"Umirući bog" (6.dio)

Mračno doba

Ideju mračnog srednjeg vijeka izmislili su europski znanstvenici kako bi objasnili navodni prekid između klasične i kasnije europske civilizacije, ideju koja se temelji na lažnoj pretpostavci da su Grci i Rimljani na neki način bili preci Europljana. Prema Janet L. Abu-Lughod, u "Prije europske hegemonije" - "pad Rima" bio je postupan proces i nije jednako utjecao na sve dijelove Carstva. Stoga se “mračno doba” odnosi isključivo na sjeverozapadnu Europu. Europa je tradicionalno poslužila kao otvoreni spremnik robova, koji su radili na velikim poljoprivrednim imanjima Rimljana. Slabljenje Rimskog Carstva omogućilo je europskim plemenima, Galima, Vandalima i Vizigotima, da konačno pokrenu uspješne invazije. Ti sjeverni "barbari" bili su odgovorni za gotovo gašenje svjetla Rimskog Carstva, onda kada su Vizigoti, pod Alarikom, opljačkali Rim, 410. godine.

Moderni Europljani nisu izravni nasljednici klasične civilizacije. Suprotno uvriježenom vjerovanju, umjetnost i znanost antike upoznali su preko muslimana. Tijekom ranog srednjeg vijeka se na sceni se pojavila nova sila, prijetnja koja će u konačnici pridonijeti križarskim ratovima. Poticaj iza ove velike ekspanzije Arapa, koja je dovela do kolapsa Perzijskog carstva i zauzimanja velikog dijela teritorija bivšeg Rimskog carstva, bila je vjera islam, koja je otkrivena Muhamedu u 07. stoljeću.

Prijestolnica Rimskog carstva već je bila prenesena u Konstantinopol, u istočni krak carstva, poznat kao Bizant. Na Istoku je Perzijsko carstvo nastavilo dominirati. U trećem stoljeću nove ere, Parte, oslabljene opetovanim rimskim invazijama, zamijenili su Sasani, iranska dinastija, koja je proširila granice carstva i izazvala rimsku moć na Bliskom istoku. 

Nakon Muhamedove smrti, 632. godine, širenje islama se nastavilo vrlo brzo. Niz slavnih kalifa, što znači nasljednika, po imenu Abu Bakr, Omar, Osman i Ali, ujedinio je arapske klanove za velike pohode u Siriju i Mezopotamiju. U nevjerojatno kratkom vremenskom razdoblju su muslimani u potpunosti osvojili Perzijsko Carstvo Sasanida, Egipat, i iako nisu mogli zauzeti sam grad Konstantinopol, Bizantskom Carstvu su oduzeli njegove istočne provincije. Arapi su također proširili islam na istok do rijeke Ind i granica Kine, te na zapad u Sjevernu Afriku, a potkraj stoljeća bizantska vlast nad afričkom obalom je okončana manevrom koji je istjerao Grke iz Kartage.

Izvorna jezgra grada Bagdada je okrugli grad Bagdad, koji je u davna vremena sagradio abasidski kalif al-Mansur, 762–766. godine, kao službenu kuću Abasida.

Porazivši Alija, četvrtog kalifa, Muawiyah postaje nasljednikom i prenio je sjedište vlasti iz Meke u Damask, stavljajući kalifat čvrsto u ruke obitelji Umayyad. Opozicija se ubrzo razvila protiv Umajada, koje su konačno svrgnuli Abasidi, predvođeni Abu al-Abbasom, potomkom ujaka proroka Muhameda. Na kraju Abbasove vladavine i s pristupanjem kalifatu 754. godine njegovog brata, Abu Jafara - započela je prava inauguracija velike ere arapske vladavine. Ovaj predak sljedećih trideset i pet kalifa je uzeo titulu al-Mansur, što znači "pobjednički". Tijekom 762. do 766. godine je al-Mansur izgradio novu prijestolnicu u Bagdadu, u blizini mjesta drevnog grada Babilona. Iz svih krajeva poznatog svijeta dolazila su kraljevska veleposlanstva donoseći darove i tražeći naklonost bagdadskog kalifa. Bio je to svijet koji je proizveo 'Arapske noći', priče prepune magičnih i okultnih predanja, kroz koje je veličanstvenost dvora u Bagdadu, al-Mansurova nasljednika Haruna al-Rashida, postala poznata na Zapadu.

Sjaj abasidskog režima je pojačan njihovim velikodušnim pokroviteljstvom umjetnika i zanatlija svih vrsta. Mnoge umjetnosti i tehnike rukotvorina Kine, Indije, Irana i Bizantskog Carstva, te one ranih civilizacija Grčke, Egipta i Mezopotamije - proučavali su Arapi. Od grčkih filozofa, muslimanski učenjaci, pišući na arapskom, stvorili su filozofsku školu koja je imala duboki i priznati  utjecaj na kršćanske filozofe srednjovjekovne Europe. Do sredine 09. stoljeća, glavna djela Aristotela, Platona, Euklida, Ptolomeja, Hipokrata, Galena i hermetička djela - prevedena su na arapski.

Harran, drevni Carrhae, bio je veliki drevni grad u Gornjoj Mezopotamiji čije se nalazište nalazi blizu modernog sela Altınbaşak, Turska, 44 kilometra jugoistočno od Şanlıurfe.

Sabijanci 

Neki kažu da su, nakon zatvaranja Platonske akademije u Ateni, 529. godine od strane cara Justinijana, posljednji od neoplatoničara krenuli na istok, tražeći privremeno utočište na dvoru perzijskog kralja Khosrowa I. (512.–514.). No, tamo navodno nisu dočekani gostoljubivo, pa su otišli iz Perzije u Harran, gdje su se pridružili Sabijcima, drugoj važnoj školi  prevoditelja grčkih djela na arapski, iako su prvenstveno bili zainteresirani za matematička i astronomska djela. Negdje krajem  Neo-Sumerskog carstva je sagrađen hram Sina, boga Mjeseca i planeta - tada u mezopotamskim religijama Sumera, Akada, Asirije, Babilonije i Arama - koji je bio štovan u Harranu, u islamskom razdoblju. Haran se prvi put pojavljuje u Knjizi postanka kao dom Teraha i njegovih potomaka, te kao privremeni dom njegova sina Abrahama, odakle su njegov nećak Lot i Abrahamova žena Sara isplanirali svoje putovanje od Ura Kaldejskog do zemlje Kanaan.

Harran, izvorno poznat kao Carrhae, bio je manje od 150 kilometara od Samosate, glavnog grada Commagenea, i pripadao je rimskoj provinciji Osrhoene. Grad se u ranokršćanskom razdoblju nazivao Helenopolis. Spominje se u "Povijesti Armenije",  Mojsija iz Khorena i Mikayela Chamchiana, te je bio pod vlašću Helene iz Adiabene, koja se preobratila na judaizam, nakon toga preselila u Jeruzalem, gdje se udružila s Herodovom kućom. Harranom su izvorno upravljali potomci kćeri Heleninog sina, Izatesa II., koji se također obratio na judaizam.

Sabijci iz Harrana često se smatraju istima ili srodnima gnostičkoj zajednici Mandejaca. E.S. Drower je sugerirao da paralele između mandejskih i kabalističkih ideja odražavaju zajedničko gnostičko podrijetlo: "podzemni tok ideja koji se pojavljuje u raznim religijskim pokretima". Nathaniel Deutsch, u "The Gnostic Imagination: Gnosticism, Mandaeism and Merkabah Mysticism", priznaje: “Trenutno se moramo zadovoljiti priznavanjem fenomenoloških paralela između mandejske i kabalističke tradicije, iako također moramo ozbiljno razmotriti mogućnost da su i mandejski i kabalistički izvori crpili iz zajedničkog skupa ranijih (židovskih?) teozofske tradicije.” 

Sabijci su, prema Danielu Chwolsonu (1819.–1911.), autoru monumentalnog djela, "Die Ssabier", zadržali mješavinu babilonske i helenističke religije, nadređene slojem neoplatonizma. Kao što je Majid Fakhry objasnio u "Povijesti islamske filozofije":

"Njihova vjera, kao i helenistički, gnostički i hermetički utjecaji pod koje su došli, posebno su kvalificirali Harranijce da posluže kao poveznica u prijenosu grčke znanosti Arapima i da 'abasidskom dvoru s početka devetog stoljeća daju njegovu vrlo cijenjenu klasu dvorskih astrologa." 

Sabijci su se lažno identificirali muslimanskim vlastima kao “Sabijcima” iz Kurana, kako bi dobili zaštitu islamske države kao “Ljudi Knjige”. Prema al-Biruniju, muslimanskom učenjaku iz 11. stoljeća, Sabijci su izvorno bili ostatak Židova prognanih u Babilon, gdje su usvojili učenja maga. To su, smatra on, bili pravi Sabijci. Međutim, nadalje ukazuje, isto je ime primijenjeno na takozvane Sabije iz Harrana koji su svoj sustav izveli iz Agathodaemona, Hermesa, Walisa, Mabe, Sawara. U stvarnosti, Sabijci su naslijedili tradiciju sličnih židovsko-gnostičkih sekti, poput Hipsistarijanaca, u obližnjoj Kapadociji i prenijeli tradiciju neoplatonizma i hermetizma u islamski svijet. Obožavali su planete i smatralo se da žrtvuju dijete čije se meso kuhalo i od njega pravili kolače, koje je potom jela određena klasa štovatelja.

Hermesova smaragdna ploča

Ibn al-Nadim (oko 990.), arapski muslimanski učenjak i bibliograf, naveo je pod alkemijom "znanstvene" tekstove koje su Sabijci sastavili kako bi prenijeli objave svojih proroka Agatodemona i Hermesa, a koje su Sabijci identificirali sa Setom i Enohom. Alkemija, koja je proizašla iz hermetizma, prenesena je u Europu preko muslimana. U islamskom svijetu, utjecaj hermetičkih učenja Sabijaca pomogao je oblikovati bavljenje kemijom među muslimanskim znanstvenicima, koja se proučavala uglavnom u vezi s alkemijom. Prema Seznecu: "Zahvaljujući križarskim ratovima i prodoru arapske filozofije i znanosti na Siciliju i Španjolsku, Europa je upoznala grčke tekstove s njihovim arapskim komentarima, u latinskim prijevodima većinom od strane Židova. Rezultat je bio izvanredan porast prestiža astrologije, koja je između 12. i 14. stoljeća uživala veću naklonost nego ikada prije."

Čak i sam naziv alkemija potvrđuje arapsko podrijetlo kemije, budući da je izvedeno iz arapskog izraza al-kimiya. Najveći arapski alkemičar bio je ar-Razi, perzijski liječnik koji je živio u Bagdadu, u kasnom 09. i ranom 10. stoljeću, koji je svoje središnje koncepte crpio od Sabijanaca. Najpoznatiji je bio Jabir ibn Hayyan, na Zapadu poznat kao Geber, odakle potječe riječ "brbljanje" (“gibberish”). Jabirova djela, koja su prevedena na latinski u 12. stoljeću, pokazala su se temeljnim štivom zapadnih alkemičara i opravdala njihovu potragu za "kamenom mudraca". Ali, od 09. do 14. stoljeća, alkemijske teorije suočavale su se s kritikama  praktičnih muslimanskih kemičara,uključujući ovdje: al-Kindija, al-Birunija, Avicenu i Ibn Khalduna - koji su opovrgavali ideje o transmutaciji metala.

Fascinacija Arapa alkemijom temelji se na djelu pod nazivom "Smaragdna ploča", Hermesa Trismegista, koja je bila nepoznata tijekom helenističke ere. Smaragdna ploča potječe iz većeg djela naziva "Knjiga tajne stvaranja", koje postoji u latinskim i arapskim rukopisima, a pripisuje se Apoloniju iz Tyane, kojega su Arapi zvali Balinus. Arapi su identificirali Hermesa s prorokom spomenutim u Kuranu, po imenu Idris, a koji je opet izjednačen s prorokom Enohom iz Biblije. Baš kao što je Hermes poistovjećen s Enohom; tako je Seth, Adamov sin, poistovjećen je s Agathodaimonom, koji je urezao u kamen imena mjeseci, godina i zviježđa, uz pomoć Božjeg anđela. Seth je svoju mudrost prenio Zoroasteru, a od njega nadalje je krenulo prema:  Pitagori, Empedoklu, Platonu, Aristotelu i neoplatoničarima. Rečeno je kako je Hermes, baš poput Setha, upisao svoje znanje na dva stupa, dok je Herodot opisao ovako stupove feničkog Herkula: "Jedan je bio od čistog zlata; drugi je bio poput smaragda, koji je blistao u mraku čudnim sjajem."

Iluminacija arapskog rukopisa iz 12. stoljeća nove ere koja prikazuje Čistu braću 

Čista (iskrena) braća

(Napomena: na engleskom je izraz "Brethren of sincerity", pa sam prevela kako jesam, no može i Bratstvo iskrenih, ili slično)

Sabijci su imali važan utjecaj na 52 rasprave Ikhwan al Safa wa Khullan al Wafa, ili "Braća iskrenosti i odanih prijatelja", bratstva koje je cvjetalo u gradu Basri u Iraku, koje je bilo važnim izvorom inspiracije za veliki dio sufijske tradicije, kao i za židovske učenjake kabale. Također se općenito slaže da su poslanice Ikhwan al Safa wa Khullan al Wafa sastavili vodeći zagovornici ismailita, šijitske sekte. Prema Židovskoj enciklopediji, šiitsku sektu je osnovao jemenski Židov po imenu Abdallah ibn Saba, koji je prihvatio islam. Kada je Muhamedov zet Ali (601.–661.) postao kalifom, Abdallah mu je pripisao božanske počasti, nakon čega ga je Ali protjerao. Nakon Alijevog ubistva, Abdallah je navodno poučavao kako Ali nije mrtav nego živ, kako je dio božanskog sakriveno u njemu i da će se nakon određenog vremena vratiti da Zemlju kako bi osigurao pravdu. No, sve do tada je Alijev božanski karakter trebao ostati skriven u imamima, koji su privremeno popunili njegovo mjesto. Kao što Židovska enciklopedija primjećuje: "Lako je vidjeti da cijela ideja počiva na ideji Mesije, u kombinaciji s legendom o proroku Iliji."

Smatralo se kako je ova tajna služba imama, među šiitima, prenesena izravno od Alija do šestog imama, Jafara as-Sadiqa (700. ili 702.-765.), a zatim i do dvanaestog imama, koji je nestao 873. godine. Šiitska većina, nakon dvanaest imama, bila je poznata kao Dvanaestorica. Neki od Jafarovih sljedbenika, međutim, ostali su lojalni njegovom sinu Ismailu, te su postali poznati kao Ismailije, ili Sedmoljudi.

Iako su se poslanice oslanjale na višestruke tradicije, pripisivano im je zajedničko podrijetlo, ponavljajuće Aristobulovo traženje grčke filozofije do židovskih korijena. Pitagora je, prema poslanicama, bio "monoteistički mudrac koji je potjecao iz Harrana."  Poslanice Braće iskrenosti bile su filozofska i religijska enciklopedija, koju danas znanstvenici smatraju odrazom elemenata pitagorejske, neoplatonske i magijske tradicije, koja je nastala u 10. stoljeću. Neoplatonska teorija o stvaranju emanacijom od jednog Stvoritelja, zajedno s idejom da je sve stvoreno organizirano i prema hijerarhijskom obrascu - dominantna je tema u Poslanicama. Njihova deklarirana svrha, slijedeći gnostičku tradiciju, bila je poučiti inicijate kako da očiste svoje duše od tjelesnih i svjetovnih vezanosti, te se uzdignu natrag do božanskog izvora iz kojeg su došli.

Čista Braća su slijedila su Sabije kod štovanju Idrisa, muslimanskog imena za proroka Enoha, kojega su izjednačavali s Hermesom, poistovjećenim u Kabali s Metatronom. Braća su se redovito sastajala prema utvrđenom rasporedu, tri večeri svakoga mjeseca, kada su se držali govori o astronomiji i astrologiji; recitirala se himna: moguće zvana "Platonova molitva", "Idrisova molitva" ili "Aristotelov tajni psalam". Tijekom svojih sastanaka, a vjerojatno i tijekom tri svetkovine koje su održavali, na datume ulaska sunca u zodijačke znakove Ovna, Raka i Ravnoteže - sudjelovali su u liturgiji koja je podsjećala na Sabijance.Poslanice se također hvale da, uz predstavnike svih slojeva društva, njihov red sačinjavaju "filozofi, mudraci, geometri, astronomi, prirodoslovci, liječnici, vrači, proricatelji, vračari i čaranja, tumači snova, alkemičari, astrolozi i mnoge druge vrste, previše da bi se spomenuli". 

Alamut, tvrđava Asasina, perzijska minijatura.

Asasini 

Bio je to navodni član Iskrene Braće, Abdullah ibn Maymun, koji je oko 872. godine, preuzeo vodstvo ismailitske sekte šiitskog islama, čije su ideje izvorno potjecale od Sabijaca. Ibn Maymun, koji je različito opisivan: kao Židov, ili sljedbenik mezopotamskog gnostičkog heretika Bardasanesa, ali najčešće kao zoroastrijski dualist. Bio je odgojen na gnosticizmu, ali dobro upućen u sve religije. U okultnoj povijesti su Ismailiti smatrani važnima, jer su proizveli kult Asasina, koji su navodno bili odgovorni za prenošenje svojih okultnih učenja na Zapad.

Red Asasina je utemeljio Hassan-i Sabbah (oko 1050.–1124.). On je poznatiji kao Sheikh al Jabal, ili “Starac s planine”. Njegov se red na arapskom nazivao "Hashishim", jer su opskrbljivali hašišem (ili marihuanom) svoje regrute u svrhu ispiranja mozga. Kako je opisao Marco Polo, Starac je stvorio "najveće i najljepše zamislive vrtove. Ondje je rasla svakakva divna voćka. Bile su tamo  veličanstvene kuće i palače ukrašene zlatom i slikama najveličanstvenijih stvari na svijetu. Svježa voda, vino, mlijeko i med tekli su u potocima. Najljupkije djevojke upućene u umijeće milovanja i laskanja muškarcima svirale su sve glazbene instrumente, plesale i pjevale bolje od bilo koje druge žene.” Starac bi putem droga naveo svoje buduće pristalice da zaspu, tako da bi se, kada bi se probudile, našle u ovom vrtu, za koji ih je onda uvjerio kako je to raj koji je opisao Muhamed. Tako sigurni u njegovo postojanje, bili su spremni riskirati svoje živote u svakoj misiji koja im je dodijeljena.

Prema Edwardu Burmanu, autoru knjige "Ubojice: Sveti ubojice islama", dvojica velikih majstora iz reda Asasina, Hasan-i Sabbah i Rashid al-Din Sinan (1131. ili 1135.–1193.), su imala bliske veze s poslanicama Iskrene Braće. Rashid, poglavica sirijskih ubojica i izvorni “Starac s planina,” koristio se zapisima Braće, gdje u osmoj poslanici drugog dijela, postoji opis duhovnog portreta idealnog čovjeka, opis blizak Hasan-i Sabbahanu: “Perzijanac podrijetlom, Arap po vjeri, Iračanin po kulturi, Hebrej po iskustvu, kršćanin po ponašanju, Sirijac po asketizmu, Grk po znanosti, Indijac po pronicljivosti, Sufi po svom načinu života, anđeo po moralu, božanski po svojim idejama i znanju, i predodređen za vječnost.”

U kasnom 11. stoljeću, predvođeni Hassanom-i Sabbahom, Asasini su uspostavili svoj centar u dvorcu Alamutu ili Orlovom gnijezdu, tvrđavi-uporištu u Perziji. Asasini su vodili međunarodni teroristički rat protiv svakoga tko im se suprotstavi, ali su se,  na kraju, okrenuli jedni protiv drugih. Konačno 1256. godine, su osvajački Mongoli, predvođeni Mangu Khanom, zauzeli Alamut i uništili ih. Unatoč tome, vođe Asasina su preživjeli kroz nasljednu liniju koju danas predstavljaju - Agha Khanovi.

Muslimanski mudrac Al-Khidr

Sufiji

Veliki utjecaj na islamsku mistiku i filozofiju su imale poslanice Čiste Braće, koje su doprinijele popularizaciji neoplatonizma u arapskom svijetu. Sabijci, djelujući kao prevoditelji i astrolozi, bili su odgovorni za zarazu islamskog svijeta okultnom tradicijom ove filozofije i za doprinos formiranju mistične verzije islama, poznate kao sufizam. Općenito se svi slažu kako riječ "sufizam" dolazi od riječi suf, koja se odnosi na grubu vunenu odjeću koju su rani sufiji nosili, kako bi pokazali svoje asketsko odricanje od svjetovnih želja. Suprotno tvrdnjama sufija, asketizam se osuđuje u Kuranu i ima svoje porijeklo izvan islama, kao i u praksama koje su uobičajene u cijelom svijetu. Nalazimo ga npr. u merkaba misticizmu, redovnicima u kršćanstvu, lamama budizma i fakirima hinduizma. Islam je, međutim, imao za cilj ispraviti te sklonosti. Dobro poznata izreka proroka Muhameda jest "Nema monaštva [asketizma] u islamu." O kršćanskim redovnicima, Kur'an kaže: "Ali, asketizam koji su sami sebi izmislili, Mi [Bog] im nismo propisali: [Mi smo naredili] samo traženje Božjeg zadovoljstva."

Općenito je prihvaćeno da je prvi predstavnik sufijske doktrine bio Egipćanin ili Nubijac, Dhun Nun, iz 09. stoljeća, a čije je učenje zabilježio i sistematizirao al Junayd. Doktrine koje je izrazio al Junayd tada je hrabro propovijedao njegov učenik, ash-Shibli iz Khurasana, tijekom 10. stoljeća. Ash-Shiblijev kolega učenik, al-Husayn ibn Mansur al-Hallaj (oko 858.–922.) čija je misao pokazala neke jasno heretičke elemente, kao što su: reinkarnacija, inkarnacija, itd. Na kraju ga je ubio sin Saladina, velikog muslimanskog vođe koji je preoteo Palestinu od križara, jer je ovaj izjavio "Ja sam istina", poistovjećujući se s Bogom. Međutim, kasniji sufijski pisci ipak ga smatraju svecem i mučenikom, koji je patio, jer je otkrio veliku tajnu mističnog sjedinjenja čovjeka i Boga.

Sufijima je mistično sjedinjenje poznato kao Hulul, ili utjelovljenje Boga u ljudskom tijelu. Dok se Tawheed, "jednoća" Boga, obično odnosi na monoteističko vjerovanje islama, za sufije se odnosi na ovo mistično jedinstvo s Bogom. Prema al-Hallaju: čovjek je u biti božanski, jer ga je Bog stvorio na svoju sliku, i zato je tvrdio kako u Kuranu Bog zapovijeda anđelima neka se poklone u vidu  "obožavanju" Adamu. Kao što je De Lacy O’Leary opisao u "Arapskoj misli i njenom mjestu u povijesti":

"Ovo je izuzetno zanimljiva ilustracija spoja orijentalnih i helenističkih elemenata u sufizmu, te pokazuje kako su teorijske doktrine sufizma, što god da su posudile od Perzije i Indije, dobile svoje interpretativne hipoteze iz neoplatonizma. Zanimljivo je i zato što se u osobi al-Hallaja pokazuje mjesto susreta između sufija i filozofa isma'ilske škole."

Sufizam se smatra ogrankom misticizma, čiju osnovu učenjaci smatraju jedinstvom između mistika i Boga. Stoga, slično misticizmu drugih religija, iskustva sufija obično uključuju stanja transa, vizije i druga psiho-duhovna iskustva. Prema eminentnom muslimanskom povjesničaru Ibn Haldunu - put sufija sastojao se od dva pravca. Prvi je utemeljen u Sunnetu proroka Muhameda, dok je drugi bio iskvaren heretičkim novotarijama. Među devijacijama na koje se osvrnuo Ibn Haldun bila su vjerovanja u Mehdija, čije je teme pripisao šijitskom utjecaju; postojanje “Poljaka” (Qutb) i drugih članova duhovne hijerarhije; ekstravagantne teozofske spekulacije, uključujući: magiju, astrologiju, čarobnjaštvo, pretenzije predviđanja budućnosti i navodna čuda koja čine sveci i sveti ljudi. Na kraju, Ibn Khaldun je osudio onostranost sufijskih težnji, koje je smatrao odmakom od bavljenja gorućim potrebama ovdje i sada, što je problem najranijih generacija muslimana. James Morris objašnjava da je Ibn Haldun bio zabrinut za:

"...mnogo više i prizemnije posljedice preusmjeravanja znatnih društvenih i ljudskih resursa na besmislene, imaginarne smetnje i razonode tako velikih skupina "jednostavnih", i možda čak i iscrpljujuće dugoročne posljedice njihovog pokušaja da vode moralni i vjerski život nekako odvojen od onoga što su navodno smatrali "korumpiranom" sferom političke i vojne moći i autoriteta."

Sufijske prakse pokušaja postizanja psihičkih stanja - radi njih samih - iako su tvrdili kako ovakva težnja predstavlja traženje blizine Bogu, te kako su postignute magične moći darovi neke napredne duhovnosti. Iz nekoliko razloga, sufizam se među muslimanskim učenjacima općenito smatrao herezom. Među devijacijama koje su uveli sufiji, bila je težnja da se povjeruje kako su dnevne molitve namijenjene samo masama koje nisu postigle dublje duhovno znanje, ali ih oni duhovno napredniji mogu zanemariti. Sufiji su uveli praksu zikra, ili vjerskih usmenih vježbi - koje se sastoje od kontinuiranog ponavljanja Božjeg imena. Te su prakse bile nepoznate ranom islamu i stoga su se smatrale biddom, što znači "neutemeljena inovacija". Također, mnogi od sufija usvojili su praksu Tawakkula - potpunog “povjerenja” ili “ovisnosti” o Bogu - te su izbjegavali svaku vrstu rada ili trgovine, odbijali medicinsku njegu kada su bili bolesni, te živjeli od prošnje.

Sufijski učitelj, zvan šejh, često se uzdizao u rang "svetca" - u islamu poznato kao Wali, ili "prijatelj Božji". Wali je osoba za koju se smatra da uživa posebnu Božju naklonost, te je blagoslovljena sposobnošću da čini čuda. Oni koje nazivaju Karamat, smatraju se nižim rangom od onih koje su izvodili proroci. Kako opisuje poznata poznavateljica misticizma u islamu Annemarie Schimmel, kult svetaca je prožet predislamskim idejama. Drevna lokalna božanstva su preživjela kao sveci, dok su im stvarna imena ponekad nepoznata i grobnice su im okružene legendama. Isto tako, u Indiji su drevna hinduistička svetišta pretvorena u muslimanska svetišta. Kao i u kršćanskom štovanju svetaca, mnogi su se sveci specijalizirali za liječenje specifičnih bolesti ili pomoć u određenim slučajevima, poput: neplodnosti, bolesti i ludila. Kao što Schimmel ističe: "Mnogi običaji, koji se prakticiraju u blizini grobova svetaca graniče s magijom, i doista je jedna od dužnosti šeika da proizvode amulete svih vrsta. Postoje amuleti (usput, naša riječ "amulet" potječe iz arapskog hama'il) za ovu ili onu bolest, probleme tijekom trudnoće i poroda, opasnost od požara ili krađe.. 

Sveti Juraj ubija zmaja u ažuriranoj verziji epa o Baalu.

al Khidr

Dok poganski misticizam obično teži jedinstvu s "bogom", što je praksa koja bi inače bila priznata u islamu kao komunikacija s džinima - sufiji izbjegavaju ova povezivanja i tvrde kako uspostavljaju kontakt s misterioznom figurom zvanom al Khidr, što znači "Zeleni". Iako se pod tim imenom ne spominje u Kuranu, al Khidr se poistovjećuje s likom kojega je susreo Mojsije. On se naziva “Božijim Slugom” i “jedan od Naših prijatelja kome smo dali milost od Nas [Boga] i koga smo naučili znanju od nas.” Prema Kur'anu, Mojsije traži dopuštenje da ga prati, kako bi mogao naučiti "pravo znanje o onome čemu [je] bio poučen." Ali, ime al Khidr nalazi se samo u hadiskoj literaturi, kao što je slučaj koji prenosi imam Ahmad u Al-Zuhdu, prema kojem je prorok Muhammed rekao da se Ilija i al Khidr sastaju svake godine i provode mjesec ramazan u Jerusalemu. Drugi, kojega prenosi Yaqub ibn Sufyan od Omera ibn Abd al-Aziza, gdje je čovjek s kojim je viđen kako ovaj hoda zapravo bio al Khidr. Međutim, za sufije: al Khidr je stekao brojne okultne asocijacije i, moramo pretpostaviti, bio je maska ​​koju su preuzele demonske pojave.

Lik al Khidra ima svoj ekvivalent u kultu Svetog Jurja (Georga), koji dijele kršćani, Židovi i muslimani. Georgeova majka bila je iz Lydde u Palestini, ali on je bio Kapadočanin koji je rođen u Ciliciji, središtu Mitrinih misterija tijekom helenističkog doba, a čiji je glavni grad Tarsus bio rodnim mjestom i apostola Pavla. Povjesničari primjećuju kako je podrijetlo Svetog Jurja iz Kapadokije, te kako je sličan antičkom bogu imena Dioniz-Sabazios (obično prikazivan kako jaše na konju). Legenda o svetom Jurju koji ubija zmaja uopće nije kršćanska priča, već je kršćanska adaptacija tipičnog dvoboja bliskoistočnog umirućeg boga (Baala) protiv morskog zmaja; odnosno Zeusa protiv titana Tifona. Prema povjesničaru E. A. Wallisu Budgeu:

"Sumnjam da je veći dio cijele priče o Svetom Jurju nešto više od jedne od mnogih verzija priče starog svijeta o sukobu između Svjetla i Tame, ili Raa i Apepija, te Marduka i Tiamata, satkane na nekoliko tankih niti povijesnih činjenica. Tiamat, ljuskavi, krilati, odvratni zmaj, i Apepi, moćni neprijatelj slavnog boga Sunca, bili su uništeni u vatri, koju je ovaj poslao protiv njih i njihovih neprijatelja: a Dadianus, također zvan "zmaj", sa svojim prijateljima šezdeset i devet guvernera, također je uništen vatrom pozvanom s neba, putem molitve svetog Jurja."

U Svetoj zemlji postoji tradicija odlaska kršćana i muslimana u istočno pravoslavno svetište Svetog Jurja u Beith Jala; Židovi također posjećuju to mjesto, jer vjeruju da je ondje pokopan prorok Ilija. Muslimani su štovali istog svetog Jurja ili Iliju, kao sufijsku figuru al Khidra, tradiciju koja se pronalazila diljem Bliskog istoka, od Egipta do Male Azije. Lik al Khidra potječe najvjerojatnije iz židovskih legendi i povezuje se s muslimanskim Mahdijem, na isti način na koji se prorok Ilija povezuje sa židovskim Mesijom. Prema Knjizi o kraljevima: Ilija je branio obožavanje jedinog Boga, što se ticalo obožavanja feničkog boga Baala. Ilija, poput Henoka, nije umro, nego se vjeruje da je uzašao izravno na nebo. Neki od najranijih izvora o Sandalphonu, arhanđelu, u židovskim i kršćanskim spisima, spominju proroka Iliju kao preobraženog i uzdignutog u status anđela. Drugi izvori, uglavnom iz razdoblja midraša, opisuju Sandalphona kao "brata blizanca" Metatrona, čije je ljudsko podrijetlo, tj Enoch,  bilo slično ljudskom podrijetlu Sandalphona. Prema Kabali je Sandalphon anđeo, koji predstavlja Sephiroth od Malkhuta i preklapa se, ili se miješa s anđelom Metatronom. Ilija je važna figura u Kabali, gdje brojni vodeći kabalisti tvrde kako propovijedaju viša znanja o Tori - izravno nadahnuti od proroka, kroz "otkrivenje Elije" (gilluy 'eliyahu).

Qutb

Čista Braća su imala važan utjecaj na slavnog sufijskog mistika, Muhyiddina Ibn Arabija (1165.–1240.). Prenijeta su do Al-Andalusa ili maurske Španjolske, gdje će također imati dubok utjecaj na židovsku Kabalu. Iako se Ibn Arabi među sufijama naširoko smatra al-Sheikh al-Akbarom ("Najveći šejh"), ortodoksni znanstvenici su ga dosljedno osuđivali kao otpadnika. Imam Burhan al-Din al-Biqa‘i (umro 885.) napisao je knjigu pod naslovom "Tanbih al-Ghabi ila Takfir Ibn ‘Arabi wa Tahdhir al-‘Ibad min Ahl al-‘Inad" (“Upozorenje neznalicama u vezi s izjavom Ibn Arebijevog nevjerstva, i upozorenje Allahovim robovima protiv Tvrdoglavih ljudi”), gdje citira mnoge fetve (islamske odredbe) učenjaka iz različitih mezheba, a koji kritiziraju Ibn Arabija. Poznati mekanski povjesničar Taqi al-din al-Fasi (1373.–1429.), u masivnom biografskom rječniku, al-‘lqd al-thamin (“Dragocjena ogrlica”) također je prikupio pravna mišljenja, koja su protiv lbn Arabija iznosili cijenjeni učenjaci tijekom gotovo dva stoljeća. Među njima Ibn Taymiyyah (1263.–1328.) i njegovi učenici, ali i Ibn Taymiyyin najžešći protivnik, al Taqi al Din Al Subki (1284.–1355.), koji je bio glavni sudac u Damasku. Također je uključen i Ibn Hadžer el-Askalani. Zanimljiv sažetak izjava protiv Ibn Arabija i njegovih sljedbenika jest iznio jemenski učenjak al-Husayn lbn al-Ahdala u svom djelu, gdje citira Ibn al-Dhahabija, učenika Ibn Taymiye:

"Što se tiče njihovih spisa, oni su gori od svake nevjere. Zato pravedni vladari i oni koji upućuju na Pravi put sprječavaju ljude da ih proučavaju i savjetuju njihovo uništenje. Oni također zabranjuju ljudima da prodaju ili kupuju takve spise. Godine 738. (1337.) učeni ljudi Egipta postigli su konsenzus, prema kojem se ovi [spisi] moraju zabraniti i njihovo proučavanje mora biti zabranjeno. Kadija Badr el-din el-Maliki kaže da danas Ibn Arabijevih knjiga nema ni u Kairu ni u Aleksandriji, i niko se ne usuđuje da ih iznosi na javna mjesta. Ako se otkriju [u nečijoj kući] oduzimaju se i spaljuju. Što se tiče vlasnika, on je mučen, i ako se dokaže da je sljedbenik [lbn Arabija], pogubljen. Jednom je primjerak Fususa pronađen na knjižarnici. Odmah je zaplijenjen, vezan užetom, pa ulicom vučen do glavnog kadije, gdje je spaljen za opće dobro."

Ibn Arabi je također tvrdio da je došao u kontakt s al Khidrom. Daljnja identifikacija s umirućim bogom i kabalističkim konceptom primordijalnog Adama, ili Adama Kadmona, a kasnije i Metatrona, nalazi se u al Khidrovoj identifikaciji u sufizmu s konceptom Qutba, što znači "pol" ili "os", i s Hermesom. To je pedeset godina kasnije naslijedio Ibn Arabi, na putu kroz Bagdad iz Meke. Ibn Arabi je bio arapski filozof koji je najzaslužniji za spajanje sufizma s neoplatonskom mišlju. Jedno od Ibn Arabijevih najpoznatijih djela, "Fusus al-Hikam" ("Okviri mudrosti"), začeto je tokom "vizije", koju je doživio u blizini Kabbah u Mekki. Ibn Arabi je tvrdio kako je ovo djelo dobio izravno od Muhameda, koji mu se ukazao u Damasku 1229. godine.

Bagdadska ruža

U djelima Ibn Arebija se Abdul Kadir el Gilani (1077.–1166.) spominje kao pravednik, Qutb svoga vremena. Dok je ležao na samrtnoj postelji, al Gilani je navodno ostavio svoj šejhov ogrtač za čovjeka koji će doći iza njega, koji će doći sa zapada po imenu Muhyiddin i koji će biti Qutb njegovog vremena. Al Gilani je bio utemeljitelj sufijskog reda Qadiriyya, koji je posebno cijenjen u zapadnoj okultnoj tradiciji, te neki na njega gledaju kao na ishodište rozenkrojcerskog pokreta. Poznati židovski povjesničar je tvrdio kako al Gilani bio tajni Židov. Chacham Israel Joseph Benjamin II. (1818.–1864.) i koji je napisao "Osam godina u Aziji i Africi od 1846. do 1855." gdje je izvijestio kako u Bagdadu postoji džamija u kojoj se visoko štuje grob al Gilanija. Spomenuo je da je ova “džamija prije bila sinagoga”, te da “Marabut nije bio ništa manje od poznatog talmudista Josepha Haguelitija.”

Gilani je bio učenik Ibn Aqila (umro 1119.), od kojeg su drugi hanbelije zahtijevali neka osudi svoje heretičke tendencije i povuče djelo koje je napisao u kojem veliča al Hallaja, ozloglašenog sufiju koji je pogubljen 922. godine, jer se ovaj proglasio Bogom. Međutim, hanbelijski učenjak, Ibn Qudama (umro 1223.), u svojoj "Censure of Spekulative Theology", sumnjao je u iskrenost tog povlačenja, a George Makdisi se slaže s njim, sugerirajući da je Ibn Aqil prakticirao razborito prikrivanje (taqiyya). Sam je Gilani, prema Ibn Rajabu, bio osuđen zbog skrivanja heretičkih spisa u svojoj školi, posebno spisa Čiste Braće. 

Legendu o Gilanijevom životu i karijeri uvelike su uljepšali njegovi nasljednici. Npr. njegov životopis vodio je po očevoj strani  direktnom linijom do Hasana, Poslanikovog unuka. No, pokazalo se da je životopis izmišljotina njegovog unuka Abu Saliha Nasra, do kojega se mogu pratiti brojne druge izmišljotine. Popis njegovih učinjenih čuda započinje dok je bio još dijete, kada je trebao započeti post, odbijajući dojku svoje majke. Vjerovalo se da može kazniti daleke grešnike i pomoći potlačenima na čudesan način, hodati po vodi i kretati se kroz zrak. Anđeli i džini, “ljudi skrivenog svijeta”, pa čak i sam prorok Muhammed, rečeno je, pojavljivali bi se na njegovim sastancima i izražavali svoju zahvalnost. Prema Davidu Margoliouthu, al Gilanijeva slava je među njegovim sljedbenicima, u nekim slučajevima, gotovo istisnula onu proroka Muhammeda, te ga se redovito naziva sultanom svetaca. Njegov ugled je privukao brojne učenike iz svih dijelova islamskog svijeta, a njegova uvjerljiva retorika navodno je obratila mnoge Židove i kršćane na islam.

Gilani je također govorio o povezanom pojmu "savršenog sveca", koji je postao istaknutim u sufizmu. Za Gilanija, savršeni svetac predstavlja mikrokozmos, budući da njegov intelekt obuhvaća sve, odnosno stoga što njegovo postojanje obuhvaća sve stvari. Ovu ideju o savršenom čovjeku među sufijima znanstvenici prepoznaju kako potječu iz drevnih magijskih i gnostičkih izvora, a Gilles Quispel ovu ideju povezuje s kabalističkim koncepcijama o primordijalnom Adamu. Poslanice Čiste Braće definiraju savršenog čovjeka kao “istočnoperzijskog podrijetla, arapske vjere, iračkog tj. babilonskog obrazovanja, hebrejskog po oštroumnosti, Kristova učenika po ponašanju, pobožnog poput sirijskog redovnika, Grka po prirodnim znanostima, Indijca po tumačenju misterija i, iznad svega, sufija ili mistika po cijelom svom pogledu na duhovnost.” Činjenica da je Gilani sebe smatrao savršenim svecem sugerira izreka koja mu se pripisuje: “moja noga je na vratu svakog sveca Božjeg,” čime polaže pravo na najviši rang, kao da ima pristanak svih svetaca epohe.

Gilani je bio poznat kao "Ruža Bagdada". Ruža je postala simbolom njegovog reda. Ruža od zelenog i bijelog platna, šestokrakom zvijezdom u sredini, tradicionalno se nosi na kapama kadirijskih derviša. Uzgoj geometrijskih vrtova, u kojima je ruža često zauzimala središnje mjesto, ima dugu povijest u Iranu i okolnim zemljama. U lirskom gazalu, ljepota ruže izaziva čežnjivu pjesmu slavuja. Kako je slika ljubavnika i voljene postalo vrstom potrage sufijskih mistika za božanskom ljubavlju, Ibn Arabi usklađuje ružu s rumenim obrazom ljubljene s jedne strane, kao i božanskim imenima i atributima s druge strane. Dvije istaknute sufijske knjige su Golestan (“Vrt ruža”) i Gulshan-i Raz (“Vrt ruža tajni”). Napisano 1258. godine, "Golestan" je jedno od dva glavna djela perzijskog pjesnika Sa’dija, koji se smatra jednim od najvećih srednjovjekovnih perzijskih pjesnika. Gulshan-i Raz od Shabistarija (r. 1288.) je bio duboko upućen u Ibn Arabija, dijeli mnoge značajke s ismailijskim djelima i smatra se jednim od najvećih klasičnih perzijskih djela sufizma. Pjesme koje se pripisuju Rumijevom učitelju, Shamsu Tabriziju (1185.–1248.), Ismailitu iz Badakhshana, objavljene su u "Vrtu ruža srama" (Gulzar-i Shams) od strane Mulukshaha, potomka Ismailita Pir Shamsa.

Antropomorfizam

U hanbelijskom djelu o prenošenju sufijskog ogrtača ili ogrtača (Khirqa), sačuvanom u jedinstvenom rukopisu u Princetonu:  Yusuf ibn Abd al Hadi (koji je također bio hanbelija), Ibn Taymiyyah i njegov poznati učenik Ibn al Qayyim - navedeni su u sufijskom rodoslovlju s poznatim hanbelijskim učenjacima, od kojih su svi osim jednog, Abdul Qadir al Gilanija - do tada bili nepoznati kao sufije. Ibn Battuta, poznati putnik i kroničar, izvijestio je da se Ibn Taymiyyah, dok je propovijedao u džamiji, spustio jednu stepenicu s propovjedaonice i rekao: “Bog silazi na nebo ovoga svijeta kao što ja sada silazim.” Upravo zbog svojih tendencija prema antropomorfnim tumačenjima, kojega su islamski pravnici osudili kao Mujassimah, zajedno s nekoliko drugih odluka koje se smatraju ekstremnim, Ibn Taymiyyah je proveo veći dio života u zatvoru, stavljen tamo od strane vjerskog establišmenta njegovog vremena. Iako je bio naširoko poznat po širini svog znanja i demonstriranju pobožnosti, Ibn Taymiyyah je bio sklon brzopletim opisima i kontroverznim izjavama.

Mišljenja o Ibn Taymiyyahu, čak za njegova života, su se jako razlikovala. Jedan od njegovih protivnika, koji je imao najviše uspjeha u pobijanju njegovih stavova, bio je Taqi al Din Al Subki, a koji je na kraju imenovan glavnim sucem Damaska. O njemu je Ibn Taymiyyah priznao: "Nijedan me pravnik nije opovrgao osim al Subkija." Al Subki je ipak bio spreman priznati Ibn Taymiyyahove vrline: "Osobno, moje divljenje je još veće za asketizam, pobožnost i religioznost kojom ga je Bog obdario, za njegovo nesebično zastupanje istine, njegovu privrženost putu naših predaka, njegovu težnju za savršenstvom, čudo njegovog primjera, bez premca u naše vrijeme i u prošlim vremenima.” Pa ipak, al Subki je primijetio: “Njegovo učenje je nadmašilo njegovu inteligenciju.”

Zbog svoje tipične neumjerenosti, Ibn Battuta je izjavio da je Ibn Taymiyyah “otkačio.” Među suvremenim učenjacima, koji su mu se također oduprli, Al Safadi je rekao: “On je gubio vrijeme pobijajući kršćane i rafidu, ili bilo koga ko se protivio vjeri ili joj proturječio, ali da se posvetio objašnjavanju al Buharija ili plemenitog Kur'ana, stavio bi vijenac svog dobro uređenog govora na vrat ljudi od znanja." A al Nabahani je rekao: "Pobijao je kršćane, šiite, logičare, zatim ašarije i ehli sune (sunite), ukratko, ne štedeći nikoga, bio on musliman ili nemusliman, sunit ili neki drugi." Bio je prekoren od strane jednog od njegovih učenika, poznatog povjesničara i učenjaka, al Dhahabija, koji je rekao: "Blagoslovljen je onaj čija ga greška odvrati od grešaka drugih! Proklet bio onaj koga drugi odvrate od njegovih vlastitih grešaka! Dokle ćeš gledati trunčice u očima svoga brata, zaboravljajući panjeve u svojima?" Drugi bivši obožavatelji koji su ga kritizirali bili su: kadija al Zamalkani, Jalal al Din al Qazwini, al-Qunawi, al Jariri.

Umajadska džamija, mjesto gdje je Ibn Taimiyya (1263.–1328.) držao lekcije

Nakon tri stoljeća, kada su njegove stavove ispitivali vodeći učenjaci tog vremena, poput al Subkija i drugih, fetvu je konačno izrekao Ibn Hadžer al Hajtemi u 16. stoljeću, koji je izjavio:

"Ibn Taymiyyah je sluga kojega je Bog napustio, zaveo, zaslijepio, oglušio i ponizio. To je izjava imama koji su razotkrili korumpiranost njegovih pozicija i lažljivost njegovih riječi. Ko želi da se bavi ovime mora pročitati riječi mudžtehidskog imama Abu al Hasana al Subkija, njegovog sina Taj al Din Subkija, imama al Izza ibn Jame i drugih šafijskih, malikijskih i hanefijskih učenjaka... Mora se smatrati da je on zavedeni i zabludjeli inovator i neznalica koji je donio zlo, prema kojem je Bog postupao sa Svojom pravdom. Neka nas zaštiti od sličnih njegovom putu, doktrini i djelima."

Podrijetlo Ibn Taymiyyahovog antropomorfizma moglo bi se pripisati okultnim simpatijama, koje se vjerojatno mogu objasniti činjenicom da je slučajno rođen u sabijskom gradu Harranu, iz kojega je kao dijete bio prisiljen pobjeći zbog mongolskog osvajanja, 1268. godine. Mandejci, koji su bili u srodstvu sa Sabijcima, prakticirali su dobro poznatu antropomorfnu doktrinu. Osnova zaključka znanstvenika o srodnosti između Kabale i Mandejaca jest postojanje korpusa književnosti u obje tradicije, koja pruža razrađene antropomorfne opise Boga. Ova kabalistička tradicija prikazana je u Shiur Komah, midraškom tekstu, koji je dio literature misticizma Merkabe; tekst bilježi u antropomorfnim terminima, tajna imena i precizne mjere Božjih tjelesnih udova i dijelova. Al Kawthari (1879.–1951.), pomoćnik posljednjeg šejh al-islama Osmanskog carstva i poznati hanefijski pravnik, tvrdio je kako je među djelima, iz kojih je Ibn Taymiyyah izveo svoje antropomorfne doktrine, bila Kitab al-sunna, koja je lažno pripisana Abdallahu ibn Ahmadu ibn Hanbelu, sin imama Ibn Hanbela. Djelo nudi očigledne aluzije na kerubine Merkabe, koji su opisani u knjigama Ezekiela i Otkrivenja: "Vidio ga je na zlatnoj stolici koju su nosila četiri anđela: jedan u obliku čovjeka, drugi u obliku lava, drugi u obliku bika i treći u obliku orla, u zelenom vrtu, izvan kojeg je bio zlatni podij."