1. Koliko je lažna rimska antika?

Ovo je prvi od serije od tri članka koji osporavaju konvencionalni povijesni okvir mediteranskog svijeta, od Rimskog Carstva do križarskih ratova. To je kolektivni doprinos staroj raspravi koja je posljednjih desetljeća dobila novi zamah na rubu akademskog svijeta, uglavnom u Njemačkoj, Rusiji i Francuskoj. Usput će se postaviti neke radne hipoteze, a završni članak predložiti će globalno rješenje u obliku promjene paradigme temeljene na čvrstim arheološkim dokazima.

Tacit i Bracciolini

Jedan od naših najdetaljnijih povijesnih izvora o carskom Rimu je Kornelije Tacit (56.-120.), čija glavna djela, "Anali i Povijesti", obuhvaćaju povijest Rimskog Carstva od Augustove smrti 14. godine do Domicijanove smrti 96. godine.

Evo kako je francuski znanstvenik Polydor Hochart, 1890. godine, predstavio rezultat svog istraživanja o "autentičnosti Tacitovih Anala i Povijesti", nadograđujući se na djelo Johna Wilsona Rossa objavljeno 12 godina ranije, naslova "Tacit i Bracciolini: Anali krivotvoreni u XV. stoljeću" (1878.):

"Početkom 15. stoljeća znanstvenici nisu imali na raspolaganju nijedan dio Tacitovih djela; pretpostavljalo se da su izgubljena. Oko 1429. godine, Poggio Bracciolini i Niccoli iz Firence, iznijeli su na vidjelo rukopis koji je sadržavao posljednjih šest knjiga "Anala" i prvih pet knjiga "Povijesti". Upravo je taj arhetipski rukopis poslužio za izradu primjeraka koji su bili u optjecaju do upotrebe tiska. Sada, kada netko želi znati gdje i kako je došao u njihov posjed, iznenađen je kada otkrije da su dali neprihvatljiva objašnjenja o toj temi, da ili nisu htjeli ili nisu mogli reći istinu. Oko 80 godina kasnije, papi Lavu X. dan je svezak koji sadrži prvih pet knjiga "Anala". Njegovo podrijetlo također je obavijeno tamom. / Zašto te misterije? Kakvo povjerenje zaslužuju oni koji su izložili te dokumente? Kakva jamstva imamo za njihovu autentičnost? / Razmatrajući ova pitanja, prvo ćemo vidjeti da se Poggio i Niccoli nisu odlikovali poštenjem i odanošću, te da je potraga za drevnim rukopisima za njih bila industrija, sredstvo za stjecanje novca. / Također ćemo primijetiti da je Poggio bio jedan od najučenijih ljudi svog vremena, da je bio i vješt kaligraf, te da je čak imao plaćene pisare koje je obučio da pišu na pergamentu na izvanredan način, lombardijskim i karolinskim znakovima. Svezci koji su izlazili iz njegovih ruku mogli su tako savršeno oponašati drevne rukopise, kako sam kaže. / Također ćemo moći vidjeti elemente od kojih su sastavljeni "Anali" i "Povijest". Konačno, tražeći tko je mogao biti autor ove književne prevare, biti ćemo navedeni na pomisao da je, najvjerojatnije, pseudo-Tacitus nitko drugi nego sam Poggio Bracciolini."

Hochartovo dokazivanje odvija se u dvije faze. Prvo, prati podrijetlo rukopisa koji su otkrili Poggio i Niccoli, koristeći Poggiovu korespondenciju kao dokaz obmane. Zatim se Hochart bavi pojavom drugog rukopisa, dvije godine nakon što je papa Lav X. (Medici) obećao veliku nagradu u zlatu svakome tko mu može dostaviti nepoznate rukopise starih Grka ili Rimljana. Lav je nagradio svog nepoznatog davatelja sa 500 zlatnih kruna, što je u to vrijeme bilo bogatstvo, i odmah naredio tiskanje dragocjenog rukopisa. Hochart zaključuje da je rukopis Lavu X. neizravno dostavio Jean-François Bracciolini, sin i jedini nasljednik Poggiove privatne knjižnice i dokumenata, koji je u to vrijeme bio tajnik Lava X. i koji je koristio anonimnog posrednika kako bi izbjegao sumnju.

Oba rukopisa sada se čuvaju u Firenci, pa se njihova starost može znanstveno utvrditi, zar ne? To je upitno, ali istina je, u svakom slučaju, da se njihova starost jednostavno pretpostavlja. Za ostala Tacitova djela, poput "Germanie" i "De Agricola", nemamo čak niti  srednjovjekovne rukopise. David Schaps nam kaže da je "Germania" bila ignorirana tijekom cijelog srednjeg vijeka, ali je preživjela u jednom rukopisu koji je pronađen u opatiji Hersfeld 1425. godine, donesen u Italiju i pregledan od strane Enea Silvija Piccolomini, kasnije pape Pija II., kao i Bracciolinija, a zatim je nestao iz vida. (www.jstor.org.)

Poggio Bracciolini (1380.-1459.) zaslužan je za "ponovno otkrivanje i oporavak velikog broja klasičnih latinskih rukopisa, uglavnom propadajućih i zaboravljenih u njemačkim, švicarskim i francuskim samostanskim knjižnicama" (Wikipedia). Hochart vjeruje da Tacitove knjige nisu njegove jedine krivotvorine. Pod sumnjom su i druga djela Cicerona, Lukrecija, Vitruvija i Kvintilijana, spomenimo samo neke. Npr. jedino poznato Lukrecijevo djelo, "De rerum natura", "praktički je nestalo tijekom srednjeg vijeka, ali ga je 1417. godine, u samostanu u Njemačkoj, ponovno otkrio Poggio Bracciolini" (Wikipedia). Isto tako i jedino sačuvano Kvintilijanovo djelo, udžbenik retorike u 12 svezaka pod nazivom "Institutio Oratoria", čije otkriće Poggio prepričava u pismu:

"Tamo, usred ogromne količine knjiga koje bi bilo predugo opisivati, pronašli smo Kvintilijana još uvijek zdravog i sigurnog, iako prljavog od plijesni i prašine. Jer te knjige nisu bile u knjižnici, kako je i priličilo njihovoj vrijednosti, već u nekoj vrsti prljave i mračne tamnice na dnu jedne od kula, gdje ne bi bili zatvoreni niti ljudi osuđeni za smrtni prijestup." 

Pod uvjetom da je Hochart u pravu, postavlja se pitanje: Je li Poggio bio iznimka koja potvrđuje pravilo poštenja među humanistima kojima čovječanstvo duguje "ponovno otkrivanje" velikih klasika? Teško, kao što ćemo vidjeti. Čak je i veliki Erazmo (1465.-1536.) podlegao iskušenju krivotvorenja rasprave, pod imenom svetog Ciprijana ("De duplici martyrio ad Fortunatum"), koju je, kako je tvrdio, slučajno pronašao u drevnoj knjižnici. Erazmo je upotrijebio ovu strategiju da bi izrazio svoju kritiku katoličke zbrke između vrline i patnje. U ovom slučaju, heterodoksija je odala krivotvoritelja. Ali, koliko je krivotvorina ostalo neotkriveno zbog nedostatka originalnosti? Giles Constable piše u djelu "Krivotvorenje i plagijat u srednjem vijeku": "Tajna uspješnih krivotvoritelja i plagijatorâ jest u tome da prevaru toliko usklade sa željama i standardima svog vremena da se ne otkrije, pa čak niti ne posumnja, u vrijeme stvaranja." Drugim riječima: "Krivotvorine i plagijati ... slijede modu, a ne stvaraju je, i bez paradoksa se mogu smatrati među najautentičnijim proizvodima svog vremena." (www.degruyter.com/abstract/j/afd.1983.29.issue-jg/afd.1983.29.jg.1/afd.1983.29.jg.1.xml)

Ovdje se usredotočujemo na književne krivotvorine, ali postojale su i druge vrste. Sam Michelangelo započeo je vlastitu karijeru krivotvorenjem antičkih kipova, uključujući i onaj poznat kao "Usnuli Kupidon" (sada izgubljen), dok je bio zaposlen kod obitelji Medici u Firenci. Koristio je kiselu zemlju kako bi kip izgledao antikno. Preko trgovca je prodan kardinalu Riariju iz San Giorgia, koji je na kraju otkrio prijevaru i zatražio povrat novca, ali nije podigao nikakve optužbe protiv umjetnika. Osim ove prepoznate krivotvorine, Lynn Catterson snažno je tvrdila da je skulpturalna grupa "Laokoon i njegovi sinovi", koja datira iz oko 40. godine prije Krista i navodno je otkrivena 1506. godine u vinogradu u Rimu i koju je odmah stekao papa Julije II. - još jedna Michelangelova krivotvorina (www.jstor.org).

Kada se o tome ozbiljno razmisli, može se pronaći nekoliko razloga za sumnju da su takva remek-djela bila moguća ikada prije renesanse, a jedan od njih ima veze sa napretkom u ljudskoj anatomiji. Mnoga druga antička djela postavljaju slična pitanja. Npr.  usporedba brončanog konjaničkog kipa Marka Aurelija (za koji se prije smatralo da je Konstantin) sa, recimo, kipom Luja XIV., tjera na razmišljanje: Kako to da se ništa približno ne približava ovoj razini postignuća ne može pronaći između 05. i 15. stoljeća? Možemo li uopće biti sigurni da je Marko Aurelije povijesna osoba? "Glavni izvori koji prikazuju život i vladavinu Marka su neujednačeni i često nepouzdani" (Wikipedia), a najvažniji je vrlo sumnjiva "Historia Augusta" (više o tome kasnije).

Unosno tržište književnih krivotvorina

"Književne krivotvorine u ranoj modernoj Europi, 1450.-1800." je bila tema konferencije iz 2012. godine, čiji je zbornik radova objavljen 2018. godine, od strane John Hopkins University Press (koji je objavio i katalog od 440 stranica, "Bibliotheca Fictiva: Zbirka knjiga i rukopisa koji se odnose na književne krivotvorine, 400. pr. Kr. - 2000. n. E."). Jedan krivotvoritelj o kojem se raspravlja u toj knjizi je Annius iz Viterba (1432.-1502.), koji je sastavio zbirku od 11 tekstova, pripisanih Kaldejcu, Egipćaninu, Perzijancu, nekolicini starih Grka i Rimljana, tvrdeći da je njegov rodni grad Viterbo bio važno središte kulture tijekom etruščanskog razdoblja. Annius je svoje tekstove pripisao prepoznatljivim drevnim autorima čija su autentična djela prikladno propala i nastavio je stvarati opsežne komentare o vlastitim krivotvorinama.

Ovaj slučaj ilustrira kombinaciju političkih i trgovačkih motiva u mnogim književnim krivotvorinama. Pisanje povijesti jest politički čin i u 15. stoljeću je igralo ključnu ulogu u natjecanju za prestiž između talijanskih gradova. Tacitovu povijest Rima iznio je Bracciolini, 30  godina nakon što je firentinski kancelar Leonardo Bruni (1369.-1444.) napisao svoju "Povijest firentinskog naroda" ("Historiae Florentini populi") u 12 svezaka (plagiranjem bizantskih kronika). Politička vrijednost pretvorena je u ekonomsku vrijednost, a tržište za antička djela doseglo je astronomske cijene: kaže se da je prodajom samo jedne kopije rukopisa Tita Livija, Bracciolini kupio  vilu u Firenci. Tijekom renesanse, "nabava klasičnih artefakata jednostavno je postala novi hir, novi način prikazivanja moći i statusa. Umjesto skupljanja kostiju i dijelova tijela svetaca, gradovi i bogati vladari sada su skupljali fragmente antičkog svijeta. I baš kao i kod trgovine relikvijama, potražnja je daleko nadmašivala ponudu"

(web stranice "Muzeja prevara" u San Diegu: https://hoaxes.org/archive/permalink/renaissance_forgeries).

U glavnom toku klasičnih studija se pretpostavlja da su drevni tekstovi autentični ako se ne dokaže da su krivotvoreni. Ciceronov "De Consolatione" sada se univerzalno smatra djelom Carola Sigonija (1520.-1584.), talijanskog humanista rođenog u Modeni, samo zato što imamo pismo samog Sigonija gdje priznaje krivotvorenje. Ali, bez takvog priznanja ili nekog očiglednog anakronizma, povjesničari i klasični znanstvenici jednostavno će ignorirati mogućnost prevare. Nikada, npr. ne bi posumnjali da je Francesco Petrarca, poznat kao Petrarca (1304.-1374.), lažirao svoje otkriće Ciceronovih pisama, iako je on nastavio objavljivati ​​i svoja pisma u savršenom Ciceronovom stilu. Jerry Brotton nije ironičan, kada u knjizi "The Renaissance Bazaar", piše: "Ciceron je bio ključan za Petrarcu i kasniji razvoj humanizma, jer je ponudio novi način razmišljanja o tome kako kulturna osoba ujedinjuje filozofsku i kontemplativnu stranu života sa njegovom aktivnijom i javnom dimenzijom. […] To je bio nacrt za Petrarkin humanizam." 

Srednjovjekovni rukopisi koje je pronašao Petrarca odavno su izgubljeni, pa kakve dokaze imamo o njihovoj autentičnosti, osim Petrarkinog ugleda? Zamislite da povjesničari ozbiljno dovedu u pitanje autentičnost nekih od naših najcjenjenijih klasičnih blaga. Koliko bi ih prošlo test? Ako je Hochart u pravu, i ako se Tacit ukloni sa popisa pouzdanih izvora, cijela povijesna građevina Rimskog Carstva pati od velikog strukturnog neuspjeha. Ali, što ako se i drugi stupovi antičke historiografije uruše pod sličnom provjerom? Što je sa Titom Livijem, autorom monumentalne povijesti Rima u 142 opširna sveska, stoljeće ranije od Tacita, počevši od osnivanja Rima 753. godine prije Krista do vladavine Augusta? Priznaje se, od kritičke analize Louisa de Beauforta (1738.), kako je prvih pet stoljeća Livijeve povijesti mreža fikcije. (www.mediterranee-antique.fr/Fichiers_PdF/ABC/Beaufort/Dissertation.pdf). Ali, možemo li vjerovati ostatku? Također je Petrarka, obavještava nas Brotton, "počeo sastavljati tekstove, poput Livijeve "Povijesti Rima", sređivati ​​različite fragmente rukopisa, ispravljati greške u jeziku i oponašati njegov stil pisanjem lingvistički tečnijeg i retorički uvjerljivijeg oblika latinskog." Nijedan od rukopisa koje je Petrarka koristio više nije dostupan.

Što je s Augustovom Poviješću ("Historia Augusta"), rimskom kronikom kojoj je Edward Gibbon u potpunosti vjerovao za pisanje svog "Pada i propasti Rimskog Carstva"? Od tada je razotkrivena kao djelo varalice, koji je prikrio svoju prevaru izmišljajući izvore od nule. Međutim, iz nekog nejasnog razloga pretpostavlja se da je krivotvoritelj živio u 05. stoljeću, što bi onda nekako trebalo učiniti njegovu krivotvorinu vrijednom truda? U stvarnosti, neke od njezinih priča zvuče kao kriptična satira renesansnih običaja, druge poput kršćanske klevete predkršćanske religije. Koliko je vjerojatno, npr. da je junak Antinoj, štovan diljem Sredozemnog bazena kao Ozirisov avatar, bio homoseksualni ljubavnik (eromenos) Hadrijana, kako je to ispričano u Augustovoj povijesti? Takva pitanja profesionalni povjesničari jednostavno ignoriraju. Ali, pitanja iskaču u lice svakom laiku koji nije impresioniran znanstvenim konsenzusom. Npr. samo čitanje sažetka Svetonijevih "Života dvanaest Cezara" na Wikipedijinoj stranici trebalo bi biti dovoljno da izazove vrlo snažne sumnje, ne samo u prevaru, već i na ismijavanje, jer se ovdje očito bavimo biografijama velike maštovitosti, ali bez ikakve povijesne vrijednosti.

Pod sumnjom su i djela fikcije. Potpunu verziju "Satirikona", navodno napisanog pod Neronom, dugujemo rukopisu koji je Poggio Bracciolini otkrio u Kölnu. Apulejev roman, "Zlatni magarac", također je pronašao Poggio u istom rukopisu kao i fragmente Tacitovih "Anala" i "Povijesti". "Satirikon" je bio nepoznat prije 13. stoljeća, a njegov središnji dio, priča o Kupidonu i Psihi, čini se da potječe iz arhaičnije verzije pronađene u "Roman de Partonope de Blois" iz 12. stoljeća.

Može se postaviti pitanje: Zašto bi se Rimljani trudili pisati i prepisivati ​​takva djela na sveske papirusa? Ali, važnije pitanje je: Zašto bi ih srednjovjekovni redovnici prepisivali i čuvali na skupim pergamentima? Ovo pitanje odnosi se na sve poganske autore, jer nitko od njih nije dosegao renesansu u rukopisima navodno starijim od 09. stoljeća. "Jesu li redovnici, iz čistog znanstvenog interesa, imali dužnost sačuvati za potomstvo, za veću slavu poganstva, remek-djela antike?" pita Hochart.

I ne samo remek-djela, već i hrpe pisama! U ranim godinama 16. stoljeća, veronski fra Giovanni Giocondo otkrio je svezak od 121 pisma razmijenjenih između Plinija Mlađeg (prijatelja Tacita) i cara Trajana, oko 112. godine. Ova "knjiga", piše latinistički znanstvenik Jacques Heurgon, "nestala je tijekom cijelog srednjeg vijeka i moglo bi se vjerovati da je definitivno izgubljena, kada se iznenada pojavila, u prvim godinama 16. stoljeća, u jednom rukopisu koji je, nakon što je djelomično, a zatim potpuno kopiran, ponovno izgubljen." Takva nesluteća prezentacija ilustrira slijepo povjerenje klasičnih znanstvenika u njihove latinske izvore, nepoznate u srednjem vijeku, a magično se pojavljuju niotkuda u renesansi.

Najčudnije je, primjećuje Hochart, da su kršćanski redovnici navodno prepisali tisuće poganskih svezaka na skupi pergament, samo da bi ih zatim tretirali kao bezvrijedno smeće:

"Kako bi se objasnilo koliko je djela latinskih autora ostalo nepoznato znanstvenicima prethodnih stoljeća, a otkrili su ih renesansni znanstvenici? Govorilo se da su redovnici uglavnom većinu poganskih spisa, koji su se nalazili u njihovim knjižnicama, spremili na tavane ili u podrume svojih samostana. Stoga su među odbačenim predmetima, ponekad i među smećem, kada im je bilo dopušteno da tamo pretražuju, pronalazači rukopisa, tvrdili su, pronašli remek-djela antike." 

U srednjovjekovnim samostanima, prepisivanje rukopisa bio je komercijalni zanat i usredotočio se isključivo na vjerske knjige, poput psaltira, evanđelja, misala, katekizma i legendi svetaca. Uglavnom su se prepisivali na papirus. Pergament i velum bili su rezervirani za luksuzne knjige, a budući je bio vrlo skup materijal, uobičajena je praksa bila struganje starih svitaka da bi se ponovno upotrijebili. Poganska djela prva su nestala. Zapravo, njihovo uništenje, a ne njihovo očuvanje, smatralo se svetim djelom, što hagiografi obilato ilustriraju u životima svojih svetaca.

Koliko je Julije Cezar stvaran?

Neovisno o Hochartu, a na temelju filoloških razmatranja, Robert Baldauf, profesor na sveučilištu u Baselu, tvrdio je da su mnoga od najpoznatijih drevnih latinskih i grčkih djela kasnosrednjovjekovnog podrijetla ("Historie und Kritik", 1902.). "Naši Rimljani i Grci bili su talijanski humanisti", kaže on. Dali su nam cijeli fantastični svijet antike koji se "ukorijenio u našoj percepciji do te mjere da nikakva pozitivistička kritika ne može natjerati čovječanstvo da posumnja u njegovu istinitost."

Baldauf ističe, npr. njemačke i talijanske utjecaje u Horacijevom latinskom jeziku. Na sličnim osnovama zaključuje da su knjige Julija Cezara, toliko cijenjene zbog svog izvrsnog latinskog jezika, također kasnosrednjovjekovne krivotvorine. Nedavni povjesničari Galije, sada informirani arheologijom, zapravo su zbunjeni Cezarovim "Commentarii de Bello Gallico", što je naš jedini izvor o neuhvatljivom Vercingetorixu. Sve u njemu što ne dolazi iz XXIII. knjige "Posejdonijevih Povijesti" čini se pogrešnim ili nepouzdanim, u smislu geografije, demografije, antropologije i religije. (www.persee.fr).

Velika misterija visi i nad samim navodnim autorom. Uče nas da je "Cezar" bio nadimak nepoznatog značenja i podrijetla, te da je usvojen odmah nakon smrti Julija Cezara kao carska titula. Drugim riječima, traži se od nas da vjerujemo da su se svi carevi nazivali Cezarom u spomen na tog generala i diktatora koji nije bio car, te da je taj izraz stekao takav ugled da su ga kasnije usvojili i ruski "carevi" i njemački "Kaiseri". No, tu etimologiju dugo su osporavali oni (uključujući i Voltairea) koji tvrde da naziv Cezar dolazi od indoeuropskog korijena riječi koji znači "kralj", a koji je dao i perzijskog Hosroa. Ova dva podrijetla ne mogu oba biti istinita, ali drugo se čini dobro utemeljenim.

Cezarovo prezime (gentilice) Iulius ne ublažava našu zbunjenost. Vergilije nam kaže da seže do Cezarovog navodnog pretka Iula ili Iule. Ali, Vergilije nam također kaže (polazeći od Katona Starijeg, oko 168. pr. Kr.) da je to skraćeno ime Jupitera (Jul Pater). I slučajno je to indoeuropska korijenska riječ koja označava sunčevu svjetlost ili dnevno nebo, identična skandinavskom imenu za boga sunca, Yule (Helios za Grke, Haul za Gale, Hel za Nijemce, od čega potječe francuski Noël, Novo Hel). Je li "Julije Cezar" bio "Kralj Sunce"?

Uzmite u obzir, osim svega toga: 1. Rimski carevi tradicionalno su se proglašavani posvojenim sinovima boga sunca Jupitera ili "Nepobijeđenog Sunca" (Sol Invictus); 2. Prvi car, Oktavijan August, navodno je bio posvojeni sin Julija Cezara, kojega je divinizirao pod imenom Iulius Caesar Divus (slavi se 01. siječnja), dok je u njegovu čast preimenovao prvi mjesec ljeta, srpanj. Ako je August posvojeni sin božanskog Sunca i posvojeni sin božanskog Julija, i ako je uz to Julije ili Jul božansko ime Sunca, onda to znači da božanski Julije nije nitko drugi nego božansko Sunce (a tzv. "julijanski" kalendar jednostavno je označio "solarni" kalendar). Julije Cezar je spušten sa neba na zemlju i prenesen iz mitologije u povijest. To je bio uobičajen proces u rimskoj povijesti, prema Georgesu Dumézilu, koji objašnjava zloglasno siromaštvo rimske mitologije činjenicom da je "bila radikalno uništena na razini teologije, ali je procvjetala u obliku povijesti", što znači da je rimska povijest književna fikcija izgrađena na mitskim strukturama.

Misterij koji okružuje Julija Cezara je naravno od velike važnosti, budući na njemu počiva historiografija carskog Rima. Ako je Julije Cezar fikcija, onda je takav i veliki dio carskog Rima. Imajte na umu da se na kovanicama koje se pripisuju njegovom dobu prvi car jednostavno zove August Cezar, što nije ime, već je titula koja bi se mogla primijeniti na bilo kojeg cara.

U ovom trenutku, većina čitatelja će izgubiti strpljenje. Onima čija znatiželja nadilazi njihov skepticizam, sada ćemo tvrditi da je Carski Rim zapravo, velikim dijelom, fiktivna zrcalna slika Carigrada, fantazija koja se počela pojavljivati ​​u 11. stoljeću u kontekstu kulturnog rata koji je papinstvo vodilo protiv Bizantskog Carstva, a učvrstila se u 15. stoljeću, u kontekstu pljačke bizantske kulture koja je poznata kao renesansa. To će, naravno, izazvati mnoge prigovore, od kojih će neki biti obrađeni ovdje, a drugi u daljnjim člancima.

Prvi prigovor: Nije li Carigrad osnovao rimski car, naime Konstantin Veliki? Tako se kaže. Ali, onda, koliko je stvaran ovaj legendarni Konstantin?

Koliko je stvaran Konstantin Veliki?

Ako je Julije Cezar alfa Zapadnog Rimskog Carstva, Konstantin je omega. Jedna velika razlika među njima je priroda naših izvora. Za Konstantinovu biografiju, potpuno smo ovisni o kršćanskim autorima, počevši od Euzebija iz Cezareje, čiji je "Konstantinov život", uključujući priču o carevom preobraćenju na kršćanstvo, mješavina hvalospjeva i hagiografije.

Uobičajeno mišljenje izvedeno od Euzebija: Konstantin je preselio glavni grad svog Carstva iz Rima u Bizant, koji je preimenovao u svoju čast. Ali, ta opća naracija prvog translatio imperii sama je po sebi puna unutarnjih proturječnosti. Prvo, Konstantin zapravo nije preselio svoj glavni grad na Istok, jer je i sam bio sa Istoka. Rođen je u Naissu (danas Niš u Srbiji), u regiji koja se tada zvala Mezija, zapadno od Trakije. Prema standardnoj povijesti: Konstantin nikada nije kročio u Rim prije nego je krenuo na grad i osvojio ga od Maksencija.

Konstantin nije bio samo Rimljanin koji se slučajno rodio u Meziji. Njegov otac, Konstancije, također je došao iz Mezije. I tako je učinio i njegov prethodnik Dioklecijan, koji je rođen u Meziji, tamo je sagradio svoju palaču (Split, danas u Hrvatskoj) i tamo umro. U bizantskim kronikama se Dioklecijan navodi kao "Dux Moesiae" (Wikipedia), što može značiti "kralj Mezije", jer je do ranosrednjeg vijeka "dux" manje-više bio sinonim za "rex". 

Udžbenička povijest nam govori da je, postavši car, Dioklecijan odlučio podijeliti svoju moć sa Maksimijanom kao suvladarom. To je već dovoljno neobično. Ali, umjesto da zadrži povijesno srce carstva za sebe, prepustio ga je svom podređenom i nastanio se na Istoku. Sedam godina kasnije, dodatno je podijelio Carstvo na tetrarhiju: umjesto jednog Augusta Cezara, sada su postojala dva Augusta i dva Cezara. Dioklecijan se povukao u krajnji istočni dio Male Azije, na granici sa Perzijom. Poput Konstantina nakon njega, Dioklecijan nikada nije vladao u Rimu. Posjetio ga je jednom u životu.

To nas dovodi do druge unutarnje kontradikcije paradigme translatio imperii: Konstantin zapravo nije premjestio carsku prijestolnicu iz Rima u Bizant, jer je Rim prestao biti carska prijestolnica 286. godine, a zamijenio ga je Milano. Do vremena Dioklecijana i Konstantina, cijela Italija je zapravo zapala u anarhiju tijekom Krize trećeg stoljeća (235.–284.). Kada je, 402. godine, istočni car Honorije uspostavio red na Poluotoku, prenio je prijestolnicu u Ravennu na jadranskoj obali. Dakle, od 286. godine nadalje, pretpostavlja se da imamo Rimsko Carstvo sa napuštenim Rimom.

Zagonetka se samo zgušnjava kada usporedimo rimsku i bizantsku kulturu. Prema paradigmi translatio imperii, Istočno Rimsko Carstvo nastavak je Zapadnog Rimskog Carstva. Ali, bizantski znanstvenici inzistiraju na velikim razlikama između grčko-govorne bizantske civilizacije i ranije civilizacije Lacija. Bizantinist Anthony Kaldellis napisao je:

"Bizantci nisu bili ratoboran narod. [...] Radije su plaćali svojim neprijateljima da odu ili da se međusobno bore. Slično tome, dvor u srcu njihovog carstva nastojao je kupiti odanost počastima, otmjenim titulama, balama svile i potocima zlata. Politika je bila lukava umjetnost pružanja pravih poticaja za pridobijanje pristaša i održavanje njihove lojalnosti. Novac, svila i titule bili su preferirani instrumenti upravljanja i vanjske politike carstva, više od mačeva i vojski." 

Bizantska civilizacija nije ništa dugovala Rimu. Naslijedila je svu svoju filozofsku, znanstvenu, poetsku, mitološku i umjetničku tradiciju od klasične Grčke. Kulturno je bila bliža Perziji i Egiptu nego Italiji, koju je tretirala kao koloniju. U zoru 02. tisućljeća poslije Krista, gotovo nije imalo sjećanja na svoju navodnu latinsku prošlost, do te mjere da je najpoznatiji bizantski filozof 11. stoljeća, Mihael Psel, zamijenio Cicerona sa Cezarom.

Kako se u ovu perspektivu uklapa udžbenička priča o Konstantinovoj translatio imperii? Ne uklapa se. Zapravo, ova je ideja vrlo problematična. Ne želeći, iz dobrih razloga, prihvatiti zdravo za gotovo kršćansku priču da se Konstantin nastanio u Bizantu samo zato da bi ostavio Rim Papi, povjesničari se muče pronaći razumno objašnjenje za preseljenje i uglavnom se zadovoljavaju ovim: nakon što je stara prijestolnica pala u nepovratnu dekadenciju (uskoro će je Gali opljačkati), Konstantin je odlučio premjestiti srce Carstva bliže njegovim najugroženijim granicama. Ima li to ikakvog smisla? Čak i da ima, koliko je uvjerljivo preseljenje carske prijestolnice preko tisuću milja, sa senatorima, birokratima i vojskama, što bi rezultiralo metamorfozom Rimskog carstva u drugo Rimsko carstvo sa potpuno drugačijom političkom strukturom, jezikom, kulturom i religijom?

Jedan od glavnih izvora ovog apsurdnog koncepta jest lažna Konstantinova donacija. Iako se priznaje da su ovaj dokument krivotvorili srednjovjekovni pape da bi opravdali svoje pravo na Rim; njegova osnovna premisa, tj. preseljenje carske prijestolnice na Istok, nije dovedena u pitanje. Smatramo da je Konstantinov translatio imperii zapravo bio mitološki pokrov za vrlo stvarni suprotni pokret translatio studii, preseljenja bizantske kulture na Zapad koji je započeo prije križarskih ratova i evoluirao u sustavnu pljačku nakon njih. Kasnosrednjovjekovna rimska kultura racionalizirala je i prikrivala svoje manje časno bizantsko podrijetlo suprotnim mitom o rimskom podrijetlu Carigrada.

To će postati jasnije u sljedećem članku, ali evo jednog primjera nepremostive kontradikcije prihvaćenoj povezanosti između Istočnog Rimskog Carstva i Zapadnog Rimskog Carstva. Jedna od najosnovnijih i najdragocjenijih ostavština Rimljana našoj zapadnoj civilizaciji jest njihova tradicija građanskog prava. Rimsko pravo je još uvijek temelj našeg pravnog sustava. Kako je onda rimsko pravo uvezeno u Italiju iz Bizanta krajem 11. stoljeća? Stručnjaci, poput Harolda Bermana ili Alda Schiavonea, nepokolebljivo tvrde da je znanje o rimskom pravu potpuno nestalo tijekom 700 godina u zapadnoj Europi, sve dok bolonjski znanstvenici, oko 1080. godine, nisu otkrili bizantsku kopiju njihove kompilacije Justinijana ("Digesta"). Ovo "700 godina dugo pomračenje" rimskog prava na Zapadu neosporan je, ali gotovo neshvatljiv fenomen.

Tko su bili prvi "Rimljani"

Jedan očit prigovor ideji da je odnos između Rima i Carigrada obrnut jest da su se Bizantinci nazivali Rimljanima (Romaioi) i vjerovali da žive u Romania. Perzijanci, Arapi i Turci nazivali su ih Roumis. Čak su se i Grci sa Helenskog poluotoka nazivali Romaioi u kasnoj antici, unatoč svom preziru prema Latinima. To se uzima kao dokaz da su se Bizantinci smatrali nasljednicima Zapadnog Rimskog Carstva, osnovanog u Rimu, Italija. Ali, nije baš tako. Čudno je da mitografija i etimologija sugeriraju da se, baš kao i ime "Cezar", ime "Rim" prenosilo sa Istoka na Zapad, a ne obrnuto. Romos, latinizirano u Romus ili Remus, grčka je riječ koja znači "jak". Talijanski Rimljani bili su Etruščani iz Lidije u Maloj Aziji. Bili su dobro svjesni svog istočnog podrijetla, a uspomena na to sačuvana je u njihovim legendama. Prema predaji, koju je Vergilije razradio u svom epu "Eneida", Rim je osnovao Eneja iz Troje, u neposrednoj blizini Bospora. Prema drugoj verziji: Rim je osnovao Rom, sin Odiseja i Kirke. Povjesničar Strabon, za kojeg se pretpostavlja da je živio u 01. stoljeću prije Krista (ali je citiran tek u 05. stoljeću nakon Krista), izvještava da "druga starija predaja Rim čini arkadskom kolonijom" i inzistira na tome da je "sam Rim bio helenskog podrijetla" ("Geographia" V, 3). Denis iz Halikarnasa u "Rimskim starinama" izjavljuje: "Rim je grčki grad". Njegova teza sažeta je silogizmom: "Rimljani potječu od Trojanaca. Ali, Trojanci su grčkog podrijetla. Dakle, Rimljani su grčkog podrijetla."

Poznata legenda o Romulu i Remu, koju je ispričao Tit Livije (I, 3), općenito se smatra kasnijeg podrijetla. Vrlo je moguće da je to izum kasnog srednjeg vijeka. Anatolij Fomenko, o kojem ćemo kasnije više reći, vjeruje da je njezina središnja tema, istovremeno osnivanje dvaju gradova, jednog od strane Romula na Palatinskom brdu, a drugog od strane Rema na Aventinu, kao mitski odraz borbe za prevlast između dvaju Rima. Kao što ćemo vidjeti, ubojstvo Rema od strane Romula prikladna je alegorija događaja koji su se odvijali tijekom četvrtog križarskog rata. Zanimljivo je što ta legenda evocira povijest braće Valensa i Valentinijana, za koje se kaže da su vladali Carigradom, odnosno Rimom od 364. do 378. godine. Njihova priča poznata je od Amijana Marcelina, grčkog autora, ali na latinskom. Slučajno ispada kako je "valens" latinski ekvivalent za grčki "romos".

Ovaj članak započeli smo sugestijom da je velik dio povijesti Zapadnog Rimskog Carstva renesansni izum. No, kako napredujemo u našem istraživanju, pojaviti će se još jedna komplementarna hipoteza: veliki dio povijesti Zapadnog Rimskog Carstva posuđen je iz povijesti Istočnog Rimskog Carstva, bilo namjernim plagiranjem ili zbrkom koja proizlazi iz činjenice da su Bizantinci sebe nazivali Rimljanima, a svoj grad Rimom. Proces se može zaključiti iz nekih očitih duplikata. Evo jednog primjera, preuzetog od latinskog povjesničara Jordanesa, čije je djelo "Podrijetlo i djela Gota" poznato puno anakronizama: 441. godine je Atila prešao Dunav, napao Balkan i prijetio Carigradu. No, nije mogao zauzeti grad, te se povukao sa ogromnim plijenom. Deset godina kasnije, isti taj Atila je prešao Alpe, napao Italiju i prijetio Rimu, ali nije mogao zauzeti grad, te se povukao sa ogromnim plijenom.

Misteriozno podrijetlo latinskog jezika

Još jedan prigovor protiv propitivanja postojanja Zapadnog Rimskog Carstva jest širenje latinskog jezika diljem Mediterana i šire. Priznaje se kako je latinski, jezik koji se izvorno govorio u Laciju, podrijetlom francuskog, talijanskog, okcitanskog, katalonskog, španjolskog i portugalskog, nazvanih "zapadni romanski jezici". Međutim, amaterski povjesničar i lingvist, M. J. Harper, daje sljedeću primjedbu:

"Lingvistički dokazi odražavaju geografiju sa velikom preciznošću: portugalski više nalikuje španjolskom nego bilo kojem drugom jeziku; francuski više nalikuje okcitanskom nego bilo kojem drugom; okcitanski nalikuje katalonskom, katalonski nalikuje španjolskom, itd. Dakle, koji je bio prajezik? Ne mogu reći; mogao bi biti bilo koji od njih. Ili bi to mogao biti jezik koji je odavno nestao. Ali, izvorni jezik nije mogao biti latinski. Svi romanski jezici, čak i portugalski i talijanski, više nalikuju jedni drugima nego što bilo koji od njih nalikuje latinskom, i to sa velikom razlikom." 

Iz tog razloga, lingvisti pretpostavljaju da "romanski jezici" ne potječu izravno iz latinskog, već iz vulgarnog latinskog, što bi bio popularni i kolokvijali sociolekt latinskog, kojim su govorili vojnici, doseljenici i trgovci Rimskog Carstva. Kakav je bio taj vulgarni latinski, ili protoromanski? Nitko ne zna.

Zapravo, jezik koji najviše sliči latinskom jest rumunjski, koji, iako podijeljen u nekoliko dijalekata, sam po sebi predstavlja jedinog člana istočne grane romanskih jezika. To je jedini romanski jezik koji je zadržao arhaične osobine latinskog, poput padežnog sustava (završetci riječi ovisno o njihovoj ulozi u rečenici) i neutralnog roda.

Ali, kako su Rumunji počeli govoriti vulgarni latinski? Tu postoji još jedna misterija. Dio jezičnog područja rumunjskog osvojio je car Trajan 106. godine, a rimska provincija Dacija formirana je na samo 165 godina. Jedna ili dvije legije bile su stacionirane na jugozapadu Dacije. Iako nisu bili Talijani, pretpostavlja se da su komunicirali vulgarnim latinskim i nametnuli svoj jezik cijeloj zemlji, čak i sjeverno od Dunava, gdje nije bilo rimske prisutnosti. Kojim su jezikom onda ljudi govorili u Daciji prije nego što su Rimljani osvojili njezin južni dio? Nitko nema pojma. Dakijski jezik "je izumrli jezik, ... slabo dokumentiran. ... vjeruje se da je sačuvan samo jedan dački natpis." Samo 160 rumunjskih riječi hipotetski je dačanskog podrijetla. Vjeruje se da je jezik Dacije bio usko povezan sa jezikom Trakije, koji je sam po sebi "izumrli i slabo potvrđen jezik". 

Dozvolite mi da ponovim: stanovnici Dacije, sjeverno od Dunava, usvojili su latinski jezik od netalijanskih legija koje su se nalazile na donjem dijelu njihova teritorija od 106. do 271. godine i potpuno su zaboravili svoj izvorni jezik, do te mjere da od njega nije ostalo nikakvog traga. Bili su toliko romanizirani da se njihova zemlja zvala Rumunjska, a rumunjski je sada bliži latinskom nego drugi europski romanski jezici. Pa ipak, Rimljani gotovo nikada nisu okupirali Daciju (na gornjoj karti se Dacija čak niti ne računa kao dio Rimskog Carstva). Sljedeći dio je također izvanredan: Dačani, koji su se tako lako odrekli svog izvornog jezika za vulgarni latinski, zatim su se toliko vezali za vulgarni latinski da njemački osvajači, koji su uzrokovali povlačenje Rimljana 271. godine, nisu uspjeli nametnuti svoj jezik. Isto su učinili i Huni i, što je još iznenađujuće, Slaveni, koji su dominirali područjem od 07. stoljeća i ostavili mnogo tragova u toponimiji. Manje od 10% rumunjskih riječi je slavenskog podrijetla, ali Rumunji jesu usvojili slavenski za svoju liturgiju.

Još nešto: iako je latinski bio pisani jezik u Carstvu, vjeruje se da Rumunji nikada nisu imali pisani jezik - sve do srednjeg vijeka. Prvi dokument napisan na rumunjskom datira iz 16. stoljeća i napisan je ćirilicom.

Očito postoji prostor za sljedeću alternativnu teoriju: latinski je jezik koji potječe iz Dacije; drevni dački nije misteriozno nestao, već je zajednički predak i latinskog i modernog rumunjskog. Dački, ako hoćete, jest vulgarni latinski, koji je prethodio klasičnom latinskom. Vjerojatno objašnjenje činjenice da se Dacija naziva i Rumunjska jest zato što je ona - a ne Italija - bila izvorni dom Rimljana koji su osnovali Carigrad. To bi bilo u skladu sa idejom da je rimski jezik (latinski) ostao administrativnim jezikom Istočnog Carstva do 06.  stoljeća, kada je napušten zbog grčkog jezika kojim je govorila većina njegovih podanika. To je, pak, u skladu s karakterom samog latinskog. Harper daje sljedeću primjedbu:

"Latinski nije prirodni jezik. Kada se piše, latinski zauzima otprilike polovicu prostora pisanog talijanskog ili pisanog francuskog (ili pisanog engleskog, njemačkog, ili bilo kojeg prirodnog europskog jezika). Budući se čini da je latinski nastao u prvoj polovici prvog tisućljeća prije Krista, što je bilo vrijeme kada su se alfabeti prvi put širili mediteranskim bazenom, čini se razumnom radnom hipotezom pretpostaviti da je latinski izvorno bio skraćenica koju su sastavili talijanski govornici u svrhu pisane (povjerljive? ili  komercijalne?) komunikacije. To bi objasnilo: a) vrlo blisku podudarnost između talijanskog i latinskog vokabulara; b) konciznost latinskog jezika, npr. u izostavljanju odvojenih prijedloga, složenih glagolskih oblika i drugih 'prirodnih' jezičnih impedimenta; c) neobično formalna pravila koja reguliraju latinsku gramatiku i sintaksu; d) nedostatak nepravilnih, nestandardnih upotreba; e) neobično usvajanje specifično vokativa među zapadnoeuropskim jezicima (npr. "Dragi Marcuse, u vezi s tvojim pismom od…")."

Hipoteza da je latinski bio "nedemotičan" jezik, koine carstva, kulturni artefakt razvijen u svrhu pisanja, prvi su predložili ruski istraživači Igor Davidenko i Jaroslav Kesler u knjizi "Knjiga civilizacija" (2001.).

Koliko je stara antička rimska arhitektura?

Najjači prigovor protiv teorije da je antički carski Rim fikcija su, naravno, njegovi brojni arhitektonski ostaci. Ova će se tema detaljnije istražiti u kasnijem članku, ali citat iz utjecajnog djela vikonta Jamesa Brycea, "Sveto Rimsko Carstvo" (1864.), ukazati će na odgovor:

"Suvremeni putnik, nakon prvih nekoliko dana u Rimu, kada je sa vrha Svetog Petra pogledao na Campagnu, koračao hladnim hodnicima Vatikana i razmišljao pod odjekujućom kupolom Panteona, kada je pregledao spomenike kraljevskog, republikanskog i papinskog Rima, počinje tražiti neke ostatke 1500 godina, koje leže između Konstantina i pape Julija Drugog." "Gdje je", pita on, "Rim srednjeg vijeka, Rim Alberika, Hildebranda i Rienzija? Rim koji je iskopao grobove tolikih teutonskih vojska; kamo su hrlili hodočasnici; odakle su dolazile naredbe na koje su se kraljevi klanjali? Gdje su spomenici najsjajnijeg doba kršćanske arhitekture, doba koje je uzdiglo Köln, Rheims i Westminster, koje je Italiji dalo katedrale Toskane i valovima okupane palače Venecije?" Na ovo pitanje nema odgovora. Rim, majka umjetnosti, jedva da ima građevinu koja bi obilježila ta vremena." (www.gutenberg.org)

Službeno, u Rimu gotovo da nema srednjovjekovnih tragova, a isto vrijedi i za druge talijanske gradove za koje se vjeruje da su osnovani tijekom antike. François de Sarre, francuski suradnik na području istraživanja koje je ovdje predstavljeno, bio je prvi kojega je zaintrigirala veličanstvena palača rimskog cara Dioklecijana (284.-305.) u središtu grada Splita, danas u Hrvatskoj. Renesansne građevine integrirane su u nju u tako savršenu arhitektonsku cjelinu da su gotovo nerazlučive. Teško je povjerovati da deset stoljeća razdvaja dvije faze izgradnje, kao da su drevne građevine ostale netaknute tijekom cijelog srednjeg vijeka.

Zbunjujuća je i malo poznata činjenica da je drevna rimska arhitektura koristila napredne tehnologije, poput betona izvanredne kvalitete, korištenog, npr. za izgradnju prekrasno očuvane kupole Panteona. Tajne izrade rimskog betona opisane su u Vitruvijevom višetomnom djelu, "De architectura" (01. stoljeće pr. Kr.). Rečeno nam je da srednjovjekovni ljudi nisu poznavali ovu tehnologiju, jer su "Vitruvijeva djela uglavnom bila zaboravljena do 1414. godine, kada je "De architectura" 'ponovno otkrivena' od strane firentinskog humanista Poggia Bracciolinija u knjižnici opatije Saint Gall." (Wikipedia)