"Umirući bog" (11. dio)

Henrik od Bloisa

Jessie Weston, u "Ritual to Romance", proširila je teoriju Jamesa Frazera o umirućem bogu, te predložila da su legende o Svetom gralu utemeljene na temama o plodnosti iz drevnih misterija, poput onih o Attisu i Mitri, posredovano gnostičkim kršćanstvom, gdje je središnji mit bila "euharistijska" gozba i gdje su štovatelji jeli hranu života iz sveto posuđe. Glavni fokus knjige je na tradiciji Svetog Grala i njegovom utjecaju, posebno na Pustopoljini, keltskom motivu, koji povezuje neplodnost zemlje s prokletstvom koje mora skinuti heroj. Knjiga je danas uglavnom odbačena, jer je vjerojatno otkrila previše. Ipak, rad je spomenuo T.S. Eliot u svojim  bilješkama uz pjesmu "Pusta zemlja". Knjiga se pojavljuje u filmu Francisa Coppole iz 1979. godine, "Apocalypse Now", među onima koje je čuvao pukovnik Walter E. Kurtz (glumi ga Marlon Brando), zajedno s Frazerovom "Zlatnom granom". Knjiga se također pojavljuje i u filmu Olivera Stonea, "The Doors".

Gnostički sadržaj legendi o Svetom gralu povezan je sa širenjem utjecaja Sepher ha-Bahira na južnu Francusku, sa središtem u Septimaniji, koja je kasnije postala poznata kao Languedoc, što je pridonijelo nastanku heretičke sekte katara, povezanih s templarima. Vjerojatno se radi o mreži dinastičkih obitelji, koje potječu od Guillaumea de Gelllonea, i uključuju: Henrika II., kralja Engleske (1133.–1189.); Henrika od Bloisa (1096.–1171.), nećaka osnivača templara Hugha od Champagnea; kao i Henrikovog nećaka Henrika I., grofa od Champagne (1127.-1181.). Oni svi su bili u središtu ovih raznih ranih legendi. Stvarni autor legende nije nikada dokazan, ali je Hank Harrison, prvi puta 1992. godine, sugerirao kako je Henri od Bloisa autor "Perlesvausa". Činjenica da se sage o Gralu bave tajnom, navodno svetom lozom ,naznačena je u "Perlesvausu", gdje čitamo: "Ovdje je priča o tvom porijeklu; ovdje počinje Knjiga Sangreala."

Henrik od Bloisa je bio mlađi sin križara Stjepana, grofa od Bloisa i Adele od Normandije (kćer Vilima Osvajača i Matilde od Flandrije). Brat Adele od Normandije, Henrik I. od Engleske, oženio se Matildom od Škotske, kćeri Malcolma III. i Svete Margarete (kćer Agate od Bugarske). Adela, koja će postati časna sestra u Clunyju, začela je njihovog najmlađeg sina Henryja od Bloisa one godine kada je Stephen bio u Francuskoj, između vremena provođenog po križarskim ratovima. U dobi od dvije godine, Henry je bio zavješten Crkvi u opatiji Cluny, kao oblat, gdje je uspostavio doživotno prijateljstvo s Petrom Časnim. Godine 1126., Henrik I. od Engleske pozvao je svog nećaka Henrika od Bloisa u Englesku i postavio ga je za opata Glastonburyja; 1129. godine ga je imenovao biskupom Winchestera u Hampshireu.

Brat Henryja od Bloisa je bio Stjepan I., kralj Engleske (1092./6.–1154.), koji je bio uključen u suzbijanje istrage o prvom slučaju krvne klevete protiv Židova u Europi, koji je uključivao optužbu za ritualno ubojstvo. Stjepan I. oženio je kćer Eustahija III., brata Godfreya Bujonskog, vođe Prvog križarskog rata. Supruga Eustahija III. je bila Mary Scots, kći Davida I. od Škotske, pokrovitelja templara. Drugi brat Henryja od Bloisa je bio Theobald II., grof od Champagne (1090.–1152.), koji je naslijedio titule svog strica Hugha od Champagnea. Teobald II. je bio među delegatima na koncilu u Troyesu (1128.) kada su priznali templare.

Ritualno ubojstvo Williama od Norwicha, prikazano u crkvi Svetog Trojstva, Loddon, Norfolk

Ubrzo nakon smrti njegova brata Stephena I. (1154.) i dolaska Henryja II. za kralja Engleske - Henry od Bloisa povukao se u Cluny na najmanje dvije godine i tamo oplakivao svog mentora Petra Časnog, koji je umro na Božić 1156. godine. Henry II, koji je tvrdio da potječe od kralja Arthura, bio je sin Geoffreya V. od Anjoua (1113.-1151.), utemeljitelja dinastije Plantagenet.

Geoffrey V. oženio je Matildu od Engleske, kćer Henrika I. od Engleske (sin Williama Osvajača). Matildina majka bila je Matilda od Škotske, kći Malcolma III. od Škotske i Svete Margarete. Henrik II. se oženio Eleonorom od Akvitanije, nakon što je ona bila udana za Luja VII. od Francuske. Rano u svom životu, Matilda je preferirala prema dobro uspostavljenom benediktinskom samostanu  Cluny. Kasnijih godina je usmjerila pozornost na cistercitski red, čija je posveta Djevici Mariji za nju bila od posebne važnosti.

Isusov ukop (The Burial of Christ), Carl Heinrich Bloch

Josip iz Arimateje

Kršćanske legende tvrde kako je opatiju Glastonbury utemeljio Josip iz Arimateje u prvom stoljeću. Literatura o gralu dijeli se u dva dijela: prvi dio se se odnosi na vitezove kralja Arthura koji su posjećivali dvorac grala ili tragali za ovim predmetom; drugi se bavi poviješću grala u vrijeme Josipa od Arimateje.

Kada je čuo za Isusovu smrt, Josip iz Arimateje, član Velikog vijeća, zatražio je od Poncija Pilata dopuštenje da ukloni tijelo. Josip iz Arimateje je potom preuzeo tijelo i položio ga u ono što je trebala biti njegova vlastita grobnica, čemu su svjedočile Marija Magdalena i "druga Marija". Zatim, prema Mateju 27:62-66:

"Sutradan su glavari svećenički i farizeji otišli Pilatu. “Gospodine”, rekli su, “sjećamo se da je onaj varalica još za života rekao: “Nakon tri dana uskrsnut ću.” Zato naredite da se grobnica osigura do trećeg dana, jer će u protivnom njegovi učenici ukrasti tijelo i reći ljudima da je on uskrsnuo od mrtvih. "Čuvaj stražu", odgovori Pilat. "Idi, osiguraj grobnicu koliko god znaš." Tako su otišli i osigurali grob tako što su zapečatili kamen i postavili stražu."

Do tog je vremena Josip već uklonio tijelo i urotio se s dvije Marije neka prošire glasine da je Isus uskrsnuo od mrtvih. Ti učenici,  koji se u Evanđeljima spominju kao širitelji poruke su bile dvije Marije, ali i Saloma. Postoje neki sporovi oko točnog identiteta Salome, koja se nakratko pojavljuje u kanonskim evanđeljima, ali se detaljnije spominje u apokrifnim spisima. Međutim, neka Saloma jest bila pokćerka Heroda Antipe, ona je plesala pred Herodom i svojom majkom Herodijadom povodom Herodova rođendana. Herod Antipa je na njen zahtjev dao odrubiti glavu Ivanu Krstitelju. Prema Josipovim "Židovskim starinama":

"Herodijada, [...], bila je udana za Heroda, sina Heroda Velikog, kojega je rodila Marijamna, kćer Šimuna velikog svećenika, koji je imao kćer Salomu; nakon čijeg je rođenja Herodijada preuzela na sebe da pobrka zakone naše zemlje, i razvela se od svog muža dok je bio živ, i bila udana za Heroda, brata njenog muža po ocu, on je bio tetrarh Galileje; ali, njena kći Saloma bila je udana za Filipa, sina Herodova i tetrarha Trahonitida; i kako je umro bez djece, Aristobul, sin Herodov, brat Agripin, oženio ju je; imali su tri sina, Heroda, Agripu i Aristobula."

Tizianova Saloma s glavom Ivana Krstitelja (oko 1515.)

Marija Magdalena, jedna od dvije Marije, obično se identificira kao žena iz koje je Isus istjerao sedam demona, ili se identificira sa  Marijom iz Betanije, ženom grešnicom koja je pomazala Isusove noge. Također se poistovjećuje i sa ženom preljubnicom, koju su je Isus spasio od farizeja koji su je htjeli kamenovati. Ali, ako bi se Marija Magdalena poistovjećivala s bludnim radnjama, onda je to je zbog ezoteričnog tumačenja "svete prostitutke", koja poslužuje u misterijama; ili kao boginju i suprugu "božjeg sina", jer je tako prikazana u gnostičkim tekstovima. Marija Magdalena je središnja figura kasnijih gnostičkih kršćanskih spisa, koji uključuju: "Dijalog Spasitelja", "Pistis Sophia", Evanđelje po Tomi, Evanđelje po Filipu i Evanđelje po Mariji. Ovi tekstovi prikazuju Mariju Magdalenu kao apostola, kao Isusovu najbližu ili najomiljeniju učenicu, te primateljicu njegovih najintimnijih učenja.

Obraćenje Marije Magdalene, oko 1548., Paola Veronesea. Prema Evanđelju po Luki 8,2 - Isus je istjerao "sedam demona" iz Marije Magdalene.

Legende koje Britaniju povezuju sa Svetim gralom započinju još u osmom stoljeću. Rabanus Maurus, nadbiskup Mayence, u "Životu Marije Magdalene" je izjavio kako je Josip iz Arimateje poslan u Britaniju u pratnji Marije Magdalene, Lazara i Salome. Josip je trebao sakriti Sveti Gral na sigurno u Glastonbury Tor. Tamo je osnovao prvu crkvu na Britanskom otočju, koja se razvila u Glastonbury Abbey. Legende o Arimatejinim putovanjima u Britaniju je naposljetku sadržana u slavnoj himni Williama Blakea, "And did those feet in ancient time."

Legenda o tome da je Josipu dana odgovornost čuvanja Svetog Grala je bila proizvedena od strane Roberta de Borona, francuskog pjesnika, s kraja 12. stoljeća. Prema ovoj legendi, Gral nije bio samo čaša Posljednje večere, već i posuda koja se koristila za hvatanje Kristove krvi nakon raspeća. Simbolički, Gral je čaša koja prima božansku krv boga, poput svete zdjele misterija Mitre.

U sljedećim romansama kao što je "Perlesvaus": opisuje kako sam Josip putuje u Britaniju, donoseći sa sobom relikvije. U "Lancelotovo-Gralskom ciklusu", opsežnoj arturijanskoj kompoziciji, koja je poprilično pokupila od Roberta de Borona - nije Josip, nego je njegov sin, Josip Flavije, važna figura. Takve priče su nadahnute izvještajem Johna od Glastonburyja, koji je napisao "Cronica Sive Antiquitates Glastoniensis Ecclesie "("Kronike ili starine crkve Glastonburyja"), oko 1350. godine. Prema njemu je Josip, kada je stigao u Britaniju, sa sobom donio posude s krvlju i znojem Krista, iako nigdje nije upotrijebio riječ "Gral."

Merlin upoznaje Galahada s Arthurom i Okruglim stolom

Kralj Artur 

Gore navedena Kronika, Ivana od Glastonburyja, opsežno se oslanjala na "De Antiquitate Glastonie Ecclesie". Williama od Malmesburyja, bliskog prijatelja Henrika od Bloisa. Ivan tvrdi kako je jedan od potomaka Josipa iz Arimateje bio kralj Artur. Međutim, Gildasova polemika iz šestog stoljeća, "De Excidio et Conquestu Britanniae" ("O propasti i osvajanju Britanije"), spominje bitku kod Badona, gdje Artur navodi kako je sam ubio 960 ljudi, ali ne spominje specifično kralja. Arthur se ne spominje niti u "Anglosaksonskoj kronici", niti se imenuje u bilo kojem sačuvanom rukopisu, koji je napisan između 400. i 820. godine. Arthur se ne spominje u Bedinoj "Crkvenoj povijesti engleskog naroda" iz ranog osmog stoljeća, još jednom velikom i ranom izvoru za povijest bitke kod Badona.

Inače, upravo je Geoffrey od Monmoutha uvelike zaslužan za oblikovanje slike o Arthuru, onako kako su je naslijedili kasniji pisci. "Historia Brittonum", djelo iz devetog stoljeća i koje se tradicionalno pripisuje Neniju, povezuje Bruta iz Troje s dijasporom heroja koja je uslijedila nakon Trojanskog rata, te je tako ostavila sirovi materijal za kasnije mitografe, kao što je "Historia Regum Britanniae", Geoffreya od Monmoutha. Tekstualni izvori za Arthura se obično dijele na one napisane prije Geoffreyjeve Historije i one napisane poslije, koji nikako nisu mogli izbjeći njegov utjecaj.

Prema Francisu Lotu, autoru "Otoka Avalona", ​​Henry Blois je koristio ime Geoffrey od Monmoutha kao ime pod kojim je zapisao  pseudopovijesne "Historia Regum Britanniae" ("Povijest kraljeva Britanije"), napisane između 1135. i 1139. godine. Također je bio  odgovoran za Merlinova proročanstva. Oslanjajući se na klasične autore, Bibliju i keltsku tradiciju - Monmouth je stvorio priču o britanskom kraljevstvu, koja je, u određenoj mjeri, paralelna s onom pričom o starom Izraelu. Monmouth povezuje navodnu povijest Britanije: piše o prvom naseljavanju Bruta (herojskog sina Silvija, sina Askanija, sina Eneje, heroja Trojanskog rata) do smrti Cadwalladera u sedmom stoljeću; pokrivajući isto i invaziju Julija Cezara na Britaniju; dva njena kralja, Leira i Cymbelina, koje je kasnije dodatno ovjekovječio William Shakespeare; te još jednog, odnosno najranije razvijene pripovijesti o kralju Arthuru. Isto tako, Julijsko-Klaudijevska dinastija Julija Cezara je raširila obiteljsku priču kako je njihov predak Iulus u stvari Enejin sin, Ascanius,  kojega znanstvenici povezuju s Aškenazom (jedan od Noinih potomaka prema Postanku).

Vortigern i Ambros gledaju borbu između crvenog i bijelog zmaja: ilustracija iz 15. stoljeća rukopisa "Povijesti kraljeva Britanije",  Geoffreyja od Monmoutha.

Geoffreyjev Merlin uglavnom se temeljio na liku proroka i luđaka, Myrddinu Wylltu, također poznatom i kao "Myrddin Divlji", srednjovjekovne velške legende. Lik Merlina je također inspiriran Emrysom, povijesnom rimskom vođi Ambrosiusu Aurelianu iz petog stoljeća, kojeg spominje Nennius. Prema Nenniusovom izvještaju: Ambrozije je razotkriven onda kada je britanski kralj Vortigern pokušao podići kulu u Dinas Emrysu, koja se srušila prije dovršetka. Vortigenovi mudraci savjetovali su kako je jedino rješenje poškropiti temelje krvlju djeteta rođenog bez oca. Kada je doveden pred kralja, Ambrozije, za kojeg se pričalo da je takvo dijete, otkrio kralju kako da se ispod temelja tornja nalazi jezero u kojem se nalaze dva zmaja, koji se bore jedan protiv drugog. Vortigern iskopava brdo, oslobađa zmajeve, a crveni zmaj konačno pobjeđuje bijelog. Dječak kaže Vortigernu kako bijeli zmaj simbolizira Saksonce, a da crveni zmaj simbolizira narod Vortigerna, koji su postali Velšani, te su nastavili koristiti crvenog zmaja kao svoj heraldički simbol.

Geoffrey je prepričao ovu priču u svojoj "Historia Regum Britanniæ", s nekim ukrasima. Djetetu bez oca tada daje ime Merlin Ambrosius, kojega je sa kraljevom kćeri začeo demon inkuba. Prema Geoffreyevom izvještaju: Merlin kreira Stonehenge kao mjesto ukopa za Aurelija Ambrozija, zatim svojom magijom omogućuje novom britanskom kralju, Utheru Pendragonu, da prerušen uđe u dvorac Tintagel i začme svog sina Arthura sa ženom njegovog neprijatelja, Igernom (Igraine). Nakon smrti Uthera Pendragona, petnaestogodišnji Arthur ga nasljeđuje kao kralj Britanije. Također, Arthur vodi niz bitaka, sličnih onima u "Historia Brittonum", koje su kulminirale bitkom kod Batha. Zatim pobjeđuje Pikte i Škote, prije nego što je svojim osvajanjem Irske, Islanda i Orkneyjskih otoka - stvorio Arturijansko carstvo. Nakon 12 godina mira, Arthur namjerava ponovno proširiti svoje carstvo, preuzimajući kontrolu nad Norveškom, Danskom i Galijom. Arthur i njegovi ratnici, uključujući Kaya, Bediverea i Gawaina, pobjeđuju rimskog cara Lucija Tiberija u Galiji. No, u međuvremenu, kada se on priprema za pohod na Rim, Arthur čuje da je njegov nećak Mordred (kojega je ostavio da upravlja Britanijom) oženio njegovu ženu Guinevere i uzurpirao prijestolje. Arthur se vraća u Britaniju i ubija Mordreda, ali biva smrtno ranjen. On predaje krunu svom rođaku Constantineu i biva odveden na otok Avalon da izliječi svoje rane, i nikada ga više ne vide.

Kralj Arthur je, također, navodno bio u srodstvu s Konstantinom Velikim. Konstantin je potjecao od rimskog cara Marka Aurelija, unuka cara Trajana. Trajanova i Markova Aurelijeva upotreba standardnog znaka oblika zmaja ili Drakona (koji je, prema Arrianu,  izvorno bio skitskog podrijetla) postalo je uobičajeno u obitelji Pendragon. U Velikoj Britaniji, kasnija legenda, koju spominje Henry od Huntingdona, ali koju je popularizirao Monmouth, tvrdi kako je Konstantinova majka, Sveta Helena, bila kćer britanskog kralja, Colea od Colchestera, koji se udružio s Konstantinom da izbjegne novi rat između Britanaca i Rima. Njena bi baka, dakle, bila Gladys od Britanije, koja je potjecala od britanskog kralja Coela, a čija je majka potjecala od Beli Mawra. Iz zbirke velških pedigrea,  sada poznate kao "Harleian rukopis 3859", saznajemo kako je Beli Mawr bio oženjen Annom, "rođakom Djevice Marije", koja je navodno bila kći Josipa iz Arimateje. To je dovelo do nove izmišljotine, tj. da je Josipova žena bila kći Longina, rimskog vojnika koji je kopljem probio bok razapetom Kristu, te da je Longin bio nezakoniti sin samog Julija Cezara.

Beli Mawr također bi potjecao od trojanskog Bruta. Beli se pojavljuje u Monmouthovoj "Historia Regum Britanniae" kao britanski kralj Heli, bio je sin Digueillusa i otac Luda, Cassivellaunusa i Nenniusa. Gerald od Walesa je napisao oko 1190. godine kako su "velški bardovi, pjevači i jongleuri čuvali točne kopije rodoslovlja ovih prinčeva [sjevernog i južnog Walesa] u svojim starim rukopisima, koji su, naravno, napisani na velškom. Recitirali bi ih napamet, vraćajući se od Rhodri Mawra do vremena Blažene Djevice Marije, a zatim još dalje do [Brutusova oca] Silvije, Askanije i Eneja, zatim nastavljaju lozu do samog Adama.”

Otkriće pravog križa Agnola Gaddija

Pravi križ

Henry I., grof od Champagne, također je bio povezan s legendom o Pravom križu, velikom fragmentu drvenog križa, koji je u blizini Svetog groba otkrila Konstantinova majka, sveta Helena. Crkva Svetog groba, u kršćanskoj četvrti starog grada Jeruzalema, navodno je izgrađena na mjestu gdje je Isus razapet, na mjestu poznatom kao Kalvarija ili Golgota, i na mjestu njegove prazne grobnice, u kojoj je pokopan i nakon toga uskrsnuo. Crkva Svetog groba je bila najsvetija crkva za Templare, koji su diljem kršćanskog svijeta gradili crkve, poput Tomara i Temple Church u Londonu, koje su podsjećale na njen kružni oblik.

Knjiga iz 13. stoljeća, "Zlatna legenda". a koja je postala jedna od najpopularnijih knjiga u srednjovjekovnoj Zapadnoj Europi, Jacopa de Voraginea (1230.–1298.), sadrži nekoliko verzija podrijetla Pravog križa. U "Adamovom životu", Voragine izvještava kako je Pravi križ nastao iz tri stabla, koja su izrasla iz tri sjemena sa “Stabla milosrđa”, a koje je skupio Seth i posadio u usta Adamova leša. Slična je priča ispričana u djelu "O izumu Svetog križa", gdje je Voragine napisao da je Pravi križ nastao iz stabla koje je izraslo iz dijela Drveta spoznaje dobra i zla, ili "stabla s kojeg je Adam jeo", a koje je Seth posadio na Adamovom grobu i tamo je "izdržao do Solomonova vremena". Pravi križ je postao Mojsijev štap, a David ga je zasadio u Jeruzalemu. Solomon ga je posjekao i napravio od njega gredu u svom hramu, ali se na kraju pokazalo da nije prikladna. Nakon mnogo stoljeća, stablo je iskorišteno za izgradnju mosta kojim je kraljica od Sabe išla na svom putu u susret Salamonu. Prilikom svog posjeta, rekla je Solomonu da će komad drveta s mosta dovesti do zamjene Božjeg saveza sa židovskim narodom. Solomon je, bojeći se konačnog uništenja svog naroda, dao zakopati drvo. Nakon četrnaest generacija, drvo uzeto s mosta je oblikovano u križ na kojem je razapet Isus Krist.

Voragine zatim opisuje kako je Pravi križ otkrila Helena, majka cara Konstantina. Rečeno je kako se grobna komora, koju je priskrbio Josip iz Arimateje, nalazila blizu mjesta Isusova pogubljenja. Nakon Isusove smrti, grob su štovali rani kršćani. Međutim, uništenje Jeruzalemskog hrama od strane Rimljana 70. godine, dovelo je do njegovog zapuštanja. Oko 135. godine, rimski car Hadrijan je naredio neka se zatrpa špilja, koja je sadržavala grobnicu uklesanu u stijenu, a kako bi stvorio ravan temelj za hram posvećen Jupiteru ili Veneri. U 04. stoljeću je Konstantin, navodno, poslao svoju majku Svetu Helenu neka pronađe Isusov grob u Jeruzalemu, kao i tkz. “Pravi križ” na kojem je Isus razapet. Uz pomoć Euzebija, biskupa Cezareje, i Makarija, biskupa Jeruzalema, tri su križa pronađena u blizini grobnice, za koju se vjeruje da je bila na Kalvariji. Konstantin je tada naredio da se na mjestu grobnice sagradi velika crkva, koja je do danas poznata kao Crkva Svetoga groba.

Prema najpopularnijoj legendi o Pravom križu: Židov po imenu Juda Cyriacus, biskup Ancone, pomogao je svetoj Heleni u pronalasku Pravog križa. Juda je znao gdje se nalazi križ, budući da je bio primateljem ovog tajnog znanja, koje se prenosilo po očevoj liniji njegove obitelji (koja je potiskivala i sakrivala svoje znanje o tome da je Isus Mesija). Kako je ispričano u sirijskom rukopisu iz 05. ili 06. stoljeća - nakon što ga je Helena prisilila na priznanje mučenjem, Juda pristaje otkriti lokaciju i moli se: “Bože, koji sjediš na kolima kerubina, koji lete u zraku” - nakon čega se ukazuju tri križa, kroz čudesne znakove. Kako bi ispitao na kojem je od njih trojice Krist bio razapet, Juda ih je stavio redom na leš. Leš se ocrtao na trećem komadu:

"Tada je vrisnuo zloduh u čovjeku koji je pripadao Sotoni i koji je bio ljubomoran na lijepe stvari, a on je povikao i rekao: "Tko je taj Isus koji mi nije dopustio da primim duše. O, ti, Isuse, koji si privukao cijeli svijet k sebi, zašto si ponovo otkrio svoj križ Judi da mi bude protivnik? O, Judo, što si učinio? Preko prvoga Jude izvršio sam izdaju i prouzročio svijet grijeh, međutim, progoni me drugi Juda."

Nakon što je pomogao Heleni u pronalaženju pravog križa, Judu Ciriaka krstio je Makarije, kojega je Euzebije posvetio za jeruzalemskog biskupa i koji je mučenički umro tijekom progona cara Julijana Apostate. Carica Galla Placidia je navodno poklonila gradu Anconi ove relikvije Jude Cyriacusa. Monte Guasco u Anconi mjesto je Duoma, a posvećeno je svetom Judi Ciriaku. Rečeno je kako zauzima mjesto gdje je bio hram Venere, koju spominju Katul i Juvenal, kao božanstvo-skrbnika mjesta.

Opatija Saint-Guilhem-le-Désert, ili Opatija Gellone, benediktinska opatija u Saint-Guilhem-le-Désert, Hérault u Francuskoj, koju je utemeljio Guillaume de Gellone, postala je vrlo važno mjesto hodočašća u srednjem vijeku, zbog tvrdnje da se tamo nalazi relikvija dijela Istinskog križa. Guillaume je od cara Karla Velikog zatražio na dar relikviju Istinskog križa, koju je ovome dao jeruzalemski patrijarh. Razvojem hodočašća u Santiago de Compostela, tijekom 10. stoljeća, opatija je postala priznato stajalište, na jednoj od četiri glavne rute koje vode u Compostelu. Draguljima ukrašeni relikvijar se pronosi selom u procesiji jednom godišnje, na blagdan sv. Guilhema, 03. svibnja.

Oko 1009. godine, kada je fatimidski kalif, Al-Hakim bi-Amr Allah, naredio uništenje Crkve Svetog groba, kršćani u Jeruzalemu su  sakrili dio križa, koji su poslije otkrili vojnici Prvog križarskog rata. Arnulf Malecorne (umro 1118.), prvi latinski patrijarh Jeruzalema, dao je mučiti grčke pravoslavne svećenike (koji su imali dio križa u svom posjedu) kako bi otkrili gdje su ga sakrili. Arnulf je bio kapelan normanske križarske vojske, koju je predvodio Robert od Normandije, sin Williama Osvajača. Relikvija koju je Arnulf otkrio je bio mali komadić drveta koje je bilo ugrađeno u zlatni križ, te je postao najsvetijom relikvijom Latinskog kraljevstva Jeruzalema. Bila je smještena u crkvi Svetog groba i pod zaštitom latinskog patrijarha, koji bi prije svake bitke s relikvijom marširao ispred vojske. Arnulf je pratio Godfreya od Boulliona u bitku kod Ascalona, 1099. godine, s Istinskim križem. Nakon što je Baldwin I. od Jeruzalema darovao norveškom kralju Sigurdu I. krhotinu Pravog križa i nakon tzv. Norveškog križarskog rata (1110.) - Križ je zarobio Saladin, tijekom bitke kod Hattina (1187.). Iako su mnogi kršćanski vladari, poput Richarda Lavljeg Srca, bizantskog cara Isaaca II. Angela, Tamare, kraljice Gruzije - tražili otkupiti ovaj Križ od Saladina - križ nikada nije vraćen. Godine 1219., Al-Kamil je ponudio "Istinski križ" Vitezovima Templarima u zamjenu za ukidanje opsade Damiette. Križ nikada nije isporučen, jer ga Al-Kamil zapravo nije imao. Nakon toga križ nestaje iz povijesnih zapisa.

Godine 1209., vitez Milon de Bréban, gospodar Chenoisea, vraća lubanju svetog Jude Cyriacusa, koju je pronašao u Palestini. Odnio je lubanju u Provins, Champagne. Henrik I. od Champagne odlučio je ponovno izgraditi kolegijalnu crkvu Saint Quiriace na većim temeljima, kako bi mogao zadržati lubanju. Prvu kolegijalnu crkvu osnovao je, između 1022. i 1032. godine, pradjed Henrika I., grof Odo II od Bloisa (otac Henrika od Bloisa i polubrat osnivača templara, Hugha od Champagne). Provins je također postao važno mjesto za templare. Red je tamo imao dva Preceptorija do kraja 12. stoljeća, te brojna imanja, u i oko grada.

Merlin

Arthurov čarobnjak Merlin je bio Druid, bardska klasa, ona koja je stvorila mitsku književnost i umjetnost Kelta. Magija nije bila, napisao je Plinije u 01. stoljeću, autohtona ni u Grčkoj ni u Italiji, ali je bila toliko udomaćena u Britaniji i nastavila s razrađenim ritualom, te je rekao da se gotovo čini kao da su oni to poučavali Perzijance, a ne Perzijanci njih. Astronomija je bila od primarne važnosti za Druide, za koje se govorilo da su imali mnogo znanja o zvijezdama i njihovom kretanju, o veličini svijeta i prirodnoj filozofiji. Prema Cezaru: "Oni raspravljaju i prenose mladima mnoge stvari, poštujući zvijezde i našu zemlju, poštujući prirodu stvari, poštujući moć i veličanstvo besmrtnih bogova."

Druga magijska doktrina, koja je bila poznata među Druidima, bila je ona o reinkarnaciji. Prema Cezaru: "Lekcija koju se posebno trude usaditi jest da duša ne nestaje, već nakon smrti prelazi iz jednog tijela u drugo." Diodorus: "Među njima prevladava Pitagorina doktrina, koja uči da su ljudske duše besmrtne, i da ponovno žive određeni broj godina, nastanjene u drugom tijelu." Prema Amijanu Marcelinu, Druidi su bili "pripadnici intimnog zajedništva pitagorejske vjere", dok kršćanski otac Hipolit bilježi:

"I keltski druidi su do najviše točke istražili pitagorejsku filozofiju, nakon što je Zalmoksis, po rođenju Tračanin, Pitagorin sluga, postao začetnik ove discipline. Sada, nakon Pitagorine smrti, Zamolxis, popravljajući tamo, postao je začetnik ove filozofije. Kelti ih cijene kao proroke i vidioce, zbog toga što su im proricali određene (događaje), iz izračuna i brojeva pitagorejske umjetnosti; o metodama kojih umijeća također nećemo šutjeti, budući da su se i iz njih neki usudili uvesti hereze; ali Druidi također pribjegavaju magičnim obredima." 

Prema Cezaru: značajno božanstvo Gala je je Dis Pater ili Pluton, bog podzemlja. Od njega su tvrdili kako potječu svi Gali. Zbog toga su, kaže Cezar, računali 24 sata dana s dolaskom noći. Cezar je također izvijestio o postojanju, među Keltima, i osobnih bogova, koji su imali ​​različite titule i atribute i koje Cezar izjednačuje s raznim figurama u rimskom panteonu: Merkurom, Apolonom, Marsom, itd, što je bilo upravo ono što su i sami Gali činili nakon osvajanja. Primijetio je da su Hermesa držali poglavarom bogova i gledali na njega kao na izumitelja svih umjetnosti, kao na vodećeg božanstva trgovine, čuvara puteva i vodiča putnika.

Kao i njihovi kartažanski i kanaanski preci, Kelti su bili poznati po prinošenju ljudskih žrtava. Rečeno je da bi Kelti ubijali žrtvu ubadanjem nožem u leđa, proricali iz toga za njihove borbe. U ranokršćanskom dokumentu, "Dinnsenchus", sačuvanom u "Knjizi o Leinsteru", kaže se kako su Kelti žrtvovali svoju djecu određenom idolu, kako bi zamolili za plodnost: "Bilo je to mlijeko i kukuruz,  koji su od njega tražili u zamjenu za svoju djecu, koliki je bio njihov užas i njihovo jaukanje." S vremena na vrijeme, za one teško bolesne, ili koji su bili u opasnosti od smrti u borbi, ogromne prilike od pruća bi bile ispunjene živim zatvorenicima i kriminalcima, ili nekada čak nevinim žrtvama, uključujući djecu, i onda spaljivani živi, zbog traženja naklonosti bogova.

Nakon povlačenja Rimljana u 03. stoljeću, čak i nakon što je sveti Patrik preobratio Irce na kršćanstvo - učenja Druida nikada nisu u potpunosti napuštena, već se umjesto toga razvila jedinstvena kultura, poznata kao keltsko kršćanstvo. Ubrzo nakon obraćenja na kršćanstvo, Irska je bila prekrivena samostanima, čije su organizacije bile samo nastavak druidskih koledža. U biti, umjetnost Druida preživjela je rano irsko kršćanstvo, kao što jasno pokazuje bogata hagiografija, prožeta magičnim idejama. Sveti Columba, opat i misionar, kojemu se tradicionalno pripisuje glavna uloga u obraćenju Škotske na kršćanstvo, nakon što je postao redovnik, živio je i učio s bardom u Leinsteru, a kasnije je branio Druide kada su njihove škole i učenja napadnuti.

Kršćanska Irska, kao što pokazuje Cahill, u "Kako su irski spasili civilizaciju", postala je bastionom proučavanja, a zajednica keltskog kršćanstva je bila vrlo plodna, za razliku od ostatka Europe, tijekom 'mračnog' srednjeg vijeka. Sa svojim opsežnim knjižnicama, irski samostani privlačili su studente koji su bježali od sukoba. Dolazili su sa svih strana svijeta i ondje se sastajali. Tamo su prenešene velike količine rukopisa zbog čuvanja, ali i prepisivanja. Proučavali su se mnogi poganski pisci; irski su redovnici poznavali grčki jezik, u vrijeme kada je poznavanje tog jezika nestajalo iz ostatka Europe. Čini se da su keltski kršćani također održavali stalne kontakte s ezoterijskim školama Aleksandrije. Irski zapisi pokazuju kako je sedam egipatskih redovnika pokopano u Disert Ulaidhu, u Ulsteru. Mise i molitve iz apokrifnih djela, koja su korištena u Egiptu, pronađene su u Irskoj. Irski samostani bili su organizirani i bliže su bili vezani sa onima u Egiptu, Siriji i drugdje po mediteranskom svijetu; u mnogim slučajevima je i fizički izgled objakata, kao i raspored redovničke zajednice bio njima identičan. 

Židovske tendencije, unutar Keltske crkve, bile su toliko istaknute da je čaki i izričito optužena za judaizam, a njihove pristaše da su Židovi. Među njima se svetkovala subota, te se službeno slavila židovska Pasha. Ubijanje životinja za hranu bi bilo obavljano u skladu s židovskim zahtjevima. Preživjeli dokumenti Keltske crkve su prepuni referenci na židovske apokrifne knjige, kao i druge tekstove, koji su dugo bili zabranjeni u Rimu. Redovnici su općenito brijali krug na vrhu glave, dok su keltski redovnici brijali traku od uha do uha. Jedan od predstavnika Rima ih je optužio da nose "tonzuru Šimuna Maga"; dko je Adaman, ugledni Irac, slobodno i javno to i priznao.

Konačno, posljednja važna figura keltskog kršćanstva je bio Ivan Skot Eriugena (800.–877.), najveći kršćanski filozof mračnog srednjeg vijeka, čiji je neoplatonizam smetao Rimu (cijelo vrijeme osuđivao sustav, koji su sami kasnije usvojili). Eriugenovi  prijevodi djela kršćanskih neoplatoničara, poput Pseudo-Dionizija Areopagita, sv. Maksima Ispovjednika, sv. Grgura iz Nise - učinili su ih dostupnim zapadnim misliocima. U svom glavnom djelu, "O podjeli prirode", Ivan Skot je pokušao pomiriti neoplatonističku doktrinu emanacije s kršćanskim načelom stvaranja. Iako je bio vrlo utjecajan na svoje nasljednike, posebno na zapadne mistike i skolastike 13. stoljeća, njegovo je djelo na kraju osudila crkva zbog panteističkih implikacija. Prepoznate su zapanjujuće sličnosti između njegovih spekulacija i onih iz kabalističkih spisa, kao što je Sepher ha-‘iyyun, ili “Knjiga spekulacija.”

"Okrugli stol Winchester" u Velikoj dvorani dvorca Winchester, s imenima vitezova kralja Arthura naslikanim oko ruba.

Glastonbury 

Henry od Bloisa sponzorirao je izgradnju stotine građevina, uključujući mostove, kanale, palače, utvrde, dvorce i cijela sela. Osim toga, biskup Henry je sagradio desetke opatija i kapelica, te sponzorirao knjige, uključujući dragocjenu Winchesterovu Bibliju. Stotinama godina okrugla drvena ploča (gornja strana stola) visi u Velikoj dvorani dvorca Winchester. Oslikana je imenima kralja Artura i 24 viteza oko stola. Boja je kasnije dodana, po nalogu Henryja VIII. od Engleske, zbog državne posjete Britaniji, cara Svetog rimskog carstva, Charlesa V., 1522. godine. Prikazuje samog Henryja kako sjedi na Arthurovoj stolici, iznad je Tudorova ruža. U 15. stoljeću je engleski pisac, Thomas Malory, stvorio danas najpoznatiju sliku Camelota, u svom djelu "Le Morte d'Arthur"; djelo koje se uglavnom temelji na francuskim romansama. On čvrsto poistovjećuje Camelot s Winchesterom i to je stoljećima bilo popularno.

Najmanje od 12. stoljeća se područje Glastonburyja povezivalo s legendom o kralju Arthuru; veza koju su promovirali srednjovjekovni redovnici, koji su tvrdili da je Glastonbury - Avalon. Ime mističnog otoka Avalona se prvi put pojavljuje u Monmouthovoj 'Historiji', gdje se spominje kao mjesto gdje je iskovan mač Excalibur kralja Arthura, ali i kasnije kao mjesto gdje je Arthur odveden na oporavak od rana zadobivenih u bitci kod Camlanna. Tradicionalno se identificira kao bivši otok Glastonbury Tor, brdo u blizini Glastonburyja. Tor se spominje u keltskoj mitologiji, posebice u mitovima povezanima s kraljem Arthurom, ali postoji i niz drugih, trajnih, mitoloških i duhovnih asocijacija. Čini se kako su stari Britanci Tor nazvali Ynys yr Afalon ("Otok Avalon") i neki i danas vjeruju kako je to tako. Krajem 12. stoljeća, Gerald od Walesa je napisao: "Ono što je sada poznato kao Glastonbury se u davna vremena zvalo otok Avalon. To je zapravo otok, jer je potpuno okružen močvarnim područjima." Padine brda su terasaste, ali metoda kojom su formirane terase ostaje i danas neobjašnjena. Nisko ležeće vlažno tlo može proizvesti vizualni efekt poznat kao Fata Morgana, kada se čini kao da Tor izlazi iz magle. Talijanski izraz Fata Morgana izveden je iz imena Morgan le Fay, moćne čarobnice iz legende o Arturu.

Prema Williamu Kibleru, Henry od Bloisa je "imao važne kontakte s Geoffreyjem od Monmoutha i Williamom od Malmesburyja."  Henrik od Bloisa sponzorirao je nekoliko "De Antiquitate Glastoniensis Ecclesiae" ("O antici Crkve u Glastonburyju," oko 1125. godine), svog bliskog osobnog prijatelja Williama od Malmesburyja. Malmesbury je rekao kako je djelo utemeljio na "zapisima starih", pronađenim u knjižnici Glastonburyja, prije nego je uništena. Malmesburyjev "De Antiquitate Glastoniensis" piše o vjerovanju da su Staru crkvu izgradili Isusovi učenici. Iako ih ne imenuje, izdanje njegova djela se datira oko 1247. godine, i tamo tvrdi kako je učenike predvodio Josip iz Arimateje. Došli su oko 63. godine, sagradili crkvu i tu proživjeli svoje dane do kraja.

Pierre Le Gentil kaže kako spominjanje Avalona dokazuje da je de Boron napisao "Josepha d’Arimathea" nakon 1191. godine, jer su tek onda redovnici u Glastonburyju tvrdili da su otkrili lijesove kralja Arthura i Guinevere. Malmesburyjeva povijest engleskih kraljeva navodi kako se "Arthurov grob nigdje ne vidi, ali drevne bajke još uvijek tvrde da će se vratiti." Međutim, Malmesburyjev 'De Antiquitate' onda navodi da je kralj Arthur pokopan u Glastonburyju, koji on poistovjećuje s Avalonom. Prema Geraldu od Walesa,  u njegovom "De principis instructione" (“Uputa o principima", oko 1193.), pa se onda ponovno prisjeća u "Speculum Ecclesiae" (oko 1216.), kako je neposredno nakon vladavine kralja Henryja II., opat Glastonburyja, Henry de Sully, naručio pretragu. Tom je pretragom otkriveno masivno izdubljeno hrastovo deblo, zakopano pod zemljom,uz dva kostura Arthura i njegove žene Guinevere. Iznad njega i ispod pokrovnog kamena, nalazio se olovni križ s natpisom "Hic jacet sepultus inclitus rex Arthurus in insula Avalonia ("Ovdje leži slavni kralj Arthur na otoku Avalon"). Godine 1278., ovi posmrtni ostaci su ponovno pokopani uz veliku ceremoniju, kojoj je prisustvovao kralj Edward I. i njegova kraljica, pred visokim oltarom u opatiji Glastonbury.

Prema Geraldu od Walesa, kopanje grobnice bilo je potaknuto obavjestima koje je Henrik II. dobio od jednog starog velškog barda. Gerald je bio blizak prijatelj velškog pjesnika Waltera Mapa (1140.–1210.). Mapovo jedino sačuvano djelo, "De Nugis Curialium" ("Sitnice dvorjana"), zbirka je raznih anegdota i trivijalnosti, sadrži mnoge dvorske tračeve i malo stvarne povijesti, a napisana je u satiričnom duhu. Zajedno s Williamom od Newburgha je zabilježio najranije priče o engleskim vampirima. Map je također bio  povezan i sa Lancelotovim gralom, također poznatim kao ciklus Vulgate, glavnim izvorom legendi o Arturu od nepoznatih autora s početka 13. stoljeća. Ciklus je usredotočen na priče o Lancelotu, Guinevere i potrazi za Svetim gralom, govori o životima Arthura, Merlina i vitezova Okruglog stola. Samopripisivanje ovog djela, velškom latinskom piscu Gautieru (Walteru) Mapu, nalazi se u bilješkama, pa čak i ilustracijama u nekim rukopisima, koji opisuju njegovo navodno otkriće arhive dokumenata u Salisburyju. Te mu je dokumente zatim kralj Henrik II. naredio neka prevede s latinskog na francuski.

Kuća Luksemburg, kuća Anjou i njihovi potomci kuća Plantagenet i francuska kuća Lusignan potječu, prema srednjovjekovnim narodnim legendama, od zmajskog duha Melusine.

Melusina

Walter Map također je bio odgovoran za razvoj legende o Melusine, ili Melusini, ženskom duhu (demonu) iz europskog folklora, koji se obično prikazuje kao žena koja je zmija ili riba, od struka prema dolje, slično kao sirena. Popularno je poznata po svom prikazu kao logo Starbucksa. Melusina je navodna pretkinja slavne kuće Lusignan, nastali su u Poitouu, blizu Lusignana u zapadnoj Francuskoj, početkom desetog stoljeća. Do kraja 11. stoljeća je obitelj iz svog dvorca u Lusignanu postala najistaknutijim, sitnijim gospodarem u ovoj regiji. U raznim je razdobljima kuća Lusignan bila vladarima u nekoliko kneževina Europe i u Svetoj zemlji, uključujući ovdje: kraljevstvo Jeruzalem, Cipar i Armeniju. Također je imala veliki utjecaj u Engleskoj i Francuskoj.

Poitiers, drevni glavni grad pokrajine Poitou, također je bio i mjesto gdje je bio smješten dvor Eleonore Akvitanske. Zapravo, neki kritičari tvrde kako je Eleanor bila inspiracija za Meluzinu, Jeana d’Arrasa. Razne elemente iz legende o Melusini rekonstruirali su:  Map u 12. stoljeću, u svom "De nugis curialium"; nadalje, u 13. stoljeću, u "Otia imperialia", Gervaisa de Tilburyja, djelo koje je  posvećeno Otonu IV.; i roman Jeana d'Arrasa, "La Noble Histoire de Lusignan" ("Plemenita povijest Lusignana"), koji je 1393. godine poklonio (naslovio) Jeanu de Berryju, bratu francuskog kralja Karla V. Jean d’Arras je napisao, kako sam kaže u uvodu: na zahtjev Jeana de Berryja, dugu proznu romansu nazvanu "Roman de Mélusine", ili "Chronique de Melusine", koji su dijelom veće  "Le Noble Hystoire de Lusignan". Jean d’Arras je posvetio ovo djelo sestri Jeana de Berryja, Marie od Valoisa, vojvotkinji od Bara, te je pritom izrazio nadu kako će ono pomoći u političkom obrazovanju njene djece.

Jean de Berry je bio grof od Poitiersa, drevne prijestolnice pokrajine Poitou. Grofoviju je osnovao Karlo Veliki i 778. godine je poslao izvjesnog opata neka upravlja ovim područjem. U karolinškom razdoblju su dvijema franačkim obiteljima osporili ovu titulu, onu Guilhelmida, koje su porazili Ramnulfidi, 902. godine. Nova dinastija je postala poznata kao slavna kuća Poitiers, čija je konačna nasljednica bila Eleanor od Akvitanije. Jean de Berry često se smatrao prvim velikim zapadnim kolekcionarom umjetnina, a neki su ga povjesničari opisivali kao homoseksualca. John de Berry je isto bio značajan mecena koji je, između ostalim poznatim radovima, naručio najpoznatiju "Knjigu satova" ("Très Riches Heures"), za koju se zna kako je napisana posebno za njega, jer ima natpis Jeana Flamela, za kojega se često govori kako je bio brat alkemičara Nicolasa Flamela.

John of Berry (1340.–1416.) je naručio od Jeana d’Arrasa "Roman de Mélusine", ili "Chronique de Melusine", koja je bila dijelom veće "Le Noble Hystoire de Lusignan"

U djelu se nalazi ilustracija dvorca slavne obitelji Lusignan iz Poitoua, koji je bio Jeanova omiljena rezidencija do njegove smrti 1416. godine. Ilustracija pokazuje dvorac i zmaja Melusine koji leti iznad njega. Kuća Luksemburg, kuća Anjou i njihovi potomci:  kuća Plantagenet i francuska kuća Lusignan - potječu, prema srednjovjekovnim narodnim legendama - od zmajskog duha Melusine. Legenda o Melusini započinje u Albanyju u Škotskoj. Kronika "Historia Regum Britanniae", Geoffroya od Monmoutha,  pripisuje njenu osnovu legendarnom Albanactusu, sinu Bruta iz Bretanje, potomku trojanskog junaka Eneje.

Prema legendi: kralj Elinas od Albanyja je lovio u šumi. Pored izvora je susreo prelijepu mladu vilu, po imenu Persine (perzijska). Na njegovu želju i pitanje neka mu postane žena je ona pristala, ali ga je zamolila neka joj se se zakune da je nikada ne pokuša pogledati dok spava. Persine se udala za Elina, dobili su tri kćeri, sve lijepe, baš poput svoje majke. Najstarija se zvala Meluzina, druga Melior, a posljednja Palestina. Mataquas, Elinin sin iz drugog braka, ljubomoran zbog sreće svoje maćehe, gurnuo je oca u sobu kada je Persine kupala svoje kćeri. Persine je sa svoje tri kćeri otišla u progonstvo na jug, na čarobni otok Avalon.

Ogorčena zbog njihove bijede, Melusine je nagovorila svoje sestre da zaključaju oca u tajanstvenu planinu Northumberland, zvanu Brumblerio, odakle više nikada neće izaći. Njihova majka je bila jako ljuta i osudila je kćeri na razne sudbine. Melior je osuđena neka u jednom dvorcu u Armeniji čuva prekrasnog jastreba. Palestine je bila zatvorena s leprechaunom u planini Canigou, te je morala sačuvati očevo blago, sve dok je hrabri vitez nije izbavio. Meluzina bi svake subote postajala zmija, od struka naniže. Bettina Knapp, između ostalih, sugerira kako Meluzinine transformacije subotom asociraju na vještičji sabat, kao i na židovski sabat. Knapp povezuje Meluzininu kupku s mikvehom, drevnim židovskim mjesečnim ritualom čišćenja žena. Vincensini, u svom dubinskom istraživanju značaja subote (vezano za njenu priču) vjeruje kako je subota povezana s planetom Saturn.[50]

Ako bi, prema majčinoj kletvi, Melusina našla čovjeka koji bi je oženio, pod uvjetom da je on nikada ne vidi u subotu - ona bi izrodila vrlo plemenitu i veliku lozu, koja bi postigla velike podvige. Ali, ako bi se ikada rastala od muža, vraćala bi se, beskrajno, mukama od prije. Jednog dana, Raymond od Lusignana, nećak Aymara, grofa od Poitiersa i sin grofa od Foreza, naišao je u šumi na Meluzinu. Upravo je ubio ujaka u nesreći u lovu i bio je izbezumljen. Melusine mu je pomogla, i on se kasnije vratio po nju. Predložio joj je brak, i ona je pristala pod uvjetom da nikada ne pokušava zadirati u njenu privatnost svake subote. Svojim magičnim moćima je navodno Melusine, u jednoj noći, izgradila Château de Lusignan, najveći dvorac u Francuskoj. Ali, kada je Raymond prekršio svoje obećanje, rekla je: "O mužu! Ostavljam dvoje malenih u njihovoj kolijevci; nježno ih pazi, bez majke. A sada zbogom zauvijek! Ipak znaj da ćeš me ti i oni koji te naslijede vidjeti kako lebdim nad ovim lijepim dvorcem Lusignan, kada god novi gospodar bude trebao doći." Preobrazila se u zmaja, otišla uz vrisak i nikada više nije viđena.

Labuđi vitez (Vitez od Labuda)

Još jedna priča o vilinskom podrijetlu je ona o Vitezu od labuda, koja objašnjava podrijetlo kuća Bullion, Cleves, Oldenburg i Hesse. Priča o Vitezu od labuda je povezana s poznatom srednjovjekovnom narodnom pričom, poznatom kao Djeca-labudovi. Priču o djeci labudovima je ispričao Johannes de Alta Silva, cistercitski redovnik iz 12. stoljeća, u svojoj verziji priče o "Sedam mudrih majstora" u latinskoj prozi, pod naslovom "De rege et septem sapientibus" ("O kralju i sedam mudraca"), ali djelo je najpoznatije po naslovu koje je kasnije dobilo, "Dolopathos". Prema priči, koju je pjesnik Herber adaptirao na francuski u "Li romans de Dolopathos", mladi lord se izgubi prilikom potrage za bijelim jelenom, zaluta u začaranu šumu, gdje se odmah zaljubi u tajanstvenu ženu, koju zatekne pri kupanju. Mladi je gospodar dovodi u svoj dvorac, gdje se rađa sedmero djece, šest dječaka i djevojčica, svi sa zlatnim lancima oko vrata. Njena ih je zla svekrva dala pretvoriti u labudove. Sedmero djece na kraju se ponovno mijenja u ljudski oblik, osim jednog, koje postaje labud u priči o vitezu labudu.

Najranije verzije sačuvane u "Dolopathosu" ne daju nikakav određeni identitet ovom vitezu, ali starofrancuski križarski ciklus ga je  prilagodio i tako je "Vitez labud" ("Le Chevalier au Cigne"), prvi put ispričan 1192. godine, postao legendarni predak Godfreya od Bouillona. Prva epizoda, "Naissance du Chevalier au Cygne", preživjela je u dva oblika: Elioxe koja ima djecu s kraljem Lothairom i Beatrix koja se udala za kralja Orienta. U oba izvještaja, obje imaju sedmero djece, koja su sva pretvorena u labudove. Svi osim jednog mogu se transformirati natrag u ljudski oblik i oni vode čamac do tog jednog od svoje braće, poznatog kao Vitez labud. Vitez labud staje u obranu vojvotkinje od Bouillona, ​​čiju je zemlju prigrabio Regnier od Saske, kojega ovaj izaziva na dvoboj. Vitez labud pobjeđuje Regniera i osvaja vojvotkinjinu kćer, te sklapaju brak. Vitez labud, međutim, mora napustiti Bouillon, onda kada ga žena pita za njegov pravi identitet. Nakon odlaska iz Bouillona otkriva se kako se zove Elias; dok se njegov brat, labud koji je vodio čamac, konačno vraća u svoj ljudski oblik.

Ida, kći viteza Labuda, je majka Eustahija III. od Boulognea, Godfreya od Bouillona i Baldwina I. od Jeruzalema. Eustahije III. oženjen je Mary od Škotske, koja je bila sestra kralja Davida od Škotske, odnosno kćer Malcolma III. i svete Margarete. Matilda i Stjepan su osnovali opatiju Faversham 1148. godine. Knjižnica opatije je čuvala primjerak "Liber Rubeus de Scaccario", gdje se opisuje nastanak njihove loze od Viteza Labuda. Podrijetlo ovog viteza je preživjelo preko njegove kćeri Matilde I., grofice od Boulognea, koja se udala za Stephena, kralja Engleske, brata Henrika od Bloisa.

Otprilike do 1170. godine, William od Tira (utjecajni kroničar križarskih ratova) piše kako je legenda koja povezuje Godfreya s Vitezom Labudom naširoko prihvaćena: "Namjerno izostavljam priču o labudu, odakle su, legenda kaže, ova braća izvukla svoje podrijetlo, jer, iako mnogi pisci to daju kao istinito, čini se da je to neutemeljeno." Drugi, poput Geoffreya iz Clairvauxa i Hélinanda od Froidmonta, također prenose ovu priču. Izmišljene povijesti iz Prvog križarskog rata, u starofrancuskom "Križarskom ciklusu",  također spominju viteza Swana kao Godfreyeva pretka. Prema "Chanson d’Antioche" (1180.): "Njegovog je pretka donio labud na pješčane obale rijeke u Nijmegenu. […] Kći je ostala u dvorcu Bouillon; a vojvoda Godfrey potječe od nje." Sljedeća sekvenca u križarskom ciklusu, "La Chanson de Jérusalem", identificira Godfreya kao unuka Viteza labuda. Starofrancuski "Križarski ciklus"  potvrđuje vezu između Godfreya i labuđeg viteza kroz "La Naissance", "Le Chevalier au Cygne", "La Fin d’Elias", "Les Enfances Godefroi" i "Le Retour de Cornumarant".

Njemački pjesnik, Wolfram von Eschenbach (oko 1160. –1220.), vitez bavarskog podrijetla, uključio je labuđeg viteza Loherangrina u svoj arturijanski ep "Parzival" (13. stoljeće). On je vjerovao kako je verzija priče o Gralu, Chretiena de Troyesa, pogrešna i puno manje točna od njegove vlastite priče. Chretien de Troyes je poznat po prvim pisanim pričama o Lancelotu, Percivalu i Svetom gralu. "Perceval", Chretiena de Troyesa, govori o Percevalovom posjetu dvorcu Grala, gdje ugleda "Graal", kojega nosi djevojka. Uz njega su koplje koje krvari i srebrna posuda. Ta dragocjena posuda je optočena draguljima, toliko sjajna da zasjenjuje svjetla dvorane. Svi okupljeni vitezovi iskazuju tome štovanje. Imajući na umu zabranu da se previše ne raspituje, Perceval ne pita o značaju onoga što vidi, time navlači krivnju i prijekor. Iako je Chretienova pjesma ostala nedovršenom, nastavljala su je četiri različita autora, koji su joj dali različite završetke.

Wolframov "Parzival", napisan između 1200. i 1210. godine, bio je najslavnija romansa tog vremena. Wolfram je također napisao "Willehalm", no, to je bila nedovršena poema o vojnim podvizima Guillaumea od Gellonea protiv muslimana. Wolfram je tvrdio da je svoje podatke dobio od izvjesnog Kyota de Provencea, koji bi mogao biti Guyot de Provins (umro nakon 1208.), trubadura i redovnika u Clunyju. Prema Wolframu, Kyot je otkrio zanemareni arapski rukopis u maurskom Toledu, u Španjolskoj. Wolfram nadalje tvrdi kako je Kyot, zauzvrat, navodno primio priču o Gralu od Flegetanisa, muslimanskog astronoma i Solomonovog potomka, koji je pronašao tajne Svetog Grala zapisane u zvijezdama. Prema Wolframu:

"Poganin Flegetanis, postigao je visoku slavu zbog svoje učenosti. Ovaj poznavatelj prirode potječe od Solomona i rođen je u obitelji koja je dugo bila izraelska, sve dok krštenje nije postalo naš štit od vatre pakla. Napisao je avanturu Grala. Flegetanis je s očeve strane bio neznabožac, koji je obožavao tele...

Poganski Flegetanis mogao bi nam reći kako sve zvijezde zalaze i ponovno izlaze... S kruženjem zvijezda povezani su ljudski poslovi i sudbina. Poganin Flegetanis vidio je svojim očima u sazviježđima stvari o kojima se sramio govoriti, skrivene misterije. Rekao je da postoji stvar koja se zove Gral, čije je ime jasno pročitao u zviježđima. Mnoštvo anđela ostavilo ga je na zemlji.

Od tada su kršteni muškarci imali zadatak čuvati ga, i to s takvom čednom disciplinom, da su oni koji su pozvani u službu Grala uvijek plemeniti ljudi. Tako je Flegetanis napisao o ovim stvarima."

Prema Wolframu, nakon što je naučio arapski kako bi pročitao Flegetanisov dokument, Kyot je putovao Europom da sazna više o Gralu i bratstvu koje ga je štitilo. Napokon je došao u Anjou, gdje je pronašao povijest Percivalove obitelji, te je napisao priču koju će kasnije prepričati Wolfram. U Toledu, gdje je Kyot navodno naučio puno o Gralu, nalazila se poznata Toledska škola prevoditelja, gdje su židovski kabalisti prevodili brojna djela o astrologiji, uključujući i "Picatrix". Bilo je drugih škola u Gironi, Montpellieru, kao i drugdje na jugu Francuske. Također, postojala je ista takva škola u Troyesu, koja je datirala iz 1070. godine, a vodio ju je Rashi.

Također, može postojati alkemijska veza, koja je uključena u sam predmet Grala. Za Wolframa: Gral je smaragd, koji je otpao s Luciferove krune, kada je bio zbačen s neba. Smaragd je sveti kamen planete Venere, čije je drugo ime Lucifer. Čini se da priču  Wolframova verzija posuđuje iz perzijske legende o Luciferovoj borbi na nebu. Njegov je izvor možda bio arapski rukopis (koji on  navodi), pripisujući ideje iz rukopisa, svojoj knjizi. Legende sugeriraju: kada je Bog odlučio protjerati Lucifera, anđeli su bili prisiljeni zauzeti stranu, te izabrati Boga ili đavla. Ali, bilo je nekoliko neutralnih anđela, koji nisu htjeli pristati ni uz koji tabor. Onda kada je Lucifer izgubio svoj smaragd, oni su bili ti koji su donijeli taj kamen na zemlju, gdje je dalje služio kao simbol borbe za pronalaženje srednjeg puta u ovom životu, za lociranje sredine između dobra i zla.

Wolfram se također možda poziva i na poznato alkemijsko djelo, "Hermesovu smaragdnu ploču", koju su Arapi donijeli u Europu. Oslanjanje na ovog pisca, koji je vrlo vjerojatno bio uključen u alkemiju, objasnilo bi zašto nije zamislio gral kao šalicu, već kao "kamen najčišće vrste", što zvuči sumnjivo i kao referenca na kamen mudraca. Zapravo, Wolfram je za gral i tvrdio kako ima moći slične onima koje su alkemičari pripisivali kamenu mudraca. Oba su predmeta, navodno, svojim vlasnicima davala duhovno savršenstvo, sjedinjenje s Bogom i oslobađanje od straha od smrti. “Kamen daje čovjeku takvu moć da meso i kosti odjednom ponovno postaju mladi”, napisao je Wolfram u "Parzivalu".

Wolfram, pozivajući se na templare, također tvrdi kako je Kyotovo istraživanje otkrilo genealošku vezu između izvještaja o Gralu: "Sinovi krštenih muškaraca drže ga i čuvaju poniznim srcem, a najbolji od čovječanstva biti će oni vitezovi koji su dijelom te službe." Prema Wolframu, Gral je održavao živote bratstva vitezova zvanih Templeisen, koji su čuvari hrama Grala. Poput njihovih kolega iz stvarnog života, koji su svoj dom smjestili u palaču u blizini mjesta gdje se nalazio Solomonov hram, Templeiseni su imali sjedište u dvorcu. Ovaj izmišljeni dvorac se zvao Munsalvaesche, ili "Planina spasa", ime koje podsjeća na Montsegur, planinsku utvrdu katara u Languedocu.

U Wolframovom "Parzivalu", priča o vitezu Swanu (Labud) je povezana s Loherangrinom, sinom Parzivala i kraljice Pelapeire Condwiramurs. Jednog dana, u svom dvorcu Munsalvaesche, on čuje zvuk zvona kao znak da pritekne u pomoć djevojci u nevolji. Kao i u drugim verzijama, Loherangrin je vitez koji stiže u čamcu, kojega vuče labud, kako bi obranio damu, u ovom slučaju Elsu od Brabanta. Vjenčaju se, ali onda on mora otići kada prekrši obećanje da je neće pitati za ime. U kasnom 13. stoljeću, pjesnik Nouhusius je prilagodio i proširio Wolframovu priču, u romansu naziva "Lohengrin". Vjerojatno je djelo, po kojemu je priča o labuđem vitezu danas najpoznatija, ono Wagnera, koji je priču adaptirao u svoju popularnu operu 'Lohengrin', 1848. godine. 

Balduin II. ustupa lokaciju Solomonova hrama Huguesu de Paynsu i Gaudefroyu de Saint-Homeru.

Lubanja iz Sidona 

Neki znanstvenici teoretiziraju kako je priča o Meluzini skitskog podrijetla, koju su na Zapad donijeli križari kada su se vratili. Meluzina se poistovjećuje s jednom od kćeri Baldwina II., kralja Jeruzalema, rođaka Godfreya od Bouillona i Baldwina I. od Jeruzalema, koji su odobrili osnivanje reda templara. Balduin II. je oženio Morfiju, iz dinastije Rubenida iz armenske Cilicije, izvorno i rodno mjesto Mitrinog kulta. Rubenidi su također potekli od Bagratunija. Baldwinova i Morphiina kćer je bila Melusinde, što je imenom povezuje s legendom o Melusini. Baldwin i Morphia imali su četiri kćeri: Melisende, koja se udala za Fulka V., grofa od Anjoua, postavši tako polubrat Geoffreya V. od Anjoua; Alice, koja se udala za Bohemonda II., princa Antiohije; Hodierna, koja se udala za Raymonda II., grofa Tripolija; i Ioveta.

Brak Baldwina i Morphije povezan je s nekrofilnom pričom o "Lubanji iz Sidona", koja također potječe od Waltera Mape. Iako Mapova verzija ne povezuje templare, onom prilikom kada se red našao pod raširenim optužbama za herezu - pričalo se o  navodnoj glavi koju su ovi štovali, poznatom kao Bafomet. Prema najvećoj verziji priče: templarski "gospodar Sidona" je bio  zaljubljen u "veliku damu iz Marakleje [Maraš u cilicijskoj Armeniji]". Kada je vitezova žena iznenada umrla, on se u noći njena pokopa došuljao do groba, iskopao je njeno tijelo i zlostavljao ga. Tada mu je glas izvana naredio neka se vrati devet mjeseci kasnije, kada će na istom mjestu pronaći sina. Vratio se u dogovoreno vrijeme, ponovno otvorio grob, te je pronašao lubanju i prekrižene kosti. Isti mu je glas tada očito naredio neka sve "dobro čuva, jer će to biti davateljem svih dobara", pa ih je on odnio sa sobom. To je postalo njegovom zaštitnom snagom, jer je mogao poraziti svoje neprijatelje, samo pokazujući ovu čarobnu glavu. Vremenom su kosti i lubanja prešle u posjed templara.

Svojim brakom s Melusindom, Fulk V. je postao kraljem Jeruzalema 1131. godine, nakon smrti Melisendeina oca, Baldwina II. Godine 1120. se Fulk V. pridružio križarskom pohodu i postao je blizak prijatelj Templara. Nakon povratka je započeo financijski pomagati red, godinu dana je držao i plaćao svoja dva viteza u Svetoj zemlji. Sin Fulka V. i Melusinde je bio jeruzalemski kralj Amalrik I., čija je prva žena bila Agnes de Courtenay. Njihova kći Sibylla se udala za Guya de Lusignana, koji je bio kralj Jeruzalema od 1186. do 1192. godine, a po pravu braka sa Sibyllom, i kralj Cipra, od 1192. do 1194. godine. Uloga Guya de Lusignana kao jeruzalemskog kralja se općenito smatra katastrofalnim. Saladin ga je porazio u bitci kod Hattina 1187. godine, te je bio zatvoren u Damasku, dok je Saladin redom ponovno osvajao gotovo cijelo križarsko kraljevstvo. Rikard Lavljeg Srca je zatim Guyu prodao otok Cipar, koji je osvojio na svom putu za Akru. Guy je time postao prvi latinski gospodar Cipra. Guyev brat Aimery ga je naslijedio na Cipru, također je i postao kralj Jeruzalema, 1197. godine. Aimery je oženio Izabelu I. Jeruzalemsku, kćer Amalrika I. od njegove druge žene, Marije Komnene (kćer Ivana Duke Komnena, unuka bizantskog cara Ivana II.). Izabela I. je prethodno bila udana za Henrika II. od Champagne, sina Henrika I. od Champagne i Marije od Francuske (kćer Eleonore od Akvitanije i Luja VII., zaštitnika pisca "Grala", Chretiena de Troyesa). Aimeryjeva i Isabellina kćer, Sybille, udala se za Lava II., sina Stjepana I. od Armenije. Njihova je zajednica započela budući niz uzajamnih brakova, kao rezultat kojih nasljedstvo Male Armenije zapravo prelazi u ruke Lusignana, što je potrajalo do 1375. godine, kada su je Mameluci iz Egipta uništili.