Meta-priče i znaci posljednjih vremena

Rekao mi jednom poznanik iz Bosne da kada sanjaš sjekiru to znači mir i slobodu. Eto šta je prava pozitiva. Ali, ovaj tekst nije o snovima. 

"Braćo, kasnije je nego što mislite. Požurite, dakle, izvršiti djelo Božje."

(Jeromonah Serafim Rouz)

Iran i Izrael su opet u tome. Pomamu oko umjetne inteligencije neki je nazivaju posudom za Novi svjetski poredak i Antikrista. Na jugozapadu Sjedinjenih Država održavaju se masovni prosvjedi zbog imigracije i slamanja nacionalnog identiteta.

Zapirili su vjetrovi rata. 

Naravno, oduvijek su ratovi bili tu, još od zore vremena kada je Kajin ubio svog brata. Ali, danas se sve više čini kako među ljudima postoji općeprihvaćeno mišljenje da se nešto veće događa, ili počinje događati. Nešto potpuno drugačije. Kulturološki stav je kao da muškarci zadržavaju dah i postaju sve tjeskobniji. Nešto lovecraftovsko nadvija se nad dugim mirom u kojem je Zapad uživao tolika desetljeća. Znamo kako stvari ne mogu ići ovako unedogled.

Što to znači kada pripovijest završi? Kada jedan narativ umire, da li onda drugi mora zauzeti prazno mjesto? Kada jedna priča završi, druga mora započeti. To je normalan tok ljudske povijesti. Npr. kada je priča o kršćanskom srednjem vijeku završila, započelo je doba renesanse. To je bio "kraj" jednog određenog vremenskog slijeda na mikrokozmičkoj razini. Od tada je bilo raznih drugih mikrokozmičkih meta-narativa, kao što su npr. reformacija, prosvjetiteljstvo, uspon komunizma, industrijska revolucija,uz bezbroj drugih. Sve su ove meta-priče imale svoj životni ciklus.

Sada proživljavamo kraj jedne priče, one koja je dominirala svim našim životima. Konsenzus o Drugom svjetskom ratu završava.

Ovaj pojam odnosi se na svjetski poredak uspostavljen na kraju Drugog svjetskog rata i ideologiju koja je vladala svijetom od tada. Ovaj konsenzus je odlučio, ne samo o tome koji su točni odgovori na pitanja iz svijeta, nego je odlučio i koja pitanja smijemo postavljati. Ovaj konsenzus je mislio na sve, od naših političkih teorija, preko mogućih pretpostavki, pa sve do misli koje smijemo zamišljati. Konsenzus o Drugom svjetskom ratu je meta-narativ kroz koji su svi zapadnjaci gledali na svijet, ali i ljudsku povijest u posljednjih 70 godina. Ponekad se naziva "Boomer režim istine".

Među svetim kravama ove meta-naracije jesu: demokracija, holokaust, pravo na postojanje države Izrael, opće pravo glasa i jednakost. Do sada ste mogli biti izopćeni zbog samog propitivanja bilo čega od nabojanog. Ali. izgleda da se stvari mijenjaju.

Muškarci koji osjećaju kako im se bliži kraj su skloni prebrisati nametnute društvene ljubaznosti, a često se i govori kako su umirućima zablude uklonjene iz očiju. Danas se javno osuđuje svaka dogma neoliberalne religije.

Vjerujem da je potpuni kolaps stvarno započeo 2020. godine. Nešto se u zraku promijenilo nakon sage o COVID-u. COVID je bio prekretnica, razotkrivanje prave prirode našeg svijeta za mnoge ljude. Mnogima je trebalo nekoliko godina da stvarno potonu u stvarnost, tj. kako 2025. godine živimo u potpuno drugačijoj paradigmi nego 2015. godine. Zeitgeist se promijenio.

Prije 15 godina je većina “desničara” još uvijek i u potpunosti djelovala u okvirima meta-narativa o Drugom svjetskom ratu. Ali, sada čak i glavne javne ličnosti, poput Tuckera Carlsona ili Matta Walsha, otvoreno dovode u pitanje neke od svetih krava ovog narativa. Istinski desne stranke dobivaju na snazi ​​u Europi. Rastuće neodesničarsko krilo u Americi sve više gleda na republikance iz establišmenta kao na dio istog korumpiranog sustava, kako su isti kao liberali. Cjelokupna ideja multikulturalnog društva, koja se tako dugo smatrala svetom, konačno se vidi kao ono što uistinu jest - orkestrirano uništenje zapada i njegovih naroda.

Hitler je vjerojatno najbolji primjer, baš zato što je najneugodniji. Lik i djelo Adolfa Hitlera je bilo Sotonom neoliberalnog svjetskog poretka. Možda je to bila i definirajuća dogma meta-narativa o Drugom svjetskom ratu, i kao takva će vjerojatno biti ona koja će i posljednja nestati. Ali, sve to se sada preispituje, i to zaista na jako čudne načine.

Nova pjesma Kanyea Westa, "Heil Hitler", fantastičan je primjer ovog rastakanja narativa i zbog toga koliko je cijela stvar smiješna. Ali, puno važnija od Kanyea ili njegove pjesme jest reakcija drugih ljudi, jer izgleda kako nitko izvan elitne klase i njezinih poltrona nije bio ni izdaleka uvrijeđen. Jednima se to možda čini glupim, drugima će biti smiješno, treći će na ovo gledati kao na upozorenje u pomicanju trenda opasnih njihanja klatna udesno. No, stvarno ispada dobro što je jako malo ljudi istinski uvrijeđeno kada netko zaziva ime "Hitler", nešto što se smatralo samo stepenicu niže od ekvivalenta Sotone. Dolazimo do točke kada se o Hitleru i Drugom svjetskom ratu može raspravljati kao o povijesnim događajima, kao i o bilo čemu drugom.

Možda i više od svega: ljudi koji ponovno bacaju pogled na Adolfa Hitlera su dokaz kako ulazimo u novo doba. Nije važno kakvo je naše osobno mišljenje o njemu, ono što jest važno je ta nova emocionalna odvojenost od njega i cijelog narativa koji ga okružuje.

Vjerujem kako će kolaps konsenzusa iz Drugog svjetskog rata pretegnuti u plus, makar za zapadnu civilizaciju. To je neizbježno i nužno, omogućiti će civilizaciji da “prodiše” i izađe iz stagnacije, koja ju je definirala i držala u stisku tišine zadnjih nekoliko desetljeća. Vladari tijekom ovog konsenzusa su bili ontološko zlo, i stvarno mi je izuzetno drago što iz dana u dan svjedočim sve većem broju ljudi koji su svjesni njihove tiranije i mnogih nepravdi.

Ali, unatoč svim ovim pozitivnim naznakama, ipak ne osjećam kako se radi o pobjedi.

Ako možda i srušimo ovaj korumpirani svjetski poredak, čini se kao da ne postoji pravi alternativni narativ koji bi zauzeo ispražnjeno mjesto. Naša civilizacija propada, ali nemamo nekakvi osjećaj blistave i velike budućnosti na horizontu, kao što je moralo biti na pragu renesanse. Zašto?

To je zato što nam ponestaje priča. Svijet je postao toliko pokvaren, dosadan i toliko ružan da ljudi više nemaju inspiriraciju kakvu su imali prije. Trenutno nema nijednog znaka o dolasku druge renesanse ili drugog doba istraživanja i potrage. Izgleda da su priče o komunizmu, fašizmu, demokraciji, završile i potonule kako to inače ide. Govore nam kako živimo na "kraju povijesti" i dok se ovako što može činiti logično nemogućim, nešto u vezi toga zvuči intuitivno - istinito.

Ako nemamo više priča koje ćemo ispričati, što to onda znači?

To može onda značiti kako nam se približava kraj svijeta.

Trebam ipak ovo pojasniti. Kada kažem "kraj svijeta" onda ne mislim da trenutne događaje trebamo tumačiti kao da je doslovni kraj svijeta pred nama i to upravo sada. Ne radi se o tome. Nisu bitni trenutni događaji, nego je bitan stav ljudi prema ideji kraja svijeta.

Uvijek postoji ciklus uspona i padova, života i smrti. Najmanja manifestacija ovog obrasca događa se svaki put kada bilo što radite; započnete nešto raditi, pa to kasnije završite. Na najvišoj, makrokozmičkoj razini, ciklus samog kozmosa i završava Apokalipsom.

Ovaj esej neće završiti mojom izjavom kako je kraj svijeta pred nama. Ili, barem ne točno tim riječima. Ovo jesu svakako “posljednja vremena”. Ali, mi kršćani vjerujemo kako su ovo "posljednji dani" od Kristova uzašašća. Tako da je, u određenom smislu, reći da je smak svijeta ovdje nekako ispravno, ali opet i daleko nejasno.

Za ovu vrstu rasprave važno je ne zaokupiti se previše teoretiziranjem o događajima tumačenja doslovnog posljednjeg vremena. Krist nam je zapravo rekao kako nitko neće znati "dan, niti čas" kraja. Dovoljno je činiti ono što su činili mnogi crkveni oci, trebamo  raspravljati o obrascima i simbolizmu posljednjeg doba i ostati budan. Ali, to ne znači da ne možemo razumjeti znakove vremena.

Kako bi razumjeli što se događa u današnjem svijetu, moramo umanjiti prikaz i pogledati cijelu pripovijest o svijetu nakon Krista.

Zašto je sveobuhvatni stav u posljednje dvije tisuće godina toliko apokaliptičan?

Doba je započelo Kristovim rođenjem. Opsjednutost našeg doba religijom, proročanstvima, dogmom, spasiteljima, utopijama i apokalipsom je nešto bez presedana u ljudskoj povijesti. Uvijek je bilo kultova, ratova i civilizacijskih kolapsa, ali stvari poput ideologijskih ratova 20. stoljeća ili narativa vezanih za islam - valjda je samo ovo doba moglo proizvesti. Muškarci se nikada prije nisu borili i umirali oko onoga u što vjeruju na ovoj materijalnoj razini. Što se promijenilo? Pa, kada kažemo: svijet nakon Krista je bio novo doba, to je zapravo vrlo doslovna izjava.

Ovo je doba Riba, doba religije i fanatizma, tajanstvenih kultova i krvi mučenika. Ne shvaćaju svi kako se Kristovo rođenje točno poklapa s početkom jednog dugog astronomskog doba. Što mislite zašto su prvi kršćani koristili znak ribe, a Krist je pozvao svoje sljedbenike neka budu ribari ljudima?

Ne. Ne tvrdim da je kršćanski narativ šifra za astrologiju. Upravo je suprotno. Astrološki simbolizam je nizvodno od Krista. Nebesa daju sliku onoga što se događa, ona nas ne “kontroliraju”, onako kako to možda shvaćaju i promoviraju moderni astrolozi.

Definirajući meta-narativ ovog doba “poslije Krista” jest zaista bilo doba apokalipse i nadolazeće utopije. Ne živimo u animističkom dobu, koje je usredotočeno na tijek godišnjih doba i cikličku prirodu svih stvari. Ljudi su možda nekada tako živjeli, ali mi tako ne živimo. Ovo naše doba zaista jest opsjednuto krajem svijeta. Sam Krist nam je rekao kako će ponovno doći suditi svijetu, prije nego što bude stvoren novi svijet - i ovo proročanstvo jest utjecalo na svaki događaj u posljednje dvije tisuće godina. Svi muškarci to znaju. Čak i nekršćani vjeruju u neke verzije apokaliptičnih i utopijskih priča. Na podsvjesnoj razini razumijemo što dolazi.

Tako, dok ovo naše doba (kao cjelina) igra po ovom meta-narativu, manji narativi koji se unutar toga događaju će isto imati apokaliptični i religiozni okus. Stoga je toliko lako zamijeniti razdoblje kaosa i kolapsa za doslovni kraj svijeta. Mi stvarno znamo kako će se jednog dana mikrokozmos i makrokozmos doista preklopiti. 

Budući da živimo u posljednjim danima, možemo očekivati ​​da će se znakovi posljednjih vremena stalno pojavljivati, njihove male verzije će stalno igrati istu igru, čak i ako još nije kraj. Pokušavam to ovako pojasniti, npr. zaista je došlo do doslovnog uništenja hrama 70.-te godine. Taj se događaj onima koji su ga doživjeli činio kao kraj svijeta, ali evo nas ovdje dvije tisuće godina kasnije. Ali, ako govorim simbolično: kako se približavamo pravom kraju vremena, trebamo očekivati ​​kako će se apokaliptične niti početi sve češće otkrivati i pojavljivati ​​u našoj svakodnevici. Posebno u našoj kulturi. 

Danas su "znakovi vremena" stvarno posvuda. Moderna pop kultura preplavljena je filmovima i romanima o distopijskoj budućnosti, ratovima protiv robota koji "osjećaju", ili doslovnim apokalipsama. Ljevičari posljednjih nekoliko desetljeća proizvode vlastite propovijedi o sudnjem danu, govore nam svima kako će klimatske promjene dovesti do kraja naše civilizacije, ako ne i samog čovječanstva; još i više - uništenja cijelog planeta. Često se govori o mogućnosti velikog građanskog rata, ili barem masovnih građanskih nemira, u Americi. Islamski svijet se zapjenio od rata. Čini se kao da su američki evangelistički boomeri žestoki u donošenju proročanstava o posljednjim vremenima, i to na način da se morate zapitati na kojoj su oni zapravo strani.

Čini se kao da postoji neka vrsta podsvjesne civilizacijske želje za smrću. Kao da je svima dosta modernosti, dosta mikrokozmičkih narativa, kao da su se svi spremni vratiti na onaj glavni, makrokozmički meta-narativ ovoga doba, tj. konačno se vratiti pripremama za kraj svijeta i ulasku u novo zlatno doba, nakon toga.

Ali, kakvo mi to novo doba i kojeg mi to spasitelja čekamo? Eh, to je pitanje za koje su samo u prošlom stoljeću već žrtvovani milijuni života, a odgovor na to pitanje će izgleda zahtijevati još milijune ljudskih žrtava prije kraja. Kako bi ta nova nadolazeća utopija trebala izgledati? Tko će je donijeti? Tko će biti spasitelj svijeta?

Kršćani čekaju drugi Kristov dolazak. Futuristi čekaju singularnost umjetne inteligencije. Muslimani čekaju Mahdija. Budisti čekaju Maitreju. Židovi čekaju svog Mesiju i ponovnu izgradnju Hrama. Marksisti čekaju doba u kojem će sve hijerarhije biti srušene i oni će ostvariti svoju utopiju. Hindusi čekaju Kalkija. Liberali čekaju doba istinske demokracije i jednakosti. Diljem svijeta ljudi čekaju razne narodne heroje koji će se ponovno vratiti na kraju vremena, poput npr. Arthura, koji će se probuditi iz dugog sna u Avalonu. Možemo jasno pretpostaviti kako su ljudi uvijek vjerovali u "dolazak spasitelja na kraju svijeta", ali ovo i je jedinstveno za doba Ribe. Grci iz brončanog doba nisu imali takva proročanstva.

Mnoge, zapravo većina tih nadanja se međusobno isključuju. Kraj svijeta će biti krvav i užasan, jer će svi ljudi vjerovati kako su na strani vlastitog Krista, pa će na sve one koji se protive gledati kao na vragove. 

Dva su kozmička grada koja se žele izgraditi, novi Jeruzalem i novi Babilon.

Ovdje je važno naglasiti kako će sve strane vjerovati da grade novi Jeruzalem. Antikrist na kraju svijeta neće izgledati kao fantastična manifestacija zla, barem ne na prvi pogled. Pretvarati će se da je spasitelj. Pojaviti će se kao Krist.

U svom popularnom govoru, “Znakovi vremena”, otac Serafim Rose je vrlo jasno objasnio situaciju:

"Sama priroda Antikrista, koji će biti posljednji veliki svjetski vladar i posljednji veliki Kristov protivnik, jest da bude anti-Krist; gdje  "anti" ne znači samo "protiv", već i "imitacija, tj. umjesto." Antikrist, kako kažu svi Sveti Oci u svojim spisima o njemu, treba biti netko tko oponaša Krista, odnosno pokušava zavarati ljude i izgledati kao da je sam Krist, koji se vratio na zemlju. Stoga, ako netko ima vrlo nejasnu predodžbu o kršćanstvu, ili čita Sveto pismo isključivo iz vlastitih mišljenja (a nečije mišljenje dolazi iz zraka, a zrak sada nije kršćanski, nego antikršćanski), tada će doći do svojih vrlo antikršćanskih zaključaka. Vidjevši lik Antikrista, čovjek će se prevariti i pomisliti da je to Krist."

Morate znati u što vjerujete, morate imati obrasce za koje vjerujete da su istiniti. Ako smo krenuli prema kraju makrokozmosa, onda je moguće kako ćemo svjedočiti stvarima koje su potpuno izvan našeg razumijevanja i izvan naše sposobnosti da se nosimo sa tim izazovom. Ako ne želite biti prevareni, morate odmah razjasniti sami sebi svoje priče.

Možda niste kršćanin, ili ne vjerujete kako je apokalipsa blizu, ili oboje. U tom slučaju morate odgovoriti na svoje vlastito pitanje. Ono čudno pitanje: ako nema kraja vrmena, zašto se onda svi ponašaju kao da ga ima? Odakle izranja sva ova svjetska psihoza? Čak i ako ne vjerujete u konačni sud i smak svijeta, morate barem biti svjesni cikličkog uništavanja života na Zemlji, kao i životnog ciklusa civilizacija. Uvijek postoji opravdana mogućnost da će civilizacija zaista uskoro propasti, što je samo po sebi apokaliptično, ako bacimo na stranu sve religijske elemente.

Svatko mora uzeti u obzir znakove vremena i pripremiti se za budućnost, bez obzira u što vjeruje. Također, vrlo je lako moguće, iako svjedočimo krahu konsenzusa o Drugom svjetskom ratu, još uvijek nismo na pravom kraju. Možda ima puno mikrokozmičkih priča, koje trebaju tek biti ispričane. Možda se približavamo samo još jednoj mikrokozmičkoj apokalipsi, možda idemo prema kraju Zapada, ali ne i svijeta u cjelini.

Na osobnoj razini, ne očekujem kako će Armagedon započeti sljedeći tjedan. Lako je pomiješati mikrokozmos s makrokozmosom,  usred ovakvog kaosa i nereda u svijetu. Svi bi trebali ostati trezveni. 

Ali, vjerujem kako su opisani obrasci istiniti, bez obzira na sve. Čak i ako to nije sam kraj, ipak nas mikrokozmički obrasci vode sve bliže kraju makrokozmosa. Znakovi vremena koje vidimo možda ne znače kako kraj započinje upravo sada, ali ipak jesu jasni pokazatelji i znakovi kraja. Sudac na kraju vremena nas čeka. Sjekira je položena u podnožje stabla. Treba biti zabijena u drvo. Znamo kako živimo u posljednjim danima nečega i znamo gdje se nalazimo u velikoj svjetskoj priči. 

Pa, kao što je otac Serafim često govorio: "Kasnije je nego što mislite."

Hvala na čitanju. 

BY: Andrew Henry; 14.06.2025.