Dendrokronološki izazov Larsson-Ossowski
U svoja prva dva članka objavljena na portalu "Unz Review" i pod pseudonimom "Revizionist prvog tisućljeća" ("The first millennium revisionist"), iznio sam tvrdnju da se ne možemo pouzdati u temeljnu strukturu naše standardne historiografije Europe tijekom prvog tisućljeća nove ere, jer počiva na golemoj količini izmišljenih narativa i krivotvorenih dokumenata. U sljedeća dva članka iznio sam pretpostavku da su ta iskrivljenja utjecala na temeljnu kronologiju, koju bi trebalo skratiti za nekoliko stoljeća.
Za koliko stoljeća? Moram priznati da nisam uspio donijeti čvrst zaključak. Potraga za novom kronološkom paradigmom još je uvijek u eksperimentalnoj fazi. Gunnar Heinsohn je tu potragu podigao na znanstvenu razinu i još će dugo poticati buduće istraživače. Ipak, njegova teorija prema kojoj bi prvo tisućljeće trebalo svesti na samo tri stoljeća možda neće uspjeti otkloniti sve prigovore. Ukratko, Heinsohn pretpostavlja postojanje dvaju velikih iskrivljenja u našoj kronologiji iz udžbenika: jedno je rezultiralo produljenjem od otprilike tri stoljeća, a drugo umetanjem četiri stoljeća. Moj je opći dojam, u ovom trenutku, da je prvo od tih iskrivljenja vjerojatno, dok je drugo tek moguće. Recimo to drukčije: Heinsohn teoretizira da su se događaji raspoređeni kroz razdoblja antike Zapadnog Rimskog Carstva, kasne antike na Istoku i ranog srednjeg vijeka na sjeveru - zapravo odvijali istovremeno. Istovremenost (ili znatno preklapanje) prva dva vremenska razdoblja, po mom mišljenju, ima snažnije uporište od njihove istovremenosti sa onim potonjim.
Sinkroniziranje zapadne antike iz doba Augusta sa istočnom kasnom antikom iz doba Dioklecijana doista ima mnogo smisla. To, među ostalim, objašnjava zašto se Carigrad doima manje kao nastavak Rima i više kao neovisni preporod helenističke civilizacije, koja je više težila Ateni nego Rimu. Time postaje objašnjiv i upečatljiv kulturni kontinuitet između helenizma i bizantizma. Ispod mog prethodnog članka o "bizantskom revizionizmu", anonimni je čitatelj ostavio sljedeći komentar:
"Poljski neovisni povjesničar Artur Lalak već godinama tvrdi da je koptski kalendar jedini neizmijenjeni kalendar te da je, prema tom kalendaru, trenutačno godina 1739. Naš je kalendar umjetno produljen u razdoblju od 06. do 09. stoljeća, a dokazi ukazuju na proturječja među različitim ljetopisima. Nažalost, većina njegovih djela nije prevedena na engleski jezik."
Lalakova mi teorija ostaje nedostupna, osim njegova uvjerenja u cikličku pojavu velikih epidemija svakih 676 godina (sljedeća bi trebala nastupiti 2024. godine, što je navodno predvidio znatno prije vijesti o bolesti COVID-19). Unatoč tome, oduševilo me i razveselilo saznanje da se "koptske godine broje od 284. godine" (Wikipedia). Kopti su egipatski kršćani koji, poput sirijskih jakobita, prihvaćaju monofizitsku kristologiju. Unatoč osudi na Kalcedonskom saboru, 451. godine, monofizitizam je ostao snažan čak i u Carigradu. Carica Teodora, supruga Justinijana (527.–565.), bila je otvorena zagovornica monofizitske Crkve. Ipak, diskriminacija koju su kasnije pretrpjeli od strane carske pravovjerne Crkve navela ih je pozdraviti muslimanske osvajače. Pod njihovom su vlašću uživali jednak položaj kao i pravoslavni kršćani, tada poznati kao "melkiti" (naziv izveden iz semitskog korijena za "kralja", jer su sebe smatrali podanicima bizantskog bazileja kao branitelja pravovjerja).
Kako objasniti činjenicu da se Koptska Crkva služi kalendarom koji zaostaje 284 godine za pravoslavnim kalendarom? Uobičajeno je objašnjenje da je 284. godina, "godina u kojoj je Dioklecijan postao rimski car, a čiju su vladavinu obilježila mučenja i masovna pogubljenja kršćana, osobito u Egiptu" (Wikipedia). To zvuči kao prikrivanje stvarnog uzroka. Nezamislivo je da bi drevna Aleksandrijska crkva brojila godine od bilo kojeg drugog datuma osim onoga koji je ona sama odredila kao godinu Isusova rođenja. Koliko god su Dioklecijanovi progoni bili okrutni, vrlo je malo vjerojatno da bi mogli imati veću simboličku vrijednost od godine Božjeg utjelovljenja; iako je ta vjerojatnost još manja ako uzmemo u obzir da su crkveni povjesničari znatno pretjerali u opisivanju njegove okrutnosti. Stoga bi koptski kalendar mogao biti poput fosila: opipljiv dokaz ranije faze kršćanskog računanja vremena i to prije nego što je ono, u nekom neodređenom trenutku, produljeno za otprilike 300 godina. Ova je krivotvorina namjerno zamaglila stvarnu povijest ranokršćanskog pokreta i njegovih žestokih sektaških sukoba. Jedna od glavnih žrtava historiografije koju su pisali pobjednici (tzv. "Velika Crkva") bio je arijanizam, vjera Gota, koje je Justinijan porazio nakon jednog od najdužih i najkrvavijih ratova prvog tisućljeća. Tajne koje danas okružuju arijanske Gote su isprepletene sa tajnama vezanim uz Konstantina. Prema priznanju njegova životopisca, Euzebija iz Cezareje, Konstantin je umro kao arijanac i krstio ga je arijanac Euzebije iz Nikomedije, kojega je sam postavio za carigradskog patrijarha. Ako su Goti bili arijanci, to je zato što je Konstantinov sin i nasljednik, Konstancije II., i sam bio arijanac. On je poslao arijanca Ulfilu neka ih preobrati. Kako to pomiriti sa pričom o tome da je Konstantin sazvao Prvi nicejski sabor i predsjedao njime, i pritom prisilio sve biskupe neka potpišu antiarijansko Nicejsko vjerovanje, pod prijetnjom progonstva ili nečeg goreg? To nema mnogo smisla.
Jednako je zbunjujuća povijest gnosticizma. Uobičajeno je stajalište da je prvi kršćanski gnostik bio Marcion, suvremenik Justina Mučenika (100.–165.). Nakon njega pojavio se Iranac Mani (oko 216.–277.). Ali, islamski izvori, a osobito životopisac i bibliograf Ibn al-Nadīm (umro u Bagdadu 995. ili 998.), smještaju Manija u vrijeme prije Marciona. Isto čini i bizantski kroničar iz 06. stoljeća, Malala, koji smješta Manija u vrijeme vladavine Nerve Augusta i nakon Domicijana; također etiketira Marciona kao "manihejca": "Tijekom njegove [Nervine] vladavine pojavio se Manes, propovijedajući, poučavajući i okupljajući svjetinu" (X.54; XI.19). Znanstvenici pretpostavljaju da je "njegov [Malalin] prikaz samog Manija pogrešno smješten" (X §54, Bo268). No, možda to nije slučaj. Manihejstvo možda i jest prethodilo kršćanstvu u Rimskom Carstvu. Možda je čak bilo njegovom izvornom matricom. Mani je sebe smatrao "apostolom Isusa Krista". Uzme li se u obzir da je potjecao iz židovske baptističke sekte (elkasita), da mu se majka zvala Maryam i da je imao dvanaest učenika, kao i da je njegova smrt prikazivana kao raspeće i obilježavana svetim obrokom, otvara se prostor za brojna nagađanja (www.iranicaonline.org).
Ovdje želim istaknuti samo to da postoje proturječja i slabosti u prikazu prva tri stoljeća nove ere, kakav su razradili crkveni povjesničari, što upućuje na vjerojatnu izmjenu kronologije. Daljnja istraživanja islamskih i bizantskih kronika mogla bi otkriti i druga odstupanja od uobičajene crkvene povijesti, kao i osnažiti hipotezu da su Kopti (možda i nesvjesno) sačuvali točnu kronologiju, a prema kojoj su Isus (i August) bili otprilike suvremenici Dioklecijana, kako to sugerira i Heinsohn.
Ovdje ću iznijeti i fascinantan doprinos švedskih znanstvenika Larsa-Åkea Larssona i Petre Ossowski Larsson, koji su nakon temeljite analize dendrokronoloških podataka zaključili da bi razdoblje kasne antike trebalo skratiti za 232 godine.
No, najprije valja ukratko raspraviti o suvremenim znanstvenim metodama datiranja.
Znanstvene metode datiranja
Svaka teorija koja tvrdi da je naša kronologija pogrešna opravdano nailazi na prigovor vezan uz suvremene znanstvene metode datiranja: zar one ne potvrđuju prihvaćenu kronologiju? Jedna je od tih metoda zapravo prilično stara: uspoređivanje astronomskih retrokalkulacija sa povijesnim zapisima o kozmičkim pojavama (npr. pomrčina) se provodi već stoljećima. Budući se nebeska tijela kreću poput sata, ona nam pružaju precizno mjerilo koje se, teoretski, može primijeniti i na drevne kronike.
Doista postoje vrlo stari astronomski zapisi, jer je astronomija jedna od najstarijih znanosti. Babilonci su ostavili astronomska opažanja na glinenim pločicama; čak su mogli predvidjeti konjunkcije i pomrčine. Danas računalni programi, poput NASA-inih alata "Eclipse Explorers" i "Eclipse Search Engines" (besplatno dostupni na NASA internetskoj stranici posvećenoj pomrčinama: https://eclipse.gsfc.nasa.gov/eclipse.html), omogućuju točnu astronomsku projekciju stvarnog vremenskog slijeda. Stoga bi, teoretski, trebalo biti lako uskladiti astronomske događaje koji su zabilježeni u kronikama sa njihovim stvarnim vremenom. U praksi, međutim, to nipošto nije slučaj. Richard Stephenson, u djelu "Historical Eclipses and Earth’s Rotation" ("Povijesne pomrčine i Zemljina rotacija"), osvrćući se na starogrčke i rimske izvore, piše:
"Iako su u tim izvorima sačuvani brojni opisi pomrčina Sunca i Mjeseca, koji sežu sve do 7. stoljeća pr. Kr., većina je zapisa previše nejasna da bi poslužila za istraživanje Zemljine rotacije u prošlosti. Većina tekstova koji spominju pomrčine više je književnog nego tehničkog karaktera, te uključuje povijesna djela, biografije, pa čak i pjesme." (https://www.researchgate.net/publication/296060902_Astronomical_dating_of_Roman_time)
Posljedično, astronomski se zapisi koriste samo za precizno podešavanje postojeće kronologije. Pomrčina koja je zabilježena u latinskom tekstu iz 01. tisućljeća se može točno datirati ako već znamo u kojem razdoblju, od nekoliko desetljeća, treba tražiti njezinu pojavu. Prihvatiti će se ono podudaranje koje najbolje odgovara podacima, a svaka uočena nedosljednost pripisati će se nepreciznosti izvora. Ako se ne pronađe nikakvo podudaranje, onda će se izvor smatrati pogrešnim. Uzmimo za primjer Tita Livija, koji je u svom djelu "Povijest Rima od njegova osnutka" (knjiga 37.), opisao sljedeći astronomski događaj, a koji se zbio mnogo godina ranije: "Kada je konzul [Publije Afrički] otišao u rat, tijekom igara održavanih u čast Apolona – petog dana prije srpanjskih ida – usred vedrog dana svjetlost je potamnjela, jer je Mjesec prošao ispred Sunčeva kruga."
Najbolje podudaranje koje je pronađeno, u skladu sa vremenskim razdobljem u kojem je živio Livije (59. pr. Kr.–17. po. Kr.) jest 14. ožujka 190. pr. Kr. No, kako primjećuje Florin Diacu, u knjizi "Izgubljeno tisućljeće" (koju vrijedi pročitati), to podudaranje nije savršeno. "Fomenko je, proširivši pretragu na sve pomrčine u razdoblju od 600. pr. Kr. do 1600. po. Kr., pronašao samo jednu koja se podudarala i sa opisom pomrčine u tekstu, i sa navodom o srpnju: 10. srpnja 967. po. Kr."
Nestručnjak, poput mene, nema mnogo načina provjeriti tko je u pravu, stoga ovdje samo želim istaknuti da povezivanje drevnih kronika sa astronomskim retrokalkulacijama uvijek podrazumijeva oslanjanje na već postojeću kronologiju, odnosno kružno zaključivanje. Štoviše, takav postupak nikada nije doveo do značajne revizije standardne kronologije, osim u slučaju pojedinaca koji odstupaju od uvriježenih stavova, poput Fomenka.
Štoviše, približne vrijednosti i pogreške uobičajena su pojava, i prije su pravilo nego iznimka. Npr. Joseph Scaliger (1540.–1609.), otac naše standardne univerzalne kronologije, uvelike se oslanjao na astronomiju. Ali, i na to su se žalili već njegovi suvremenici, odbijao je uzeti u obzir fenomen "precesije" (polagano njihanje Zemljine osi oko polova), smatrajući da su oni koji su tvrdili da ona postoji, poput Kopernika, u krivu. To je utjecalo na njegove izračune, jer precesija pomiče kalendar za jedan dan svakih sedamdeset i jednu godinu.
Njemački istraživači, Uwe i Ilya Topper, koriste astronomske zapise da bi doveli u pitanje općeprihvaćenu kronologiju. Vjerujući da je Zemljina os tijekom proteklih stoljeća pretrpjela nekoliko naglih pomaka, izračunali su da razdoblje između posljednja dva takva pomaka (u Cezarovo doba i u 15. stoljeću) nije trajalo 1400 godina, već samo 700 godina. Nemam povjerenja u njihov izračun i spominjem ga samo zato da naglasim kako je astronomija mač sa dvije oštrice u kronološkoj polemici. Topperovi, unatoč tome, na svom blogu: www.ilya.it/chrono/en imaju vrlo zanimljive članke na engleskom jeziku.
Nepouzdanost astronomije, kao sredstva za potvrdu postojeće kronologije, nenamjerno je pokazao astronom Robert Russell Newton. U svojoj knjizi "The Moon’s Acceleration" (1979.) analizirao je astronomske događaje zabilježene u povijesti i zaključio da je Mjesec prolazio kroz razdoblja neobjašnjivog ubrzanja. Anatolij Fomenko sasvim razumno tvrdi da je Newton zapravo trebao zaključiti kako su ti događaji pogrešno datirani. Sa druge strane, isti je Newton u djelu "The Crime of Claudius Ptolemy" (1977.) tvrdio da je "Ptolemej zasigurno izmislio mnoge pojedinosti o pomrčinama Mjeseca, a možda čak i sve njih". No, niti sa ovim se Fomenko i drugi revizionisti kronologije ne slažu: oni smatraju da je Ptolemej živio u drugom razdoblju od onoga koje mu se uobičajeno pripisuje.
Pojava kometa, koji spadaju među događaje koji se najčešće spominju u povijesnim zapisima, dobar je primjer kako astronomija može predstavljati izazov za konvencionalnu kronologiju. Za razliku od pomrčina, pojava kometa neperiodična, ili neprecizna, ili nepoznata, te stoga ne mogu poslužiti kao kronološki orijentir. U to se možemo uvjeriti čitajući na stranici cometography.com (https://cometography.com/lcomets/), oprečna mišljenja o kometu zabilježenom u veljači 1106. godine, a koji je vrlo detaljno opisan u djelu "Chronica", Sigeberta iz Gemblouxa (1030.–1112.). S druge strane, kometi su dovoljno rijetka pojava i omogućuju sinkronizaciju zapisa o njima. No, takva metoda može dovesti do nestabilnosti. Gunnar Heinsohn, čiju sam teoriju izložio u radu "Koliko je dugo trajao prvi milenij?", iskoristio je slavni Justinijanov komet (536.) kao orijentir za sinkronizaciju antike, kasne antike i ranog srednjeg vijeka.
Što je s modernim, znanstvenim metodama datiranja poput radiokarbonske metode i dendrokronologije? Jesu li one doista toliko pouzdane kako tvrde njihovi tvorci? Laboratoriji za radiokarbonsko datiranje rijetko stavljaju svoje izračune na raspolaganje za neovisnu provjeru, a zabilježeno je toliko slučajeva pogrešnog datiranja da je početni entuzijazam splasnuo. Kako se navodi u članku Sveučilišta Cornell: "Nova istraživanja pokazuju da općeprihvaćeni standardi radiokarbonskog datiranja mogu biti netočni, čime se dovode u pitanje povijesni vremenski slijedovi."(www.sciencedaily.com/releases/2018/06/180605112057.htm)
Osim ograničenosti na organske materijale i pogrešaka uzrokovanih kontaminacijom, prema riječima jednog autora: "Radiokarbonski datum zapravo je datum kada je posljednji pas urinirao po tom predmetu", i temeljni problem proizlazi iz pogrešnih pretpostavki na kojima počiva cijela metoda. Osnovno je načelo da organizam nakon smrti prestaje izmjenjivati atome ugljika sa okolinom, te se omjer ugljika 14 (14C ili C14) i ugljika 12 (12C ili C12) eksponencijalno smanjuje, što omogućuje izračun vremena proteklog od smrti na temelju tog omjera. No, to se temelji na pretpostavci da je omjer C14/C12 savršeno konstantan u atmosferi diljem Zemlje i kroz cijelu povijest. Ta je pretpostavka najvjerojatnije pogrešna, jer nastanak izotopa C14 uzrokuju kozmičke zrake koje pogađaju Zemljinu atmosferu, a na kozmičke uvjete utječu brojni čimbenici. Kako objašnjavaju Lars-Åke Larsson i Petra Ossowski Larsson:
"Pokazalo se da omjer 14C/12C u atmosferi nije nimalo stabilan. Izotop 14C nastaje u gornjim slojevima atmosfere pod utjecajem kozmičkog zračenja, koje je vrlo promjenjivo. Štoviše, 'stari' ugljik iz oceana, tundri i vulkana dospijeva u atmosferu promjenjivom brzinom, a tu je i izgaranje 'fosilnih' goriva. Ubrzo nakon što se shvatilo to nepredvidivo ponašanje, uvidjela se potreba za postupkom kalibracije pri pretvaranju izmjerenih 'radiougljičnih starosti' u stvarne kalendarske starosti. Za tu je kalibraciju bilo potrebno izmjeriti udio radiougljika u mnogim uzorcima poznate starosti."(www.researchgate.net/publication/334094183_Radiocarbon_dates_of_dendro-dated )
Zbog svoje nepreciznosti, radiougljično datiranje rijetko se primjenjuje za razdoblje prvog tisućljeća nove ere. Kako je 2009. godine napisala britanska arheologinja, Alex Bayliss: "Istraživanja [pomoću radiougljika] vezana uz rimsko razdoblje i dalje su iznimno rijetka, jer prevladava mišljenje da je datiranje na temelju artefakata preciznije (i jeftinije!)." (https://www.cambridge.org/core/journals/radiocarbon/article/rolling-out-revolution-using-radiocarbon-), što je citirano u Ossowski-Larsson, "Radiocarbon dates of dendro-dated timbers from Roman London show large offset" (op. cit.).
Što se tiče njegove primjene pri datiranju starijih artefakata, Peter James, u knjizi "Centuries of Darkness" (čiji predgovor potpisuje profesor arheologije sa Sveučilišta u Cambridgeu, Colin Renfrew), piše: "Kada se radiougljični datum podudara sa očekivanjima istraživača koji vodi iskapanje, on se navodi u glavnom tekstu izvještaja o nalazištu; kada postoji blago odstupanje, podatak se prebacuje u fusnotu; ako je pak riječ o ozbiljnom neslaganju, podatak se u potpunosti izostavlja."
Dendrokronologija
Preostaje nam dendrokronologija, odnosno datiranje pomoću godova. Svako vremensko razdoblje stvara karakteristične nizove godova, pa je preklapanjem nizova sa različitih stabala (uz korištenje arheološki datiranog uzorka) teoretski moguće sastaviti standardni niz, a koji za određeno područje seže stoljećima unatrag. Dendrokronologija se pokazala vrlo korisnom za datiranje rimskih nalazišta, jer postoji znatna količina dobro potvrđenih nizova godova iz hrastova drva, koje je korišteno u gradnji u rimsko doba, a potječe iz Njemačke, Francuske i Engleske. Ernst Hollstein, jedan od prvih i najaktivnijih dendrokronologa u Njemačkoj, izradio je 1980. godine apsolutnu referentnu kronologiju za hrast, a koja seže od našeg vremena do 716. godine prije Krista. Godine 1984., zajedničkim radom dendrokronoloških laboratorija iz Belfasta, Kölna i Stuttgart-Hohenheima, izrađena je kontinuirana kronologija hrastovih godova za zapadnu Europu, koja obuhvaća razdoblje duže od 7000 godina.
Kako bi postigli taj impresivan rezultat, dendrokronolozi se koriste opsežnim matematičkim metodama. Evo popisa koji je sastavio sam Ernst Hollstein: "Pretvorba širine godova u logaritamske razlike, povlašteni tretman korelacijske aritmetike, teorijsko izvođenje podudarnih uzoraka, regresija sličnosti na temelju udaljenosti, regionalna analiza, testna funkcija sa opsegom datiranja, statistika bjeljike i izgubljenih godova, raspodjela centriranih razlika između datiranja stilova u umjetnosti i dendrokronološkog datiranja."
Takva se složena metoda može precizno prilagoditi da bi se postigli željeni rezultati, a da to nitko ne primijeti. Neki su povjesničari izrazili nezadovoljstvo zbog nedostatka transparentnosti. Postoje potencijalni izvori pogrešaka, kao: "Neke vrste drveća sklone su stvaranju lažnih godova. Npr. 1936. i 1937. godine jedan je teksaški žuti bor razvio pet godova zbog ranih proljetnih mrazeva."
Još je važnije razumjeti da je datiranje pomoću godova po definiciji relativno, jer svaki niz godova "lebdi", sve dok netko ne odluči kamo ga smjestiti na vremensku crtu. Pritom se odluka uvijek temelji na unaprijed stvorenoj zamisli. Svakom se uzorku najprije određuje približan vremenski položaj na temelju povijesnih i arheoloških podataka, a zatim se traži prihvatljivo podudaranje, koje će kružnim zaključivanjem potvrditi početnu pretpostavku. Štoviše, pouzdanost dendrokronologije ovisi o broju uzoraka koji se preklapaju za određeno razdoblje: godovi nisu crtični kodovi i samo veliki broj uzoraka može pružiti sigurnost i zaštitu od pogreške. No, budući da datiranje jednog niza ovisi o datiranju drugih nizova, slabost na bilo kojem mjestu, u tom lancu, može u potpunosti obezvrijediti cijeli lanac.
Na takvu su slabost ukazali Lars-Åke Larsson i Petra Ossowski Larsson, švedski znanstvenici specijalizirani za analizu dendrokronoloških podataka. Kao tvorci programa "Cdendro" (https://www.cybis.se/forfun/dendro/), namijenjenog dendrokronološkom unakrsnom datiranju i provjeri kvalitete podataka, razvili su kritički stav prema načinu na koji se takvi podaci ponekad prilagođavaju, samo da bi odgovarali unaprijed stvorenim zamislima.
Godine 2010. su se usredotočili na jedan od ključnih elemenata kronologije hrastovine Ernsta Hollsteina: pojedinačno deblo iz podruma rimskog amfiteatra u Trieru, izgrađenog u 01. stoljeću, a koje se dobro očuvalo zato jer je podrum stoljećima bio ispunjen vodom. Na temelju 227 godova, identificiranih na tom deblu, Ernst Hollstein procijenio je godinu njegova rušenja na oko 694. godinu. No, Lars-Åke i Petra Larsson primijetili su da se niz od 100 godina na tom deblu, "savršeno podudara, ne samo sa razdobljem od 670. godine, već i sa Hollsteinovim podacima od prije 207 godina". "To podudaranje upućuje na zaključak da, kada promatramo podatke za razdoblja 236.–336. i 443.–543. godine, zapravo promatramo podatke iz istog vremenskog razdoblja!" To znači da se u Hollsteinovu krivulju "uvuklo 207 izmišljenih godina". Autori zaključuju: "Sva dendrokronološka datiranja drva iz razdoblja Zapadnog Rimskog Carstva pogrešna su za određeni, nepoznati broj godina!" (www.cybis.se/forfun/dendro/hollstein/arenakeller2/)
Sljedećih su godina supružnici iz Švedske doradili svoju analizu i, u veljači 2015. godine, potvrdili: "Vidimo da se obrazac rasta iz Hollsteinovih podataka za razdoblje 203.–336. godine ponavlja 207 godina kasnije, u razdoblju 410.–543. godine."
Larssonovi su proširili svoje istraživanje proučavanjem načina na koji su profesionalni dendrokronolozi pokušali premostiti kontinentalnu "prazninu iz doba seobe naroda" (tzv. "Migration gap"), koristeći se irskim i skandinavskim podacima, no nisu uspjeli potvrditi njihove optimistične tvrdnje. Svoje su rezultate objavili u travnju 2015. godine, pod "Dendrokronološko datiranje rimskog doba":
"Utvrdili smo jasnu korelaciju između dugog niza podataka o hrastu iz sjeverozapadne Europe, arheološki povezanog sa rimskim dobom, i skandinavskih nizova podataka o boru, no sa pomakom od 218 godina u odnosu na očekivanja. Nema korelacije na očekivanoj točki podudaranja niti u njezinoj blizini. (...) Podudaranje europskog rimskog hrastovog niza – proširenog irskim uzorcima iz razdoblja prije Krista – sa apsolutnim skandinavskim nizovima borova ne potvrđuje konvencionalno datiranje. Umjesto toga, postoji značajno podudaranje sa pomakom od 218 godina u odnosu na očekivanja."
U veljači 2016. godine su objavili dodatni članak, "Astronomsko datiranje rimskog doba", gdje su svoje ranije nalaze povezali sa astronomskim podacima (koristeći se NASA-inom internetskom stranicom: eclipse.gsfc.nasa.gov/eclipse.html), i zaključili: "Naši rezultati upućuju na to da je kršćanska era bila umjetno produljena za 232 godine, još u trenutku njezina nastanka. To je učinjeno pomicanjem povijesti Zapadnog Rimskog Carstva i njim povezanih događaja unatrag, primjenom astronomskih retrokalkulacija nakon propasti zapadnog dijela Rimskog Carstva." Npr. otkrili su da precizni opisi pomrčina, koje je Plinije Stariji iznio u 10. i 32. poglavlju druge knjige "Naturalis Historia", tek približno odgovaraju godini 71., kojoj se tradicionalno pripisuju, dok se zapravo savršeno podudaraju sa godinom 303., odnosno razdobljem od 232 godine kasnije.
"Dvojni događaji" u doba Konstantina i Justinijana
U kolovozu 2016. godine su Larsson i Ossowski objavili svoj najopsežniji i najsintetičniji članak, "Redating West-Roman history", gdje su dokumentirali dva niza "dvojnih događaja", koji su razdvojeni razmakom od 232 godine. Riječ je o "velikim, prijelomnim događajima koji su datirani ili zabilježeni više puta u različitim povijesnim kontekstima, zbog čega se čini da su se dogodili dvaput".
To su događaji čiji se utjecaj proteže cijelim sredozemnim bazenom, a čije su latinske zapise iz Zapadnog Rimskog Carstva i grčke zapise iz Istočnog Rimskog Carstva moderni povjesničari pogrešno datirali sa razlikom od 232 godine, stvarajući tako privid da su se dogodili dvaput. Gledano iz vremenske udaljenosti, koja nas dijeli od predmetnih događaja, zapadni je datum onaj koji je za 232 godine "prestar" (odnosno pomaknut previše unatrag).
Prvi je događaj prirodna katastrofa, koju su zabilježili antički povjesničari Istočnog Rimskog Carstva, poput Prokopija iz Cezareje, Kasiodora ili Ivana Efeškog. Prokopije piše da je tijekom desete godine Justinijanove vladavine (536.), "sunce cijele te godine isijavalo svjetlost bez sjaja, poput mjeseca" (knjiga IV., poglavlje 14.). To je dovelo do pojave kuge koja je trajala od otprilike 541. godine, sve do kraja Justinijanove vladavine, 565. godine. "U to je vrijeme vladala pošast zbog koje je cijeli ljudski rod bio na rubu uništenja" (knjiga II., poglavlje 22.). Znanstvenici su dugo pretpostavljali da je riječ o bubonskoj kugi koju uzrokuje patogen 'Yersinia pestis', a to je 2013. godine potvrđeno analizom DNK uzoraka, prikupljenih na groblju u Aschheimu u Njemačkoj.
Prema Larssonu i Ossowski: "Justinijanova kuga bila je toliko traumatičan događaj da je očito rezultirala višestrukim zapisima". Budući sve počinje 542. godine (dakle, na kraju "rimske praznine"), svoju su hipotezu provjerili tražeći odjek tog katastrofalnog događaja u zapadnom kontekstu oko 310. godine (tj. 542. godina minus 232). Pronašli su ga u "Crkvenoj povijesti", Euzebija Cezarejskog (oko 263.–339.), koji je pisao o epidemiji, a koju suvremeni znanstvenici datiraju u 310. ili 311. godinu, simptomima koji odgovaraju bubonskoj kugi (knjiga IX., poglavlje 8.):
"Uobičajene zimske kiše i pljuskovi uskratili su zemlji uobičajenu vlagu baš kad su nastupile glad, kuga i epidemija druge vrste bolesti: čir koji se nazivao karbunkul zbog svog vatrenog izgleda. Širio se vrlo opasno po cijelom tijelu, no osobito je napadao oči, uzrokujući sljepoću kod bezbrojnih muškaraca, žena i djece... Bezbrojni su umirali u gradovima, a još više u selima... Smrt, vodeći rat dvama oružjima – kugom i glađu – brzo je proždirala cijele obitelji, tako da su u jednoj pogrebnoj povorci iznosila dva ili tri tijela radi pokopa."
Larsson i Ossowski Larsson komentiraju: "Opis dviju epizoda kuge i gladi, u pisanim izvorima, sa razmakom od 232 godine, naravno je ’idealna prilika’ za našu hipotezu."
Ako je riječ o istom događaju, onda su godine između njih možda izmišljene. To potvrđuje "Liber Pontificalis", zbirka životopisa rimskih biskupa od svetoga Petra do 15. stoljeća, koju je u različitim razdobljima uređivalo više autora. Na temelju unutarnjih dokaza se priznaje da su najraniji životopisi – zaključno sa onim Silvestra I. (314. – 335.) iz vremena cara Konstantina – sastavljeni u razdoblju od 535. do 540. godine. U nedavnom članku, Eivind Heldaas Seland, iznosi sljedeću tvrdnju:
"Čini se da su imena i datumi, zaključno sa 354. godinom, preuzeti iz kronike nastale te godine, poznate kao "Liberijev katalog" (prema papi Liberiju, koji je papinsku službu obnašao od 352. do 366. godine). Većina ostalih podataka sadržanih u biografijama – sve do razdoblja o kojem je autor imao osobna saznanja ili informacije, odnosno od kraja 05. stoljeća nadalje – ili se ne može potvrditi, ili se temelji na pogrešnim informacijama, ili je, u pojedinim slučajevima, čak posve izmišljena."
Prema hipotezi obitelji Larsson: Euzebije i Prokopije opisali su istu pandemiju, jer su suvremenici.
Prokopije za godinu 539. bilježi pojavu kometa, koji je "isprva bio otprilike dug kao visok čovjek, no kasnije mnogo veći. Kraj mu je bio okrenut prema zapadu, a početak prema istoku, te se kretao iza samoga Sunca". Iako Euzebije u svojoj "Crkvenoj povijesti" ne spominje prirodni kozmički događaj kao uzrok gladi i kuge; u djelu "Život Konstantinov" opisuje nadnaravni kozmički događaj, vezan uz godinu 312. (= 539 − 227): "Rekao je da je oko podneva, dok se dan već bližio kraju, vlastitim očima na nebu, iznad Sunca, ugledao znak križa od svjetlosti sa natpisom: 'Ovim pobijedi'. Taj je prizor zaprepastio njega, kao i cijelu njegovu vojsku koja ga je pratila u tom pohodu i svjedočila čudu."
Euzebije i Prokopije potječu iz istoga grada, Cezareje Palestinske. Euzebije je bio kršćanski povjesničar i teolog, koji je oko 314. godine postao biskup Cezareje i zbližio se sa Konstantinom. Prokopije je bio svjetovni povjesničar i pravnik blizak Justinijanu, kao i njegovu glavnom vojskovođi Belizaru. Zanimljivo je što je Prokopije pisao navodno nekih 160 godina nakon što je kršćanstvo postalo državna religija Rimskog Carstva, ali ipak kršćanstvo spominje samo uzgredno, primjerice: "Početkom proljeća, kada su kršćani slavili blagdan koji nazivaju Uskrs..." (knjiga IV., poglavlje 14.). Štoviše, glavni grad Carstva, on dosljedno naziva Bizantion, iako je taj grad ponovno utemeljen i preimenovan u Konstantinopol, 200 godina ranije. Iz toga proizlazi hipoteza da Euzebije i Prokopije iznose različita gledišta o istim događajima i pritom stoje na suprotnim stranama sve većeg jaza između starog (poganskog) i novog (kršćanskog) svijeta. Budući Euzebije piše o vremenu Konstantina, a Prokopije o vremenu Justinijana, logično proizlazi da su Konstantin i Justinijan suvremenici. Supružnici Larsson skreću pozornost na mozaik u Aja Sofiji, koji prikazuje Djevicu Mariju sa Djetetom; ondje se sa njezine lijeve strane nalazi Konstantin koji joj prinosi svoj Novi Rim, a sa desne je Justinijan koji prinosi svoju Aja Sofiju. Dvojica su careva odjevena jednako, ali se doimaju različite dobi: "...dok je Konstantin prikazan kao mladić smeđe kose i rumenih obraza, Justinijan je starac sijede kose i naborana lica."
Sokrat Skolastik iz Carigrada (oko 380.–439.) bilježi da je Konstantinov sin, Konstancije, oko 346. godine sagradio "veliku crkvu zvanu Sofija". Navodi se da je ta crkva 50 godina kasnije uništena u požaru, dok je sadašnju građevinu posvetio Justinijan 537. godine, i potom je ponovno posvećena 562. godine. "Zanimljivo je, obzirom na našu hipotezu”, pišu autori, "da se godina 562. – datum ponovne posvete sadašnje Aja Sofije – poklapa sa godinom 330. (prema kronologiji "RomAD"), kada je Konstantin posvetio Carigrad."
Bi li Konstantin i Justinijan mogli biti ista osoba, koja je tijekom životnog vijeka izgradila Carigrad i Aja Sofiju? Tu pretpostavku obitelji Larssona smatram neodrživom, jer svi bizantski izvori razlikuju te dvije ličnosti, a i sam Prokopije polazi od pretpostavke da je Konstantin živio znatno prije Justinijana. Štoviše, sumnjam da je autor imenom Euzebije Cezarejski doista ona osoba za koju se izdaje, te pretpostavljam da je njegovo djelo "Život Konstantinov" fikcija, možda nastala u isto vrijeme kada i krivotvorina poznata kao "Konstantinova darovnica". U svakom slučaju, razumno je pretpostaviti da je Justinijan doista živio dva stoljeća nakon Konstantina.
Zapadni dendrokronološki podaci, koje su korigirali Larsson i Ossowski, ne otkrivaju nam u kojem dijelu bizantske kronologije treba ukloniti "fantomska stoljeća". Brisanje povijesnog razdoblja između Konstantina i Justinijana nije jedino, niti je najbolje rješenje. Na temelju razmatranja, iznesenih u mojim ranijim člancima, skloniji sam smatrati nepostojećim nejasno razdoblje Bizanta prije Konstantina (ili, preciznije rečeno: prije Dioklecijana). To znači da povijest Zapadnog Rimskog Carstva možemo pomaknuti unaprijed za 232 godine, a da pritom ne diramo povijest Istočnog Rimskog Carstva. Time se osnutak Carigrada smješta jedno stoljeće nakon Augusta, umjesto dosadašnja tri stoljeća. Ovo pretjerano dugo vremensko razdoblje može se objasniti opsesijom Rima da dokaže svoju nadmoć nad Carigradom. Skraćivanje vremenskog razmaka između zapadne i istočne povijesti rješava misterij grada Rima, koji je od sredine 03. stoljeća bio gotovo napušten, što bi značilo da je Rimsko Carstvo čitavo stoljeće bilo bez glavnog grada.
Skraćivanje kasne antike
Drugi slučaj "blizanca", koje Larsson i Ossowski-Larsson dokumentiraju u svom revolucionarnom članku "Redating West-Roman history" (2016.), jest propast grada Petre u Jordanu, do koje je vjerojatno došlo nakon snažnog potresa, koji je uništio gradski sustav upravljanja vodama. Takav potres, koji je opustošio rimske gradove u Palestini – od Haife na sjeveru do Petre na jugu – dogodio se u noći sa 18. na 19. svibnja 363. godine, prema standardnoj kronologiji (RomAD 363).
"Nabatejsko-rimska infrastruktura nakon potresa nikada nije obnovljena; pretpostavlja se da su stanovnici nakon 363. godine više od dva i pol stoljeća živjeli u gradu pogođenom bujičnim poplavama i primitivnim gospodarstvom. Nakon tog razdoblja, Petra iznenada i na tajanstven način nestaje iz povijesnih izvora."
Međutim, arheološki dokazi, uključujući papiruse pronađene u Petri, pokazuju da je grad i dalje bio prosperitetan (djelomično i kršćanski) sve do druge polovice 06. stoljeća. Na temelju papirusa iz Petre, ali i epigrafskih nalaza i radiokarbonskog datiranja, autori iznose hipotezu o snažnom potresu u južnom dijelu rasjeda Mrtvog mora oko 595. godine, točno 232 godine nakon dokumentiranog potresa iz 363. godine. U tom je razdoblju Petra prešla iz vlasti Zapadnog Rimskog Carstva pod bizantsku vlast, ali autori navode: "Prema našoj hipotezi, rimska i bizantska Petra postojale su usporedno, možda u odvojenim četvrtima, te su uništene u istom potresu 595. godine."
U tom slučaju, "vremenski razmak između 363. i 595. godine praktički bi nestao". Kršćanska kronologija broji 232 godine viška, u razdoblju između početka 05. i sredine 07. stoljeća. To se razdoblje poklapa sa tzv. "razdobljem seobe naroda". Autori povlače zanimljivu poveznicu sa radom belgijskog povjesničara Henri Pirennea, koji je u djelu "Muhamed i Karlo Veliki" (1939.) razvio alternativnu teoriju o propasti Zapadnog Rimskog Carstva: naime, carstvo nije propalo u 05. stoljeću, već u 07. stoljeću, i to ne zbog barbarskih provala, već zbog arapsko-muslimanskog osvajanja Sirije i sjeverne Afrike, čime je uništeno rimsko jedinstvo mediteranskog svijeta i prekinuta je trgovina između Istoka i Zapada. Pirenneova je teza doživjela paradoksalnu sudbinu: iako je uvelike potvrđena, ostala je zanemarena, jer previše odstupa od uvriježenog narativa. Revidirana kronologija Larsson-Ossowski daje joj puni smisao: "Prema našoj hipotezi, do sloma Zapadnog Rimskog Carstva došlo je početkom arapske ekspanzije, nakon 630. godine. Tu je tezu postavio Henri Pirenne." Druge neriješene zagonetke, vezane uz rane odnose između rimsko-kršćanskog i arapsko-islamskog svijeta, mogle bi početi dobivati rješenje, jer "razvoj kršćanstva unutar Rimskog Carstva [...] postaje znatno dinamičniji proces". Autori, u djelu "Astronomical dating of Roman time", pišu:
"Polazeći od hipoteze da je godina 412. (po rimskom računanju vremena) u Aleksandriji ista godina kao i 644. u Carigradu, arijanizam poprima vrlo dinamičan razvoj. Prošlo je tek stotinjak godina do pojave islama, do koje je možda došlo kao posljedica teološkog prijepora. Kršćanska crkva reagirala je oštrim progonom svih oblika hereze, te strogim utvrđivanjem kanona svetih spisa."
Ono što Larsson-Ossowski zapravo čine jest svođenje kasne antike – razdoblja toliko neuhvatljivog da je ostalo nezapaženo sve dok na njega, 1971. godine, nije skrenuo pozornost Peter Brown – na znatno kraće vremensko razdoblje. Smatraju da se to razdoblje, koje obuhvaća otprilike 350 godina, mora drastično skratiti na tek nešto više od jednog stoljeća, obilježenog "nizom prirodnih katastrofa". Kako pišu u zaključnom dijelu svog članka "Ponovno datiranje povijesti Zapadnog Rimskog Carstva":
"Dok povjesničari glavne struje u tom razdoblju računaju oko 350 godina, mi računamo tek nešto više od 100 godina, što neosporno unosi dinamiku u 'mračno doba'. Naime, vremenski okvir koji određuje znanstveni konsenzus omogućuje povjesničarima raspoređivanje poznatih povijesnih događaja unutar raspoloživog vremenskog razdoblja. Ako raspolažete sa 350 godina, morate napisati povijest koja obuhvaća 350 godina. To, primjerice, znači da u povijesti glavne struje rano bizantsko razdoblje uvijek slijedi nakon kasnog rimskog razdoblja, ali se nikada sa njim ne preklapa, što može biti problematično, kao u slučaju Petre. Čini se kao da je bizantska Petra postojala još 232 godine, usred ruševina rimske Petre.
Isto vrijedi i za širenje kršćanstva u Rimskom Carstvu. Taj proces, koji je započet u vrijeme Konstantina, čini se da nije bio dovršen za vrijeme Justinijana, iako je kršćanstvo već gotovo 200 godina bilo državna religija. Istaknuti kroničari, Justinijanovi suvremenici, pišu 'klasičnim stilom', što potiče pitanje jesu li oni već kršćani ili su još uvijek pogani. U Carigradu se i dalje održavaju poganske svečanosti, o čemu svjedoči Agatija.
(…) U našoj kratkoj verziji kasne antike, Konstantin i Justinijan su barem suvremenici. Bizantska Petra uništena je u istom potresu kao i rimska Petra. Kršćanstvo je za Rimljane novost, a mnogi ljudi, osobito intelektualci, poput Prokopija i Agatije, i dalje slijede klasične ideale. Bizant je naziv koji se za glavni grad koristi sve do kraja Justinijanove vladavine; nakon njegove smrti koristi se naziv Carigrad. (…)
Hladno razdoblje, poznato kao 'malo ledeno doba kasne antike', u našoj verziji nije samo dio kasne antike, već se odvijaju usporedno. To znači da su klimatske okolnosti najvjerojatnije pokrenule niz događaja, koji su stotinu godina kasnije doveli do pada Zapadnog Rimskog Carstva i preobrazbe Istočnog Rimskog Carstva – istovremeno, a ne jedan za drugim i sa razmakom od 232 godine između njih."
Autori su, u kolovozu 2019. godine, svojoj teoriji pridodali nove argumente, u članku o slavnoj "zbirci kovanica", pronađenih u grobu Hilderika, ranog merovinškog kralja za kojega se vjeruje da je vladao od 458. do 481. godine. Njegov je grob sadržavao veliku količinu starih rimskih denara, koji su trebali prestali biti u optjecaju oko 240. godine, više od dvjesto godina prije Hilderikove smrti. Umjesto da bude dokaz dinastijskog nasljeđa (budući je dinastija tek bila u začetku), to blago pokazuje da je Hilderik bio suvremenik Severa Aleksandra (od 222. do 235. godine).
"Razdoblje nestabilnosti, koje je Hilderiku omogućilo preuzimanje vlasti u dijelovima Galije nije, dakle, bilo vrijeme nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva, kako se uobičajeno pretpostavlja, već kriza 03. stoljeća. Hilderik nije živio više od stotinu godina nakon, već 60 godina prije Konstantina Velikog (tko god on bio). Stoga je njegov pogreb u poganskom stilu, uz spektakularno žrtvovanje 21 konja, bio potpuno prihvatljiv, i bio je prema rimskim standardima. Njegov sin, Klovis, bio je prvi merovinški kralj koji je prešao na kršćanstvo (kako to opisuje Grgur iz Toursa), i na način koji je vrlo sličan obraćenju Konstantina I., što opisuje Euzebije. Morati ćemo ponovno razmotriti koja je od tih priča izvorna, a koja kopija. / To također objašnjava zašto se u Hilderikovu blagu ne nalaze ’zapadne’ kovanice tetrarhije i konstantinske i valentinijanske dinastije (od 284. do 392. godine). Te bi dinastije vladale nakon 518. godine, dugo nakon Hilderikove smrti." (www.researchgate.net/publication/335517926_About_the_obsession_with_Roman_heirlooms_in_Late_Antiquity)
Karlo Veliki kao utvara
Ne iznenađuje što je rad Lars-Åke Larssona i Petre Ossowski-Larsson naišao na prezir unutar dendrokronološke zajednice. U radu koji je 2019. godine objavio znanstveni časopis "Dendrochronologia", pod naslovom "Nedostajuća karika u kasnoj antici?", Andreas Rzepecki i njegovi koautori priznaju postojanje slabih podudarnosti u dendrokronološkim zapisima iz rimskog doba, no zaključuju da oni (unatoč svemu) moraju biti točni, jer su "kritike općeprihvaćene srednjovjekovne kronologije već opovrgnute u raznim znanstvenim disciplinama".
Sa druge strane, Larssoni sa uvažavanjem priznaju rad Heribert Illiga i Hans-Ulrich Niemitza, koji zajedno sa drugim njemačkim znanstvenicima već dugo tvrde da je naša konvencionalna kronologija prvog tisućljeća preduga za otprilike 300 godina. Illig i Niemitz smatraju da je Karolinško Carstvo književna polufikcija, nastala iz propagandnih potreba kasnijih germanskih careva.
Iako se može činiti da rad Lars-Åke Larssona i Petre Ossowski-Larsson podupire teoriju Illiga i Niemitza, to zapravo nije slučaj. Vremenski blokovi, koji se predlažu za uklanjanje, međusobno se ne preklapaju. Prema mišljenju bračnog para Larsson, riječ je o razdoblju kasne antike, od otprilike 300. do 550. godine; dok prema Illigu i Niemitzu to "fantomsko" razdoblje pripada ranom srednjem vijeku, otprilike između 610. i 910. godine.
Švedski par izražava sigurnost u pogledu tog kasnijeg razdoblja, jer "europske kronologije temeljene na godovima drveća, koje sežu unatrag do otprilike 500. godine, možemo smatrati vjernim prikazom stvarne vremenske linije".
Ipak, 2010. godine su isti autori ustvrdili da "rimska praznina" nije jedina slaba točka dendrokronologije, nego je "problematična i "karolinška" (ili "merovinška") praznina, negdje oko 750. godine." Sâm Ernst Hollstein spomenuo je poteškoće vezane uz to doba:
"Svi pokušaji prikupljanja dovoljnog broja nizova godova iz drvne građe karolinškog doba nisu uspjeli... Čudno je, no pokazalo se iznimno teškim povezati uzorke merovinškog drva sa arheoloških nalazišta sa prethodno spomenutim kronologijama. (...) Nakon dvije godine intenzivnog istraživanja, napokon mogu navesti točne datume i sistematizirati sve uzorke iz razdoblja ranog srednjeg vijeka."
Larssonovi se sada slažu da je "Hollstein ispravno premostio ’karolinšku prazninu’!" No, dodaju kako "popunjavanje karolinške praznine ne znači da je time opovrgnuta teorija o izmišljenim godinama u karolinškom razdoblju!"
Je li moguće da su Illig i Niemitz, kao i Larssonovi, u pravu – prvi u vezi sa "prazninom razdoblja seobe naroda" u kasnoj antici, a drugi u vezi sa "karolinškom prazninom" ranog srednjeg vijeka? Ako je tome tako, onda bi kronologiju prvog tisućljeća trebalo skratiti ne samo za jedno razdoblje od dva do tri stoljeća, već za dva takva razdoblja, baš kako je i predložio Gunnar Heinsohn. Potrebna su daljnja istraživanja.
Kraj.
https://www.unz.com/article/twin-events-and-phantom-centuries-in-late-antiquity/
Add comment
Comments