajnica u jednom od okružnih partijskih odbora. U sljedećim je godinama obavljala razne poslove po Uralu i sjevernom Kavkazu, bila je "odgovorna za obuku podređenih, nadzor nad proizvodnjom pamfleta, te održavanje predavanja i tečajeva među tvorničkim radnicima.“ Ovaj je posao uglavnom obavljala u Staljinovo ime, podržavala ga je protiv bilo koje opozicije, bilo da se radilo o Trockom, Kamenjevu ili  Zinovjevu. Godine 1926. ju je Staljin imenovao članicom odbora Središnje kontrolne komisije, što je značilo kako je "dobila čin više kao provoditeljica stranačke discipline. To je bila uloga koju će nastaviti igrati do kraja karijere.“

U ovoj je ulozi usko surađivala s NKVD-om:

"Nema sumnje da je Zemljačka blisko surađivala s NKVD-om. Njeni su poslovi zahtijevali da im predaje izvješća o prekršajima. Štoviše, vjerojatno je bila njihov voljni saveznik. Vjerujući u zavjere za koje se tvrdilo da prijete stranci, Zemljačka je postala vješta sudionica u njihovom uništavanju. Također se uspjela zaštititi od čistki koje su zahvatile redove samog NKVD-a. Umjesto da postane žrtvom, Zemljačka je dobila promaknuća. U rujnu 1936. godine je odlikovana najvišim sovjetskim civilnim odlikovanjem, Lenjinovim ordenom." 

Godine 1937. je postala zastupnicom Vrhovnog sovjeta, a dvije godine kasnije i članica Centralnog komiteta. Iste godine postala je zamjenica predsjednika Kontrolne komisije, kao i zamjenica predsjednika Vijeća narodnih komesara (pozicija koja je bila u rangu zamjenika premijera). Bila je vrlo blizu centara moći. Ratne godine je provela u Moskvi, pisala polemike i uspomene na Lenjina, usput je obavljala razne manje zadatke. Umirovila se 1943. godine. Umrla u dobi od 70 godina, siječnja 1947. godine. 

Onakva Rusija, koja je postojala u godini njena rođenja, potpuno se transformirala tijekom njena života. Od plodne zemlje, općeg mira, reda i razvoja, gdje je u značajnoj mjeri upravljala mala njemačka zajednica - Rusija je pretvorena u zemlju straha,  previranja, ubojstava, denuncijacije, koncentracijskih logora - Rusiju, kojom je u velikoj mjeri upravljala njena židovska manjina. Zemljačka je veliki simbol ove transformacije, utjelovljuje moć židovske mržnje i izopačenog žara.

Zemliachka pod stare dane, živa i nedirnuta, nikada osuđena masovna ubojica

Zemljačka predsjedava suđenju tijekom Velike čistke

Sažetak

Moramo postaviti jedno otvoreno i bitno pitanje: Koliko su još ljudi, ovi židovski boljševici, ubili nakon Krima? Većina njih, točnije; svi oni su nastavili obavljati svoju odabranu profesiju. Bili su prirodno stvoreni komunistički teroristi, te su nastavili djelovati još  dugi niz godina u sustavu čija je sama osnova i temelj - teror. Bilo bi vrlo teško realno procijeniti broj ubijenih, ali bez ikakve sumnje je broj ogroman. Jedina olakšavajuća okolnost je, ako to možemo uopće tako gledati, što je među njihovim kasnijim žrtvama bilo poprilično i ovih židovskih komunističkih terorista. 

Za pravilniju procjenu krimske tragedije, moramo dobiti opću predodžbu o broju ubijenih u masakru. Procjene se kreću od 12.000 do 120.000 ljudi, ali mnogi istraživači smatraju kako se pravi broj okreće oko 50.000 do 60.000 ljudi; u zadnju procjenu su uključeni moderni ruski pisci, koji ipak imaju pristup makar nekim arhivima. Krim je tako pretrpio 50.000 mrtvih stanovnika, u masakru predvođenim parom Kun-Zemljački. Možda 20.000 ljudi umrlo po logorima, uz ogromnih 100.000 ljudi koji su umrli od gladi, i to u razdoblju od samo 18 mjeseci, i na vrlo malom i ograničenom području.

Taj se obrazac nastavljao i ponavljao doslovno svugdje gdje su boljševici vladali. Nastavio se od 1917. do sredine 1950-ih godine, uz povremena, jako kratka, zatišja. Komunističku vladavinu u Rusiji možemo, bez ikakve sumnje, nazvati kolosalnom, užasnom i  beskrajnom tragedijom. Tragediju, koju je predvodila i počinila, kriminalna, poremećena, uglavnom židovska klika, potaknuta ideologijom, koja prema svim svojim posljedicama, nije bila ništa manje - nego sotonistička.

Doslovno, jako uznemiruje i sama pomisao kako slični i divlji potencijali, predvođeni sličnim ljudima - igraju slične uloge i nalaze se u centrima naših društava i danas - neprestano prijete erupcijom, istog ili sličnog, strašnog terora i masakra.

Upravo kao što se trenutno događa Palestincima u Gazi i na Zapadnoj obali.