"Umirući bog" (4. dio)

Apokalipsa svetog Ivana

Anketa iz 2002. godine je pokazala da 59% Amerikanaca vjeruje u događaje predviđene u Knjizi Otkrivenja. Institut Brookings nedavno je objavio rezultate provedene ankete, pod naslovom "Američki stavovi prema Bliskom istoku i Izraelu", koji su otkrili kako 73% od 50 milijuna američkih evanđeoskih kršćana vjeruje kako će se svjetski događaji okrenuti protiv Izraela, što se više približavamo posljednjim vremenima. Osim toga, 79% evangelika tumači nasilje koje se razvija diljem Bliskog istoka kao znak da su posljednja vremena vrlo blizu.

U konačnici, Knjiga Otkrivenja služi kao nacrt za Veliko Djelo okultnih tajnih društava. Autor Otkrivenja, Ivan Evanđelist, postao je stoga zaštitnikom slobodnog zidarstva. Knjiga Otkrivenja — koja je nastala kao rezultat utjecaja židovske apokaliptične književnosti — bila je posljednja knjiga koja je prihvaćena u novozavjetnom kanonu, i to ne bez mnogo kontroverzi. Uključenje ove knjige je bio vrhunac stoljetnog naprezanja, gdje su izvorna jednostavna Isusova učenja bila iskvarena utjecajem neoplatonizma, gnosticizma i drevnih misterija, od kojih su najutjecajniji bili Mitrini misteriji. Zapravo, dugo se pričalo kako je autor ove knjige gnostik po imenu Cerinthus, što je priznao i Albert Pike. Prema Pikeu, u "Morali i dogmi", opisanoj kao "Biblija masonerije", Knjiga Otkrivenja predstavlja skrivene tajne židovske Kabale:

"Apokalipsa, taj uzvišeni kabalistički i proročki Sažetak svih okultnih figura, dijeli svoje slike u tri Septenara, nakon svakog od kojih nastaje tišina na Nebu. Postoji sedam pečata koje treba otvoriti, to jest, sedam misterija koje treba znati, i sedam poteškoća koje treba prevladati, sedam truba koje treba zatrubiti i sedam čaša koje treba isprazniti. Apokalipsa je, za one koji prime devetnaesti stupanj, apoteoza one uzvišene vjere koja teži jedinom Bogu, i prezire sve pompe i djela Lucifera. LUCIFER, Svjetlonoša! Čudno i tajanstveno ime za Duh tame! Lucifer, sin jutra! Je li on taj koji nosi Svjetlost i svojim nepodnošljivim sjajem zasljepljuje slabe, senzualne ili sebične duše? Ne sumnjajte! Jer tradicije su pune Božanskih Objava i Nadahnuća: a Nadahnuće nije iz jednog Doba, niti iz jednog Vjerovanja. Platon i Filon su također bili nadahnuti. Apokalipsa je doista knjiga opskurna, baš kao i Zohar. Napisana je hijeroglifima, s brojevima i slikama; a Apostol se često poziva na inteligenciju Iniciranih. "Tko ima znanje, neka razumije, ko razumije, neka računa!", često kaže, nakon alegorije ili spomena broja. Sveti Ivan, omiljeni apostol i čuvar svih tajni Spasitelja, stoga nije pisao da bi ga mnoštvo razumjelo."

Ivan od Patmosa (kao Ivan, sin Zebedejev) je navodni primatelj objava iz Knjige Otkrivenja

Knjiga Otkrivenja zauzima središnje mjesto u kršćanskoj eshatologiji i jedini je apokaliptički dokument u Novom zavjetu. Njegov utjecaj se pokazao u razvoju kršćanskog milenijalizma (od tisućljeća, latinski za "tisuću godina"), ili hilijazma na grčkom -  vjerovanja nekih kršćanskih denominacija kako će postojati Zlatno doba ili raj na Zemlji, gdje će "Krist vladati" tisuću godina, prije konačnog suda i budućeg vječnog stanja - "Svijeta koji dolazi", Novog neba i Nove Zemlje.

Knjiga Otkrivenja započinje s Ivanom, na otoku Patmosu u Egeju, koji se obraća pismom upućenom prema "sedam crkava Azije". Ivan opisuje otvaranje sedam pečata i Božje sluge, kojih ima 144000, ili 12000 iz svakog plemena Izraela. Ivan govori kako  je "bio rat na nebu", dok su se Mihael i njegovi anđeli borili protiv Zmaja i njegovih anđela. Rezultat sukoba je završio tako da je Zmaj zbačen s neba i jedna trećina anđela je zbačena s njim, i sada pokušavaju ostvariti svoju svrhu radeći preko rimskog cara. Zatim opisuje niz proročanskih vizija, uključujući likove kao što je Babilonska bludnica, koristi slike iz Knjige proroka Daniela:  zvijer koja ima sedam glava i deset rogova, koja prisiljava sve ljude da nose “žig Zvijeri”, ili 666.

Nakon uništenja Zvijeri Isusovim drugim dolaskom, bilo bi uspostavljeno obećano Kraljevstvo, u kojem će Isus i sveci vladati tisuću godina. Pravednici će vladati u Božjem gradu koji je novi Jeruzalem. Sotona je ponovno oslobođen i izlazi da bi prevario  narode, posebno Goga i Magoga, te započinje konačnu bitku protiv Boga i njegovih svetaca u Otkrivenju 20:1-6. Sotona i njegove vojske su poražene i bačene u Ognjeno jezero, događaj koji je poznat kao "druga smrt", također i kao Gehena.

Posljednji sud od Stefana Lochnera (oko 1435.)

Tijekom babilonskog progonstva, prorok Ezekiel je prorekao obnovu Jeruzalemskog hrama. Ezekiel potom predviđa uništenje Jeruzalema i Hrama zbog gnusoba koje se tamo prakticiraju, a završava obećanjem novog početka i novog Hrama. Ezekiel je vidio nadnaravni ljudski lik, koji će poslužiti kao njegov arhitekt, koji mu je detaljno pokazao projektne mjere i ukrase. Ezekielova knjiga konačno predviđa stalni ulazak Boga Izraelova kroz istočna vrata zida Trećeg hrama. Kada je babilonsko progonstvo završilo, 538. godine prije Krista, velike su mesijanske nade polagane u oživljavanje izraelske svete misije i Drugi je jeruzalemski hram postao utjelovljenjem njegovih težnji.

U središtu Knjige otkrivenja stoji očekivanje ponovne izgradnje onoga što se naziva jeruzalemskim hramom, što je treća konstrukcija izvornog Solomonova hrama. Od razaranja Prvog jeruzalemskog hrama od strane Babilonaca, 586. godine prije Krista, i Drugog hrama od strane Rimljana, 70. godine, religiozni Židovi i njihovi kršćanski cionistički simpatizeri izrazili su želju da se realizira izgradnja Trećeg hrama na Hramskom brdu u Jeruzalemu. Značaj mjesta djelomično proizlazi iz vjerskih tradicija u vezi sa stijenom, poznatom kao kamen temeljac (koji leži u njegovom srcu), a koja ima veliki značaj za Židove i muslimane, kao mjesto na kojem je Abraham pokušao žrtvovati svog sina. Prema nekim islamskim učenjacima, stijena je i mjesto odakle je islamski prorok Muhamed uzašao na nebo, u pratnji anđela Gabrijela.

Iako ima značaj za tri velike svjetske vjere, ponovna izgradnja Solomonova hrama također je u srži simbolike slobodnog zidarstva - služi kao alegorija za planove reda, definirano kao ispunjenje proročanstava iz Knjige otkrivenja, također poznatog kao "Veliko djelo vjekova", kako je ukazao Albert Pike. Dok se za kralja Solomona govorilo kako je koristio demonske entitete pri  izgradnji njegovog hrama, tj. "vještičarstvo"; slobodno zidarstvo koristi analogiju građenja ili "zidarstva", koje nazivaju "zanat", a odnosi se na korištenje magije za stvaranje Novog svjetskog poretka.

Rekonstruirani Drugi jeruzalemski hram, koji je dodatno obnovio Herod Veliki

Herodov hram 

Stvorenja iz vizije Ezekiela i Knjige otkrivenja mogu se također usporediti sa likom s lavljom glavom u najpopularnijem kultu Rimskog Carstva, Mitrinih misterija, koji su imali brojna zajednička vjerovanja s neoplatonizmom, gnosticizmom i hermetizmom, te su u konačnici utjecali na formiranje katoličkog kršćanstva. Kroz brak Herodove kuće s dinastijom Julijevsko-Klaudijskih rimskih careva, kućom Commagene, kao i sa svećenicima-kraljevima Emese, proizveli su potomke koji su razvili i proširili kult mitraizma u rimskom svijetu, te pridonijeli njegovoj prilagodbi katoličkom kršćanstvu. Drugi slavni potomak svećenika-kraljeva Emese bio je poznati neoplatonski filozof Jamblih.

Herod (oko 74./73.–04.), također poznat kao Herod Veliki i Herod I., bio je rimski klijent, kralj Judeje, koja se nazivala Herodovim kraljevstvom. Herod je potekao iz bogate, utjecajne idemejske obitelji. Idumejci su bili nasljednici Edomaca, koji su se naselili u Edomu u južnoj Judeji, ali su između 130.-140. godine prije Krista, morali prijeći na judaizam. Prema suvremenim povjesničarima, Herod Veliki je "možda jedina osoba u drevnoj židovskoj povijesti koju su židovsko i kršćansko potomstvo podjednako mrzili". Prikazan je, i od strane Židova i od kršćana, kao tiranin i krvožedan vladar. Poznat je po svojim kolosalnim građevinskim projektima diljem Judeje, uključujući obnovu Drugog hrama u Jeruzalemu, kao i proširenje Brda hrama prema sjeveru, izgradnju luke u Caesarea Maritima, tvrđave u Masadi i Herodiji. Drugi hram je izvorno bio prilično skromna građevina koju su izgradile brojne židovske prognaničke skupine koje su se vraćale iz Babilona. Tijekom Herodove vladavine je potpuno obnovljen, a izvorna struktura je potpuno preuređena u veliko, veličanstveno zdanje, uz pročelja po kojima je više prepoznatljiv u povijesti.

Geneologija kuće Herod: 

          - HEROD VELIKI (poznat po obnovi Drugog hrama, naredio masakr nevinih nakon posjeta magima) + Mariamne I.

 - Alexander, son of Herod + Glaphyra

• Tigranes V of Armenia

• Alexander + unknown

  • Tigranes VI of Armenia + Opgalli

    • Gaius Julius Alexander + Julia Iotapa (daughter of ANTIOCHUS IV. OF COMMANGENE)

      • Gaius Julius Agrippa + Fabia

        • Lucius Julius Gainius Fabius Agrippa

      • Gaius Julius Alexander Berenicianus + Cassia Lepida

        • Julia Cassia Alexandra + Gaius Avidius Heliodorus

          • Avidius Cassius + Volusia Vettia Maeciana

      • Julia Iotapa (Cilician princess)

    • Julia + Marcus Plancius Varus (Roman senator)

      • Gaius Plancius Varus,

      • Plancia Magna (high-priestess of the temple of Artemis) + Gaius Julius Cornutus Tertullus (friend of Pliny the Younger)

        • Gaius Julius Plancius Varus Cornutus

• • Aristobulus IV + Berenice

    • HEROD AGRIPPA (kralj ovoga imena se spominje u Djelima apostolskim; bliski Kaligulin prijatelj) + Cypros

      • HEROD AGRIPPA II. + Berenice (it was before Agrippa and his sister Berenice that, according to the New Testament, Paul the Apostle pleaded his case at Caesarea Maritima, probably in 59 or 60)

      • Berenice + Herod of Chalcis (see below)

      • Mariamne + Julius Archelaus

      • Drusilla + Gaius Julius Azizus, Priest King of Emesa

      • Drusilla + ANTONIUS FELIX (Felix and Drusilla frequently met with Apostle Paul)

        • Marcus Antonius Agrippa (died in the eruption of Mount Vesuvius 79 AD)

    • Herod of Chalcis + Berenice

      • Aristobulus of Chalcis + SALOME 

    • Aristobulus the Younger

    • Herodias (connected with John the Baptist’s execution) + Herod Antipas (see below)

    • Herodias (connected with John the Baptist’s execution) + Herod II (see below)

    • Mariamne III

  • Salampsio + Herod Agrippa

• Herod the Great + Mariamne II, daughter of High-Priest Simon

  • Herod II + Herodias (daughter of Costobarus and Salome I, sister of Herod the Great)

    • SALOME (played a role in the death of John the Baptist) + Aristobulus of Chalcis (see above)

• Herod the Great + Malthace

  • Herod Archelaus

  • HEROD ANTIPAS (poznat po događajima koji su doveli do ubojstva Ivana Krstitelja i Isusa) + Herodias 

• Herod the Great + Cleopatra of Jerusalem

  • Philip the Tetrarch + SALOME (after his death she married her cousin Aristobulus of Chalcis). 

Unatoč činjenici da je uništenje Prvog hrama trebalo biti kazna za kvarenje judaizma poganskim temama, takva su se vjerovanja ipak zadržala. Mnogi su Židovi vjerovali da plodnost zemlje i njezinih ljudi, kao i sklad samog svemira, ovisi o ritualu oživljenog Hrama. Edwin Goodenough tvrdi da je do vremena kada je kralj Herod Veliki predložio rekonstrukciju Hrama, 20. godine prije Krista, veliki "Hramski kult" postao za mnoge Židove alegorija židovske misterijske religije.

Kako je izvijestila povjesničarka Marsha Keith Schuchard, koja je pratila utjecaj hramskog kulta na slobodno zidarstvo: tijekom Herodove rekonstrukcije hrama je samo svećenicima, koji su imali zidarske vještine, bilo dopušteno raditi u unutarnjem svetištu, Svetinji nad svetinjama, gdje čak niti samom Herodu nije bilo dopušteno ući. Svetinja nad svetinjama čuvala je erotsku tajnu kerubina umotanih u seksualni zagrljaj, odražavajući tradiciju svetog braka umirućeg boga. Kada je Izrael ispunio Božju volju, lica kerubina bila su okrenuta jedni prema drugima. Ali, kada je Izrael sagriješio, bili su okrenuti jedni od drugih. Na Blagdan sjenica (ili Sukkoth), veliki ritual plodnosti, hodočasnicima je bilo dopušteno baciti pogled na kerubine u Svetinji nad svetinjama, te se zatim prepustiti "orgijastičnom ispadu seksualne razuzdanosti." 

Kerubini na Kovčegu saveza u Svetinji nad svetinjama

Navodno monoteistički Židovi bili su izloženi poniženju kada je otvoreno poganski kip otkrio Antioh IV. Epifan (oko 215.–164.), sirijski kralj, kada je opljačkao Hram 168. godine. Ono što se smatra prvim slučajem krvne klevete protiv Židova, opisuje grčko-egipatski autor Apion, koji izjavljuje da je Antioh, kada je ušao u hram, otkrio grčkog zarobljenika koji mu je rekao da ga tove za žrtvu. Slična je optužba pripisana izvjesnom Damokritu Suda, u bizantskoj enciklopediji drevnog mediteranskog svijeta iz desetog stoljeća, koja je tvrdila kako su "svakih sedam godina Židovi zarobili stranca, doveli ga u jeruzalemski hram i žrtvovali ga, režući mu meso na komadiće." Slično tome, Apion je tvrdio da bi svake godine Židovi žrtvovati Grka i pojeli njegovo tijelo, istovremeno se zaklinjući na vječnu mržnju prema Grcima. Apionova tvrdnja vjerojatno ponavlja ideje koje su već bile u opticaju, jer su slične tvrdnje iznijeli Posidonije i Apolonije Molon, u prvom stoljeću prije Krista. Apionova optužba poznata je iz pobijanja starožidovskog povjesničara Flavija Josipa u "Protiv Apiona".

Josip Flavije također bilježi kako je Herod potpuno obnovio Hram i zato je postao poznat kao Herodov hram. Josip Flavije je tvrdio da je Herod, dok je bio zaokupljen ponovnom izgradnjom Jeruzalemskog hrama, favorizirao srodnu sektu "pitagorejskih" Esena. Josip Flavije je ispričao da ih je kralj Herod smatrao obdarenima višim moćima. Herodova naklonost prema njima je bila posljedica činjenice da je jedan od njihovih članova, Menahem, koji je posjedovao dar proroštva, predvidio Herodov uspon na kraljevsku vlast.

Josip Flavije dalje pripovijeda kako je samo židovskim zanatlijama bilo dopušteno raditi na Hramu, a ezoterični simbolizam arhitekture je smatran toliko svetim da je samo svećenicima-zidarima bilo dopušteno raditi na unutrašnjem svetištu. Također, prema Josipu, više od tisuću svećenika je bilo obučeno za klesare i zanatlije. Iako je Herod regrutirao židovske graditelje u Palestini, također se posebno oslanjao na židovske obrtničke cehove u Aleksandriji, koji su bili poznati po svojim vještinama. Saul Lieberman je ustvrdio kako je pitagorejski simbolizam imao važan utjecaj na kult Hrama. Jedan primjer, prema Fredericku Conybeareu, u gradnju su bili uključeni i Therapeutae iz Aleksandrije, koji su bili blisko povezani s Esenima. 

Kuća Commagene

Frantz Cumont je predložio teoriju kako je kult magusejanaca u konačnici odgovoran za razvoj mitraizma (vrste proto-masonstva) koje je bilo popularno u rimskoj vojsci i koje je pokazivalo nevjerojatne sličnosti s kršćanstvom. Međutim, moderni znanstvenici odbacuju ovu teoriju, jer s pravom uočavaju malo pravih zoroastrijskih utjecaja u kultu, ne shvaćajući zašto  Cumont, umjesto toga, nije pokazao da je mitraizam izveden iz heretičke magijske tradicije. Roger Beck je iznio posredničku teoriju. Konkretno, Beck je locirao prijenos rane magijske tradicije u Rimsko Carstvo preko kuće Commagene, malog kraljevstva smještenog u modernoj južnoj središnjoj Turskoj, u onome što je nekada bilo dio šire Kapadokije, s glavnim gradom Samosatom, ili modernim Samsatom, u blizini Eufrata. 

U početku je kult heretičkih maga bio najzastupljeniji u tom dijelu Male Azije, odnosno: Armeniji, Kapadociji i Pontu. Pont je bio naziv koji se u antičko doba primjenjivao na prostranu regiju na sjeveroistoku Male Azije, sadašnje Turske, čiji je veći dio ležao unutar goleme regije Kapadokije, koja se u ranim godinama protezala od granica Cilicije do Crnog mora. Armenci se tradicionalno identificiraju kao potomci Aškenaza, Magogova sina. Međutim, armenski i gruzijski povjesničari također bilježe da je nakon uništenja prvog Hrama, Nabukodonozor prevezao veliki broj židovskih zarobljenika, ne samo u Babilon, već i u Armeniju i na Kavkaz. Do kraja četvrtog stoljeća prije Krista, neki armenski gradovi imali su veliku židovsku populaciju.

Commageneom je vladala dinastija poznata kao Orontidi, armenska dinastija koju je utemeljio Orontes, a Perzijanci su ga postavili za "satrapa" ili guvernera Armenije, između 570. i 560. godine prije Krista. Orontidi su uspostavili svoju nadmoć nad Armenijom otprilike u vrijeme invazije Skita i Medijana, negdje u šestom stoljeću prije Krista. Orontes je oženio Rhodogoune, kćer Artaxerxesa II., tada vladajućeg perzijskog cara. Artakserkso II. je bio Kserksov unuk (519.–465.), koji je prema židovskoj tradiciji oženio Esteru. U Knjizi o Esteri, Ahasver (koji se obično poistovjećuje s Kserksom) je oženjen s Vashti, koju je ostavio po strani, nakon što je odbila njegovu ponudu da ga posjeti tijekom gozbe. Ahasverov glavni savjetnik, Haman, uvrijeđen je od Esterinog rođaka i skrbnika, Mordekaja, i dobiva dopuštenje od kralja neka pobije sve Židove u kraljevstvu. Estera osujećuje plan i od kralja dobiva dopuštenje da Židovi poubijaju svoje neprijatelje, a Mordokaj postaje premijerom umjesto Hamana.

Estera ispred Ahasvera (1547-48), Tintoretto

U kasnom 19. stoljeću su neki kritičari razvili teoriju kako je Knjiga o Esteri zapravo priča izvedena iz babilonske mitologije, koja predstavlja pobjedu babilonskih božanstava Marduka i njegove supruge boginje, Ištar, nad božanstvima Elama. Estera je aramejsko ime za božicu Ištar. Mordokaj znači "Mardukov sluga"; Marduk je drugo ime za Bela, glavnog boga Babilonaca. Godine 1923. je dr Jacob Hoschander ispisao Knjigu o Esteri u svjetlu povijesti, gdje je predložio da su se događaji iz knjige dogodili za vrijeme vladavine Artaxerxesa II., kao dio borbe između pristaša još uvijek monoteističkog zoroastrizma i onih koji su željeli vratiti magijsko štovanje Mitre i Anahite.

Ova biblijska priča čini srž židovskog festivala Purim, za koji je James Frazer vjerovao da je izveden iz babilonskog novogodišnjeg festivala. Theodor Gaster također predstavlja nekoliko teorija o podrijetlu Purima, u svom svesku "Festivali židovske godine". Prema jednoj teoriji: Purim potječe iz babilonskog novogodišnjeg festivala. Vjerovalo se da tog dana bogovi određuju sudbinu ljudi ždrijebom, a babilonska riječ za ždrijeb bila je puru. Opis u 'Knjizi o Esteri', parada po ulicama odjeveni u kraljevske haljine, lažna borba i drugi događaji, slični su babilonskom slavlju Nove godine. Prema Hayyimu Schaussu, Purim se prvobitno pojavio među perzijskim Židovima i oni su ga usvojili od svojih nežidovskih susjeda Vrlo popularan festival, kod perzijskih i babilonskih Židova, obilježavao je godišnji festival koji je imao karakteristike proljetnog maskenbala i bio je festival veselja, igre i šale. Navodno su i Židovi sudjelovali u ovoj novogodišnjoj proslavi, a naposljetku je izmišljena priča o Esteri kako bi objasnila proslavu i pretvorila ga u židovsku proslavu.

Vladari Commagenea mogli su polagati pravo na dinastičke veze i s Aleksandrom Velikim, kao i s perzijskim kraljevima. Kombinirano naslijeđe, pronađeno kod Antioha I. (86.–38.) iz Commagenea, dovelo je do asimilacije Mitre s grčkim Herkulom, što je označilo nastank prvog, ranog oblika Mitrinog kulta. Antioh I. od Komagene je podržavao Pompeja protiv Parta, i zato je 64. godine prije Krista nagrađen dodatnim teritorijima. Nakon potčinjavanja grčkoj vlasti pod Seleukidima, Perzijsko Carstvo se, na kraju, ponovno pojavilo pod Partima, polunomadskim narodom, koji je u drugom stoljeću prije Krista pojavio u području JI od Kaspijskog jezera. Njime su vladali Arsacidi, koji su tvrdili kako potječu od perzijskog kralja Artakserksa II. Kroz osvajanja Mitradata I. i njegovog brata Artabana II., u drugom stoljeću prije Krista, Parti su uspostavili kontrolu nad Iranom i proširili se na zapad u Mezopotamiju. Antioh I. je uspio odvratiti rimske napade Marka Antonija, kojem se na kraju pridružio u rimskom građanskom ratu. No, nakon Antonijevog poraza od Augusta, Commagene je postala rimska država-klijent. Ovo stanje stvari signaliziralo je početak odnosa koji su doveli do prijenosa Mitrinog kulta u Rim.

Planinski vrh grobnica-svetište na planini Nemrut, koju je 62. godine pr. Kr. sagradio kralj Antioh I. od Commagene za sebe, dva lava, dva orla i raznih grčkih, armenskih i perzijskih bogova, kao što su Zeus-Aramazd (povezan sa zoroastrijskim bogom Ahura Mazdom), Herkules-Vahagn, Tyche-Bakht i Apollo-Mihr-Mithras.

Antioh je najpoznatiji po osnivanju svetišta Nemrut Dagi, golemog kompleksa na vrhu planine, s divovskim kipovima kralja okruženog bogovima, od kojih je svaki bog bio sinteza grčkih i perzijskih bogova. Tamo je Apolon izjednačen s Mitrom, Heliosom i Hermesom. Bogovi su flankirani heraldičkim simbolima lava i orla. Znanstvenici odbacuju činjenicu da bi ovaj kult mogao predstavljati rani oblik mitraizma. Međutim, Mitridat VI. od Ponta (135.–63.), također poznat kao Mitridat Veliki, vladao između 120. i 63. godine prije Krista, jest bio saveznik gusara iz Cilicije, pokrajine koja graniči s Commageneom.

Mitridat VI. od Ponta, poznat i kao Mitridat Veliki (Megas) i "Kralj otrova"

Karta Pontskog kraljevstva, prije vladavine Mitridata VI (tamnoljubičasta), nakon njegovih osvajanja (ljubičasta), njegova osvajanja u prvim Mitridatovim ratovima (ružičasta) i Pontovog saveznika Armenskog kraljevstva (zeleno).

Mitradat, što znači "Mitrin dar", je bio jedan od najstrašnijih i najuspješnijih neprijatelja Rima, koji je angažirao trojicu istaknutih generala iz kasne Rimske republike u svojim Mitridatovim ratovima: Sulu, Lukula i Pompeja. Njegova smrt je detaljno opisana u drami "Mitridat", 1673. godine, Jeana Racinea. Ta je drama kasnije postala temelj za mnoge opere iz osamnaestog stoljeća, uključujući jednu od najranijih opera slobodnog zidara Mozarta, najčešće poznatu pod talijanskim imenom "Mitridate, re di Ponto", napisanu 1770. godine. Kada je Mitradata VI. porazio rimski general Pompej Veliki, 65. godine prije Krista, u posljednjem od tri Mitridatova rata, ostaci njegove vojske sklonili su se među cilicijske gusare. Sredinom drugog stoljeća, dodaje povjesničar Apijan, gusari su saznali za misterije od trupa poražene vojske Mitridata VI. Plutarh, koji je živio u prvom stoljeću, tvrdio je da su ti gusari također odgovorni za prenošenje Mitrinih misterija Rimljanima. Prema Plutarhu, to su bili pirati koji su predstavljali  prijetnju Rimu, sve dok ih Pompej nije otjerao s mora. U svojoj biografiji ovog generala, Plutarh piše o gusarima: "Donosili su na Olimp u Likiji neobične darove i izvodili neke tajne misterije, koje su još u Mitrinom kultu prvi obznanjivali oni (gusari)".

Kao mladić, nakon atentata na svog oca Mitridata V., 120. godine prije Krista, Mitridat je navodno živio u divljini sedam godina, kako bi izgradio svoju otpornost. Dok je bio tamo, i nakon što je došao na prijestolje, razvio je imunitet na otrove, tako što ih je redovito unosio u malim dozama. Izumio je složeni "univerzalni protuotrov" protiv trovanja, koji Celsus u svojoj medicini naziva Antidotum Mithridaticum, temeljem engleskog mitridata. Plinije Stariji je ovo opisao kao sastojak od 54 sastojka, koji se stavljaju u tikvicu i sazrijevaju najmanje dva mjeseca. Nakon Mitridatove smrti, 63. godine prije Krista, mnogi rimski liječnici su tvrdili kako su poboljšali izvornu formulu, koju su reklamirali dalje kao Mithradatium. Mitridatove rutine borbe protiv otrova uključivale su i  religijsku komponentu, nadzirano od Agara, skupine skitskih šamana, koji ga nikada nisu napuštali. Mitridata su također navodno u snu čuvali konj, bik i jelen (koji bi cvilio, urlao i blejao, kada god bi se netko približio kraljevskoj postelji).

Kći Mitradata VI., Kleopatra od Ponta, udala se za Tigrana II. Velikog (140.–55.), kralja Armenije. Srednjovjekovni armenski povjesničar, Mojsije iz Khorena, napisao je kako je Tigran naselio tisuće Židova iz Sirije i Mezopotamije u armenske gradove. Čini se da su neki od tih prvih židovskih doseljenika kasnije prešli na kršćanstvo. Josip Flavije je napisao da je Židove iz Judeje odveo Tigranov sin Artavazd II. (31. god. pr. Kr.) i ponovno naselio u Armeniju. To se ponovilo tijekom prvog stoljeća prije Krista, ali nekoliko godina nakon Tigranovog preseljenja. Mnogi su Židovi ostali na tom području. Vazalni kraljevi koje su ondje postavili Rimljani uključivali su: herodijance Tigrana IV. i Tigrana V. u Velikoj Armeniji, kao i Aristobula na zapadnoj granici, ili Maloj Armeniji.

Smrt Julija Cezara, Vincenza Camuccinija (1825-29)

Julijevsko-klaudijevska dinastija

Herodova obitelj je bila dugogodišnji neprijatelj kršćanskog pokreta u nastajanju. Herod Veliki je bio izvorno odgovoran za "Masakr nevinih". Prema Evanđelju po Mateju: nakon Isusova rođenja, "mudraci s Istoka", što znači magi, posjetili su Heroda kako bi se raspitali o rođenju "kralja Židova", jer su vidjeli njegovu zvijezdu na istoku, pozivajući se na svoju astrološku vještinu.  Herod se uzbunio zbog potencijalne prijetnje njegovoj moći, te je poslao mudrace neka potraže dijete u Betlehemu. Međutim, nakon što su pronašli Isusa, mudraci su u snu bili upozoreni da se ne javljaju Herodu. Kada je Herod shvatio da su ga mudraci nadmudrili, naredio je pokolj svih dječaka mlađih od dvije godine u Betlehemu i okolici. Ali, i Josip je također bio upozoren u snu i pobjegao je s Marijom i Isusom u Egipat, gdje je obitelj ostala do Herodove smrti, prije nego što se preselila u Nazaret u Galileji.

Salomin ples, Ples sedam velova, Andrea Marchisia (1859–1938)

Saloma s glavom svetog Ivana Krstitelja, Bernardina Luinija († 1532.)

Prema Marku 6:21-29: Saloma, Herodijadina kći, plesala je pred svojim ujakom, Herodom Antipom (20. pr. Kr. - nakon 39. godine), sinom Heroda Velikog i njegovim nasljednikom, na proslavi njegovog rođendana. Time je svojoj majci dala priliku da dobije glavu Ivana Krstitelja. Herodijada je bila udana za svog rođaka Heroda II. (oko 27. pr. Kr. – 33./34. po Kr.), sina Heroda Velikoga i kojega  je rodila Marijamna, kćer Šimuna, velikog svećenika. Iako novozavjetni izvještaji ne spominju ime za djevojčicu, ova Herodijadina kći se često poistovjećuje sa Salomom. Herod je Salomi ponudio nagradu po njezinu izboru za izvođenje plesa za njegove goste na njegov rođendan. Prema Markovom evanđelju, Herodijada je zamjerila Ivanu, jer je izjavio kako je njen brak sa Herodom nezakonit, i nagovorila svoju kćer neka (kao nagradu za ples) zatraži glavu Ivana Krstitelja na pladnju. Protiv svoje prosudbe, Herod je nevoljko pristao na njen zahtjev.

Među onima koje je Ivan krstio bio je Isus iz Nazareta, koji je započeo vlastitu službu u Galileji. Radi toga se Herod Antipa, prema Mateju i Marku, bojao kako je Ivan uskrsnuo od mrtvih. Prema Luki 13:31-33: skupina farizeja upozorila je Isusa kako Antipa planira njegovu smrt, nakon čega ga je Isus osudio kao "lisicu" i izjavio da neće postati žrtva takve zavjere, jer "ne može biti da prorok nestane izvan Jeruzalema." Evanđelje po Luki navodi da je Isus prvo izveden pred Poncija Pilata na suđenje, jer je Pilat bio namjesnik rimske Judeje. Saznavši da je Isus Galilejac i stoga pod Herodovom jurisdikcijom, Pilat ga šalje Antipi. Antipa je bio zadovoljan što vidi Isusa, nadajući se da će ga vidjeti kako čini čudo, ali kada je Isus ostao nijem usprkos ispitivanju, Antipa mu se rugao i poslao ga natrag Pilatu. Luka kaže da su ti događaji poboljšali odnose između Pilata i Heroda, unatoč njihovom ranijem neprijateljstvu.

August (63. god. pr. Kr. – 14. godine), koji je vladao Rimskim Carstvom od 27. godine prije Krista do 68. godine, bio je prvi car iz  julijevsko-klaudijevske dinastije, a slijedili su: Tiberije, Kaligula i Klaudije, i posljednji iz loze, Neron. August je bio Julijanac, jer ga je posvojio njegov praujak Julije Cezar (100.-44.). Cezarovo neprijateljstvo prema Pompeju, koji je osvojio Jeruzalem i oskvrnio Svetinju nad svetinjama, dovelo je do pozitivnog stava Židovima prema Juliju Cezaru. U nizu dekreta, Cezar je uspostavio novu upravu u Judeji, dopustio rekonstrukciju jeruzalemskih zidina, vratio je luku Jaffa pod judejsku upravu, te je potvrdio Hirkana II. (u. 30. pr. Kr.) i njegove potomke nakon njega, kao visoke svećenike i etnarhe Judeje. Ovo je pogodovalo kontinuiranom usponu kuće Antipatra I. Idumejskog (113./114.–43.), utemeljitelja Herodijeve dinastije i oca Heroda Velikog. Prema Suetoniju: kada je Cezar ubijen, Židovi su ga oplakivali više nego bilo koji drugi narod, i još dugo su nastavili plakati nad njegovim grobom.

Julijevsko-klaudijevci su tako nazivani zbog toga što su članovi te dinastije potjecali iz obitelji Julija i Klaudija. August je rimskog pjesnika Vergilija (70.–19.) zadužio neka napiše poznati latinski ep, "Eneidu", koja je julijsko-klaudijevsku dinastiju legitimirala kao potomke osnivača Rima, heroja, kao i bogova Rima i Troje. Po uzoru na Homerovu "Ilijadu" i "Odiseju", tako i "Eneida" prati život  trojanskog izbjeglice Eneja, koji se bori da ispuni svoju sudbinu i stigne u Italiju, gdje su njegovi potomci Romul i Rem trebali osnovati grad Rim. Slijedeći tipične epove o umirućim bogovima, Eneja silazi u podzemni svijet, gdje razgovara s duhom svog oca, te mu se nudi proročka vizija sudbine Rima. Eneja je bio sin princa Anhiza i božice Afrodite (Venera). Enejin otac bio je prvi rođak trojanskog kralja Prijama, a obojica su bili unuci Ila, osnivača Troje. Julijanci su svoje ime dobili od Iulusa ili Jula, također poznatog kao Ascanius, sina trojanskog junaka Eneje. Također se smatra kako ime "Ascanius" potječe od Ashkenazi, ili Ashkuza, imena koje su Skitima dali stari Akađani. Nakon Trojanskog rata, Ascanius je pobjegao u Latium u Italiji, te je imao ulogu u osnivanju Rima, kao prvi kralj Alba Longe.

Trojanci su potekli od Dardana, sina Zeusa i Plejade Elektre, jedne od sedam kćeri titana Atlasa. Dardan se ponekad brkao sa kraljem Skita (imao isto ime). Bio je otac Idaeje, druge žene Fineja, kralja Salmidesusa u Trakiji. Idaein muž je bio slijepi prorok Phineus, mučen Harpijama, i na njega su Jason i Argonauti naišli u potrazi za Zlatnim runom, kada su se iskrcali u Trakiji. Najmanje jedan prijevod Josipovih "Antikviteta" prevodi ime Dara (Darda) kao "Dardanos." Darda, ili Dara, naveden je u Postanku 38, kao sin Judina sina Zeraha - istog onog Zeraha koji je primio grimizni konac na zapešće. Rimske i grčke legende tvrdile su kako je Zeus bio Saturnov sin, zvan Kronus. Prema Sanchuniathonu, starom feničkom povjesničaru: "Kronus, kojega su Feničani zvali Izrael, imao je sina Jehuda."

Rimski sestercij koji prikazuje Kaligulu, oko 38. godine. Na poleđini su prikazane tri Kaliguline sestre: Agripina, Druzila i Julija Livilla, s kojima je, prema glasinama, Kaligula bio u incestuoznoj vezi.

Kaligula (12. – 41.), suradnik Antioha IV. (17. – 72.), posljednjeg kralja Komagene, bio je pod utjecajem babilonske ili mitraističke tradicije štovanja kralja, kao utjelovljenja boga Sunca, kulta koji je pokušao provesti po Rimskom Carstvu. Plan, po kojem se kip njega smoga kao Zeusa postavi u Svetinju nad svetinjama, u židovskom hramu u Jeruzalemu, zaustavljen je tek nakon intervencije Kaligulina osobnog prijatelja, Heroda Agripe, judejskog kralja. Herod Agripa bio je kralj kojega nazivaju "Herodom" u Djelima apostolskim, u Bibliji. Bio je unuk Heroda Velikog, sin Aristobula IV. i Berenike, te brat Herodijade. Djela apostolska, poglavlje 12 (Djela 12:1-23), izvješćuju kako je progonio jeruzalemsku crkvu, dao je ubiti Jakova, sina Zebedejevog, i zatvoriti Petra u vrijeme Pashe. Nakon ubojstva Kaligule, 41. godine, Agripin savjet je pomogaou usponu cara Klaudija (10. pr. Kr. – 54. godine), koji je bio unuk Marka Antonija i Oktavije. Klaudije je, na kraju, postavio Heroda Agripu za guvernera Judeje. Godine 54., nakon Klaudijeve smrti, naslijedio ga je njegov pranećak Neron (37.–68.), posljednji iz julijevsko-klaudijevske loze.

Neron kruni Tiridata I. od Armenije (63. g.)

Nakon Klaudijeve smrti i tijekom političkih sukoba unutar Armenije, partski kralj Vologases I. (pra-praunuk Antioha I. od Komagene) postavio je vlastitog brata Tiridata I., na armensko prijestolje. To je uvijek dovodilo do sukoba, zato što je Rim, a ne Parta, imao pravo na odabir armenskog nasljednika. Tijekom sljedećih nekoliko godina, rimske legije, predvođene generalom Corbulom, napale su Armeniju i dvije su se sile borile u gotovo bezizlaznoj situaciji. Od 59. do 63. godine su Rimljani postavili Tigrana VI. za kralja Armenije. Tigran je bio sin Aleksandra, unuk Heroda Velikog. Majka mu je bila praunuka Marka Antonija i Antonije. Ali, baš poput svog oca i strica po ocu, te vlastitog sina, Tigran je bio otpadnik od judaizma. Sin Tigrana VI. bio je Aleksandar od Cilicije, koji je oženio Jotapu iz Komagene, kćer Antioha IV.

Do 63. godine se pregovaralo o mirovnom sporazumu, prema čemu bi Tiridat položio svoju krunu, čime bi se odrekao partskog prava koje ga je postavilo na prijestolje. Dogovoreno je da će otputovati u Rim, gdje će mu sam Neron dati pravo prijestolje, pod rimskom vlašću. Na krunidbi je Tiridat izjavio kako je došao "kako bi tebe [Nerona] štovao kao Mitru." U istom posjetu, prema Pliniju: Tiridat "Mag" je doveo maga sa sobom i "uveo ga [Nerona] u magične gozbe [misterijske obrede]."

Uz dinastije Commagene i Julio-Claudijevce, u ovu će mješavinu biti uvedena i treća linija, koja će imati značajku, ne samo u stvaranju mitraizma, već i u njegovom uključivanju u kršćanstvo. Ta je dinastija bila nasljednih svećenika-kraljeva Emese, današnjeg Homsa u Siriji. Emesa je bila poznata po svom Hramu Sunca, mjestu štovanja boga El-Gebala (ili Elagabala, izvedenica za Baala), koji je obožavan u obliku crnog kamena. Herod Agripa II., (27./28. – oko 92. ili 100.), sin Heroda Agripe, dao je svoju sestru Drusilu za ženu Azizu, kralju Emese. Prethodno je ona bila udana za Epifana, sina Antioha I. od Komagene. Međutim, Herod je naredio neka Epifan prihvati židovsku religiju, što je Epifan odbio. Azizus je, kako bi dobio Drusilinu ruku, pristao na obrezivanje. Kasnije se ipak razvela od njega, kako bi se udala za Antonija Feliksa, prokuratora Judeje. Herod Agripa II. je bio u intimnom prijateljstvu s povjesničarem Josipom Flavijem, nakon što mu je dao podatke za njegovu povijest, "Židovske starine".

Roger Beck pripisuje formulaciju Mitrinog kulta Epifanovom tastu, Tiberiju Klaudiju Balbilu, potomku Antioha I. od Commagene, i dvorskom astrologu rimskih careva Klaudija, Nerona i Vespazijana. Balbillus je također bio prefekt Egipta, te je bio voditeljem  muzeja i knjižnice u Aleksandriji. Balbil je, u vojnom svojstvu, pratio Klaudija na njegovom pohodu na Britaniju, 43. godine. Kada je komet prošao nebom, 60. ili 64. godine, signalizirajući time smrt velike ličnosti, Balbil je pokušao smiriti Neronove strahove da se radi o njemu, tako što mu je rekao da je uobičajeno rješenje ubojstvo uglednih građana, čime se udovoljilo bogovima. Neron se složio, ubivši tako mnoge plemiće. Balbil ima još dva imenjaka među emesenskim svećenicima-kraljevima: Elagabala u Rimu, Tiberije Julije Balbil i njegov rođak, Tit Julije Balbil, koji je živio u drugoj polovici drugog stoljeća. 

Rimsko uništenje jeruzalemskog hrama 70. godine, Francesco Hayez (1867.)

Obitelji mitraističke krvne loze također su pridonijele rimskom pokušaju gušenja židovske pobune i kulminirala je zauzimanjem Jeruzalema. Pod rimskom okupacijom, iako je pobuna bila sporadična, nemiri među Židovima u Palestini su bili česti. Godine 67. je budući car Vespazijan i njegov sin Tit, stigli s Petnaestom apolonskom legijom, koja se borila protiv Parta u Armeniji, i zauzeli Galileju. Jeruzalem je pao 70. godine; prema Josipu: 97000 Židova je zarobljeno. Jeruzalem je uništen, sam Hram opljačkan, a sveti sadržaj Svetinje nad svetinjama je odnesen u Rim.

Tit odnosi blago iz jeruzalemskog hrama

Petnaestu apolonsku legiju (Legio XV Apollinaris) je izvorno osnovao Julije Cezar, 53. godine prije Krista, ali je uništena u Africi. Ponovno ju je osnovao, oko 40.-te godine prije Krista, Cezarov nasljednik, Oktavijan (August), koji je odabrao ime Apollinaris, jer je obožavao Apolona iznad svih drugih bogova. Nakon svoje kampanje gdje je ugušila židovsku pobunu, Apolonska legija pratila je Tita u Aleksandriju, gdje su im se pridružili novi regruti iz Kapadocije.

Čini se kako je to bila čudna mješavina nekoliko elemenata. Nakon što je  15. legija prebačena u Njemačku, podigli su prvi hram posvećen Mitri na obalama Dunava.

Saveznici Rimljana pri suzbijanju židovske pobune također su uključivali: Heroda Agripu i Antioha VI, od Commagene, Sohema iz Emese (brata Gaja Julija Aziza), koji je bio prvi muž herodijanske princeze Drusile. Osim toga, kao što je primijetio Roger Beck, komagenski vojni elementi, pod kraljevskim zapovjedništvom, također su bili angažirani u gušenju židovske pobune, te su bili u velikom opsegu u kontaktu s rimskim legionarima i drugim postrojbama, uključujući one jedinice identificirane među ranijim nositeljima novog misterioznog kulta, poput Petnaeste Apolonijeve. Prema tome, prema Becku: "... Mitrini misteriji razvijeni su unutar podskupa ovih komagenskih vojnika i obiteljskih čuvara, te su ih oni prenosili na različitim točkama kontakta, svojim kolegama u rimskom svijetu."

Rimljani grade rampu tijekom opsade Masade

Prema rimskom povjesničaru Cassiusu Dionu: nakon što je Hram uništen 70.-te godine, bogoslužje koje je nadzirao Veliki svećenik je prestalo. Brdo hrama bilo je prekriveno ruševinama. Poganski hram posvećen Jupiteru je izgrađen kada je Hadrijan (76.–138.) postao Cezar. Hadrijan je postavio dva kipa na brdo: jedan Jupitera, a drugi sebe. Osim toga, Hadrijan je potpuno protjerao Židove iz Jeruzalema, dopustivši im ulazak u grad samo na post Tisha B'Av (deveti dan lunarnog mjeseca Av), dan žalosti zbog uništenja Prvog i Drugog židovskog hrama. Čini se kako je to izazvalo drugu židovsku pobunu, s namjerom ponovnog zauzimanja Jeruzalema i obnove Hrama. Kao odgovor, Rim je poslao šest punih legija s pomoćnim jedinicama, uz dodatno moguće i slabije opremljenih do šest legija, koje su konačno uspjele slomiti ustanak. Prema Josipu: opsada Masade, velikog brda u današnjem Izraelu, od strane rimskih trupa, tijekom 73. i 74. godine, a na kraju Prvog židovsko-rimskog rata, završila je masovnim samoubojstvom 960 pobunjenika, Sicariija, koji su se tamo skrivali.

Sveti Pavao na putu za Damask, Hans Speckaert (oko 1570. i 1577.)

Sveti Pavao 

Kršćanstvo je izvorno bilo židovski reformistički pokret. Kao što je sam Isus potvrdio u Mateju 5:17: "Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke; nisam došao ukinuti ih, nego ispuniti." Kršćanstvo je postalo novom religijom tek kada ga je sveti Pavao transformirao u varijantu misterijalnih kultova (oko 5. – oko 64. ili 67). Pavao je došao u sukob s Isusovim neposrednim sljedbenicima, koji su činili ranu jeruzalemsku crkvu. Bili su poznati i kao Nazarećani, a predvodio ih je Jakov, "brat Gospodnji", i strogo su slijedili zakone ortodoksnog judaizma. Pavlovo odbacivanje židovskog zakona se uglavnom odnosilo na zahtjev obrezivanja. Robert Eisenman, dobro poznati stručnjak za svitke s Mrtvog mora, nagađa kako je pri guranju ovog pitanja, Pavao djelovao u službi Herodove kuće, za koju je obrezivanje bilo posebna prepreka širenju dinastičkih saveza s nežidovskim obiteljima.

Prema Eisenmanu: niz događaja, uz nekoliko sumnjivih slučajeva, čini se, potkrepljuju tvrdnju kako je Pavao, izvorno nazvan Savao, bio agentom Herodove kuće. Eisenman također ističe kako se u Josipu spominje član Herodijanske obitelji po imenu "Saulus", što nije bilo uobičajeno ime u tom razdoblju. Ovaj Saulus nije samo posrednik između “moćnika [Herodovaca], glavara farizeja, glavara svećenika i svih onih koji su željni mira”, drugim riječima, mira s Rimljanima, nego ga Josip Flavije također opisuje kao “Agripina rođaka”. Isto tako, u Rimljanima 16:11, Pavao piše: "Pozdravite Herodiona, moga rođaka."

Bertil Gärtner prati paralele između masonskih slika učenja svetog Pavla i esenskih tekstova, primjeće kako se Pavao usporedio s "vještim graditeljem", koji je "postavio temelje ovoj duhovnoj građevini." Evanđelje po Ivanu ima brojne gnostičke utjecaje, a prema Timu Eskoli u "Messiah and the Throne: Jewish Merkabah Mysticism", kršćanska teologija i diskurs također su bili pod utjecajem ranog kabalističkog misticizma. Hyam Maccoby u "Mitotvorcu" predlaže kako je Pavao sintetizirao judaizam, gnosticizam i misticizam, kako bi stvorio kršćanstvo kao kozmičku religiju spasitelja. Alan Segal i Daniel Boyarin smatraju Paulove izvještaje, o njegovom iskustvu obraćenja i njegovom usponu na nebo, kao najranije izvještaje (u prvom licu) mistika Merkabe, u židovskoj ili kršćanskoj književnosti. U "Pavlu obraćeniku", Segal pokazuje kako Pavao intenzivno koristi jezik Merkabe, kao što je npr. navod da će vjernici biti promijenjeni u Kristovu sliku; kao što su onda vjerovali židovski mistici i za koje je gledanje u Božju slavu pripremilo put za preobrazbu u njegovu sliku.

Valentinus, vođa Valentinijanaca, vodećih među ranim gnostičkim sektama, tvrdio je kako je od Teude, Pavlova učenika, primio inicijaciju u tajnu doktrinu o Bogu. Ova tajna mudrost, koju je Pavao poučio samo nekolicinu odabranih, otkrila je kako je Bog, onaj koga većina kršćana neuko štuje kao Stvoritelja, zapravo samo slika pravog Boga. Prema Valentinu, ortodoksni propovjednici su pogrešno pripisali Bogu ono što se zapravo odnosi na Demijurga. Tko god postigne ovu gnozu, spreman je primiti tajni sakrament koji se zove otkupljenje, što znači "oslobađanje", ili oslobođenje od moralnih obaveza. Elaine Pagels ističe u "The Gnostic Paul":

"Umjesto da odbacuju Pavla kao svog tvrdoglavog protivnika, Naaseni i Valentinijanci ga štuju kao jednog od apostola koji je, iznad svih ostalih, i sam bio gnostički inicijator. Valentinijanci, posebno, tvrde da njihova tajna tradicija nudi izravan pristup Pavlovom učenju mudrosti i gnoze. Prema Klementu, “oni kažu da je Valentin bio Teudin slušatelj, a Teuda, zauzvrat, Pavlov učenik.”

Pavao je uskrslog Isusa shvaćao kao mističnu figuru, arhetipskog čovjeka. Izvorni čovjek, ili Arhetipski čovjek, koji je nastao prije ljudskog ili zemaljskog čovjeka, prava je slika Boga, početak stvaranja i njegov Gospodar. Paul kaže:

"Tako je zapisano: "Prvi čovjek Adam posta živa duša"; posljednji Adam, duh životvorni. Nije prvo došlo duhovno, nego prirodno, a nakon toga duhovno. Prvi čovjek bijaše od praha zemaljskog, drugi čovjek od neba."

Pavlova skrivena mudrost je povezana s tajnim misterijem Sofije, odnosno s mukom, padom i obnovom Sofije; uzorom muke, raspeća i uskrsnuća Krista:

"Međutim, mi govorimo mudrost [Sofiju] među onima koji su savršeni; ali, ne i mudrost ovog doba [Aeon], niti Arkona ovog doba, koji dolaze u ništa. Ali, mi govorimo Božju mudrost u misteriju, čak i skrivenu mudrost koju je Bog unaprijed odredio [u prisutnosti] Eona [Božanskih bića koja prebivaju s Ocem u Pleromi] u slavu; što nitko od Arhonata ovog doba nije znao, jer da su to znali, ne bi razapeli Gospoda slave."

Smrt Simona Magusa, nepoznati autor (1493). Iz Nürnberške kronike.

Riječ Eoni ima mnogo značenja na grčkom, uključujući: starost, prostor ili duhovno biće, koje upravlja golemim prostorom ili dimenzijom, bilo na nebu (Pleroma) ili ispod. Prema Valentinijanskoj teološkoj školi, koja je svoje učenje naslijedila od Pavla, Eon ovog Kozmosa odnosi se na boga uzurpatora, zvanog Demijurg, zlog boga stvoritelja, biblijskog Jahvu. Valentinijanski teolozi tvrdili su kako su, prema Pavlu, dijelovi Mojsijevog zakonika i Starog zavjeta sadržavali uredbe koje potječu od boga uzurpatora, a ne od Najvišeg Boga, kojega su identificirali kao Isusovog Oca. Archon je grčka riječ za vladara, dok "vlast zraka" poistovjećuju s đavlom kod Valentinijaca. Arhont je u prvom i drugom stoljeću bio poznat pod mnogim imenima, uključujući: Ialdabaoth, Saclas ili Sammael.

Sumnjivo: nakon što je Pavao bio uhićen u Jeruzalemu i spašen iz zavjere koja mu je radila o životu, lokalni rimski poglavar ga je  prebacio u Cezareju, gdje mu je suđeno pred Antonijem Feliksom, prokuratorom Judeje, koji je također bio blisko povezan s Herodijancima. Felix se oženio Drusillom, nakon što se ona razvela od Azizusa. Felix, koji je bio na glasu kao vrlo okrutan i požudan čovjek, izvorno je bio rob. No, Cezar ga je oslobodio i unaprijedio za guvernera Judeje, 52. godine, gdje je i ostao na dužnosti do 58. godine. Feliks je prvo bio oženjen drugom Drusilom, kćerkom kralja Ptolemeja od Mauretanije, unukom Marka Antonija i Kleopatre, prije ove kasnije Drusille. Služeći Feliksu, ovu drugu Drusillu je uvjerio neka napusti svog muža zloglasni Simon Magus, koji je bio samaritanski čarobnjak i obraćenik na kršćanstvo, i koji se smatra prvim kršćanskim gnostikom. Krstio ga je Filip Evanđelist, čije je kasnije njegovo suočavanje s Petrom je zabilježeno u Djelima.

Apostol Pavao na suđenju, Nikolaja Bodarevskog (1875). Herod Agripa II. i njegova sestra Berenika sjede na prijestoljima.

Dakle, nakon neuspješne zavjere 40 Židova da ubiju Pavla; Rimljani su ga noću, u pratnji dvjesto vojnika, odveli Feliksu u Cezareju. Prije Feliksa su Pavla samo pitali iz koje je provincije došao. Pet dana kasnije, pojavili su se članovi Velikog vijeća, te su iznijeli optužbe koje je Pavao zanijekao. Feliks je odgađao postupak, sve dok Klaudije Lizije, kapetan rimskih trupa u Jeruzalemu, nije mogao doći dati svoj iskaz. Nakon nekoliko dana, Felixova žena, Židovka Drusilla, htjela je vidjeti i čuti Pavla. Pavao se pojavio i izrekao evanđelje Feliksu i Drusili. Felix je drhtao, ali se nije pokajao. Felix i Drusilla kasnije bi često slali po Paula, te bi razgovarali s njim. Felix je tražio mito od Paula, pa ga nije oslobodio. Pavla je držao kao zatvorenika u Cezareji 2 godine, u kućnom pritvoru; sve do dolaska novog namjesnika, Festa. Fest je organizirao neka Pavao iznese svoj slučaj Herodu Agripi II. i njegovoj sestri Berenici, pred kojima je Pavao iskoristio svoje pravo da se kao rimski građanin “požali Cezaru”. Naposljetku, Pavao i njegovi suputnici su otplovili u Rim, gdje se Pavlu trebalo suditi za njegove navodne zločine.

Odrubljivanje glave svetog Pavla, Enriquea Simoneta (1887.)

Eisenmen napominje kako je vrlo malo vjerojatno da bi Pavao mogao čudesno pobjeći, bez potpore Herodijanaca i njihovih rimskih sponzora. Kao, npr. kod napada na Pavla u Hramu, kao i njegovog spašavanja od strane rimskih vojnika, koji su svjedočili događajima iz tvrđave Antonije. Ovdje se također spominje Pavlov nećak, vjerojatno i sestra koja živi u Jeruzalemu, ali gotovo sigurno, kao i Pavao, ima rimsko državljanstvo. Njih dvoje ga upozoravaju na zavjeru od strane "revnitelja Zakona", u namjeri da ga ubiju. Bez nečije intervencije, Pavao nikada ne bi mogao uživati ​​u zaštiti koju je imao u Cezareji, niti bi uspio otputovati za Rim u takvoj sigurnosti.

Prema nekoliko crkvenih otaca i apokrifnim knjigama: Pavlu je odrubljena glava u Rimu po Neronovom nalogu.

Mitraizam

Misterijski kultovi grčko-rimske antike uključivali su: Eleuzinske misterije, Dionizijeve misterije i Orfičke misterije. Mitraizam, također poznat kao mitrički misteriji, bila je rimska misterijska religija, koja je bila usredotočena na boga Mitru. Iako je mitraizam bio inspiriran perzijskim štovanjem Mitre i kultom koji se pripisuje Zoroasteru, i dalje se raspravlja o razini kontinuiteta između perzijske i grčko-rimske prakse. Misteriji, čije je središte izgleda bilo u Rimu, bili su vrlo popularni među rimskom vojskom, tijekom prvog do četvrtog stoljeća. Također, bili su popularni u cijeloj zapadnoj polovici carstva; pa, sve do juga, rimske Afrike i Numidije; sjevera i rimske Britanije, te u manjoj mjeri i u rimskoj Siriji na istoku.

Štovatelji Mitre, koji su često uspoređivani s ranim oblikom masonerije, imali su složen sustav od sedam stupnjeva inicijacije i zajedničkih ritualnih obroka. Inicijati su sebe nazivali syndexioi - oni koji su "ujedinjeni rukovanjem". Sastajali su se u podzemnim hramovima, sada nazivanim mitreja, a koji su preživjeli u velikom broju. Kultne scene iz mitreja prikazuju Mitru kako nosi frigijsku kapu i kako se rađa iz stijene, kolje bika i dijeli gozbu s bogom Solom (Sunce). Pas i zmija dopiru do krvi. Škorpion hvata bikove genitalije. Gavran leti uokolo ili sjedi na biku. Tri klasja pšenice se vide kako izlaze iz bikovog repa, ponekad i iz rane. Dvojica bakljonoša stoje s obje strane, odjeveni poput Mitre: Cautes s bakljom usmjerenom prema gore i Cautopates s bakljom usmjerenom prema dolje. Mitra se često spaja s božicom Anahitom. Ostale figure uključuju Saturn i Jupiter, a vrlo su istaknuti i simboli zviježđa Zodijaka. Nakon klanja bika, Mitra se bikovim mesom gostio s bogom sunca Heliosom, koji se uspinje na nebo vozeći svoja kola, koja vuku četiri konja.

Znanstvenici nisu olako prihvatili Speidelovu teoriju kako je je Mitra zviježđe Orion. U prilog svojoj teoriji, Speidel ističe kako  Manilius govori za Orion: "Pod njim, kao njihovim vođom, zviježđa kruže cijelim nebom." Također, prema Porfiriju, ocrtavajući vjerovanja koja je povezivao s misterijama Mitre: "...Mitra je smješten blizu nebeskog ekvatora, shvaćajući da su sjeverni dijelovi s njegove desne, a južni s njegove lijeve strane.” Orion, pas, gavran, čaša, zmija i klasje, bila su zviježđa duž ekvatora, između Bika i Škorpiona. Životinje koje okružuju scenu predstavljaju zla stvorenja, tj. Ahrimana koji guta životvornu energiju koja izlazi iz Bika, kao i četiri elementa. Gavran lebdi iznad njih, zmija klizi u blizini, škorpion napada bikove genitalije, a pas skače na bikovu ranu. U nekim slučajevima je i lav dodan u scenografiju, dok zmija klizi prema šalici. Bakljonoše, povezane s Bikom i Škorpionom, povezane su s ljetom i zimom.

Tauroktonija ("ubijanje bika") je moderno ime pridodano središnjim kultnim reljefima rimskih mitrijskih misterija.

Dok su navodno potjecali od zoroastrijskih magova, misteriji Mitre, kako su se prakticirali tijekom rimskog razdoblja, također su posuđeni od Platonove filozofije, pri razvoju svojih obreda i simbola. Prema Encyclopedia Britannica:

"Mit su protumačili rimski mitraisti u smislu platonske filozofije. Žrtvovanje se dogodilo u pećini, slici svijeta, kao u usporedbi s pećinom u Platonovoj Republici. Sam Mitra izjednačen je sa tvorcem (demijurgom) Timeja: nazivan je "demijurgom i ocem svih stvari", poput platonskog demijurga. Četiri elementa, zdjela za miješanje, stvaranje vremena i napad zlih životinja na novorođeno stvorenje dobro su poznata obilježja Timeja. Mitraističko učenje o duši blisko je povezano s mitom o stvaranju i s platonovskom filozofijom. Kao u Timeju, čovjekova je duša sišla s neba. Prešao je sedam sfera planeta, preuzimajući njihove mane (npr. one Marsa i Venere) i konačno je uhvaćen unutar tijela. Čovjekova je zadaća osloboditi svoj božanski dio (dušu) okova tijela i ponovno se uzdići kroz sedam sfera u vječno, nepromjenjivo carstvo fiksnih zvijezda. Ovo uzdignuće na nebo predočio je sam Mitra, kada je napustio zemlju u kočiji boga sunca."

Čini se kako je mitraizam bio kombinacijom zurvanitskog zoroastrizma i kaldejske astrologije, usredotočeno na štovanje Mitre, koji je svojom asimilacijom s Belom, postao umirućim bogom. Stoga se povezivao s povratkom plodnosti u proljeće, kao što je predstavljeno u najčešćem prizoru mitraizma, gdje je Mitra prikazan kako ubija bika, iz čijeg repa i iz rane izlaze pšenični štapići. U biti, Mitra je lik spasitelja, koji, nakon velikog požara svijeta i na kraju Velike godine, ponovno stvara kozmos kroz žrtvu Bika. Ubijanje bika poznato je i u Avesti, gdje na kraju vremena, Saoshyant, zoroastrijski spasitelj, pomaže Dobru u pobjedi nad Zlom. Kada mrtvi ustanu iz svojih grobova, prema Bundahishnu, Spasitelj će ubiti veličanstvenog bika i onda poslužiti čovječanstvu ambroziju, pomiješanu od njezine masti i soka Haome.

Obično u mitraističkoj ikonografiji, rep bika završava klasjem i iz bikove prolivene krvi niču prvi klasovi i grozdovi, dok iz njegovih genitalija izlazi sveto sjeme, koje se prima u zdjelu za miješanje. Šalica, ili zdjela za miješanje, jest sazviježđe Krater, i sveta zdjela misterija, iz koje inicijant pije opojno vino, ili krv boga, kako bi upio znanje o skrivenim stvarima. Isto tako, dionizicima i orfičarima je Dioniz bio vinova loza, a Bakanalci su primili njegovu božansku prirodu u čaši. Šalica je posuda koja je prvi put opisana u Platonovom Timeju, u kojoj su četiri elementa pomiješana kako bi se stvorio svemir. Nadalje, prema Makrobiju:

"Platon govori o tome u Fedonu i kaže kako se duša vuče natrag u tijelo, požuruje je nova opijenost, želeći okusiti svježi gutljaj prelivanja materije, pri čemu se opterećuje i vraća [na zemlju]. Kozmički krater oca Libera [Dioniza] jest simbol ove misterije; i to je ono što su stari zvali Rijeka Lethe, dok Orfičari govore da je Otac Liber bio Hilični Um."

Bakanalije - rijedak otisak na pergamentu. Rane 1900.-te, umjetnik nepoznat (kolekcija umjetnice Michele Castagnetti, LA)

Lijevo: Prikaz događaja iz mita o Faetonu, na reljefu u mitreju u Dieburgu. Desno: podni mozaik sinagoge Beth Alpha, blizu Beit She'ana.

Dionizijski simbolizam vinske čaše, svete zdjele koja nosi krv boga, poznat u mitraizmu i drugim mističnim sustavima, bio je snažno prisutan u ranoj židovskoj umjetnosti sinagoga. Kao što je istaknuo Edwin Goodenough, u svom klasičnom djelu, "Židovski simboli u grčko-rimskom razdoblju": simboli vina bili su najistaknutiji od svih vrsta, uključujući scene berbe, vinovu lozu, grozdove, vinsku čašu, ili čaša kao fontanu, i stoga: “…bilo je jasno kako imamo veliku količinu židovske umjetnosti iz tog razdoblja, i da je ta umjetnost bila detaljno dionizijska, doista je imala isti rječnik dionizijskog prosuđivanja, kao onaj koji su koristili rani kršćani.” Središnja slika drevnih sinagoga je bila prikaz kruga zodijaka, koji je sadržavao segmentirane prstene unutar kvadrata, s figurama koje su predstavljale godišnja doba u kutovima, dok je u središtu Helios koji jaše kočiju koju vuku četiri konja.

Celsus, rimski pisac iz drugog stoljeća je usporedio sustav mitraizma s Platonovim vjerovanjem kako se duše uzdižu kroz planete. Tako je Celsus objasnio:

"Te su istine nejasno predstavljene učenjem Perzijanaca i misterijom Mitre, koji je perzijskog podrijetla. Jer u potonjem postoji simbol dviju orbita na nebu, od kojih je jedna orbita fiksnih zvijezda, a druga koja je dodijeljena planetima, i prolaska duše kroz njih. To je simbol. Postoje ljestve sa sedam vrata i na njihovom vrhu osma vrata. Prva vrata su od olova, druga od kositra, treća od bronce, četvrta od željeza, peta od legure, šesta od srebra, a sedma od zlata. Prvu povezuju s Kronosom (Saturnom), uzimajući glavnu riječ za upućivanje na sporost zvijezde; drugu s Afroditom (Venera), uspoređujući je sa svjetlinom i mekoćom kositra; treću sa Zeusom (Jupiterom), kao vratima koja imaju brončanu bazu i koja su čvrsta; četvrto s Hermesom (Merkur), jer su željezo i Hermes pouzdani za sve poslove, zarađuju i vrijedni su; peto s Aresom (Mars), vratima koja su kao rezultat mješavine onda i neujednačena, različite kvalitete; šesta s Mjesecom kao srebrna vrata; i sedma sa Suncem kao zlatnim vratima. Ovi metali sliče njihovoj boji."

Alkemijski proces stvaranja kamena mudraca, prema Zosimu je: "Mitrin misterij, neprenosivi misterij."  U biti, alkemičari su koristili jezik kemijskih postupaka kao alegoriju. Pretvaranje olova u zlato je impliciralo pročišćenje duše uklanjanjem uzastopnih razina nečistoće; počevši od olova, koje je, prema mitraističkom sustavu opisanom od Celsusa, prva vrata, planeta Saturn, zatim uzdižući se kroz šest drugih planeta, uz kulminaciju u Suncu, simboliziranom zlatom. Stoga, kao što je tvrdio Lindsay, objašnjavajući alkemiju, prema sustavu koji je popularizirao Numenius: "Smatralo se da duša u svom usponu vraća kvalitete koje je apsorbirala u svakoj fazi svog silaska. Stoga je svako zaustavljanje bilo neka vrsta transmutacije u smislu relevantnog metala; nakon sedme promjene je došlo upijanje u svjetlosno blaženstvo osme sfere. Nakon što je sišla iz prisutnosti Ahura Mazde, niskim putem vrata Rakova, duša je otišla uz visoka vrata Jarca.”

Origen, koji je imao na raspolaganju dijagrame ofita, uspio je potvrditi Celzovu usporedbu sedam arhonata ofitskih gnostika s učenjima mitraizma. Prva četiri oblika približno su slična četirima stvorenjima iz Ezekielove vizije. Prvi je u liku lava i izjednačen je s arkanđelom Mihaelom; drugi je bik izjednačen sa Surielom; treći je bio zmija koja je “strašno siktala” i izjednačen je s Rafaelom;  četvrti je u obliku orla i izjednačen je s Gabrijelom.

Mitra s lavljom glavom (Leontocephalus), koji odražava Ezekielova stvorenja, stoji na "kotaču unutar kotača"

Najviša tajna misterija, prema Cumontu, jest identitet Mitre kao Leontokefalusa, figure lavlje glave s dva para krila i razdijeljenih stopala, koji stoji na globusu s dva kruga koji se presijecaju, i obavijen je zmijom. Slike su kombinacija "stvorenja" iz Ezekielove vizije Božjeg prijestolja. U konačnici, rezervirano je za najviše rangirane članove misterija, i predstavljaju krajnji misterij. Odnosno, Leontocephalus je predstavljao Saturna, koji je izjednačen s Mitrom, Zurvanom i Ahrimanom, Fanom i Hadom (bogom podzemnog svijeta) - svi zajedno kao jedan bog. Makrobije je zabilježio kako, prema Orfeju: "Jedan Zeus, jedan Had, jedno Sunce, jedan Dioniz." Prema Ptolomeju, ljudi Perzije i Mezopotamije, "obožavaju zvijezdu Afrodite [Veneru], nazivajući je Izis, a zvijezdu Kronosa [Saturn] kao Mitra Helios." Saturn je također štovan kao Zurvan, među drevnim heretičkim zoroastrijskim magima,  poznat kao "noćno Sunce", i izjednačen s Kronosom. "Pluton, rimski ekvivalent Hada", objasnio je Porfirije, "je Sunce koje ide ispod zemlje i putuje oko nevidljivog svijeta...". U Mitrinim misterijama, kao i u alkemiji, Saturn je predstavljen olovom, gdje započinje uspon mistika, odnosno njihova transmutacija, a koji završava sjedinjenjem sa "Suncem", što je izjednačeno sa  umirućim bogom, ili Luciferom.

Posljednja večera Juana de Juanesa (oko 1562.)

Sin Božji

Unatoč činjenici da su rani kršćani odbacili učenja gnosticizma kao krivovjerje, mnoge od njihovih ideja su na kraju apsorbirane u glavnoj Crkvi. Kršćanstvo se pojavilo u vrijeme kada su misteriji bili na vrhuncu svoje popularnosti, te, iako je izvana odbacilo poganstvo, apsorbiralo je nekoliko njegovih koncepata koje su proizašli iz misterija, a racionalizirali su ih rani crkveni oci svojim pristajanjem na neoplatonsku filozofiju. Prema Anthonyju Buzzardu: "Miješanje hebrejskog i grčkog načina razmišljanja prvo je pokrenuto u drugom stoljeću priljevom helenizma preko crkvenih otaca, čiju su teologiju obojili platonisti Plotin i Porfirije." U biti, kao što su znanstvenici primijetili, tradicionalna kršćanska ortodoksija, iako tvrdi da svoju doktrinu izvodi iz autentičnih izvora, zapravo je amalgam biblijskih tema i neoplatonizma.

Racionalizaciju kršćanstva platonskom filozofijom je započeo Justin Mučenik (oko 100.–165.). Međutim, Justinovo obraćenje nije značilo napuštanje filozofskog istraživanja. Naprotiv, na kršćanstvo je gledao kao na “pravu filozofiju”. Platonov transcendentni neshvatljivi Bog je Bog Biblije, a on je pretpostavio kako su židovski spisi morali biti dostupni Platonu i grčkim filozofima. Utjecaj platonističke filozofije postaje vidljiv u teologiji Justina Mučenika. On koristi koncept božanskog Logosa da bi objasnio kako se transcendentni Otac svega nosi s inferiornim, stvorenim poretkom stvari. Sin-Logos je neophodan, jer posreduje između vrhovnog Oca i materijalnog svijeta. Božanski je Logos nadahnjivao proroke i bio prisutan u Isusu Kristu. Justin inzistira na tome da je Logos "drugi od" Oca, proizašao iz Oca u procesu koji ne umanjuje biće Oca, ali na način onako kako jedna baklja može biti upaljena iz druge.

Klement Aleksandrijski (oko 150.–oko 215.), veliki protivnik gnosticizma, bio je uvjeren da, budući da je Bog zasadio sjeme istine u sve ljude, ima mnogo toga što se može naučiti iz platonske metafizike, stoičke etike i aristotelovske logike. Malo je značajnih podataka o Klementovu ranom životu. Klementa je na kršćanstvo preobratio njegov posljednji učitelj, navodno bivši stoički filozof i prvi zabilježeni predsjednik kršćanske katehetske škole u Aleksandriji. Klement je naslijedio svog mentora na čelu škole i postao intelektualnim vođom aleksandrijskih kršćana. Uvelike se oslanjao na Filona; slijedio je i Filona i Justina Mučenika, tvrdeći da su grčki filozofi plagirali svoja učenja od Mojsija.

Klementov nasljednik na čelu katehetske škole u Aleksandriji je bio Origen (oko 184. – oko 253.). On je, prema Porfiriju, pohađao predavanja Amonija Sakasa, Plutarhovog i Plotinovog učitelja. Origen je napisao djelo pod naslovom "Stromateis", gdje je  pokušao protumačiti kršćanske pojmove platonskim jezikom. Prema Origenu: Bog nije prvo stvorio materijalni svijet, već carstvo duhovnih bića, koja su bila obdarena razumom i slobodnom voljom, ali ovisna o Stvoritelju. Kako bi objasnio pad, posudio je ideju od Filona Aleksandrijskog i sugerirao kako su duhovna bića postala "zasićena" obožavanjem Boga i pala zbog  zanemarivanja, postupno se okrećući od Boga prema onome što je niže. Materijalni svijet nastao je kao rezultat ovog Pada.

Trojstvo je prihvaćeno u kršćanstvo kroz filozofiju Filona Aleksandrijskog, čija je formulacija Logosa, ili "Riječi", kao posrednika između Boga i stvorenja, izjednačenog s Mitrom, pomogla u postavljanju temelja za neoplatonizam, gnosticizam, kao i filozofski okvir ranih kršćanskih otaca. Anticipirajući kršćanski nauk, Filon je Logosa nazivao Prvorođenim Božjim Sinom, Božjim čovjekom, slikom Božjom i drugim iza Boga. Kao što je Filon opisao, jedan transcendentni Bog je bio izvan dosega običnog čovjeka, stoga je postojala potreba za posrednikom između Boga i čovjeka, pa je Krist tumačen kao Logos. Četvrto evanđelje Novog zavjeta, Evanđelje po Ivanu, također poznato i kao gnostičko evanđelje, spominje Isusa kao "Riječ", prevedeno s grčkog Logosa: "U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i Riječ bijaše Bog." Kasnije stoji: "I Riječ tijelom postade i nastani se među nama, i gledasmo slavu njegovu, slavu jedinoga rođena od Oca, puna milosti i istine.”

U stvari, Isus je postao umirući bog misterija, čija se smrt i uskrsnuće slavilo svakog proljeća, poznato kao Uskrs. Većina crkava odlučila je slaviti Uskrs umjesto židovske Pashe. Uskrs, od grčkog Eorestesa ili Astarte, praznik smrti i uskrsnuća, bio je usklađen s proljetnim obredima drugih suvremenih kultova i škola misterija. Smrt i uskrsnuće Atisa se službeno slavilo u Rimu dvadeset četvrtog i dvadeset petog ožujka, pri čemu se potonji smatrao proljetnim ekvinocijem, te je stoga bio najprikladniji dan za oživljavanje boga plodnosti, koji je bio mrtav ili spavao tijekom cijele zime. Slično su i drugi kršćanski praznici izjednačeni s poganskim svetkovinama. Festival svetog Jurja u travnju je zamijenio drevni poganski festival Parilia. Blagdan sv. Ivana Krstitelja u lipnju je istisnuo Ivanjsku svetkovinu. Blagdan Velike Gospe u kolovozu je istisnuo blagdan Dijane, a blagdan Svih svetih je nastavak stare poganske gozbe mrtvih.

Kršćanski autori, poput Justina Mučenika i Tertulijana, primijetili su sličnosti između kršćanstva i misterija, ali su tvrdili kako su misteriji bili demonski nadahnute imitacije pravog kršćanstva. Euharistija je modelirana kao adaptacija misterija kanibalizma, gdje je čaša Posljednje večere zdjela za miješanje ili čaša mitrijskih i dionizijskih misterija, koja sadrži krv boga. Izvorno spomenuta u Platonovom "Timeju", čaša se nalazi i u "Kaldejskim proročištima", neoplatonskom tekstu iz drugog stoljeća, te je izjednačena s Monadom u "Corpus Hermeticumu". Zosim je u petom stoljeću spominje kao simbol duhovnog krštenja ili inicijacije. Justin Mučenik: “Isus je uzeo kruh i… rekao: “Ovo činite meni na spomen, ovo je moje tijelo”; i, na isti način, uzevši čašu i zahvalivši, rekao je, “ovo je moja krv”; i dao im je… Što su zli đavli oponašali u Mitrinim misterijama, zapovijedali da se isto učini.”

Saturnalije Antoinea Calleta (1783.)

Saturnalije 

Kasnije Rimsko Carstvo slavilo je Dies Natalis of Sol Invictus, "Rođenje nepobjedivog sunca", 25. prosinca. Tome je prethodio rimski festival Saturnalije, koji je prema Jamesu Frazeru bio oponašanje drevnijeg babilonskog rituala Zagmuka. Rimski dramatičar Accius je pratio Saturnalije do starogrčkog festivala Kronia, posvećenog Kronu. Saturnalije su doživjele veliku reformu, 217. godine prije Krista, nakon što su Rimljani pretrpjeli jedan od svojih najtežih poraza od Kartage, tijekom Drugog punskog rata. Do tada se blagdan slavio po rimskom običaju (Mos maiorum). Nakon konzultacija sa sibilinskim knjigama, usvojen je "grčki obred" (sacra Greaco ritu) ili "grčki kultovi" (Greaca sacra), koji su uveli žrtvovanje, javni banket i povike "io Saturnalia", koji su karakterizirali ovo slavlje.

Prema rimskoj tradiciji, najstarija kolekcija sibilinskih knjiga, koja se ne smije brkati sa Sibilinskim proročištima, sastavljena je oko vremena Solona i Kira u Gergisu, na planini Idi, u Troadi. Iz Gergisa je zbirka prešla u Eritru, gdje je postala poznata kao proročište eritrejske Sibile. Čini se kako je upravo ta kolekcija našla put do Cumae, grčke kolonije u blizini Napulja, pa onda od Cumae do Rima. Kumejska Sibila je bila svećenica koja je predsjedavala apolonskim proročištem u Kumi. Zbog važnosti kumejske sibile u legendama o podrijetlu Rima, kodificiranim u Vergilijevoj "Eneidi", kumejska sibila je postala poznata među Rimljanima. Priča o tome kako je Lucije Tarkvinije Superbus, Tarkvinije Prisk, legendarni peti kralj Rima, koji je vladao od 616. do 579. godine prije Krista, došao do Sibilinskih knjiga - jedan je od poznatih mitskih elemenata iz rimske povijesti. Knjige su se čuvale u Jupiterovu hramu na Kapitolskom brežuljku, gdje su se koristile samo u hitnim slučajevima. Car August ih je preselio u Apolonov hram na Palatinu, gdje su ostale kroz veći dio preostalog carskog razdoblja.

U Makrobijevim "Saturnalijama": blizina Saturnalija dolazećem zimskom solsticiju dovodi do izlaganja solarnog monoteizma, vjerovanja kako Sunce (Sol Invictus), u konačnici, obuhvaća sva božanstva kao jedno. Saturnalije, koje su izvor Božića, slavile su se u čast Saturna, odakle i vuče porijeklo Djed Mraz. Blagdan se slavio žrtvovanjem u Saturnovom hramu, na rimskom forumu, i javnim banketom, praćenim privatnim darivanjem, kontinuiranim zabavama i karnevalskom atmosferom, koja je preokretala rimske društvene norme: kockanje je bilo dopušteno, gospodari su svoje robove posluživali za stolom. Uobičajeni običaj je bio  izbor "kralja Saturnalija", koji bi izdavao naredbe ljudima i predvodio veselje. Međutim, kako je izvijestio James Frazer, postojala je i tamnija strana Saturnalija. Npr. u Durostorumu na Dunavu, rimski vojnici bi između sebe birali čovjeka koji bi trideset dana bio Gospodar zla, nakon čega bi mu prerezali grkljan na Saturnovom žrtveniku.

Nicejski sabor, 325. godine

Sol Invictus

Julija Domna, kći Julija Basijana, kralja svećenika Emese, koji je potjecao od Gaja Julija Aleksija, sina Sohema iz Emese i Drusile iz Mauretanije, udala se za rimskog cara Septimija Severa (145.–211.). Oni su utemeljili dinastiju Severana, koja je vladala Rimskim Carstvom između 193. i 235. godine, tijekom razdoblja Rimskog carstva. Otprilike 217. godine je Filostrat sastavio "Apolonijev život" na zahtjev Julije Domne, koja je posjedovala dokumente koji su pripadali Damisu iz Ninive, učeniku i pratiocu Apolonija iz Tijane. Septimija Severa je naslijedio sin Karakala (188.–217.). No, 217. godine je Karakala ubijen i Makrin (oko 165.–218.) je stupio na carsko prijestolje. Njegova rođakinja, Julija Soaemias, kći sestre Julije Domne (Julije Maese), nije dopustila da uzurpator zauzme poziciju bez otpora. Zajedno sa svojom majkom Julijom, planirala je zamijeniti Makrina svojim sinom, Markom Aurelijem Antoninom, koji je prisvojio ime Elagabal. Godine 218. je Makrin je ubijen, a Elagabal (oko 204.–222.) postaje carem. Elagabal je Jupitera, poglavara rimskog panteona, zamijenio kultom Sola Invictusa, koji je bio usklađen s kultom Mitre. Herodijan pripovijeda da je Elagabal prisiljavao senatore neka gledaju dok je on plesao oko oltara svog božanstva, uz zvuk bubnjeva i činela, a na svakom ljetnom solsticiju je slavio veliki festival. Herodijanov opis snažno sugerira da je kult Emese bio inspiriran babilonskim festivalom Akitu. Njegova vladavina nije bila popularna i ubrzo se pojavilo javno nezadovoljstvo, jer je Elagabal stekao reputaciju među svojim suvremenicima po ekscentričnosti, dekadenciji i fanatičnosti.

Julija Domna i car Septimije Sever, uz njihove sinove, Geta (lice izbrisano) i Karakala

Lijevo: Rimski aureus koji prikazuje Elagabala. Na poleđini piše Sanct Deo Soli Elagabal (Svetom Bogu Sunca Elagabalu) i prikazuje zlatna kola s četiri konja koja nose sveti kamen hrama Emesa. Desno: Constantine Follis sa Solom Invictusom

Elagabala je naslijedio njegov rođak, Severus Aleksandar (208.–235.), posljednji rimski car iz dinastije Severana. Aleksandar i Elagabal bili su unuci Julije Maese, sestre carice Julije Domne. Smrću Severusa Aleksandra, od strane njegovih vlastitih trupa 235. godine, izbila je kriza trećeg stoljeća - razdoblje u kojem se Rimsko Carstvo gotovo raspalo pod nizom pobuna. Do 268. godine se Rimsko Carstvo raspalo na tri konkurentske države: Rimsko Carstvo, Galsko Carstvo i Palmirensko Carstvo (obuhvaćalo rimske provincije: Siriju Palaestinu, Arabiju Petreju i Egipat, kao i velike dijelove Male Azije). Palmirenskim Carstvom je vladao još jedan potomak svećenika-kraljeva Emese, kraljica Zenobija (oko 240. – oko 274.), koja je također i potomak Gaja Julija Aleksija. Službeno je vladala kao regent za svog sina Vabalata, koji je naslijedio prijestolje 267. godine.

Sveti Atanazije, biskup Aleksandrije (oko 328. – 373.), prijavio ju je kao "židovsku sljedbenicu Pavla iz Samosate." Pavao iz Samosate, glavnog grada Commagenea, bio je poznat kao "judaizator" i sveti Atanazije ga je također optužio da želi uvesti judaizam u kršćanstvo. Ali, židovski utjecaj Pavla iz Samosate bio je heretičke vrste i vjerojatno potječe iz Kabale, budući da je nadahnuo gnostičku sektu pavlikijanaca, koji su vjerovali u razliku između Boga koji je stvorio i upravlja materijalnim svijetom, i "Boga neba", koji je stvorio duše i kojega jedinog treba štovati, drugim riječima, Lucifera. Stoga su, kao i sve gnostičke sekte prije njih, mislili kako je sva materija pokvarena. Za pavlikijance je Krist bio anđeo kojega je njihov "Bog" poslao u svijet. Isusova prava majka nije bila Djevica Marija, već nebeski Jeruzalem, ideja izvedena iz "Shekhina" Kabale. Budući da su tvrdili kako je Isus naučavao da samo vjera u njega spašava ljude od osude, njihovi neprijatelji su ih neprestano optuživali za veliki nemoral, čak i na njihovim molitvenim sastancima.

Kraljica Zenobija obraća se svojim vojnicima (1725.-1730.), Giovanni Battista Tiepolo

Car Aurelijan (214.–275.), čija je vladavina trajala od 270. godine do njegove smrti, i čiji su uspjesi bili ključni u okončanju krize u trećem stoljeću, i to nakon njegove pobjede nad Palmirskim carstvom. On je temeljito reformirao rimski kult Sola, uzdižući boga sunca u jedno od glavnih božanstava Carstva. Aurelijan je posvetio veliki hram Solu Invictusu u Rimu, čime je ukupan broj hramova za boga Sunca u Rimu narastao na najmanje četiri. Većina znanstvenika smatra kako je ovo bio kult sirijskog podrijetla, nastavak kulta Sola Invictusa Elagabala, ili Malakbela ("Anđeo iz Bela") iz Palmire, budući da je Malakbel često poistovjećivan s rimskim bogom Solom i nosio je epitet Invictus. Dok su svećenici Sola, sve do tada, bili jednostavno svećenici i pripadali su nižim slojevima rimskog društva, sada su bili pontifiki i članovi senatorske elite.

Vjera o Isusu kao Sinu i Bogu, konačno je formalizirana i ustanovljena kao ortodoksno načelo na saboru u Niceji, koji je osobno sazvao Konstantin, 325. godine. Konstantin je bio posljednji u dugom nizu vladara koji su pripadali mitraističkoj krvnoj lozi i potomak Septimija Severa. Kada je Konstantin učinio kršćanstvo službenom religijom Carstva, dovršio je projekt koji je započeo Herod Veliki - potkopati kršćanski pokret u nastajanju, iskvarenjem, kroz prikriveno štovanje Mitre. Štovanje Sol Invictusa je  nastavio i Konstantin, za kojega neki misle da se nikada nije obratio na kršćanstvo. Godine 321. je Konstantin naredio da kršćani i nekršćani trebaju biti ujedinjeni u svetkovanju časnog dana Sunca (nedjelja) - pozivajući se pritom na štovanje Sunca, koje je Aurelijan uspostavio kao službeni kult. Konstantinov novac nastavio je nositi simbole Sunca. Čak i kada je Konstantin posvetio novu prijestolnicu Konstantinopol, učinio je to noseći apolonski dijadem obasjan suncem.

Geneologija kraljeva-svećenika Emese: 

Bitka kod Milvijskog mosta, 312. godine

Neposredno prije svoje pobjede u bitci kod Milvijskog mosta, 312. godine, Konstantin je navodno imao viziju blistavog križa obješenog na nebu, na kojem je pisalo: "Ovim ćeš znakom pobijediti." Kao odgovor, Konstantin je naredio neka štitovi njegovih trupa budu ukrašeni kršćanskim monogramom, poznatim kao labarum: znakom u obliku kotača, koji čine prva dva slova riječi Christos, X (Chi), stavljeno ispred P (Rho), grčkih slova, Chi Rho. Grci su koristili slovo Chi kao solarni simbol i skraćenicu grčkog imena za Saturn, Chronos; kao i znak u obliku kotača, koji čine prva dva spojena slova, X (Chi) stavljeno ispred P (Rho).

U Platonovom "Timeju", Chi simbolizira sjecište zemaljskog i nebeskog ekvatora, "kotač unutar kotača" iz Ezekielove vizije i Leontocephalusa mitraizma. Ovaj odlomak u Timeju, poznat kao psihogonija, bio je izvorom mnogih komentara od strane neoplatonista i drugih, a Justin Mučenik je u svojoj apologiji smatrao kako je Platon protumačio svoj Chi iz mjedenih zmija, koje je Mojsije podigao kao znak u obliku križa.

Chi Rho na ploči sarkofaga, četvrto stoljeće

Jedinu izričitu referencu na slavlje Sola krajem prosinca dao je Konstantinov nećak, rimski car Julijan (331/332.–363.), kojega su kršćani nazivali Otpadnikom, u svojoj "Himni kralju Heliju", napisanoj početkom 363. godine. Godine 361. se Julijan usprotivio  pokrštavanju, koje je započeo Konstantin, te je izdao edikte koji su favorizirali rimske kultove i minimizirao utjecaj kršćanstva. Vjerovao je kako je potrebno obnoviti drevne rimske vrijednosti i tradiciju Carstva, kako bi ga spasili od propadanja.

U svom "Hvalospjevu (himni) kralju Heliju", koje je nadahnuto štovanjem Mitre, Julijan govori Salustiju neka pročita spise Jambliha, još jednog potomka svećenika-kraljeva Emese. Julijan je također bio gorljivi poklonik mitričkih misterija, u koje ga je uveo filozof Maksim iz Efeza. Julijanu je Mitra bio Sunce i jedno te isto s Apolonom, Faetonom, Hiperionom i Prometejem. Svom je bogu posvetio Himnu i kult je uveo u Carigrad, istovremeno kada su u Ateni proslavljene prve taurobolije. Pozivajući se na Kaldejska proročanstva, Julian spominje sljedeće (u onome što se općenito smatra jednom od njegovih rijetkih aluzija na doktrinu Mitrinih misterija): “A ako bi se također trebao dotaknuti tajnih učenja misterija u kojima su Kaldejci, božanski mahniti, slavili Boga sedam zraka, toga boga preko kojega se uzdižu ljudske duše, trebao bi reći ono što je nerazumljivo, da, potpuno nerazumljivo običnom stadu, ali poznato sretnim teurzima.”

Car Julijan Apostata (Otpadnik) predsjeda konferencijom

Julijanova potpora Židovima ih je natjerala da ga nazivaju "Julijanom Helenom." Godine 363., nedugo prije nego što je napustio Antiohiju kako bi pokrenuo svoju kampanju protiv Perzije, i u skladu sa svojim naporima da se suprotstavi kršćanstvu, Julijan je dopustio Židovima neka ponovno izgrade svoj Hram u Jeruzalemu. Poanta je bila poništiti Isusovo proročanstvo o njegovom uništenju 70. godine, koje su kršćani navodili kao dokaz istinitosti Isusove misije. Hram će oživjeti kult žrtvovanja, koji je dugo bio dio rimskog svijeta, dok su vladali pogani. U onome što su kršćani doživljavali kao čudo, veliki požar i potres, uništili su temelje Hrama, dovodeći projekt do kraja, a stoljećima nakon toga vjerovalo se kako je to dokaz Isusovog božanstva.

Ivan apostol bježi iz kupelji od Cerinthusa

Povjesničar Euzebije iz Cezareje (260./265. – 339./340.) je dobio zadatak od Konstantina neka izradi prvu službenu kršćansku Bibliju. Do 331. godine je stvoreno prvih 50 biblija, koje su isporučene crkvama u Konstantinopolu. Biblije nisu sadržavale Knjigu Otkrivenja. Sve do vremena Konstantina, koji je koristio imperijalne slike i knjige za samopromociju, Knjiga Otkrivenja nije bila prihvaćena kao dio novozavjetnog kanona, te se i dugo nakon toga na nju gledalo sa sumnjom. Otkrivenje je bila posljednja knjiga koja je prihvaćena u kršćanski biblijski kanon, 419. godine. Smatralo se okaljanim, zbog interesa heretičkih sekti za ovaj tekst, a sumnjalo se i na njegovo židovstvo i na autorstvo.

Knjiga Otkrivenja sadrži materijal koji se odnosi na misterije Merkabe; usklađuje elemente, kao i Merkaba, iz knjiga Ezekiela, Daniela i Izaije. Odlomci iz apokaliptičnih tekstova, uključujući Enoha i Jubileje, upućuju na uspostavu "tisućugodišnjeg kraljevstva" od strane mesijanske osobe, iako je stvarni broj godina zadanih za trajanje kraljevstva varirao. Koncept je vjerojatno bio pod utjecajem zoroastrizma, koji opisuje povijest u uzastopnim tisućljetnim razdobljima, od kojih svako kulminira konačnim uništenjem zla od strane trijumfalne mesijanske figure, Saoshyanta, na kraju posljednjeg tisućljetnog doba.