Tri trojanska rata

Mikenski "wanax" sa svojom pratnjom (lijevo) u razgovoru sa trojanskim i hetitskim diplomatima (desno)

Trojanski rat zauzima jedinstveno mjesto u povijesnoj predodžbi antičkog Sredozemlja. Kroz Homerovu "Ilijadu", ovaj se rat  prikazuje kao zaseban i presudan sukob; 10-godišnja opsada koju je vodila ujedinjena ahejska koalicija protiv jednog anatolijskog grada, potaknuta osobnom uvredom (Parisovom otmicom Helene Spartanske), te okončana herojskim nasiljem i lukavstvom. Ahilejev gnjev, Hektorova obrana grada, Odisejeva varka sa drvenim konjem, sve je redom postalo trajno obilježje zapadne kulturne memorije. Ipak, čak se kako se i unutar samog grčkog mita - uredan narativ počinje rasplitati. Prema predaji: Troja je bila napadnuta i prije Prijamove vladavine; Heraklo je razorio grad već generaciju ranije, dok kasniji izvori upućuju na neprijateljstva koja su prethodila Agamemnonovoj vojni. Umjesto što opisuje jedan jedinstven rat, grčka tradicija opetovano ukazuje na dulju i složeniju povijest sukoba na području Troade. "Trojanski rat", kako je sačuvan u homerskim epovima, najbolje je shvatiti kao  mitsku, sažetu sliku, brojnih mikensko-hetitskih sukoba koji su se odvijali tijekom kasnog brončanog doba. Konkretnije, najvjerojatnije je da grčki mit čuva sjećanje na najmanje tri različite faze ratovanja, koje su povezane sa Trojom: 1. rani prepad,  zapamćen kao Heraklovo razaranje Laomedonova grada; 2. sukob iz sredine 13. stoljeća, odraženo u predajama vezanima uz Atrejevu generaciju, te potvrđeno hetitskom diplomatskom korespondencijom; 3. konačni sukob velikih razmjera, koji odgovara uništenju iz sloja 'Troja VIIa', u desetljećima oko 1200. pr. Kr., a što je zapamćeno kao Agamemnonov rat. Homer je, stvarajući stoljećima kasnije – u razdoblju nakon sloma civilizacija kasnog brončanog doba – sva ova slojevita sjećanja pretočio u jedinstven epski narativ koji je usredotočen na herojsku dramu, a ne na geopolitičku povijest.

Kako bismo razmotrili tu tvrdnju, najprije je potrebno smjestiti Mikence i Hetite u širi geopolitički sustav istočnog Sredozemlja, tijekom kasnog brončanog doba. Kasno brončano doba (oko 1600.–1200. pr. Kr.) nije bilo primitivan ili izolirani svijet, već je to bio  međunarodni sustav snažne međusobne povezanosti. Moćne teritorijalne države - Hetitskog Carstva u Anatoliji, Egipta iz razdoblja Novog kraljevstva na jugu, kasitske Babilonije, Asirije u Mezopotamiji, Elama u južnom Iranu – bile su povezane diplomacijom, dinastičkim brakovima, razmjenom darova, kao i trgovinom na velike udaljenosti. U tom su sustavu sudjelovale i periferne, no snažne političke zajednice, npr. mikenska kraljevstva kopnene Grčke, koja su bila ujedinjena pod vlašću "wanaxa" (vrhovnog kralja), sa sjedištem u Mikeni; bila je to pomorska sila čiji se utjecaj protezao duž obala Anatolije i Egejskog mora.

Hetitsko Carstvo, sa središtem u srednjem dijelu Anatolije, nadziralo je veliki dio Male Azije putem mreže vazalnih država. Njegova zapadna granica bila je osobito nestabilna. Za razliku od Sirije, kojom se moglo upravljati na temelju davno uspostavljenih upravnih tradicija, zapadna se Anatolija sastojala od slabo povezanih indoeuropskih aristokratskih kraljevstava, a njihova se odanost često mijenjala. Hetitski tekstovi opetovano opisuju pobune, prebjege, vanjsko uplitanje u toj regiji. Među spomenutim zemljama nalaze se: Arzawa, Mira, Zemlja rijeke Sehe i Wilusa (i ova potonja se često poistovjećuje sa Trojom). Održavanje vlasti na zapadu zahtijevalo je stalnu diplomatsku pozornost, uz povremene vojne intervencije. Sa druge strane Egejskog mora, mikenski svijet je razvio organizirana središta sa palačama, poput Mikene, Atene, Pila, Sparte, Tirinta i Tebe. To nisu bili polisi u kasnijem grčkom smislu, već složena birokratska kraljevstva koja su bila sposobna mobilizirati radnu snagu, preraspodijeliti resurse i podići oružane snage. Arheološki dokazi svjedoče o opsežnoj mikenskoj pomorskoj aktivnosti: trgovinu, naseljavanje, kulturni utjecaj uzduž anatolijske obale. Mikenska keramika široko je zastupljena u zapadnoj Anatoliji, dok obalna nalazišta pokazuju znakove trajne egejske prisutnosti, ne tek povremenih kontakata. Hetiti su tu egejsku silu nazivali Ahhiyawa, što je slično nazivu koji je Homer koristio za Grke – Ahejci. Ključno je napomenuti da su hetitski "veliki kraljevi" kraljeve Ahhiyawe oslovljavali sa "brate", diplomatska titula rezervirana za vladare usporediva statusa, npr. onih iz Egipta ili Babilona. To pokazuje da se mikenski svijet nije doživljavao kao skupina gusara ili marginalnih pljačkaša, već kao ozbiljan geopolitički čimbenik sposoban ugroziti hetitske interese.

Unutar tog područja sukoba, Wilusa je zauzimala posebno važan položaj. Smještena u blizini Dardanela, Troja je nadzirala prolaz između Egejskog i Crnog mora, odnosno ključnu pomorsku točku kroz koju su se kretali roba, ljudi i utjecaji. Iako se o točnoj prirodi crnomorske trgovine u brončanom dobu još uvijek raspravlja, gotovo sigurno je uključivala žito, drvnu građu, metale, kao i druge strateške resurse, poput jantara i kositra, koji su pristizali sa sjevera Europe. U svijetu koji je ovisio o oružju i alatima od bronce, nadzor nad trgovačkim putovima bilo je pitanje državne sigurnosti. Hetitski dokumenti otkrivaju da je Wilusa bila opetovano uključena u diplomatske krize, povezane sa Ahhiyawom. Pisma, poput tekstova Tawagalawa i Milawata, spominju neprijateljstva "oko Wiluse", što upućuje na to da su sukobi između Hetita i Ahhiyave oko tog područja prethodili posljednjim desetljećima carstva. Ti sporovi nisu nužno bili ratovi punih razmjera; bili su to prepadi, promjene savezništava, ili posredničke sukobe u koje su bili uključeni lokalni vladari. Ipak, sve ovo ukazuje na to da Troja nije bila periferni grad koji je slučajno ušao u legendu, već stalno žarište dugotrajnog geopolitičkog suparništva. Iz hetitske perspektive: mikenski angažman u zapadnoj Anatoliji predstavljao je stratešku prijetnju, jer je destabilizirao vazalske odnose sa središtem carstva. To je prisililo carstvo podijeliti pozornost između zapada i borbe protiv Mikenjana; Levanta i sukoba sa Egiptom; te rastuće moći Asirije na istoku. Iz mikenske perspektive: pristup anatolskim obalama i trgovačkim mrežama nudio je bogatstvo, ugled i stratešku prednost. Tako je područje Troade postalo pogranična zona u kojoj su se carski interesi, kroz naraštaje, opetovano sukobljavali.

Promatrano u ovom geopolitičkom kontekstu, grčki mit ne djeluje toliko kao čista fantastika, možda više kao iskrivljeno sjećanje. Uzastopni napadi na Troju, prisutnost raznolikih stranih saveznika, uz prikaz goleme koalicije ahajskih kraljeva – sve to odražava ono što znamo o politici moći kasnog brončanog doba. Homerova se genijalnost nije očitovala u bilježenju činjenične kronike, već više u preobrazbi tog nakupljenog povijesnog iskustva u koherentnu i emocionalno uvjerljivu pripovijest. U nastavku se razmatraju tri faze sukoba koje su sačuvane u grčkoj predaji, te se one smještaju u kontekst arheoloških i pisanih izvora. Umjesto pitanja je li se Trojanski rat "stvarno dogodio", ovim se pristupom postavlja produktivnije pitanje: Koliko se povijesnih ratova krije iza rata o kojem je Homer odlučio pripovijedati?

Heraklo i prvi sukob oko Troje: mitsko sjećanje na rane ahajske pljačkaške pohode

Grčki mit ne prikazuje Trojanski rat kao događaj bez presedana. Naprotiv, sami homerski epovi gotovo usputno spominju ranije razaranje Troje, do kojeg je došlo generaciju prije Prijama, i dugo prije Agamemnonove ekspedicije. Taj se raniji sukob ne povezuje sa koalicijom kraljeva, nego sa jednom osobom, Heraklom, i njegovom ratničkom družinom. Iako je kasnija predaja uzdigla Herakla u status svehelenskog heroja, njegovo pojavljivanje u pričama o Troji čuva možda najstariji sloj ahajskih interakcija sa Troadom. Radi se o interakcijama koje su obilježene kaznenim pohodima i svrgavanjem dinastija, a ne dugotrajnim opsadama.

Grčka mitologija nedvosmisleno ukazuje na jednu činjenicu, koja se često zanemaruje u popularnim prepričavanjima Trojanskog rata: Troja je bila uništena prije Prijamove vladavine. Dugo prije nego što je Agamemnon okupio Ahajce, grad je navodno pao pred Heraklom, koji je kaznio njegova vladara Laomedonta zbog kršenja svetog sporazuma. Ta epizoda, sačuvana u više književnih predaja, predstavlja najraniji zapamćeni sukob između Ahajaca i Trojanaca. Iako je mitološki okvir nepogrešiv, postojanost i unutarnja koherentnost ove epizode upućuju da ona čuva kulturno sjećanje na rane mikenske pljačkaške pohode u Troadi, što je  prethodilo sukobima velikih razmjera u 13. stoljeću pr. n. e. Prema mitskoj predaji: Laomedont, kralj Troje, angažira Apolona i Posejdona neka izgrade gradske zidine, obećavši im isplatu po završetku radova. Kada prekrši dogovor, Troja biva kažnjena, jer  Apolon pošalje kugu i Posejdon pušta morsku neman koja opustoši obalu. Laomedont tada obećava Heraklu božanske konje, u zamjenu za spašavanje svoje kćeri Hesione od nemani. Ali, ponovno prekrši zakletvu. Heraklo reagira oružanom odmazdom. Homer ovu epizodu opisuje kratko, ali odlučno, jer pretpostavlja da je njegova publika sa svim tim upoznata. Npr. u "Ilijadi", Tlepolem, kralj Roda, podsjeća Sarpedona, vladara Likije:

"Jer on [Heraklo] nekoć dođe i ovamo, zbog Laomedontovih konja, sa svega šest brodova i nekolicinom ljudi, te razori grad Ilion." 

Kasnije, u "Ilijadi", princ Dardanije, prisjeća se ranijeg poniženja Troje: "Jer moj mi je otac Anhiz nekoć pripovijedao kako je Heraklo razorio sveti grad Prijamova oca Laomedonta." Ti su odlomci ključni. Homer izričito razlikuje Laomedontovu Troju od Prijamove Troje, čime pokazuje da su pjesnik i njegova tradicija poznavali više trojanskih ratova. Kasniji mitografi, poput Apolodora, detaljnije obrađuju tu epizodu i upravo on donosi najpotpuniji mitografski prikaz:

"Heraklo je zaplovio prema Troji sa osamnaest brodova... Ubio je Laomedonta i sve njegove sinove osim Podarka, kojega je otkupila Hesiona, a Podark je otada prozvan Prijam."

Heraklovo zarobljavanje Hesione

Iako su te priče izrazito mitološke, njihova dosljednost u različitim izvorima upućuje na to da je grčka predaja pamtila da su Ahejci nasilno pokorili Troju, barem jednom prije događaja opisanih u "Ilijadi". Rimski povjesničar, Diodor Sicilski, također bilježi ovu  epizodu, naglašavajući njenu kaznenu i poučnu narav, a ne opisuje romantičnu dramu. Sa historiografskog gledišta: Herakla ne treba promatrati kao povijesnu osobu, već kao mitski arhetip. Njegova djela redovito uključuju razaranje gradova, svrgavanje kraljeva, ili pokoravanje udaljenih zemalja na rubovima grčkog svijeta. U tom smislu, Heraklo je pripovjedno sredstvo putem kojeg su rane grčke zajednice projicirale sjećanja na svoje širenje, pljačkaške pohode i kontakte sa stranim političkim zajednicama. Razaranje Troje, koje se pripisuje Heraklu, vjerojatno čuva kulturno sjećanje na rane mikenske pohode u sjeverozapadnu Anatoliju, provedene prije nastanka razvijenih palačnih država iz 13. stoljeća pr. n. e.

Arheologija potvrđuje vjerojatnost takvog ranog sukoba. Iskapanja na lokalitetu Hisarlik otkrivaju da Troja nije bila jedinstven grad koji je uništen samo jednom, već je bila niz naselja koja su višekratno stradavala i bila ponovno izgrađivana. Faza konvencionalno označena kao Troja VI, koja je doživjela procvat između otprilike 1700. i 1300. godine pr. n. e., bila je bogato i dobro utvrđeno središte, masivnih kamenih zidina, kula i dokaza o razvijenoj trgovini. Iako se razaranje Troje VI često pripisuje potresu, nije isključeno ljudsko djelovanje, obzirom na širi kontekst nestabilnosti u zapadnoj Anatoliji tijekom tog razdoblja. Čak i ako sama Troja VI nije uništena u ratnom sukobu, arheološki nalazi pokazuju da je to područje pretrpjelo brojne poremećaje i to znatno prije konačnog razaranja Troje VIIa.

U tom se kontekstu Heraklovo pustošenje Troje može ponovno protumačiti. Umjesto što odražava doslovan herojski dvoboj sa  morskim čudovištem, ili osobnu osvetu zbog božanskih konja, mit možda čuva sjećanje na rane pljačkaške pohode Ahejaca koji su bili usmjereni protiv bogatog anatolijskog grada, smještenog na rubu područja pod hetitskom vlašću. Naglasak na kršenju zakletve i kaznenoj odmazdi jest usklađen sa političkim normama kasnog brončanog doba, gdje bi kršenje sporazuma ili obveza opravdavali nasilnu odmazdu. I sami hetitski diplomatski tekstovi bave se pitanjima lojalnosti, prekršenih zakletvi, ili kažnjavanja pobunjenih vazala - što svjedoči o indoeuropskom podrijetlu i Mikenjana i Hetita. Mitski prikaz Laomedonove prijevare stoga odražava moralni diskurs stvarnih međudržavnih odnosa iz kasnog brončanog doba. Gledano na ovakav način, Heraklov pohod predstavlja prvu fazu sukoba između Mikenjana i stanovnika Anatolije, o čemu onda postoje i zapisi; to je razdoblje povremenih, polunezavisnih vojnih ekspedicija, koje su vodili ahejski vođe izvan formalnih struktura palačne uprave. Cilj tih pohoda nije bilo trajno osvajanje, već stjecanje bogatstva i ugleda, ali i strateško zastrašivanje. Oni najavljuju organiziranije intervencije iz 13. stoljeća pr. n. e., no po opsegu i svrsi razlikuju se od kasnijeg ratovanja koalicija, što je opisano u "Ilijadi". 

Mit također čuva važnu političku posljedicu: preživljavanje Prijama. Poštedjevši Podarka i postavivši ga za vladara, priča o Heraklu bilježi dinastički prekid, nakon čega slijedi obnova vlasti pod novim uvjetima. Takvi su aranžmani bili dobro dokumentirani u imperijalnoj praksi Bliskog istoka, gdje se poraženim gradovima često dopuštalo zadržavanje lokalnih vladara, pod uvjetom da priznaju nove odnose moći. U tom smislu, Heraklovo pustošenje Troje više nalikuje ograničenoj intervenciji mikenskog vojskovođe, što je preoblikovalo političku vlast i grad ostavilo dovoljno očuvanim za oporavak i nastavak trgovine. Ukratko se na epizodu sa  Heraklom može gledati kao mitski odraz rane faze ahejskog širenja na Anatoliju; uvodni čin u dugi niz sukoba, a ne izoliranu bajku. Kada se ovo sagleda usporedno sa arheološkim nalazima iz Troje, kao i hetitskim svjedočanstvima o ahajskim pljačkašima na zapadu, priča o Heraklovu osvajanju grada postaje vjerodostojno kulturno sjećanje na nasilje iz doba bronce. Događaj označava početak uloge Troje kao pograničnog grada, opetovano uvučenog u geopolitičke sukobe između mikenskog svijeta i hetitske sfere utjecaja, čime se pripremio teren za dugotrajnije i značajnije sukobe, a koji će uslijediti u naraštajima Atreja i Agamemnona.

Mikenski ratnici na keramici

Rat generacije Atreja: Ahhiyawa, Wilusa i borba za zapadnu Anadoliju

Između Heraklovog pohoda i presudne ekspedicije koju je predvodio Agamemnon leži manje jasno definirana, ali povijesno odlučujuća faza sukoba, tj. razdoblje dugotrajnih napetosti, povremenih ratnih sukoba i političkog nadmudrivanja između mikenskog svijeta i Hetitskog Carstva, a oko kontrole nad zapadnom Anadolijom. Ova faza se ne uklapa, u potpunosti, u herojski model kako bi bio sačuvan u epskoj poeziji, niti kulminira jednom i odlučujućom opsadom. Umjesto toga, odražava stvarnost geopolitike kasnog brončanog doba: sporove oko vazalstva, posredničke ratove, promjenjive saveze i postupno učvršćivanje suparničkih sila duž nestabilne carske granice. U grčkoj se tradiciji ova faza pamti tek maglovito, ali postojano, kroz spominjanje generacije Atreja, tj. oca Agamemnona i Menelaja; i očito su ova neprijateljstava prethodila trojanskom pohodu iz "Ilijade". U bliskoistočnim izvorima se isto razdoblje prikazuje znatno jasnije, prikazano je kao dugotrajna diplomatska i vojna kriza, u koju su bile uključene Ahhiyawa i Wilusa. Kada se dokazi sagledaju zajedno, onda proizlazi da Homerov Trojanski rat nije bio iznenadna, dotad nezabilježena erupcija nasilja koja je izazvana otmicom princeze, već kulminacija dugotrajnije borbe čije su ranije faze kasnije sažete, moralno reinterpretirane i uklopljene u rodoslovlja unutar grčke mitologije.

Grčka mitologija ne pripisuje samom Atreju kanonski "trojanski sukob", niti čuva epski ciklus posvećen njegovim djelima. Ipak, Atrej se dosljedno smješta u razdoblje neriješenih neprijateljstava između ahajskih vladara i Troje. Njegova se loza prikazuje kao da je već bila duboko uključena u zbivanja na Istoku, i to mnogo prije nego što je Agamemnon mobilizirao ahajsku koaliciju. U Euripidovoj drami, "Ifigenija u Aulidi", Agamemnon neizravno spominje dugotrajna neprijateljstva koja prethode aktualnoj ekspediciji, sugerirajući time da rat koji vodi nije izoliran odgovor na Parisovu otmicu Helene, već samo najnovije poglavlje naslijeđenog sukoba. Apolodor također bilježi predaje, prema kojima Atrejevi sinovi nasljeđuju neriješene sporove povezane sa  Trojom. Ti su navodi fragmentarni i posredni, no njihova je dosljednost zamjetna. Atrejeva je kuća opterećena obvezama, suparništvima i nedovršenim poslovima u Maloj Aziji, čak i prije nego je započeo rat opisan u "Ilijadi". Herodot, koji piše stoljećima kasnije i pritom zauzima racionalizirajući stav, prenosi predaju koja Trojanski rat izričito prikazuje kao vrhunac dugog niza uzajamnog nasilja između Grka i istočnih barbara:

"To su bili počeci nepravdi između Grka i barbara... sve dok naposljetku Paris nije oteo Helenu, a Grci odlučili zaratiti protiv Troje." 

Iako se Herodot ograđuje od mitskog okvira, njegovo pripovijedanje pretpostavlja naslijeđeno sjećanje na opetovane sukobe. Otmica Helene nije uzrok rata, niti je sugestivna romantika, možda je samo konačna provokacija u nizu koji je čvrsto ukorijenjen u kulturnom sjećanju na hegemoniju i "realpolitiku". Atrejeva generacija zauzima prijelazni prostor: razdoblje nakon doba herojskih pljačkaških pohoda, a prije masovne mobilizacije zapamćene i opisane u "Ilijadi".

Važno je naglasiti da se Atreja ne smije promatrati kao vojskovođu u modernom smislu, budući ne postoje dokazi da je predvodio vojske u grčkoj mitologiji. Poput Herakla, on djeluje kao genealoško uporište, mehanizam kojim usmena predaja strukturira sjećanje kroz naraštaje. Ono što je bitno nije sam Atrej kao pojedinac, već razdoblje povezano sa njegovom lozom; razdoblje obilježeno intenzivnijim doticajem sa Anatolijom, dinastičkim učvršćivanjem vlasti u mikenskoj Grčkoj i složeniji oblici ratovanja.

Hetitska diplomatska korespondencija, iz 14. i 13. stoljeća pr. n. e., pruža jedinstven vanjski pogled na tu fazu sukoba. Tekstovi opetovano spominju zapadnu silu zvanu Ahhiyawa, za koju je općeprihvaćeno da je hetitski naziv za Aheju. Ključno je što se Ahhiyawa ne tretira kao periferna smetnja; štoviše, njihovog vladara se oslovljava titulama "Veliki kralj" i "brat". Ovakva diplomatska ravnopravnost je promjena u odnosu na svijet prikazan u mitu o Heraklu. U vrijeme Atrejeve generacije, Ahejci više nisu povremeni pljačkaši koji djeluju na marginama bliskoistočne politike. Postaju priznati geopolitički suparnik, sposobni za dugotrajno vojno djelovanje i pregovore, unutar međunarodnog sustava kasnog brončanog doba. Osobito je znakovito pismo Tawagalawa, vjerojatno sastavljeno za vladavine Hatušilija III., gdje se hetitski kralj prisjeća ranijeg sukoba vezanog uz Wilusu:

"Što se tiče pitanja Wiluse, oko kojeg smo bili u neprijateljstvu, on [kralj Ahhiyawe] me sada uvjerio." 

Mikenski ratnici se iskrcavaju sa pentakontere

Izričaj je nedvosmislen. Sukob oko Wiluse se opisuje kao prošlost, riješeno je diplomatskim putem. To je u izravnoj suprotnosti sa  predodžbom o jedinstvenom, dotad neviđenom Trojanskom ratu, i umjesto toga upućuje na ranije sukobe; što je u grčkoj predaji nepotpuno zapamćeno kao neprijateljstva među precima. Pismo pretpostavlja vojni sukob i pregovore ravnopravnih strana, što ukazuje na to da je borba za Wilusu već dosegnula razinu strateške važnosti i zahtijevala je izravan kraljevski angažman Hetitskog Carstva. Pismo iz Milawate dodatno pojašnjava prirodu tog suparništva. Ono se bavi sporovima oko obalnih gradova, povratkom bjegunaca, kao i političkim statusom teritorija pod utjecajem Ahhiyave. To nisu brige države koju povremeno napadaju gusari. Takva pitanja odražavaju dugotrajnu vanjsku umiješanost, preklapaju se zahtjevi za vlast, uz poteškoće u održavanju carske kontrole nad pograničnim područjem u koje sve više prodire ahejska moć. Wilusa zauzima središnje mjesto u tim sporovima. Lingvistički i zemljopisno poistovjećena sa Trojom, Wilusa se u hetitskim tekstovima pojavljuje kao poluautonomna politička zajednica, ali čija je lojalnost bila predmetom spora. Ponekad je djelovala u skladu sa hetitskim interesima, dok je u drugim trenucima, kako se čini, naginjala utjecaju Ahhiyave. Činjenica što su hetitski kraljevi bili obveznima pregovarati sa Ahhiyavom o Wilusi ukazuje da Troja nije bila pasivan vazal, nego strateška poveznica između carskih sfera utjecaja. Kontrola nad Wilusom značila je kontrolu nad pristupom sjeverozapadnoj obali Male Azije; time i nad pomorskim putovima koji su povezivali Egejsko sa  Crnim morem. U kasnom brončanom dobu su takvi pomorski putovi bili od gospodarske i strateške važnosti. Grčki mit ovakvu  važnost čuva na posredan način, prikazuje Troju kao bogat i kozmopolitski grad, okružen saveznicima iz cijele Male Azije i šire. Takav je prikaz teško uskladiti sa malim gradom-državom, ali se dobro uklapa u sliku političke zajednice koja je smještena na spornom carskom pograničnom području.

Sada treba razmotriti mogućnost, koja se nalazi na granici između povijesne rekonstrukcije i mitološkog sjećanja: odnos između grčkog lika Atreja i vođe Ahhiyave, Attarissiye (koji se spominje u dokumentu "Optužnica protiv Madduwatte", što ga je sastavio hetitski kralj). Optužnica protiv Madduwatte datira sa kraja 15. ili početka 14. stoljeća pr. n. e., te izrijekom označava osobu imena Attarissiya, kao "čovjeka iz Ahhiyave". Nije prikazan kao pljačkaš, već kao postojan geopolitički akter sposoban poraziti vladare koje su podupirali Hetiti, postaviti svoje saveznike na vlast i opetovano projicirati vojnu moć u zapadnu Anadoliju. Provodi vojne pohode zajedno sa podređenim suradnikom, imena Piyamarada; pritom osvaja teritorij, te u više navrata dovodi u pitanje hetitsku vlast. Opseg i ustrajnost tih djelovanja snažno upućuju na postojanje središnje vlasti, a ne na nekakve 'ad hoc' pustolovine.

Mikenski kočijaši u borbi

Grčki mit, iako ne nudi povijesnu kroniku, ipak donosi lik Atreja. Atrej pripada naraštaju od prije "Ilijade", uz obilježja dinastičkog  učvršćivanja, naslijeđenog neprijateljstva i neriješenih sukoba. Kasniji grčki autori dosljedno prikazuju rod Atrejida kao proklet i upleten u nasilje, već i prije pohoda na Troju. Usporedbe između Atreja i Atarissiye moraju biti oprezne. Sama fonetska sličnost ne opravdava njihovo izjednačavanje. Ipak, uvjerljivija je strukturna podudarnost. Obje figure predstavljaju vođe sa druge strane Egejskog mora, a koji su provodili vlast u Anatoliji; obojica su povezana sa agresivnim širenjem teritorija, a ne sa povremenim pljačkaškim pohodima; obojica prethode kasnijem, slavnijem sukobu koji dominira kulturnim pamćenjem. Ključno je što se djelovanje pripisano Atarissiyi mnogo bolje uklapa u vrstu ratovanja koje je karakteristično za Atrejevo doba, nego u Heraklov pohod. Heraklovo razaranje Troje funkcionira kao arhetipski primjer junačke osvete, ali vojni pohodi opisani u hetitskim izvorima odražavaju dugotrajno međudržavno suparništvo, diplomatske krize i manipulaciju lokalnim vladarima, što su obilježja svojstvena mikenskom "wanaxu" (vladaru), koji djeluje unutar međunarodnog sustava kasnog brončanog doba. Sve ovo nije izjednačavanje Atreja sa Atarissiyom, niti pretpostavlja da je grčki mit sačuvao vjerno sjećanje na jednu povijesnu osobu. Umjesto toga, Atrej bi mogao predstavljati sažimanje rodoslovlja jednog ili više moćnih vođa Ahhiyave, a čiji su postupci ostavili trajan trag u sjećanju cijele regije. Tijekom naraštaja usmene predaje su ova sjećanja inkorporirana u lozu Atrejida, čime bi Atrej postao mitski začetnik neprijateljstva, koje će kulminirati Agamemnonovim ratom. Arheološki dokazi potvrđuju sliku iz hetitskih tekstova. Tijekom cijelog kasnog brončanog doba je mikenska materijalna kultura bila široko zastupljena duž zapadne obale Anatolije. Lokaliteti poput Mileta (poistovjećeno sa hetitskom Millawandom), Efeza i drugih obalnih naselja, svjedoče o dugotrajnoj mikenskoj prisutnosti ili utjecaju. Milet je osobito važan. Hetitski tekstovi opisuju grad koji je pod kontrolom Ahijavana dulje vrijeme, što je potaknulo hetitske pokušaje ponovnog uspostavljanja vlasti. Grad nije bio samo trgovačko središte; bilo je i strateško uporište, omogućio bi ahejsku intervenciju u unutrašnjosti kao čvorište u široj mreži utjecaja. Ovo širenje nije kolonizacija, makar ne ona iz kasnijeg arhajskog grčkog stilu. Naprotiv, više nalikuje onome što moderni povjesničari opisuju kao neformalno carstvo: sustav naselja, saveznika i klijentskih vladara koji su povezani trgovinom, miješanim brakovima, vojnom podrškom. Takav sustav bi se neizbježno sukobio sa Hetitima zbog održanja hijerarhijske kontrole nad istom regijom.

Na ovoj ilustraciji je prikazan mikenski tiranin Atrej, pri ubojstvu jednog od Tijestovih sinova. Atrej je postao zloglasan po okrutnosti nakon što je ubio nećake i potom ih poslužio kao jelo njihovu ocu, svom bratu Tijestu.

Atrejeva osebujna uloga u grčkoj mitologiji potvrđuje tumačenje. Nije proslavljen zbog podviga na bojnom polju, niti dominira epskim pripovijedanjem, samo je utemeljitelj dinastije čiji postupci oblikuju moralno i političko nasljeđe njegovih sinova. Grčki izvori opetovano naglašavaju da Trojanski rat proizlazi iz loze koja je već obilježena nasiljem, suparništvom i neriješenim  neprijateljstvima. Ovakva genealoška funkcija je svojstvena usmenim predajama, gdje nedostaje precizna kronologija. Povijesna se razdoblja pamte kroz lozu, a ne kroz datume; događaji za koje se govori da su se zbili "u Atrejevo doba" nisu nužno djela samoga Atreja, već se odnose na razdoblje sukoba koje se pamti pod njegovim imenom. Gledano iz ove perspektive, Atrejeva generacija predstavlja trenutak kada je sukob između Ahejaca i naroda Anatolije prešao sa povremenih izljeva nasilja na trajno geopolitičko suparništvo. Bez obzira je li Atarisija izravno pridonio oblikovanju Atrejeva mitskog lika, obje ličnosti pripadaju istom povijesnom fenomenu, tj. usponu Ahijave kao sile koja je sposobna osporiti hetitski poredak u zapadnoj Anatoliji.

Prihvaćanje ovakvog modela razjašnjava cjelokupnu strukturu predaje o Trojanskom ratu. Nije nastao naglo i isključivo sa Agamemnonom, nego se sukob između Ahejaca i naroda Anatolije pokazuje kao višegeneracijski proces: započinje ranim pljačkaškim pohodima, intenzivira se kroz dinastičko suparništvo i učvršćivanje položaja na obali, te kulminira konačnim ratom (opjevanim od Homera). Dakle, Trojanski rat nije jedan jasno zapamćen rat, već stoljeće sukoba kojega se sjećamo selektivno. Grčka mitologija nije izmislila taj sukob "ex nihilo", samo ga je sačuvala na nesavršen način, preoblikujući stvarne događaje u pripovijesti koje bi bile smislene kasnijoj publici. Atrejev rat nalazi se u središtu tog procesa, označava prijelaz sa herojskih pljačkaških pohoda na imperijalno suparništvo i priprema pozornicu za konačnu katastrofu koja će uslijediti.

Agamemnonov rat kao sukob opisan u "Ilijadi" i konačno uništenje Troje

Među brojnim sukobima koji su sačuvani u grčkoj mitskoj predaji, rat koji je vodio Agamemnon, Atrejev sin, ističe se svojim opsegom, ali i odjekom u kasnijoj kulturi. Upravo je taj sukob Homer ovjekovječio u "Ilijadi" i kasniji Grci ga smatraju ključnim događajem tzv. "herojskog doba". No, pogledamo li u kontekstu šire političke i gospodarske dinamike istočnog Sredozemlja kasnog brončanog doba, uviđamo da Agamemnonov pohod nije bio tek izolirana, romantična epizoda, već kulminacija dugotrajne geopolitičke borbe između mikenskih sila i anatolskih političkih zajednica, unutar sve nestabilnijeg hetitskog carskog sustava.

Sama "Ilijada" suptilno dovodi u pitanje predodžbu kako je rat započeo otmicom Helene. Spjev, što je poznato, započinje "in medias res"; dakle ne samim izbijanjem neprijateljstava, već krizom nastalom gotovo desetljeće nakon početka sukoba, a to je bilo Ahilejevo povlačenje iz bitke. Takvo pripovjedanje pretpostavlja da je publika upoznata sa uzrocima i trajanjem rata. Trojanski rat nije prikazan kao iznenadna erupcija nasilja. Bio je to dugotrajan, iscrpljujući sukob, čiji korijeni sežu dublje od osobne uvrede.

Umjetnički prikaz vanaksa Agamemnona, Atrejeva sina, iz igre "Total War: Troy" (2020.), studija Creative Assembly.

Homer pojačava ovaj dojam opetovanim isticanjem koalicijske prirode ahajskih snaga. "Katalog brodova" nabraja kontingente pristigle iz gotovo svih krajeva mikenskog svijeta: Argolide, Mesenije, Beotije, Tesalije, Krete, Roda, Atene, Tebe, i brojnih otoka. Takva mobilizacija daleko nadmašuje privatnu osvetu ili dinastički sukob. Podrazumijeva razinu administrativne koordinacije, sistematsko prikupljanje viškova, brodograditeljskih kapaciteta i političkog autoriteta, što jest bilo svojstvena samo palačnim državama na vrhuncu njihove moći. Drugim riječima, "Ilijada" pretpostavlja upravo vrstu centralizirane političke ekonomije, koja je arheološki potvrđena u mikenskoj Grčkoj tijekom razdoblja kasne heladske kulture III (LH III). I sam Homer ukazuje na dublje korijene rata. Prijam, u 03. pjevanju, napominje da je vidio mnoge ratove prije ovoga, čime smješta sukob u širi povijesni kontekst nasilja. Ahilej, u 24. pjevanju, ne razmišlja o pobjedi, već o sudbini, naslijeđenoj patnji i neizbježnosti gubitka. Rat nije prikazan kao iznimka, već kao nasilno razrješenje dugotrajnih neprijateljstava, i potaknuto silama koje nadilaze bilo koju pojedinačnu ljudsku odluku. Kako Homer sažeto navodi:

"Tako se ispunjavala Zeusova volja dok su Trojanci i Ahajci stradavali u boju." 

Osjećaj neizbježnosti usko se podudara sa povijesnim modelom, prema kojemu Agamemnonov pohod predstavlja završnu fazu stoljetnog suparništva između Mikenjana i stanovnika Anatolije, a ne njegov početak.

Iskapanja na lokalitetu Hisarlik pokazuju da Troja nije bila uništena jednom, već više puta. Posebno je važan sloj Troja VIIa, datirano u razdoblje od oko 1250. do 1180. godine pr. n. e. Taj sloj pokazuje niz obilježja koja se snažno povezuju sa opsadom: spaljene građevine, probijene utvrde, gusto zbijeni stambeni objekti, spremnici za hranu ukopani u podove, dokaze o racionalizaciji hrane i prenapučenosti. Carl Blegen, čija su iskapanja prva istaknula sloj Troja VIIa kao najboljeg arheološkog kandidata za Homerovu Troju, opisao je naselje kao "grad pod pritiskom, koji iščekuje napad i trpi nedaće". Kasnija istraživanja Manfreda Korfmanna su proširila sliku otkrivanjem znatno većeg grada, zaštićenog utvrdama, što ukazuje na znatno brojnije stanovništvo nego u ranijim fazama, i sugerira da je Troja u tom razdoblju bila važno regionalno središte, a ne manja utvrda; što se uvelike podudara sa  Homerovim prikazom Troje. Iako arheologija ne može identificirati napadače - kronološka podudarnost je upečatljiva. Razaranje Troje VIIa se zaista vremenski poklapa sa propašću mikenskih palačnih središta – Mikene, Tirinta, Pila, Tebe – diljem grčkoga kopna. Čini se kao da se Agamemnonov rat vodio uoči, ili tijekom sistemskog sloma grčkoga društva iz doba bronce. Vremenska bliskost sukobu daje epski i tragičan karakter, jer sukob nije bio samo razoran, već i konačan.

Hetitski pisani izvori pružaju ključnu vanjsku perspektivu. Raniji dokumenti, pismo Tawagalave i pismo Manapa-Tarhunte, potvrđuju da se Wilusa tijekom 13. stoljeća pr. Kr. nalazila unutar sfere hetitskog diplomatskog utjecaja. Hetitski su kraljevi intervenirali u zbivanjima u Wilusi, postavljali vladare i pregovarali sa ahijavskim pandanima o sporovima u zapadnoj Anatoliji. Ali, u hetitskim zapisima upadljivo nedostaje bilo kakav spomen konačne obrane ili ponovnog osvajanja Wiluse. Umjesto toga, arhivi zamiru u posljednjim desetljećima tog stoljeća, točnije: u razdoblju kada se samo Hetitsko Carstvo počelo raspadati. Šutnja nije slučajna, nego sugerira da se uništenje Troje dogodilo u trenu kada se hetitska moć više nije mogla projicirati prema zapadu, ili je  pozornost Carstva bila preusmjerena drugamo zbog asirskog pritiska ili unutarnje pobune ili krize u Siriji. Iz ove perspektive se na  Agamemnonov pohod može gledati kao na strateško iskorištavanje slabosti Carstva. Dok je hetitska vlast bila prenapregnuta, ili u fazi raspada, mikenska je koalicija mogla zadati odlučujući udarac Wilusi i pritom ne izazvati djelotvornu odmazdu. Takav scenarij objašnjava razmjere ekspedicije i njen očiti uspjeh, dok istodobno daje objašnjenje za izostanak naknadne hetitske intervencije.

Dvoboj Ahileja i Hektora

Ipak, Homer opetovano naglašava da Troja ne ratuje sama. Katalog Trojanaca zrcali Katalog brodova, ističući multinacionalni karakter rata. Među trojanskim su saveznicima bili: Likijci, Tračani, Paflagonci, i drugi narodi iz cijele Male Azije i sjevernog Egeja. Likovi poput Memnona, kralja Etiopljana (koji je dugo smatran pukom maštarijom), možda utjelovljuju mitologizirana sjećanja na opsežne mreže savezništava, a koje su kasniji Grci teško mogli precizno kartografirati. Lik Memnona bi mogao simbolizirati grčku spoznaju da su se trojanska savezništva protezala izvan Male Azije, u krajeve koji su bili kozmološki značajni i udaljeni. Njegov "etiopski" identitet označava krajnost i davninu, a ne etničku pripadnost. Ovo tumačenje se podudara sa dokazima iz Bliskog istoka o ratovanju u kasnom brončanom dobu, što je redovito uključivalo vazale, plaćenike i savezničke postrojbe. Ratovanje koalicija nije bilo iznimka, već je bilo pravilo. Ključno je: sama "Ilijada" čuva dokaze da se rat protezao daleko izvan trojanskih zidina. U 09. pjevanju, Ahilej podsjeća Agamemnona da njegovo bogatstvo proizlazi iz sustavnog pustošenja diljem regije:

"Dvanaest sam gradova sa ​​brodova razorio,
a jedanaest, velim, osvojio pješice u plodnoj zemlji Troji." 

Ti gradovi – Lirnes, Pedas, Teba pod planinom Plak – nisu bili trojanska predgrađa. Bile su to neovisne ili savezničke političke zajednice, i mnoge su se nalazile duž južne Troade, ili dublje u unutrašnjosti Male Azije. Razaranje Tebe osobito je znakovito, jer je njezin kralj, Eetion, bio otac Andromahe, Hektorove supruge. Stoga, on utjelovljuje spajanje više uništenih zajednica unutar same  trojanske stvari. Obrazac snažno podsjeća na strategije izolacije saveznika iz kasnog brončanog doba, kada su napadači uništavali rubne gradove da bi presjekli opskrbne linije, oslabili diplomatske mreže i demoralizirali branitelje.

Promatrano samo kao lokalni sukob, Trojanski rat je nevjerojatno velik. No, usporedi li se sa dokumentiranim sukobima kasnog brončanog doba, opseg postaje posve karakterističan. 13. stoljeće prije nove ere je bilo razdoblje dugotrajnog suparništva velikih sila, ratovanja koalicija i sukoba putem posrednika. Najočitija paralela jest bio dugotrajan sukob između Egipta (iz doba Novog kraljevstva) i Hetitskog Carstva, što je kulminiralo bitkom kod Kadeša (oko 1274. pr. n. e.). Taj je sukob obuhvaćao brojne vojne pohode, promjene vjernosti vazala, uz desetljeća nestabilnosti na golemom području.

Poput Kadeša, Troja je zauzimala pogranični položaj unutar šireg carskog nadmetanja. Baš kao što su sirijski gradovi oscilirali između egipatskog i hetitskog utjecaja, Wilusa je funkcionirala kao sporno čvorište između mikenske pomorske sile i hetitske kopnene vlasti. Gledano iz te perspektive, predaja o Trojanskom ratu čuva sjećanje na zapadno bojište, sukoba unutar svjetskog sustava kasnog brončanog doba, koji je preoblikovao istočno Sredozemlje. Uzastopni ratovi, zapamćeni kroz grčki mit o Heraklovu pohodu, sukobe Atrejevića i konačni Agamemnonov pohod, odražavaju različite faze istog rivalstva, a koje se zaoštravalo kako je slabila stabilnost carstava.

Razaranje Troje, sačuvano ponajprije u predaji nastaloj nakon "Ilijade", ne prikazuje se kao trijumf, već kao moralna i kozmička katastrofa. Narativom dominiraju svetogrđe, pokolj i porobljavanje. U "Odiseji", sam Odisej ne govori o slavi, već o gubitku: "Toliki su najbolji Ahejci ondje stradali voljom bogova." Taj ton odražava arheološku stvarnost. Pobjednici se nisu vratili u blagostanje, već u razorene palače, građanske sukobe i propast. Agamemnonovo ubojstvo na povratku, a što je kasnije dramatizirao Eshil u "Orestiji", simbol je svijeta koji je nesposoban pobječi iz ciklusa nasilja. Tako se Agamemnonov Trojanski rat treba shvatiti kao posljednja,  najtraumatičnija faza mikensko-hetitskog sukoba, prije nego što je slom brončanog doba dokrajčio oba carstva. Vrijeme odvijanja, razmjeri i posljedice tog rata su osigurali da u kulturnom sjećanju zasjeni ranije sukobe. Kada se mikenski svijet urušio ubrzo nakon toga, taj je rat postao simbolična oznaka kraja jedne epohe.

Do trenutka kada je Homer u ranom željeznom dobu sastavio svoje epove, pismo je već bilo nestalo i povijest se održala samo putem pjesme. Raniji su se sukobi stopili jedan sa drugim i genealogije su zamijenile kronologije. Ono što je ostalo je posljednji bljesak nasilja, prelomljeno kroz prizmu herojskog pripovijedanja i božanske uzročnosti. U tom smislu, rat opisan u "Ilijadi" je istodobno povijesni i mitski; i to ne zato što je izmišljen, već zato što označava točku kada je povijest nadvladala sjećanje. Agamemnonov rat predstavlja završnu točku sukoba iz doba bronce i prag nakon kojeg je uslijedilo grčko mračno doba. 

Troja: Između mita, carstva i sjećanja

Ako iz razdvajanja Trojanskog rata od njegove homerske sažete predodžbe možemo izvući jednu pouku, onda je to da mit ne postoji zato da bi nas zavarao, već kako bi očuvao ono što nam sama povijest ne može prenijeti. Svijet kasnog brončanog doba nije bio herojska bajka, niti skupina ruševina palača i glinenih pločica. Bio je to živ, globaliziran, sustav trgovine, diplomacije, nasilja i prestiža; sustav čija se složenost može mjeriti sa bilo kojim kasnijim "modernim" dobom. Troja je bila u središtu tog sustava, ne kao pjesnička apstrakcija, već kao geopolitički plijen. Dvije velike indoeuropske sile – mikenski Ahejci i Hetitsko Carstvo – generacijama su se nadmetale za prevlast na zapadno-anatolskoj granici. Nadzor nad Wilusom značio je pristup ključnim pomorskim prolazima, utjecaj na trgovinu između Egejskog i Crnog mora, kao i snažniji položaj u svijetu u kojem je bronca doslovno omogućavala postojanje civilizacije.

Sama je Helena je, unatoč svojoj ljepoti i pripovjednoj snazi, poslužila kao savršeno opravdanje: romantično objašnjenje ljudskih razmjera za ono što je u stvarnosti bila borba za resurse, utjecaj i carski prestiž. Moglo bi se reći da je bila pandan "licu sa  propagandnog plakata" geopolitičke kampanje kasnog brončanog doba, što je daleko prihvatljivija slika od priznanja da su tisuće ljudi poginule samo zato da bi kraljevi nadzirali trgovačke puteve i tokove metala (pretpostavljam da se neke stvari nikada ne mijenjaju). Povijest je uvijek više voljela ljubavnu priču, nego knjigovodstvenu bilancu.

Umjetnički prikaz Helene iz Sparte, iz igre "Total War: Troy" (2020.), studija Creative Assembly.

Ipak, svesti Trojanski rat isključivo na cinizam geopolitike bi bilo jednako pogrešno, kao i doslovno prihvaćanje Homerovih zapisa. Ono što osigurava trajnost trojanske predaje nije bilježenje događaja dokumentarnom preciznošću, već očuvanje njihova značenja. Homer nam ne nudi kroniku ratova protiv Wiluse; on prenosi emocionalni trag civilizacije koja je pamtila samu sebe kao nekada  veliku i uređenu, a sada slomljenu. "Ilijada" ne govori toliko o padu Troje, više o tome kakav je bio osjećaj živjeti u svijetu gdje su čast, odanost, gnjev i sudbina imali apsolutnu važnost. Gledano iz te perspektive: Trojanski rat (ili ratovi) postaje prizma kroz koju se možemo vratiti u kasno brončano doba, i to ne kao puki dodatak Egiptu ili Babilonu, već na središnju pozornicu indoeuropske povijesti, često zaboravljene, unatoč mikenskim Grcima, Hetitima i arijskim narodima Anatolije. Uništeni hetitski arhivi, spaljeni slojevi Troje VIIa, kao i fragmentarna sjećanja koja su sačuvana u grčkim mitovima, upućuju na dugotrajnu pograničnu borbu koja nije završila pobjedom, već sustavnim slomom. Palače su propale, trgovinske mreže su se raspale, stanovništvo se pokrenulo, a svijet koji je iznjedrio Ahileja i Hektora je nestao gotovo preko noći.

Pa ipak, nevjerojatno je što nije zaboravljen. Homer, koji je stvarao stoljećima kasnije, u razdoblju nakon tog sloma, nije toliko izmislio herojsko doba, koliko je naslijedio njegove odjeke. Njegova poezija je čin kulturnog očuvanja. Kroz likove Ahileja, Diomeda, Odiseja i Hektora, Grci su čuvali sjećanje na svijet ljudi nadljudskih razmjera, upravo zato što je taj svijet izgubljen. To se sjećanje pokazalo dovoljno snažnim da oblikuje grčku civilizaciju (sa apolonskim idealom mjere, izvrsnosti i tragične suzdržanosti), ali i da preko Rima dopre do faustovske civilizacije Zapada, gdje su srednjovjekovni vitezovi, renesansni humanisti i moderni čitatelji pronalazili vlastite odraze u Ahilejevu gnjevu, tragediji Helene i Parisa, ili Odisejevoj lukavosti. Stoga, Troja nije važna kako bi danas sa sigurnošću mogli reći da se "to stvarno dogodilo", nego zato što otkriva kako se civilizacije prisjećaju same sebe, u trenutku prijeloma. Ili, kako je primijetio neoplatoničar Prokl, u svom komentaru Platonove "Države": Trojanski rat nije tek povijesni ili pjesnički događaj, nego je moralna i psihološka drama, zrcalo postavljeno pred borbu duše za izvrsnost, a usred patnje i prolaznosti na putu prema "henozi", jedinstvu sa božanskim, jer kako navodi:

"... sva ljepota koja postoji u sferi nastajanja (ili području osjetilnog), proizašla iz oblikovanja stvari, simbolizirana je likom Helene; oko nje se vodi vječna bitka duša, sve dok one intelektualnije, nadvladavši iracionalnije oblike života, ne povrate mjesto odakle su izvorno potekle." 

Troja je mjesto gdje se slava susreće sa gubitkom, gdje se carstvo susreće sa svojom propasti i gdje ljudska nastojanja dobivaju smisao - upravo zato što su konačna i tragična.

Razgrnuti slojeve mita i zaviriti u stvarnost koja se krije ispod njih ne znači umanjiti Homera. Naprotiv, to znači produbiti njegovo značenje. Helena postaje zanimljiva anegdota, a ne uzrok sukoba; bogovi postaju jezik sudbine, a ne doslovni sudionici događaja; dok junaci postaju ono što su oduvijek i bili: veliki ljudi oblikovani silama većima od njih samih, zapamćeni zato jer su stajali na rubu svijeta koji je nestajao. Taj izgubljeni, složeni svijet brončanog doba je možda iščeznuo, ali nije ostao zauvijek nijem. I dalje nam  progovara kroz razrušene zidine, kroz slomljene pločice, kroz stihove koji se recitiraju već gotovo tri tisućljeća. I sve dok budemo slušali i čuli, Troja neće ostati samo grad koji je pao, nego civilizacija koje se sjećamo.