4. Revizija islamske kronologije i geografije

"Unatoč silnim naporima naraštaja uglednih arabista, povijest Arapa prije islama ostaje frustrirajuće nejasna", napisao je harvardski znanstvenik Barry Hoberman, izvršni urednik časopisa "Biblical Archaeology". Rana povijest islama je još u gorem stanju: "Revizionistička škola islamskih studija" trenutačno ruši kanonsku kronologiju; dok drugi, nekonvencionalni znanstvenici nazivaju islamsku geografiju abasidskim "prikrivanjem". Pritom se, međutim, javljaju i nove poteškoće. Glavna je svrha ovog članka u raspravu uključiti perspektivu Gunnara Heinsohna, uz moj osobni doprinos.

https://en.wikipedia.org/wiki/Revisionist_school_of_Islamic_studies

Heinsohnova hipoteza

Heinsohnovu "stratigrafski korigiranu" (SC) kronologiju 01. tisućljeća sam predstavio u prethodnom članku za "Unz Review", pod naslovom "Koliko je dugo trajalo prvo tisućljeće?". Evo kratkog sažetka. Prema Heinsohnu, uobičajeno shvaćanje prvog tisućljeća nove ere proizvoljan je konstrukt koji ne odolijeva provjeri suvremenih znanstvenih arheoloških dokaza. Ono je predugo za otprilike 700 "fantomskih" godina. U stvarnosti, razdoblje od prvog rimskog cara Augusta do tradicionalne godine 1000. (Anno Domini) trajalo je samo oko 300 godina. Kriza 03. stoljeća, koja je započela krajem vladavine dinastije Severa, 230-ih godina, vremenski se podudara sa kolapsom iz 10. stoljeća, koji je započeo 930-ih godina.

Do tog je iskrivljenja došlo zbog nagomilavanja pogrešaka i krivotvorina iz stoljeća nakon kolapsa, kada je u rukopisima postalo uobičajeno računanje vremena prema sustavu "Anno Domini". Taj je sustav standardiziran u 16. i 17. stoljeću, zahvaljujući učenjacima poput Josepha Scaligera (1540.–1609.) i Denysa Pétaua (1583.–1652.), a potom su ga proširili isusovački misionari, počevši od trenutka kada su preuzeli vodstvo nad kineskom učenjačkom tradicijom (www.jstor.org). 

Zbog produljenja razdoblja od 230 godina na 930 godina, istovremeni događaji iz različitih dijelova svijeta umjetno su poredani u vremenski slijed, što je naposljetku dovelo do moderne podjele 01. tisućljeća na 3 glavna vremenska bloka, a koja zahtijevaju ponovnu sinkronizaciju: 1. carsku antiku (oko 01.–230.); 2. kasnu antiku (oko 300.–640.); i 3. rani srednji vijek (oko 700.–930.). Time se objašnjava neravnomjerna raspodjela povijesnih podataka u udžbenicima. Većina poznatih događaja, pripisanih pojedinom vremenskom bloku, vezana je uz jednu od triju zemljopisnih zona: za carsku antiku mnogo znamo o rimskom jugozapadu, ali malo o ostatku Europe; za kasnu antiku mnogo znamo o bizantskom jugoistoku, ali malo o Rimu i zapadnoj Europi; a za rani srednji vijek mnogo znamo o germansko-slavenskom sjeveru, ali malo o Rimu ili Carigradu.

Budući su ograničeni pogrešnom kronologijom, arheolozi koji iskapaju artefakte iz 01. tisućljeća datiraju svoje nalaze različito,  ovisno o lokaciji, čak i kada se ti nalazi nalaze na istoj stratigrafskoj dubini i pokazuju istu razinu tehnološkog razvoja. Kako bi objasnili sličnosti među iskopanim predmetima, koje navodno dijeli 300 ili 700 godina, pribjegavaju teorijama o "oživljavanju", "oponašanju", uporabi spolija (recikliranih materijala), ili – u krajnjem očaju – o "umjetničkim zbirkama". Tako se, npr. obično tvrdi da je Karlo Veliki gradio u rimskom stilu 02. stoljeća, pritom koristeći materijale reciklirane iz tog istog stoljeća. Također se smatra da je oživio klasični latinski jezik carske antike (01.–03. stoljeće), uključujući i sam kaligrafski stil.

Istovremenost carskog razdoblja antike i kasne antike znači da su počeci carskog Rima i utemeljenje Carigrada približno istovremeni; „zemljopisni slijed od zapada prema istoku pretvoren je u kronološki slijed od ranijeg prema kasnijem.”[4] Ipak, bizantska kasna antika ne može se jednostavno preslikati na rimsko carsko razdoblje jer je, prema Heinsohnu, i sama preduga za otprilike 120 godina. Bizantsko razdoblje od uspona Justinijana (527.) do smrti Heraklija (641.) u stvarnosti je bilo kraće i preklapa se s razdobljem Anastazija (491.–518.). „Znamo da stratigrafijama datiranima u kasnu antiku (Dyrrachium, Aleksandrija itd.) nedostaje oko 120 godina arheološkog sadržaja. Stoga konvencionalno razdoblje kasne antike, od 290-ih do 640-ih godina, ne obuhvaća 350, već samo oko 230 godina sa stambenim slojevima.”[5]

Istovremenost carskog razdoblja antike i ranog srednjeg vijeka znači da narodi, koji su živjeli sjeverno od Dunava i istočno od Rajne, nisu iznenada izašli iz svog primitivnog života u šumama, 700 godina nakon širenja Rimskog Carstva. Sasi su se, npr. natjecali sa Rimljanima za osvajanje Velike Britanije još od ranog carskog razdoblja. Tako se polulegendarni Artur iz Camelota, prvi put spomenut kao "dux bellorum", u djelu "Historia Brittonum" (datiranom u 829. godinu), može povezati sa njegovim alter egom, Aththeom iz Camulodunuma, keltskim vojnim vođom iz doba Augusta. Ipak, niti ovdje podudarnost nije izravna, jer se Karolinško Carstvo, tradicionalno smješteno u razdoblje 800.–841. godinu, mora pomaknuti na razdoblje od 890-ih do 930-ih godina, što odgovara razdoblju od 190-ih do 230-ih godina, u carskom razdoblju antike. "Karlo Veliki i Ludovik [Pobožni] ne pripadaju 8./9. stoljeću, već 9./10. stoljeću." To je u skladu sa pojavljivanjem Karla Velikog u "chansons de geste" (epovi o junačkim djelima) krajem 11. stoljeća. Jedan od izvora zabune jest umnožavanje jednog Karla u više njih: "Carolus Magnus" zapravo je istovjetan sa "Carolus Simplexom" (898. – 929.), kao i sa drugim Karlovima iz razdoblja između njih. "Stratigrafski gledano... ti su franački vladari pripadali razdoblju od 890-ih do 930-ih godina. Njihova faza ranoga srednjeg vijeka odvijala se usporedno sa severovskim razdobljem (190-ih do 230-ih) carske antike, kao i sa desetljećima vladavine Justinijanove dinastije u kasnoj antici." 

Heinsohnova teorija, razrađena u desecima opsežnih internetskih članaka, još je uvijek u fazi razvoja i ostavlja mnoga pitanja otvorenima, no rješava nekoliko ključnih problema. U članku "Koliko je lažna rimska antika?" pošao sam od kritike Polydora Hocharta, upućene uvriježenom mišljenju da su kršćanski redovnici tijekom srednjeg vijeka pobožno prepisivali pogansku književnost rimske antike, a koju su firentinski humanisti kasnije otkrili na tavanima europskih samostana. Polazeći od nelogičnosti takve predodžbe, Hochart je zaključio da je većina te rimske književnosti zapravo krivotvorina, nastala u kasnom srednjem vijeku ili renesansi. Međutim, Heinsohnova skraćena kronologija nudi bolje rješenje: 11. stoljeće je razdoblje u kojem je većina tih tekstova posljednji put prepisana, što neposredno slijedi nakon carske antike (odnosno ranog srednjeg vijeka), kada su ti tekstovi izvorno nastali. Onih sedam stoljeća, tijekom kojih su naši benediktinski redovnici navodno iznova prepisivali te tekstove, unatoč svojoj svetoj dužnosti da ih spale ili sastružu sa podloge, zapravo nikada nije postojalo.

U svom drugom članku, "Koliko je lažna povijest Crkve?", iznio sam tezu da uobičajena povijest Rimokatoličke crkve zapravo predstavlja potpuno krivotvorenu autobiografiju, djelomično motiviranu suparništvom Rima i Carigrada. Nemoguće je rekonstruirati stvarnu povijest Crkve prije 11. stoljeća, osobito na temelju pisanih izvora koji su krivotvoreni ili izmijenjeni u crkvenim skriptorijima. O životu svetog Benedikta je J. M. Wallace-Hadrill napisao sljedeće: "Bez ikakvih potkrepljujućih dokaza, pripovijest te vrste gotovo da ne može sadržavati povijesnu istinu. Možemo joj vjerovati ili ne, ovisno o vlastitoj sklonosti. Znanstvenici su je uglavnom bili skloni prihvatiti." Isto se može reći i za važnije ličnosti poput Konstantina Velikog, čiji su nam život i vjerska politika poznati gotovo isključivo iz zapisa Euzebija, čije je autorstvo iznimno upitno. Razlog zbog kojeg su znanstvenici skloni uzimati Euzebijeve navode zdravo za gotovo jest u tome što bez njih jednostavno ne bi mogli napisati ništa o Konstantinu. 

Može se reći da je povijest Crkve pristrana do te mjere da poprima obrnuti smisao. Npr. Walter Bauer je još davno iznio snažan argument da su (suprotno priči koju je širila pobjednička Crkva) velikim herezama prethodile, ali nisu uslijedile nakon nje, pravovjerne doktrine. Zbog krivotvorenja vlastite povijesti, od strane Katoličke crkve, njezina pojava kao svojevrsnog duha Rimskog Carstva, pri čemu je papa preuzeo većinu carskih ovlasti, ne samo titulu "pontifex maximus" već i carske posjede, državnu riznicu, čak i vojne poslove – ostaje povjesničarima uvelike nejasna. Zanimljive uvide nude nekonformistički istraživači,  poput Josepha Atwilla ili Francesca Carotte; gdje potonji iznosi teoriju o vjerojatnoj preobrazbi kulta Cezara.

Prema Heinsohnovoj stratigrafski korigiranoj (SC) kronologiji, taj se prijelaz dogodio u 11. stoljeću, tijekom Gregorijanske reforme, a koju Robert I. Moore naziva "prvom europskom revolucijom". To je razmak od samo jednog stoljeća, a ne osam, nakon završetka dinastije Severa. Time se objašnjavaju mnogi neobični anakronizmi u crkvenoj povijesti, poput službenog prihvaćanja Nicejskog vjerovanja 1014. godine, što je 700 godina nakon sabora na kojem je ono sastavljeno (325.); ili možda kroz  standardizacije latinske "Vulgate" u 13. stoljeću, čiju je izradu sv. Jeronimu povjerio papa Damaz I. (366.–384.). Ovo također objašnjava zašto je kršćansku arhitekturu i dekorativne stilove iz 11. i 12. stoljeća teško razlikovati od onih iz 04. stoljeća, što je potaknulo stručnjake da govore o "paleokršćanskoj obnovi u Rimu početkom 12. stoljeća". 

Za razumijevanje prelaska Rima na kult galilejskog Mesije, podrijetlo careva iz dinastije Severa nam pruža važan trag. Utemeljitelj dinastije, Septimije Sever, oženio se u Siriji kćeri svećenika boga Elagabala, koji se štovao u Emesi (današnji Homs). Njegova supruga, Julija Domna, imala je aktivnu ulogu u Carstvu, osobito nakon što je njihov sin Karakala, 211. godine, postao car u dobi od 13 godina. Nakon njene smrti, njezina mlađa sestra, Julija Meza, vraćena je u Feniciju, odakle je kovala planove da na prijestolje dovede svog unuka Elagabala, koji je od rane mladosti služio kao vrhovni svećenik boga Elagabala. Sirijska dominacija je nastavljena tijekom 13-godišnje vladavine Aleksandra Severa, sa kojim je ova dinastija stigla svom kraju, 235. godine. To je razdoblje opisao povjesničar Herodian iz Sirije, vjerojatno član književnog kruga Julije Domne okrenutog Istoku; slično poput Filostrata, koji je za nju napisao "Život Apolonija iz Tijane". Herodianovi podaci o bogu Elagabalu (što je latinizirani oblik arapskog "Ilah Al-Gabal" ili "Bog planine") su prilično zanimljivi:

"Tom je bogu podignut golem hram, raskošno ukrašen zlatom, srebrom i dragim kamenjem. Ne samo da tog boga štuje lokalno stanovništvo, već mu i svi susjedni vladari i kraljevi svake godine šalju bogate i skupe darove. U tom hramu ne postoji kip boga načinjen ljudskom rukom, kao što je to slučaj u grčkim i rimskim hramovima. Hram, međutim, sadrži golem crni kamen sa šiljastim vrhom i okruglim postoljem, u obliku stošca. Feničani svečano tvrde da je taj kamen pao sa neba od Zeusa" (Knjiga 5, poglavlje 3)

Crni kamen, koji se u 03. stoljeću štovao u Siriji, pruža prikladan prijelaz na glavnu temu ovog članka: rješenje koje Gunnar Heinsohn nudi za probleme sa kojima se suočavaju povjesničari Arabije i islama.

Muhammed i starješine mekanskih klanova postavljaju Crni kamen na njegovo mjesto (13. stoljeće)

Heinsohn o Arabiji i islamu

Prema Heinsohnovoj SC kronologiji, uspon kršćanstva u prva tri stoljeća nove ere i uspon islama od 07. do 10. stoljeća odvijali su se otprilike u isto vrijeme. Jaz od 600 godina (između njih) je fikcija, koja proizlazi iz činjenice da se uspon kršćanstva smješta u razdoblje carske antike, dok se uspon islama smješta u rani srednji vijek; oba su vremenska razdoblja, u stvarnosti, suvremena. Ponovno usklađivanje kronologije carske antike i ranog srednjeg vijeka nudi rješenje za neke problematične arheološke anomalije. Jedna od njih tiče se Nabatejaca.

Tijekom carske antike su nabatejski Arapi dominirali trgovinom na velike udaljenosti. Njihov grad, Petra, bio je važno trgovačko središte za svilu, začine i drugu robu, na karavanskim putovima koji su povezivali Kinu, Indiju i južnu Arabiju sa Egiptom, Sirijom, Grčkom i Rimom. Godine 106. je car Trajan (čiji je otac bio namjesnik Sirije) službeno pripojio Nabatejsko Kraljevstvo Rimskom Carstvu, i pretvorio ga u provinciju Arabiju Petreu. Hadrijan je posjetio Petru negdje 130. godine i dao joj ime "Hadriane Petra Metropolis", što je bilo utisnuto na njegovu kovanom novcu. Petra je svoj urbani procvat doživjela u razdoblju dinastije Severa (od 190-ih do 230-ih godina).

Pa ipak, nevjerojatno je što su ti arapski trgovci na velike udaljenosti "navodno zaboravili kovati novac i umijeće pisanja (aramejskim pismom) nakon 01. stoljeća, te su sve to ponovno naučili tek u 07. ili 08. stoljeću (pod omejadskim muslimanima)." Pretpostavlja se da su Arapi nakon Hadrijana ispali iz civilizacijskih tokova, i u iste se vratili tek pojavom islama, uz nevjerojatan znanstveni napredak. Ekstremni primitivizam, u kojem su navodno živjeli predislamski Arapi (bez pisma i vlastitog novca), "u oštroj je suprotnosti sa islamskim Arapima, koji su doživjeli procvat od 08. stoljeća nadalje, [a čiji se] novac pronalazi ne samo u Poljskoj, već i od Norveške sve do Indije i dalje, i to u vrijeme kada se ostatak poznatog svijeta pokušavao izvući iz tame ranog srednjeg vijeka." Štoviše, arapski novac iz 08. i 09. stoljeća pronalazi se u istim slojevima kao i carski rimski novac. "Nalazi novca iz Raqqe, primjerice, koji stratigrafski pripadaju ranom srednjem vijeku (08.–10. stoljeće), sadrže i carski rimski novac iz razdoblja carskog Rima (01.–03. stoljeće), te kasne antike (04.–07. stoljeće)." "Dakle, imamo impresivnu zbirku arapskog novca nastalog nakon 07. stoljeća, pomiješanu sa rimskim novcem iz razdoblja prije 07. stoljeća. No, nemamo nikakvog arapskog novca iz razdoblja prije 07. stoljeća, odnosno iz stoljeća njihova bliskog savezništva sa Rimom." 

Prvi islamski novac dinastije Omejida, iskovan u Jeruzalemu, "navodno nastavlja tradiciju nabatejskog novca iz vremena sedam stoljeća ranije". Često prikazujući židovske menore uz arapske natpise, taj se novac vrlo malo razlikuje od židovskog novca iz razdoblja sedam stoljeća ranije; ovdje je riječ o evoluciji "za koju su bile potrebne tek godine ili desetljeća, a ne sedam stoljeća."

Arhitektura postavlja slične probleme. Arheolozi nemaju načina razlikovati rimske i bizantske građevine od onih iz doba Omejida, jer su "Omejidi od 08. do 10. stoljeća gradili koristeći tehnologiju iz 02. stoljeća" i slijedili rimske uzore. "Kako su Omejidi u 08. stoljeću mogli savršeno oponašati kasnohelenističke stilove", pita se Heinsohn, "kada više nije bilo stručnjaka koji bi ih podučili takvim sofisticiranim vještinama?" 

Štoviše, "omejidske građevine podizane su izravno na kasnohelenističkim strukturama iz 01. stoljeća pr. n. e. / n. e." Jedan je primjer "druga najpoznatija omejidska građevina, njihova džamija u Damasku. Osmerokutna struktura takozvane Kupole riznice počiva na savršenim rimskim stupovima iz 01. ili 02. stoljeća. Pretpostavlja se da je riječ o 'spolijama' [ponovno iskorištenim elementima], no... nema poznatih srušenih građevina iz kojih su mogli biti uzeti. Još više zbunjuju golemi monolitni stupovi unutar građevine iz 08. ili 09. stoljeća, koji također potječu iz 01. ili 02. stoljeća. Nitko ne pozna masivnu građevinu koja je morala biti srušena da bi se oni pribavili." 

Daleko od toga da su odbacili to servilno "oponašanje" rimske antike, jer su i njihovi neprijatelji Abasidi nastavili: "Abasidi, iz razdoblja od 08. do 10. stoljeća, zbunjuju povjesničare jer su kopirali rimsko staklo – sve do kemijskog potpisa." Heinsohn citira djelo "The David Collection: Islamic Art / Glass" (2014.):

"Tehnika 'millefiori', koja je ime dobila po talijanskom izrazu za 'tisuću cvjetova', dosegla je vrhunac u rimskom razdoblju... Čini se da su tu tehniku ​​ponovno otkrili islamski majstori izrade stakla u 09. stoljeću, budući su primjerci 'millefiori' stakla, uključujući pločice, iskopani u Samarri, prijestolnici Abasidskog kalifata." (www.davidmus.dk/en/collections/islamic/materials/glass; citirano u: Heinsohn, "Jerusalem in the First Millennium AD", 2021., str. 56)

U radu "Koliko je trajao prvi milenij?", uvrstio sam jednu od Heinsohnovih ilustracija, koje prikazuju identične zdjele od 'millefiori' stakla, pri čemu se jedne pripisuju Rimljanima (01.–02. stoljeće), a druge Abasidima (08.–09. stoljeće). Evo još jedne zagonetke:

Heinsohn zaključuje: "Kultura Omejida jednako je rimska kao i kultura ranosrednjovjekovnih Franaka. Njihova arhitektura iz 09. i 10. stoljeća je izravan nastavak one iz 02. stoljeća. Tih 700 godina između, u stvarnosti ne postoji." "Arapi nisu živjeli u neznanju, bez kovanog novca i pisma, punih 700 godina. Tih 700 godina predstavlja fantomska stoljeća. Stoga, nije istina da su Arapi bili zaostali, u usporedbi sa svojim neposrednim rimskim i grčkim susjedima, koji – zanimljivo je – nikada nisu tvrdili da su Arapi zaostali... Kalifi koji se danas datiraju u razdoblje od 690-ih do 930-ih zapravo su kalifi iz razdoblja od Augusta do 230-ih godina." 

To objašnjava zašto su arheolozi često zbunjeni stratigrafijom. Primjerice, list "Haaretz" je izvijestio da je tijekom iskapanja u Tiberijadi, arheolog Moshe Hartal "uočio tajanstvenu pojavu: uz sloj zemlje iz doba Omejida (638.–750.), i na istoj dubini, arheolozi su pronašli sloj zemlje iz doba antičkog Rima (37. pr. Kr.–132. po. Kr.). 'Susreo sam se sa situacijom za koju nisam imao objašnjenje – dva sloja zemlje, koja dijele stoljeća razmaka, ležala su jedan uz drugi', kaže Hartal. 'Jednostavno sam ostao zapanjen'." 

Heinsohn tvrdi da su Omejidi iz ranog srednjeg vijeka ne samo identični Nabatejcima iz doba Rimskog Carstva, već su zabilježeni i u međurazdoblju kasne antike pod imenom Gasanidi. "Nabatejci i Omejidi nisu dijelili samo istu umjetnost, istu metropolu Damask i istu stratigrafiju, već i zajednički teritorij koji je bio dom još jednoj poznatoj arapskoj skupini, koja je također držala Damask: Gasanidima. Oni su tijekom kasne antike (od 3./4. do 6. stoljeća) djelovali kao kršćanski saveznici Bizanta. Ipak, bili su aktivni već tijekom razdoblja carskog Rima (od 01. do 03. stoljeća). Diodor Sicilski (90.–30. pr. Kr.) poznavao ih je pod imenom 'Gasandoi', Plinije Stariji (23.–79.) kao 'Casani', a Klaudije Ptolemej (100.–170.) kao 'Kassanitai'." U bizantskom razdoblju su gasanidski vladari uživali "isti ugled zbog svog antitrinitarnog monoteizma kao i abasidski kalifi, koji se datiraju u 08. i 09. stoljeće." Poput islamskih Arapa, također su zadržali neke beduinske običaje, poput poligamije.

Revizionistička škola u islamskim studijama

Mnogi zapadni znanstvenici danas priznaju da su islamski sveti tekstovi, uključujući Kuran, nastali kasnije nego što to tvrdi kanonsko predanje. Gotovo svi tradicionalni tekstovi o počecima islama napisani su za vrijeme Abasidskog kalifata (750.–1258.), uglavnom nakon 09. stoljeća i većinom izvan Arabije, posebice u Iraku. Kao pobjednička strana u sukobu sa Omejadima, Abasidi su imali velik interes za legitimiranje svoje vlasti i poduzeli su opsežne mjere kako bi uništili izvore koji su bili u suprotnosti sa  njihovim narativom. Upravo su za vrijeme Abasida, Kuran i njegovi prijepisi dosegli svoj konačni oblik, dok su primjerci koji su odražavali ranije faze zauvijek izgubljeni.

Još jedan dobro poznat aspekt ranog islama jest njegova židovska pozadina, što najbolje ilustrira 135 spominjanja Abrahama (Ibrahima) u Kuranu; odmah iza Josipa, Davida, Jone i Salomona. Čitave sure (kuranska poglavlja) posvećene su biblijskim predajama. "Islam se razvio u okruženju Arabije, koja je bila pod snažnim utjecajem judaizma", navodi Gordon Newby, u svom cijenjenom djelu "Povijest Židova u Arabiji" (1988.).

Kršćanski utjecaj na oblikovanje islama također je očit. Osim brojnih kuranskih spominjanja Isusa, kanonska biografija Muhameda spominje židovske kršćane poznate kao "nazareni" ili "nazorejci", vjernike u Krista koji su ostali vjerni Mojsijevoj Tori. Budući su živjeli uglavnom u Siriji i govorili aramejskim dijalektima, protivili su se trinitarnoj kristologiji i smatrali da je uzdizanje Krista na razinu božanstva pogansko zastranjenje. Günter Lüling iznio je tezu da su "znatni dijelovi samog teksta Kurana zapravo bili predislamski kršćanski strofični himni", te da protivnici Muhameda iz Meke, takozvani "mushrikun" ("oni koji pridružuju [druge bogove Bogu]"), nisu bili politeistički pogani, kako se ranije pretpostavljalo, već trinitarni kršćani.

Istraživanje ranih islamskih rukopisa, koje je proveo John Wansbrough, uključujući analizu opetovane uporabe judeokršćanskih monoteističkih motiva u Kuranu, dovelo ga je do zaključka da je islam nastao mutacijom izvorno judeokršćanske sekte koja se proširila na arapska područja, ali je ostala okrenuta Jeruzalemu. Godine 1977. je njegova studentica, Patricia Crone, u suradnji sa Michael Cookom, napisala knjigu pod naslovom "Hagarism: The Making of the Islamic World" ("Hagarizam: Nastanak islamskog svijeta"), gdje podrijetlo islama povezuje sa nastojanjem židovskih izgnanika da povrate Jeruzalem, iz kojega su bili protjerani 70-ih godina, uz pripisivanje udjela u Božjem obećanju Abrahamu i Jišmaelovim potomcima.

Iz te perspektive, razdoblje od sedam stoljeća koje dijeli ta dva događaja doima se posve neobičnim. Heinsohnova skraćena kronologija ponovno uspostavlja kontinuitet. Prema njegovu mišljenju: mesijanski Židovi, a koje je iz Jeruzalema protjerao Tit,  nisu čekali trideset naraštaja u stanju svojevrsne kome, prije nego su se iznenada probudili sa obnovljenim žarom i planovima za ponovno osvajanje izgubljenoga grada.

Lingvistički i filološki dokazi potvrđuju takvo stajalište. Godine 2000., stručnjak za sirjački jezik, pod pseudonimom Christoph Luxenberg, objavio je djelo "The Syro-Aramaic Reading of the Koran" ("Sirjačko-aramejsko čitanje Kurana"), pokazavši da je Kuran nastao u regiji koja je lingvistički bila sirjačko-aramejska, a ne arapska. Nadalje, prema Gerd-Rüdigeru Puin, oko 20% od ukupno 6000 kuranskih ajeta, izvorno je napisano na aramejskom jeziku iz 01. ili 02. stoljeća. Dakle, s jedne strane, novija istraživanja pomiču vrijeme konačne redakcije Kurana u 09. stoljeće; dok se, s druge strane, pokazuje da je Kuran ukorijenjen u sirjačkoj književnosti i liturgiji 01. i 02. stoljeća. Rješenje te zagonetke nudi Heinsohnova kronologija, koja razdoblje 02. stoljeća iz standardne kronologije pomiče neposredno u razdoblje prije 09. stoljeća. Čini se da je ono što je kasnije preraslo u novu religiju, islam, izvorno bilo mesijanski pokret za ponovno osvajanje Jeruzalema; i to ne sedam stoljeća nakon što su Rimljani protjerali Židove, već svega nekoliko desetljeća kasnije.

Geografski revizionizam Dana Gibsona

Kao što je već spomenuto, jezična razmatranja upućuju na sirjačko (aramejsko), a ne arapsko podrijetlo Kur'ana. To samo po sebi dovodi u pitanje tradicionalno poimanje geografije islama. No, postoje i drugi razlozi za preispitivanje teze da je islam nastao u Hidžazu. Poistovjećivanje "Bakke" (mjesta odakle je, prema Kur'anu, potjecalo Muhamedovo pleme Kurejš) sa "Mekom" u Saudijskoj Arabiji (iako su ta dva imena vrlo slična u arapskom pismu) zapravo nije utemeljeno. U djelu "Meccan Trade and the Rise of Islam" (1987.), Patricia Crone je pokazala da mjesto koje danas poznajemo kao Meka, u Muhamedovo doba nije bilo važno trgovačko središte ili odredište hodočasnika, i njegov pusti, neplodni krajolik, nimalo ne odgovara kur'anskom opisu Bakke kao plodnog grada sa poljima, travom, čak i vrtovima. Štoviše, Meka nikada nije imala gradske zidine, dok se Bakka opisuje kao utvrđeni grad.

Godine 2011., knjiga Dana Gibsona "Qur’ānic Geography" ("Kur'anska geografija"), iznijela je revolucionarnu teoriju prema kojoj moćna nabatejska prijestolnica Petra odgovara kur'anskom opisu Bakke, kao i mnogim pričama iz rane islamske povijesti, dok Meka tome ne odgovara. Gibson je, 2017. godine, nadopunio svoje argumente djelom "Early Islamic Qiblas" ("Rane islamske kible"), u kojem pokazuje da je kibla (smjer molitve) u omejidskim džamijama bila usmjerena prema Petri, a ne prema Meki. Kiblu je tijekom drugog islamskog građanskog rata promijenio Abd Allah ibn al-Zubajr, vođa disidentskog kalifata i koji je utočište potražio u Meki, 683. godine. Upravo je Al-Zubajr premjestio Crni kamen iz Petre i za njega izgradio novu Kabu u Meki. Tijekom sljedećeg stoljeća je islam bio podijeljen između omejidskih tradicionalista, koji su i dalje gradili džamije okrenute prema Petri, i abasidskih reformatora, koji su svoje džamije gradili okrenute prema Meki. Međutim, nakon potresa koji je 713. godine uništio vodovodne sustave Petre, grad je napušten i polako je pao u zaborav. Kada su Abasidi, 750. godine, na Istoku zamijenili Omejide, Petra i Meka su u kanonskoj historiografiji spojene, a za druge kur'anske lokacije (poput Jatriba (Medine) i Hajbara, gdje je Muhamed stupao u odnose sa židovskim zajednicama) su određene lokacije u Arabiji. Gibsonovi argumenti predstavljeni su u dokumentarnom filmu redatelja Davida Taylora, "The Sacred City: Discovering the Real Birthplace of Islam" iz 2016. godine. 

Gibsonova teorija je, u potpunosti, kompatibilna sa židovskim korijenima islama, na koje ukazuje revizionistička škola islamskih studija, jer je židovske zajednice bilo lakše pronaći u regiji Petre nego u Hidžazu. Nabatejci su bili saveznici Makabejaca tijekom njihove borbe protiv seleukidskih vladara. Ipak, među njima su postojale unutarnje podjele, baš kao i među Judejcima. Kasnije suparništvo nabatejskih kraljeva sa hasmonejskom dinastijom postalo je jedan od čimbenika koji su doveli do nemira i koji su potaknuli Pompejevu intervenciju. Rimska vojska opsjela je Petru, nakon čega je nabatejski kralj Aretas III. platio danak i zauzvrat dobio službeno priznanje Rimske Republike. Iako je Petra postala helenizirani rimski grad, u njoj su se zasigurno nalazili i proturimski nastrojeni Arapi, kao i židovska zajednica prožeta mesijanskim iščekivanjima.

Gibsonov geografski revizionizam također se podudara sa Heinsohnovim kronološkim revizionizmom, budući obojica poistovjećuju Arape, koji su u 08. i 09. stoljeću zauzeli Jeruzalem, sa vladarima Petre i Damaska. Prema Heinsohnu, rimsko osvajanje Jeruzalema u doba carske antike i judeo-arapsko osvajanje Jeruzalema u ranom srednjem vijeku pripadaju istom širem razdoblju. Pobliže razmotrimo dokaze iz Jeruzalema.

Arheologija u Jeruzalemu

Sviđalo im se to priznati ili ne, arheolozi su zbunjeni pitanjem Jeruzalema. Jedan od najvećih izvora njihove nelagode jest nemogućnost lociranja rimske utvrde gdje je bila smještena Deseta legija, nakon što je Tit 70. godine razorio grad. U djelu "Aelia Capitolina – Jerusalem in the Roman Period, in Light of Archaeological Research" (Brill, 2020.), Shlomit Weksler-Bdolah naglašava taj problem: "Iznenađujuće je da se, unatoč dugotrajnoj vojnoj prisutnosti u Jeruzalemu... nijedan arheološki ostatak sa sigurnošću ne može pripisati vojnom logoru, a njegova lokacija još nije utvrđena." "Ne može se podcijeniti problem koji proizlazi iz nedostatka neoborivih dokaza o postojanju logora rimske vojske u Jeruzalemu... U ovoj fazi ne postoji prihvatljivo rješenje problema 'nedostatka ostataka'." 

S druge strane, arheolozi i cijeli svijet znaju gdje se nekoć nalazio Herodov hram koji su spalile Titove trupe, jer zidovi "Hramske gore" još uvijek stoje. Zanimljivo je što ta "Hramska gora", koja se uzdiže iznad grada, ima standardne dimenzije rimske utvrde. Rješenje je očito: plato koji muslimani nazivaju kompleksom Al-Aksa izvorno je bio rimska utvrda, koju je najprije izgradio Herod u čast Antoniju (utvrda Antonija), a potom ju je koristila Deseta legija. Prvi križari, u 11. stoljeću, proizvoljno su odredili to mjesto kao lokaciju Hrama, i ta se pogrešna atribucija toliko ukorijenila da je nitko nije usudio dovesti u pitanje. Kada se to pitanje naposljetku postavilo, prije nekoliko desetljeća, izraelski akademski establišment ga je zataškao. I ostalo bi dobro čuvanom tajnom da nije bilo Ernest L. Martina, koji je (nakon pet godina suradnje sa arheologom Benjaminom Mazarom) 1994. godine objavio svoje nekonvencionalno stajalište (pročitajte sažetak u časopisu "Popular Archeology": https://popular-archaeology.com/article/antonia-the-fortress-jerusalem-forgot/). Kako je Gregory Wesley Buchanan napisao u časopisu "Washington Report on Middle East Affairs", 2011. godine: "Iako o tome nije bilo mnogo javnih napisa, već se više od 40 godina zasigurno zna da je dobro utvrđeni lokalitet površine 45 akri, pogrešno nazivan ’Hramskim brdom’, zapravo bio rimska utvrda – Antonija – koju je sagradio Herod." Taj argument, utemeljen na pisanim izvorima i arheološkim dokazima, uvjerljivo iznosi Bob Cornuke u ovom tridesetominutnom filmu: 

Crtež utvrde Antonija i vjerojatnog mjesta Hrama, autora Ernesta L. Martina

Ta rasprava nema izravan utjecaj na Heinsohnovu teoriju, osim što ilustrira stanje konfuzije u jeruzalemskoj arheologiji. Ono što, međutim, izravno podupire Heinsohnovu teoriju jest prihvaćeno datiranje Zapadnog zida, koji se sastoji od 45 slojeva kamena: 28 ih se nalazi iznad, a 17 ispod razine tla. Prvih sedam vidljivih slojeva, sačinjenih od vrlo velikih kamenih blokova, potječe iz razdoblja vladavine Heroda. Četiri sloja kamenja srednje veličine iznad njih su dodana tijekom razdoblja Omejida, dok je sitno kamenje u najvišim slojevima novijeg datuma, posebice iz osmanskog razdoblja. Dijeli li doista 700 godina slojeve iz Herodova doba od onih iz doba Omejida? Heinsohn dovodi u pitanje tu pretpostavku, koju zastupaju arheolog i arhitekt Leen Ritmeyer i drugi: "Iako Ritmeyer zna da su Omejidi gradili izravno na jeruzalemskim ruševinama iz 70. godine, smatra da su na to čekali više od 600 godina. Zbog toga se tvrdi da je Brdo hrama ostalo prazno ('napušteno') sve do 07. stoljeća." 

Zapadni zid nije jedini dokaz izravnog kontinuiteta između rimsko-herodovske i omejadske arhitekture u Jeruzalemu. Arheologinja, Orit Peleg-Barkat, ističe da su "omejadski graditelji koristili ulomke herodovskih arhitektonskih ukrasa kao građevni materijal". Prema Heinsohnu: "Nigdje u Jeruzalemu ne postoji niz slojeva naseljenosti koji bi bio potreban da se potvrdi postojanje stoljeća između razdoblja carskog Rima i ranog srednjeg vijeka pod vlašću Omejada. Dakle, s čisto stratigrafskog gledišta, Omejadi su – barem od 70. godine – živjeli usporedo sa onim što nazivamo Jeruzalemom iz doba carskog Rima (01.–03. stoljeće)." 

To objašnjava zašto su Omejadi Jeruzalem zapravo nazivali Iliya, što potvrđuju njihovi novčići, pečati i miljokazi. Riječ je o arapskom obliku imena koje je gradu 130-ih godina dao Hadrijan (Aelia Capitolina). Budući se pretpostavlja kako se to ime u međuvremenu prestalo koristiti, znanstvenici se pitaju zašto su ga Omejadi "oživjeli". Ali, u stvarnosti, rimska Aelia iz doba carskog Rima i muslimanska Iliya iz ranog srednjeg vijeka jedno su te isto.

Naša su saznanja o događajima iz tog razdoblja previše fragmentarna i iskrivljena vjerskom propagandom da bi ih mogli precizno rekonstruirati. Ipak, čini se prilično sigurnim da su Jeruzalem, kao i ostatak Sirije, većim dijelom nastanjivali Arapi. Navodi se da su rimske legije, koje su se borile za Rim 60-ih godina bile stacionirane na tom području. No, prema Flaviju Josipu su vojnici uglavnom regrutirani u Siriji, "od kraljeva iz tog susjedstva" ("Židovski rat", knjiga III., poglavlje 1.). Stoga Heinsohn piše: "Arapski nabatejski vojnici, a ne ljudi iz Italije, osvojili su Jeruzalem za Tita 70. godine." Izgradnja Hadrijanova novog grada,  Aelia Capitolina 130-ih godina, također je bila djelo Arapa, koji su bili vrsni graditelji (uz glasovite arhitekte poput Apolodora iz Damaska). Znači li to da je rimsko pokoravanje Jeruzalema, uz pomoć arapskih plaćenika krajem 60-ih godina, jednako muslimanskom osvajanju Jeruzalema sedam stoljeća kasnije? Ne. Arapski plaćenici koji su se borili za Rim protiv židovskih nacionalista, a zatim izgradili Aeliju Capitolinu u čast Hadrijana, ne mogu se poistovjetiti sa Arapima koji su prisvojili židovski mesijanski pokret i osvojili Levant za sebe, nakon što su porazili bizantske Rimljane u bitki kod Jarmuka (636. godine). Štoviše, arapsko osvajanje bilo je reakcija na rimsko osvajanje, kako sugeriraju revizionistički znanstvenici, iako pritom ne uspijevaju objasniti vremenski razmak od 600 godina. Ipak, važno je imati na umu da su Arapi živjeli u Jeruzalemu prije nego što su njime zavladali pod zastavom islama. Također, nema razloga pretpostavljati da su arapska savezništva bila jedinstvena i postojana. Ovisno o okolnostima, mogli su se boriti za Rimljane ili protiv njih, te zajedno sa Židovima ili protiv njih.

Povrh toga, prije pojave islama nije postojala jasna granica između Židova i njihovih arapskih susjeda. Kako nas podsjeća Steve Mason: "Sve do kasne antike 'Ioudaioi' su se smatrali etničkom skupinom usporedivom sa drugim etničkim skupinama, sa  vlastitim zakonima, tradicijama, običajima i bogom. Oni su doista bili Judejci." Biblija naglašava njihovo srodstvo sa arapskim plemenima i narodima, kao što su Moabci, Edomci, Midjanci, Amalečani i Izmaelci; a svi su oni Abrahamovi potomci. Prema Davidu Samuelu Margoliouthu: drevni hebrejski jezik je arapski dijalekt, a čak je i ime Jahve arapskog podrijetla ("Relations Between Arabs and Israelites Prior to the Rise of Islam", 1921).

Štoviše, prema Izlasku 2–3, osvajanje Kanaana od strane Hebreja započelo je iz zemlje Midjan, koja otprilike odgovara pradomovini Nabatejaca. Mojsije je bio zet midjanskog svećenika (kohena) i susreo je Jahvu u Midjanu. Naravno, Mojsije se tradicionalno smješta u razdoblje dva tisućljeća prije Muhameda. No priča o Izlasku, u obliku u kojem nam je poznata, zapravo bi mogla potjecati iz hasmonejskog razdoblja, kako to danas pretpostavljaju neki biblijski stručnjaci "minimalističke" škole. Islamsko osvajanje zaista izgleda kao ponavljanje Mojsijeva osvajanja iz iste regije i možda ih dijeli tek nekoliko stoljeća; u oba je slučaja riječ o arapskim nomadima koji teže osvajanju Plodnog polumjeseca.

U svakom slučaju, tijekom formativnih godina islama, Arapi i Židovi bili su etnički homogeni. Tek je afirmacijom vlastite autonomije islam svjesno produbio jaz između Židova i Arapa: to ilustrira promjena smjera molitve – od Jeruzalema u doba Muhameda i Rašidunskih kalifa, preko Petre pod Omejadima, do Meke pod Abasidima.

Islam i kršćanstvo

Promatramo li povijesni horizont Bliskog istoka sa Heinsohnova stajališta, vidimo da je nastanak islama otprilike suvremen nastanku kršćanstva, a ne razdvojen razmakom od šest ili sedam stoljeća. Postoje jasni dokazi da je islam nastao u kontekstu ranih doktrinarnih prijepora o Kristovoj naravi i Trojstvu. Sažimanje prvog tisućljeća na otprilike 300 godina ne samo da je spojivo sa temeljnim činjenicama vjerske povijesti, već im daje i više smisla.

Heinsohn poistovjećuje monofizitizam Gasanida sa ranim islamom Omejada. Kršćanski su heresiolozi islam također povezivali sa arijanizmom. Ivan Damaščanski (oko 675.–749.) pretpostavljao je da je Muhamed osmislio "herezu Išmaelita", "nakon razgovora sa arijanskim redovnikom". U 12. stoljeću je opat Clunyja, Petar Časni, došao do istog zaključka nakon što je proučio latinski prijevod Kur'ana, čiju je izradu sâm naručio.