Bizantski revizionizam otključava svjetsku povijest

Siguran sam da se mnogi čitatelji mogu poistovjetiti sa mnoma ako kažem da učenje o Bizantu izgleda kao otkrivanje potonule civilizacije Atlantide. Možete pročitati tisuću knjiga o "srednjem vijeku", čak i doktorirati iz "srednjovjekovnih studija" (kao što sam ja učinio), a gotovo nikada ne čuti za Bizant. A onda, jednog dana, kada ste mislili da znate osnove o prijelazu iz prvog tisućljeća poslije Krista, pročitali ste nešto poput ovoga:

"Na prijelazu prvog tisućljeća, carstvo Novog Rima bilo je najstarija i najdinamičnija država na svijetu i obuhvaćalo je najciviliziranije dijelove kršćanskog svijeta. Njegove granice, koje su dugo branile domaće granične trupe, širila je najdiscipliniranija i tehnološki najnaprednija vojska svog vremena. Jedinstvo bizantskog društva bilo je utemeljeno na jednakosti rimskog prava i dubokom osjećaju zajedničkog i drevnog rimskog identiteta; učvršćeno učinkovitošću složene birokracije; hranjeno i ojačano institucijama i načelima kršćanske crkve; sublimirano grčkom retorikom; i potvrđeno prolaskom deset stoljeća. Na kraju vladavine Bazilija II. (976.-1025.), najdulje u rimskoj povijesti, njezin teritorij obuhvaćao je Malu Aziju i Armeniju, Balkanski poluotok južno od Dunava, te južne regije Italije i Krima. Srbija, Hrvatska, Gruzija, i neki arapski emirati u Siriji i Mezopotamiji prihvatili su ovisan status." 

Isti autor vas obavještava da je 1018. godine isti Bazilij (ili Bazilije) II. bio "najmoćniji i najpobjednički vladar u kršćanskom svijetu", i da je vladao iz grada unutar čijih su se zidova mogli smjestiti deset najvećih gradova ondašnje zapadne Europe. Vladimir Veliki (980.-1015.), kojeg Rusi smatraju osnivačem i zaštitnikom svoje nacije, oženio se Bazilijevom sestrom, prihvatio njegovu vjeru i sagradio crkvu Aja Sofija u Kijevu. Mladi njemački car Oton III. (996.-1002.), i sam polu-bizantinskog podrijetla (po majci), trebao se oženiti Bazilijevom nećakinjom, ali je umro u dobi od 21 godine. Sve na otonovom dvoru bilo je modelirano po uzoru na Bizant, kao i titula kaiser, što je posuđeno ne od latinskog caesar, već od grčkog oblika riječi, kaisar.

U ovom trenutku možda se počinjete pitati niste li slučajno naletjeli na alternativnu povijest. Barem sumnjate da vam je nešto promaklo u "srednjovjekovnim studijama" i da vaša slika "srednjeg vijeka" ima ogromnu rupu u sredini, ili, bolje rečeno: kao da je samo fragment mnogo veće slike, čiji je veći dio otkinut i bačen. Počinjete tražiti u poslovičnoj kanti za smeće povijesti. Prije nego se osvijestite, na putu ste "bizantskog revizionizma".

Nisam pomislio na ovaj izraz, sve dok me jedan francuski članak nije nazvao "bizantskim revizionistom". Budući dolazi od katolika, nije bilo zamišljeno kao kompliment, ali sam ipak dodijeljeni naslov odlučio zaslužiti ovim člankom. Objasniti ću što "bizantski revizionizam" uopće može značiti i što je u njemu sjajno. Bizantski revizionizam otkriva svjetsku povijest. Pruža vam više od uvida u one karmičke sile koje pokreću civilizacije, čak može pomoći pogoditi u kojem općem smjeru svijet ide. To je jedna od najuzbudljivijih potraga za povijesnom istinom u koju sam se upustio. Bizantski revizionizam nije samo o Bizantu: to je ogledalo za Zapad kako bi  upoznao sebe. I ne mislim ogledalo za bijelog čovjeka da zamrzi samog sebe. Naprotiv, tvrditi ću da je to put pokajanja za ono što je bijeli čovjek učinio sam sebi, a pod utjecajem zlog, prijevarnog i razdornog boga. To je put do samoizlječenja, obnovljenog ponosa i okrepljujuće nade.

Ime koje se prvo pojavi ako na Googleu pretražite "bizantski revizionizam" jest Anthony Kaldellis, američki profesor grčkog podrijetla koji je donio nove uvide u to područje, te ga učinio privlačnim stotinama studenata. Gornji citat preuzet je iz jedne od njegovih knjiga. Pročitao sam većinu njih i smatram da je njegov ugled zaslužen (popis publikacija i videa na: kaldellispublications.weebly.com).

Počeo sam čitati o Bizantu prije otprilike deset godina. Moj prvi uvod bio je kroz djela britanskog povjesničara Stevena Runcimana (1903.-2000.), i počelo je sa njegovom opsežnom "Povijesti križarskih ratova" (1951.). Runciman je imao talent za pripovijedanje priče o Bizantu velikom točnošću, uvidom i empatijom. Kaldellis je više zainteresiran za teorije o Bizantu. Sa prethodnim obrazovanjem u prirodnim znanostima, on zna razliku između dokazivanja neke tvrdnje i njenog pukog ilustriranja. I može prepoznati pogrešan argument kada ga vidi. Ovaj članak je, dijelom, pregled Kaldellisovih glavnih knjiga o bizantskoj civilizaciji. Ali, ja ću njegov materijal iskoristiti kao odskočnu dasku za uspon na više gledište o odnosu između Zapada i Istoka, te prirodi zapadne civilizacije. U zadnjem odjeljku ću ukazati na neke nedovršenosti u Kaldellisovom bizantskom revizionizmu i pogurati ga u neistraženo područje.

Kraj "srednjeg vijeka"

Bizantski revizionizam započinje vraćanjem Carigrada na kartu. Kroz cijeli srednji vijek je Carigrad bio daleko najveći grad u kršćanskom svijetu. Prema Runcimanu je njegova populacija dosegla milijun u 12. stoljeću, računajući predgrađa. Bogatstvo grada je duboko impresioniralo sve doseljenike. U francuskom romanu "Partonopeu de Blois" iz 12. stoljeća, Carigrad je ime Raja, grada zlata, bjelokosti i dragog kamenja. Robert de Clari, koji je bio među križarima koji su ga opljačkali 1204. godine, divio se: "Od stvaranja ovog svijeta, tako veliko bogatstvo nije viđeno niti osvojeno." Do tada je Carigrad bio najveće međunarodno trgovačko središte, koje je povezivalo Kinu, Indiju, Arabiju, Europu i Afriku.

Carigrad također mora biti vraćen na svoje pravo mjesto u vremenskoj liniji. Anthony Kaldellis piše:

"Bizantska civilizacija započela je kada je još bilo ljudi koji su znali čitati i pisati egipatske hijeroglife; proročište u Delfima i Olimpijske igre još su postojale; a glavni bog štovanja na istoku bio je Zeus. Kada je Bizant propao, svijet je imao topove i tiskare, a neki ljudi koji su svjedočili padu Carigrada, 1453. godine, čuli su za Kolumbovo putovanje u Novi svijet. Kronološki, Bizant obuhvaća cijeli luk, od antike do ranog modernog razdoblja, a njegova je priča isprepletena sa pričom svih glavnih igrača u svjetskoj povijesti sa ove strane rijeke Ind." 

Iz ove perspektive, "srednji vijek" čini se kao pokriće za ono što bi se ispravno trebalo nazvati "bizantskim dobom". 

"Srednjovjekovni svijet je nejasan konstrukt, i u vremenu i u prostoru, i nikada nije jasno pripada li mu određeno društvo. Ali, Bizant, primarni referent u području bizantskih studija, nasuprot tome je izuzetno lako identificirati. Ovdje nema dvosmislenosti ili kronološke nejasnoće: područje je definirano poviješću određene države, što se uvijek može uočiti u dokazima, a ta je država imala grčko-govorno rimsko i pravoslavno društvo, koje je imalo prepoznatljivu nacionalnu kulturu." 

Ako je termin "srednji vijek" skovan u renesansi, "inherentno problematičan" kada se uzme u obzir Bizant, kaže Kaldellis, noviji izum "kasne antike" samo je doprinio zbrci: "kasna antika je zabila klin između Bizanta i njegovih drevnih korijena". Također je "za sebe prisvojila glavna područja bizantskih inovacija koje su imale svjetski utjecaj, poput stvaranja većine aspekata post-konstantinskog kršćanstva, uključujući njegove doktrine, književnosti, crkve, koncile, kanone i institucionalne strukture. Većinu toga stvorili su na istoku grčki kršćanski Rimljani, tj. Bizantinci." 

Bizant se ne uklapa dobro u našu sliku kasne antike i srednjeg vijeka, jer su te kategorije stvorene zato da bi se Bizant marginalizirao. Učili su nas da je Bizant bio ostatak palog Rimskog carstva, koji je polako padao u beznačajnost. Pad koji je potrajao 1123 godine?! Razmislite o tome! Stvarnost jest: Bizant je bio Rimsko Carstvo sve dok ga Zapad, nakon što se od njega odvojio, nije izbrisao iz povijesti. "Bizant je u 10. stoljeću više nalikovao Rimskom Carstvu iz 04. stoljeća, nego bilo kojoj suvremenoj zapadnoj srednjovjekovnoj državi."
Kasna antika i srednji vijek stoga su provincijski konstrukti i nebitni su iz bizantske perspektive; kao što su, naravno, nebitni i iz euroazijske perspektive (npr. što znači: "Kina u srednjem vijeku" ili "Indija u srednjem vijeku"?).

Čak je i naša zapadnjačka predodžba o "srednjovjekovnom kršćanstvu" ozbiljno pristrana. Kaldellis tvrdi: "'Srednjovjekovno kršćanstvo' shvaća se kao zapadna i središnja Europa, iako je većina kršćana tijekom srednjovjekovnog razdoblja živjela na istoku, u slavenskim, bizantskim i muslimanskim zemljama, pa i dalje na istoku od toga." Također, do 08. stoljeća je rimskog biskupa imenovao Carigrad.

Bizantski revizionizam također znači shvaćanje bizantske strane priče o njegovoj dugoj borbi sa Zapadom, priznaje da je narativ pobjednika varljiv, kao što uvijek jest. Rečeno nam je da su križarski ratovi bili velikodušan odgovor Zapada na molbu Bizantinaca za pomoć. Ako, indiskrecijom nekog povjesničara, čujemo o pljački Carigrada od strane križara 1204. godine, on barem objašnjava da su ih "Mlečani natjerali na to", ili kao žalosni slučaj prijateljske vatre uzrokovane maglom rata. Bizantski revizionizam rastjeruje maglu.

"Nikada nije bilo većeg zločina protiv čovječanstva od Četvrtog križarskog rata", napisao je Steven Runciman. "Teško je preuveličati štetu koju je pljačka Carigrada nanijela europskoj civilizaciji. Blago Grada, knjige i umjetnička djela sačuvana iz dalekih stoljeća, sva su raspršena i većina uništena. Carstvo, veliki istočni bedem kršćanstva, bilo je slomljeno kao sila. Njegova visoko centralizirana organizacija bila je uništena. Provincije, kako bi se spasile, bile su prisiljene na decentralizaciju. Osvajanja Osmanlija omogućena su zločinom križara." 

Anthony Kaldellis to stavlja u ispravnu perspektivu:

"To je zapravo bio čin agresije jedne civilizacije protiv druge, u smislu da su i agresor i žrtva bili izrazito svjesni svojih etničkih, vjerskih, političkih i kulturnih razlika, a ekstremno nasilje koje je pratilo uništenje Carigrada bilo je potaknuto samosviješću mnogih križara o tim razlikama." 

Dobro je što se Ivan Pavao II. javno ispričao za četvrti križarski rat 800 godina kasnije, ali to ne mijenja činjenicu da je njegov davni  prethodnik Inocent III. radošću i zahvalnošću reagirao na vijest o osvajanju grada, te odmah pokušao mobilizirati novu rundu vojnika, klerika i doseljenika, da bi osigurao novo latinsko carstvo. U propovijedi održanoj u Rimu, prepakirano kao pismo kleru koji je pratio križare, "Inocent opisuje osvajanje Carigrada kao Božji čin, koji ponižava ponosne, čini poslušnima neposlušne i čini katolike raskolnicima. Inocent tvrdi da je grčki neuspjeh u potvrđivanju filioque (trojstvene pogreške) sličan židovskoj pogrešci neprepoznavanja Kristove božanskosti. I, kao takav, papa sugerira da su i grčka pogreška i njihov pad predviđeni u Otkrivenju." 

Nažalost, dominantna naracija na Zapadu nije se radikalno promijenila. Govoreći o jednom od autora standardne povijesti Četvrtog križarskog rata, Kaldellis piše: "Kada sam, 2005. godine, čuo Toma Maddena kako drži govor o Četvrtom križarskom ratu, osjećao sam se kao da slušam Donalda Rumsfelda, ministra obrane, kako govori o američkoj invaziji na Irak 2003. godine." Ta primjedba naglašava važnost proučavanja povijesti kako bi se razumjela sadašnjost. Zanimljivo je pitanje: U kojoj su mjeri križarski ratovi, njihova ideologija i njihovo slavljenje učinili Zapad onim što je danas postao?

Bizantski revizionizam je kontroverzan, jer dovodi u pitanje ne samo sliku koju Zapadnjaci imaju o Bizantu, već i sliku koju Zapadnjaci imaju o samom Zapadu. Mi smo civilizacija križarskih ratova, koji su uništili Bizant, i od tada pokušavamo uništiti sve civilizacije koje su stajale na putu našoj hegemoniji. Trebali bi barem znati da nas Rusija i veći dio svijeta tako vide (pogledajte video dolje: "Pad carstva: Lekcija Bizanta"). Ne možemo razumjeti Rusiju bez bizantskog revizionizma, jer je Rusija u mnogočemu Bizant redivivus.

Učenje o Bizantu može nam pomoći i da drugačije pogledamo Tursku. Nitko, naravno, neće poreći da su Osmanlije zadale posljednji udarac Carigradu. Ali, kako je pokazao rumunjski povjesničar Nicolae Iorga, u knjizi "Bizant nakon Bizanta" (1934.), sa njihove strane nikada nije bilo iste mržnje kao od Latina. Zato je grad "proširen, ponovno naseljen, te duboko voljen i poštovan, uz brigu za sve njegove potrebe i strasti, od strane careva osmanskog podrijetla." O njegovom osvajaču, Mehmetu II., Steven Runciman je u knjizi "Velika crkva u zatočeništvu", napisao: "Imao je grčku krv u venama. Bio je načitan i duboko zainteresiran za grčko učenje. Bio je ponosan što se vidi kao nasljednik Cezara [uzevši titulu Kayser-i-Rum] i bio je spreman preuzeti vjerske odgovornosti svojih prethodnika, koliko mu je to dopuštala vlastita religija." Tursko pravo na dio bizantske ostavštine nije nelegitimno i, sa mistično-geopolitičkog gledišta, može se predvidjeti da će trajni savez između Rusije i Turske okončati prokletstvo Četvrtog križarskog rata (pročitajte članak Israela Shamira pod naslovom "Osmansko Carstvo, molim te, vrati se!": https://www.unz.com/ishamir/ottoman-empire-please-come-back/).

https://archive.org/details/greatchurchincap0r87runc/page/n7/mode/2up

Bizantski helenistički korijeni

Najbolji doprinos Anthonyja Kaldellisa bizantskim studijama jest novo svjetlo koje baca na pravu prirodu bizantske civilizacije, prvo ljušteći slojeve zapadnih predrasuda, polemika i prijevara, ali i čitajući bizantsku vlastitu carsku propagandu.

Npr. Kaldellis tvrdi da kršćanstvo, iako bitno za bizantski identitet, nije bilo toliko središnje i isključivo u svakodnevnom životu kao što smo navedeni vjerovati čitajući previše crkvenih autora. Čak i za vrijeme vladavine Justina i Justinijana, smatra se erom netolerantne kršćanske ortodoksije, mnogi dužnosnici i intelektualci nisu pokazivali nominalnu kršćansku vjeru: takav je slučaj i sa povjesničarom Prokopijem, koji govori o "kršćanima" kao da sebe isključuje iz te skupine i smatra "ludo glupim istraživati ​​prirodu Boga i pitati kakva je ona vrsta". Kao što sam već tvrdio, samo ime koje je Justinijan dao svom arhitektonskom remek-djelu (najvećoj svjetskoj građevini tisuću godina) svjedoči o njegovom visokom poštovanju helenizma: Aja Sofija, ili Sveta Mudrost, božica je filozofa, a ne teologa.

Stereotip bizantskog cjepidlačkog mračnjaštva prikrio je njegovu trajnu ljubav prema starogrčkoj kulturi, što Anthony Kaldellis dokumentira u djelu "Helenizam u Bizantu" (2007.), a nadopunjava u djelu "Bizant bez granica" (2019.). Za razliku od onoga što se dogodilo na Zapadu, pod utjecajem Tertulijana, Augustina i drugih, istočni crkveni oci nisu osudili helenističku baštinu. U 04. stoljeću je Grgur Nazijanski tvrdio da klasični tekstovi nisu inherentno religiozni i da ih kršćani mogu korisno proučavati. Njegov prijatelj,  Bazilije Cezarejski, napisao je kratki traktat o tom pitanju, "Mladićima o tome kako bi mogli imati koristi od grčke književnosti", koji je postao autoritativan tekst. Homer je uvijek bio "pjesnik" prema bizantskim školarcima, a njegova djela su preživjela do danas samo zato što su ostala u obrazovnom programu. Isto vrijedi i za druge starogrčke povjesničare, tragičare i pjesnike.

Fotije, carigradski patrijarh (858.-886.), u Pravoslavnoj crkvi priznat je kao sveti Fotije Veliki, iako ga se uglavnom pamti po promicanju izdavanja i proučavanja predkršćanske grčke književnosti. Čak su i djela antikršćanskog cara Julijana (361.-363.), poznatog na Zapadu kao "Otpadnik", prepisivana i sačuvana. "Njegova ostavština bila je stalni podsjetnik da helenizam nije, kako su mnogi htjeli vjerovati, samo poslušna sluškinja vjere, već se može aktivirati kao snažna alternativa." 

Znanje o starogrčkoj književnosti na Zapad su donijeli bizantski emigranti između 13. i 16. stoljeća. Jedan od njih, Gemistos Pleton (umro oko 1453.), bio je "pravi začetnik platonskih studija na Zapadu." "Gotovo svi grčki tekstovi... morali su proći kroz Bizant da bi stigli do nas", piše Kaldellis. "Dakle, kada uđete u knjižnicu sa klasičnim seminarima i zurite u redove grčkih Loebovih, Teubnerovih, oksfordskih klasičnih tekstova ili Budesovih, znajte da gledate bizantsku klasičnu knjižnicu." Zapad je dosljedno pokušavao sakriti svoj dug prema Bizantu: "Čak i novija djela i dalje prikazuju Bizant, ne kao istinskog sudionika, već samo kao čuvara klasične tradicije za krajnju korist Zapada", njegovog "pravog nasljednika". Ali, ako se zapadna civilizacija definira kao nasljednik klasične Grčke, onda se "Bizant pojavljuje kao kvintesencijalno zapadna civilizacija". Razlog zašto "nije moglo biti renesanse u Carigradu [jest] taj što ništa nije umrlo što je trebalo oživjeti". 

Nakon "Helenizma u Bizantu", Kaldellis je napisao kraću knjigu o brizi Bizantinaca za Atenu i njezin Partenon, "Kršćanski Partenon: Klasicizam i hodočašće u bizantskoj Ateni" (2009.):

"Nakon antike, Atena i klasična ostavština koju je još uvijek predstavljala u mislima mnogih Bizantinaca, nisu nestali sa povijesne pozornice kako se tvrdilo. Partenon, pretvoren u crkvu, postao je važno mjesto hodočašća, čija se slava proširila cijelim kršćanskim svijetom. Ipak, suprotno bizantskim načinima Pobožnost, ono što je privlačilo hodočasnike i štovanje nisu bile nikakve svete relikvije ili ikone koje su se tamo čuvale, već sam Partenon, građevina, čija je klasična prošlost bila poznata i, doista, sasvim vidljiva. Kršćanska pobožnost ovdje je bila u izravnom i neprekidnom dijalogu sa antikom, u samom središtu njezine klasične veličine." 

Bizantska bliska veza sa helenizmom je stvorila vrlo drugačiju vrstu kršćanstva nego na Zapadu, gdje je većina papa imala snažnu odbojnost prema svemu grčkom (počevši od Grgura Velikog, 590.-604.), te su u Crkvu usadili užas prema toj poganskoj literaturi. Iako su na Istoku uvijek postojale napetosti između dviju kultura, te su napetosti održavale ravnotežu koja je sprječavala da kršćanstvo potone u ekskluzivističko ludilo, koje je karakteriziralo rimokatolicizam.

Bizantska carska moć uvijek je mogla računati na obilje svjetovnih dužnosnika obučenih u helenističkoj baštini. Jedna od glavnih posljedica je da je politička filozofija, koja je vodila vladajuću elitu bila klasična, a ne biblijska. Nasuprot tome, zapadna "politička teologija" je prvenstveno crpila inspiraciju iz Starog zavjeta. Rimsko kršćanstvo bilo je dvostruka religija: dok je ljudima rečeno da oponašaju Krista i nose svoj križ; vladajuća elita, od vremena Karla Velikog, crpila je inspiraciju iz židovskog Tanaha, smatrajući sebe  pomazanim novim Mojsijem, ili novim Davidom (nikada novim Isusom).

Ideologija križarskih ratova proizašla je izravno iz priča o svetim ratovima Izraela. U istočnom kršćanstvu, ovu je zabludu uvijek držala na distanci protuteža helenističke filozofije i povijesti. Bez ove uravnotežujuće sile, zapadno kršćanstvo palo je pod utjecaj Jahvea u mnogo većoj mjeri nego Istočna Crkva.

Mržnja papinstva prema grčkoj kulturi također duboko odjekuje Starim zavjetom. Uostalom, to je bit antiasimilacijskog mesijanizma koji je oblikovao konačni korpus Starog zavjeta, sa Knjigama Makabejaca kao šlagom na torti.

Duh starozavjetnog hebreizma očitovao se i kroz legalizam koji je prevladavao na Zapadu, vodeći izravno do doktrine čistilišta, inkvizicije i spaljivanja heretika, te mnogih drugih aspekata koji su strani pravoslavlju. John Meyendorff i Aristeides Papadakis su pisali u knjizi "Kršćanski Istok i uspon papinstva" (1994.) - nezamjenjivoj knjizi za bizantske revizioniste - o "preobrazbi papinstva u najsloženiji sud u kršćanstvu. ... Pravne, a ne vjerske funkcije trebale su postaviti obrazac papinskog djelovanja za ostatak središnjeg srednjeg vijeka. Praktički svaki papinski dužnosnik u razdoblju 1100.-1300. trebao je biti odvjetnik." 

Bizantska republikanska monarhija

Bizantski politički život je Kaldellis proučio neviđenom dubinom u djelu "Bizantska republika: Narod i moć u Novom Rimu" (2015.). Ovdje ponovno stavlja kraj stoljećima dezinformacija. "Zamišljeni moderni konstrukt nazvan 'Bizant', identificiran sa teokracijom i apsolutizmom, stao je između nas i živahne političke kulture istočnih Rimljana." Bizant, tvrdi Kaldellis, bio je u biti Republika, u rimskom smislu te riječi. Bila je to basileia (kraljevstvo) u službi politeije (grčkog ekvivalenta res publica), republikanske monarhije u kojoj je narodno odobravanje stvaralo careve, a narodno neodobravanje ih je skidalo i rušilo. U praksi to nije uvijek funkcioniralo, ali je barem bila "duboko ukorijenjena ideologija; tj. to je bio jedini prihvatljiv okvir za legitimizaciju carske moći u Bizantu i temeljno je oblikovao način na koji se ona mogla koristiti." "Nije postojala carska legitimnost bez narodnog pristanka."

Naravno, postojale su dinastije, ali "dinastički zahtjevi nisu bili pravo, već samo jedan od mnogih retoričkih argumenata koje je car (ili potencijalni car) mogao iznijeti." "Baš kao što se narod mogao okupiti u velikom broju kako bi okončao dinastiju (695., 1042., 1185. godine), tako se mogao okupiti i braniti je kada je bila popularna i kada su je doživljavali kao ugroženu." 

Prema Kaldellisu: "Eksplicitna ili temeljna pretpostavka svih narativa, govora, izjava i dokumenata koji se odnose na bazileju" jest da je "car trebao naporno raditi za dobrobit svojih podanika". I tako je, 491. godine, kada je Anastasije I. "izabran" (proglašen) carem na hipodromu, on je izjavio: "Nisam svjestan koliko je velik teret odgovornosti stavljen na mene za zajedničku sigurnost svih. ... Molim Svemogućeg Boga da me nađete kako radim na javnim poslovima jednako naporno kao što ste se nadali kada ste me sada univerzalno izabrali." Godine 511., kada je kontroverza suprotstavila Anastasija patrijarhu Makedoniju, a prijetnja građanskog rata narasla, "Anastasije se pojavio na hipodromu bez krune i ponudio abdiciju, što je smirilo gomilu. Kada su mu ljudi rekli neka vrati krunu, simbolično su mu ponovno dali carsku vlast." 

Izbornu prirodu kraljevstva ne treba miješati sa modernom upotrebom pojedinačnih tajnih glasovanja. "Izbor" je značio kolektivno narodno odobravanje, a to je hipodrom, izravno povezan sa Carskom palačom radi praktičnosti, učinilo srcem Bizantske Republike.

Bizantinci nisu bili pasivni podanici. "Bili su na oprezu za prilike da se umiješaju u politiku Grada i mogli su se mobilizirati u roku od nekoliko sati. Skloni su djelovati kao jedna skupina i rijetko su bili podijeljeni na suprotnim stranama; manjinske skupine rijetko su bile uspješne."  "Bizant je bio republikanska, a ne "ustavna" monarhija. Iako nije bilo redovnih pravnih mehanizama kojima bi narod mogao vršiti vlast, nije bilo niti formalnih sporazuma koji bi mogli zaštititi cara od gnjeva naroda, ili drugih elemenata republike kada su se morali poslužiti izvanpravnim mjerama."

Izražavanje narodne moći često je poprimalo oblik građanskog rata. Bizantske kronike jasno pokazuju da se to smatralo nesretnom, ali legitimnom manifestacijom republikanskog duha. Zato "nijedna država u povijesti nikada nije imala više građanskih ratova koji nisu ništa promijenili u strukturi ili ideologiji političke zajednice. Bizantski građanski ratovi obično su se odnosili samo na osoblje." 

U uvodu u knjigu "Potoci zlata, rijeke krvi" (2017.), Kaldellis je obradio i druge aspekte republikanske tradicije Bizanta, uspoređujući je sa zapadnim feudalizmom istog razdoblja. "Politička hijerarhija Bizanta", napisao je, "bila je aristokracija služenja, a ne krvi, unatoč povremenoj retorici". Vladajuća elita "bila je obilježena visokom fluktuacijom i nije imala nasljedno pravo na dužnost ili titule, niti zakonsku vlast nad osobama i teritorijima osim one koja je dolazila iz dužnosti. Obitelji su postajale moćne tek kada bi uspjele u dvorskoj politici i uspjele zadržati carsku naklonost." 

"Carigrad je bio magnet za najtalentiranije i najpovezanije, ali i najsiromašnije, jer je upravo tamo carska i crkvena filantropija bila najobilnija. Bilo je to mjesto prilika. Osnivač vladajuće Makedonske dinastije, Basileos I. (867.-886.), bio je seljak koji je otišao u Grad da bi pobjegao od siromaštva i manevriranjem se probio do prijestolja." 

Poput konzervatora slika, Kaldellis oživljava izvorne boje Bizanta, koje su potamnile od stoljeća zapadnjačke klevete. Bizant se pokazuje i intenzivno rimskim, ali i duboko relevantnim danas. Runciman je u djelu "Bizantska civilizacija" objasnio: "Činjenica što je Bizantsko Carstvo opstalo tisuću godina gotovo je u potpunosti posljedica vrlina njegovog ustava i uprave. Malo je država bilo organizirano na način koji je bio toliko dobro prilagođen vremenu i tako pažljivo vođeno da bi se spriječilo da vlast ostane u rukama nesposobnih." Bolje se razumije zašto je ruski filozof Konstantin Leontjev "bizantizam" smatrao političkim idealom za Rusiju: ​​autoritarna i personalizirana moć koju podržava Crkva i koja ovisi o podršci naroda. Bizantizam bi mogao biti recept za trajne civilizacijske države.

Koliko su Bizantinci bili rimski?

U knjizi "Romanland: Etnička pripadnost i Carstvo u Bizantu" (2019.), Kaldellis se suočava sa nečim što naziva "rimskim poricanjem", znanstvenom predrasudom protiv Bizantinaca koji su samoproglašavali rimski identitet. "To je izvorni grijeh bizantizma na Zapadu". 

"Rimsko poricanje danas je jedan od stupova bizantskih studija. ... većina stručnjaka u tom području i dalje poriče očito, ponekad revnosno, iznoseći razne izgovore, poricanja i smiješne argumente, gdje tvrde da Bizantinci nisu "stvarno" Rimljani kakvima su se predstavljali. U nekim scenarijima, "rimski" je navodno bio samo prazna etiketa, ostatak prošle carske slave ili okorjeli antikvarizam; ili je bio šuplji komad političke propagande; ili čin obmane koji je iz nekog razloga izvela nekolicina elita; ili besmislena tvrdnja stanovništva koje je zavaravalo samo sebe; ili je bio ekvivalent "pravoslavlju"; ili bilo koja alternativa koja bi mogla izbjeći etničke implikacije sa kojima se suočavamo kroz toliko izvora, žanrova i konteksta, i društvenih i geografskih. ... Moramo se pomiriti sa  činjenicom da su Bizantinci bili ono što su tvrdili da jesu, Rimljani, na načine koji su istovremeno (i sveobuhvatno) bili pravni, etnički i politički. Ta rimskost je veliki tabu, neugodna istina, koja nas je držala u stanju trajne kognitivne disonance. Sada jednostavno ne postoji teorijsko opravdanje za izravno poricanje etničke pripadnosti društva i nametanje neskladne mješavine izmišljenih alternativa koje prate izmišljenu etiketu ("Bizant"), koju smo mu također nametnuli." 

Lišavanje Bizantinaca njihove rimskosti zapadna je tradicija koja se može pratiti do druge polovice 08. stoljeća, kada su se pape okrenule od Carigrada i tražile pokroviteljstvo Franaka.

"U ovom trenutku, izraz Graeci počeo je istiskivati ​​izraz Romani u zapadnim referencama na istočno carstvo. To se pojačalo kada su neki franački kraljevi počeli, iako u početku samo sporadično i nesigurno, prisvajati titulu rimskog cara. Do 09. stoljeća, i pape i zapadni carevi su u svojoj službenoj korespondenciji aktivno dovodili u pitanje pravo istočnog cara da se naziva rimskim carem. ... Stoga su istočnjaci sve više preklasificirani kao Grci, termin koji je u starolatinskoj književnosti prenosio negativne konotacije, sada ponovno aktivirane kao konotacije izdaje, ženstvenosti, pretjerane sofisticiranosti, ljubavi prema luksuzu, verbalnih prijevara i kukavičluka." 

Proces je ilustriran pismom Luja II., praunuka Karla Velikog, Baziliju I., osnivaču Makedonske dinastije: "Grci su prestali biti carevi Rimljana zbog svojih loših mišljenja o vjeri. Također, ne samo da su napustili grad i sjedište carstva [Rim], već su napustili i rimski narod [tj. Rim] i sam jezik [latinski], migrirajući na sve načine u drugi grad, sjedište, narod i jezik [grčki]." Prema Kaldellisovoj parafrazi, Luj također "tvrdi da ima veće pravo na titulu jer mu ju je dodijelio papa, dok su na istoku takozvane careve ponekad hvalili senat, narod i vojske. Iznoseći ovaj argument, Luj je pokazao koliko je bio odvojen od drevne rimske tradicije. U tom konkretnom aspektu, istočna praksa pridržavala se autentičnih rimskih pojmova aklamacije, dok zapadna praksa nije." 

Rezultirajuća zapadna slika Bizanta "je bila paket iskrivljavanja i strateških nesporazuma, koji su Bizant lišili njegovog prava na Rim i na kraju opravdali njegovo osvajanje, iskorištavanje i (neuspješne) pokušaje preobraćenja od strane zapadnih sila. Ova se slika nastavila bez prekida sve do 19. stoljeća, kada je nastalo područje bizantskih studija, iako se u međuvremenu opet razvilo." 

Najzanimljiviji dio Kaldellisove teze jest da su Bizantinci zamišljali svoju "rimskost" ne samo kao političku i kulturnu, već i kao etničku. "Rimljani Bizanta sebe su vidjeli kao etničku skupinu ili naciju, definirano na isti način na koji etničke skupine i nacije shvaćaju moderni znanstvenici i sociolozi: imali su svoj etnonim, jezik, običaje, zakone i institucije, domovinu i osjećaj (čak i ako zamišljen) da su povezani srodstvom i taksonomski različiti od drugih etničkih skupina." Sami su se nazivali Romaioi, svoju zemlju Romania, i svoj jezik Romaika. "Većim dijelom svoje povijesti Bizantinci nisu mislili da ih njihov jezik čini Grcima; naprotiv, njihova etnička pripadnost kao Rimljana učinila je njihov jezik 'rimskim' ili romaiskim." 

Nakon što je utvrdio da su se "Rimljani Bizanta smatrali etničkom skupinom ili nacijom", Kaldellis pita: "Jesu li bizantski Rimljani vjerovali da su i oni kolektivno potomci drevnih Rimljana?" Pretpostavlja da jesu, iako ne može citirati nijednu izjavu u tom smislu. To je jednostavno, kaže, "pretpostavljeno u mnogim diskurzivnim praksama". No, budući da bizantski Rimljani ne mogu potjecati od talijanskih Rimljana u strogo genetskom smislu, Kaldellis se nalazi pred drugom enigmom:

"Uostalom, bilo je vrijeme kada središnje regije Romanije nisu imale Rimljane. Kako je došlo do toga da su se popunile Rimljanima? Vrijedi imati na umu da je ovo važno pitanje u antičkoj povijesti na koje još nije zadovoljavajuće odgovoreno. Uvjerljivi termini za to uključuju romanizaciju, rimsku etnogenezu ili romanogenezu, naime proces kojim su ljudi koji su prije imali druge etničke, nacionalne, pravne, političke i kulturne identitete, postali Rimljani u tim kategorijama i dopustili da prethodne identifikacije nestanu. Razumije se da se to dogodilo tijekom Rimskog Carstva, iako još nije u potpunosti teoretizirano ili istraženo, posebno za grčki Istok." 

Kaldellis ne može riješiti tu misteriju. To je zato što je nerješiva ​​unutar dominantne "rimske" paradigme, što Kaldellis ne dovodi u pitanje. Definitivno je dokazao da su se Bizantinci smatrali etničkim Rimljanima, ali je krivo shvatio što mu izvori govore o značenju "Rimljanina".

Bizantski revizionizam treće vrste

Između osam "snimki" koje Kaldellis pruža da bi "istakao etničke aspekte rimskosti u Bizantu", nijedna od njih ne ukazuje na to da su Bizantinci mislili da potječu od talijanskih ili zapadnih imigranata. Dvije od njih ukazuju na to da su njihovi "rimski preci" došli sa  Balkana, a jedna da su došli iz zapadne Anatonije. Prvi, preuzet iz Čuda svetog Dimitrija Solunskog, govori o ljudima zarobljenim na Balkanu i preseljenim u Panoniju, koji su zadržali "predačke tradicije Rimljana i impuls svog genosa". Drugi govori o stanovništvu Melnika, koje 1246. godine tvrdi da "svi potječemo iz Filipopolisa [grčkog grada zapadno od Carigrada] i da smo čisti Rimljani kada je u pitanju naš genos". Treći je komentar iz 12. stoljeća o nekim ljudima iz Herakleje, grčkog grada na Crnom moru, istočno od Carigrada, koje je Bazilij I. (867.-886.) preselio u Kalipolis (Galipolje) u južnoj Italiji: "To objašnjava zašto taj grad još uvijek koristi rimske običaje i odjeću, kao i  potpuno rimski društveni poredak, sve do danas." Ovdje imamo ljude koji žive u Italiji i nazivaju se Rimljanima, jer su bili imigranti iz Male Azije, i ti ljudi vjerojatno smatraju svoje talijanske susjede ne-Rimljanima. Četvrti primjer može se naći u Kaldellisovom djelu "Helenizam u Bizantu", gdje piše: "Kako bi napao svog teološkog protivnika Grgura Ciparskog u 1280-ima, Ioannes Bekkos je tvrdio da je, iako je on sam 'rođen i odrastao među Rimljanima i od Rimljana', Grgur 'rođen je i odrastao među Talijanima, i ne samo to, on samo utječe na našu odjeću i govor'." Ovdje Bizantinac potvrđuje da je pravi Rimljanin, dok Talijani nisu. Zapravo, Bizantinci su Talijane uvijek nazivali Latinima.

Dakle, bizantski izvori ukazuju: kada su Bizantinci govorili o svojim rimskim precima, mislili na narod koji je živio u onome što su nazivali "Romania", području koje se protezalo zapadno od Crnog mora, od drevne Dacije do Balkana, te je vjerojatno uključivalo i  zapadnu Anatoliju. Italija nije bila dijelom ove "Romanije", barem dok nije postala bizantska kolonija. Kaldellis u svojim izvorima čita suprotno od onoga što kažu, jer pretpostavlja kako "Rimski" etimološki znači "iz Rima, Italija". Ali, je li ta pretpostavka točna?

Sve su veće sumnje u pouzdanost Euzebija iz Cezareje, koji je napisao priču o Konstantinovom translatio imperii iz Rima u Carigrad, a sam Kaldellis se žali kako "gotovo svaki znanstvenik, koji želi ilustrirati što su Bizantinci mislili o politici ili caru, navodi neke citate iz Euzebija." Treba primijetiti da su, čak i prema latinskim izvorima, Rimom vladali orijentalni carevi, barem od dinastije Severa (193.-235.), ako ne i od dinastije Flavijaca (69.-96.). Konstantin, Flavijevac, bio je rodom sa Balkana i nikada prije nije kročio u Rim nego kada ga je osvojio od Maksencija. Njegov prethodnik, Dioklecijan, također je bio sa Balkana, kao i mnogi njegovi nasljednici, uključujući dinastiju Justinijana.

Nedostatak zapisa o tome da su bizantski Rimljani mislili da su im preci došli sa Zapada, mora se usporediti sa jasnom tradicijom među talijanskim Rimljanima da su im preci došli sa Istoka. Oslanjajući se na ranije legende, Vergilije je u svojoj "Eneidi" ispričao kako je Rim osnovao Eneja iz Troje, u blizini Bospora. "Sam Rim bio je helenskog podrijetla", napisao je povjesničar Strabon iz 01. stoljeća prije Krista u svojoj "Geografiji". Čak i imena Rema i Romula, u alternativnoj legendi Tita Livija, ukazuju na grčko podrijetlo: Romos, latinizirano kao Romus, bila je grčka riječ za "jak". Rimski povjesničar Herodijan (oko 170.-240.) napisao je: kada su Rimljani poslali izaslanstvo u Frigiju tražeći kip božice Kibele, "lako ga dobili podsjećajući Frižane na njihovo srodstvo i podsjećajući ih da je Frigijac Eneja bio predak Rimljana." 

Svi znaju da su Rimljani većinu svoje kulture, uključujući i svoje bogove, posudili od Grka. Ali, nitko ne može objasniti zašto Rimljani nisu imali bogove i gotovo nikakav vlastiti mit. Kulturni Rimljani, poput Marka Aurelija i Hadriana (nadimka Graeculus), govorili su i pisali grčki.

Dionizije iz Halikarnasa (01. stoljeće pr. Kr.) izjavio je u svojim "Rimskim starinama" kako je "Rim grčki grad". Također je tvrdio da "jezik kojim govore Rimljani" potječe od eolskog grčkog. Ovu lingvističku teoriju, nazvanu "eolizam", preuzeo je Janus Lascaris, jedan od najistaknutijih grčkih znanstvenika talijanske renesanse. Na predavanju, održanom na Firentinskom sveučilištu 1493. godine, Lascaris je tvrdio da je "latinski narod" ("genus Latinum") starogrčkog podrijetla (zbog čega su oponašali Grke u svakom području svog javnog i privatnog života) i da je "latinski jezik grčki". Ovu teoriju je, u 19. stoljeću, zamijenila protoindoeuropska hipoteza, koja latinski i grčki jezik povezuje sa zajedničkim pretkom. www.academia.edu/41405002/Janus_Lascaris_Florentine_Oration_and_the_Reception_of_Ancient_Aeolism

No, treba reći da podrijetlo latinskog jezika ostaje velika misterija. Romanski jezik koji najviše sliči latinskom jest rumunjski, a neki rumunjski znanstvenici prilično uvjerljivo tvrde da latinski zapravo potječe iz njihovog dijela svijeta, ranije poznatog kao Dacija. Ova teorija svakako ima više smisla od tvrdnje iz školskih knjiga da su stanovnici Dakije usvojili vulgarni latinski od rimskih legija, koje su bile stacionirane na donjem dijelu njihovog teritorija od 106. do 271. godine, kao i da su potpuno zaboravili svoj izvorni jezik, do te mjere da od njega nije ostao nikakav trag. Nakon toga su se toliko vezali za svoj vulgarni latinski (rumunjski) i nijedan kasniji osvajač (Nijemci, Huni ili Slaveni) nije im mogao nametnuti vlastiti jezik.