3. Koliko je trajalo prvo tisućljeće?

Ovo je posljednji dio eseja u tri dijela koji zagovara radikalni revizionizam 01. tisućljeća poslije Krista. U 1. i 2. dijelu ispitao sam niz temeljnih problema u našoj standardnoj povijesti iz većeg dijela tog razdoblja. Ovdje predstavljam ono što smatram najboljim rješenjem za te probleme.

Toliko smo se navikli oslanjati na univerzalno prihvaćenu globalnu kronologiju koja pokriva cijelu ljudsku povijest, i tu kronologiju uzimamo zdravo za gotovo, jednostavno kao prikaz samog vremena, jednako očito kao zrak koji udišemo. U stvarnosti, kronologija, koja nam omogućuje relativnom preciznošću smjestiti sve glavne događaje u povijesti svih naroda na jednu vremensku skalu, sofisticirana je kulturna konstrukcija i nije postignuta prije kraja 16. stoljeća. Isusovci su igrali istaknutu ulogu u tom izračunu, ali glavni arhitekt kronologije sa kojom smo sada upoznati bio je francuski hugenot, Joseph Scaliger (1540.-1609.). On je krenuo u usklađivanje svih dostupnih kronika i kalendara (hebrejskih, grčkih, rimskih, perzijskih, babilonskih, egipatskih). Njegova glavna djela o kronologiji, napisana na latinskom, su "De emendatione temporum" (1583.) i "Thesaurus temporum" (1606.). Isusovac Denys Pétau (1583.-1652.) nadogradio je Scaligerovu osnovu i objavio svoje djelo "Tabulae chronologicae", između 1628. i 1657. godine.

Dakle, naša globalna kronologija, okosnica udžbenika povijesti, znanstveni je konstrukt moderne Europe. Poput drugih europskih normi, prihvatio ju je ostatak svijeta tijekom razdoblja europske kulturne dominacije. Kinezi su, npr. već za vrijeme dinastije Song (960.-1279.) sastavili dugu povijesnu naraciju, ali isusovački su misionari preoblikovali tu naraciju da bi se uklopila u njihov BC-AD kalendar, što je rezultiralo sa 13 svezaka "Histoire Générale de la Chine", autora Joseph-Anne-Marie de Moyriac de Mailla, objavljenih između 1777. i 1785. godine (www.jstor.org). Nakon što je kineska povijest bila čvrsto povezana uz skaligerovsku kronologiju, ostale su je slijedile. Ali, neki su narodi morali čekati do 19. stoljeća kako bi pronašli svoje mjesto u tom okviru. Indijci su imali vrlo stare zapise, ali ne i dosljednu kronologiju, sve dok im je Britanci nisu dali.

Istina jest da kronologija drevnih carstava nikada nije bila u potpunosti utvrđena. U "Izmijenjenoj kronologiji drevnih kraljevstava", Isaac Newton (1642.-1727.) je predložio drastično smanjenje tada prihvaćene starine Grčke, Egipta, Asirije, Babilona i Perzije. Danas je antička kronologija još uvijek otvorena za raspravu u akademskoj zajednici (pročitajte npr. o "novoj kronologiji" Davida Rohla). No, kako se približavamo novoj eri, kronologija se smatrala nedodirljivom, osim manjih prilagodbi, zbog obilja pisanih izvora. Međutim, do 09. stoljeća nove ere nijedan primarni izvor ne daje apsolutne datume. Događaji se datiraju relativno, u odnosu na neki drugi događaj lokalnog značaja, poput osnivanja grada ili stupanja na prijestolje vladara. Datiranje nedavnih događaja, u anno domini (AD), postalo je uobičajeno tek u 11. stoljeću. Dakle, opća vremenska crta 01. tisućljeća nakon Krista se još uvijek oslanja na mnogo interpretacija, a da ne spominjemo povjerenje u izvore. Kao i za ranija razdoblja, utvrđena je stoljećima prije početka znanstvenih iskapanja (19., većinom 20. stoljeće), i kao što ćemo vidjeti, njen autoritet je takav da joj se čak i arheolozi predaju, iako njihovi stratigrafski podaci proturječe. Dendrokronologija (datiranje godovima drveća) i radiokarbonsko datiranje (za organske materijale) nisu od velike pomoći. Ionako su nepouzdani jer su relativni, međuovisni i kalibrirani na standardnoj vremenskoj liniji, na ovaj ili onaj način.

Stoga, neki istraživači smatraju da je krajnje vrijeme za promjenu paradigme u kronologiji prvog tisućljeća.

Anatolij Fomenko i dva Rima

Najpoznatiji od ovih revizionista je ruski matematičar Anatolij Fomenko (rođen 1945.). Sa svojim suradnikom Glebom Nosovskim, napisao je desetke tisuća stranica u prilog svojoj "Novoj kronologiji" (za kupnju djela pogledajte njihovu Amazon stranicu). Po mom mišljenju, Fomenko i Nosovski su ukazali na veliki broj velikih problema u konvencionalnoj kronologiji, te pružili uvjerljiva rješenja za mnoge od njih, ali njihova globalna rekonstrukcija jest ekstravagantno rusocentrična. Njihovo povjerenje u statističku metodu (dobra prezentacija je u videu dolje) također je pretjerano. Ipak, Fomenku i Nosovskom treba odati priznanje za pružanje poticaja i smjera mnogima drugima. Za prvi pristup njihovom radu preporučujem 1. svezak njihove serije "Povijest: Fikcija ili znanost" (https://archive.org/details/bub_gb_YcjFAV4WZ9MC); posebno 7. poglavlje, "'Mračno doba' u srednjovjekovnoj povijesti", str. 373-415.

Jedno veliko otkriće Fomenka i Nosovskog jest da je naša konvencionalna povijest puna dupleta, nastalih proizvoljnim poravnavanjem kronika koje opisuju iste događaje, ali su ih "pisali različiti ljudi, različitih gledišta, na različitim jezicima, sa istim likovima, pod različitim imenima i nadimcima". Čitava razdoblja su tako umnožavana. Npr. crpeći inspiraciju iz prethodnog rada Rusa Nikolaja Mozorova (1854.-1946.), Fomenko i Nosovski pokazuju paralelu između nizova Pompej/Cezar/Oktavijan i Dioklecijan/Konstantin/Konstantin, što dovodi do zaključka kako je Zapadno Rimsko Carstvo, do određene mjere, fantomska kopija Istočnog Rimskog Carstva. Prema Fomenku i Nosovskom, glavni grad jedinog Rimskog Carstva osnovan je na Bosporu, oko 330 godina prije osnivanja kolonije u Laciju. Počevši od doba križarskih ratova, rimski klerici, a zatim i talijanski humanisti, stvorili su obrnuti kronološki slijed, koristeći stvarnu povijest Carigrada kao model za svoju lažnu raniju povijest talijanskog Rima. Uslijedila je velika zbrka, jer "mnogi srednjovjekovni dokumenti brkaju dva Rima: u Italiji i na Bosporu", a oba se obično nazivaju Rim ili "Grad". Vjerojatan scenarij je da je prototip za "Povijest" Tita Livija bio o Carigradu, izvornoj prijestolnici "Rimljana". Izvorni Livije, pretpostavlja Fomenko, pisao je oko 10. stoljeća o Carigradu, pa nije bio daleko od istine kada je postavio temelje Grada (urbs condita), nekih 700 godina prije svog vremena. Ali, kako ga je Petrarka prepisao, a kasniji humanisti reinterpretirali, uveden je kronološki jaz od otprilike 1000 godina između temelja dvaju "Rima" (od 753. pr. Kr. do 330. n. Kr.).

Međutim, čak su i datumi za Carigrad pogrešni, prema Fomenku i Nosovskom, a cijeli slijed dogodio se mnogo kasnije: Carigrad je osnovan oko 10. ili 11. stoljeća, a Rim 330 ili 360 godina kasnije, tj. oko negdje oko 15. ili 16. stoljeća. Ovdje, kao i često, Fomenko i Nosovski možda pretjerivanjem kvare svoje najbolje uvide.

Njemački Zeitenspringeri

Sredinom 1990-ih, neovisno o ruskoj školi, njemački znanstvenici Heribert Illig, Hans-Ulrich Niemitz, Uwe Topper, Manfred Zeller i drugi, također su se uvjerili da nešto nije u redu sa prihvaćenom kronologijom srednjeg vijeka. Nazivajući sebe "Zeitenspringer" (vremenskim skakačima), sugerirali su da otprilike 300 godina - od 600. do 900. godine - nikada nije postojalo. Engleske sažetke njihovog pristupa izradili su Niemitz ("Did the Early Middle Ages Really Exist?", 2000.) i Illig ("Anomalous Eras – Best Evidence: Best Theory", 2005.).

Njemačka rasprava izvorno se usredotočila na Karla Velikog (Illigova knjiga). Izvori o Karlu Velikom su kontradiktorni i nepouzdani. Njegova glavna biografija, Eginhardov "Vita Karoli", navodno napisana "za dobrobit potomstva, a ne da dopusti sjenama zaborava da izbrišu život ovog kralja, najplemenitijeg i najvećeg svog doba, i njegova poznata djela, koja će ljudi kasnijih vremena teško moći oponašati" (iz Eginhardovog predgovora). Prepoznatljivo je modelirana prema Svetonijevom životu prvog rimskog cara Augusta.

Samo Karlovo "carstvo" od samo 45 godina, od 800. do njegove podjele u tri kraljevstva, prkosi razumu. Ferdinand Gregorovius, u svojoj "Povijesti grada Rima u srednjem vijeku" (1872.), u 8 svezaka, piše: "Lik Velikog Karla može se usporediti sa bljeskom munje koji je izašao iz noći, nakratko osvijetlio zemlju, a zatim ostavio noć za sobom" (citirano od Illiga). Je li ova zvijezda padalica bila samo iluzija, a legende o njemu praktički lišene veze sa poviješću?

Glavni problem sa Karlom Velikim je arhitektura. Njegova Palatinska kapela u Aachenu pokazuje tehnološki napredak od 200 godina, sa lučnim prolazima kakvi nisu viđeni prije 11. stoljeća. Sa druge strane, rezidencija Karla Velikog u Ingelheimu, izgrađena je u rimskom stilu 02. stoljeća, sa materijalima za koje se pretpostavlja da su reciklirani iz 02. stoljeća. Illig i Niemitz osporavaju takve apsurde, te zaključuju da je Karlo Veliki mitski prethodnik kojega su izmislili otonski carevi da bi legitimirali svoje carske zahtjeve. Svi Karolinzi, iz 08. i 09. stoljeća, kao i njihovi ratovi, također su izmišljeni; dok je vremenski raspon od otprilike 600. do 900. godine nove ere - fantomsko doba.

Gunnar Heinsohn osporava ovu teoriju na numizmatičkoj osnovi: pronađeno je oko 15.000 kovanica sa imenom Karlus (alternativno Karolus ili Carlus) Magnus.

Proboj Gunnara Heinsohna 

Gunnar Heinsohn sa Sveučilišta u Bremenu, po mom mišljenju, najzanimljiviji je i najuvjerljiviji znanstvenik na području kronološkog revizionizma. Heinsohn se fokusira na čvrste arheološke dokaze i inzistira na tome da je stratigrafija najvažniji kriterij za datiranje arheoloških nalaza. Pokazuje da stratigrafija, iznova i iznova, proturječi povijesti, te da su arheolozi logički trebali prisiliti povjesničare na promjenu paradigme. Nažalost, "kako bi bili dosljedni unaprijed izrađenoj kronologiji, arheolozi nesvjesno izdaju vlastiti zanat." Kada iskopaju iste artefakte ili građevinske strukture u različitim dijelovima svijeta, pripisuju ih različitim razdobljima, kako bi zadovoljili povjesničare. A kada pronađu, na istom mjestu i sloju, mješavine artefakata koje su već pripisali različitim razdobljima, onda to objašnjavaju smiješnom "teorijom naslijeđa", ili ih nazivaju "umjetničkim zbirkama". 

"Arheolozi su posebno sigurni u ispravno datiranje nalaza sa nalazišta iskapanja iz 01. tisućljeća kada pronađu kovanice povezane sa  njima. Sloj datiran kovanicama smatra se najvećom znanstvenom preciznošću. Ali, kako znanstvenici znaju datume kovanica? Iz kataloga kovanica! Kako autori tih kataloga znaju datirati kovanice? Ne prema arheološkim slojevima, već prema popisima rimskih careva. Ali, kako su carevi datirani, a zatim sortirani u te popise? Nitko ne zna sa sigurnošću."

Vrlo često arheolozi otkrivaju kovanice, navodno vrlo različitih datuma, u istim slojevima naselja ili istim grobnicama. Jedan primjer je poznata kožna torbica Childerica, franačkog princa, koji je vladao od 458. do 481. godine. Za Heinsohna, ovi novčići nisu "zbirka novčića", nego "ukazuju na istovremenost rimskih careva, umjetno raspršenih kroz dvije epohe - carsku antiku i kasnu antiku". 

Heinsohnov rad nije lako sažeti, jer je to rad u tijeku, i zato jer pokriva gotovo sve regije svijeta, obilno je ilustriran i potkrijepljen povijesnim i arheološkim studijama. Ništa ne može zamijeniti mukotrpno proučavanje njegovih članaka, upotpunjeno osobnim istraživanjem. Sve što ovdje mogu učiniti jest pokušati odraziti opseg i dubinu njegovog istraživanja i značaj njegovih zaključaka. Umjesto da ga parafraziram, opširno ću citirati iz njegovih članaka. Od sada će biti uvučeni samo citati drugih autora. Sve ilustracije, osim sljedeće i posljednje, posuđene su ili prilagođene iz njegovih članaka (https://www.q-mag.org/gunnar-heinsohns-latest.html). 

Najbolja polazna točka jest njegov vlastiti sažetak, "Heinsohn ukratko" (https://www.q-mag.org/gunnar-heinsohn-in-a-nutshell.html): "Prema uobičajenoj kronologiji, veliki europski gradovi trebali bi pokazivati ​​- odvojeni tragovima kriza i razaranja - različite skupine građevinskih slojeva za tri urbana razdoblja, od oko 230 godina, koja su nesumnjivo izgrađena u rimskim stilovima i sa rimskim materijalima i tehnologijama (Antika/A>Kasna antika/LA>Rani srednji vijek/EMA). Nijedan od otprilike 2500 do sada poznatih rimskih gradova nema očekivane tri skupine slojeva, koje se nameću jedan na drugi. (...) Bilo koji grad (koji pokriva, barem, razdoblja od antike do visokog srednjeg vijeka, ima samo jednu (A ili LA ili EMA) zasebnu skupinu građevinskih slojeva u rimskom formatu (sa, naravno, unutarnjom evolucijom, popravcima, itd.). Stoga su sva tri urbana područja označena kao A ili LA ili EMA postojala istovremeno, jedno pored drugog u Imperium Romanum. Nijedno se ne može izbrisati. Sva tri područja (ako njihovi gradovi uopće nastave postojati) ulaze u HMA u tandemu, tj. svi pripadaju razdoblju od 700. do 930-ih, koje je završilo globalnom katastrofom. Ova paralela ne samo da objašnjava zapanjujuću odsutnost tehnološke i arheološke evolucije tijekom 700 godina, već i rješava enigmu latinske jezične petrifikacije između 1./2. i 8./9. stoljeća. Obje tekstualne skupine su suvremene." 

Iz drugih članaka: "Visoki srednji vijek, koji počinje nakon 930-ih, ne nalazi se samo –– kako bi se očekivalo –– uvjetovano, tj. neposredno iznad ranog srednjeg vijeka (koji završava 930-ih). Također se nalazi –– što je kronološki zbunjujuće –– izravno iznad carske antike, ili kasne antike, na mjestima gdje su se naselja nastavila nakon kataklizme 930-ih." "Postoji – na svakom pojedinačnom nalazištu – samo jedno razdoblje od oko 230 godina (sve sa rimskim karakteristikama, poput carskih kovanica, fibula, staklenih perli millefiori, villae rusticae, itd.) koje je završeno katastrofalnim požarom. Budući da kataklizma datirana u 230-e dijeli istu stratigrafsku dubinu, kao i kataklizme datirane u 530-e ili 930-e, oko 700 godina povijesti iz 01. tisućljeća su fantomske godine." Drugim riječima: prvo tisućljeće trajalo je samo oko 300 godina. "Slijedeći stratigrafiju, svi raniji datumi moraju biti oko 700 godina bliže sadašnjosti. Dakle, posljednje stoljeće kasne latenske ere (100. do 01. pr. Kr.) pomiče se na oko 600. do 700. godine nove ere." 

Diljem Mediterana su "tri bloka vremena ostala - na svakom pojedinom nalazištu - samo jedan blok slojeva koji pokriva oko 230 godina." Gdje god se pronađu, slojevi carske antike i kasne antike leže odmah ispod 10. stoljeća i stoga zapravo pripadaju ranom srednjem vijeku, odnosno razdoblju od 700. do 930. godine. Razlika između antike, kasne antike i ranog srednjeg vijeka jest kulturna reprezentacija i nema temelja u stvarnosti. Heinsohn predlaže istodobnost triju razdoblja, jer se "sva nalaze na istoj stratigrafskoj dubini i stoga moraju završiti istovremeno, u 230-ima n.e. (što je ujedno i 520-ih i 930-ih)". "Dakle, tri paralelna vremenska bloka, koja se sada nalaze u našim povijesnim knjigama, u kronološkom slijedu, moraju se vratiti na njihov stratigrafski položaj." Na taj način, "ranosrednjovjekovno razdoblje (otprilike 700.-930. n.e.) postaje epoha za koju se konačno može pisati povijest, jer sadrži i carsku antiku i kasnu antiku." 

Kao rezultat rastezanja 230 na 930 godina, povijest je neravnomjerno raspoređena, a svaki vremenski blok ima većinu zabilježenih događaja lokaliziranih u jednoj od tri geografske zone: rimski jugozapad, bizantski jugoistok i germansko-slavenski sjever. Ako pogledamo pisane izvore, "imamo [za 1.-3. stoljeće] fokus na Rim, ali malo znamo o 1.-3. stoljeću u Carigradu ili Aachenu. Zatim imamo fokus na Ravenni i Carigradu, ali malo znamo o 4.-7. stoljeću u Rimu ili Aachenu. Konačno, imamo fokus na Aachenu u 8.-10. stoljeću, ali jedva znamo ikakve detalje iz Rima ili Carigrada. Palim sva svjetla u isto vrijeme, i stoga mogu vidjeti veze koje su se prije smatrale mračnima ili potpuno neprepoznatljivima." 

Svako razdoblje završava demografskim, arhitektonskim, tehničkim i kulturnim slomom, uzrokovano kozmičkom katastrofom i popraćenim kugom. Povjesničari su "identificirali velike mega-katastrofe koje su potresle Zemlju u tri regije Europe (jugozapad [230-ih]; jugoistok [530-ih] i slavenski sjever [940-ih]), unutar 01. tisućljeća." "Katastrofalni završeci (1) carske antike, (2) kasne antike i (3) ranog srednjeg vijeka, nalaze se u istoj stratigrafskoj ravnini neposredno prije visokog srednjeg vijeka (koji počinje oko 930-ih)." Stoga su ova tri razorna sloma civilizacije jedan te isti, što Heinsohn naziva "slom desetog stoljeća". 

Heinsohnova identifikacija triju vremenskih blokova koji bi trebali biti sinkronizirani se ne smije shvatiti kao točan paralelizam: "Ova pretpostavka ne tvrdi čisti paralelizam 1:1, gdje bi se događaji prijavljeni za npr. godinu 100., mogli jednostavno nadopuniti informacijama za godinu 800." Stratigrafski identitet samo znači da su se svi stvarni događaji koji datiraju u carsku antiku ili kasnu antiku zapravo dogodili tijekom ranog srednjeg vijeka (sa stratigrafskog gledišta).

Štoviše, sva tri vremenska bloka nemaju istu duljinu. To je zato što je kasna antika (od početka Dioklecijanove vladavine 284. do Heraklijeve smrti 641.) - za oko 120 godina preduga, prema Heinsohnu. Bizantski segment (od uspona Justinijana 527. do Heraklijeve smrti 641.) u stvarnosti je bio kraći i preklapao bi se sa razdobljem Anastazija (491.-518.). Drugim riječima, ne samo prvo tisućljeće u cjelini, već i sama kasna antika mora se skratiti. Duplikati objašnjavaju njene fantomske godine. Tako je perzijski car Hosrow I (531.-579.) protiv kojeg se borio Justinijan identičan Hosrowu II (591.-628.) protiv kojeg su se borili njegovi neposredni nasljednici - bez obzira na činjenicu da su arheolozi odlučili pripisati srebrne drahme Hosrowu I., a zlatne dinare Hosrowu II.

Ostali duplikati unutar kasne antike uključuju rimskog cara Flavija Teodozija (379.-395.), koji je identičan gotskom vladaru Ravenne i Italije, Flaviju Teodoriku (471.-526.), koji nosi isto ime, samo sa dodatnim sufiksom -riks, što znači kralj. "U nekom trenutku, tijekom pola tisućljeća, manipulacijama izvornih tekstova koje se više ne mogu prebrojati ili rekonstruirati, dva imena jedne osobe postala su dvije osobe sa različitim imenima, postavljeno jedna iza druge." Gotski ratovi su također duplicirani; npr. rat koji su vodili Odoakar i njegov sin Thela 470. godine sa onim koji je vodio ToTila 540-ih. "Ne radi se o dva različita talijanska rata, već o dva različita narativa o istom ratu, koji su kronološki povezani jedan za drugim." 

Autorov pogled na istovremena tri vremenska bloka od 230 godina

Snaga Heinsohnova pristupa, u usporedbi sa pristupom Illiga i Niemtiza, jest u tome što on zapravo ne briše povijest: "Ako se ukloni vremenski raspon, koji je umjetno stvoren pogrešnim postavljanjem paralelnih razdoblja u niz, gubi se samo praznina, a ne povijest. Ponovnim spajanjem tekstova i artefakata, koji su sada isjeckani i raspršeni tijekom sedam stoljeća, prvi put postaje moguća smislena historiografija." Zapravo, "pojavljuje se mnogo bogatija slika rimske povijesti. Brojni akteri, od Islanda (sa rimskim novčićima; Heinsohn 2013d) do Bagdada (čiji se novčići iz 09. stoljeća nalaze u istom sloju kao i rimski novčići iz 02. stoljeća; Heinsohn 2013b) mogu se na kraju spojiti da bi se istkalo bogato i šareno tkivo tog golemog prostora, sa 2500 gradova i 85000 km cesta." 

Rim

Primijenjeno na Rim, Heinsohnova teorija rješava zagonetku koja je oduvijek zbunjivala povjesničare: odsutnost bilo kakvih tragova koji se mogu datirati, od kraja 03. do 10. desetog stoljeća (kao što je spomenuto u 1. dijelu ovog serijala): "Rim 01. tisućljeća nove ere gradi stambene četvrti, latrine, vodovodne cijevi, kanalizacijske sustave, ulice, luke, pekare, itd. - samo tijekom carske antike (01.-03. st.), ali ne i u kasnoj antici (04.-06. st.) ili u ranom srednjem vijeku (08.-10. st.). Budući da se ruševine iz 03. stoljeća nalaze izravno ispod primitivnih novih zgrada iz 10. stoljeća, carska antika stratigrafski pripada razdoblju od oko 700. do 930. godine nove ere." "Srce Imperium Romanum nema nove gradnje sedam stoljeća, između 03. i 10. stoljeća nove ere. Urbani materijal 03. stoljeća stratigrafski je uvjetovan početkom 10. stoljeća, gdje je izbrisan." Na ilustraciji dolje: pod Trajanovog foruma (Piano Antico 2./3. st. n.e.) izravno je prekriven slojem tamnog blata (fango) kataklizme, koja je zapečatila rimsku civilizaciju (više o tome kasnije).

Kako bi popunili svoje umjetno rastegnuto tisućljeće, moderni povjesničari često moraju izvršiti nasilje nad svojim primarnim izvorima. Kao što je Fomenko već istaknuo, Jordan - i sam Got - u svojoj "Getica", napisanoj sredinom 06. stoljeća, smatrao je Gete i Gote istim narodom. Drugi povjesničari prije i poslije njega, poput Klaudijana, Izidora Seviljskog i Prokopija Cezarejskog, također su koristili ime Geti za označavanje Gota. No, Theodor Mommsen odbacio je tu identifikaciju: "Geti su bili Tračani, Goti Nijemci, i osim slučajne sličnosti u imenima nisu imali ništa zajedničko." Ipak, arheolozi su zbunjeni činjenicom da Geti i Goti naseljavaju isto područje sa razmakom od 300 godina, a nema objašnjenja kako su Geti nestali prije pojave Gota, kao i za nedostatak demografije tijekom 300-godišnjeg intervala. Osim toga, postoje dokazi, suprotno onome što Mommsen tvrdi, o velikoj sličnosti između njihove kulture, uključujući i odjeću, kako ističe Gunnar Heinsohn: Goti u 03./04. stoljeću su "uložili velike napore da se odjenu, od glave do pete, poput svojih misteriozno nestalih prethodnika" (Geti iz 01./03. stoljeća) i nastavili su "proizvoditi 300 godina stariju keramiku, vraćajući tehnološku evoluciju na predkršćansko latensko posuđe." Prema Heinsohnu: "Identitet Geta i Gota može pomoći u rješavanju nekih od najtvrdokornijih enigmi gotske povijesti",  poput snažne paralele između rimskiih getsko-dačkih ratova u 01. stoljeću poslije Krista i rimskih gotskih ratova nekih 300 godina kasnije. Dački vođa Decebal (što znači "Moćni") mogao bi biti identičan Gotu Alariku (što znači "Kralj svih"). Takvim procesima, "različiti izvori koji se bave istim događajima su podijeljeni (i izmijenjeni) na način da je isti događaj opisan dva puta, iako iz različitih kutova, čime se stvara kronologija koja je dvostruko dulja od stvarnog tijeka povijesti, koji se može potvrditi arheologijom." 

Getski zarobljenik i gotski ratnik, obojica u istoj odjeći, uključujući i frigijsku kapu 

Carigrad

"Iako u Rimu tijekom kasne antike i ranog srednjeg vijeka nisu izgrađena nova stambena područja, sa latrinama, vodovodnim sustavima i ulicama, ona nedostaju i u Carigradu tijekom carske antike i ranog srednjeg vijeka. […] Oba grada imaju ove osnovne komponente urbanosti samo u jednoj od tri epohe prvog tisućljeća. Iako su u Rimu datirane u carsku antiku, dok su u Carigradu datirane u kasnu antiku, sa gledišta arhitekture i građevinske tehnologije gotovo su nerazlučive." To je zato što u stvarnosti "dijele isti stratigrafski horizont." 

Međutim, u Bizantu postoje nestambene građevine koje datiraju iz carske antike. Najvažniji je prvi zabilježeni akvadukt, izgrađen pod Hadrijanom (117.-138.). "Ovo se smatra misterijom, jer stvarni osnivač Bizanta, Konstantin Veliki (305.-337.), nije proširio grad sve do 200 godina kasnije." U stvarnosti, "Hadrijanov akvadukt nosi vodu u procvat grada 100 godina nakon Konstantina, a ne u navodnu pustoš stoljećima ranije. Misterij nestaje. Kada Justinijan obnavlja veliku Cisternu Bazilike, koja skuplja vodu iz Hadrijanovog akvadukta, to ne čini 400 godina, već manje od 100 godina nakon što je izgrađena." 

Rani srednji vijek poznat je kao mračno doba Bizanta, počevši 641. godine nakon vladavine Heraklija, a završava sa makedonskom renesansom pod Bazilijem II. (976.-1022.). Riječima povjesničara Johna O'Neilla: "Otprilike četrdeset godina nakon smrti Justinijana Velikog, od prve četvrtine 07. stoljeća, [kroz] tri stoljeća, gradovi su napušteni, a urbani život je prestao. Nema znakova oživljavanja sve do sredine 10. stoljeća." Za Heinsohna, ovo razdoblje, kao i većina drugih "mračnih doba", jest fantomsko doba. Justinijanova dinastija koja započinje sa  Justinom I. (518.-527.) identična je Makedonskoj dinastiji, koju možemo računati od Konstantina VII. (913.-959.), začetnika Makedonske renesanse. Razdoblje od 400 godina između Justinijana (527.-565.) i Bazilija II. trajalo je u stvarnosti samo 70 godina, što odgovara slomu desetog stoljeća.

Osim arheologije, postoje i "anakronizmi i zagonetke u razvoju Justinijanovog zakona (527.-535.)", napisanih na latinskom jeziku 02. stoljeća. "Nijedan pravnik, iz razdoblja od 300 godina između Severa sa početka 03. stoljeća i Justinijanovog udžbeničkog datuma iz 06. stoljeća, nije uključen u Digeste. Štoviše, nijedan pravnik, nakon 550-ih, nije se bavio Digestema." Dakle, "od Severa do kraja ranog srednjeg vijeka postoji oko 700 godina bez komentara rimskih pravnika." Osim toga, "misterij je zašto su Justinijanovi grčki podanici morali čekati 370 godina [do 900-ih godina], samo da bi dobili verziju zakona na koine grčkom iz 02. stoljeća koja nije u upotrebi već 700 godina." Sve to "izgleda bizarno samo dok se negira stratigrafska simultanost carske antike, kasne antike i ranog srednjeg vijeka." To što su Severska i Justinijanova dinastija suvremenici objašnjava da su se obje borile protiv perzijskog cara po imenu Hozroy.

Prema Heinsohnu je osnivanje carskog Rima i carskog Konstantinopola otprilike istodobno. To je "geografski slijed od zapada prema istoku [koji je] pretvoren u kronološki slijed od ranijeg prema kasnijem." "Dioklecijan nije živio u ruševinama, već je živio u isto vrijeme kada i August. Njegova prijestolnica nije bio Rim. Imao je rezidencije u Antiohiji, Nikomediji i Sirmiju. Odatle je neumorno radio na zaštiti Augustovog carstva." Heinsohnova hipoteza o istodobnosti Dioklecijana na Istoku i Oktavijana Augusta na Zapadu (vladajući zajedno) razlikuje ga od Fomenka, koji vjeruje da je August izmišljeni duplikat rimskog cara koji je boravio u Carigradu. Heinsohn se također razlikuje od Fomenka kako gleda odnos između dva rimska glavna grada: prihvaća rimski prioritet i pretpostavlja da je Dioklecijan bio podređen Oktavijanu Augustu. Fomenko, sa druge strane, smatra da je Carigrad bio izvorno središte carstva. To je u skladu s Dioklecijanovim položajem nadređenog njegovom zapadnom kolegi Maksimilijanu. Dioklecijan je od početka bio istočni car. Rođen je u današnjoj Hrvatskoj, gdje je sagradio svoju palaču (Split) i gotovo nikada nije kročio u Rim. Maksimijan, koji je poslan vladati u Rim, i sam je bio sa Balkana.

Ravenna

Ravenna je poseban slučaj, jer se nalazi između Rima i Carigrada: dugo je bila pod bizantskom kontrolom, a ipak je bila "prijestolnica Zapada u kasnoj antici" (Friedrich Wilhelm Deichmann). Ravenna je nazvana "palimpsestom", iz razloga koji je objasnila povjesničarka Deborah Mauskoppf Deliyannis ("Ravenna u kasnoj antici", Cambridge UP, 2014.), a citirao Heinsohn:

"Zidine i crkve Ravenne obično su građene od ponovno korištene opeke. Znanstvenici se ne slažu oko toga je li upotreba ovih 'spolia' bila simbolična (npr. trijumf nad rimskim poganstvom), ili je njihova upotreba jednostavno imala veze sa dostupnošću i cijenom materijala. Drugim riječima: Je li njihova upotreba bila smislena, praktična ili oboje? Je li pokazivala moć careva da kontroliraju izgradnju postojećih zgrada, ili moć crkve da ih sruši? Ili su se, do vremena kada su zgrade u Raveni izgrađene, rimske spolije jednostavno smatrale obveznima za impresivne javne zgrade. / Jedna upečatljiva značajka svih ovih [5. stoljeća; GH] zgrada jest da su, poput gradskih zidina, bile građene od opeke koja je ponovno korištena iz ranijih [2./3. stoljeća; GH] rimskih građevina. […] Očekivalo se da će plemićka crkva biti izgrađena od 'spolia'." 

Ovdje se osjeća očajnički pokušaj da se u prihvaćeni kronološki okvir ugura situacija koja se u njega ne uklapa. Heinsohnov revizionizam rješava taj problem: zgrade i njihovi materijali su, naravno, suvremeni, a ne odvojeni 300 godina.

Postoji problem i sa civilnom i vojnom lukom Ravenne, koja je prema Jordanesu mogla primiti 240 brodova, a njezin svjetionik Plinije Stariji hvali kao konkurenta aleksandrijskom Farosu. "Međutim, ono što se smatra čudnim jest da nakon što su sve lučke aktivnosti prestale oko 300. godine, ali još uvijek je slavljena mozaicima za koje se pretpostavlja da su nastali u 05./06. stoljeću. Čak i Agnel, u 09. stoljeću, poznaje svjetionik, iako je grad navodno propao u ruševine krajem 06. stoljeća." 

Andrea Agnel (oko 800.-850.) bio je klerik iz Ravene i napisao povijest Ravene, od početka Carstva do svog vremena. Nakon Vespazijana (69.-79.), Agnel ne izvještava niti o čemu, prije događaja datiranih 500 godina kasnije. Piše o svetom Apolinariju, kojega je sveti Petar poslao u Ravennu neka osnuje crkvu u Ravenni, zatim o izgradnji prve ravenske crkve (Sant'Apollinare iz 549. godine), očito nesvjestan da ih dijeli pola tisućljeća. Ovdje ponovno vidimo kako povjesničari narušavaju svoje izvore umetanjem fantomskih vremena u kronike. 

Mozaik u bazilici Sant'Apollonare Nuove (datirano oko 500. godine)

Karlo Veliki i europsko mračno doba

Slijedeći Illiga i Niemitza, Heinsohn primjećuje da je rezidencija Karla Velikog u Ingelheimu izgrađena poput rimske vile koja datira iz 02., a ne iz 09. stoljeća. Kao što je primijećeno na web stranici posvećenoj toj zgradi, "nije bila utvrđena. Niti je izgrađena na prirodno zaštićenom mjestu, što je obično bilo potrebno i uobičajeno pri gradnji dvoraca". Heinsohn komentira: "Kao da Karlo Veliki nije razumio hirove svog vremena i ponašao se kao senator koji još uvijek živi u Rimskom Carstvu. Inzistirao je na rimskim krovnim crijepovima, ali je zaboravio na obranu. Je li bio, ne samo velik, već i lud?" Nije pronađena srednjovjekovna utvrda koja bi se mogla pripisati Karlu Velikom ili bilo kojem od Karolinga.

Arheolozi, koji su iskapali Ingelheim, bili su "zapanjeni građevinskim kompleksom koji je - od opskrbe vodom do krovišta - bio 'temeljen na antičkim nacrtima', te se stoga čini kao reinkarnacija 700 godina starijih rimskih obrisa iz 01. do 03. stoljeća nove ere." Isto vrijedi i za njegovu rezidenciju u Aachenu (kapela isključena): "Iskapači shvaćaju da aachenska carska antika i aachenski rani srednji vijek nisu mogli slijediti jedno drugo u razmaku od 700 godina, već su morali postojati istovremeno. To se čini nevjerojatnim, ali materijalni nalazi, sve do podnih pločica, govore nepogrešivom jasnoćom: aachenski rimski kanalizacijski sustav toliko je dobro očuvan da su se ranosrednjovjekovni Aachenčani 'vezali za rimski kanalizacijski sustav'. Isto vrijedi i za prometne rute: 'Kontinuirana upotreba od rimskog doba odnosi se i na velike dijelove unutarnje gradske mreže cesta i putova. [...] Rimska cesta, koja je već dokumentirana u Kupola-kvadrum [falački ansambl] u orijentaciji sjeveroistok-jugozapad, korišten je do kasnog srednjeg vijeka." 

Kao što je ranije spomenuto, Heinsohn se protivi zaključku Illiga i Niemitza o nepostojanju Karla Velikog, na temelju velikog broja kovanica koje nose njegovo ime. Međutim, dodaje: "Ove kovanice su ponekad iznenađujuće, jer se mogu naći zajedno sa rimskim kovanicama, koje su 700 godina starije." Brisanje 700 godina rješava ovaj problem i istovremeno povezuje palače Karla Velikog sa rimskom arhitekturom 02./03. stoljeća. Karolinško doba, koje neposredno prethodi slomu 10. stoljeća, jest doba Rimskog Carstva. "Današnji istraživači vide Karla Velikog kao promicatelja obnove Rimskog Carstva (restitutio imperii). Njegovo vrijeme vide kao domišljatu i svjesnu renesansu propale civilizacije. Sam Karlo Veliki, međutim, ne zna ništa o takvim pojmovima. [...] Nigdje ne proglašava da živi mnogo stoljeća nakon slave carskog Rima." 

Baš kao što su "karolinški arhitekti u ranom srednjem vijeku gradili zgrade i vodovodne cijevi koje su po obliku i tehnologiji bile slične onima iz carske antike", tako su i "karolinški autori u ranom srednjem vijeku pisali u latinskom stilu carske antike". Tako je Alkuin iz Yorka (Flaccus Albinus Alcuinus, 735.-804.) na dvoru Karla Velikog oživio klasični latinski jezik carske antike (01.-03. stoljeće) nakon mnogih mračnih stoljeća. Alkuin je također napisao "Propositiones ad acuendos iuvenes", što se smatra najranijim općim pregledom matematičkih problema na latinskom. "Ne razumijemo kako je Alkuin mogao naučiti matematiku i zapisati je na ciceronskom latinskom nakon kriza 03. i 06. stoljeća, kada više nije bilo učitelja iz Atene, Carigrada i Rima koji bi ga podučavali." 

Heinsohn pokazuje da Karlo Veliki, Karlo Ćelavi, Karlo Debeli i Karlo Jednostavni izgleda imaju isti potpis i mogu biti jedna te ista osoba, iako Heinsohn "nije došao do konačnog mišljenja o tome koliko karolinških vladara treba zadržati". Treba napomenuti da je Karlus latinski oblik od Karl, slavenske imenice koja znači "kralj", i teško da je osobno ime. Heinsohn primjećuje: "Rečeno nam je da su na području Civitas Tungrorum (otprilike biskupija Liège) bila dva franačka gospodara po imenu Pipin. Svaki je imao sina po imenu Karlo. Jedan je bio Karlo Martel, a drugi Karlo Veliki. Svaki je Karlo vodio jedan rat protiv Saracena na francusko-španjolskoj granici i deset ratova protiv Saksonaca. [...] Ovaj autor smatra oba Pipina, kao i oba Karla, kao alter ega." Štoviše, Heinsohn je nedavno sugerirao: "Stratigrafski [...], Karlo Veliki i Luj [Pobožni] ne pripadaju 08./09. stoljeću, već 09./10. stoljeću. Preživjeli su previranja kuge Marka Aurelija i Komoda sa kraja 02. stoljeća." 

Činjenica da se Karl naziva Imperator August ne isključuje mogućnost da bude suvremenik drugih koji tvrde da imaju istu titulu u Italiji. Heinsohn spominje da su zlatnici pronađeni u Ingelheimu "izazvali iznenađenje carskom dijademom koju je nosio Karlo, zbog čega je izgledao kao mlađi partner Rima." 

Saksonska Engleska

Pretpostavlja se da Saksonci počinju preuzimati Englesku 410. godine. No, arheolozi ne mogu pronaći nikakve tragove o njima u tom razdoblju. Nedostaju saksonske kuće i sakralne građevine, nema tragova njihove poljoprivrede, čak niti njihove keramike. Heinsohn rješava ovaj problem sugerirajući da su najraniji Anglosaksonci ranog srednjeg vijeka (08.-10. stoljeće) bili suvremenici rimske carske antike (01.-03. stoljeće): "To bi značilo da su se Rimljani i Anglosaksonci istovremeno, i u konkurenciji jedni sa drugima, borili za kontrolu nad keltskom Britanijom." 

U Winchesteru, gradu Alfreda Velikog (871.-899.), nisu pronađeni nikakvi arheološki ostaci koji bi odgovarali njegovoj vladavini. "Nitko ne zna gdje je anglosaksonski kralj mogao održavati dvor. Iako neki znanstvenici pokušavaju pribjeći ideji mobilnog dvora, bez fiksnog glavnog grada, bilo gdje na Britanskom otočju u razdoblju od 08. do ranog 10. stoljeća, izvori ne daju naznake o takvim beskućničkim vladarima. Oni opisuju Ventu Belgarum/Winchester kao neosporni glavni grad Wessexa. Budući u Venti Belgarum/Winchesteru u 09. stoljeću nema građevinskih slojeva, teorija mobilnog dvora morala bi se proširiti na teoriju mobilne nacije, jer Afredovi birokrati, kao i njegovi podanici, također nemaju fiksna imanja. Pa ipak, je li moguće da su se cijele nacije oduvijek selile bez ostavljanja tragova?" 

Arheolozi doista pronalaze obilje zgrada u Winchesteru, ali one su u tipičnom rimskom stilu 02. stoljeća i, za razliku od slučaja Karla Velikog, arheolozi ih vide kao autentične građevine iz 02. stoljeća, a ne kao imitacije zgrada iz 02. stoljeća. "Ipak, rimski građevinski sloj iz 02./03. stoljeća, sa rimskim gradskim kućama (domus), hramovima i javnim zgradama na forumu s Jupiterovim stupom […] uvjetovan je građevinskim slojem Winchestera iz 10./11. stoljeća." "Nema slojeva nigdje između 03. i 11. stoljeća koji bi smjestili kraljevsku palaču iz 09. stoljeća. Pa ipak, u Winchesteru postoji rimska palača iz 02./03. stoljeća na koju nitko ne polaže pravo vlasništva." Stoga, prema Heinsohnu:  građevinski sloj iz 02./03. stoljeća pripada Alfredovom razdoblju. To je također u skladu sa rimskim stilom Alfredovog novca (kao što je slučaj i sa novčićima Karla Velikog).

Heinsohnova teorija o suvremenosti ranog srednjeg vijeka i rimske antike rješava zagonetku legendarnog kralja Arthura. "Keltski vladar,  Arthur iz Camelota, aktivan je u vrijeme kada su Saksonci i Rimljani istovremeno i konkurentno u ratu za osvajanje Engleske, pronalazi svoj alter ego u Aththe-Domarosu iz Camulodunuma, najboljem keltskom vojskovođi u razdoblju cara Augusta, čiji arheološki dokazi sežu do stratigrafski utemeljenog datuma od oko 670-ih do 710-ih godina." "Camelot, Chrétien de Troyesovo [oko 1140.-1190.] ime za Arthurov dvor, izvedeno je izravno iz Camelod-unum, imena rimskog Colchestera." Tako i Arthur iz Camelota i Aththe iz Camulodunuma, ponovnim ujedinjenjem, izlaze iz zaborava. Ovo je dobra ilustracija načina na koji Heinsohn, umjesto da ugasi dijelove povijesti, dovodi ih na svjetlo povijesti.

Vikinzi iz 08. stoljeća bili su suvremenici franačkih i saksonskih osvajača. "Skandinavci iz 01. do 03., kao i iz 04. do 06. stoljeća bili su isti narod koji danas nazivamo Vikinzima. Dokazi koji stratigrafski pripadaju samo njihovom razdoblju, od 08. do 10. stoljeća, rašireni su po cijelom 01. tisućljeću i ispunjavaju vremenski raspon od 1000 godina, čija konstrukcija nije shvaćena ili osporena." "Vikinški dugi brodovi, sa četvrtastim jedrima iz 09. stoljeća, zapravo se nalaze na istoj stratigrafskoj dubini kao i rimski dugi brodovi sa četvrtastim jedrima. Potonji su pogrešno datirani 700 godina prerano, tj. u 02. stoljeće nove ere. Stoga se navodno 700-godišnje kašnjenje Skandinavaca u svim glavnim područjima razvoja, poput gradova, luka, lukobrana, kraljevstva, kovanja novca, monoteizma i jedrenjaka, izvodi iz kronoloških ideja koje rimsko razdoblje čine oko 700 godina starijim, nego što stratigrafija dopušta." 

Slični problemi nalaze se diljem zemalja Franaka, Saksonaca i Slavena, tj. u regijama gdje se arheološki nalazi općenito datiraju u rani srednji vijek. Dakle, gradovi Pliska i Preslav u Bugarskoj, za koje se pretpostavlja da su izgrađeni u 09. stoljeću, u potpunosti su u skladu sa rimskom arhitekturom i tehnologijom iz 01. do 03. stoljeća. "Vječne kontroverze između različitih bugarskih arheoloških škola o tome pripadaju li Pliska i Preslav antici, kasnoj antici ili ranom srednjem vijeku nikada nisu mogle doći do zaključka, jer su sve u pravu." 

Kina, Arabija, Izrael

Heinsohnova skraćena kronologija 01. tisućljeća rješava temeljne nedosljednosti u povijesti mnogih regija svijeta. Npr. objašnjava "zašto je izumu ručno izrađenog papira bilo potrebno oko 700 godina da se proširi iz Kine na istok i zapad." "Zagonetna odsutnost papira u Japanu, tako blizu Kine, sve do 08. stoljeća poslije Krista, kada se iznenada počeo proizvoditi u 40 provincija, može se objasniti i uzimajući u obzir da su Han stratigrafski oko 700 godina mlađi nego što je to prikazano u kronologiji udžbenika." Drugi problemi uključuju činjenicu da su umjetnost Han i Tang nerazlučive:

Također su riješene nedosljednosti u povijesti Arapa. "Nitko ne razumije kako nasljednici Nabatejaca i njihovog aramejskog jezika, koji dominira trgovinom na velike udaljenosti između Azije na Istoku i Rimskog Carstva na Zapadu, mogu preživjeti oko 700 godina bez mogućnosti kovanja kovanica ili potpisivanja ugovora. Ovaj ekstremni arapski primitivizam je u oštroj suprotnosti sa Arapima koji napreduju od 08. do početka 10. stoljeća nove ere. Njihove kovanice ne nalaze se samo u Poljskoj, već od Norveške sve do Indije i dalje, u vrijeme kada se ostatak poznatog svijeta pokušavao izvući iz tame ranog srednjeg vijeka, a civilizacija je možda bila zauvijek izgubljena da je Arapi nisu održali na životu." Sa druge strane, "nalazi kovanica iz Raqqe, npr. koja stratigrafski pripada ranom srednjem vijeku (8.-10. stoljeće), također sadrže carske rimske kovanice iz carske antike (1.-3. stoljeće) i kasne antike (4.-7. stoljeće)." 

"Arapi nisu hodali u neznanju, bez kovanica i pisanja nekih 700 godina. Tih 700 godina predstavlja fantomska stoljeća. Dakle, nije istina da su Arapi bili zaostali u usporedbi sa svojim neposrednim rimskim i grčkim susjedima koji, zanimljivo, nisu zabilježeni kao oni koji su ikada tvrdili da su ikako zaostali u Arapima. U stratigrafiji drevnih nalazišta, arapski novčići nalaze se na istoj stratigrafskoj dubini kao i carski rimski novčići od 1. do ranog 3. stoljeća nove ere. Dakle, kalifi koji sada datiraju od 690-ih do 930-ih zapravo su kalifi iz razdoblja od Augusta do 230-ih. Rimljani od Augusta do 230-ih poznavali su ih kao vladare Arabije Felix. Rimljani iz istog razdoblja 01-230-ih, u njegovom dupliciranju do razdoblja 290-530-ih ("kasna antika") poznavali su ih kao gasanidske kalife, sa istom reputacijom antitrinitarnog monoteizma, kao i abasidski kalifi koji sada datiraju u 08./09. stoljeća." 

Heinsohnovi članci sadrže obilje citata arheologa zbunjenih proturječjima između svojih čvrstih dokaza i prihvaćene kronologije, ali ipak izdaju svoj zanat i popuštaju kronologiji. Evo kako je izraelski arheolog, Moshe Hartal, citiran u članku Haaretza:

"Tijekom iskapanja osmišljenog kako bi se olakšalo proširenje hotela Galei Kinneret, Hartal je primijetio misteriozni fenomen: Uz sloj zemlje iz vremena Umajadskog doba (638.-750.), i na istoj dubini, arheolozi su pronašli sloj zemlje iz doba starog Rima (37. pr. Kr.-132.). 'Naišao sam na situaciju za koju nisam imao objašnjenje - dva sloja zemlje udaljena stotinama godina ležala su jedan pored drugog', kaže Hartal. 'Bio sam jednostavno zapanjen'." 

Rimske i abasidske zdjele millefiori koje su identične, a opet navodno udaljene sedam stoljeća

Iako Heinsohn još nije pisao konkretno o Izraelu prvog tisućljeća, primijetio je iste praznine u povijesnim zapisima. Kao što to pokazuje sljedeća natpisna ploča fotografirana u Izraelskom muzeju u Jeruzalemu:

Kataklizmička hipoteza

Heinsohn se povezuje sa kataklizmičkom paradigmom koju je pionirski predstavio Immanuel Velikovsky, znanstvenik rođen u Rusiji, autor knjige "Svjetovi u sudaru" (Macmillan, 1950.), nakon čega slijede "Doba u kaosu" i "Zemlja u prevratu" (Doubleday, 1952. i 1956.). Iako je Velikovskyjeve knjige tada žestoko napala znanstvena zajednica, njegova hipoteza o velikoj kataklizmi uzrokovanoj repom divovskog kometa, prije otprilike 10.000 godina je potvrđena. Sve je veći konsenzus da je nagli pad globalnih temperatura, koji je označio početak geološke ere mlađeg Drijasa prije 12.000 godina, započeo udarom kometa, što je atmosferu izbacilo velike količine prašine i pepela, zasjenilo Sunce godinama. Ovaj katastrofalni komet i kasniji, možda su bili osnova za svjetske mitove o letećim i vatrenim zmajevima.  

Za prvo tisućljeće nove ere, Heinsohn prikuplja dokaze o tri velika civilizacijska sloma, koja su bila uzrokovana kozmičkom katastrofom,  nakon čega je uslijedila kuga - u 230-ima, 530-ima i 930-ima - te tvrdi da je to jedna te ista stvar, samo različito opisana u rimskim, bizantskim i srednjovjekovnim izvorima.

Prva od ovih kataklizmi uzrokovala je tzv. "krizu trećeg stoljeća", koja je započela u 230-ima. Udžbenici povijesti definiraju je prvenstveno kao "razdoblje u kojem se Rimsko Carstvo gotovo srušilo pod kombiniranim pritiscima barbarskih invazija i migracija na rimski teritorij, građanskih ratova, seljačkih pobuna i političke nestabilnosti“ (Wikipedia). Bolesti su igrale glavnu ulogu, a najistaknutija je Ciprijanova kuga (oko 249.-262.), koja je krenula iz Peluzije u Egiptu. Na vrhuncu epidemije, u Rimu je, navodno, svaki dan umiralo 5.000 ljudi (Kyle Harper: "The Fate of Rome: Climate, Disease, and the End of an Empire", Princeton UP, 2017). Iako latinski izvori to ne spominju, ogromna šteta koju su arheolozi primijetili u nekoliko gradova sugerira kako je krizu izazvala kozmička kataklizma. U Rimu je "Trajanova tržnica - trgovačko srce poznatog svijeta - bila masovno oštećena i više nikada nije popravljena. Svih 11 akvadukta je uništeno. Prvi nije popravljen prije 1453. godine." Kao što je gore na slici prikazano, debeli slojevi tzv. "tamne zemlje" nalaze se neposredno iznad 03. stoljeća, i bez nove je gradnje prije 10. stoljeća. Ova situacija, koja se ponavlja u mnogim drugim zapadnim gradovima (npr. London), općenito se tumači kao dokaz da je zemljište samo pretvoreno u obradivo ili za pastoralno korištenje, ili je samo potpuno napušteno tijekom sedam stoljeća. Ali, vjerojatnije jest da je blato prvenstveno nastalo kozmičkom kataklizmom.

Tristo godina nakon navedene krize trećeg stoljeća u Italiji, Istočno Carstvo bilo je pogođeno identičnim fenomenima, čiji je učinak, kako primjećuje povjesničar kasne antike, Wolf Liebeschuetz, "bio poput krize trećeg stoljeća". Klimatsku katastrofu dokumentiraju antički povjesničari tog razdoblja, poput Prokopija Cezarejskog, Kasiodora ili Ivana Efeškog, koji piše: "Sunce je postalo mračno i njegova tama trajala je 18 mjeseci. [...] Kao rezultat ove neobjašnjive tame, usjevi su bili loši i zemlje je zahvatila glad." Kako bi objasnili ovo "minijaturno ledeno doba", a što je relativno potvrđeno podacima o godovima i ledenim jezgrama, neki znanstvenici, npr. David Keys, pretpostavljaju masivne vulkanske erupcije ("Katastrofa: Istraživanje podrijetla modernog svijeta", Balanane, 1999.). Drugi gledaju "udar kometa 536. godine", koji je uzrokovao pad temperatura za čak 5.4 stupnja Fahrenheita tijekom nekoliko godina, što je dovelo do propadanja usjeva i to je donijelo glad u Rimsko Carstvo. Oslabljeni stanovnici ubrzo su postali podložni bolestima. Godine 541., bubonska kuga pogodila je rimsku luku Pelusij (baš kao i Ciprijanova kuga 300 godina ranije), ali se ovaj put proširilo na Carigrad, a samo u Justinijanovoj prijestolnici dnevno je umiralo oko 10.000 ljudi, prema Prokopiju. Riječima Johna Loefflera, u "Kako su kometi promijenili tijek ljudske povijesti": "Prestrašeni građani i trgovci pobjegli su iz grada Carigrada, šireći bolest dalje u Europu, gdje je opustošila zajednice izgladnjelih Europljana čak do Njemačke, ubijajući od trećine do polovice stanovništva". 

https://interestingengineering.com/science/how-comets-changed-the-course-of-human-history