Nikolai Morozov i Edwin Johnson

Budući govorimo o revizionizmu općenito, dopustite mi da se nakratko vratim unatrag i progovorim o još jednom od utemeljitelja revizionizma, te o tome što povijesni ili vjerski revizionizam zapravo jest.

Nikolaj Morozov (1854.–1946.) bio je jedan od prvih koji su počeli dovoditi u pitanje službenu povijest Ruske pravoslavne crkve i pruske okupacijske vlasti u Petrogradu. Morozov je potjecao iz ruralne sredine, a nijedan od njegovih roditelja nije bio plemićkog podrijetla. Još u ranoj mladosti posvetio se životu profesionalnog terorista, sa ciljem rušenja vlasti dinastije Romanov, a pritom je, naravno, odbacio i Pravoslavnu crkvu.

Morozov je mladost proveo smišljajući načine borbe protiv carske tajne policije – koja je već tada bila hebrejska i koja je češljala prostrano Rusko Carstvo tražeći buntovne Ruse za mučenje i uhićenje. Na popis za nadzor tajne policije dospio je ponajprije zato što je sa kolegama studentima u Moskvi pokušavao dijeliti cenzurirane materijale iz područja alternativne znanosti. Vlast je strogo nadzirala kakva se znanost tolerira na ruskim sveučilištima, gušeći svaki znanstveni napredak i istraživanje zbog svojih zaostalih i grubih pruskih stavova.

I od tog trenutka nadalje, nikada ga nisu prestali uznemiravati.

Morozov je dobrih 20-tak godina života proveo u mračnoj carskoj tamnici, obrazujući se u znanosti, učeći čak 11 (jedanaest!) jezika i postavljajući temelje revizionističke povijesti. U zatvor je dospio zato jer je napisao letak u kojem je objašnjavao kako organizirati gerilski otpor vlasti bez vođe i čvrste strukture, koristeći se pritom terorizmom za postizanje ciljeva. U zatvoru je napisao djelo koje se može smatrati prvim kronološkim revizionističkim tekstom euroazijske škole: "Otkrivenje u oluji i grmljavini" (naslov knjige koji, moram dodati, zvuči vrlo u stilu franšize WH40K). Uz ostale tvrdnje koje su u potpunosti potkopavale pravoslavno i katoličko tumačenje povijesti, revidirao je datum nastanka Knjige Otkrivenja, tumačeći je kao anti-rimsku propagandnu obmanu Crkve (od strane "uobičajenih sumnjivaca").

Kada je navršio 85 godina, dobrovoljno se javio za odlazak na bojišnicu kako bi ubijao Pruse tijekom Drugog svjetskog rata. Vlast ga je više puta odbila, no on nije prihvaćao odbijenicu. Jednom kad su naposljetku popustili, počeo je nizati impresivan broj ubijenih Prusa. Ispostavilo se da je Morozov tijekom života uložio mnogo vremena u obuku za učinkovitog snajperista... iz... nekog razloga.

"A revolutionary, scientist and 87-year-old sniper. Nikolai Alexandrovich Morozov": https://en.topwar.ru/165736-revoljucioner-uchenyj-i-snajper-nikolaj-aleksandrovich-morozov.html

Informirajte se o tom iznimnom liku; o njemu se može reći mnogo više nego što ovdje stane.

U svakom slučaju, svrha dijeljenja priče o Morozovu jest istaknuti buntovničku prirodu revizionizma i to koliko ga snažno guše vladajuće strukture, bilo grubim ili suptilnim metodama.

Nekome se sve to može činiti kao besmisleno gubljenje vremena, jer nije riječ o tome za koga glasati na sljedećim izborima ili koliko poluga zlata i srebra kupiti u pripremi za apokalipsu. No, u stvarnosti, velika većina ljudi nema nikakvu sklonost pružanju otpora ili pobuni protiv trenutačnih elita, jer prihvaćaju onaj pogled na povijest, religiju, politiku, moral i ostalo koji su im te elite nametnule. A glavni psihološki razlog zbog kojeg se ljudi tako snažno opiru suočavanju sa neugodnim istinama (tzv. "uzimanju crvene pilule") jest zato što im je osobito važno, ili na njih bitno utječe, pitanje je li Aleksandar Nevski povijesni dvojnik ili nije. Ono što ih plaši jesu implikacije koje bi se poput lavine pokrenule nakon prihvaćanja te jedne "crvene pilule" previše. Ako se ispostavi da su vjerske istine do kojih nam je stalo izmišljene, da znanost koju slijedimo nije utemeljena, ili da čak ne možemo biti sigurni u kojoj godini živimo – pa, to sugerira da je sustav u kojem živimo manjkav i da se protiv njega vrijedi boriti. Ljudi koji strahuju od gubitka onoga što posjeduju sposobni su podsvjesno povezati stvari i shvatiti da bi ih takve spoznaje mogle dovesti do ključne prekretnice na kojoj će se osjećati prisiljenima učiniti upravo ono čega se najviše boje.

Doduše, moram priznati da je to tek moja laička, pseudopsihološka procjena.

Tko zna opisujem li pritom točno podsvjesne misaone procese "običnih" masa. Volio bih vjerovati da je tako, jer odlika je velikog pisca sposobnost razumijevanja različitih mehanizama suočavanja i potisnutog gnjeva stvarnih ljudi, koji potom mogu postati likovi na granici fikcije i stvarnosti. Ili je možda točno objašnjenje ona moja ranija teorija prema kojoj su obični ljudi zapravo prevareni pa vjeruju da njihove elite zastupaju njihove interese, dok zapravo brane interese samih elita.

No, to je doista mračna pomisao.

************************

Morozov je pripremio teren za povijesni revizionizam, a svojim je smjelim tvrdnjama ujedno oskvrnuo judeokršćanska vjerska proročanstva. Njegova prva i najpoznatija tvrdnja glasila je: Knjiga Otkrivenja opisuje prošle događaje, a ne proročanstvo o budućem smaku svijeta.

Revizionisti su, počevši od Morozova, došli do sličnih zaključaka o knjizi koja opisuje prošle i suvremene događaje, no točno datiranje i dalje je predmet prijepora. Riječ je o onom problematičnom razdoblju od ±300 godina na početku prvog tisućljeća, o kojem smo već raspravljali. I na to ćemo se još vratiti.

Nadalje, zaključio je da je nicejsko kršćanstvo srednjovjekovna izmišljotina.

Ponovno se suočavamo sa pitanjem "fantomskog vremena" ili "fantomskih stoljeća". Koristeći astronomske podatke, Morozov je također pomaknuo antiku u rano razdoblje prvoga tisućljeća.

Drugim riječima: "Sve drevne kronike zapravo su šifrirani srednjovjekovni dokumenti. Samo ih astronomija može dešifrirati" (iz knjige N. Morozov: "Krist", sv. 1, predgovor)

No, ono što neke od tih tvrdnji čini upečatljivima jest činjenica da Morozov nije bio prvi koji ih je iznio, te su slične tvrdnje nastale neovisno o njemu – u Engleskoj, dok je on boravio u zatvoru i provodio vlastita istraživanja.

Riječ je o Edwinu Johnsonu. Link: https://phoenicianhunter.substack.com/p/edwin-johnson

Johnsonova ključna revizionistička djela usredotočuju se na tekstualnu i povijesnu analizu kako bi se "skratili" tradicionalni vremenski okviri. Poput Morozova, crkvene vlasti i renesansne učenjake smatrao je krivcima za krivotvorenje, ili pogrešno datiranje dokumenata, radi stvaranja privida drevnosti. Za razliku od njega, Morozov se više oslanjao na astronomske podatke. Također, Johnsonov je opseg istraživanja uži (uglavnom počeci kršćanstva i lik apostola Pavla), dok Morozov širi područje interesa svog istraživanja na astronomiju, lingvistiku i globalnu kronologiju.

Edwin Johnson i sam je bio svećenik; proučavanju temeljnih vjerskih tekstova pristupio je namjerom učvrstiti svoju vjeru. Umjesto toga, poput Morozova, došao je do zaključka da je nicejsko kršćanstvo srednjovjekovna izmišljotina nastala pojavom tiskarskog stroja.

"Katolicizam i protestantizam blizanci su tiskarskog stroja – rođeni u istom desetljeću, hranjeni istim krivotvorinama, i u sukobu oko iste izmišljene prošlosti." ("Uspon kršćanstva", 1890.).

Zanimljivo je što je došao do zaključka kako Novi zavjet u Engleskoj nije bio poznat prije 16. stoljeća. Čini se da je i nicejsko kršćanstvo, utemeljeno na doktrini o Svetom Trojstvu, također izmišljeno u 16. stoljeću. Posljedično, naišao je i na teoriju o "fantomskom vremenu", i zaključio da je tzv. "mračno doba" (700.–1400.) bilo uglavnom izmišljeno. Crkva i razne vladarske dinastije kreirale su ga zato da bi obogatile svoje hagiografije i stvorile privid drevnosti.

Njegova je metodologija također bila prilično jednostavna.

Johnson je započeo istraživanjem engleskih arhiva, no nije pronašao nikakve tekstove Novog zavjeta, niti citate u necrkvenim izvorima koji bi datirali prije 1500. godine (npr. spomena Pavla nije bilo u anglosaskim kronikama). Kasnije je proširio potragu na europske knjižnice, no rezultati su ostali isti. Tvrdio je da se provjerljivi datumi i zapisi pojavljuju tek u razdoblju tzv. "obnove učenosti" (tj. renesanse), koja u standardnoj kronologiji počinje 1450. godine i to zahvaljujući Gutenbergovu tiskarskom stroju. Drugim riječima, sve što su on i njegov tim istraživača pronašli bili su tiskani primjerci navodno izgubljenih izvornika, koji su nastali od 15. stoljeća nadalje. Prvi tragovi Novog zavjeta koje je uspio pronaći bili su fragmenti latinske Vulgate iz Gutenbergova doba (1455.), zatim Erazmov grčki Novi zavjet (1516.), te Komplutenzijska poliglota (1517.). Još je zanimljivije to što nije pronašao nikakve župne knjige, popise biskupa, niti akte sinoda koje bi nastale prije 1500. godine, gdje bi se spominjalo Nicejsko vjerovanje ili pavlovska teologija. Primjerice, sačuvana engleska knjiga "Domesday Book" (iz 1086.) navodi crkve, no ne sadrži nikakve trinitarne formule u liturgiji, što bi trebalo biti nemoguće. A to je bilo već šest stoljeća nakon provedbe nicejskih reformi. Što se tiče svjetovnih dokumenata iz prošlosti – pa, ni u njima nema spomena nicejstva, niti doktrine o Trojstvu:

Postojalo je mnoštvo kasnijih talijanskih krivotvorina, no one su bile na razini Torinskog platna (potpune krivotvorine), a rukopisi su bili ispisani na velumu – tj. materijalu od životinjske kože kakav se koristio u Italiji – a ne na papirusu, niti uz primjenu uvriježenih drevnih metoda bilježenja.

Jednostavno rečeno: Johnsonov se argument temeljio na negativnim dokazima. U dokumentima nastalim tijekom više od tisuću godina – bilo pravnim, književnim ili arheološkim – nije pronašao nikakav trag kršćanstva utemeljenog na doktrini o Trojstvu ili nicejskom vjerovanju.

"Neka istraživač prouči Justinijanove zakone, Bedine kronike ili sjevernjačke rune – naići će na monoteiste, ali ne i na nicejske kršćane. Vjerovanje se pojavljuje tek sa pojavom tiskarskog stroja." ("Antiqua Mater", 1887.)

Najintrigantnije je to što je Johnson zaključio da je neki oblik protoislama morao postojati prije kršćanstva, te da je nicejsko kršćanstvo zapravo bilo hereza koja se odvojila i prerasla u zasebnu religiju zahvaljujući isusovcima.

To je vrlo slično hipotezi o građanskom ratu između arijanaca i pristaša nicejskog vjerovanja. Protoislam, odnosno arijanizam, morao je nastati prvi, a kasnija nicejska inačica kršćanstva potom je povela rat protiv njega. Doktrina o Trojstvu morala se pojaviti kao suprotnost izvornoj arijanskoj doktrini, koja je bila znatno jednostavnija: jedan Bog, mnogi proroci i podređena božanstva.

Međutim, Johnson je smatrao da postoji vrlo malo dokaza o bilo čemu konkretnom prije 16. stoljeća. Za razliku od Fomenka i drugih, vjerovao je da je tzv. arijanski spor bio tek podvala nadahnuta tadašnjim sukobom protestanata i Latinske crkve, naknadno projicirana u prošlost da bi se protestante prikazalo kao poražene heretike iz davnina.

"Arijanizam nije otac islama; on je blizanac protestantizma – nastao iz iste tinte i oblikovan na istom tiskarskom stroju." ("The Pauline Epistles", 1894.)

Sa druge strane, smatram da je "arijanizam" kao takav vjerojatno izmišljotina (tj. da je temeljna priča o buntovnom biskupu po imenu Arije, koji se suprotstavio crkvenoj pravovjernosti, izmišljena). No ta je priča osmišljena kako bi objasnila stvarnu pojavu, odnosno objasnila taj tzv. "arijanizam" protiv kojeg je trinitarizam doista vodio rat, a čija je drama kulminirala u 16. stoljeću, dakle prije 500 godina. Naša povijest prije 16. stoljeća se pamti tek maglovito, ako i uopće. Vratimo li se 10 stoljeća unatrag, nailazimo na dokaze o ekološkoj katastrofi, a nakon te točke kronološki se narativ (po mom mišljenju) potpuno raspada. Da, posvuda u svijetu gdje god zabodemo lopatu pronalazimo lonce, ruševine i neobične simbole, no ništa od toga ne možemo uklopiti u dosljednu kronologiju.

Zanimljivo je primijetiti i postojanje stalne teme otpora autoritetu Rima, bilo je riječ o divljim germanskim plemenima, protestantima ili arijancima. Johnson nikada nije otišao toliko daleko da bi razmotrio mogućnost kronološkog dupliciranja prošlih događaja kroz određena vremenska razdoblja, poput ciklusa ponavljanja događaja u razmacima od 300 godina. 

To je došlo kasnije, sa euroazijcima.

Edwin Johnson cijeli je život bio izložen osudi i podsmjehu zbog svojih djela. U veljači 1901. godine, nedugo prije smrti 03. travnja, Johnson je u svom vrtu javno spalio vlastite knjige i rukopise. Taj je čin bio posljedica živčanog sloma izazvanog skandalima vezanim uz njegova radikalna stajališta, zbog kojih je bio odbačen od akademske zajednice (još je 1883. godine podnio ostavku na mjesto ravnatelja koledža). Ispostavilo se da su ga kolege potpuno izolirali, te je do tada već desetljećima živio u osami i trpio uznemiravanje. Njegov je trag toliko temeljito izbrisan, nigdje ne mogu pronaći čak niti njegovu fotografiju, iako je preminuo 1901. godine.

Put revizionista nikada nije lak.

To je, u svojoj biti, put buntovnika, a možda čak i mučenika.

**********************

Ako su Novi zavjet i doktrina o Trojstvu izumi iz 16. stoljeća, nastali zahvaljujući pojavi tiskarskog stroja, svećeničkoj reviziji kronologije i potiskivanju prošlosti, tko je onda Krist iz vremena prije toga? U osnovi, svi revizionisti (oni koje sam dosad obradio, kao i nekolicina drugih) pretpostavljaju postojanje monoteističkog proroka i kralja iz razdoblja prije 1500. godine. Slažu se oko mnogih obilježja koja je ta osoba morala posjedovati, ali se NE slažu oko njezina konačnog povijesnog identiteta. Krist iz razdoblja prije Nicejskog sabora:

   - nije bio božanskog podrijetla;

   - nije bio razapet; 

   - nije bio povezan sa Trojstvom;

   - njegova je priča kasnije prisvojena i preoblikovana u Novi zavjet.

Dopustite mi da navedem nekoliko citata tih revizionista:

"Krist je veliki kralj [Karlo Veliki] iz 13. stoljeća, prerušen u židovsko ruho."

("Opera Selecta, Jean Hardouin, 1709.)

"Isus Krist je Balduin, kralj Jeruzalema; sve ostalo je srednjovjekovna alegorija."

("Christ", sv. 3, Nikolaj Morozov, 1924.–1932.)

"Povijesni uzor Isusa Krista jest car Andronik I."

("History: Fiction or Science?", sv. 1, Anatolij Fomenko, 2003.)

"Krist je bio prorok Knjige, a dodatak o Sinu Božjem uvedeno je na [Tridentskom] saboru."

("Die Nizäa-Fiktion", Christoph Pfister, 1922.)