"Umirući bog" (3. dio)

Aleksandar Veliki

Jedino vrijeme u kojem se Grčka uzdigla do statusa koji se približio statusu carstva bilo je kratkotrajno razdoblje, od otprilike desetljeća, koje je trajalo od početka osvajanja Aleksandra Velikog do njegove smrti. Aleksandar, kralj Makedonije, prvi je uspostavio kontrolu nad grčkim kopnom, prije nego što je krenuo protiv Perzije. Godine 334. prije Krista uletio je u Malu Aziju s vojskom od 35 000 ljudi, marširao uz obalu Sredozemnog mora, zatim je skrenuo na sjever gdje je zarobio ženu i majku perzijskog cara Darija III. Marširao je i na jug, u Feniciju, uništivši grad Tir, zatim je otišao u Egipat i gdje je izgradio grad Aleksandriju. Aleksandar se ponovno okrenuo protiv Perzijanaca. Nakon odlučujuće bitke, Darije III. je pobjegao i kasnije ga je ubio jedan od njegovih generala.

Tako je Aleksandar postao kralj Azije i naslijedio je titulu "Veliki" (koju je prvi upotrijebio Kir).

Ulazak Aleksandra u Babilon, Charlesa LeBruna (1665.)

Osvajanja Aleksandra proširila su grčko-židovsku kulturu u veći dio poznatog svijeta. Osobito je bila utjecajna u egipatskom gradu Aleksandriji. Budući da je helenistički misticizam bio metež različitih tradicija, očito: zoroastrijske, egipatske, grčke i židovske - znanstvenici su se mučili identificirati njegovo podrijetlo, ukazujući ponekad na jednu, ili kombinaciju, tih tradicija kao izvornu. Neuspjeh u prepoznavanju židovskog ili "magusejskog" utjecaja u helenističkom svijetu je spriječio znanstvenike da prepoznaju kako svi oni imaju svoj izvor u takozvanim kaldejskim magima.

Iako je grčka vladavina zapravo propala, Aleksandrova osvajanja rezultirala su općim širenjem grčke ili helenske kulture, i to je doba koje se naziva helenističko doba. Ova je epoha, u biti, označila kraj antičkog doba. Civilizacija se više nije razvijala u izoliranim džepovima. Usvajanje grčkog kao zajedničkog jezika na svim osvojenim područjima je bio ujedinjujući element, potičući kozmopolitizam, koji je pridonio novom dobu kulturne razmjene. Ovo spajanje brojnih kultura dovelo je do povećanog stupnja znanstvenog i intelektualnog interesa kroz razmjenu ideja, kao i početka doba prožetog dinamizmom - koji nastavlja karakterizirati način na koji i danas komuniciramo. Ovo unakrsno oprašivanje vjerovanja i filozofija rezultiralo je dobom onoga što znanstvenici nazivaju sinkretizmom, stvarajući i objedinjujući drevne misterije, gnosticizam, neoplatonizam i hermetizam, a svi su oni ukorijenjeni i temeljeni na utjecaju magova.

Zbog Aristotela, svog učitelja, Aleksandar je bio pozitivno raspoložen prema Židovima. Prema Židovskoj enciklopediji: “Kao Grk koji je najviše utjecao na razvoj židovskog uma, Aristotel je jedan od rijetkih pogana kojima se bavi židovska legenda.” Aristobul je ustvrdio kako su židovsko otkrivenje i aristotelovska filozofija identične. Josip Flavije je otišao toliko daleko da je sugerirao kako je Aristotel svoju doktrinu izveo izravno iz judaizma: "Ne objašnjavam sada kako su te predodžbe o Bogu osjećaji najmudrijih među Grcima i kako su oni odgajani na načelima koja im je on [Mojsije] dao." Josip Flavije pojašnjava kroz sljedeći odlomak iz 'Clearchusa':

"U svojoj prvoj knjizi o spavanju on govori o Aristotelu, svom učitelju, kao da je razgovarao sa Židovom; a njegov je vlastiti račun bio u tome da ono što je ovaj Židov rekao zaslužuje divljenje i pokazuje filozofsku erudiciju. Prvo da govorimo o rasi, čovjek je bio Židov po rođenju i došao je iz Cœlesyrije [Palestine]. Ovi Židovi potječu od indijskih filozofa. U Indiji se filozofi nazivaju Kalani, a u Siriji Židovi, uzimajući ime po zemlji koju nastanjuju, a to je Judeja; ime njihove prijestolnice prilično je teško izgovoriti: zovu ga Jeruzalem. Ovaj čovjek, koji je bio gost mnogih ljudi, sišao je s gorja na morsku obalu (Pergam). Bio je Grk, ne samo jezikom, nego i dušom; toliko da je, kada smo se našli u Aziji na otprilike istim mjestima gdje je on došao, razgovarao s nama i s drugim učenim osobama kako bi ispitao našu mudrost. I kako je imao odnose s velikim brojem mudraca, prenio nam je više vlastitog znanja."

Prema Židovskoj enciklopediji: “Uvođenjem helenske kulture u Siriju i Egipat, imao je vjerojatno više utjecaja na razvoj judaizma nego bilo koji pojedinac, koji nije Židov po rasi.” Aleksandar je marširao Palestinom bez otpora, osim u slučaju Gaze, koja je sravnjena sa zemljom. Spominje se imenom samo u apokrifu I Macc. (i. 1-8, vi. 2). Pretpostavlja se kako Danielova knjiga aludira na njega kada govori o moćnom kralju koji će "ustati, vladati će velikom vlašću", a čije će kraljevstvo biti uništeno nakon njegove smrti.

Aleksandar Veliki u jeruzalemskom hramu

Josip Flavije također bilježi navodni posjet Aleksandra Velikog Židovima u Jeruzalemu, nakon što je zauzeo Gazu. Kada je Aleksandar ugledao Jadduu, velikog svećenika Židova, poklonio se Bogu. Kada je Parmenio, vojskovođa, izrazio iznenađenje Aleksandrovim činom, Aleksandar je odgovorio: "Nisam obožavao njega, nego Boga koji ga je počastio ovom visokosvećeničkom titulom; jer sam tu osobu vidio u snu, u toj navici, dok sam bio u Diosu u Makedoniji, koji me, dok sam sam sa sobom razmišljao kako bih mogao steći vlast nad Azijom, potaknuo da ne odgađam, nego hrabro prijeđem preko mora, obećavajući da će vodio bi moju vojsku i dao bi mi vlast nad Perzijancima.” A kada mu je pokazana Knjiga Danielova, koja je objavila kako bi jedan od Grka trebao uništiti carstvo Perzijanaca, pretpostavio je da je on osoba o kojoj se pisalo. 

Na zahtjev velikog svećenika je Aleksandar Židovima dao pravo neka žive po zakonima svojih predaka i oslobodio ih plaćanja danka, u sedmoj godini oslobođenja. Židovima iz Babilonije i Medije također je dao slične povlastice. Židovi su se iz zahvalnosti složili kako će svako dijete rođeno sljedeće godine nazvati "Aleksandar". Zato je ime Aleksandar, ili skraćeno Pošiljatelj, postalo uobičajenim židovskim imenom, sve do danas.

Postoje brojni legendarni izvještaji o Aleksandru, koji se nalaze zapisani u Talmudu i Midrašu, uključujući posjet regijama Amazonki. Talmud također pripovijeda da je, kada su Samarićani od Aleksandra dobili dopuštenje da unište hram u Jeruzalemu, veliki svećenik Šimun Pravedni izašao u susret. Ugledavši Šimuna, Aleksandar je pao ničice do njegovih nogu i objasnio svojim začuđenim drugovima da je slika židovskog velikog svećenika uvijek bila s njim u borbi, borila se za njega i vodila ga do pobjede. Šimun je iskoristio priliku da opravda stav svojih sugrađana Židova, izjavljujući kako oni nisu buntovnici, već da su ponudili molitve u Hramu za Aleksandrovu dobrobit, kao i dobrobit njegove vladavine.

Aleksandrijski svjetionik, također zvan aleksandrijski Pharos, jedno je od sedam svjetskih čuda i najpoznatiji svjetionik u antici.

Aleksandrija 

Godine 264. prije Krista su Rimljani uklonili Kartažane sa Sicilije, što je izazvalo odmazdu Hanibala, koji je marširao sa svojim trupama preko Alpa. Rimske vojske su na kraju uništile Kartagu i kreirale novu provinciju - rimske Sjeverne Afrike. Daljnji pohodi su doveli pod njihovu kontrolu Makedoniju, Grčku i Malu Aziju. Godine 63. prije Krista, iste godine kada je izabran rimski Cezar, Rimljani su umarširali u Palestinu i zauzeli su Jeruzalem. Nakon posjeta Egiptu, gdje je imao aferu s Kleopatrom, Cezar je vodio kampanju u Maloj Aziji i Sjevernoj Africi. Pri povratku u Rim je ubijen, 44. godine prije Krista. Oktavijan i Antonije su onda ipak porazili urotnike. Antonije je, međutim, napustio svoju ženu Oktaviju kako bi se pridružio Kleopatri; dok je Oktavijan objavio rat Egiptu i pobijedio, nakon čega su Antonije i Kleopatra počinili samoubojstvo.

Umjetnički prikaz Aleksandrijske knjižnice, na temelju nekih arheoloških dokaza.

Iako je Rim politički dominirao - upravo je Aleksandrija u Egiptu, sa svojim velikim javnim zgradama, istaknutim sveučilištem i knjižnicom od više od 700 000 svitaka - bila najveći grad helenističkog doba. Čuvena Aleksandrijska knjižnica bila je dijelom Mouseiona, ili muzeja, koji je u trećem stoljeću prije Krista osnovao Ptolemej I.; kao zajednicu učenih ljudi, organiziranih u obliku vjerskog kulta, na čelu sa svećenikom upravljanim od samih muza. Grčki geograf i povjesničar, Strabon, spomenuo je kako je knjižnica bila veliki kompleks zgrada i vrtova, s ​​bogato ukrašenim dvoranama za predavanja i bankete, a sve je to bilo povezano trijemovima ili stazama s kolonadama. Veličanstvena knjižnica nije sadržavala samo djela Grka i Egipćana, nego je uključivala i židovske, babilonske, zoroastrijske i mnoge druge spise, kao i rukopise iz daleke Indije. Budistički redovnici su bili dijelom  posebnog izaslanstva koje je car Ashoka poslao u Aleksandriju. Hermippus je djelovao u Aleksandriji oko 200. godine prije Krista, a pretpostavlja se kako su se tamo čuvala dva milijuna Zoroasterovih redaka, koje je on komentirao.

Najveća znanost koja se proučavala u Aleksandriji jest bila astronomija, tada sinonim za astrologiju. Iako je započelo u Babilonu, u nadolazećim stoljećima je pseudoznanost astrologije jako unaprijeđena u Aleksandriji. Sveprisutnost proučavanja astrologije u Aleksandriji je bila tolika da se pogrešno smatralo kako otamo i potječe, što je dovelo do raznih fantastičnih tvrdnji o drevnoj egipatskoj mudrosti. Već kod Aristotela se spominje kako je egipatska astronomija gotovo jednaka babilonskoj, odnosno, prema Diodoru Sicilijanskom, Babilonci su to znanje stekli od Egipćana.

Aleksandrijski misticizam je, u biti, bio teurgijski. Inicijat je tražio božansko jedinstvo, bilo uzdizanjem u carstvo transcendentnog boga ili pozivanjem boga dolje k njemu, kako bi mu se mogao pojaviti u epifaniji. Naposljetku, mistik se suočava s vizijom pravog boga, koji mu otkriva tajne kojima može manipulirati svijetom, drugim riječima: magijom. Od posebne važnosti za razumijevanje ovih praksi su poznati magijski papirusi, u kojima vidimo korištenje izraza: magija, magičan; praktičari sebe nazivaju magovima. Papirusi su prvi put otkriveni u Egiptu, a u Europu ih je donio Johann d’Anastasy, švedski vicekonzul u Kairu od 1828. do 1859. godine. Ova zbirka sadržavala je recepte i formule za sve vrste magije, uključujući ljubavnu magiju, egzorcizam i kletve. Iako su relativno kasno datirani, potječu iz trećeg i četvrtog stoljeća nove ere, ali odražavaju mnogo ranije ideje.

Arthur Darby Nock smatrao je kako su čarobni papirusi grčko-egipatskog karaktera, iako su možda pokupili perzijska obilježja. Erwin Goodenough je doduše gledao na magične papiruse kao povezane s heretičkim judaizmom, u kombinaciji s nizom drugih utjecaja tipičnih za kasni helenistički sinkretizam, ističući kako se obožava samo jedan Bog, dok su ostali bogovi svedeni na razinu anđela ili demona. Franz Cumont je primijetio:

"Veliki broj židovskih kolonija bio je raštrkan posvuda po Sredozemlju. One su dugo vremena bile potaknute tako žarkim duhom prozelitizma, te su morale nametnuti neke od svojih koncepcija poganima koji su ih okruživali. Čarobni tekstovi, koji su gotovo jedini izvorni književni dokumenti poganstva koje posjedujemo, jasno otkrivaju ovu mješavinu izraelske teologije s onom drugih naroda. U njima često nalazimo imena poput Iao (Jahve), Sabaoth ili imena anđela, rame uz rame s imenima egipatskih ili grčkih božanstava."

U magičnim papirusima: bogovi podzemlja se koriste kao najvažnije sredstvo za obavljanje raznih magijskih operacija, prema stjecanju ljubavi, bogatstva, zdravlja, slave, znanja o budućnosti, kontrole nad drugima. Hekata, identična s Perzefonom, Selenom, Artemidom i starobabilonskom božicom Ereshkigal, je jedna od božanstava koji se najčešće zazivaju u papirusima. Utjecajem Ozirisa i Izide, bogovi poput Hermesa, Afrodite, pa čak i židovski bog Iao ili Jehova, postaju bogovi podzemnog svijeta. Grčki bog kojega se najčešće zaziva jest bog sunca Apolon Helios. Mitra se spominje nekoliko puta, u svakom slučaju, povezano sa  Heliosom, odnosno Zeusom-Heliosom-Sarapisom. Prisutna su i druga astralna božanstva poput:  Selene, Mjeseca, sazviježđa Medvjeda, kao i apstraktna božanstva koja personificiraju Prirodu, Vrijeme, Sudbinu i Sve (ili Eon). Ipak, bog koji se najčešće zaziva jest Iao. Također se spominju židovski patrijarsi, kao i ličnosti, poput: Psametiha, Demokrita i Ostana.

Lucijan, rimski satiričar iz drugog stoljeća, nam nudi prikaz koji pomaže da se rasvijetli priroda eklekticizma magičnih papirusa. On prepričava priču o Menipu, koji je uspio sići u podzemni svijet uz pomoć maga iz Babilona, ​​te je nakon što je nekoliko dana slijedio strogu vegetarijansku dijetu i prinio životinjsku žrtvu: “vikao što je glasnije mogao, prizivajući duhove, sve do jednog, iz sveg glasa; također i Mučitelje, Furije, Hekatu, kraljicu noći i jezivu Persephoneiu, i s tim je imenima pomiješao niz riječi koje zvuče strano i imaju mnogo slogova.”

Spaljivanje Aleksandrijske knjižnice koje je izazvao Julije Cezar, 48. godine prije Krista 

Ammianus Marcellinus, rimski povjesničar iz četvrtog stoljeća je opisao je kruženje okultnih ideja u Aleksandriji: "Ovdje su, najprije, daleko ranije nego u bilo kojoj drugoj zemlji, ljudi pristigli iz različitih kolijevki (ako mogu tako reći), iz različitih religija. Ovdje još uvijek pažljivo čuvaju elemente svetih obreda kako su predani u njihovim tajnim knjigama." On dodaje: "...čak i sada postoji mnogo učenja u istom gradu; jer učitelji raznih sekti cvjetaju, a mnoge vrste tajnih znanja objašnjene su geometrijskom znanošću. Niti je glazba među njima mrtva, niti harmonija. A nekolicina još uvijek njeguje promatranje kretanja svijeta i zvijezda; dok je broj učenih aritmetičara znatan; a osim njih ima mnogo vještih u proricanju.” Konačno, iako je velika knjižnica nekim dijelom preživjela požar, koji je u Aleksandriji 47. godine prije Krista podmetnuo rimski car Cezar, jer je podržavao Kleopatru u građanskom ratu protiv njena brata, knjižnica je totalno uništena 272. godine nove ere u drugom građanskom ratu, pod rimskim carem Aurelijanom.

Najstarije od sačuvanih sibilinskih proročišta su djelomično sastavili Židovi u Aleksandriji. Sibile su bile žene koje su živjele u kutijama ili svetištima, koje su izgovarale proročanstva u stanju bijesa ili opsjednute demonima. Poput Heraklita, Platon govori o samo jednoj sibili, no s vremenom im se broj povećao na devet. Najpoznatije sibile su bile: Delfijska Sibila koja je živjela na jednoj strani planine Parnas; Kumejska Sibila u blizini Vezuva; i Eritrejska Sibila iz Jonije. Vjerovalo se kako je perzijska Sibila ili Babilonska Sibila, za koju se govorilo da je bila proročica Apolonskog proročišta, prorekla podvige Aleksandra Velikog. U drugom stoljeću Pauzanije nabraja četiri sibile, te spominje i "hebrejsku Sibilu", koja je bila "odgojena u Palestini po imenu Sabbe, čiji je otac bio Berosus, a njezina majka Erimanta. Neki kažu da je bila Babilonka, dok je drugi nazivaju egipatskom Sibilom." Srednjovjekovna bizantska enciklopedija, 'Suda', imenuje hebrejsku Sibilu kao autoricu Sibilinskih proročanstava. U kršćanskoj ikonografiji se eritrejskoj sibili pripisuje proricanje dolaska Otkupitelja. To je proročanstvo bilo u obliku akrostiha, iz grčkog stiha, za koji je sveti Augustin izvijestio da je navodno prikazano od eritrejske sibile, sričući "Isus Krist, sin Božji, spasitelj."

Couretes štite malo dijete Zeusa kako bi izbjegali da ga njegov otac Kronos (Saturn) proguta

Hipsistarijanci

Druga važna aleksandrijska zajednica su bili Therapeutae. Primarni izvor, koji se dotiče ove zajednice jest "Kontemplativni život",  židovskog filozofa Filona iz Aleksandrije (oko 50.-20.). Conybeare, koji uspoređuje ceh Therapeutae sa suvremenim slobodnim zidarima, tvrdi kako se pojam Therapeutae odnosio na "vjerski ceh", te da bi grčki čitatelji Filona Aleksandrijskog bratstvo vidjeli kao "ceh, ili kolegij u aleksandrijsko-rimskom smislu." Therapeutae su se posvetili kontemplaciji o magičnim imenima Boga i mističnim alegorijama svetih spisa, u kojima su koristili gematriju i pitagorejsku numerologiju.

Filon je tvrdio da su Therapeutae, iznad svega, željeli "vidjeti", ili imati viziju, istinskog Bića. U svojim noćnim ritualima, "poput bakhičkih i koribantskih ekstatika", primjećuje Filon, "oni ostaju u svom posjedu sve dok ne vide predmet svoje želje." Filon opisuje njihove ceremonije:

"Tako nastavljaju do zore, pijani od ovog pijanstva u kojem nema stida, i tada, ne teških glava ni pospanih očiju, nego budniji i orniji nego kada su došli na gozbu, stoje cijelim licima i tijelima okrenuti istoku i kada vide sunce kako izlazi, ispruže ruke prema nebu, te se mole za svijetle dane, spoznaju istine i moć oštroumnog mišljenja. I nakon molitve, svako od njih odlazi u svoje privatno svetište, gdje se ponovo bave trgovinom i obrađuju polja svojom poznatom filozofijom."

Pitagorejci slave izlazak sunca, Fjodor Bronnikov (1869.)

Prema grčkoj mitologiji: Koribanti su bili naoružani muški plesači sa štitovima, koji su obožavali frigijsku božicu Kibelu uz bubnjanje i ples. Koribanti su bili potomci Apolona i muze Talije (ili Ritije, Rhetia). U nekim izvještajima su opisani i kao djeca Atene i Heliosa. Neki Koribante nazivaju Kronovim sinovima, ali drugi opet kažu kako su oni bili sinovi Zeusa i muze Kaliope.  Koribantski parnjaci su Koureti, devet plesača koji štuju Reju, kretsku kopiju Kibele. U priči o Zeusovom rođenju, u Hesiodovoj "Teogoniji": Velika Geja je došla na Kretu i sakrila dijete Zeusa u "strmoj špilji", ispod tajnih mjesta zemlje, na planini Aigaion, koja je bila pokrivena gustim šumama. Grci su protumačili ritualno sukobljavanje koplja i štitova kretskih Kouretesa kao namjeru da priguše plač maloga boga i spriječe da ga otkrije njegov otac Kronos. Koribant je također upravljao djetinjstvom Dioniza, drugog boga koji je rođen kao beba; ali i Zagreja, kretskog Zeusovog djeteta ili Zeusovog djeteta-dvojnika.

Kult Kibele je preuzet iz perzijskog štovanja Anahite u Kapadokiji, sadašnjoj istočno-središnjoj Turskoj. Poznata kao Magna Mater, Velika Majka, Kibela, identificirana s Venerom i obožavana kao božica plodnosti, ali i kao gospodarica divljih zvijeri, preuzeta je od  perzijske Anahite. U konačnici, ona je bila Ishtar, koju je baš poput Kibele, često pratio lav. Kibelin je suprug bio Attis, poznat kao Tammuz ili Adonis, nazvan po frigijskom nazivu za kozu. Do 200. godine prije Krista, kult Magne Mater i Atisa uveden je u rimski panteon, te su smatrani rimskim bogovima. Čini se kako se razvoj njihovog kulta posebno poticao pod carem Klaudijem, oko 50. godine. Na 'Dan krvi' bi se neki slavljenici bičevali sve dok ne bi krvarili i onda bi svojom krvlju poškropili sliku i oltare u svetištu;  dok se za druge kaže kako su oponašali Atisa tako što su se kastrirali. Kult Magna Mater također je uključivao ritual zvan taurobolium, gdje je bik žrtvovan iznad jame u koju bi se poklonik spustio i bio natopljen njegovom krvlju, kao oblik krštenja.

Bakanalije - rijedak otisak na pergamentu. Rane 1900-e; umjetnik nepoznat (kolekcija umjetnice Michele Castagnetti, LA)

Strabon je primijetio kako je Pindar, baš poput Euripida, smatrao Dionizove obrede istima onima koje su izvodili Frigijci u središnjoj Anatoliji, u čast Kibeli. Festival poznat kao bakanalije se održavao po Atici i u Rimu, u čast boga Dioniza, kojega su Rimljani poznavali kao Bakha. Izvorno ograničen na žene; festival je uključivao piće, ples, maske, te procesiju u kojoj se falična slika boga nosila na brodu koji je bio na kotačima. Festival je zabranjen u Rimu 186. godine prije Krista, jer je bio shvaćen kao prijetnja javnom redu. Livije, rimski povjesničar, koji je živio na prijelazu u prvo tisućljeće, opisao je dionizijske obrede onako kako bi izašli na vidjelo, kontroverzno:

"Kada je vino rasplamsalo njihove osjećaje, a noć i miješanje spolova različitih dobi ugasili svaku moć moralnog prosuđivanja, počele su se prakticirati sve vrste pokvarenosti, budući da je svaka osoba bila spremna dati priliku kako bi zadovoljila svoju  određenu želju, kojoj je prirodno bila sklona. Korupcija nije bila ograničena na jednu vrstu zla, promiskuitetno zlostavljanje slobodnih muškaraca i žena; kult je također bio izvorom lažnih svjedoka, krivotvorenih dokumenata i oporuka, i lažnih dokaza, također se baveći otrovima i masovnim ubojstvima među poklonicima; ponekad im tijela nisu bila pronađena za pokop. Mnogi su takvi zločini počinjeni raznim vještinama i obrtom, ali još i više nasiljem. Nasilje je bilo prikriveno, jer se nisu mogli čuti vapaji upomoć niti vrištanje, zbog lupanja bubnjeva i zveketa činela pri sceni razvrata i krvoprolića."

U Frigiji, gdje su osnovane brojne židovske kolonije, Atis je asimiliran s Dionizom-Sabazijem, što etimologija koja datira iz helenističkog razdoblja izjednačuje s Jahvom Zebaotom, biblijskim Gospodarom nad vojskama. Cumont je tvrdio: "...nedvojbeno je pripadao židovsko-poganskoj sekti, koja je primala neofite svih rasa na svoje mistične ceremonije." Prema Lydusu, bizantskom astrologu iz šestog stoljeća: "Kaldejci zovu boga Dioniz (ili Bacchus), Iao na feničanskom jeziku (umjesto Inteligibilna svjetlost), i on je također zvan Sabaoth, označavajući da je on iznad sedam polova, to jest Demijurga.” U prvom stoljeću je Cornelius Labeo izjednačio  Iao s Dionizom, iz sljedećeg izrečenog o proročištu Apolona od Clarosa: “Oni koji su naučili misterije trebali bi skrivati ​​nedokučive tajne, ali, ako je njihovo razumijevanje malo, a um slab, onda razmislite o ovome: da je Iao vrhovni bog svih bogova; na početku proljeća, Sunce, u jesen, sjajni Iao.”

Plutarh je tvrdio kako su Židovi štovali Dioniza i da je dan subote bio praznik Sabazija. Šabat na hebrejskom je sedmi dan u tjednu, koji je povezan sa Šabatom (isto hebrejskim nazivom za Saturn) - sedmi planet. Rimljani su subotu nazvali Saturni dies ("Saturnov dan") najkasnije u drugom stoljeću. Sličnost između židovske Pashe i Dionizovih obreda uočili su brojni antički autori. Prema Tacitu: židovski su svećenici "izvodili svoje pjesme, uz flautu i bubnjeve, ovjenčane bršljanom, a u Hramu je otkrivena zlatna loza; i to je neke navelo na zamišljanje kako je bog kojeg su tako obožavali bio princ Liber (Dioniz)." U dijalogu, Plutarh predstavlja nekoliko govornika koji uživaju u simpoziju i raspravljaju o identitetu židovskog boga. Jedan od govornika, Moeragenes, predlaže razloge za izjednačavanje židovskog boga s Dionizom:

"Većina relevantnih dokaza može se zakonito izreći ili otkriti samo onima od nas koji smo inicirani u Savršene misterije, a koji se slave svake druge godine, ali ovo o čemu ću govoriti nije zabranjeno u razgovoru s prijateljima… Prvo, vrijeme i karakter najvećeg i najsvetijeg blagdana Židova, očito priliči Dionizu. Kada slave svoj takozvani post, u jeku berbe, postavljaju stolove sa svim vrstama voća pod šatorima i kolibama opletenim većinom vinovom lozom i bršljanom. Prvi dan blagdana nazivaju sjenicama. Nekoliko dana kasnije slave još jedan festival, ovaj put poistovjećen s Bacchusom, ne kroz opskurne nagovještaje, već jasno nazvan njegovim imenom. Festival koji je neka vrsta "Procesije grana" ili "Procesije Trsa", gdje ulaze u hram svaki noseći trsove. Ne znamo što čine nakon što uđu, ali je vjerojatno kako je obred bakhijsko veselje, jer zapravo koriste male trube da zazovu svog boga, baš kao što to čine Argivci na svojim Dionizijama."

Drevna sinagoga Beit Alfa u Izraelu je poznata po ovom podu, i znakovima zodijaka.

Kao što je Goodenough istaknuo: "....da je religija ranog Izraela bila ispunjena solarnim i astralnim elementima je sada  uobičajena pojava, koliko god se stručnjaci ne slažu oko tih pojedinosti."

Dok ortodoksni judaizam nikada nije odobravao tu praksu, postoje brojne reference na astrologiju u Talmudu, a neosporan dokaz židovske astrologije sada je pružen otkrićem svitaka s Mrtvog mora. Prema Epifaniju, kršćanskom biskupu iz četvrtog stoljeća: "....i Sudbina i astrologija se revno prakticiraju među njima."

Podizanje tabernakula i svetih posuda, kao u Izlasku 40:17-19, iz Figures de la Bible (1728.)

Eseni

Filon je Therapeutae smatrao kontemplativnom granom Essaioja ili Esena, koji su vodili aktivan život. Conybeare tvrdi kako su Eseni bili vjerski ceh, slično Therapeutae. Vjeruje se da su Eseni bili autori Svitaka s Mrtvog mora. Najduži tekst Svitaka s Mrtvog mora je poznat kao 'Hramski svitak' i napisan je u obliku Božjeg otkrivenja Mojsiju. Tamo se opisuje židovski hram koji nikada nije izgrađen, zajedno s opsežnim detaljnim propisima o žrtvama i hramskim praksama. Među Esenima, nakon Drugog hrama, a koji više nisu imali pristup fizičkom Hramu, cilj svakog člana je bio sam postati Hramom Duha Svetoga, prolazeći kroz tri stupnja inicijacije. U prvom razredu je početnik dobivao pregaču kao simbol čistoće. U završnom bi razredu položio zakletvu tajnosti da će čuvati magične misterije.

Eseni su se bavili proricanjem sudbine. Prema Josipu Flaviju: "U tu su svrhu obučeni u korištenju svetih spisa, u raznim obredima pročišćenja i u proročkim (apokaliptičkim?) izjavama; i rijetko griješe u svojim predviđanjima." Josip Flavije dalje pripovijeda kako je Esen Juda jednom sjedio u Hramu okružen svojim učenicima, koje je uputio u apokaliptičku umjetnost proricanja budućnosti.

Eseni su također vjerovali u astrologiju, određujući nečije mjesto na temelju dana rođenja. Kumranski horoskopi, alternativno nazvani "Astrološke fizionomije", rukopisi koji su pronađeni među svicima s Mrtvog mora i koji koriste fizionomijske značajke osobe za predviđanje njihove budućnosti. Aramejski kalendarski i astrološki svitak iz Kumrana, "4Q318, Zodiologija i brontologija", sastoji se od 360-dnevnog zodijačkog kalendara, nakon kojeg slijedi tekst zodijačkog znaka groma.

Josip Flavije (37.–oko 100.)

Prema Josipu Flaviju su apokaliptični tekstovi bili u posjedu Esena, koje su brojni znanstvenici smatrali začetnicima Kabale. Također je, prema Židovskoj enciklopediji, apokaliptička literatura drugog i prvog stoljeća prije Krista sadržavala temeljne elemente Kabale. Riječ "apokalipsa" potječe od grčke riječi apokalypsis, što znači "otkrivanje". Rana apokaliptična djela obično su bila pisana pod pseudonimom, odnosno pisali su ih anonimni autori, koji su onda ta svoja djela pripisivali antičkim osobama. Apokalipse su tvrdile da otkrivaju dosad nepoznate tajne, često o sudbini ovog svijeta i stvarima koje dolaze. Razlikuju se od biblijskih proročanstava, gdje se prorocima obično izravno obraća Bog. Kod apokaliptista se to najčešće događalo preko posrednika, anđela. Obično bi apokaliptičar primio otkrivenje u vizualnom obliku, kao san ili ekstatičnu viziju, a ponekad bi se osjećao prenesenim u neki daleki dio Zemlje, ili čak i na Nebo.

Anakim

Prvi apokaliptični spisi su nastali u Palestini, u trećem i drugom stoljeću prije Krista. Od apokalipsi, pronađenih među Esenima, bile su: 'Knjiga jubileja', koja se pripisuje Mojsiju; i 'Knjiga Enoha', koja je bila važan rani izvor Kabale. 'Knjiga jubileja' razrađuje priču o Postanku i Izlasku, a predstavljena je kao tajno otkrivenje, koje su navodno anđeli izvorno prenijeli Mojsiju na brdu Sinaj. 'Knjiga Enoha', kroz svoju angelologiju, demonologiju i kozmologiju, također je pružila važne rane elemente u razvoju Kabale.

Henokova knjiga je dio niza djela, koja su poznata kao apokrifi, obično su nepoznatog autora ili sumnjivog podrijetla. Apokrifi, od grčke riječi apokryptein, što znači "sakriti" - odnose se na korpus biblijske literature koja je bila isključena iz ortodoksnog kanona Starog i Novog zavjeta. Septuaginta je sadržavala niz knjiga koje su kasniji židovski vjerski vođe odbacili iz Starog zavjeta, ali koje je ranokršćanska crkva sačuvala kao apokrife, umetnuvši ih između Starog i Novog zavjeta. Ne postoji potpuni popis tih djela, a neka su važnija od drugih.

Među onima koji se obično svrstavaju u starozavjetnu apokrifnu literaturu su: Solomonovi psalmi, židovski dijelovi Sibilinskih knjiga, Henokova knjiga, Mojsijevo uznesenje, Sirijska Baruhova apokalipsa, grčka Baruhova apokalipsa, Knjiga jubileja, Oporuke dvanaestorice patrijarha, Izaijino mučeništvo, Jobova oporuka, nekoliko spisa na temu Adama i Eve, Povijest Johannesa Hirkana i razna druga legendarna i apokaliptična djela. Većina njih, u pokušaju da im se prizna legitimitet, pripisana je raznim biblijskim ličnostima iz daleke prošlosti, a ne njihovim stvarnim autorima. Zbog ovog lažno pripisanog autorstva, ova su djela postala poznata kao Pseudepigrapha. Njihov književni oblik otežava datiranje većine njih, ali većina odražava doktrine uvedene nakon babilonskog izgnanstva. Većina ih datira između 200. godine prije Krista i 100. godine nove ere, a izvedeni su iz kasnijih kopija, koje su napisane, bilo na izvornom jeziku, hebrejskom, aramejskom ili grčkom, ili u prevedenim verzijama. pronađenim u arheološkim iskapanjima.

Henokova knjiga bila je pseudepigrafsko djelo, nazvano po Enohu, koji je, prema Bibliji, bio sedmi patrijarh nakon Adama i živio je prije Potopa. Henok nije umro, nego je umjesto toga, u dobi od 365 godina, "hodao s Bogom", što znači kako je bio izravno uznesen na nebo. Nakon što je započela izvještajem o palim anđelima, poznatim kao Stražari ili Nefili, Knjiga Henokova nudi opis čudesnog Enohovog putovanja, u društvu anđela Uriela, od kojeg uči tajne stvaranja, Sunca, Mjeseca i znakova zodijaka. Knjiga uči o postojanju Sina Čovječjeg, Izabranog, Mesije, koji je "od početka postojao u tajnosti" i čije je "ime bilo zazvano u prisutnosti Gospodara duhova, prije nego što su sunce i znakovi stvoreni." Prema Moshe Idelu, Enohijanski tekst zagovarao je upotrebu specifičnih struktura, zajedno s bajanjima, koje bi mogle "dovesti do silaska nebeskih entiteta i njihovu magijsku upotrebu.”

Dok su se mnogi čitatelji Biblije stoljećima borili s identitetom "Božjih sinova" (Nefila) iz Biblije, prema apokrifima i pseudepigrafima oni su identificirani kao Pali anđeli, nazvani "Promatrači". U Knjizi proroka Danijela postoje tri reference na klasu "stražar, sveti". Izraz je uveo Nebukadnezar, koji je rekao da je vidio "stražara, svetog kako silazi (glagol u jednini) s neba." Često se smatra da je priča o Anakimu moguće povezana sa sumerskim mitom o Annunakijima, sedam sudaca podzemnog svijeta, djece boga Anua, koji su nekoć živjeli na nebu, ali su protjerani zbog svojih nedjela. 

Iako se ne spominje u Bibliji, brojna kasnija tumačenja su tvrdila kako su se Nefili vjenčali sa ženskim potomcima Kajina, stvarajući rasu Anakima. Na spominjanja Sethovih potomaka, koji su se pobunili protiv Boga i pomiješali s Kainovim kćerima, nalazimo od drugog stoljeća naše ere nadalje, kako u kršćanskim, tako i u židovskim izvorima. Primjeri uključuju rabina Shimona bar Yochaija, svetog Augustina, Sexta Julija Afrikanca i pisma koja se pripisuju svetom Klementu. To je također gledište izraženo u modernoj kanonskoj amharskoj etiopskoj pravoslavnoj Bibliji, Henok 2:1-3: "I potomci Sethovi, koji su bili na Svetoj gori, vidjeli su ih i zavoljeli ih. I rekoše jedni drugima: 'Dođite, izaberimo sebi kćeri između Kajinove djece; rađajmo nam djecu.'"

Sličan izvještaj nalazi se u Sukobu Adama i Eve sa Sotonom, kršćanskom izvankanonskom djelu iz šestog stoljeća, pronađenom u Ge'ezu, a koji je preveden s arapskog izvornika. U Knjizi 2, “Božji sinovi” su identificirani kao Setova djeca, a “kćeri ljudske” kao žene koje su potekle od Kaina, koji je opet uspješno naveo većinu Setita neka siđu sa svoje planine i pridruže se Kaincima u dolini ispod, pod poticajem Genuna, sina Lamekova. Ovaj Genun, koji je opisan kao izumitelj glazbenih instrumenata, izgleda odgovara biblijskom Jubalu, također je izumitelj ratnog oružja. Kainijci, koji potječu od Kaina, prvog ubojice, opisani su kao izuzetno zli, skloni ubojstvima i incestu. Nakon što su zaveli Setite, njihovi potomci postaju Nefili, koji su svi uništeni u Potopu, kao što je također detaljno opisano u Enohu i Jubilejima.

Slično tome, kako je opisano u Svicima s Mrtvog mora, dvije stotine anđela, poznatih kao Stražari ili Čuvari, jednom su se spustili s neba da kušaju zadovoljstva zemlje, a prema 'Knjizi jubileja', bili su predvođeni od Mastema, ili Sotone. Oni su ti koji su podučavali ljude znanju, koje su donijeli sa sobom, svojim silaskom s neba: magiji i astrologiji. Prema Henokovoj knjizi, Božji sinovi su "uzeli žene, svaki je birao za sebe; kojima su se počeli približavati i s kojima su živjeli; učeći ih čarobnjaštvu, bajanju i dijeljenju korijenja i stabala." Tekst dalje objašnjava:

"…Azazyel je naučio ljude izraditi mačeve, noževe, štitove, oklope, izradi ogledala i izradi narukvica i ukrasa, korištenju boje, uljepšavanju obrva, korištenju kamenja svake vrijedne i odabrane vrste i svih vrsta boja, tako da se svijet promijenio. Bezbožnost se povećala; blud se umnožio; i oni su se ogriješili i pokvarili sve svoje putove. Amazarak je poučio sve čarobnjake i djelitelje korijena; Armers je podučavao rješenja čarobnjaštvom; Barkayal je podučavao promatrače zvijezda; Akibeel je podučavao znakove; Tamiel je podučavao astronomiju; a Asaradel je podučavao kretanje mjeseca."

Kako bi zadovoljili svoje goleme apetite, Anakimi su lutali zemljom, ubijajući sve vrste ptica, zvijeri, gmazova i riba. Na kraju su se grabljiva stvorenja okrenula jedna protiv drugih, skidajući jedno drugome meso s kostiju i gaseći žeđ u rijekama krvi. Dok je ovaj val uništenja zapljuskivao Zemlju, tjeskobni krici čovječanstva su doprli do četiri moćna arkanđela, Urijela, Rafaela, Gabrijela i Mihaela, koji su po Božjoj naredbi donijeli brzu odmazdu. Prvo je Uriel sišao na zemlju kako bi upozorio Nou na nadolazeći potop, savjetujući mu neka pripremi arku, koja će njegovu obitelj i natovarena ostala stvorenja prevesti na sigurno. Raphael je tada nasrnuo na vođu Stražara, vezao mu ruke i noge, te ga bacio u vječnu tamu. Zatim, Gabriel, optužen za ubijanje pokvarene rase, potaknuo ih je neka se međusobno bore. Konačno, Michael je okupio preostale Promatrače, prisilio ih da budu svjedoci smrti svojih potomaka i osudio ih na vječne muke. Tek tada su se nebesa otvorila i vode Velikog potopa su isprale posljednje tragove razaranja, koje su pali anđeli počinili.

Međutim, Anakimi nisu bili potpuno uništeni u Potopu. 'Knjiga jubileja' je ispričala kako je ostatak Anakima bio pošteđen. Neko vrijeme nakon potopa, Noa je saznao kako su zli duhovi, rođeni od palih anđela, zaveli njegove unuke i ubili neke od njih. Bog tada naređuje arhanđelima neka zatvore demone unutar zemlje. Ali, Mestama (đavo) moli Boga: "Gospodine, Stvoritelju, neka neki od njih ostanu poda mnom, neka poslušaju moj glas i izvrše sve što im kažem; jer ako mi neki od njih nisu prepušteni, neću moći izvršiti moć svoje volje nad sinovima ljudskim." A Jahve odgovara: "Deseti dio neka ostane pred njim, a devet dijelova neka siđe u mjesto osude." I tako, anđeli vežu devet od deset zlih duhova u tami, ali jedna desetina njih ostaje tako da "mogu biti podložni Sotoni na zemlji." Pošteda određenog broja Palih anđela omogućila je legendu Kabale - prema kojoj je rasa Anakima nastavljena kroz potomke jednog od Noinih unuka, Kanaana.

Ezekielova vizija Božjeg prijestolja, koja prikazuje četiri astrološka stvorenja koja simboliziraju četiri godišnja doba Zodijaka i "kotač unutar kotača", koji predstavlja sjecište ekliptike i nebeskog ekvatora.

Merkaba misticizam 

Prema Gershomu Scholemu, vodećem proučavatelju kabale, u apokaliptičkoj literaturi Esena se mogu pronaći najraniji dokazi o misticizmu Merkabe, ili onoga što je on nazvao "židovski gnosticizam." Glavni interesi literature o Merkabi su izvještaji o mističnim uzlascima na nebo, božanskim vizijama, prizivanju i kontroli anđeli, obično u svrhu stjecanja uvida u Toru. Klasični temelj za ove prakse su biblijski izvještaji o Ezekielovoj viziji Kočije i Izaijinoj viziji o Hramu. Merkaba je uključivala složenu tradiciju vizionarske arhitekture, koja je meditirala o viziji u 'Knjizi proroka Ezekiela'. Cilj misticizma Merkabe bio je postići vizije inače nevidljivih matematičko-lingvističkih koncepata, u obliku kočija, prijestolja, palača i naposljetku, samog Hrama.

Ezekielova knjiga počinje vizijom Boga na njegovim kolima koja podupiru četiri kerubina - varijaciji sunčevih kola Marduka, Šamaša, Apolona ili Faetona, koje vuku četiri konja. Kerubini su opisani tako da svaki ima dva para krila, tijelo čovjeka, ali noge i razdijeljena stopala koze. Svaki je imao četiri glave. Iako se ne spominju izričito u Bibliji, te se glave mogu poistovjetiti s četiri godišnja doba zodijaka i njima povezanim znakovima, pokazujući u kojoj su mjeri astrološki utjecaji već iskvarili Bibliju do tog vremena. Svako stvorenje ima glave: čovjeka koji predstavlja Vodenjaka, orla za Škorpiona, bika za Bika i lava za Lava. Svako stvorenje također stoji na "kotaču unutar kotača", koji predstavlja sjecište ekliptike, koja je rezultat kruženja Zemlje oko Sunca, i nebeskog ekvatora, koji je rezultat rotacije Zemlje oko vlastite osi.

Helios u svojoj sunčevoj kočiji

Tekstovi Merkabe su uključivali razrađene antropomorfne opise Boga, poznate kao Shiur Komah, koji su se temeljili na 'Solomonovoj pjesmi', najvažnijem od svih kabalističkih tekstova. Solomonova pjesma ili Pjesma nad pjesmama, zbirka je ljubavnih pjesama koje naizmjenično izgovaraju muškarac i žena, simbolizirajući mističnu erotsku vezu između boga i boginje. U Pjesmi je “voljena” ili Šekina, opisana kao nevjesta, kći i sestra. Izvorno je to bila planeta Venera, antička božica ljubavi i rata. Ona također predstavlja tamniji aspekt boga, kao Moloh ili Saturn, u drevnim vremenima. Ona za sebe kaže: "Crna sam, ali sam lijepa." Prema Pjesmi nad pjesmama, 6:10:

"Tko je ovo rađanje kao zora
lijep kao mjesec,
blistava kao sunce,
strašno kao vojska s barjacima?"

Tvrdilo se da, iako je gnosticizam proizašao iz židovskog misticizma, za razliku od svog kršćanskog dvojnika, židovski gnosticizam nije štovao zlog boga umjesto Boga. Međutim, kao što je Alan Segal pokazao u "Two Powers in Heaven", Metatron je bio taj koji je obožavan kao zamjena. Nakon što je uzašao na nebo, Henok je u židovskim apokrifima bio poznat kao arhanđeo Metatron. U hermetizmu se Henok također poistovjećivao s Hermesom. Kasnije se počeo smatrati "Arhetipskim čovjekom" ili "Primordijalnim Adamom", koji je izjednačen s biblijskim likom Melkisedeka ili anđela Metatrona, postavši tako izvorom antropomorfne doktrine Kabale, koja ga tumači kao sliku Boga.

Ideja o Metatronu je razvijena u Babilonskom Talmudu kako bi se objasnio Izlazak 24:1 - gdje Bog sebe naziva "Gospodinom" u trećem licu, a ne "ja" u prvom licu. Rabini iz Talmuda objašnjavaju kako je ovaj "Gospodin" Metatron, čije je ime kao ime njegovog gospodara, jer je njegovo ime u njemu. No, rabini također upozoravaju da se ne miješa Metatron s Bogom. Međutim, mit poprima daljnja obilježja u kasnijim slojevima Zohara - gdje su Metatron i demonski kralj Samael spojeni u jednu figuru, te se stoga smatra kako ono utjelovljuje i dobro i zlo. Arhetipski čovjek, ili Adam Kadmon, također je poistovjećivan sa Drvetom života, koje je pod utjecajem Platonove dekade i neoplatonizma kasnije izjednačeno s onim što se naziva deset Sefirota, ili božanskih emanacija.

Poput drevnih stupova Ašera, ovaj bog je također bio prikazivan kao falus, koji je predstavljao stup ili os svijeta, obavijenu zmijom poznatom kao Teli, koja je predstavljala zviježđe Zmaja i koje kruži oko nebeskog pola. Teli je opisan u Sefer Yetzirah, ili "Knjizi stvaranja", koju je napisao nepoznati autor, vjerojatno u Palestini između 200. i 600. godine, a koja je pomiješala židovske, pitagorejske i helenističke ideje. Zmaj Teli je sveta zmija, koja, prema Zoharu, odgovara zloj zmiji, koja bdije nad čovječanstvom i obuzdava moć nečiste zmije. Teli je biblijski Levijatan, sazviježđe Zmaja, koje upravlja svijetom i personificira os, ili falusni stup, ili stupove Ašere, simbolizirane Drvetom znanja u Jeciri, oko kojeg se uvija.

Pod utjecajem Merkabe, sustav koji je zajednički svim helenističkim školama misterija, postao je poznat kao prolazak inicijata kroz stupnjeve sedam poznatih planeta, kako bi se uklonile mrlje stečene na njegovoj duši, tijekom njenog silaska u ljudsko tijelo. Kako bi se uzdigao kroz nebeske sfere, inicijat je morao ovladati tehnikama meditacije, koje su uključivale koncentraciju na hebrejske spise, Gematriju; kao i kontrolu daha, pjevanje himni i određene pokrete tijela. Kako bi zaobišao neprijateljske čuvare svake sfere, inicijant je morao pokazati svoj "pečat" ili amulete, sastavljene od složenih geometrijskih dizajna, koji su navodno sadržavali magične moći.

Prema mišljenju Scholema, takav način uspona, kojim se duša uspinje do svog prvobitnog doma, bilo nakon smrti ili u stanju ekstaze - svakako je vrlo star. Međutim, nema dokaza o pojmu uspona kroz sedam nebesa prije kraja prvog stoljeća naše ere, kada ga je vjerojatno izmislio rabin Akiva, glavna figura ranog misticizma Merkabe. O rabinu Akivi, Talmud je zabilježio da je među četvoricom muškaraca koji su se bavili takvim mističnim temama; od toga je jedan umro, jedan poludio, jedan otpao i samo je rabin Akiva imao pravo vizionarsko iskustvo. Od najstarijih literarnih izvora o Merkabi dva su hekhaloth teksta: Mali je pripisan rabinu Akivi, a Veliki njegovom kolegi, rabinu Ishmaelu ben Elisha. Kao što je primijetio Scholem, slične opasnosti u usponu mistika opisane su u 'Liturgiji Mitre', magičnog pariškog papirusa, gdje opis uspona pokazuje mnoge paralele s izvještajem danim u Velikom Hekhalothu.

Gnosticizam 

Gnosticizam je naziv koji koriste znanstvenici za označavanje skupine različitih heretičkih kršćanskih sekti koje su se pojavile u Aleksandriji. Čitava knjižnica gnostičkih dokumenata i koptskih prijevoda s grčkih izvornika je otkrivena blizu Nag Hammadija, u Egiptu. No, naše znanje o gnosticima potiče uglavnom od njihovih protivnika, ranih crkvenih otaca, poput Ireneja (oko 185.), Hipolita (oko 230.) i Epifanija (oko 375.). Riječ "gnosticizam" potječe od grčke riječi gnostikos, što znači "onaj koji zna". Ono što on zna jest gnoza, mudrost postignuta kroz otkrivenje. Zajednički sa svim helenističkim mističnim sustavima, gnostici su vjerovali kako postoji božanska iskra u čovjeku, koja je sišla iz božanskog kraljevstva iznad i koja je upala u svijet Sudbine, rođenja i smrti, te da ju može probuditi njezin božanski dvojnik putem objave ili epifanije, a zatim se može ponovno integrirati u duhovni svijet. Gnostici su na kršćanstvo primijenili radikalno dualističko tumačenje - tumačeći Bibliju obrnuto - suprotstavljajući Stvoritelja svemira, kojeg su zvali Demijurgom, pravom bogu koji leži izvan kreacije. Demijurg je pojam koji je prvi upotrijebio Platon u "Timeju", koji je kao agent i koji osim Boga uzima prethodno postojeće materijale kaosa, raspoređuje ih prema modelima vječnih oblika i proizvodi fizički svijet.

Kao takvi, gnostici su tipično vjerovali kako su svi morali koje je nametnuo Bog namijenjeni samo tlačenju čovjeka. Da bi se oslobodili ciklusa reinkarnacije, vjerovali su gnostici, morali su iskusiti sve što su "neuke" mase "lažno" smatrale zlom, uključujući pri tome i: ubojstva, preljub, incest, kanibalizam, pedofiliju, gutanje raznih tjelesnih tekućina i izlučevina. To je bila filozofska osnova za prakticiranje crne magije. Usprkos ovoj činjenici, postojale su jasne osude ove prakse, koje se mogu naći u Bibliji, kao u Jeremiji 50:35-36: "Mač je na Kaldejce i narod Babilonije, i na njegove vladare i na njegove mudrace! Mač je na vračare, i oni će poludjeti!" Stoga, kao što objašnjava Attilio Mastrocinque, u "Od židovske magije do gnosticizma": "...prema gnostičkom razmišljanju, dakle, znanost Kaldejaca morala je biti cijenjena kao oblik znanja, upravo zato što ju je Stvoritelj zabranio."

Gnostici su vjerovali kako postoji Dobro iz kojeg se odašilju različiti Eoni ili emanacije. Svemir se, prema gnosticima, smatrao sastavljenim od koncentričnih sfera, čije je središte bila Zemlja. Ove su sfere bile obilježene kružnim orbitama planeta, a svakom je upravljao Arhont, božanstvo, koje je bilo neprijateljsko prema duhovnim ljudima. Iza njih je bila sfera fiksnih zvijezda poznata kao Pleroma, ili totalitet. Sastavljen je od trideset Eona, od kojih svaki odgovara trideset dana u mjesecu. Unutar njih bili su znakovi Zodijaka, čiji su zemaljski ekvivalenti bili dvanaest apostola. Čovjekova duša je čisti duh koji je Dobro smjestio u tijelo pokvarene materije, a koje je stvorio Demijurg. Da bi se ponovno ujedinio s Dobrim, mistik mora dobiti tajnu Gnozu, koja će mu omogućiti zaobići Eone, kao i onog najnižeg, Demijurga, kreatora materijalnog svijeta. Kao što je izvijestio Klement Aleksandrijski u Pobudnici poganima, 78.1: primarna funkcija gnostičkog otkrivenja bila je osloboditi duhovne ljude od astralnog determinizma, jer prema gnosticima, "do krštenja... Sudbina je stvarna, ali nakon toga, astrolozi više nisu u pravu."

Središnja doktrina gnosticizma bila je ona o prolasku duše kroz planetarne sfere, put kroz koji je otvorio Spasitelj, poznavatelj svetih imena i slova kojima se umiruju čuvari vrata, ili Arhoni, koji sprječavaju uspon duše. Stoga je mistični sustav gnosticizma držao očite paralele s drugim školama helenističkog misticizma, naime s misterijama Mitre, hermetizmom i neoplatonizmom, ali također i s ranim židovskim misticizmom Merkabe, koji je Gershom Scholem identificirao kao židovski gnosticizam. Scholem je ukazao:

"Ostaje činjenica da su upravo te ideje bile afirmirane u središtu ezoterične discipline unutar židovske tradicije, a ne samo među židovskim hereticima, iako ulogu poganskih planeta-anđela ovdje preuzimaju drugi arhonti. Ovi arhonti prijete ekstatičnom vizionaru na vratima sedam nebeskih palača, i – potpuno u skladu s doktrinama raznih gnostičkih spisa iz istog razdoblja – mogu se samo nadvladati i prisiliti da mu dopuste da prođe kroz prikaz magičnog "pečata", kroz recitiranje himni, molitvi, itd. Još uvijek se jasno može uočiti odnos prema kasnom židovskom apokaliptičkih spisa, čije ideje očito tvore vjerojatan prijelaz na židovski monoteistički gnosticizam i heretički gnosticizam koji je težio dualizmu."

Znanstvenici danas uglavnom prihvaćaju da kršćanski gnosticizam ima svoje podrijetlo u Merkaba misticizmu. Scholem je objasnio: "U drugom su stoljeću židovski obraćenici na kršćanstvo očito prenijeli različite aspekte misticizma Merkabe kršćanskim gnosticima. U gnostičkoj literaturi bilo je mnogo iskrivljenih ovakvih elemenata, ali je židovski karakter ovog materijala još uvijek očigledan, posebno među Ofitima, u Valentinovoj školi, kao i u nekoliko gnostičkih i koptskih tekstova, koji su otkriveni u posljednjih pedeset godina". Ovo mišljenje je potvrdilo nekoliko starih izvora. Npr. u fragmentima, citiranim od Euzebija, znamo kako je Hegezip tvrdio da su gnostici nasljednici raznih židovskih ili baptističkih sekti, kao što su Eseni. Filastrius, biskup Brescie iz četvrtog stoljeća, ubraja gnostičke sekte ofita među one sekte koje su procvjetale u judaizmu, prije pojave kršćanstva.

Prema Moshe Idelu: "Daleko više nego znanstvenici u prvoj polovici dvadesetog stoljeća, suvremeni znanstvenici gnosticizma pozivaju se na židovski utjecaj na nastajuću gnostičku književnost; studije Gillesa Quispela, Georgea MacRaea, B. Pearsona, Guya Gedalyaha Stroumse i Jarla Fossuma, promijenile su ranija iransko-egipatsko-grčka objašnjenja gnosticizma." Kao što je Hans Jonas, poznati proučavatelj gnosticizma, istaknuo: "Neka povezanost gnosticizma s počecima kabale, u svakom slučaju se mora pretpostaviti, bez obzira na redoslijed uzroka i posljedice."

Put middot, ili kvalitete Boga, kao što su mudrost, razumijevanje, znanje, istina, vjernost, pravednost, itd. - za gnostike su postajali "Eoni", moć i emanacije Boga koji ispunjavaju Pleromu, božanska "punina", koja je usporedna tradiciji Maaseha Bereshita. Kao i u gnostičkoj literaturi, postoji magijski i teurgijski aspekt tehnike uspinjanja u Merkabi, a postoje i vrlo jake veze između literature o Merkabi, hebrejske i aramejske teurgijske literature tog razdoblja. Vrlo je sličan nizu važnih tekstova, koji je  sačuvan među grčkim magičnim papirusima i gnostičkoj literaturi Pistis Sofije, nastala u drugom ili trećem stoljeću. 

Stoga je Ofitima, koji su također poznati kao Setijanci, židovskoj sekti koja je provodila krštenja u tradiciji Esena i koja je cvjetala oko prvog stoljeća prije Krista do prvog stoljeća nove ere - Bog iz Biblije zapravo zli bog. Prema Ofitima: Ialdabaoth ili Jahve, bog Starog zavjeta, bio je ponosan, neuk i osvetoljubiv. Iako je bio maćan, on je žudio za vrhovnom moći i tvrdio je da je jedini bog. Nezadovoljan svojom kreacijom, želio je uništiti svoje djelo preko žene, Eve. Ali, Sofija je oslobodila čovjeka, tako što je poslala zmiju, koja ga je navela neka pojede plod sa stabla spoznaje, a koji im je bio zabranjen od Ialdabaotha, samo zato da bi čovjeka držao u neznanju. Kroz Sofiju su Adam i Eva stekli znanje o svim stvarima, te su se počeli okretati od svog stvoritelja.

Ialdabaoth je istjerao Adama i Evu iz raja. Nakon što su dobili Kaina i Abela, oni su dobili Setha, koji je bio superiorne rase i njegovi su sinovi bili Božji sinovi. Sinovi Božji vjenčali su se s Kainovim kćerima i izazvali takvu korupciju da je Ialdabaoth pokrenuo potop, ali je Sofija spasila Nou. Kada je svijet ponovno naseljen, Ialdabaoth je izabrao Abrahama, sklopivši s njim savez da će im, ako mu njegovi potomci budu služili - dati zemlju. Kasnije ih je iz Egipta izveo Mojsije - koji im je dao Zakon. Dok su proroci bili sluge Ialdabaotha, Sofija je izgovarala određene riječi, kako bi se infiltriralo u njihova proročanstva. Takve su se riječi odnosile na Pračovjeka, Eon i Krista, jer je Sofija namjeravala, bez Ialdabaothova znanja, dovesti do rođenja Isusa i Ivana Krstitelja.

“Abraxas” je riječ mističnog značenja, u sustavu gnostičkih bazilida, primijenjeno na “Velikog Arhonta”, koja se također nalazi u grčkim magičnim papirusima. Basilides je bio ranokršćanski gnostički vjerski učitelj u Aleksandriji, podučavao je od 117. do 138. godine. U sustavu koji je opisao Irenej u svom "Adversus Haereses": "vladar 365 nebesa je Abraxas, i iz tog razloga on u sebi sadrži 365 brojeva." Sedam slova, koja ispisuju njegovo ime, mogu predstavljati svaki od sedam planeta i mogu biti povezani s Abrakadabrom. Postoji veliki broj ugraviranog kamenja kojima je naziv "Abraxas-kamenje". Pravi Abraxas, tj. slika, se obično nalazi prikazan sa štitom, sferom ili vijencem i bičem, mačem ili žezlom, pijetlovom glavom, tijelom u oklopu i zmijskim repom. Dominira kombinacija Abraxasa sa židovskim simbolima, u obliku natpisa, kao što su: Iao, Eloai, Adonai, Sabaoth, Michael, Gabriel, Uriel, Raphael, i mnogi drugi. Abraxas se također ponekad kombinira s perzijskim božanstvima. Uglavnom, najčešće s Mitrom. Abraxas je ponekad predstavljen egipatskim motivima, kao lik s bogom sunca Phreom, koji vodi svoja kola, ili stoji na lavu kojeg nosi krokodil. Kod grčkih božanstava, Abraksas je ponekad u vezi s planetima, posebno Venerom, Hekatom i Zeusom.

Plotin u crvenoj togi, iza Zoroastera koji drži zvjezdani globus, u Rafaelovoj 'Atenskoj školi' (1509.)

Neoplatonizam

U biti, gnostici su spojili terminologiju neoplatonista i mitologiju misterija s kršćanstvom. Neoplatonizam i pojava Mitrinih misterija su bili usko povezani s kraljevskom obitelji Emesa, danas Homs u Siriji, dinastijom svećenika-kraljeva, koji su činili moćnu i utjecajnu aristokraciju. Emesa je bila poznata po Hramu Sunca, poznatom kao Elagabalium, izvedenom od Baala, koji je bio obožavan u obliku crnog kamena. Oko 64. godine prije Krista je Pompej Veliki reorganizirao Siriju i okolne zemlje u rimske provincije i postavio je kraljeve klijente, koji su bili saveznici Rima. Jedan od tih kraljeva klijenata je bio Sampsiceramus, osnivač dinastije svećenika-kraljeva iz Emese, koji je živio u prvom stoljeću prije Krista. 

Hram Emesa bogu sunca El-Gabalu, sa svetim kamenom, na poleđini ovog brončanog novčića rimskog uzurpatora Uranija Antonina

Genealogija svećenika-kraljeva Emese: 

Utjecaj grčke misli u helenističkom dobu proizašao je prvenstveno iz filozofske škole razvijene u Aleksandriji, za koju se smatralo da potječe od Platona, poznate kao platonizam. Čini se kako je Platon, u svojim kasnijim godinama, postajao sve više posvećen Pitagorinim učenjima, te je konačno počeo gledati na svoju ideju Formi, kao na brojeve. Platon je došao do sustava suprotstavljenih prvih principa i trostruke podjele razina bića, što je dodijelilo središnji položaj ulozi Duše, kako Svjetske Duše tako i individualne duše. Razvijajući doktrinu Pitagorejaca, Platon je kao prve principe postavio Jedno i Neodređenu dijadu. Jedno, ili Monada, aktivni je princip, koji nameće "granicu" bezobličnosti suprotnog principa, Dijade. Dijada je dualnost, ono na što Jedno djeluje, ali je također i iracionalni aspekt Duše, i temeljna supstanca svemira, Spremište Timeja. U biti, kao što je objasnio Ksenokrat, Platonov nasljednik na čelu Akademije, Monada i Dijada su filozofski prikaz poganskog trojstva. Monada predstavlja Oca, dok Dijada predstavlja božicu dvojne prirode, preuzetu iz drevnog trojstva.

Djelujući na Dijadu, Jedno stvara Brojeve-Oblike. Prvo Dijada proizvodi broj Dva, udvostručavanjem Jedinice, a zatim proizvodi ostale brojeve dodavanjem Dva, i svakom sljedećem broju Jedan ili sebe. Međutim, Platon je samo one brojeve do deset uzeo kao Forme. Platon je, kao i Pitagorejci, pridavao posebnu važnost "primalnim brojevima": jedan, dva, tri i četiri, tetraktijima, i njihovom ukupnom zbroju, deset ili dekadi. Ova četiri također imaju geometrijski aspekt: ​​jedan je točka, dva linija, tri trokut ili ravnina, a četiri tijelo u obliku piramide. Četiri osnovna broja poprimaju svoj geometrijski aspekt u Duši-Svjetu, iz koje se četiri dimenzije projiciraju na Materiju, kroz kombinacije osnovnih trokuta, i tvore Četiri Elementa.

Sljedeća faza platonizma, ili srednji platonizam, pojavila se kao rezultat novog utjecaja, onog neopitagorejskog, iako ova dva pokreta zapravo nisu bila ista. Zanimljiv niz tekstova se pojavio u trećem i drugom stoljeću prije Krista, za koje se tvrdilo kako  su djela izvornih pitagorejaca. U tom se razdoblju oblikovao mit o Pitagori, kao učeniku istočnjačke mudrosti, što se kasnije odrazilo u biografijama Diogena Laertiusa, Porfirija i Jambliha. Međutim, prema Johnu Dillonu, istaknutom proučavatelju srednjeg platonizma, samo su određena djela ona koja se pripisuju izvornim pitagorejcima (Filolaju i Arhitu) vjerojatno autentična. Što se tiče ostalih djela, mnogo toga o njima ostaje nejasno i malo se zna o tome tko ih je napisao i zašto.

Jedan od najvažnijih eksponenata srednjeg platonizma je bio židovski filozof koji je govorio grčki, iz prvog stoljeća nove ere, Filon iz Aleksandrije, također zvan Filon Judejski, najveći predstavnik helenističkog judaizma. Iako pobožni Židov, Filon je pokušao racionalizirati judaizam svojom verzijom platonističke filozofije. Filonu je Biblija bila u skladu s platonovskom filozofijom, jer prema njemu i možda zato što se pozivao na legende koje su objavili Jamblih ili Artapan - Platon je bio Pitagorin sljedbenik, a Pitagora je bio Mojsijev sljedbenik.

Najvažnija inovacija srednjeg platonizma, prema Johnu Dillonu, bilo je Filonovo postavljanje transcendentnog Boga, izjednačenog s Bogom Starog zavjeta, iznad Monade i Dijade. Ovi pojmovi, međutim, imaju zapanjujuće sličnosti s onima koji se smatraju ranim razvojem kabale - Monada koja predstavlja Prvobitnog čovjeka, Dijada Shekhinah. Zapravo, Filon je nahvalio Esene, dok u "Kontemplativnom životu" opisuje obrede i navike Therapeutaea. U prilog svojim idejama, često je koristio izraz "rečeno je", vjerojatno misleći na židovske tradicije. Npr. "rečeno je" kako je Mojsije bio očaran glazbom sfera, kada je primao objavu na planini Sinaj. U konačnici, prema mišljenju Moshe Idela, vodećeg modernog učenjaka kabale: "Čini se da postoje dokazi o postojanju hebrejskih tradicija koje bi mogle posredovati između Filonovih pogleda, ili drugih drevnih židovskih tradicija paralelnih s Filonom, i novonastale kabale."

Ispod vrhovnog Boga, Monada postaje stoički Logos, aktivni princip Božje kreativne misli. Za Filona: ​​"... onaj koji vozi Kočiju Moći je Logos, a Onaj koji se nosi u Kočiji jest Onaj koji govori Logos, dajući zapovijed Vozaču za ispravno upravljanje svemirom." Logos je posrednik između Boga i kreacije, koja se u jednom trenutku identificira kao drugog Boga. Logos je iskonski ili arhetipski čovjek, slika Božja. Dakle, Logos je Makrokozmos, odraz zemaljskog čovjeka, koji je Mikrokozmos. Logos je proizašao iz Boga i Sofije, a opisan je kao Sin Boga i Sofije, "kroz koga je svemir nastao". Sofija, ili Mudrost, jest dijada. Poput Shekhinah: ona je ženski životni princip, koji pomaže vrhovnom Bogu u njegovom djelu stvaranja i upravljanja, ali također na neki način ispunjava ulogu majke za sve stvoreno.

Čovjek, koji je u velikoj mjeri odgovoran za razvoj neopitagorejskog pokreta i spoj platonizma i stoicizma, bio je Posidonije (oko 135.-51.pr.Kr.), rodom iz Apameje u Siriji, blizu Emese. Malo se zna o Posidonijevoj misli, ali neka od njegovih učenja sačuvao je njegov učenik Ciceron. Budući da je bio obučen u čarobnjačkoj astrologiji i demonologiji, Posidonije se i sam bavio magijom. Cumont je, objašnjavajući prirodu i izvor neopitagorejstva, izjavio: “Iako je svojim idealom religioznog života tvrdio kako se povezuje sa starim pitagorejskim misticizmom, njegova doktrina više duguje teorijama koje je razvio Posidonije, posebno u njegovom komentaru na Timej, i mnogo je posudio, bilo posredstvom velikog Sirijca, ili čak izravno, od istočnjaka religije.”

Otprilike sredinom prvog stoljeća naše ere se pojavio poseban neopitagorejski trend, s mistikom Apolonijem iz Tiane, pitagorejskim filozofom čija su se čuda u podizanju mrtvih i liječenju bolesnih, uspoređivala s Kristovim. Tijekom svojih putovanja se družio s brahmanima iz Indije, gimnozofima iz Egipta i babilonskim magovima, koji su ga uveli u “Kaldejske misterije”. U Rimu je Apolonije uhićen i suđeno mu je pred carem Domicijanom za čarobnjaštvo, jer je predvidio kugu u Efezu. Tvrdio je kako mu je samo umjerena prehrana održavala bistra osjetila i omogućavala da vidi sadašnjost i budućnost. Ipak, prema njegovom biografu, Apolonije je uspio neobjašnjivo nestati iz sudnice.

Neopitagorejski filozof, koji je uglavnom odgovoran za prijelaz platonizma na neoplatonsku sintezu helenističkih, perzijskih i židovskih sustava, bio je Numenije iz Apameje, koji je procvjetao u kasnom drugom stoljeću nove ere. Numenije je pokazao opsežno znanje o judaizmu, a možda je bio upoznat i s kršćanstvom. Numenije je istraživao podrijetlo platonskih ideja u učenjima drevnog Istoka, transmigraciju duhova u hinduizmu, monoteističko božanstvo i trojstvo u judaizmu, te ezoterični dualizam gnostičkih i hermetičkih kultova. Kako bi se istražila priroda Boga, inzistirao je Numenius, treba pogledati iza Platonove mudrosti, ili čak Pitagore, na "sve što su Brahmani, Židovi, Magi i Egipćani ustanovili." Prema crkvenom ocu Origenu, Numenius je ponudio alegorijska tumačenja spisa Mojsija i proroka. Primijetio je: "Ma, što je Platon, nego što je Mojsije taj koji govori na atičkom grčkom."

Još jedan važan filozof srednjeg platonizma bio je Plutarh iz Heroneje (oko 46.–120.), svećenik Apolonovog hrama u Delfima. Plutarhov učitelj, Ammonius Saccas (tijekom 03. stoljeća) je bio zadužen za Platonovsku akademiju u Ateni. On je bio Egipćanin i vjerojatno je bio odgovoran za uvođenje pitagorejskih i astroloških aleksandrijskih utjecaja u Akademiju. U svom eseju "O E u Delfima", Plutarh je objasnio kako je (prema Amoniju), podmjesečnim carstvom vladao "bog, ili bolje rečeno demon, čija se funkcija bavi raspadom i nastankom Prirode", koji je poznat kao Had ili Pluton - za razliku od boga koji vlada nebeskim carstvom, a to je Apolon. Prema Plutarhu, vrhovni bog odgovoran za stvaranje svijeta, a obično ga obožavaju neuke mase, zapravo je zli bog, dok je pravi bog onaj koji je pogrešno optužen za zlo. Ovaj bog, ili demon, trebao bi se zvati Had ili Pluton, bog podzemnog svijeta, ili sublunarnog carstva. Kao posrednik, Logos je glasnik bogova, što je Plutarh izjednačio s Mitrom, "bogom posrednikom" Zoroastrijanaca. Plutarh je govorio o Jednom i Dijadi, bez ideje o vrhovnom principu iznad njih, međutim, tvrdio je: Bog se mora odnositi prema svijetu preko posrednika, od kojih je prvi Logos. Za Plutarha: Logos je ekvivalent bogu Sunca drevnog poganstva.

Ruševine Apolonovog hrama u Delfima, gdje je Plutarh iz Chaeroneje (oko 46.-120.) služio kao jedan od svećenika, koji su bili  odgovorni za tumačenje Pitijinih predviđanja

Navodno je Numenijeva misao utjecala na prvog neoplatoničara, Plotina (c. 204/5 – 270). Isto je rođen u Egiptu, te je Plotin, baš  kao i Plutarh, također bio učenikom Amonija Sakasa u Aleksandriji, koji je možda bio i posrednik za Numenijeve ideje. Moshe Idel, vodeći stručnjak za židovsku kabalu, ukazao je kako je potraga za mističnim jedinstvom u Plotinovoj misli mogla biti izvedena iz židovskih izvora, vjerojatno od Filona Aleksandrijskog i rabina Akive. Navodno je Amonije odgojen kao kršćanin, ali je napustio svoju religiju radi proučavanja Platona, razvijajući vlastitu varijaciju Platonove filozofije. U "Plotinovom životu", Porfirije je izvijestio kako je preko Amonija, Plotin "poželio istražiti perzijske metode i sustav koji su usvojili Indijci."

Plotin je bio Porfirijev učitelj (oko 234.–305.) Portfirije je rođen u Tiru, u Feniciji. Godine 301. je objavio svoje najvažnije djelo, "Eneade". Preživjeli su i fragmenti iz njegove knjige "Protiv kršćana", koja je osuđena na spaljivanje 448. godine. Porfirije je napisao povijest o Pitagorinom životu i "O apstinenciji" gdje izriče zamolbu za vegetarijanstvo. U svom "O špilji nimfa", on opisuje simbolizam špilje koju spominje Homer, u odnosu na špiljske rituale mitraizma. Porfirije je također bio učiteljem sirijskog filozofa Jambliha (oko 245.–325.), još jednog poznatog potomka svećenika-kraljeva iz Emese. Jamblih je nastojao oživjeti poganstvo, povratkom njegovim korijenima među Babiloncima, Egipćanima i vodećim zagovornicima klasične misli, poput Pitagore, Platona, Aristotela, i konačno, u misterijama. Općenito mu se pripisuje preobrazba duhovnog neoplatonizma Plotina u korist teurgije, magičnog zaklinjanja bogova, teme koju obrađuje u svom djelu "O misterijama Egipćana, Kaldejaca i Asiraca".

Car Julijan (poznat kao "Otpadnik") predsjeda konferencijom, negdje oko 361. godine

Kaldejska proročišta

Kroz izrazito metafizička tumačenja Platona, posebice kroz Timeja i Parmenida - kasniji su neoplatoničari vjerovali kako je moguće doći do potpunog razumijevanja božanske istine - za koju se smatralo kako su je sami bogovi tajno razotkrili preko takozvanih "teologa" (nadahnutih autora orfičkih pjesama i kaldejskih proročanstava). "Kaldejska proročišta" jest djelo koje se pripisuje Zoroasteru, a navodno je razotkriveno Julijanu Teurgistu, također poznatom kao Kaldejac. "Kaldejska proročišta", od kojih su sačuvani samo fragmenti, teozofski su tekst u stihovima, koji je sastavljen u drugom stoljeću nove ere i koji kombinira platonske elemente, s perzijskim ili babilonskim vjerovanjem. Iako moderni znanstvenici podcjenjuju njegov utjecaj, kasniji su ga neoplatonisti smatrali svetim tekstom, ponekad čak i iznad samog Platona. Proklo bi povukao sve knjige iz optjecaja, osim Timeja i Kaldejskih proročišta, kako bi spriječio da ne naude neobrazovanima. Pozivajući se na Kaldejska proročanstva, car Julijan spominje sljedeće (u onome što se općenito smatra jednom od njegovih rijetkih aluzija na doktrinu Mitrinih misterija: “Ako bih se također trebao dotaknuti tajnih učenja misterija u kojima su Kaldejci, božanski mahniti, slavili Boga sedam zraka, tog boga preko kojeg uzdiže ljudske duše, trebao bih govoriti ono što je nerazumljivo, da, potpuno nerazumljivo običnom stadu, ali poznato sretnim teurzima.”

Doktrina kaldejskih proročišta govorila je o emanacijama od Oca, izjednačenim s vatrom, i o trijadnim entitetima. Najviši entiteti, spomenuti u Proročištima, su apsolutno transcendentni prvi očinski intelekt. Drugi demijurški intelekt, dolazi od Oca i poznaje kozmos, kao i sebe. Unutar Prvog intelekta, ženska moć, Hekata, proizvodi, ili je posrednička svjetska duša. Na dnu Svega leži Materija, koju je napravio Demijurg. Svijet je prljava grobnica i oblik iz kojeg viša ljudska duša mora pobjeći, odbacujući vozilo ili odjeću niže duše, stečenu tijekom njenog silaska niz zvijezde i planete. Asketsko ponašanje i ispravan ritual će osloboditi dušu od astroloških ograničenja Sudbine, te je obraniti od demonskih sila, koje ispunjavaju svo područje između bogova i smrtnika.

Teurgija kaldejskih proročišta pružila je znanje o magičnim formulama za pomoć duši u njenom usponu do jedinstva s bogom. Neki znanstvenici tvrde kako je teoriju o prolazu duše kroz sedam nebesa poznavao Numenije, koji ju je prenio Porfiriju. Iako, kao što je Culian istaknuo, pregled dokaza koji se tiču ​​uzašašća duše i njegove važnosti, nedostaju dokazi, i dok je Porfirije sigurno poznavao doktrinu, glavna svjedočanstva dolaze od Makrobija i Prokla. Prema Proklu:

"Vozilo svake pojedine duše silazi dodavanjem odjeće, koja je sve materijalnija; i uzdiže se u društvu s dušom kroz oduzimanje svega što je materijalno i vraćanje u svoj pravi oblik, nakon analogije duše, koja se njime koristi: jer duša silazi stjecanjem iracionalnih načela života; i uspinje se tako što odbacuje sve one sposobnosti koje teže vremenskom procesu s kojima je bio obložen u svom silasku, i postaje čisto i ogoljena od svih takvih sposobnosti koje služe upotrebi procesa."

Iako se nije smatrala magijom, teurgija neoplatoničara u biti je bila postupak helenističke magije. Njihov je cilj bio onaj koji je zacrtan u "Hermetičkoj raspravi", Asklepija, tj. utjelovljenje božanske moći ili duha - bilo u materijalni objekt, kao što je kip, ili ljudsko biće - kako bi se subjekt doveo u stanje proročke ekstaze. Praksa je bila opravdana idejom: 1. svaki dio svemira odražava svaki drugi dio; 2. cijeli materijalni svijet je odraz nevidljivih božanskih sila. Tako da: kao rezultat mreže sila ili simpatija (koje povezuju sliku s arhetipom) i manipulacija odgovarajućim materijalnim objektom (koji odgovara božanskoj moći) - dovodi teurga u kontakt s njom. Načelo je također opravdalo izradu dugih popisa kamenja, biljaka, životinja, koje navodno odražavaju moć svake od sedam planeta, i potkrijepilo je vjerovanje kako simpatija (mreža sila), koja povezuje sve dijelove svemira, ona koja omogućuje čarobnjaku da privuče moć božanskih sfera.

Kambiz II., perzijski car (529.-522. pr. Kr.) zarobio je faraona Psametiha III., okončavši tako 26. egipatsku dinastiju

Hermetika

U "Fedru" (izrečeno Sokratovim ustima), Platon je objavio, pozivajući se na Thotha (koji je egipatski ekvivalent Hermesa), kako  "priča da je u području Naukratisa u Egiptu živio jedan od starih bogova zemlje, bog kojemu je ptica Ibis sveta, njegovo vlastito ime počinje Thoth. On je bio taj koji je izumio brojeve, aritmetiku i geometriju, i astronomiju, da ne spominjemo nacrte i kocku, a najvažnije od svega, pisanje.”

Jamblih je tvrdio kako su Platon i Pitagora svoju filozofiju izveli iz "mudrosti" Egipćana, a koja se nalazi na Hermesovim stupovima. Također se smatralo kako je Manetho svoje znanje o povijesti i religiji starih Egipćana izvukao iz tajnih hijeroglifa, koji su bili ispisani na dva stupa, nazvana Hermesovi stupovi, a koji su sačuvali to znanje još iz vremena prije Potopa. Ova priča odražava sličnu legendu o kojoj je izvijestio Josip Flavije - o Sethu, trećem Adamovom sinu, koji se također često poistovjećuje s Hermesom. Josip Flavije pripovijeda kako je Adam unaprijed upozorio svoje potomke, preko Seta, kako će grešno čovječanstvo biti uništeno potopom. Prema Josipu, Sethovi potomci, koje neki poistovjećuju s Božjim sinovima iz Biblije, "također su bili izumitelji te posebne vrste mudrosti, koja se tiče nebeskih tijela i njihovog reda." Kako bi sačuvali svoju astrološku znanost i filozofiju, podigli su dva stupa, jedan od opeke, a drugi od kamena, na kojima su bili upisani ključevi njihovog znanja, koji su, tvrdio je Josip Flavije, ostali u Egiptu do njegovih dana.

Međutim, to znanje koje je lažno pripisano Egipćanima, trebalo bi ispravnije pripisati magima. Kao što se rijetko priznaje: Egipat je došao pod perzijsku vlast Kambizovim osvajanjem 525.godine prije Krista, i ostao je pod tom upravom, osim kratkog prekida od šezdeset godina i to sve do Aleksandrovog osvajanja, krajem četvrtog stoljeća prije Krista. U "Alien Wisdom: the Limits of Hellenization", Arnaldo Momigliano je primijetio: "Nisam mogao naznačiti granicu između onoga što se smatralo egipatskim i onoga što se smatralo kaldejskim, čak niti u zbrkanom obliku, gdje su kaldejski i zoroastrijski postali sinonimi." Kao što je Cumont naznačio:

Mora da je nekada postojao veliki broj zbirki hermetičkih spisa, od kojih je najraniji bio tekst upućen kralju Nechepsu, od strane svećenika Petozirisa. Neki tekstovi su sakupljeni, nekog nepoznatog datuma, u ono što se zove "Corpus Hermeticum", koji još uvijek postoji. Još jednu zbirku napravio je John Stobaeus u petom stoljeću, a većina od toga je sačuvana. Malo znamo o tri druge zbirke: jedna je ona koju je koristio kršćanski pisac Laktancije; drugu je citirao Jamblih početkom četvrtog stoljeća; te treću, što bi bila jedna od petnaest knjiga, koje je citirao kršćanski teolog Ćiril iz Aleksandrije, u ranom petom stoljeću. Druga dva, duža teksta, postoje zasebno. Prvi je Asklepije, sačuvan u latinskom prijevodu, vjerojatno iz trećeg stoljeća. Poznato, navodi ga sveti Augustin. Drugi je dijalog između Izide i Horusa, pod naslovom Kore Kosmu, što može značiti kći svijeta. Stobaeus sadrži ekstrakte iz njega.

Thoout, Thoth Deux fois Grand, le Second Hermés, N372.2A, Brooklyn Museum

Iako su predstavljena u egipatskom okviru, znanstvenici su prepoznali kako hermetička djela sadrže vrlo malo pravih egipatskih elemenata. Frances Yates primijetila je sljedeće:

"U svakom slučaju, sigurno ih u davnoj antici nije napisao svemudri egipatski svećenik, kao što je vjerovala renesansa, već razni nepoznati autori, svi vjerojatno Grci, i sadrže popularnu grčku filozofiju tog razdoblja, mješavinu platonizma i stoicizma, u kombinaciji s nekim židovskim, i vjerojatno, nekim perzijskim utjecajima."

Najpoznatiji tekst iz 'Corpus Hermeticuma' je onaj prvi, Poimandres, u kojem nam autor govori kako je bio ponesen duhom i upoznao je nadljudsko biće, Poimandres. Djelo počinje prikazom stvaranja svjetla i odvajanja tame, odvajanja voda iznad od voda ispod, odvajanja kopna i vode, stvaranja nebeskih tijela, zatim ptica, riba i kopnenih životinja. C.H. Dodd, u "Bibliji i Grcima", svojoj opsežnoj studiji židovskog utjecaja na Hermeticu je utvrdio: "Iako je kozmogonija Poimandresa suštinski kombinacija platonskih i stoičkih doktrina tipa koji je poznat u Hermetici, ona je predstavljena kroz medij očito sličnog mita o stvaranju, kao što je opisano u Postanku." U nizu sličnom Poimandresu, prema Postanak 1:1-2: "U početku stvori Bog nebo i zemlju. I zemlja bijaše bez oblika i pusta, i tama bijaše nad bezdanom, a Duh Božji lebdi nad površinom voda."

Ove je sličnosti također prepoznao Michael Psellus, bizantski učenjak iz jedanaestog stoljeća, koji je o autoru primijetio: "Čini se kako je ovaj čarobnjak imao više od usputnog poznanstva sa svetim pismom. Revno se posvetio tome, okušao se u stvaranju svijeta, ne libeći se zabilježiti same drage Mojsijeve izraze."

Ćiril Aleksandrijski, kršćanski teolog iz petog stoljeća je zabilježio:

"...ovaj Hermes iz Egipta, iako je bio teurg, koji je uvijek sjedio u hramu u blizini idola, imao je dobar razum da dobije Mojsijeve spise, čak i ako ih uopće nije koristio besprijekorno ili ispravno, imajući samo dio njih... Onaj u Ateni, koji je sakupio petnaest knjiga pod nazivom "Hermetika", zabilježio je to u svojim spisima."

Kako bi opravdao očiti neoplatonski utjecaj u hermetičkim djelima, Jamblih je tvrdio kako "knjige koje kruže pod imenom Hermesa sadrže hermetička mišljenja, iako se često koriste jezikom filozofa: jer su ih s egipatskog jezika preveli ljudi koji nisu bili nevješti u filozofiji." Međutim, hermetička djela se prvenstveno moraju smatrati izražavanjem filozofske ideje. Prema 'Poimandresu': Svjetlo ili Vatra je Duh, Um. Logos je Sin Božji, jedno s Ocem, Um. Zatim, Um rađa drugog duha, Demijurga, koji stvara sedam Upravitelja ili planeta, obuhvaćajući u svojoj orbiti vidljivi svemir. Njihova uprava se zove Sudbina. Izvorni duh također rađa pračovjeka, ili arhetipskog čovjeka, kojemu je dodijeljen svijet zvijezda.

Za hermetičkog filozofa, Zosima iz Panopolisa, Pračovjek je Sin Božji, ili Prvi Čovjek, čije je ime Thoth:

"Kaldejci, Parti, Medijci i Hebreji Ga nazivaju Adamom, što je prema tumačenju djevičanska Zemlja, krvavocrvena Zemlja, vatrena Zemlja i mesnata Zemlja. I te su naznake pronađene u zbirkama knjiga Ptolemejevaca, koje su pohranili u svakom hramu, a posebno u Serapeumu, kada su pozvali Asenu, glavnog svećenika Jeruzalema, da pošalje “Hermesa”, koji je preveo cijeli hebrejski na grčki i egipatski." 

Iako jasno izveden iz mitologije misterija, C.H. Dodd je tvrdio: "...treba jasno shvatiti da nemamo nikakvog razloga za pretpostavku kako su pisci Corpusa u svakom slučaju bili poklonici bilo koje od ovih religija, u istom smislu prakticiranja rituala koji je bio njihova bitna priroda." Međutim, Poimandres propisuje način duhovnog uspona kroz sedam planeta, i u osmu sferu, gdje je duša inicijata ujedinjena s Božjom. Prema Poimandresu, čovjek prvo mora proći kroz duhovnu smrt i uskrsnuće, nakon čega slijedi uspon kroz sfere sedam planeta, ostavljajući iza sebe u svakoj od njih dio svog bića, dio koji je prvobitni čovjek primio od zvijezda. Napokon će biti sveden samo na sebe, gdje može ući u osmu sferu, da se pridruži moćnicima, koji su okupljeni tamo. Zajedno sa njima onda dolazi pred Oca i ulazi u Boga.

Izuzetno utjecajan 'Asklepije' jest rasprava između Hermesa, Asklepija, Tata i Amona. Nakon kozmološkog izlaganja svemira i čovjekove svrhe u njemu, Asklepije zatim prelazi na predmet teurgije, ili čovjekove sposobnosti stvaranja bogova, predmet za koji su neoplatonisti smatrali kako sadrži mudrost "Egipćana". “Naši preci”, izjavljuje Asklepije, “otkrili su umjetnost stvaranja bogova.” Izrađivali su kipove, “a budući da nisu mogli stvoriti duše, zazivali su duše demona ili glasnika, i unosili ih svetim i božanstvenim misterijama u slike bogova, tako da su dobili moć izazivanja dobra i zla.” Prvi Asklepije i prvi Hermes bili su među tako stvorenim bogovima, a oni su preci tih sugovornika u dijalogu. Izida je također napravljena na ovaj način. Tim bogovima se pristupa kroz žrtve, himne i hvalospjeve.

Marija Židovka

Među temama, unutar velike literature nazivane Hermika, bila su alkemijska djela koja su predstavljala sustav magije, temeljen na pretpostavljenoj astrološkoj srodnosti između zvijezda i određenih minerala ili biljaka. U helenističko doba se smatralo kako je utemeljitelj alkemijske umjetnosti bio Osthanes, kojemu je pripisano nekoliko djela o prirodi biljaka i minerala. Jedno od prvih alkemijskih djela, koje je napisao izvjesni Bolus od Mendesa u drugom stoljeću prije Krista, pripisano je Demokritu, poznatom Osthanesovom učeniku.

Doktrina alkemičara se temeljila na židovskoj legendi. Prema Demokritu: "Zakon Egipćana je bio da nitko ne smije otkriti te stvari u pisanom obliku... Židovi su jedini stekli znanje o njegovoj praksi, a također su opisali i razotkrili te stvari na tajnom jeziku." U ranom alkemijskom rukopisu, svećenica koja sebe naziva Izis, i koja svoje spise upućuje svom sinu Horusu, izjavljuje kako znanje duguje prvom od anđela i proroka,  Amnaelu, i objašnjava kako je svoju mudrost stekla kao nagradu za odnos s njim. Bila je tu i Marija Židovka. Njezina su učenja bila rezervirana za Židove, jer govoreći o "svetosti" svoje knjige, rekla je: "Ne dirajte kamen mudraca, jer niste od potomstva Abrahamova."

Druge važne alkemičarke bile su Teosebija, i žena koja je sebe nazivala Kleopatrom. Najistaknutiji fragment koji je iza sebe ostavila Kleopatra jest jedna stranica simboličkih dijagrama. Jedna od slika ondje prikazuje poznati simbol Ouroborosa, zmiju koja guta svoj rep, s izrazom "Jedan je sve", upisano unutar kruga. Teosebijin brat, Zosimo iz Panopolisa, s kraja trećeg i početka četvrtog stoljeća je bio vjerojatno najvažniji od aleksandrijskih alkemičara. Zosimo je razradio temu i navodi ime vrlo ranog majstora ovih umjetnosti, tajanstvenog Chemesa. Smatralo se kako je Chemes napisao knjigu koju je nazvao 'Chema', odakle su Božji sinovi davali pouke ljudskim kćerima. Od "Chemes" i "Chema" izvedeno je Chemia, ime koje je dano samoj toj  umjetnosti. Grčka riječ 'Chemia' bilo je oznaka za alkemiju, sve dok mu Arapi nisu dodali riječ al.