2. Koliko je lažna crkvena povijest?

Ovo je drugi od tri članka koji skreću pozornost na glavne strukturne probleme u našoj povijesti Europe u 01. tisućljeću poslije Krista. U prvom članku smo tvrdili da je krivotvorenje drevnih knjiga tijekom renesanse bilo raširenije nego što se obično priznaje, tako da ono što mislimo da znamo o Rimskom Carstvu - uključujući događaje i pojedince od središnje važnosti - počiva na upitnim izvorima. Nismo tvrdili da su svi pisani izvori o Rimskom Carstvu lažni.

Također smo tvrdili da je tradicionalna perspektiva 01. tisućljeća iskrivljena snažnom pristranošću u korist Rima, na štetu Carigrada. Uobičajeno predstavljanje Bizantskog Carstva kao završne faze Rimskog Carstva, a čiji je glavni grad premješten iz Lacija na Bospor, danas se prepoznaje kao krivotvorina. Politički, kulturno, jezično i vjerski, Bizant ne duguje ništa Rimu. "Vjerujući da je njihova vlastita kultura znatno superiornija rimskoj, Grci su teško bili prijemčivi za utjecaj rimske civilizacije", navodi se u nedavnom "Atlasu Rimskog Carstva", spominjući samo gladijatorske borbe kao mogući, ali marginalni, dug.

Pretpostavka da je zapadna civilizacija nastala u Rimu, Italiji, djelomično se temelji na pogrešnom shvaćanju riječi "rimski". Ono što danas nazivamo "Bizantskim Carstvom" (termin koji je postao uobičajen tek u 16. stoljeću) tada se zvalo Basileía tôn Rhômaíôn (kraljevstvo Rimljana), a većim dijelom prvog tisućljeća je "rimski" jednostavno značio ono što danas shvaćamo kao "bizantski". 

Naša percepcija Rima, kao podrijetla i središta zapadne civilizacije, također je povezana sa našim uvjerenjem da je latinski majka svih romanskih jezika. Ali, to srodstvo, koje je postalo dogma sredinom 19. stoljeća, pod oštrim je napadom (zahvaljujemo komentatorima koji su nas uputili na dokumentarce (dolje i u prethodnom tekstu), na knjigu Yvesa Corteza "Le Français ne vient pas du latin" i na djelo Maria Alineija). Čini se da je Dante bio u pravu kada je u "De vulgari eloquentia" (oko 1303.), prvom traktatu na tu temu, pretpostavio da je latinski umjetni i sintetički jezik, stvoren "zajedničkim pristankom mnogih naroda" za pisane svrhe.

Iskrivljenja koja su stvorila našu udžbeničku povijest 01. tisućljeća imaju i geografsku i kronološku dimenziju. Geografsko iskrivljenje dio je eurocentrizma, koji sada osporavaju znanstvenici poput Jamesa Morrisa Blauta ("Kolonizatorov model svijeta", Guilford Press, 1993.), Johna M. Hobsona ("Istočno podrijetlo zapadne civilizacije", Cambridge UP, 2004.) ili Jacka Goodyja ("Krađa povijesti", Cambridge UP, 2012.). Kronološko iskrivljenje, sa druge strane, još nije problem u mainstream akademskoj zajednici: povjesničari jednostavno ne dovode u pitanje kronološku okosnicu 01. tisućljeća. Čak se niti ne pitaju kada, kako i tko ga je stvorio.

Do sada smo formulirali radnu hipotezu da je Zapadno Rimsko Carstvo, donekle, fantomska kopija Istočnog Rimskog Carstva, koju je Rim stvorio da bi ukrao pravo rođenja od Carigrada, dok je prikrivao svoj dug prema civilizaciji koju je urotio uništiti. Rimsko Carstvo, drugim riječima, bilo je san, a ne sjećanje, baš kao i Solomonovo carstvo. Ali, netko će odmah prigovoriti: dok arheolozi nisu pronašli tragove Solomonovog carstva, tragovi Augustovog carstva su brojni. Istina, ali jesu li ti tragovi doista iz antike, i ako jesu, zašto se srednjovjekovni tragovi nigdje ne mogu pronaći u Rimu? Ako je Rim bio srce srednjovjekovnog zapadnog kršćanstva, trebao je biti zauzet izgradnjom, a ne samo obnovom.

Rimska komuna je osnovana 1144. godine kao Republika, sa konzulom i senatom, po uzoru na druge talijanske gradove (Piza 1085., Milano 1097., Genova 1099., Firenca 1100.). Definirala se frazom senatus populusque romanus (Senat i rimski narod), sažeto u akronimu SPQR. Počevši od 1184. godine, pa sve do početka 16. stoljeća, grad Rim kovao je kovanice sa tim slovima. No, rečeno nam je da je SPQR već bio znak prve Rimske Republike osnovane 509. pr. Kr. i, što je još nevjerojatnije, sačuvali su ga carevi, kojima očito nije smetalo što su na taj način ignorirani. Koliko god to zvučalo nečuveno, ne može se lako zanemariti sumnja da je drevna Rimska Republika, poznata nama zahvaljujući Petrarkinom "sastavljanju" iz Livijeve "Povijesti Rima", maštoviti portret kasnosrednjovjekovnog Rima, ocrtan u antičkom ruhu. Petrarka je bio dijelom kruga talijanskih propagandista koji su slavili prošlu slavu Rima. "Njegove namjere", piše francuski medievalist, Jacques Heers, "bile su namjerno političke, a njegov pristup je bio dijelom stvarne borbe." Bio je "jedan od najžešćih pisaca svog vremena, uključen u veliku svađu protiv papinstva u Avignonu, a ta neumoljivost u borbi određivala je njegove kulturne, ali i političke opcije."

U prvom članku doveli smo u pitanje objektivnost, čak i poštenje onih humanista koji su tvrdili da će uskrsnuti davno zaboravljeni sjaj republikanskog i carskog Rima. U ovom drugom članku, pozornost usmjeravamo na crkvene povjesničare ranijih vremena, koji su oblikovali našu viziju kasne antike i ranog srednjeg vijeka. Njihovu povijest kršćanske Crkve, punu čudotvornih svetaca i đavolskih heretika, teško je povezati sa političkom poviješću, dok sekularni povjesničari specijalizirani za kasnu antiku uglavnom rado prepuštaju teren "crkvenim povjesničarima" i učiteljima vjere. To je šteta, jer je vjerodostojnost ove literature uglavnom ostala neosporna.

Papinska tvornica krivotvorina

"Vjerojatno najizrazitija značajka rane kršćanske književnosti jest stupanj u kojem je krivotvorena." Tako Bert Ehrman započinje svoju knjigu "Krivotvorenje i kontrakrivotvorenje: Upotreba književne prijevare u ranokršćanskim polemikama". Tijekom prva četiri stoljeća poslije Krista, kaže on, krivotvorenje je bilo pravilo u kršćanskoj književnosti, a pravo autorstvo iznimka. Krivotvorenje je bilo toliko sustavno da su krivotvorine dovele do kontrakrivotvorenja, odnosno krivotvorina koje su "korištene za suprotstavljanje stavovima drugih krivotvorina". Ako je krivotvorenje dilo DNK kršćanstva, možemo očekivati ​​da će se nastaviti tijekom cijelog srednjeg vijeka.

Jedna od najpoznatijih srednjovjekovnih krivotvorina jest "Donacija Konstantina". Ovim dokumentom je car Konstantin navodno prenio vlastitu vlast nad zapadnim regijama Carstva na papu Silvestra. Ova krivotvorina nečuvene smjelosti jest središnji dio cijele zbirke, od oko stotinu krivotvorenih dekreta i akata sinoda, koji se pripisuju najranijim papama ili drugim crkvenim dostojanstvenicima. Danas su poznati kao Pseudo-Izidorovi dekreti. Njihov je cilj bio postaviti presedane za vršenje suverene vlasti papa nad univerzalnom Crkvom, kao i nad kraljevima i carevima.

Ti dokumenti nisu korišteni do sredine 11. stoljeća, a tek ih je u 12. stoljeću Gracijan uključio u svoj "Decretum", koji je postao temelj cjelokupnog kanonskog prava. Ipak, znanstveni konsenzus je da datiraju iz vremena Karla Velikog. Iz tog razloga, Horst Fuhrmann, stručnjak za srednjovjekovne krivotvorine, klasificira ih kao "krivotvorine sa anticipatornim karakterom", te "imaju karakteristiku da u vrijeme kada su napisane, gotovo da nisu imale nikakav učinak". Prema njegovom mišljenju: te su krivotvorine morale čekati, ovisno o slučaju, između 250 i 550 godina, prije nego što su korištene. Heribert Illig s pravom prosvjeduje protiv ove teorije o krivotvorinama koje su navodno napisali klerici, koji ih nisu neposredno koristili, jer nisu znali kojoj svrsi njihove krivotvorine mogu poslužiti tek nekoliko stoljeća kasnije. Krivotvorine se izrađuju da bi poslužile nekom projektu i izrađuju se na zahtjev, onda kada je potrebno. Konstantinova donacija i druge lažne Dekretije stoga su najvjerojatnije čisti proizvodi gregorijanske reforme. Njihov "anticipatorni karakter" jest iluzija stvorena jednim od kronoloških iskrivljenja koje smo naumili ispraviti.

www.bearfabrique.org/Catastrophism/illig_paper.htm

Ilustrirana je donacija cara Konstantina papi Silvestru 

Gregorijanska reforma, koja je započela stupanjem na prijestolje pape Lava IX., 1049. godine, bila je nastavak monaškog preporoda koji je pokrenula moćna benediktinska opatija Cluny, koja je stoljeće nakon osnutka (910.) razvila mrežu od više od tisuću samostana diljem Europe. Gregorijanska reforma može se shvatiti kao monaški udar na Europu, u smislu da su celibatni redovnici, koji su živjeli na rubu društva, postupno preuzimali vodstvo nad njim. 

Vrijedi inzistirati na revolucionarnom karakteru gregorijanske reforme. "Bio je to", napisao je Marc Bloch u "Feudalnom društvu", "izvanredno snažan pokret iz kojega se, bez pretjerivanja, može datirati konačno formiranje latinskog kršćanstva." Nedavno je Robert I. Moore napisao u "Prvoj europskoj revoluciji, oko 970.-1215.": "'Reforma', koja je utjelovljena u gregorijanskom programu, nije bila ništa manje od projekta podjele svijeta, i ljudi i imovine, na dva različita i autonomna područja, niti geografski ili društveno." Reforma je trijumfirala na Četvrtom lateranskom koncilu koji je sazvao Inocent III., 1215. godine. Svijet koji je stvorio Lateran IV. bio je "potpuno drugačiji svijet - svijet prožet i sve više oblikovan dobro izvježbanom pobožnošću i poslušnošću, povezanom sa tradicionalnom vizijom 'doba vjere' ili srednjovjekovnog kršćanstva." Pa ipak, u određenom smislu, Lateran IV. bio je samo početak: 1234. godine, rođak Inocenta III., Grgur IX., uspostavio je inkviziciju. Ali, veliko razdoblje lova na vještice - posljednja bitka protiv poganstva - još je bilo dva stoljeća daleko.

U svojoj knjizi "Pravo i revolucija, formiranje zapadne pravne tradicije" (Harvard UP, 1983.), Harold Berman također inzistira na revolucionarnom karakteru gregorijanske reforme, kojom je "svećenstvo postalo prva translokalna, transplemenska, transfeudalna, transnacionalna klasa u Europi, koja je postigla političko i pravno jedinstvo". "Govoriti o revolucionarnoj promjeni unutar Rimske crkve znači, naravno, osporiti ortodoksno (iako ne i istočnopravoslavno) gledište da je struktura Rimokatoličke crkve rezultat postupne razrade elemenata koji su bili prisutni od vrlo ranih vremena. To je, doista, bio službeni stav katoličkih reformatora sa kraja 11. i početka 12. stoljeća: oni su se samo vraćali, rekli su, ranijoj tradiciji koju su izdali njihovi neposredni prethodnici." Reformatori su, drugim riječima, uspostavili novi svjetski poredak, pod izlikom obnavljanja drevnog svjetskog poretka. Stvorili su novu prošlost kako bi kontrolirali budućnost.

Za to su zaposlili vojsku pravnika koji su razradili novi kanonski pravni sustav da bi zamijenili običajne feudalne zakone i učinili da njihov novi pravni sustav izgleda kao najstariji, pritom izrađujući krivotvorine u masovnim razmjerima. Osim Pseudo-Izidorovih dekretala i lažne Konstantinove donacije, izradili su i Simahijske krivotvorine, namijenjene stvaranju pravnih presedana, kojim bi imunizirali papu od kritike. Jedan od tih dokumenata, Silvestri constitutum, sadrži legendu o papi Silvestru I. koji je izliječio Konstantina Velikog od gube vodom krštenja, pa je stoga u znak zahvalnosti primio Konstantinove carske insignije i grad Rim. Karlov otac također je bio prisiljen doprinijeti lažnom Pipinovom donacijom. Sada se priznaje kako je većina pravnih dokumenata, za koje se pretpostavlja da su uspostavljeni prije 09. stoljeća, klerikalne krivotvorine. Prema francuskom povjesničaru Laurentu Morelleu: "Dvije trećine akata napisanih u ime merovinških kraljeva (481.-751.) identificirane su kao lažne ili krivotvorene." Vrlo je vjerojatno da je stvarni udio mnogo veći i da su mnogi dokumenti koji se još uvijek smatraju autentičnim krivotvorine. Npr. smatramo da tekst osnivačke povelje opatije Cluny, kojom se njezin osnivač Vilim I. (Pobožni) odrekao svake kontrole nad opatijom, nije mogao diktirati, niti je mogao odobriti srednjovjekovni vojvoda od Akvitanije (praktički kralj).

Ovi lažni dokumenti služili su papama istovremeno na nekoliko fronti. Korišteni su u njihovoj borbi za moć protiv njemačkih careva, potkrepljujući njihovu ekstravagantnu tvrdnju da papa može svrgnuti careve. Također su bili moćno oružje u geopolitičkom ratu,  vođenom protiv bizantske crkve i carstva. Dajući papinstvu "vrhovnost nad četiri glavne biskupije, Aleksandrijom, Antiohijom, Jeruzalemom i Carigradom, kao i nad svim Božjim crkvama na cijelom svijetu" - lažna Konstantinova donacija opravdala je rimski zahtjev za prevlast nad Carigradom, što je dovelo do Velikog raskola 1054. godine, ali i konačno do pljačke Carigrada od strane Latina 1205. godine. Okrutnom ironijom, lažnost Konstantinove donacije razotkrivena je 1430. godine, nakon što je u potpunosti ispunila svoju svrhu. Do tada je Istočno Carstvo izgubilo sve svoje teritorije. Carigrad je ostao depopulirani grad pod opsadom Osmanlija.

Malo je poznato, ali je od velike važnosti za razumijevanje srednjovjekovnog doba - kada je etnička pripadnost igrala glavnu ulogu u politici - kako su gregorijanski reformatori bili Franci, čak i prije nego je Bruno od Egisheim-Dagsburga dao prvi impuls kao papa Lav IX. Zato pravoslavni teolog Ivan Romanides krivi Franke za uništavanje jedinstva kršćanstva etničkim i geopolitičkim motivacijama (www.romanity.org/htm/rom.03.en.franks_romans_feudalism_and_doctrine.01.htm). U bizantskim kronikama, "latinski" i "franački" su sinonimi.

Lažna autobiografija Latinske crkve

Sada bi trebalo biti jasno da je sam koncept gregorijanske "reforme" bila maska ​​za revolucionarni karakter projekta reformatora. "Ideja da su gregorijanci bili rigorozni tradicionalisti ozbiljno je pojednostavljenje", tvrde John Meyendorff i Aristeides Papadakis, "konvencionalni zaključak koji gregorijance smatra braniteljima dosljedno ujednačene tradicije uglavnom je fikcija." Zapravo, prije 12. stoljeća, "krhki papin utjecaj na zapadno kršćanstvo bio je uglavnom imaginaran. Župni svijet rimske politike zapravo je bio jedina domena papinstva." Aviad Kleinberg čak tvrdi da "do 12. stoljeća, kada je papin status nametnut kao vrhovni vjerski autoritet u pitanjima obrazovanja i jurisdikcije, nije postojala organizacija koja bi se mogla nazvati 'Crkvom'." Svakako nije bilo "papa", u modernom smislu, prije kraja 08. stoljeća: ovaj simpatični naziv, "papa", izveden je iz grčkog "papa" i dodijeljen je svakom biskupu. Čak i konvencionalna povijest govori o razdoblju "bizantskog papinstva", koje završava 752. godine osvajanjem Italije od strane Franaka. Također, uči da su civilni, vojni, pa čak i crkveni poslovi tada bili pod nadzorom egzarha Ravene, grčkog predstavnika bizantskog cara.

To znači da je povijest Zapadne Crkve u 01. tisućljeću, koju je sama napisala, potpuna prevara. Jedan od njezinih središnjih dijelova, "Liber Pontificalis", knjiga biografija papa od svetog Petra do 09. stoljeća, danas se prepoznaje kao djelo mašte. Poslužilo je za utvrđivanje papinog zahtjeva kod zauzimanja "prijestolja svetog Petra", u neprekinutom lancu koji seže do prvog apostola - "stijene" na kojoj je Isus izgradio svoje kraljevstvo (Matej 16,18).

Priča kaže: u drugoj godini Klaudija, Petar je otišao u Rim da bi se suprotstavio Simonu Magu, ocu svih heretičkih sekti. Postao je prvi katolički biskup i razapet je glavom prema dolje u posljednjoj godini Nerona. Zatim je pokopan tamo gdje se sada nalazi Bazilika sv. Petra (njegove kosti pronađene su tamo 1968. godine). Ta se priča pojavljuje u djelima Klementa Rimskog, izmišljenog suputnika i Petrovog nasljednika, čija plodna književnost na latinskom sadrži toliko nevjerojatnosti, proturječnosti i anakronizama, stoga se većina danas prepoznaje kao apokrifna i preimenovana je u "pseudo-klementinska". Petrova priča također je tema djela "Acta Petri", navodno napisanog na grčkom u 02. stoljeću, ali je preživjelo samo u latinskom prijevodu. Priča isto i Irenej Lionski (oko 130.-202.), još jedan autor koji je navodno pisao na grčkom, ali je poznat samo po manjkavim latinskim prijevodima.

Nema razloga ovu priču smatrati pouzdanom poviješću. To je samorazumljiva propaganda. Štoviše, čak je u suprotnosti sa Novim zavjetom, koji ne govori ništa o Petrovom putovanju u Rim, jer pretpostavlja da je on jednostavno ostao poglavarom jeruzalemske crkve. Legenda o svetom Petru u Rimu ne govori nam ništa o stvarnim događajima, ali nas obavještava o sredstvima koja je rimska kurija upotrijebila da bi ukrala pravo prvorođenstva od Istočne Crkve. Lažni novac, iskovan kako bi se nadmašila istinska tvrdnja Carigrada da je jedinstvo Crkve postignuto u njegovoj neposrednoj blizini, na tzv. "ekumenskim" saborima (Oikouménê je označavalo civilizirani svijet pod vlašću bazileja), i čiji su sudionici bili isključivo orijentalni.

Iako ovdje ne možemo ulaziti u uredničku povijest Novog zavjeta, zanimljivo je primijetiti što i priča o Pavlovom putovanju u Rim također nosi oznaku krivotvorenja. Ako se sjetimo da su se Bizantinci nazivali "Rimljanima", intrigira činjenica što u svojoj "Poslanici Rimljanima" (napisanoj na grčkom), Pavao Rimljane naziva "Grcima" da bi ih razlikovao od Židova (1,14-15; 3,9). Štoviše, ako pogledamo na karti gradove koje Pavao spominje u drugim poslanicama - Efez, Korint, Galata, Filipi, Solun, Kolosi - vidimo da talijanski Rim nije bio dijelom njegove sfere utjecaja. Pavlovo putovanje u Rim, u Djelima apostolskim 27-28 (gdje je Italija izričito imenovana), pripada dijelu Djela apostolskih pod nazivom "mi", što je prepoznatljivo strano prvoj redakciji.

Naš glavni izvor za ranu povijest Crkve jest Euzebijeva "Crkvena povijest" u deset svezaka. Kao i mnogi drugi izvori, navodno je napisana na grčkom, ali je u srednjem vijeku bila poznata samo u latinskom prijevodu (kasnije je prevedeno natrag na grčki). Njezin latinski prijevod pripisan je velikom svecu i učenjaku, Jeronimu (Hijeronimu). Sveti Jeronim je također, na zahtjev pape Damaza, izradio latinsku Bibliju, Vulgatu, koja će biti proglašena jedinom autoriziranom verzijom na Tridentskom saboru, sredinom 16. stoljeća.

Euzebije je naš glavni izvor o Konstantinovom obraćenju na kršćanstvo. Sačuvana su dva Konstantinova panegirika, ali se u njima ne spominje kršćanstvo. Umjesto toga, jedan sadrži priču o viziji koju je Konstantin imao o bogu sunca Apolonu, "sa Viktorijom (Pobjedom) koja ga prati". Od tada se Konstantin stavio pod zaštitu Sol invictusa, koji na nekim svojim kovanicama naziva i Sol pacator. Ono što Euzebije piše u svom "Životu Konstantina", a o bitci kod Milvijskog mosta, očito je prepisivanje ranije poganske legende. Kada je marširao na Rim da bi svrgnuo Maksencija, Konstantin je "svojim očima, na nebu vidio trofej križa kako se uzdiže iz svjetlosti sunca, noseći poruku: 'Ovim znakom ćeš pobijediti'." Sljedeće noći, Krist mu se ukazao u snu da bi potvrdio viziju. Konstantin je dao svim svojim vojnicima da naslikaju znak na svojim štitovima i dobio bitku. Euzebije opisuje znak kao grčka slova Hi i Rho, koja se preklapaju i kaže nam da predstavlja prva dva slova Krista. Ovaj znak, Chi-Rho, nalazi se na velikom broju mozaika i reljefa sve do Justinijanova vremena; i posebno je čest u pirenejskom području, često uz dodatak sigme, što je dokumentirano u ovoj monografiji (www.persee.fr). Neki pretpostavljaju da je u pogansko vrijeme značilo "pax". Bilo to slučaj ili ne, nema dokaza da je Chi-Rho bio kršćanskog podrijetla.

Kakve veze Chi-Rho ima sa Kristom?

Nadam se da sam pokazao da postoji mnogo razloga za radikalni skepticizam u vezi s autobiografijom Rimokatoličke crkve. Nisu krivotvoreni samo pravni dokumenti. Cijela temeljna naracija mogla bi biti lažna. Krajem 17. i početkom 18. stoljeća, jedan čovjek, isusovački knjižničar, Jean Hardouin (1646.-1729.), proveo je cijeli život istražujući i propitujući crkvenu povijest, sve dok nije došao do zaključka o masovnoj prevari koja je nastala u benediktinskim samostanima tijekom 13. stoljeća. Njegovi su zaključci objavljeni posthumno, u djelu "Ad Censuram Veterum Scriptorum Prolegomena" (1766.). Prema Hardouinu: sva djela pripisana Augustinu, Jeronimu, Ambroziju Milanskom i Grguru Velikom zapravo su napisana samo desetljeća prije nego ih je lukavi Bonifacije VIII. (1294.-1303.) promovirao kao "latinske crkvene oce". Euzebijeva povijest, koju je preveo Jeronim mreža je fikcije, prema Hardouinu.

Jean Hardouinove "Prolegomene" preveo je na engleski jezik u 19. stoljeću Edwin Johnson (1842.-1901.), i nadogradio Hardouinove uvide u vlastitim djelima: "Uspon kršćanstva" (1890.), a godinu dana kasnije i "Uspon engleske kulture". Johnson se zalagao za srednjovjekovno podrijetlo većine književnih izvora koji se pripisuju antici ili kasnoj antici, te je inzistirao na tome da je cijelu povijest Rimske crkve u 01. tisućljeću izmislila Rimska kurija, u svom nastojanju nametanja svog novog svjetskog poretka. 

"Srednjovjekovno podrijetlo ovih tekstova", kaže Johnson, "objašnjava zašto se njihovi navodni autori bore protiv hereza koje toliko nalikuju herezama protiv kojih se borila i srednjovjekovna Crkva". Manihejci i gnostici, koje su napadali Tertulijan, Augustin i Irenej Lyonski su poput duhova onih koje su pod istim denominacijama napadali pape 12. i 13. stoljeća. Prema Patriciji Stirnemann: najstariji rukopis Augustinovog "Contra Fausta", napisan i sačuvan u opatiji Clairvaux, svjedokom je borbe protiv "ponovnog oživljavanja neomaniheizma u 12. stoljeću". Ona ne dovodi u pitanje autorstvo djela, ali nam daje dodatni razlog za to (www.bibliotheque-virtuelle-clairvaux.com, citirano na Wikipediji).

Kontekst latinske kolonizacije Istoka od strane križara je transparentan u mnogim lažnim izvorima iz kasne antike, prema Johnsonu. Jeronimova biografija je tipičan primjer: "Prisiljen je putovati iz Akvileje u Rim, a iz Rima u Betlehem i u Egipat. Nastanjuje se u Betlehemu, slijede ga rimske dame koje tamo pronalaze samostan i tamo umire. To je odraz nečega što se događalo tijekom kasnijih križarskih ratova." Isto vrijedi i za Konstantina: legenda o njegovom vojnom osvajanju pod znakom Raspetog nosi obilježje iz doba križarskih ratova, "kada su vojnici došli pod monaški utjecaj." 

Ako je sva crkvena povijest iz 01. tisućljeća lažna, kako onda možemo rekonstruirati stvarnu povijest Crkve prije gregorijanske reforme? Johnson kaže da tada nije bilo zapadnog kršćanstva, jer je Zapadna Crkva bila "čisto srednjovjekovna institucija, bez književnih ili usmenih veza sa prošlošću", a za njezine bajke se "nije čulo u svijetu sve do epohe križarskih ratova." Manje radikalna hipoteza jest: kršćanstvo je postalo dominantna sila na Zapadu tek gregorijanskom reformom. U svakom slučaju, postoje brojni dokazi da je nametnula svoju vjersku hegemoniju, ne toliko uništavanjem poganskih tradicija - koliko njihovim prisvajanjem. Npr. kult Notre Dame, koji mnogo duguje Bernardu de Clairvauxu (1090.–1153.), bio je nametnut kultovima Diane i Izide.

Ono što su gregorijanski reformatori učinili bilo je prepisivanje povijesti da bi stvorili iluziju kako je kršćanstvo u Europi staro 1000 godina. Nisu svi izvori napisani od nule. Mnogi su jednostavno znatno preuređeni. Jedan primjer je "Crkvena povijest engleskog naroda" Bede Časnog (672.–735.). James Watson pokazao je da je to izvorno bila "Povijest engleskog naroda", ali bez spomena kršćanstva. Watson kaže da je tijekom 10. stoljeća uvelike interpolirano, kada je "većina crkvenih bilješki u djelu ugrađena u izvornu povijest". Nešto drugačiji slučaj jest Pokrštavanje Boetija (oko 480.-524.), koji je u vrijeme Abélarda bio kršćanski teolog i mučenik, iako njegova poznata "Utjeha filozofije" ne sadrži niti najmanji spomen njegove navodne kršćanske vjere.

Što se tiče "Povijesti Franaka", za koju se pretpostavlja da ju je krajem 06. stoljeća napisao Grgur Tourski i koja je praktički naš jedini izvor o Klodvigovom prelasku na katoličanstvo, najvjerojatnije je isto riječ o klerikalnoj krivotvorini iz gregorijanskog razdoblja, moguće uz korištenje ranijih izvora. Zanimljivo je primijetiti da je naš pseudo-Grgur Tourski (možda je to bio Odilo iz Clunyja, koji je napisao "Grgurov život") vjerovao kako je moguće da jedna srednjovjekovna sila orkestrira sustavno prepisivanje svih knjiga, jer piše da je kralj Hilderik uveo nove znakove u latinsku abecedu, te "želio da se svi stari rukopisi izbrišu plovućcem, kako bi se napravile druge kopije, gdje bi se koristili novi znakovi" (poglavlje IV).

Kroničari 11. stoljeća jesu važni izvori za razumijevanje pokrštavanja Europe. Thietmar iz Merseburga govorio je u svojoj "Kronici" o novoj zori koja obasjava svijet, 1004. godine. Francuski redovnik Rodulfus Glaber je napisao:

"Približavanjem treće godine nakon 1000. godine, gotovo u cijelom svijetu, posebno u Italiji i Galiji, crkve su obnovljene. Iako su bile u dobrom stanju i nisu im bile potrebne, cijeli kršćanski narod natjecao se za posjedovanje najljepših crkava. I bilo je kao da se sam svijet, otresajući krpe svoje starosti, sa svih strana pokrio bijelim plaštom crkava. Tada su, na inicijativu vjernika, gotovo sve crkve, od katedrala do samostana posvećenih raznim svecima, pa sve do malih seoskih oratorija, obnovljene, samo ljepše" (knjiga IV, §13).

Budući Rodulfus piše pod clunijskim nadzorom (i svoje djelo posvećuje clunyjskom opatu Odilu), moramo biti oprezni sa njegovom tvrdnjom da je ono što se činilo novim zapravo staro, jer je to bila pretvorba gregorijanskih "reformatora". On kaže da su crkve bile "u dobrom stanju", te bi njihova "obnova" mogla biti podcjenjivanje za njihovu ponovnu posvećenost novom kultu. Grgur Veliki (590.-604.), koji se čini kao duplikat Grgura VII., navodno je preporučio da se poganski hramovi egzorciziraju i ponovno iskoriste za kršćansko bogoslužje. Mnoge lokalne tradicije u Francuskoj tvrde da su romaničke crkve izvorno bile predkršćanska svetišta. Što se tiče "bazilika", samo njihovo ime potječe od grčke riječi koja označava kraljevsku zgradu, točnije komoru pravde, pod vlašću bazileja. Udžbenička povijest kaže da je, kako je Rimsko Carstvo prihvatilo kršćanstvo, osnovni arhitektonski plan bazilike usvojen za glavne crkvene građevine diljem Europe, ali to objašnjenje zvuči pomalo sumnjivo.

Bizantska bazilika San Vitale u Ravenni

U stvarnosti, zapadno kršćanstvo je bilo još u povojima 1000. godine poslije Krista. Što se tiče njegovog rođenja na Istoku, ono je obavijeno velom tajne, jer je bilo koji autentični grčki izvor, koji bi nas mogao obavijestiti - uništen ili znatno izmijenjen. Tema je izvan okvira ovog članka, ali jednostavno se zapitajmo: Je li zamislivo da je velika bazilika, koju je Justinijan izgradio u 06. stoljeću, bila posvećena kršćanstvu, pritom nazvana Aja Sofija (Sveta Mudrost)? Sofija je božica filozofa, a ne svećenika, i nikakva "sveta Sofija" koju je promovirao Jacques de Voragine u 13. stoljeću ne može sakriti tu činjenicu. Edwin Johnson tvrdi da su kršćanstvo i islam rođeni u istom razdoblju. Može se tvrditi da je Aja Sofija kristijanizirana za vrijeme vladavine ikonoklastičkog bazileja Lava III. Izaurijanca (717.-741.), kada su joj uklonjene sve ikone i skulpturalni radovi; ili 842. godine kada je preuređena.

Sada smo došli do točke gdje se jedna od radnih hipoteza iz našeg prvog članka može preispitati. Iako je francuski znanstvenik Polydor Hochart, sa punim pravom doveo u pitanje prevladavajuću teoriju da su kršćanski redovnici prepisivali poganske knjige na dragocjene pergamente, moramo razmotriti alternativnu teoriju i to je pitanje: Oni, koji su u razdoblju od 09. do 11. stoljeća prepisivali rukopise, a koje su humanisti otkrili u 14. stoljeću, možda zapravo nisu bili kršćani? To će postati jasnije u našem sljedećem nastavku.

Krađa carigradskog prava rođenja

Kamo ćemo odavde? Pod pretpostavkom da je povijest 01. tisućljeća uvelike iskrivljena krivotvorinama papinskih pisara i kasnijih humanista, možemo li procijeniti stupanj tog iskrivljenja i rekonstruirati vjerodostojnu sliku? Najbolje što možemo učiniti jest pozicionirati se u 11. stoljeće, najranije razdoblje za koje imamo dobar broj kronika. Za to razdoblje možda možemo vjerovati povjesničarima kako će nam dati, općenito točnu sliku europskog, sjevernoafričkog i bliskoistočnog svijeta. Zatim, gledajući nekoliko stoljeća unatrag, možemo pokušati razaznati povijesne pokrete koji su doveli do tog svijeta. Osim toga, sve je vrlo mutno.

Geografski, možemo se smjestiti u središte svijeta koji pokušavamo razumjeti. To središte nije bilo Rim. Unatoč rimskoj propagandi,  koja je hvalila "Mirabilia Urbis Romae" ("Čuda grada Rima") u 10. i 11. stoljeću - političko, ekonomsko, kulturno i vjersko središte civilizacije, koja je uključivala i tadašnji Rim - bio je Carigrad (sa Aleksandrijom na drugom mjestu).

U 11. stoljeću, zidine Carigrada mogle su unutar sebe sadržavati deset najvećih gradova Zapada. Njegova veličina, arhitektonska remek-djela i bogatstvo toliko su impresionirali zapadne posjetitelje da je, u francuskom romanu "Partonopeu de Blois", Carigrad naziv za raj. Ekonomski prosperitet Carigrada počivao je na njegovom položaju na raskrižju velikih trgovačkih putova, monopolu u trgovini luksuznim proizvodima poput svile, na znatnoj ponudi zlata i učinkovitoj poreznoj upravi (kommerkion je bio porez od 10% na svaku transakciju u gradskoj luci).

Grčka kultura širila se iz Carigrada na sve četiri strane svijeta, od Perzije i Egipta, do Irske i Španjolske. U 11. i 12. stoljeću došlo je do ogromnog pokreta i prevođenja filozofskih i znanstvenih djela (medicina, astronomija, itd.) sa grčkog na latinski. Grčke knjige također su prevođene na perzijski i sirijski, a odatle i na arapski. U svojoj knjizi "Aristote au mont Saint-Michel. Les racines grecques de l’Europe chrétienne", Sylvain Gouguenheim pobija uobičajenu ideju kako je širenje filozofije i znanosti u srednjem vijeku uglavnom posljedica muslimanskih osvajanja. U stvarnosti, grčka baština prenesena je u talijanske gradove izravno iz Carigrada, odnosno u suprotnom smjeru od fiktivnog translatio imperii Konstantina.

Bazilej je održavao dobre odnose sa fatimidskim kalifatom u Egiptu, koji je osvojio Jeruzalem i donju Siriju od Abasida u 960-ima. Početkom 1070-ih, savez između Bizantinaca i Fatimida ojačala je zajednička prijetnja: upadi Seldžučkih Turaka, koji su preuzeli kontrolu nad kalifatom u Badhdadu. Godine 1071. su porazili bizantsku vojsku u bitci kod Manzikerta, te u Anatoliji uspostavili Sultanat Rum, sa glavnim gradom u Nikeji, samo sto kilometara od Carigrada. Zatim su od Fatimida preuzeli dio Sirije, i Jeruzalem.

Do nedavno se općenito vjerovalo kako su križarski ratovi bili velikodušan odgovor Rimske crkve na očajnički apel za pomoć od strane  bizantskog cara Alekseja Komnena. Tako su to prikazali suvremeni zapadni kroničari, koristeći krivotvoreno pismo Aleksija grofu Flandrije, gdje je prvi priznao svoju nemoć protiv Turaka i ponizno molio za spašavanje (www.jstor.org). Zapravo, car nije bio u očajnoj situaciji, a njegov zahtjev bio je samo u tome da se plaćenici bore pod njegovim zapovjedništvom, i pomognu mu u ponovnom osvajanju Anatolije od Seldžučka. Bizantinci su oduvijek privlačili ratnike iz stranih naroda, koji bi služili pod njihovom zastavom u zamjenu za carsku velikodušnost, a franački vitezovi bili su vrlo cijenjeni što se toga tiče. 

Umjesto toga, Urban II. (bivši opat Clunyja) želio je okupiti vojsku koja bi odmah krenula u osvajanje Jeruzalema, grada na koji Aleksije nije imao neposredna prava i koji bi rado vratio Fatimidima. Vojska križara, pod zapovjedništvom papinskog legata, nikada nije bila ono što je Aleksije tražio, i Bizantinci su bili zabrinuti i sumnjičavi kada su to vidjeli. "Aleksije i njegovi savjetnici nisu vidjeli nadolazeći križarski rat kao dolazak dugo očekivanih saveznika, već kao potencijalnu prijetnju Oikoumeni", piše Jonathan Harris. Bojali su se da je oslobođenje Svetog groba samo izgovor za neku zlokobnu zavjeru protiv Carigrada.

Prvi križarski rat uspio je uspostaviti četiri latinske države u Siriji i Palestini, i one su činile osnovu zapadne prisutnosti koja će trajati do 1291. godine. Krajem 12. stoljeća, nakon što je Saladin povratio Jeruzalem, papa Inocent III. proglasio je novi križarski rat, četvrti u modernom brojanju. Ovaj put, strah Bizantinaca od skrivene agende pokazao se potpuno opravdanim. Umjesto da idu u Jeruzalem preko Aleksandrije, kako je službeno bilo najavljeno, franački vitezovi, zaduženi od lukavih Mlečana (glavni povjesničari ovdje govore o "mletačkoj zavjeri"), krenuli su prema Carigradu. Ogromna vojska križara prodrla je u grad u travnju 1204. godine. Opljačkala ga je  tijekom tri dana. "Od stvaranja ovog svijeta, takvo veliko bogatstvo nije viđeno niti osvojeno", divio se križar Robert de Clari, u svojoj kronici. Palače, crkve, samostani, knjižnice sustavno su pljačkane, a grad je postao ruševina.

Novo Francusko-latinsko Carstvo, izgrađeno na dimećim ruševinama Carigrada, potrajalo je samo pola stoljeća. Bizantinci, ukorijenjeni u Nikeji (Izniku), polako su povratili dio svog drevnog teritorija. 1261. godine, pod zapovjedništvom Mihaela VIII. Paleologa, protjerali su Franke i Latine iz Carigrada. Ali, grad je tada bio samo sjena svoje prošle slave: grčko stanovništvo je pobijeno ili je pobjeglo, crkve i samostani su oskrnavljeni, palače su bile u ruševinama, a međunarodna trgovina je stala. Štoviše, papa Urban IV. naredio je nela se diljem Europe propovijeda novi križarski rat da bi se Carigrad povratio od "raskolnika". Bilo je malo dobrovoljaca. No, 1281. godine, papa Martin IV. je ponovno potaknuo projekt Karla Anžuvinskog (brata kralja Luja IX.) da vrati Carigrad i uspostavi novo katoličko carstvo. Nije uspio. Četvrti križarski rat i njegove posljedice nanijeli su bizantskoj civilizaciji smrtnu ranu, te se ona srušila stoljeće i pol kasnije, nakon tisuću godina postojanja, kada je osmanski sultan Mehmet II. zauzeo Carigrad, 1453. godine. Poznati srednjovjekovni povjesničar Steven Runciman je napisao:

"Nikada nije bilo većeg zločina protiv čovječanstva od Četvrtog križarskog rata. Ne samo da je uzrokovao uništenje ili raspršivanje svih blaga prošlosti koje je Bizant predano čuvao i smrtno ranjavanje civilizacije koja je još uvijek bila aktivna i velika; već je bio i čin gigantske političke ludosti. Nije donio nikakvu pomoć kršćanima u Palestini. Umjesto toga, lišio ih je potencijalnih pomagača. Poremetio je obranu kršćanstva." 

Konji svetog Marka, koje su Mlečani opljačkali iz Carigrada

Koliko je drevna klasična Grčka?

Međutim, što se tiče Zapada, posebno Italije, pljačka Carigrada pokrenula je zapanjujući gospodarski rast, koji je u početku potaknut ogromnim količinama opljačkanog zlata. Početkom 13. stoljeća su se prvi zlatnici pojavili na Zapadu, jer se ondje dotad izdavao samo srebrni novac (osim na Siciliji i u Španjolskoj). Kulturne koristi iz Četvrtog križarskog rata također su bile impresivne: u sljedećim godinama su popljačkane cijele knjižnice i knjige koje će grčki znanstvenici potom početi prevoditi na latinski. Bez pretjerivanja se može reći da je uspon humanizma u Italiji bio neizravna posljedica pada Carigrada.

Firentinski sabor, 1438. godine, posljednji pokušaj ponovnog ujedinjenja Katoličke i pravoslavne crkve, važan je datum u prijenosu grčke kulture na Zapad. Bizantski car, Ivan VIII. Paleolog, i patrijarh Josip II. došli su u Firencu uz pratnju od 700 Grka, te izvanrednom zbirkom klasičnih knjiga koje su još bile nepoznate na Zapadu, uključujući rukopise Platona, Aristotela, Plutarha, Euklida i Ptolomeja. "Kulturno, prijenos klasičnih tekstova, ideja i umjetničkih predmeta sa istoka na zapad, koji se dogodio na Saboru, imao je odlučujući utjecaj na umjetnost i znanstvenost Italije kasnog 15. stoljeća." A kada su nakon 1453. godine, posljednji nositelji visoke kulture Carigrada pobjegli od osmanske vlasti, mnogi su došli doprinijeti procvatu talijanske renesanse. Godine 1463. se firentinski dvor Cosima de' Medicija upoznao sa neoplatonskim filozofom George Gemistosom, poznat i kao Plethon, čiji su razgovori o Platonu toliko fascinirali i odlučili su ponovno osnovati Platonovu Akademiju u Firenci. Imenovali su Marsilija Ficina za voditelja, opskrbljujući ga grčkim rukopisima Platonovih djela, nakon čega je Ficino počeo prevoditi cijeli korpus na latinski.

Istodobno dok su prisvajali grčku baštinu, talijanski humanisti pretvarali su se, i ignorirali svoj dug prema Carigradu. Kao rezultat toga, donedavno su srednjovjekovne studije previdjele bizantski utjecaj na Zapad, pa čak i važnost Bizantskog Carstva u srednjem vijeku. Profesor sa Cambridgea, Paul Stephenson, komentirao je 1972. godine: "Izbacivanje bizantske povijesti iz srednjovjekovnih europskih studija doista mi se čini neoprostivim prekršajem protiv samog duha povijesti." Još jedan otegotni faktor jest: "Praktički svi arhivi carskih i patrijarhalnih kancelarija Bizanta su propali, ili 1204. godine kada su grad opljačkali križari, ili 1453. godine kada je pao pod Turke." Bizant je dva puta uništen: nakon što ga je opljačkao 1204. godine, latinski Zapad nastojao ga je izbrisati iz svog kolektivnog pamćenja. Steven Runciman piše:

"Zapadna Europa, sa predačkim sjećanjima i ljubomorom prema bizantskoj civilizaciji, sa svojim duhovnim savjetnicima koji osuđuju pravoslavce kao grešne raskolnike, te sa proganjajućim osjećajem krivnje što je na kraju iznevjerila grad, odlučila je zaboraviti na Bizant. Nije mogla zaboraviti dug koji je dugovala Grcima; ali je dug smatrala samo za klasično doba." 

Međutim, treba naglasiti da u toj fazi znanstvenici nisu posjedovali dosljednu globalnu kronologiju koja bi precizno datirala grčko klasično doba. To bi bio projekt isusovaca u 16. stoljeću, kao što ćemo dokumentirati u sljedećem članku. Francuski bizantinist, Michel Kaplan, daje zanimljivu primjedbu: zapadni humanisti, koji su proučavali grčku književnost uvezenu iz Carigrada iz 14. stoljeća, "nisu razlikovali djela klasične i helenističke Grčke od onih iz bizantskog doba." Implicitna pretpostavka jest kako moderni znanstvenici sada mogu jasno napraviti tu razliku. Ali, mogu li oni to doista?

Ista pitanja koja smo postavili o latinskim izvorima (u prošlom tekstu) mogu se primijeniti i na grčke izvore. Kakav dokaz imamo da djela npr. pripisana Platonu datiraju iz razdoblja od prije oko 2500 godina? Čvrsto je utvrđeno kako svi poznati Platonovi rukopisi potječu iz jedinstvenog arhetipa, datirano u razdoblje velikog patrijarha Fotija (oko 810.-895.). U to je vrijeme bizantski car Lav Filozof "ponovno otkrio" i promovirao znanje o Platonu, kao i o njegovim učenicima Porfiriju, Jamblihu i Plotinu, koje danas nazivamo neoplatonistima i pripisujemo sedam stoljeća kasnije od Platona. Tu je i lingvističko pitanje: grčki znanstvenici, poput Rodericka Saxeyja II., sa Sveučilišta Ohio State, zbunjeni su "koliko se malo jezik promijenio, čak i u više od tri tisućljeća". Prema profesorici sa  Harvarda, Margaret Alexiou: "Homerski grčki vjerojatno je bliži demotskom [modernom grčkom] nego što je srednjoengleski iz 12.  stoljeća modernom govornom engleskom." Ako pretpostavimo da evolucija jezika slijedi univerzalne zakone, tada homerski grčki ne treba biti puno stariji nego srednjoengleski.

U svojoj poticajnoj knjizi, "Re-Dating Ancient Greece", Sylvain Tristan istražuje kako su Franci, koji su vladali većim dijelom Grčke nakon Četvrtog križarskog rata, možda doprinijeli ne samo prenošenju klasične grčke kulture na Zapad, već i njezinoj razradi. Tristan također primjećuje da arhitektonske ostatke franačke Grčke nije toliko lako razlikovati od onih iz klasičnog doba, kao što bi se očekivalo. Na Akropoli se nekada nalazio toranj, lokalno poznat kao Franački toranj i vjerojatno ga je izgradio Othon de la Roche, osnivač Atenskog vojvodstva početkom 13. stoljeća. Iako je bio izgrađen od istog kamenja kao i susjedna zgrada, Heinrich Schliemann ga je smatrao anakronimom, i dao ga je srušiti 1874. godine.

Akropola sa franačkom kulom, 1872. godine

Prema našoj udžbeničkoj kronologiji, Partenon je izgrađen prije 2500 godina. Njegovo sadašnje stanje možda se čini u skladu sa tim godinama, ali malo tko zna da je još uvijek bio netaknut 1687. godine, kada ga je digla u zrak bomba ispaljena iz venecijanskog minobacača. Francuski slikar, Jacques Carrey, napravio je oko 55 crteža, 1674. godine, što je kasnije poslužilo za restauraciju.

https://aristotleguide.wordpress.com/2012/10/17/blowing-up-the-parthenon/

Partenon 1674. i eksplozija 1687.

U davna vremena, kažu nam, Partenon je bio dom gigantskog kipa Atene Partenos (Djevice). U 06. stoljeću je postao crkva posvećena "Gospi ili Ateni", sve dok ga Osmanlije nisu pretvorile u džamiju. Čudno, ali povjesničar William Miller nam u svojoj "Povijesti franačke Grčke" kaže da se Partenon ne spominje u srednjovjekovnim tekstovima prije oko 1380. godine, kada ga aragonski kralj opisuje kao "najdragocjeniji dragulj koji postoji na svijetu". Akropola je tada bila poznata kao "Atenski dvorac". Može li od početka biti srednjovjekovni utvrđeni grad? Je li antička Grčka fantazija? Ili je jednostavno pogrešno datirano?

U okviru naše hipoteze da je Rim, između 11. i 15. stoljeća, izmislio ili uljepšao vlastitu republikansku i carsku antiku kao propagandu kako bi prevario Carigrad u vezi sa pravom rođenja, ima smisla da bi Rim također izmislio ili uljepšao predbizantsku grčku civilizaciju kao način objašnjenja vlastite grčke baštine, i bez priznavanja duga Carigradu. Kako bi se objasnilo da je grčka kultura ispunila svijet prije nego što je stigla do Rima, izmišljeni su i Aleksandar Veliki i njegova helenistička ostavština.

Aleksandar je legendarna figura. Prema njegovoj najozbiljnijoj biografiji, koju je napisao Plutarh, u dobi od 22 godine, ovaj makedonski princ (kojega je obrazovao Aristotel) krenuo je u osvajanje svijeta sa oko 30.000 ljudi, osnovao 70 gradova i umro u dobi od 32 godine, ostavljajući za sobom potpuno formiranu grčko-jezičnu civilizaciju, koja se protezala od Egipta do Perzije. Sylvain Tristan primjećuje, nakon Anatolija Fomenka, da Seleukidi (Seleukidós), koji su vladali Malom Azijom nakon Aleksandra, nose gotovo isto ime kao i Seljukidi (Seljukidi), koji su kontrolirali istu tu regiju od 1037. do 1194. godine. Je li helenistička civilizacija još jedna fantomska slika bizantskog saveza, pomaknuta u daleku prošlost da bi se prikrio talijanski dug Carigradu? Takva hipoteza čini se nategnutom. Ali,  postaje uvjerljivija kada shvatimo da je naša kronologija relativno nedavna konstrukcija. U srednjem vijeku nije postojala prihvaćena duga kronologija koja skenira tisućljeća. Ako nam danas Wikipedia kaže da je Aleksandar Veliki rođen 21. srpnja 356. pr. Kr. i umro 11. lipnja 323. pr. Kr., to je jednostavno zato što je neki znanstvenik iz 16. stoljeća to tako proglasio, koristeći proizvoljna nagađanja i biblijski metar. Međutim, nedavnim napretkom arheologije, problemi sa kojima se susreće naša prihvaćena kronologija nagomilali su se u kritičnu masu.

Evo jednog primjera koji spominje Sylvain Tristan: "Mehanizam sa Antikitere" je analogno računalo, sastavljeno od najmanje 30 međusobno povezanih brončanih zupčanika; koristi se za predviđanje astronomskih položaja i pomrčina u kalendarske i astrološke svrhe, desetljećima unaprijed. Izvađen je iz mora 1901. godine, između olupina brodoloma uz obalu grčkog otoka Antikitere. Datira iz 02. ili 01. prije Krista. Prema Wikipediji, "znanje o ovoj tehnologiji izgubljeno je u nekom trenutku antike", i "djela slične složenosti nisu se ponovno pojavila sve do razvoja mehaničkih astronomskih satova u Europi u 14. stoljeću". U ovaj tehnološki ponor od 1500 godina možda je lakše povjerovati kada se već vjeruje da je heliocentrični model koji je razvio grčki astronom Aristarh sa Samosa, u 03. stoljeću prije Krista bio potpuno zaboravljen, sve dok ga Nikola Kopernik nije ponovno izumio u 16. stoljeću poslije Krista. Ali, skepticizam je ovdje manje ekstravagantan od znanstvenog konsenzusa.

Broj skeptika porastao je posljednjih godina, a nekoliko istraživača krenulo je u osporavanje onoga što nazivaju skaligerovskom kronologijom (standardizirano od strane Josepha Scaligera u njegovoj knjizi "De emendatione temporum", 1583.). Većina ovih "recentista", koje ćemo predstaviti u našem sljedećem članku, usredotočuje se na 01. tisućljeće poslije Krista. Vjeruju kako je to predugo razdoblje, drugim riječima: antika nam je bliža nego što mislimo. Zapravo se slažu sa renesansnim humanistima koji su, prema povjesničaru Bernardu Guenéeu, smatrali "srednji vijek", između antike i svog vremena (pojam media tempestas prvi put se pojavljuje 1469. godine u korespondenciji Giovanni Andree Bussija), "ničim drugim nego zagradom, nečim između". Godine 1439. Flavio Biondo, prvi arheolog Rima, napisao je knjigu o tom razdoblju, i naslovio je: "Desetljeća povijesti od propadanja Rimskog Carstva". Giorgio Vasari je na to gledao kao tek dva stoljeća, kada je u svom djelu "Giottov život" (1550.) napisao da je Giotto (1267.-1337.) "vratio u život pravu umjetnost slikarstva, uvodeći crtanje iz prirode živih osoba, što se nije prakticiralo dvjesto godina." 

Ako je naš srednji vijek umjetno rastegnut za 700 ili više godina, znači li to da je većina toga čista fikcija? Ne nužno. Gunnar Heinsohn, koristeći komparativnu arheologiju i stratigrafiju (istražite njegove članke, ili pogledajte video konferenciju, link i video dolje), tvrdi da su događaji koji su se proširili kroz antiku, kasnu antiku i rani srednji vijek - zapravo bili suvremeni. Drugim riječima, Zapadno Rimsko Carstvo, Istočno (bizantsko) Rimsko Carstvo i Germansko Rimsko Carstvo moraju se resinkronizirati i promatrati kao dijelovi iste civilizacije koja se srušila prije nešto više od 10 stoljeća, nakon globalnog kataklizmičkog događaja koji je izazvao pomutnju sjećanja i sklonost apokaliptičnim kultovima spasenja.

https://www.q-mag.org/gunnar-heinsohns-latest.html