"Umirući bog" (15. dio)

Suđenje templarima

U Pjesmi nad pjesmama (ili Solomonovoj pjesmi), Shekhinah je simbolizirana kao "ruža Šaronska". U Pjesmi nad pjesmama, prema Bibliji kralja Jakova, voljena (govori u ime mistične Šekine) kaže: "Ja sam ruža Šaronska i ljiljan u dolinama." U Danteovom Raju, njegova vodičica Beatrice (njegova verzija Šekine) ga poziva neka među nebeskim stanovnicima promatra ljepotu Marije, Majke Božje: "Zašto si toliko očaran mojim licem i ne okrećeš pogled prema prekrasnom vrtu koji cvjeta pod sjajem Krista? Tu je ruža u kojoj je božanska riječ postala tijelom; tu su ljiljani čiji te miris vodi pravim putovima." Sveti Bernard iz Clairvauxa dalje vodi Dantea, opisujući nebesku ružu i njene stanovnike, te se moli Djevici Mariji u njegovo ime. Konačno, Dante se suočava licem u lice sa samim Bogom, koji se pojavljuje kao tri jednako velika kruga koji zauzimaju isti prostor, predstavljajući Sveto Trojstvo, simbolika posuđena iz Boromejskih prstenova Joakima iz Fiorea, kojega je Dante smjestio u Raj.

Pred kraj 13. stoljeća, Joakim iz Fiorea nazivao je templare i hospitalce "novom vrstom religije". Dante, koji je smjestio Joakima iz Fiorea u Raj u svojoj Božanstvenoj komediji, u istom je djelu francuskog kralja Filipa IV. nazvao "Lijepim" i "Kugom Francuske". U studenom 1307. godine, papa Klement V., koji je bio pod snažnim pritiskom Filipa Lijepog, naredio je uhićenje templara u svakoj zemlji. Popularna je priča kako je Filipa pokretala pohlepa i da su optužbe izvučene mučenjem. Međutim, sva priznanja bila su dosljedna i ponavljala su optužbe koje su ranije iznesene protiv katara, i koje će se ponoviti u nadolazećim suđenjima vješticama. Među optužbama protiv templara bile su one za bavljenje vještičarenjem, nijekanje načela kršćanske vjere, pljuvanje ili mokrenje po križu tijekom tajnih obreda inicijacije, štovanje vraga u obliku crne mačke, prakticiranje 'opscenog poljupca' (osculum infame) i djela sodomije i bestijalnosti. Templari su također bili optuženi za štovanje lubanje ili glave zvane Bafomet, kao i za mazanje krvlju ili mašću nekrštene djece.

Mnoge optužbe protiv templara i katara, poput štovanja crne mačke i 'opscenog poljupca', iznesene su i protiv vještica srednjeg vijeka. U templarskoj ispovijesti dosljedno se širi priznanje da su štovali glavu zvanu Bafomet, obično je to bila metalna glava, sa  crnom, kovrčavom kosom, te srebrom i pozlatom na vratu i ramenima. Opisi su varirali od "prljavog i crnog idola", do "bijelog sa  bradom“. Dva svjedoka su tvrdila da je Bafomet imao tri lica. Jedan svjedok je čuo glavu kako govori da je ona glava prvog majstora Reda, Hughesa de Payensa, te da je od potiljka do ramena potpuno ukrašena dragim kamenjem, zlatom i srebrom. Bila je predstavljena kao istinska moć; za razliku od Krista, koji je bio lažni prorok i koji nije bio poslan na zemlju radi spasenja čovječanstva. Naprotiv, glava je bila izvor spasenja u sljedećem životu i plodnost zemlje u ovom. Neki tvrde kako se glava odnosila na rituale koji uključuju i navodne relikvije Ivana Krstitelja.

Nekoliko templara je izvijestilo da je Bafometov idol, kojega su štovali, bio povezan s Lubanjom Sidona, tj. izvještajem o nekrofiliji, koja je utemeljena na priči koju je prvi ispričao Walter Map, i priča je povezana s Baldwinom II. i Morphijom Armenskom, kao i  legendom o Meluzini, demonu-ženi povezanoj sa Kućom Lusignan. Unatoč uhićenju i raspuštanju, templarska imanja predana su Vitezovima hospitalcima, pod velikim majstorom Henrikom II. Jeruzalemskim (1270.–1324.), koji je bio nasljednik dinastije Lusignan. Baka Henrika II. je bila Isabella de Lusignan, kći Huga I. od Cipra i Alice od Champagne. Hugo I. bio je najmlađi od trojice sinova Aimeryja od Lusignana, brata Guya od Lusignana, koji se oženio Sibyllom, praunukom Baldwina II. i Morphije Armenske iz legende o Lubanji Sidona. Alice od Champagne bila je kći Sibyline sestre Isabelle i Henrika II., grofa od Champagne. 

Lusignani su bili vladari Jeruzalemskog kraljevstva, ili točnije: grada Acre, od 1268. godine, do pada grada, 1291. godine. Utvrda Acre, od vremena kada ju je zauzeo Richard Lavljeg Srca, 1191. godine, do konačnog osvajanja od strane muslimana, činila je bazu križarskog carstva u Palestini. Ondje su se nalazila sjedišta redova templara i hospitalaca. Henrik II. od Lusignana je bio patrijarh, i veliki majstor hospitalaca. Godine 1291., kada su muslimani napali Acre, grad su branili Henrikov brat Amalrik od Tira, hospitalci, templari, teutonski vitezovi, Mlečani i Pižani, francuski garnizon predvođen Jeanom I. de Graillyjem i engleski garnizon predvođen Ottonom de Grandsonom, ali su bili znatno nadjačani. Sam Henrik II. je pristigao u svibnju, tijekom opsade, ali grad je pao 18. svibnja. Henrik, Amalrik, Oton i Jean su pobjegli, kao i mladi templar po imenu Roger de Flor, ali većina ostalih branitelja nije, uključujući i zapovjednika templara, Guillaumea de Beaujeua. Nakon što je Tir pao bez borbe sljedećeg dana, Sidon u lipnju, Bejrut u srpnju - Jeruzalemsko kraljevstvo je prestalo postojati na kopnu. Henrik II. je sa nekolicinom preživjelih pobjegao na Cipar i ponovno zasjeo na prijestolje uz pomoć Hospitalaca. Iako je Henrik II. bio posljednji okrunjeni kralj Jeruzalema, a vladao je i kao kralj Cipra, Lusignani su nastavili polagati pravo na izgubljeni Jeruzalem, te su povremeno pokušavali organizirati nove križarske ratove kako bi ponovno zauzeli teritorij na kopnu.

Nakon sukoba između Filipa i pape Bonifacija VIII., kao te smrti papina nasljednika Benedikta XI., konklava je konačno 1305. godine izabrala Klementa V., Francuza, za papu. Među templarima na Cipru bio je i Jacques de Molay, koji je izabran za velikog majstora templara 1292. godine. 1305. godine, papa Klement V. šalje pisma de Molayu i velikom majstoru hospitalaca Fulku de Villaretu, o mogućem spajanju ovih dvaju redova. Niti jedan od njih nije prihvatio ovu ideju. Godine 1306. templari su skovali zavjeru da na prijestolje postave brata Henrika II., Amalrika. Henrik II. je svrgnut i prognan u Armeniju; armenski kralj Oshin je također bio i  Amalrikov šogor. Godine 1307. je Klement V., snažnim pritiskom kralja Filipa, naredio uhićenje templara u svim zemljama. Poziv je  poslan u Englesku, Iberijski poluotok, Njemačku, Italiju i Cipar. Jacques de Molay i Hughes de Pairaud (templar, sakupljač dugova koje su kraljevi dugovali Redu), uhićeni su zbog optužbi za herezu, kao i mnogi drugi templari u Francuskoj.

Na prvom, jednom od većih suđenja održanom u Parizu, ukupno je 138 templara dalo puni iskaz, te su gotovo svi priznali krivnju za jednu ili više točaka optužnice. Značajan broj optuženika je ponovo priznao krivnju za jednu ili više točaka optužnice i na drugom važnom suđenju, održano u Poitiersu 1308. godine. Tamo je najmanje 54 templara svjedočilo pred papom i komisijom kardinala. Kako je detaljno opisao Michael Barber u djelu "Suđenje templarima", iako su neki templari doista mučeni, neki ipak nisu, no "svi su naglasili kako su njihova priznanja bila dana dobrovoljno i da nisu posljedica ovog zlostavljanja." Godine 1308. Amalrik je primio pismo od Pape gdje mu nalaže neka uhiti sve templare na Cipru.

Klement V. se odbio preseliti se u Rim i ostao je u Francuskoj. 1309. godine je preselio svoj dvor u papinsku enklavu u Avignonu, gdje je ostao sljedećih 67 godina, što je razdoblje poznato kao Avignonsko papinstvo. Nakon Amalrikova ubojstva, 1310. godine, Oshin je oslobodio Henrika II., koji se vratio na Cipar i ponovno sjeo na prijestolje uz pomoć Hospitalaca 1310. godine, pritom je zatvorio mnoge Amalrikove suučesnike. Godine 1312., nakon Bečkog sabora, i pod pritiskom Filipa Lijepog, Klement V. je izdao edikt kojim je službeno raspustio templarski red. Godine 1313., Henrik II. je pratio proces raspuštanja Templara na Cipru i prijenos njihove imovine Hospitalcima, koji će na kraju postati poznati kao Malteški vitezovi. Godine 1314., iako su Filipovi inkvizitori na kraju uspjeli natjerati de Molaya da prizna optužbe; de Molay i de Charney su povukli svoja priznanja. Odmah je proglašen krivim za ponovnu herezu i spaljen je na lomači. Francuski posjedi templara su dodijeljeni hospitalcima, ali Filip ih je zadržao do svoje smrti, kao što je u potpunosti ekspropriirao templarsku banku.

Papa Honorije II. službeno priznaje templarske vitezove

Omne Datum Optimum

Kamen temeljac sve veće moći i bogatstva templara, ali ironično, i ono što je pomoglo u njihovom potiskivanju, 1307. godine, bio je Omne Datum Optimum, koji je izdao papa Inocent II. i kojim je 1139. godine dao iznimna prava templarima. Inocent II. bio je prvi papa koji je izabran nakon završetka investiturne kontroverze, finalizirane Wormskim konkordatom 1122. godine, koju je predvodio kardinal Lamberto, koji je također koordinirao izbor Kalista II., brata Rajmunda Burgunskog, u Clunyju, 1119. godine. Kardinal Lamberto kasnije je naslijedio Kalista II. kao Honorije II., te je potvrdio osnivanje Reda Templara na Saboru u Troyesu, 1128. godine. Kada je Honorije II. umro, 1130. godine, odabrana skupina kardinala je izabrala za papu Inocenta II., što je izazvalo krizu koja je nastala izborom Anakleta II. za protupapu (njega su neprijatelji optužili da je Židov u tajnosti). Među Anakletovim pristašama bili su vojvoda Vilim X. od Akvitanije i Roger II. od Sicilije. Inocent II. pobjegao je u Francusku i dobio podršku Bernarda od Clairvauxa, Petra Časnog od Clunyja i cara Lotara III. Anaklet II. umro je 1138. godine. Raskol je okončan slijedeće godine, kada je Inocent II. sazvao Drugi lateranski koncil, na kojem je napisao Omne Datum Optimum.

Prema Omne Datum Optimum ('Svaki savršeni dar'), citatu iz Jakovljeve poslanice, Templarsko pravilo je službeno odobreno i dodijeljena im je papinska zaštita. Osim toga, bula je obećala: "Što se tiče stvari i plijena, možete ih s pouzdanjem koristiti i zabranjujemo vam da budete prisiljeni protiv svoje volje dati bilo kome dio toga. Utvrđujemo da će kuća ili Hram, u kojem ste se okupili na hvalu i slavu Božju i zaštitu njegovih vjernika... biti pod zaštitom i tutorstvom Svete Stolice za sva vremena koja dolaze.“ Bula je dopustila Templarima da imaju vlastite svećenike, izgrade vlastite crkve i groblja, gdje su mogli pokapati svoje mrtve, kao i svoju braću, ali i svakog putnika koji bi umro na njihovoj zemlji.

Iako su razni biskupi negodovali zbog opsega privilegija i autonomije, koje su dane templarima, uzastopni pape su nastavili  favorizirati ovaj red. Godine 1144., papa Celestin II. je donio povelju Milites Templi, kojom je svećenstvu naređeno neka zaštite templarske vitezove i potaknuo vjernike neka dodatno doprinesu njihovoj stvari. Dozvolio je templarima da jednom godišnje prikupljaju vlastite priloge, čak i u područjima koja su bila pod interdiktom. Godine 1145. je papa Eugen III. donio još jednu povelju,  Militia Dei, učvršćujući time prava i privilegije templara, te im dodijelio čast nošenja crvenog križa na bijelim plaštovima.

Poput Omne Datum Optimum, Militia Dei dodijelila je templarima pravo da pokapaju svoje mrtve na vlastitim grobljima. Jedan primjer je veliko groblje pronađeno izvan Château Pèlerin, poznato kao dvorac Atlit ili dvorac hodočasnika, križarska tvrđava koja je bila smještena u blizini Atlita, na sjevernoj obali Izraela. Postoje mnoge neobične značajke groblja Athlit, koje kao da proturječe konvencionalnom razmišljanju o europskim pogrebnim običajima tog vremena. Broj ukopa je bio "izuzetno velik" i svi se mogu datirati, uz prisutnost templara na tom području, između 1218. i 1291. godine. Britanski arheolog, C.N. Johns, koji je iskopavao nalazište 1930-ih godina je izbrojao 1700 grobova. Ali, Yves Gleize, sa Sveučilišta u Bordeauxu navodi kako ih ima najmanje 5000,  možda čak i 8000, što je previše pokojnika samo za dvorac, ili čak i lokalno stanovništvo.

Katedrala Notre-Dame ("Naše Gospe") u Parizu

Sveta arhitektura 

Iako nema dokaza da su templari bili uključeni u izgradnju gotičkih katedrala, njihov zaštitnik sveti Bernard iz Clairvauxa i cisterciti, kao i drugi redovi, odigrali su središnju ulogu u brzom širenju ovog arhitektonskog stila. Sajmovi iz Champagne - gdje su templari igrali središnju ulogu - također su bili važni u širenju i razmjeni kulturnih utjecaja. Prva pojava gotičke arhitekture u Italiji je bila obnova kuća trgovaca iz Siene, u sjevernjačkom stilu. Templari su upravljali velikom gospodarskom infrastrukturom, diljem cijelog  kršćanskog svijeta, implementacijom financijskih tehnika koje su bile rani oblik bankarstva, istovremeno su gradili svoje utvrde,  diljem Europe i Svete zemlje. Templari su stekli velike površine zemlje, kako u Europi, tako i na Bliskom istoku. Kupovali su i upravljali farmama i vinogradima. Bavili su se proizvodnjom, uvozom i izvozom, te su imali vlastitu flotu brodova. U jednom trenutku su čak posjedovali cijeli otok Cipar. Templari se mogu smatrati prvom multinacionalnom korporacijom na svijetu.

Templari su također gradili masivne kamene katedrale i dvorce. U tim su se projektima templari uvelike oslanjali na vještine i znanje židovskih kabalista. Prema Marshi Keith Schuchard, u djelu "Obnova Hrama Vizije", templari su usvojili misticizam Drugog hrama i koji će se kasnije pojaviti u slobodnom zidarstvu; uglavnom od tri vodeća židovska kabalista iz Španjolske: Solomona Ibn Gabirola, Abrahama bar Hiyya i njegova učenika, rabina Abrahama ibn Ezre, koji su bili vodeći u širenju utjecaja iz mističnih tendencija aškenaskih hasida. Abraham bar Hiyya dobio je visoki službeni status od templara kada su pristigli u Španjolsku, kako bi se borili u križarskom ratu protiv muslimana.

Prema Schuchardu, židovski građevinski cehovi su bili ključni za prenošenje simboličkih i mističnih tradicija sinagoge i Hrama na kršćanski Zapad. Mark Wischnitzer je tvrdio kako su židovski obrtnici donijeli "ideju ceha" s Bliskog istoka i da su židovski cehovi igrali ključnu ulogu u širenju obrta, unutar Bizantskog Carstva. Diljem islamskog svijeta, gdje je bilo mnogo miješanja cehova između Arapa i Židova, muslimanski obrtnici crpili su znanja iz misterijskih tradicija židovskih cehova. Sufijski mistici islama su  asimilirali tehnike meditacije Merkabe i misticizam Salomonovog hrama, u svoja stvorena bratstva. Najraniji sačuvani opis muslimanskih cehova se nalazi kod Čiste Braće, koji su bili važnim izvorom inspiracija za veliki dio sufijskih tradicija, kao i za židovske učenjake Kabale.

Tijekom stoljeća, tekstovi Merkabe su počeli poistovjećivati ​​mikrokozmičkog čovjeka s mikrokozmičkim Prijestoljem i Hramom. Mistična numerologija i geometrija svitaka Merkabe su dosegle svoj vrhunac u Sefer Yetzirah, koji je prepun arhitektonskih i masonskih slika. Ali, u Sefer Yetzirah, naglasak je na izgradnji nadnaravnog Hrama, putem matematičko-lingvističko-magičnih manipulacija. Dakle, u Sefer Yetzirah, adept poduzima "masonski" proces kombiniranja slova, meditacije i vizualizacije; gdje slova i riječi služe kao građevni blokovi. Prema Mosheu Idelu: "Slova se smatraju kamenjem, punopravnim entitetima, komponentama namijenjenih izgradnji građevine riječi, koja će služiti kao hram za Boga i mjesto susreta s Njim za mistika."

Templari su navodno postali izuzetno bogati upravo zahvaljujući ovom novostečenom znanju. Upravljali su velikom ekonomskom infrastrukturom diljem kršćanskog svijeta, inovirali su financijske tehnike i gradili utvrde. Vrijeme procvata reda templara se poklopilo s procvatom gotičke arhitekture, u umjetničkom stilu koji je prije bio nepoznat Zapadu. Iako nema dokaza da su templari imali ulogu u izgradnji, postojali su brojni srednjovjekovni cehovi koji su, u određenim slučajevima, imali interakcije s redom. Glavni ceh, koji je bio uključen u izgradnju gotičkih katedrala su bili klesari, koji su usmeno, među sobom, prenosili svoje tradicije.

Ovaj novi stil arhitekture, zapravo odstupanje od romanike, bio je duboko inspiriran islamskom arhitekturom, uglavnom kroz španjolske primjere, poput Velike džamije u Cordobi i Alhambre u Granadi. Preteča vitraja u europskim katedralama bile su emajlirane i šarene varijante Sidona, Tira i drugih sirijskih gradova, preostali od drevne feničke industrije. Rebrasti svod, leteći kontrafor i šiljasti luk, koji su označili prijelaz iz romaničke arhitekture, detalji su koji se mogu izravno pratiti do islamskog stila. Također, blago rašireni ulazi, koji su se počeli pojavljivati i ​​u islamskim džamijama, vrlo su istaknuti u gotičkoj arhitekturi. Putem Merkabina arhitektonskog pojma "Božjeg tijela" nametnuta je simbolika Salomonova prijestolja i hrama, koji bi, prema Schuchardu: "pronašao svoj najveći arhitektonski izraz u visokim gotičkim katedralama, koje su gradili kršćanski klesari", od kojih su templari bili najpoznatiji primjer. Pojavio se gotovo preko noći, novi gotički stil se brzo proširio, započelo je u Francuskoj 1130-ih godina i ubrzo nakon službenog priznanja templara. Procvat stila započeo je s opatom Sugerom, u benediktinskoj crkvi Saint-Denis u Parizu. Uslijedile su katedrale u Senlisu i Notre-Dame u Parizu. U 13. stoljeću, stil je sazrio izgradnjom katedrala u Chartresu, Reimsu, Amiensu i Bourgesu. I druge zemlje su usvojile ovaj stil, koji se proširio na Englesku, gdje je izgrađena Canterburyjska katedrala i Westminsterska opatija. U Njemačkoj imamo primjere u gradovima, poput Kölna i Regensburga; a u Španjolskoj Burgos i Toledo.

Crna Madona   

Najpoznatija propovijed Bernarda od Clairvauxa je bila njegova Sermones super Cantica Canticorum ("Propovijedi o Pjesmi nad pjesmama"), koja je istraživala teme bračne ljubavi, ekstaze i sjedinjenja s Bogom. Solomonova pjesma, poznata i kao Pjesma nad pjesmama, dugo je bila osnova kabalističkih nagađanja o ulozi 'Šekine', koja je zamijenila židovski narod, ali je usvojila karakteristike naslijeđene od poganske božice drevnog Bliskog istoka. Slično tome, utjecaj Kabale se očituje (kao i u svim gnostičkim tradicijama koje su postojale unutar Katoličke crkve) u štovanju Djevice Marije, što je primjer Notre-Dame u Parizu. Slično tome, templari su bili vezani zavjetima siromaštva, čednosti i poslušnosti, posvećujući se Mere de Dieu, ili Majci Božjoj.

Prema J.B. Trendu, u djelu "Naslijeđe islama", štovanje božice sufija je reinterpretirano unutar kršćanstva kao štovanje Djevice Marije. Sufiji su pak dijelili utjecaje židovskih mistika. Ezoterički, 'Šekina' Kabale, poput Djevice Marije, zamjena je za drevnu pogansku božicu, obično nazivanu Sofijom (grčki "mudrost"). Djevica Marija okrunjena je za Kraljicu Neba, opisana kao Žena iz  Apokalipse, s poganskom simbolikom u Knjizi Otkrivenja 12:1:

"Odjevena suncem, mjesec pod nogama, a na glavi kruna od dvanaest zvijezda."

"Burneyjev reljef" prikazuje babilonsku božicu, iz oko 1800.-1750. pr. Kr. Vjerojatno je to Ištar, njena sestra Ereškigal (lavovi) i Lilitu (sove).

Bernard de Clairvaux identificirao je Mariju kao nevjestu iz Pjesme nad pjesmama. Prema Pjesmi nad pjesmama, nevjesta, koju kabalisti identificiraju kao Šekinu, moli u svoje ime: "Crna sam, ali sam lijepa, kćeri jeruzalemske." Egipatski prikazi Izide često je prikazuju kako u krilu drži svoje dijete, Horusa. Slično tome, kako izvještava Ean Begg, autor knjige "Kult Crne Djevice", mnogi kipovi Marije koja drži svoje dijete (pronađeni diljem Europe, iako uglavnom grupirani na jugu Francuske) pokazivali su ženu crne puti.  Bernard de Clairvaux također je bio poznat po tome što je posjetio nekoliko svetišta Crne Madone, npr. Chatillon i Affligem.

Za kabaliste, crna djevica je ženski demon Lilith, majka Kaina preko Adama. Izvorno: Lilith je bila ženski demon, koji se može pratiti do babilonske demonologije. Za Sabijce, Lilith-Zahriel je kći Kralja i Kraljice Podzemlja, koju daju za ženu Kralju Svjetlosti. Nekoliko referenci na Lilith nalazi se u Talmudu, gdje je opisana kao demonica s dugom crnom kosom; demonica sličnih karakteristika se nalazi i u apokrifnom 'Salomonovom testamentu', za koji se procjenjuje da je napisan između prvog i četvrtog stoljeća. Prema "Abecedi Ben Sire", kabalističkom dokumentu perzijskog i arapskog podrijetla iz 11. stoljeća, prvi muškarac i žena stvoreni su u isto vrijeme i od iste tvari, kao i izvorno androgino biće, bili su spojeni straga. Došlo je do sukoba oko najboljeg položaja za spolni odnos, a Lilith je ogorčeno reagirala na Adamovo preuzimanje superiornosti i svoje podvrgavanje pasivnijoj ulozi. Negdje u ranom srednjem vijeku se Lilith počela poistovjećivati ​​s Asmodeusom, kraljem demona, kao njegovom kraljicom.

U Zoharu je Lilith poznata kao crna bludnica. Ona je jedna od četiri majke demona, stalna partnerica Samaela, te je kraljica u carstvu sila zla, gdje je pandan Šekini. Kao što je Šekina majka Doma Izraelovog, tako je i Lilith majka nesvetog roda, koji čini "mješovito mnoštvo" i vlada nad svime što je nečisto. Prema Zoharu: nakon uništenja Hrama i progonstva Šekine, Božje nevjeste, Lilith se ponudila Bogu umjesto njegove nevjeste. Postojanje je tada bilo toliko iskvareno da je Bog prihvatio njenu ponudu.

Dojenje svetog Bernarda

12. i 13. stoljeće je svjedočilo izvanrednom rastu kulta Djevice po zapadnoj Europi, dijelom inspirirano spisima teologa Bernarda iz Clairvauxa, koji je bio jedan od najutjecajnijih crkvenih ljudi svog vremena. U "Propovijedi na nedjelju u oktavi Uznesenja", opisao je Marijino sudjelovanje u otkupljenju. Bernardove Pohvale Djevici Majci bile su mali, ali cjeloviti traktat o mariologiji. U kriptičnoj aluziji na Afroditu ili Veneru, Bernard je pisao o Mariji pod naslovom "Gospa, Zvijezda mora" (što je prijevod latinskog naslova "Stella Maris"): "Kada vas obruše oluje iskušenja, kada se vidite pritisnuti na stijene nevolje, pogledajte zvijezdu, zazovite Mariju." Pokret je pronašao svoj najveći izraz u francuskim katedralama, koje su često posvećene "Gospi", poput Notre-Dame de Paris, ili Notre-Dame de Bayeux, među ostalima.

Bernardova teologija i mariologija su ostale od velike važnosti, posebno unutar reda cistercita i trapista. Prikaz Madone Dojilje je izgleda oživio s cistercitskim redom u 12. stoljeću, kao rezultat općeg porasta marijanske teologije i pobožnosti. Madona Dojilja, Virgo Lactans ili Madonna Lactans, ikonografija je Madone s djetetom, gdje je Djevica Marija prikazana kako doji malog Isusa. Varijanta, poznata kao "Dojenje svetog Bernarda", temelji se na čudu (ili viziji) svetog Bernarda, gdje je Djevica poškropila mlijeko na njegove usne, bilo je spavao ili bio budan, dok se moio pred slikom Madone. U ikonografiji, Bernard obično kleči pred 'Madonom Lactans' i dok Isus pravi pauzu od hranjenja, Djevica stišće svoje grudi i iz daljine ga pogađa mlazom mlijeka. Različito se ovo tumačilo: kako mu je mlijeko podarilo mudrost, pokazalo kako mu je Djevica majka, ili negdje govore kako mu je mlijeko izliječilo infekciju oka. Madona Dojilja je preživjela sve do barokne umjetnosti, ponegdje i do rokokoa.

Putovanje Marije Magdalene u Marseille, Giotto, 1320. godina

Marija Magdalena 

Poganska božica se infiltrirala u kršćanstvo i kao Marija Magdalena. Marija Magdalena se obično poistovjećuje sa ženom iz koje je Isus istjerao sedam demona, ili sa Marijom iz Betanije, grešnicom koja je pomazala Isusove noge. Također se poistovjećuje s preljubnicom, a koju je Isus spasio od kamenovanja, naređeno od strane farizeja. Ali, ako se Marija Magdalena poistovjećuje s  bludnicom, onda je to zbog ezoteričnog tumačenja "svete prostitutke", svećenice koja služi u misterijima, ili božicom i suprugom "sina Božjega", tj, tako je prikazana u gnostičkim tekstovima. Marija Magdalena je središnja je figura kasnijih gnostičkih kršćanskih spisa, uključujući: Dijalog Spasitelja, Pistis Sofiju, Evanđelje po Tomi, Evanđelje po Filipu i Evanđelje po Mariji. Ovi tekstovi prikazuju Mariju Magdalenu kao apostola, kao Isusovu najbližu ili najdražu učenicu, kao i primateljicu njegovih najintimnijih učenja.

Borboriti, poznati i kao fibioniti, ranokršćanska gnostička sekta s kraja 04. stoljeća, posjedovala je brojne spise koji uključuju Mariju Magdalenu, uključujući: Marijina pitanja, Veća Marijina pitanja, Manja Marijina pitanja i Marijino rođenje. Iako nijedan od ovih spisa nije sačuvan, spominje ih Epifanije iz Salamine, u svom "Panarionu". Epifanije izvještava kako 'Velika Marijina pitanja' sadrže opis  epizode, nakon Isusovog uskrsnuća, koja je navodno bila osnova za borboritski euharistijski ritual, kada su navodno sudjelovali u orgijama, pili sjeme i menstrualnu krv kao "tijelo i krv Kristovu". 

Prikazivanje Marije Magdalene kao prostitutke je započelo nakon niza uskrsnih propovijedi, koje su održane 591. godine. Tada ju je papa Grgur I. poistovjetio s Marijom iz Betanije, neimenovanom "grešnom ženom", koja pomazuje Isusove noge. To je rezultiralo raširenim uvjerenjem kako je Marija Magdalena bila pokajnica i prostitutka, ili promiskuitetna žena. Nekoliko srednjovjekovnih legendi u zapadnoj Europi pričaju opsežne priče o bogatstvu i ljepoti Marije Magdalene, kao i o njenom navodnom čudesnom putovanju u južnu Francusku.

Središnji timpanon narteksa u opatiji Vézelay (oko 1125.-1130.), detalj: u sredini, Krist u slavi prenosi Duha Svetoga na apostole; gornji odjeljak, Bizantinci; donji odjeljak, Armenci; medaljoni od vrha do dna: Škorpion, seljak koji ubija svinju, Strijelac; na dovratniku, nepoznati narodi: s desna na lijevo, Panotti (s velikim ušima), Pigmeji, indijski Makrobiji (ljudi divova). 

U Vezelayu u Burgundiji, 1167. godine, skupina takozvanih Publicana (drugi naziv za katarske heretike) je osuđena za odbacivanje svih sakramenata Crkve. Počevši oko 1050. godine, redovnici benediktinske i clunijske opatije La Madaleine u Vézelayu su tvrdili kako su otkrili pravi kostur Marije Magdalene. Cistercitski redovnik iz 13. stoljeća, Petar iz Vaux de Cernaya, kroničar albigenskog križarskog rata, tvrdio je kako su katari vjerovali da je Isus imao odnos s Marijom Magdalenom: "Nadalje, na svojim tajnim sastancima govorili su da je Krist, rođen u zemaljskom i vidljivom Betlehemu i razapet u Jeruzalemu, 'zao', te da je Marija Magdalena njegova konkubina - i da je ona žena uhvaćena u preljubu o kojoj se govori u Svetom pismu." Dokument, koji je možda napisao Ermengaud iz Béziersa, bez datuma i anoniman, ali je priložen njegovom "Traktatu protiv heretika", govori slično:

"Također, oni [katari] na svojim tajnim sastancima uče da je Marija Magdalena bila Kristova žena. Bila je Samaritanka kojoj je On rekao: 'Zovi svog muža'. Bila je žena uhvaćena u preljubu, koju je Krist oslobodio da je Židovi ne kamenuju, i bila je s Njim na tri mjesta, u hramu, na bunaru i u vrtu. Nakon Uskrsnuća, prvo se njoj ukazao." 

Portali opatije Madaleine u Vézu su okruženi rezbarijama koje uključuju prizore Posljednjeg suda i drugu kršćansku ikonografiju, kao i znakove zodijaka. U Vezelayu, 1167. godine, skupina takozvanih Publicana je osuđena zbog odbacivanja svih sakramenata Crkve. Godine 1976., Hugues Delautre, jedan od franjevačkih otaca koji su prethodno bili zaduženi za održavanje svetišta u Vézelayu, otkrio je: ne samo orijentacijska os crkve, nego i njena unutarnja struktura, određuju položaj Zemlje u odnosu na Sunce. Svake godine, neposredno prije blagdana svetog Ivana Krstitelja (što se poklapa s ljetnim solsticijem), u podne, svjetlost koja dolazi kroz južne prozore klerestorija baca niz svjetlećih mrlja točno duž uzdužnog središta poda lađe. Upravo sa stepenica katedrale u Vézelayu, Bernard od Clairvauxa, na Uskrs, 1146. godine, pred kraljem Lujem VII., pokrenuo je Drugi križarski rat. Rikard Lavljeg Srca i Filip II. od Francuske su se sastali ondje i proveli tri mjeseca, 1190. godine, prije nego su krenuli u Treći križarski rat.

Najpoznatiji izvještaj o legendarnom životu Marije Magdalene potječe iz "Zlatne legende", Jacobusa de Varaginea. Prema njegovom izvještaju: 14 godina nakon Isusova raspeća, Marija Magdalena, njen brat Lazar i još dvojica kršćana, Maksimin i Cedonije, pobjegli su iz Svete zemlje brodom bez kormila, te su čudesno pristali u Marseilleu, u južnoj Francuskoj. Marija provodi posljednjih trideset godina svog života sama, kao pokajnička asketa u špilji, u pustinji francuske regije Provanse. De Voragine donosi uobičajeni izvještaj o prijenosu relikvija Marije Magdalene iz njezine grobnice (oratorij sv. Maksimina u Aix-en-Provenceu), 771. godine, u novoosnovani benediktinski i cluniački samostan u Vézelayu u Burgundiji.

Tri Marije na grobu, Lorenzo Monaco

Marija Ciganka 

Prema raznim znanstvenicima: kada su Romi selili iz sjeverne Indije, između 800. i 950. godine, te su u Europu stigli nakon 1100. godine, sa sobom su donijeli štovanje svoje hinduističke božice Kali, koja se poistovjećivala s Crnom Madonom. Godine 1763. se  mađarski student teologije, Stefan Vali, susreo s nekoliko studenata iz Malabara, te je zaključio kako je njihov jezik srodan jeziku Roma. Od tada je općeprihvaćeno kako Romi potječu iz Indije, koju su napustili negdje između 01. i 02. stoljeća; naselili u rimskom Egiptu, i na kraju su se naselili u Europi, odnosno u Bizantskom Carstvu. Međutim, prema popularnim shvaćanjima u srednjem vijeku, vjerovalo se da Romi potječu iz Egipta, otuda i naziv "Ciganin". Iako su Romi imali mnoga različita imena. Najčešći strani izrazi, uključujući: Zigeuner, Cingaro, Tzigan i tako dalje, potječu od grčkog atsinganoi (athinganoi).

Athinganoi su bili gnostička sekta iz 09. stoljeća, poznata i kao Melkisedekovi, smješteni u Trakiji, bili su optuženi  za bavljenje magijom i proricanjem sudbine. U svojoj knjizi "Eis ton Melkisedek", ili prema Fotiju, "Protiv Melkisedekita" (P.G., lxv, 1117), on govori o ovoj sekti kao o onoj koja je Melkisedeka učinila utjelovljenjem Logosa. Osuđeni su kao heretici, zajedno s pavlićanima iz Frigije, te kažnjeni kao sekta "židovaca". Kako bi osigurali utjecaj judaizma u svojim životima, svaka je obitelj osigurala sebi Židova ili Židovku kao mentora, koji je živio s kućanstvom i upravljao njihovim duhovnim i svjetovnim poslovima. Rezultat je bio takav da je sekta poštovala sve Mojsijeve zakone, svetkovali su subotu, ali nije bilo obrezivanja. Godine 1323., Simon Simeonis, irski franjevački fratar, opisao je narod sličan "atsinganima", koji je živio na Kreti:

"Također smo izvan ovog grada [Candije] vidjeli pleme ljudi koji mole prema grčkom obredu i tvrde da su iz Kainove rase. Ti se ljudi rijetko, ili nikada, ne zadržavaju na jednom mjestu dulje od trideset dana. Uvijek, kao da ih je Bog prokleo, nomadi su i odbačeni. Nakon tridesetog dana lutaju s polja na polje; malim, duguljastim, crnim i niskim šatorima, poput onih Arapa, i od špilje do špilje, jer mjesto koje naseljavaju postaje nakon trideset dana toliko puno gamadi i druge prljavštine da je nemoguće živjeti u njihovom susjedstvu." 

U Francuskoj su se Cigani nazivali i "Bohemiens", jer su stizali s pismima zaštite od kralja Bohemije. Budući kako su govorili da dolaze iz Malog Egipta, Francuzi su Cigane nazivali "Egipćanima"; u Nizozemskoj "Egipćanima" ili "Heydenima" (poganima). Suvremeni izrazi "Ciganin", "Gitano", "Gitane", ili neki ekvivalentni nazivi u Grčkoj i na Balkanu, također potječu od tih "Egipćana". Međutim, Mali Egipat je bio područje, koje je bilo pod mletačkom upravom na Peloponezu, gdje su se Cigani naselili prije nego što su ih turski ratovi potisnuli prema naprijed.

Oko 1417. godine se u Njemačkoj pojavila putujuća skupina ljudi, koji su u to vrijeme opisani kao "neotesani, crni, prljavi i barbarski", a koji su ubrzo nakon toga stekli reputaciju kradljivaca i izdajnika. Kroničar pariškog časopisa ih je opisao kao odjevene na način koji su Parižani smatrali otrcanim, izvještava kako ih je Crkva natjerala neka napuste grad, jer su se bavili čitanjem iz dlana i proricanjem sudbine. Leonardo je nacrtao ilustraciju tri nasmiješena Cigana kako džepare starca koji ništa ne sluti, dok mu četvrti, žena, čita iz dlana.

Do 14. stoljeća su Romi pristigli na Balkan, i u Bohemiju. Neki Romi su migrirali iz Perzije preko Sjeverne Afrike, te su u 15. stoljeću preko Španjolske stigli su u Europu. Dokument koji opisuje Cigane kao skupinu prognanu iz Egipta, također bilježi njihov dolazak u Braşov, u Transilvaniji, 1416. godine. Iako 1385. godina označava prvu zabilježenu isplaćenu transakciju za ciganskog roba u Vlaškoj, car Svetog Rimskog Carstva, Sigismund, izdao im je propusnice tek 1417. godine. Cigani su protjerani iz regije Meissen u Njemačkoj 1416. godine, Luzerna (1471.), Milana (1493.), Francuske (1504.), Katalonije (1512.), Švedske (1525.), iz Engleske putem Zakona o Egipćanima 1530. godine, iz Danske 1536. godine. Npr. 1510. godine su svi Cigani koji su pronađeni u Švicarskoj pogubljeni, te su slična pravila uspostavljena u Engleskoj (1554.) i Danskoj (1589.). Portugal je započeo deportacije Cigana u svoje kolonije tijekom 1538. godine. Najpoznatije hodočasničko mjesto Crne Madone danas je Saintes-Maries-de-la-Mer u Provansi, gdje postoji poseban kult svete Sare, ili Sare la Kali ("Crna Sara"), zaštitnice Roma u južnoj Francuskoj, poznate kao Sara Egipćanka, Marija Ciganka, Maria-Sara, Sveta Sara i drugim imenima. Mjesto također ima posebne veze s Marijom Magdalenom i utvrđena romanička crkva je  mjesto kršćanskog hodočašća na putu do Camina de Santiago. Prema katoličkoj tradiciji: Sara se smatrala crnom pomoćnicom,  koja je pratila tri Marije iz Svete zemlje u Francusku, nakon raspeća: Mariju (sestru Djevice), Mariju (majku Jakova i Ivana), i Mariju Magdalenu. Prema ciganskoj tradiciji: ova je Sara bila Romkinja, ili Egipćanka prema nekima. Svakog 24. svibnja se Romi iz cijelog svijeta okupljaju u Saintes-Maries-de-la-Mer, u južnoj Francuskoj, kako bi odali počast svetoj Sari, svojoj zaštitnici.

'Madona iz Ružičnjaka' ('Madonna del Roseto'), Michelina da Besozza, oko 1425. godine

Ruža Šaronska 

Ruža je imala ezoterično značenje kao simbol jonija. U staroj Grčkoj je ruža bila usko povezana s božicom Afroditom (kasnije i  rimskom Venerom). Nakon pokrštavanja Rimskog Carstva, ruža se poistovjećivala s Djevicom Marijom. Simbol ruže je, na kraju,  doveo do stvaranja krunice i drugih pobožnih molitvi u kršćanstvu. Prema dominikanskoj tradiciji:1208. godine je sveti Dominik  primio viziju Djevice Marije koja ga je naučila moliti krunicu, rekavši mu da upotrijebi ovo oružje kako bi porazio katare. Ovo Marijino ukazanje dobilo je naziv Gospa od krunice. 'Rosa Mystica' ili 'Mistična ruža' je poetski naziv za Djevicu Mariju. Jedan oblik marijanske pobožnosti jest zazivanje Marijinih molitvi, koristeći litanije različitih naslova, a naslov 'Mistična ruža' se nalazi u Loretskim litanijama. Bernard iz Clairvauxa je rekao: "Eva je bila trn, ranjava, donosi smrt svima; u Mariji vidimo ružu, koja umiruje svačije boli, vraća sudbinu spasenja svima."

Nijedan simbol nije više inspirirao alkemičare renesanse od ruže. Brojni alkemijski rukopisi nazivaju se Rosarium (lat. Ružičnjak), te se svi bave alkemijskim odnosom između Kralja i Kraljice. Pozlaćene ili zlatne ruže prenose ideju osobnog savršenstva, završetka Velikog Djela, ili zazivanja božanskih moći. Zlatna ruža predstavlja uspješan brak suprotnosti, Sveti brak, kako bi se rodilo Zlatno dijete. Bijela ruža povezuje se s Bijelom Kraljicom, dok se crvena ruža povezuje s Crvenim Kraljem. Spoj bijele i crvene ruže simbolizira rođenje Filozofovog djeteta. U djelu "Septimana Philosophica", alkemičar Michael Maier je napisao:

"Ruža je prvi i najsavršeniji cvijet. Vrtovi filozofije zasađeni su mnogim ružama, crvenim i bijelim, čije boje odgovaraju zlatu i srebru. Središte ruže je zeleno i simbol je Zelenog lava ili Prve materije. Kao što se prirodna ruža okreće suncu i osvježava je kiša, tako je i Filozofska materija pripremljena u krvi, uzgojena u svjetlu, u njima i pomoću njih usavršena."

Gravura ouroborosa, tipa zmaja, koju je napravio Lucas Jennis u alkemijskom traktatu 'De Lapide Philosophico' iz 1625. godine.

Uz ružu, zmaj je također važan simbol u alkemiji. Samo Veliko Djelo simbolizira poznati gnostički simbol Ouroborosa, zmije koja grize vlastiti rep. Poznati gnostički ouroboros predstavljen je u ranom alkemijskom tekstu, "Krizopeji Kleopatre", koji vjerojatno izvorno datira iz Aleksandrije iz trećeg stoljeća. Alkemijski rukopis iz 15. stoljeća, "Aurora Consurgens", sadrži ouroboros, koji se koristi među simbolima sunca, mjeseca i žive. Materijal koji prolazi kroz transmutaciju u alkemijskom procesu mogao bi biti "Zmaj", obično prikazan kao krilata zmija; crne, bijele ili crvene boje. Nigredo, prva faza, mogao bi se nazvati "Gavran", "Glava smrti" ili "Crni čovjek". Albedo, druga faza, mogao bi se nazvati "Bijeli ljiljan“ ili "Bijela ruža“. Treća faza, promiješano, bila bi "Crvena ruža“.

Sveti Juraj ubija Zmaja, povezano pobjedom Marduka nad Tiamat, ključnog i odlučujućeg događaja u babilonskom epu o stvaranju, Enuma Eliš.

Sveti Juraj  

Ruža je, prema okultnoj tradiciji, sufijskog podrijetla, izvedena iz sufijskog reda Qadiriyya, osnovan od Abdula Qadir al Gilanije, koji je tvrdio da je došao u kontakt s al Khidrom, muslimanskim ekvivalentom svetog Jurja. Legenda o svetom Jurju i Zmaju je postala popularna u zapadnoj tradiciji u 13. stoljeću, temeljem njenih latinskih verzija u "Speculum Historiale" i "Zlatnoj legendi". Prema Jakobovoj poznatoj verziji, priča o svetom Jurju i Zmaju prenesena je iz Kapadocije u Silenu, Libiju. Kako bi spriječili zmaja da napadne njihov grad, stanovnici su žrtvovali svoju djecu. Jednom je ždrijeb pao na kraljevu kćer, koja je poslana odjevena kao nevjesta da nahrani zmaja. Kada je zmaj izašao iz svog ribnjaka, sveti Juraj je napravio znak križa i jurnuo na njega na konju, teško ga ranivši kopljem. Zatim je pozvao princezu neka mu baci svoj pojas, koji je on stavio oko zmajevog vrata. Princeza i sveti Juraj su  onda odveli zmaja u grad, a sveti Juraj im je ponudio da će ubiti zmaja ako pristanu postati kršćani. Petnaest tisuća ljudi, uključujući kralja Silene, prešlo je na kršćanstvo. Nakon što je Juraj ubio zmaja, kralj je na tom mjestu sagradio crkvu Blažene Djevice Marije i svetog Jurja, te je iz njena oltara potekao izvor s vodom koja je liječila sve bolesti.

Popularnost svetog Jurja u kasnijem srednjem vijeku je bila zbog križarskih ratova. Postoje izvješća kako 1063. godine, u bitci na Siciliji, između Normana i fatimidskih muslimana, viđena vizija svetog Jurja u sjajnom oklopu i sa bijelom zastavom. U Carigradu su križari također ugledali sjajnu crkvu svetog Jurja, a kada su stigli do Antiohije i Jeruzalema, zabilježene su vizije Jurja. Crkva u Fordingtonu, Dorset, na bareljefu iznad vrata prikazuje Jurjev napad nastup u Antiohiji. Postoje slike svetog Jurja iz 12. stoljeća u  Westmestonu i Hardhamu, Sussex. Priča se kako je Richard Lavljeg Srca imao viziju svetog Jurja u Palestini, zato je stavio svoju vojsku pod svečevu zaštitu i promovirao križ svetog Jurja kao nacionalni simbol. Khidr (zmaj) također pokazuje određene sličnosti s drevnim umirućim bogom, jer predstavlja plodnost, što se nudi kao razlog njegove povezanosti sa zelenom bojom. Slično tome, Ilijina povezanost s plodnošću i stvaranjem kiše je široko rasprostranjena u biblijskoj i rabinskoj literaturi.

"Borba između karnevala i korizme", Pietera Bruegela Starijeg iz 1559. godine, koja suprotstavlja dvije strane suvremenog života:  gostionicu s lijeve i crkvu s desne strane.

Gozba luđaka 

U svojoj knjizi "De Occulta Philosophia" objavljenoj između 1531. i 1533. godine, njemački okultist i mađioničar, Henry Cornelius Agrippa, spomenuo je templare u vezi s opstankom gnosticizma; i tako je, prema Michaelu Haagu: "unio red u fantazmagoriju okultnih sila, koje su bile predmetom progoniteljske pomame, i za koje je Malleus Maleficarum bio priručnik.“

Prema Agrippi, u 39. poglavlju "De Occulta Philosophia":

"Svi znaju da se zli duhovi mogu prizvati zlim i profanim praksama (sličnim onima kojima su se, prema Pselu, bavili gnostički mađioničari), a u njihovoj prisutnosti događale bi se prljave gadosti, kao tijekom obreda Prijapa u prošlosti, ili u štovanju idola po imenu Panor, kojemu se žrtvovalo nakon što bi se otkrili sramotni dijelovi tijela. Niti se od ovoga razlikuje (ako je samo istina, a ne fikcija) ono što čitamo o odvratnoj herezi templara, kao i slične predodžbe koje su uspostavljene o vješticama, čija se senilna ženska demencija često uočava, kako ih navodi da skrenu s puta u sramotna djela iste vrste."

Lijevo: Prijap, sin Afrodite i Dioniza.  Desno: Zeleni čovjek, samostanska crkva u Vendômeu, Francuska.

Poganski bog plodnosti Prijap je bio ružni sin Dioniza i Afrodite, čiji je simbol bio ogroman uspravan penis, drugi je bi grčki bog Pan, pola čovjek-pola koza. Štovanje Pana bilo je povezano sa srednjovjekovnom varijacijom Zelenog čovjeka, motiva često povezanog s božanstvima plodnosti, a koji se pronalazi u različitim kulturama diljem svijeta, poput: keltskog boga Cernunnosa, Zelenog Jurja, Jacka u zelenom, Johna Barleycorna, Robina Goodfellowa, Pucka, legende o Zelenom vitezu Grala. Moderniju verziju nalazimo u priči o Petru Panu, koji u civilizirani svijet ulazi iz Neverlanda, odjeven u zeleno lišće. U crkvi Temple, London, nalazi se dvanaest rezbarija glava Zelenog čovjeka iznad portala okrugle crkve, s četiri lisnata izdanka koja rastu iz usta u obliku slova 'X'. Ekvivalent Zelenom čovjeku u sufijskom islamu je Al Khir, "Zeleni".

Štovanje Pana je bilo povezano s održavanjem Saturnalija, u obliku Blagdana luda i Karnevala. Kao i u slučaju Bakhanalija, nakon stoljeća tijekom kojih se vrlo malo znalo o drevnim festivalima, proslave poput Saturnalija ponovno se pojavljuju tijekom kasnog srednjeg vijeka. Popularnost Saturnalija nastavila se u trećem i četvrtom stoljeću. Kako je Rimsko Carstvo došlo pod kršćansku vlast, mnogi su običaji preoblikovani u kasnije proslave u zapadnoj Europi, koje su se održavale sredinom zime, posebno tradicije povezane s Božićem, Blagdanom svetih nevinih i Bogojavljenjem.

Dvanaest dana Božića, poput Saturnalija, obilježeno je masovnim jelom, pićem i igranjem igara, a također i ritualima inverzije. Današnje božićne tradicije, poput: badnjaka, božićne koze, božićnog vepra, božićnog pjevanja i drugih - potječu od Yuletidea, poganskog festivala koji je trajao 12 dana i koji označava mjesec "Yule" (siječanj). Yule su obilježavali povijesni germanski narodi, a slavlje je bilo povezano s Divljim lovom, bogom Odinom, te poganskim anglosaksonskim Modranichtom. Divlji lov je europski folklorni motiv koji je obično uključivao sablasnu ili nadnaravnu skupinu lovaca, koji prolaze u divljoj potjeri. Lovci mogu biti vilenjaci, vile ili mrtvi, a vođa lova je često imenovana figura povezana s Odinom. Yule je kasnije prošao kroz kristijaniziranu reformulaciju, što je rezultiralo terminom Božićno vrijeme. Teoretizira se kako je Odinova uloga (za Božića) utjecala na koncept Svetog Nikole, kasnije i Djeda Mraza, u raznim aspektima, uključujući njegovu dugu bijelu bradu i sivog konja za noćna jahanja.

Prikaz Djeda Mraza kako jaše na kozi.

Đavolji nadimak, "Stari Nick“, kako to objašnjava Jeffrey Burton Russell u djelu "Princ tame", izravno potječe od svetog Nikole, grčkokršćanskog biskupa iz četvrtog stoljeća iz Mire, rimskog grada u današnjoj jugozapadnoj Turskoj. G odine 1087., nakon što su grčki kršćani iz Mire pali pod vlast muslimanske seldžučke dinastije, talijanski mornari iz Barija u Apuliji su zaplijenili dio relikvija svetog Nikole iz njegove grobne crkve u Miri, unatoč protivljenju grčkih pravoslavnih redovnika. Dvije godine kasnije, papa Urban II. je otvorio novu crkvu, Baziliku San Nicola, u Bariju, posvećenu svetom Nikoli; osobno je stavio Nikoline relikvije u grobnicu ispod oltara. Preostale fragmente kostiju iz sarkofaga kasnije su uklonili mletački mornari, ze ih prenijeli u Veneciju, tijekom Prvog križarskog rata. Nikolin ugled darivatelja je narastao vremenom. Tijekom srednjeg vijeka, često navečer prije 06. prosinca, blagdana sveca, djeci su ostavljani darovi u njegovu čast.

Unutar tih dvanaest dana, 28. prosinca, dan na koji je Crkva obilježavala Pokolj nevinih - Herodovo klanje muške dojenčadi nakon Isusova rođenja - slavio se u dijelu srednjovjekovne Europe, posebno u Francuskoj, s posebnom ritualnom inverzijom, poznato kao Blagdan luda. U Engleskoj je poznat kao Gospodar Zlostavljanja, u Škotskoj kao Opat Nerazuma, u Francuskoj kao Princ des Sots, bio bi to časnik, kojega bi odabirali ždrijebom tijekom božićnog razdoblja neka predsjedava Blagdanom luda.

Povijesni zapadnoeuropski božićni običaj izbora "Gospodara Zlostavljanja" vuče korijene iz proslava Saturnalija. James Frazer tvrdio je kako imenovanje "Gospodara Zlostavljanja" potječe od drevnog običaja poznatog kao "Ubojstvo kralja", poput onog koji se prakticirao tijekom rimske proslave Saturnalija. U starom je Rimu, od 17. do 23. prosinca (prema julijanskom kalendaru), čovjek izabran neka podrugljivo zauzme mjesto kralja, tijekom blagdana Saturnalija. U liku rimskog božanstva Saturna, na kraju festivala, čovjek bi bio žrtvovan.

Seoska scena sa seljacima koji se vesele i plešu oko svibanjskog stupa, djelo Pietera Bruegela Mlađeg 

Gozba luđaka bi se održavala oko 01. siječnja, posebno u Francuskoj, gdje je biran lažni biskup ili papa, parodiranim crkvenim ritualima, istovremeno bi niži i visoki dužnosnici mijenjali svoja mjesta. U izvješću iz 1198. godine se navodi kako je prilikom blagdana obrezanja u Notre Dameu u Parizu počinjeno "toliko gnusoba i sramotnih djela“, te kako je mjesto oskvrnuto "ne samo prostačkim šalama, već i prolijevanjem krvi“. Godine 1444., pismo Teološkog fakulteta u Parizu upućeno svim francuskim biskupima je upozorilo kako su "čak i svećenici i klerici izabirali nadbiskupa za biskupa ili papu, i imenovali ga Papom luda".

Victor Hugo ponovno je stvorio slikovit prikaz Blagdana luda u svom romanu "Zvonar crkve Notre Dame" (1831.), gdje je opisana proslava 06. siječnja 1482. godine, a Quasimodo je postavljen kao Papa luda. Također, prikazano je u Disneyjevoj animiranoj filmskoj verziji romana iz 1996. godine, kroz pjesmu "Topsy Turvy", čiji stihovi uključuju: "To je dan kada se vrag u nama oslobađa; To je dan kada se rugamo uobraženom čovjeku i šokiramo svećenika; Sve je naopako na Blagdan luda!". Victor Hugo citira Jeana de Troyesa, koji je u 15. stoljeću primijetio kako je ono što je "uzbuđivalo sve Parižane" 06. siječnja bilo dva stoljetna slavlja, ona  Blagdana Bogojavljenja i Blagdana luda. Dan je uključivao lomaču na Place de Grève, misterij u Palači pravde i majanski stup u kapeli Braquea. Europski karneval (Mardi Gras) također podsjeća na Saturnalije. Riječ karneval je kršćanskog podrijetla, a u srednjem vijeku se odnosilo na razdoblje nakon božićnog vremena, koje bi doseglo svoj vrhunac prije ponoći na Pokladni utorak. Neki folkloristi također tvrde kako karneval potječe od Bakhanalija, pa čak i da je ime dobio po brodu na kotačima (carrus navalis), koji je prenosio itifalični lik boga.

Lude iz djela Johannesa Lingelbacha 'Karneval u Rimu', detalj, oko 1650. godine.

Majanski (svibanjski) stup je visoki drveni stup koji bi se podizao na 01. svibnja, kao dio raznih europskih narodnih festivala. Često se plesalo oko majanskog stupa. Ovi stupovi su ostaci drevnih faličnih Ašerinih stupova, posvećenih štovanju Baala. Falična simbolika je pripisana svibanjskom stupu u kasnije, u ranom modernom razdoblju, kao što se nalazi u kontroverznom erotskom romanu "Fanny Hill", Johna Clelanda, iz 18. stoljeća: "...i sada, odvojen od košulje, vidio sam, s čuđenjem i iznenađenjem, što? ne igračku dječaka, ne oružje čovjeka, već majanski stup toliko ogromnog standarda da je, da su se proporcije promatrale, morao pripadati mladom divu.“

Robin Hood i njegovi veseljaci zabavljaju Richarda Lavljeg Srca u šumi Sherwood

Robin Hood