"Umirući bog" (10. dio)

Sepher ha-Bahir

Brojni izvori pripisuju ogromnu moć templarima, zbog navodnog posjedovanja nekog tajanstvenog blaga - neki su ga nazivali i  Svetim gralom. Mnogi su ih se zbog toga bojali i mrzili, tako da se Katolička crkva posvetila njihovom brutalnom suzbijanju. To se blago ponekad poistovjećuje i sa Kovčegom Saveza. Titov slavoluk slavno prikazuje legionare koji odnose menore i drugu židovsku imovinu, tijekom pljačke, nakon uništenja Drugog hrama, 70. godine. Ali, Kovčeg saveza tamo nije prikazan. Godine 410., nakon što je Alarik osvojio Rim, povjesničar Prokopije, bizantski učenjak iz Palestine, u svojoj "Povijesti ratova" navodi kako je među njihovim plijenom "blago Salomonova hrama, prizor koji je najvrijedniji za vidjeti, predmeti ukrašeni smaragdima, odneseni iz Jeruzalema od strane Rimljani.” Vizigoti su se ponovno naselili na jug Francuske u ono područje koje je današnji Languedoc, u južnoj Francuskoj.

Kao što je Sean Kingsley predstavio u "Božjem zlatu: Potraga za izgubljenim hramskim blagom", Rim je ponovno bio izvrgnut još i brutalnijoj drugi puta od strane Vandala, 455. godine. Opet prema Prokopiju, koji govori o plijenu iz te rimske pljačke: "Bila je to izuzetno velika količina, među predmetima koji su uzeti bilo je blago Židova, koji su nosili hramsku menoru u svoju prijestolnicu Kartagu." Bizantski general Belizar je porazio Vandale 534. godine, poharao je Kartagu i otplovio natrag u Konstantinopol kako bi caru predstavio ratni plijen caru Justinijanu I. (527.– 565.). Opisujući "blago Židova" koje je prezentirano Justinijanu, tijekom Belizarovog trijumfa, Prokopije je izvijestio: 

"I jedan od Židova, vidjevši te stvari, pristupi jednom od onih koji su bili poznati caru i reče: "Ovo blago mislim da je nesvrsishodno nositi u palaču u Bizantu. Doista, nije moguće da budu drugdje osim na mjestu gdje ih je Solomon, kralj Židova, prije stavio. Jer zbog njih je Gaiseric zauzeo palaču Rimljana, a sada je rimska vojska zarobila Vandale.” Kada je to cae doznao, uplašio se i brzo sve poslao u kršćanska svetišta u Jeruzalemu." 

Možda su templari sudjelovali u Prvom križarskom ratu kako bi pokušali povratiti ta blaga. Druga je mogućnost da su templari bili svjesni nekog drugog blaga, koje je još uvijek bilo ondje zakopano, ispod mjesta gdje se nalazio Solomonov hram. Njihova poznata iskapanja pridonose objašnjenju iznenadne i zagonetne pojave 'Sepher ha-Bahira' u kasnom 12. stoljeću, i to prvo među Ashkenazi Hasidima, zatim i među kabalistima Septimanije. To je pridonijelo kasnijoj katarskoj herezi, s kojom su templari bili povezani, kao i  razvoju legendi o Svetom Gralu.

Mreža aristokratskih obitelji, koje su bile uključene u Križarski rat prinčeva, bila je također i povezana s rađanjem kabale u južnoj Francuskoj, što je pokrenulo poplavu učenja o Svetom gralu. Sve je to vezano s herezom katara, koji su opet bili blisko povezani s templarima. Iako je utemeljena u ranijoj tradiciji misticizma Merkabe, ili onoga što je on nazvao "židovskom kabalom", Gershom Scholem ipak datira pojavu kabale negdje između 1130. i 1200. godine u Provansu, točnije u njen zapadni dio, poznato kao Languedoc. Prema Scholemu, u gradovima Septimanije, kao što su Lunel, Narbonne, Posquières, a možda i u Toulouseu, Marseillesu i Ariesu - nalazili su se prvi mistici, koji su se smatrali kabalistima. Njihovi su učenici prenijeli kabalističku tradiciju u Španjolsku, gdje se ukorijenila u mjestima kao što su Burgos, Gerona i Toledo - odakle se proširila na druge židovske zajednice.

Još 1143. godine, Petar Časni od Clunyja, u obraćanju Luju VII. od Francuske, osudio je Židove iz Narbonnea koji su tvrdili kako  među njima živi kralj. Mjesto stanovanja obitelji Makhir, u Narbonneu, u službenim je dokumentima označeno kao Cortada Regis Judæorum. Prema Golbu:

"Ova dinastička loza, čiji je prvi član bio ugledna ličnost po imenu Makhir, zadržala je svoju moć i bogatstvo kroz cijeli srednji vijek i sve do početka 14. stoljeća su mnogi njeni članovi nosili imena Todros ili Qalomynus. Osnivajući ovaj ured, Karolinzi su jasno namjeravali stabilizirati i zakonski zaštititi mnoge židovske zajednice u ovom dijelu svog kraljevstva."

Godine 1144., Theobald, redovnik iz Cambridgea i židovski obraćenik, govorio je o "glavnim prinčevima i rabinima Židova, koji žive u Španjolskoj i okupljaju se u Narbonnei, gdje boravi kraljevsko sjeme."

“Kraljevska pisma” iz 1364. godine, također bilježe postojanje Rex Iudaeorum (Kralja Židova) u Narbonneu. Vjerovanje u Davidovo podrijetlo je potkrijepljeno upotrebom Judinog lava kao heraldičkog sredstva, na pečatu jednog Nasija (princa), Kalonymusa ben Todrosa, u kasnijem 13. stoljeću. Tijekom 1165. i 1166. godine, Benjamin iz Tudele, slavni židovski putnik i kroničar, posjetio je Narbonnu, koju je opisao kao "grad preistaknut za učenje; odatle Tora (Zakon) ide u sve zemlje. Mudraci, veliki i slavni ljudi prebivaju ovdje. Na njihovom čelu je R. Kalonymus, sin velikog i slavnog R. Todrosa iz Davidova potomstva. On posjeduje nasljedstvo i zemlju koju mu je dao vladar grada, a koje mu nitko ne može nasilno oduzeti.”

Ashkenazi Hasidi, koji su održavali odnose s fimusom Narbonne, bili su prijenosnici nekih mističnih tradicija "Sefer ha Bahira", ili "Knjige sjaja", najranijeg primjera srednjovjekovne kabalističke misli. Međutim, sama pojava Bahira predstavlja zagonetku za moderne povjesničare, jer je njegova pojava u drugoj polovici 12. stoljeća označila iznenadnu ponovnu pojavu gnostičkih doktrina,  koje su bile izgubljene za judaizam od uništenja Drugog hrama. Obzirom na iznenadnu pojavu njegovog gnostičkog sadržaja, moguće je da je Bahir izveden iz drevnih izvora, koje su možda otkrili vitezovi Templari, pri svojim iskapanjima ruševina Hrama.

Postoje mnoge legende o izvoru templarskog bogatstva. Prema masonskoj legendi: kada su Templari podvrgnuti suđenju, 1301. godine, njihov vođa de Molay je organizirao njihov povratak u Škotsku. Tamo su, prema masonskom predanju, sa sobom doveli brojne "istočne mistike", što se odnosi na Mandejce (također prepoznate kao Sabijci), i radikalnu ismailsku sektu ubojica islamskog svijeta, koji su bili "spašeni" u Svetoj zemlji, čime je inaugurirana tradicija slobodnog zidarstva škotskog obreda. Također, prema Pikeu: templari su bili učenici skupine “johanitskih kršćana,” koji su štovali autora Knjige Otkrivenja; to bi se odnosilo na Mandejsku sektu u Iraku.

Iako je ovu masonsku legendu nemoguće provjeriti, ona se temelji na stvarnom očuvanju okultnog znanja iz islamskog svijeta, koje je najvjerojatnije preneseno u zapadni svijet tijekom križarskih ratova. Legende su dugo povezivale Templare s blagom, bilo materijalne ili duhovne vrijednosti. Bili su povezani su s mitskim relikvijama, kao što su Sveti gral i Zavjetni kovčeg.

Hugh J. Schonfield je tvrdio kako su templari možda pronašli sadržaj opisan u 'Bakrenom svitku', iz 'Svitaka s Mrtvog mora', a koji opisuje blago skriveno oko Svete Zemlje. Na smotanom bakrenom listu ugraviran je popis raznih skrivenih blaga, vjerojatno onih odnešenih iz Židovskog hrama. Bakreni svitak također daje upute za njihovo vraćanje, iako je upute jako teško protumačiti. Među navedenim predmetima su poluge zlata i srebra, koje su sakrivene u grobnicama, špiljama i cisternama. Blago opisano u ovom svitku se moglo dijelom sastojati od blaga iz židovskog hrama, vjerojatno Drugog hrama. Theodor H. Gaster je tvrdio kako je Josip Flavije izjavio kako je glavno blago Hrama još uvijek bilo u zgradi, kada je Hram pao u ruke Rimljana. Također, drugi tekstovi svitaka s Mrtvog mora su poprilično kritični prema svećenstvu iz Hrama i teško da su njihovi autori odnijeli njihovo blago na čuvanje.

1867. godine je grupa slobodnih zidara, uključujući kapetana Wilsona, poručnika Charlesa Warrena i tim kraljevskih inženjera, ponovno prekopala navedeno područje i otkrili su tunele koji su se protezali okomito od džamije Al Aksa (nekih 25 metara). Nakon toga se proširuju ispod Kupole na stijeni, za koju se općenito smatra kako je mjesto srušenog hrama kralja Solomona. Križarski artefakti, koji su pronađeni u ovim tunelima, potvrđuju umiješanost Templara. Nedavno je i tim izraelskih arheologa, zaintrigiran otkrićem Warrena i Wilsona, ponovno istražio ove prolaze. Zaključili su da Templari zapravo jesu iskapali ispod Hrama.

Sami kabalisti smatraju Bahir puno starijim. Pripisuju njegove najstarije tradicije učitelju rabina Akive, Rabbi ben Haqanu, iz 01.  stoljeća, pripisujući mnogim izrekama knjige tannaim i amoraim. Međutim, kao što je primijetio Gershom Scholem, dvojbeno je koliko je pripisivanje nekima, od strane kasnijih autora, uvijek izvorno, jer se često činilo kao da su rezultatom kasnijih redakcija, gdje su imena dodana ili izmijenjena. Umjesto toga, čini se kako predstavlja oblik ranog klasičnog gnosticizma, koji je davno nestao iz judaizma i preživio je samo u nežidovskim izvorima. Kao što je Scholem prepoznao:

"Jezik i koncepti su isti, i uzalud tražimo odgovor na pitanje kako je ova terminologija mogla nastati, ili biti ponovno stvorena u 12. stoljeću, osim ako nije postojala neka povezanost sa skrivenim izvorima, koji su nekako povezani sa starom gnostičkom tradicijom."

Kao što je Joseph Dan primijetio: "Još nije predloženo zadovoljavajuće objašnjenje za pojavu ili čak izvore gnostičkih simbola u Bahiru." Srednjovjekovni kabalisti su tvrdili kako nisu dobili Bahir kao jedinstvenu knjigu, nego je to bilo u dijelovima, koji su bili pronađeni po razbacanim svicima i knjižicama. Tekst ponekad završava raspravu usred rečenice i često nasumično skače s teme na temu. Jedan učenjak je sugerirao kako su, u nekoj ranoj točki prijenosa teksta, različite stranice knjige mogle biti razbacane vjetarom, pa  zatim ponovno sastavljene netočnim redoslijedom.

Prema Scholemu, “najraniji slojevi Sefer ha-Bahira koji je došao s Istoka, dokazuju postojanje definitivno gnostičkih pogleda u krugu vjernih Židova u Babiloniji ili Siriji, koji su povezali teoriju Merkabe s onom o ‘eonima.’” U biti, Bahir transformira tradiciju Merkabe u gnostičku, pri čemu 10 sefirota Sepher Yetzirah postaju “Eoni”. Božanske emanacije su predstavljene alegorijom drveta, koje tvori lik Arhetipskog čovjeka, iz kojega izviru duše, poput 12 znakova Zodijaka. Ovim granama odgovaraju 3 regije svijeta, Zmija ili Zmaj, Sfera i Srce, odnosno arhonti, ukupno 36 moći, koji odgovaraju 36 dekana astrologije. Svaki od 36 arhona se nalazi se u drugom području, a svi se nalaze u Zmaju, koji je, prema Sepher Yetzirah, "postavljen nad svemirom poput kralja na prijestolju."

Učenici ranih kabalista, koji su dolazili iz Španjolske studirati na talmudskim akademijama južne Francuske, su bili glavni agenti koji su prenijeli kabalu u ovu zemlju. Ondje su bili odgovorni za proizvodnju teksta, koji se oslanjao na Bahir; Sefer ha Zohar ili Knjigu svjetlosti - najvažniji srednjovjekovni kabalistički tekst. Mistična tradicija također tvrdi kako se Zohar temelji na ranijoj "arapskoj kabali" Čiste (Iskrene) Braće. Izak Slijepi (oko 1160.–1235.), za kojeg su mnogi sumnjali da je autor Bahira, ali i sin Abrahama ben Davida (oca kabale), bio je ključna figura među kabalistima iz Languedoca u 13. stoljeću. Proučavao je, ne samo židovske, već i rane grčke i kršćanske gnostičke spise, kao i spise Iskrene Braće. Neki su povjesničari čak posumnjali kako je on autor Sefer ha-Bahira. Čistu Braću i druge sufijske mistike su naširoko proučavali kasniji židovski mistici, kao što su: Abraham Ibn Ezra, Mojsije Maimonides, Juda Halevi, Bahya Ibn Pakuda, Ibn Gabirol (1021.–1059.). Filozof koji je najviše personificirao isprepletenost židovstva i islama je bio španjolski Židov iz 11. stoljeća, Ibn Gabirol. On je asimilirao ideje iz spisa Braće do te mjere da je to bio njegov primarni izvor inspiracije nakon Biblije. Također je slijedio učenja sufijskog mistika, Mohammeda Ibn Masarre, iz 10. stoljeća, koji je uveo sufizam u Španjolsku. Ibn Gabirol, zajedno s Ibn Arabijem, smatran je jednim od dvojice velikih sljedbenika Ibn Masarra,  andaluzijskog muslimanskog askete i učenjaka, koji se smatra jednim od prvih sufija, kao i jednim od prvih filozofa maurske Španjolske.

Ibn Arabi, koji je bio pod snažnim utjecajem Poslanica Iskrene Braće, formulirao je mnoge ideje koje su postale središtem Zohara. Zohar se prvi put pojavio u Španjolskoj u 13. stoljeću, a objavio ga je u Kastilji židovski pisac po imenu Moses de Leon. Ali, de Leon je ovo djelo pripisao Shimonu bar Yochaiju, rabinu iz 2. stoljeća, iz vremena rimskog progona. Prema židovskoj legendi: Shimon bar Yochai skrivao se u špilji 13 godina proučavajući Toru, a nadahnuo ga je Ilija neka napiše Zohar. Autor Zohara oslanjao se na rane mistične tekstove, kao što su Sefer Yetzirah i Bahir, rano-srednjovjekovne spise Aškenaskih Hasida, kao i na biblijske komentare koje su napisali srednjovjekovni rabini, uključujući: Rashija, Abrahama ibn Ezre, Davida Kimhija, pa čak i autoriteti kao Nahmanid i Maimonides.

Golem 

Prema Keithu Schuchardu: templari su usvojili misticizam Drugog hrama, a koji će se kasnije pojaviti u slobodnom zidarstvu, uglavnom kroz tri vodeća židovska kabalista iz Španjolske: Solomona Ibn Gabirola, Abrahama bar Hiyya, i njegovog učenika, rabina  Abrahama ibn Ezre. Oni jesu bili vodeći utjecaji iza mističnih tendencija Ashkenazi Hasidima. Središnje figure Kalonymusovih osnivača Ashkenazi Hasidima, nakon što su se preselili u južnu Njemačku i stvorili središta u Wormsu, Speyeru i Mainzu, uključivali su: rabina Samuela ben Kalonymusa Hehasida; njegovog sina, rabina Judaha Hehasida “Pobožnog” i Judina učenika; te njihovog posljednjeg glavnog člana, Eleazara ben Judaha ben Kalonymusa (1176.–1238.), koji je poznat kao Eleazar iz Wormsa. Astrologija, koju je nazvao "uzvišenom znanošću", također je imala mjesto u Ibn Ezraovom djelu, koje je opširno citirano tijekom stoljeća, uključujući i od rabina Eleazara iz Wormsa.

Prvo spominjanje hasida dolazi iz Biblije, gdje se ljudska bića koja vole Boga i koje On voli nazivaju hasidima - što znači "pobožni". Prvi koji su prihvatili ovo ime su bili Hasidi iz Judeje, u razdoblju Drugog hrama (poznati su kao hasidejci, prema grčkom prijevodu njihova imena). Hasidejci se tri puta spominju u Knjigama o Makabejcima. U zimu, 167. godine prije Krista, odmah nakon što je Antioh IV. Epifan opljačkao Hram i ukinuo poštivanje Zakona, "skupina Hasidejaca, stalnih Izraelaca, svaki od njih dobrovoljac u borbi za Zakon" se pridružila Matatiji i njegovim sinovima u oružanom otporu protiv Seleukida. Mišljenja su podijeljena oko toga jesu li hasideji bili prethodnici farizeja, esena, ili i jednih i drugih. U Talmudu se spominju kao "stari pijetisti", koji bi meditirali cijeli sat, pripremajući se za molitvu.

Većina magičnog materijala praktične Kabale, koju treba razlikovati od spekulativne Kabale, nalazi se u spisima Ashkenazi Hasidima, koji su bili kanalom za neke od mističnih tradicija Sefer ha Bahira. Kao što je Scholem primijetio: metode kabalista često su bile više magijske i teurgijske nego mistične, i stoga bi "ovo moglo imati veze s podrijetlom srednjovjekovnog stereotipa o Židovima, kao čarobnjacima i vješcima." Diljem Europe, i to od najranijih vremena, Židovi su optuživani za prakticiranje crne magije.

Astrologija i alkemija su bila dva aspekta onoga što je poznato kao praktična kabala, za koju se, prema Scholemu, smatra da se odnosi na sve magične prakse koje su se razvile u judaizmu, od talmudskih vremena do srednjeg vijeka. Već u ranom srednjem vijeku, ba'al shem ili "majstor imena", odnosio se na majstora praktične kabale, koji je bio stručnjak za izdavanje amuleta za različite vrste, zazivanje anđela ili đavola i tjeranje iz demonskog posjeda.

Uglavnom, praktična kabala bila je navodno čisto motivirana "bijela" magija. Mogle su je upražnjavati samo najsavršenije kreposne osobe, ali čak ni tada i nikada za osobnu dobrobit, kao i samo u vrijeme nužde i javne potrebe. Usprkos tome, granice su često prekoračivane i zatamnjene, što je rezultiralo pojavom (unutar praktične Kabale) dosta "crne magije", što znači one magije koja je  namijenjena za nauditi drugima, odnosno ona koja koristi "nesveta imena" raznih mračnih, demonskih moći, i to je magija koja se koristi za osobnu korist. Često se bijele magijske prakse amuleta i amajlija nalaze rame uz rame s prizivanjem demona, bajanjima i formulama za osobnu korist, pa čak vezano i sa seksualnom magijom i nekromantijom. Svrhe bi mogle uključivati ​​otkrivanje skrivenog blaga, nepobjedivost pred neprijateljima, i tako dalje. U takve su zbirke ugrađeni i mnogi izvorno nežidovski elementi, uključujući arapsku demonologiju, kao i njemačko i slavensko vještičarenje.

Sefer Hasidim ("Knjiga pobožnih"), koja predstavlja združena učenja trojice vođa njemačkog hasidizma tijekom 12. i 13. stoljeća:  Samuela Chasida i njegovog sina Jude (Chasida iz Regensburga), i Elazara Rokeacha - bila je najznačajnija relikvija ovog pokreta. Hasidi Aškenazi bili su fascinirani demonima, vampirima i vukodlacima, te su vjerovali u postojanje vještičarenja i astrologije. Postoji opis u Sefer Hasidima, gdje rabin zajednice savjetuje neka se djetetu koje se rodi sa zubima i repom, oba odrežu, kako ne bi jelo ljude kada naraste. Opisana je i zajednica u kojoj su žene jele djecu. Sefer Hasidim bavi se i tzv. Estries, ženskim vampirima iz židovskog folklora, za koje se vjerovalo da pljačkaju hebrejske građane i mogu mijenjati oblik, letjeti i biti nemrtve. Estrije su stvorene na zalasku sunca, prije prve subote prije stvaranja, i zbog toga mogu mijenjati oblik. 'Sefer Harokeah', rabina Eleazara iz Wormsa, kaže: “Kada je estrie, koja je jela djecu, ukopana, treba promatrati jesu li joj usta otvorena. Ako jest, ustrajati će u svojim vampirskim potragama još godinu dana, osim ako joj se usta ne začepi zemljom.”

U nekim su izvještajima estrije identične sukubima, demonima u ženskom obliku, a koji se pojavljuju u snovima kako bi zaveli muškarce. Muški pandan je inkub. Obje su bile prikazane kao prekrasne, krvožedne ženske demonice; za sukube se smatralo da preferiraju bebe i malu djecu kao plijen. Estries, kao i drugi vampiri, morali su se hraniti krvlju kako bi preživjeli, te nisu birali svoje  žrtave. Za sukube se govorilo da ubijaju trudnice i bebe iz ljubomore ili inata, te da zavode ili siluju muškarce. Rečeno je kako se i Estrije i sukubi mogu pojaviti kao ljudi, ili u duhovnom obliku po želji, ali su Estrije također opisani kao one koji se mogu pretvoriti u ptice ili mačke, kao i razne druge životinje. Prema 'Sefer Hasidimu', žena za koju se sumnjalo da je estrie je ozlijeđena onda kada se jednom Židovu prikazala kao mačka i on ju je udario.

Jedan problem, koji je poprilično zaintrigirao aškenaske haside, bila je mogućnost stvaranja “golema” (doslovno, bezoblična ili beživotna materija), umjetnog čovjeka, napravljenog od gline i oživljenog magičnom kombinacijom svetih slova hebrejskog alfabeta (koji je djelovao kao čuvar nad Židovima). Identifikacija 'Sefer Yetzirah', koja se tiče kreativne snage hebrejskih slova, kao sredstva za stvaranje golema, izvedena je iz tumačenja dviju izjava u traktatu Sanhedrina (Veliko vijeće) u Babilonskom Talmudu. Jedan govori kako je mudrac Rava iz ranog četvrtog stoljeća stvorio osobu; u drugom su dva druga mudraca proučavala "zakone stvaranja", pa su stvorili "trostruko tele", koje su onda pojeli za proslavu. Neki su komentatori poistovjetili ove "zakone stvaranja" sa 'Sepher Yetzirah', koji bi omogućio Abrahamu pri stvaranju ljudskog bića. 

Najraniji poznati pisani izvještaj o tome kako stvoriti golema se može pronaći u "Sodei Razaya", Eleazar ben Judaha, iz Wormsa. U svom komentaru na 'Sefer Yetzirah', Eleazar je napisao da nakon gnječenja djevičanskog tla iz planina s čistom vodom, prva faza stvaranja golema jest formiranje "udova". Svaki ud ima "odgovarajuće slovo spomenuto u Sefer Yetzirah,", te ovo slovo treba kombinirati sa svakim drugim slovom hebrejske abecede, kako bi se formirali parovi. Zatim se vrši općenitija permutacija svakog slova hebrejske abecede sa svakim drugim slovom u parove slova, "svaki krak zasebno". Ova druga, osnovna metoda kombinacije,  naziva se "221 vrata". Zatim se svako slovo abecede kombinira sa svakim samoglasnikom. Time je završena prva faza, za formiranje golemova tijela. U drugoj fazi se svako slovo abecede kombinira sa svakim slovom iz tetragramatona (YHVH, Božje ime od četiri slova) i svaki od dobivenih parova slova se izgovara sa svakim mogućim samoglasnikom. U ovom slučaju, upotreba tetragramatona, iako je permutiran, jest "aktivacijska riječ."

Kabbalah 

Jedan izvor pripisuje ibn Gabirolu stvaranje golema, vjerojatno ženskog, za kućanske poslove. Poput Ibn Gabirola, Abraham bar Hiyya i njegov učenik Abraham ibn Ezra, bili su vodeći predstavnici Zlatnog doba židovske kulture u Španjolskoj. Abraham bar Hiyya, također poznat kao Abraham Savasorda, bio je židovski matematičar, astronom i filozof koji je živio u Barceloni. Templari su mu dodijelili visoki službeni status kada su pristigli u Španjolsku u križarski rat protiv muslimana. Bar Hiyya je aktivno prevodio djela islamske znanosti na latinski, te je vjerojatno prvi uveo arapsku algebru u kršćansku Europu. U svojim matematičkim traktatima, bar Hiyya, koji je bio upućen u nauku o Merkabi, često je koristio masonske i građevinske slike. Dok su 'Sefer Yetzirah' i Merkabah bili među glavnim izvorima 'Bahira', neki srednjovjekovni izvori su također imali utjecaja, kao što su traktati bar Hiyyae.

Abraham Ibn Ezra je bio u srodstvu s Judom ben Josephom ibn Ezrom, i s njim je dijelio zajedničkog prijatelja u Judi Halevi. Juda ben Joseph ibn Ezra, također zvan ha-Nasi, imao je značajan utjecaj na Alfonsa VII. od Leona i Kastilje, sina Raymonda od Burgundije i Urrace od Leóna (kćer Alfonsa VI. od Leona i Kastilje). Juda je bio rođak Mojsija ibn Ezre (1060.–1140.), koji je pripadao jednoj od najuglednijih obitelji Granade. Moses ibn Ezra smatra se jednim od najvećih španjolskih pjesnika i navodno je imao i veliki utjecaj u arapskom književnom svijetu. Njegov "Arugat ha-Bosem" citira autoritete poput Hermesa (poistovjećenog s Enohom), Pitagore, Sokrata, Aristotela, Platona, pseudo-Empedokla, Alfarabija, Saadia Gaona i ibn Gabirola, sve one koji su imali veliki utjecaj na Toledsku školu. “Pravi filozofski dom Avicebrona [ibn Gabirola],” objasnio je F.E. Peters, “jest u Zoharu, i u spekulativnim dijelovima Kabale.” 

Prema Josephu Danu, autor 'Sefer ha Bahira', također je imao određena saznanja o Ibn Ezrinom djelu. Ibn Ezra i njegov rođak,  Moses ibn Ezra, pozivaju se na hermetičku tradiciju (uglavnom iz muslimanskih izvora), kako bi integrirali hermetičku spekulaciju u svoje sustave. Među ovim zagovornicima Hermesa, Abraham ibn Ezra jest bio najučinkovitiji prenosilac hermetičkih tema u kasnija stoljeća. U svom "Hermesu među Židovima", Fabrizio Lelli objašnjava: "Podržavani autoritetom Ibn Ezre, mnogi srednjovjekovni židovski učenjaci osjećali su se ovlaštenima, ili čak prisiljenima, prilagoditi hermetički znanstveni i tehnički materijal tradicionalnoj midraškoj egzegezi Biblije." On se često poziva na astrologiju u svojim biblijskim komentarima. Za njega je nebo sa svojim zviježđima "knjiga života", u kojoj je zapisana čovjekova sudbina; i protiv kojih je nemoguće pribjeći Bogu kao "Svemogućem", jer nadvladavaju sve druge utjecaje. 

Ibn Ezra je često nagovještavao kako je bio članom tajnog bratstva, sastavljenog od prosvijećene elite, čiji su članovi lutali Europom.Također je bio jedan od najuglednijih židovskih biblijskih komentatora i filozofa srednjeg vijeka. Odrastao je u Tudeli, Navarra, u sjevernoj Španjolskoj, uz Judu Halevija, tj. njih dvojica su postali bliski prijatelji. Halevi se smatra jednim od najvećih hebrejskih pjesnika. Njegovo najveće filozofsko djelo bilo je "Kuzari" ("Hazari"), koje je u obliku dijaloga između rabina i kralja Hazara, koji je pozvao rabina neka ga pouči načelima judaizma. Prema Haleviju, iako su Židovi izgubili svoju domovinu i Hram, ipak su im mogli pristupiti pomoću tehnika vizualizacije. Halevi je umro nedugo nakon što je 1141. godine stigao u Svetu zemlju, koja je tada bila dijelom Jeruzalemskog križarskog kraljevstva.

Kada se Ibn Ezra kao mladić preselio u Kordobu, Halevi ga je slijedio. Ovaj trend će se nastaviti onda kada njih dvojica započnu živjeti kao lutalice, 1137. godine. Lutajući zajedno, ali i odvojeno jedan od drugog, ukupno oko tri desetljeća - Ibn Ezra će otputovati iz Španjolske u Bagdad. Ibn Ezra je mnogo putovao: u sjevernu Afriku (u Afriku možda u isto vrijeme s Judom Halevijem), Egipat, uz  Italiju. Mnogi pretpostavljaju da su ga njegova putovanja na kraju odvela u Palestinu, pa čak i u Bagdad; navodno je otputovao i u Indiju, gdje je navodno posjetio Židove Cochin, s obale Malabara. Pisao je o indijskom naprednom znanju astrologije, matematike i znanosti. Bio je u Narbonnei 1139. godine, ili malo prije toga, te u sjevernoj Francuskoj gdje je stupio u kontakt s proslavljenim Rashijevim unukom, rabinom Jacobom Tamom (1100.–1171.). Na kraju se, nekoliko godina prije smrti, skrasio u Rimu i nakon toga u Lucci, mjestu porijekla utjecajne obitelji Kalomymos. U tom kasnijem razdoblju svog života stvorio je svoja najpoznatija djela.

Ibn Ezra je preveo dva astrološka djela Mashallaha ibn Atharija. Preuzeo je na sebe intenzivno istraživanje grčkih i arapskih matematičkih djela, te je postao glavnim kanalom predaje neoplatonske i islamske filozofije prema židovskim zajednicama u Europi. Ibn Ezra bi vjerojatno znao za "Picatrix", knjigu o magiji i astrologiji, za koju većina učenjaka pretpostavlja da je izvorno napisana sredinom 11. stoljeća. Djelo su navodno napisali Sabijci, a pod velikim utjecajem poslanica ismailske braće iskrenosti. Izvorno je napisan na arapskom, pod naslovom 'Ghayat al-Hakim', za koji većina učenjaka pretpostavlja da je izvorno napisan sredinom 11. stoljeća. Arapski naslov se prevodi kao "Cilj mudraca". David Pingree sažima ga kao "najtemeljitije izlaganje nebeske magije na arapskom", pozivajući se na izvore za ovo djelo kao na "arapske tekstove o hermetizmu, sabijanizmu, ismailizmu, astrologiji, alkemiji i magiji, nastali na Bliskom istoku u 9. i 10. stoljeću." 

Alkemija 

Ibn Gabirolova kozmologija utjecala je na teologe i alkemičare 13. stoljeća, kao što su: Albertus Magnus, Roger Bacon i Raymond Llull. Spisi Alberta Magusa pokazali su njegovo enciklopedijsko znanje o temama kao što su: logika, teologija, botanika, geografija, astronomija, astrologija, mineralogija, alkemija, zoologija, fiziologija, frenologija, pravda, pravo, prijateljstvo i ljubav. Među Britancima, najistaknutiji alkemičar je bio engleski filozof i znanstvenik, Roger Bacon (oko 1219.–1292.), franjevac i oksfordski don. Uz njega se vežu svakakve priče. Optužili su ga da je prizivao elemente, da je prizvao đavla, da je napravio zrcalo koje je otkrivalo budućnost, te da je isklesao mjedenu glavu koja je mogla govoriti. Poput mnogih okultista tog razdoblja, našao se u sukobu s crkvenim vlastima, a negdje nakon 1277. godine, zatvorio ga je franjevački ministar, general Jeronim iz Ascolija (kasnije papa Nikola IV.), te je ostao u kućnom pritvoru sljedećih četrnaest godina.

Bacon se oslanjao na argumente koje su izrazila sufijska Iskrena Braća, čije su enciklopedijske mistične rasprave uvelike utjecale na njega. Bacon je vjerovao kako su, ne samo Egipćani, nego i svi grčki filozofi, uključujući Talesa, Pitagoru, Sokrata, Platona i Aristotela, svoju mudrost primili od Židova. Hermes, koji je živio u Mojsijevo vrijeme, prenio je židovsku mudrost svom unuku, Hermesu Trismegistu, koji je spojio židovsku i egipatsku mudrost. Kako bi dokazao svoju tvrdnju, Bacon se često oslanjao na pseudo-aristotelovski spis "Secreta Secretorum", za koji je vjerovao da je autentičan. "Secreta Secretorum" (lat. "Tajna tajni"), također poznata kao "Sirr al-Asrar" ("Tajna knjiga tajni"), pojavljuje se u mnogim varijantama teksta, od 10. stoljeća nadalje. Navodno se radi o Aristotelovom pismu, upućeno njegovom učeniku Aleksandru Velikom, a govori o neoplatonskoj, arapskoj i hebrejskoj - astrološkoj, magijskoj i alkemijskoj predaji. Jedna verzija 'Secretuma' iz 12. stoljeća se oslanjala na Sepher Yetzirah. Bacon jest bio upoznat s numerologijom Sepher Yetzirah i tehnikama Merkabe.

Poput Bacona, u autentičnost "Secretum Secretorum" je također vjerovao Skot John Duns Scotus (1266.–1308.), koji je dijelio sa  Baconom potporu kabalističkim i neoplatonskim židovskim filozofima. Scotus se općenito smatra jednim od tri najvažnija filozofa-teologa zapadne Europe u visokom srednjem vijeku, zajedno s Tomom Akvinskim i Vilimom od Ockhama. Scotus je napustio svoju sjevernu domovinu u potrazi za hebrejskim i arapskim učenjem. U Parizu je studirao sa židovskim učiteljem, te je razvio veliko divljenje prema židovskom matematičkom i mističnom učenju.