4. Anatomija jedne revolucije

Napoleon Bonaparte na samrtnoj postelji, ilustracija Jean-Baptistea Mauzaissea, 1843.

"Novac je bog našeg vremena, a Rothschild je njegov prorok."

(Heinrich Heine, njemački pjesnik i Rothschildov rođak)

Ova posljednja priča je možda najvažniji dio u ovoj zastrašujuće istinitoj priči. Opisuje okvir iz kojeg su pokrenute sve uzastopne sheme. Magnum Opus mračnog stoljeća i stezanje omče oko vrata kršćanstva. Prave sile, koje pokreću svjetsku povijest i u našem dobu, iskovane su u ovim danima. Temelje ovog Novus Ordo uspostavili su ljudi čija imena znamo, ali čiji se pravi karakter pokazao nerazjašnjenim. Kao što i dalje gledamo, okultni orkestar sastavljen je mnogo prije nego što je itko od nas rođen, i nitko od nas nije mogao učiniti ništa kako bi zaustavio njegovu zlokobnu simfoniju.

Relativno kratka vladavina Napoleonovog masonskog carstva bilo je jedno od najrazornijih i najkrvavijih razdoblja u svjetskoj povijesti, vrhunac ljudskog pokolja sve do svjetskih ratova 20. stoljeća. Razdoblje brutalnosti kojemu se teško može išta usporediti u post-"prosvjetiteljskom" dobu. Napoleonovi politički saveznici i financijski podupiratelji su bili u usponu. Njegove vojske su bile  gotovo nepobjedive, gubici u Egiptu su daleka uspomena. Da, Trafalgar je bio neuspjeh, ali nikako nije bio smrtonosan udarac za cara. Njegovo sljedeće osvajanje postalo je možda najpresudnije i najdugotrajnije, u svim njegovim brojnim kampanjama.

Bitke su bjesnile Europom, dok je vlast Francuskog Carstva rasla. Napoleonu Bonaparteu je bila uskraćena mogućnost invazije na Ujedinjeno Kraljevstvo zbog uništenja njegove flote kod Trafalgara. Međutim, njegova osvajanja na kopnu su se nastavljala nesmanjenim intenzitetom. Godine 1806. je Napoleon napao Hesse i prisiio grofa izbornika na bijeg. Princ Wilhelm IX. povjerio je kraljevsku blagajnu (vrijednu milijardi dolara u današnjoj valuti) svom bankaru i bliskom prijatelju, Mayeru Amschelu Rothschildu. Kneževsko blago moralo se prokrijumčariti iz Hessea skriveno u vinskim bačvama, te je stiglo u London. Nathan, jedan od Mayerovih pet (legitimnih) sinova, kao i voditelj Rothschildovih londonskih operacija, osigurao je kneževo ogromno blago u njihovom londonskom sjedištu. Nema zapisa da je ovo zlato ikada vraćeno. Kao što danas možemo vidjeti prema mnogim dostupnim svjedočanstvima i dokumentima - Napoleon, njegove invazije i vlast, bili su ključni za učvršćivanje Rothschildove kontrole nad europskim bankarstvom. Taj početni kapital doveo je do nastanka Rothschildove dinastije. Ali, to nije bio jedini, kamoli posljednji put, da su Napoleonove akcije pomogle u ostvarivanju ciljeva ove obitelji.

Napoleonova vojna osvajanja su se ubrzano nastavljala, dok su njegova braća raspoređena na čelo savezničkih masonskih država-klijenta. Godine 1808., car Napoleon izdaje tri dekreta, kojima je cilj potpuna integracija Židova u francusko društvo. Zloglasni dekret koji je bio najkontroverzniji, navodno je zabranjivao Židovima posuđivanje novca. Međutim, važno je napomenuti, iz ovog su dekreta isključeni bankari u Parizu, te je dekret zapravo imao vrlo mali utjecaj na vođenje financijskog poslovanja. Prema našem, današnjem razumijevanju stanja stvari, postaje jasno tko su bile prave snage iza Napoleonovog režima, kao što je više nego jasno da su obitelj Rothschild, ali i drugi pariški bankari, iskoristili Napoleona da bi uništili svoju konkurenciju. Tada, kao i sada, moćni bankarski interesi koriste silu prisile na mnoge marionetske vlade samo zato da bi uništili svoju konkurenciju. Kao rezultat toga, 4 godine kasnije, 1812. godine, James Mayer de Rothschild, još jedan sin Meyera Amschela Rothschilda, službeno je osnovao podružnicu obiteljskog bankarskog carstva u Parizu; iako je obitelj Rothschild poslovala putem podružnica i odjela u toj zemlji već više od desetljeća.

James Meyer de Rothschild, ilustracija Jean-Hippolyte Flandrin

Dok se bližio vrhunac epskog svjetskog rata, masoni su čvrsto uspostavili svoju ekonomsku i političku kontrolu nad velikim narodima svijeta. Vođe, na svakoj strani ovog sukoba uskoro će postati slobodni zidari, i pritom će osigurati krvav i dugotrajan nastavak desetljećima duge svjetske borbe. Godine 1809., James Madison započinje svoj prvi mandat kao predsjednik. Iako se u masonskim ložama ne mogu pronaći zapisi koji potvrđuju Madisonovo članstvo, slijedeće pismo još uvijek se može vidjeti u Kongresnoj knjižnici. 11. veljače 1795. godine, John Francis Mercer, guverner Marylanda, napisao je čestitku budućem predsjedniku Jamesu Madisonu: "Nisam imao priliku čestitati vam prije što ste postali slobodni zidar - vrlo drevno i časno bratstvo." Također je važno napomenuti da je Madison često bio optuživan da je slobodni zidar tijekom porasta antimasonstva u Americi, i on je to javno porekao. Međutim, ako je tome tako, ipak su oba Madisonova potpredsjednika bili poznati slobodni zidari.

Engleski George IV., princ od Walesa, priznat je za princa regenta 1810. godine. Sada je službeno vladao u ime svog oca, dok je demencija neizbježno uzimala danak Georgeu III. George IV. je bio veliki majstor Prve velike lože Engleske, od 1792. do 1812. godine. Također, i veliki majstor Velike lože Škotske od 1806. do 1820. godine. Svaki veći kontinent, svaki ocean, bio je bojno polje između ove dvije navodno neprijateljske nacije. Kako se Amerika sve više približavala svom ratobornom statusu, obje strane tog  rastućeg međunarodnog sukoba predvodili su slobodni zidari.

Nikada ne zaboravimo zakletve koje su ovi ljudi položili, pod kaznom smrti, gdje je njihova odanost samo prema njihovom međunarodnom bratstvu, ispred bilo koje nacije. Ideja da su svaku stranu ovog sukoba predvodili masoni i da su je financirali, toliko je očito izvan područja puke slučajnosti i gotovo je nevjerojatno sugerirati drugačije. Najblaža interpretacija događaja otkriva ratove kao unutarnje borbe između suparničkih frakcija luciferijanske kriminalne organizacije, suparničkih bandi, koje se u biti bore oko teritorija. Zlokobnije tumačenje, kao obrazac činjenica koji John Robison potkrepljuje svojim svjedočenjem pod zakletvom, demistificira da su revolucija i kasniji ratovi bili koordinirani plan za rušenje kršćanskih civilizacija, uz istovremeno punjenje džepova zavjerenika. Dok su kršćanske zemlje ratovale jedna protiv druge i dok je brat klao brata, bankari Europe (kao npr. klan  Rothschild) obogatili su se plijenom iz tog beskrajnog rata.

Krunidbeni portret kralja Georgea IV., 1821., ilustracija Thomasa Lawrencea

Godine 1811. je istekla povelja za prvu američku središnju banku. Povelja nije obnovljena u Kongresu, jer je antimasonski žar rastao po Državama, i to najviše kao reakcija na Napoleonovo rastuće masonsko carstvo. Unatoč zadržavanju imovine i nakon prestanka privilegija tiskanja fiat valute, sada devalvirane dionice banke odmah je otkupio bogati francuski bankar i slobodni zidar, Stephen Girard. U apokrifnim citatima, koji se pripisuju raznim Rothschildima, ljutnja obitelji zbog američkog odbijanja obnove povelje banke je bila uzrok rata iz 1812. godine: "Ili će se zahtjev za obnovu povelje odobriti ili će se Sjedinjene Države naći upletene u najkatastrofalniji rat." Ovaj zloglasni citat pripisuje se Nathanu, ali se ne može potvrditi niti u jednom vjerodostojnom izvoru. Bankarski klan vrlo vjerojatno nije započeo ovaj rat kao odmazdu protiv Amerike, no neosporno jest da je ta obitelj uvelike profitirala financirajući sve strane tijekom Napoleonskih ratova. Nathan je svom kolegi masonu, princu regentu Georgeu IV., osigurao kapital za financiranje vojske lorda Wellingtona. Njegov brat James je opskrbljivao svog kolegu masona, Napoleona i njegove snage. Kao što smo vidjeli, i u svim drugim ratovima koje su potaknuli bankari, temelji za ovaj sukob postavljeni su mnogo prije nego je Amerika odbila obnoviti Prvu banku Sjedinjenih Država, koja je bila pod kontrolom Rothschilda.

Nije sporno da je engleska ratobornost protiv Amerike značajno narasla nakon instalacije masonskih vođa. Američki mornari su bili robovi na britanskim ratnim brodovima. Novostečeni teritoriji na Srednjem zapadu dodatno su rasplamsali napetosti sa britanskim kolonistima u Kanadi, i tako su granični sukobi između američkih i britanskih doseljenika postali sve češći. Pomorska trgovina bila je ozbiljno ograničena, jer su zaraćene strane u ovom svjetskom sukobu provodile trgovinski embargo čistom silom.

Političari toga doba nisu bili drugačiji nego danas, samo je sve bilo lakše sakriti, jer ipak nije bilo 24/7 vijesti. Isti cinični proračuni,  koji pokreću naše političare danas, pokretali su i one. Američki političari željeli su dodati obilne resurse Kanade rastućoj američkoj naciji, i zato su vrlo rado koristili provokacije kao casus belli, samo da bi uveli Ameriku u nepromišljeni rat protiv Engleske. 1812. godine je rat i počeo, bez obzira što si Amerika to nije mogla priuštiti, ali i tako rat ne ovisi o Americi. 

Rat je bio, ništa manje, od velike katastrofe za Sjedinjene Države u nastajanju. Još uvijek oštro podijeljene oko toga trebaju li uopće ući u rat, države Nove Engleske odbile su dati vojnike ili financijsku pomoć za rat. U službu su pozvani slabo pripremljeni i loše opremljeni pripadnici milicije, koja je uglavnom bila sastavljena od južnjaka. Poraz za porazom je obilježio početne faze rata. 1812. godine su dvije invazije Kanadu 1812. završile katastrofom. Detaljni tijeko tog rata iz 1812. godine donekle izlaze izvan okvira naše trenutne priče, stoga evo sažetka: kroz sljedeće dvije godine i naizgled na svakom frontu - bilo da se radi o kanadskoj granici, Jugu, Oceanu ili Zapadnoj granici - Amerika je napadana sa svih strana. Teritoriji su otimani, ljudi bi bili podijeljeni, a nacija se sve više i više zaduživala.

Vrhunac ovog rata, kao i njegova najpoznatija bitka, odigrala se nakon što je potpisan Gentski sporazum, a kojim je okončan Rat iz  1812. godine. Prije nego su britanske, ili američke, snage u New Orleansu saznale za mirovni sporazum, britanski vojnici pokušali su preuzeti kontrolu nad rijekom Mississippi tako što su opsjedali ovaj obalni grad, 08. siječnja 1815. godine. Britanske snage su  pretrpjele teške gubitke od strane Jacksonovih ukopanih branitelja, te su improvizirani i brzopleti američki obrambeni položaji odbijali val za valom britanskog pješaštva. Engleske snage su odbijene. Američki političari, koji su očajnički trebali pobjedu da umire mase, iskoristili su ovu priču izuzetnim učinkom: Andrew Jackson je proglašen nacionalnim herojem. Granice Amerike i Kanade malo su se promijenile, ali izdaja južnih država od strane njihovih sjevernih "sunarodnjaka" neće se brzo zaboraviti.

Bitka za New Orleans, 08. siječnja 1815. godine, ilustracija E. Percyja Morana

"Granica između nereda i reda leži u logistici."

(Sun Tzu)

Dok su se na sjevernoameričkom kontinentu odvijali relativno mali okršaji (kada to usporedimo sa europskim ratištem), Napoleonovo nesretno putovanje u Rusiju je započelo ljeti 1812. godine. Na čelu vojske od 600.000 ljudi, car je krenuo dana 24. lipnja, Fors Fortuna, očito zazivajući rimsku božicu sreće na početku svoje posljednje velike kampanje. Ruske vojske, predvođene masonskim carem Aleksandrom I., pretrpjele su niz poraza. To je kulminiralo bitkom kod Borodina, 07. rujna. 1812. godine. Broj poginulih, 45.000 na ruskoj i 40.000 na francuskoj strani, označava ovu bitku kao najkrvaviji od svih Napoleonovih ratova. Nakon poraza, Rusi su uveli politiku spaljene zemlje. Borili su se u pozadini, iza Moskve, ulogorili se u negostoljubivom Sibiru. Francuske vojske dočekala su spaljena poljoprivredna zemljišta i uništene zalihe hrane. Rusi su Napoleonovoj vojsci uskratili svu hranu, osim one koju su Francuzi imali sa sobom.

Bez hrane, uz sve duže i nestabilnije linije opskrbe, Napoleonove trupe ušle su u gotovo napuštenu Moskvu 14. rujna. Nisu imali što opljačkati, a nisu mogli ni živjeti od zemlje i kako se oštra ruska zima bližila, Napoleon je odlučio vratiti svoju slabo opremljenu vojsku od 400.000 ljudi iz Rusije. Iako je 100.000 mrtvih Rusa ležalo na tragovima prolaska ovog masonskog osvajača, Rusija je ostala pakao za Napoleona, jer su Rusi su bili i više nego spremni samozapaliti svoju domovinu, samo da bi budućem osvajaču nanijeli najveću količinu boli.

Desetkovana francuska vojska, mnogi od njih bosi i loše odjeveni za ledene uvjete, prešla je preko ledene rijeke Niemen u prosincu 1812. godine. Vratilo se samo 40.000 vojnika, 1/15 broja koji su tog ljeta napali Rusiju sa svojim carem. Bolest, glad i nemilosrdna ruska zima uzeli su strašan danak.

Kako su njegove vojske bile gotovo uništene, Napoleon je bio prisiljen regrutirati nove, neiskusne regrute, kako bi obnovio svoje snage. Bio je očajan i nastojao se obraniti od neprijateljskih vojski koje su sve više zatezale omču. Početni uspjesi iz 1813. godine su obnovili carev posustali duh. Ali, njegov poraz kod Leipziga, u listopadu 1813. godine, označio je propast Napoleonove prve vladavine. Bonaparte je zarobljen u ožujku 1814. godine, te je u travnju poslan u otočni zatvor, na otok Elbu.

Napoleonovo kratkotrajno progonstvo na Elbi završilo je u ožujku 1815. godine. Tada se vratio u Pariz i ponovno okupio narod za svoju stvar. Bonaparteova druga carska vladavina je trajala samo 110 dana. Završila je konačnim porazom od vojske lorda Wellingtona i koalicijskih snaga kod Waterlooa. Zauzevši uzvisinu na Mont-Saint Jeanu, Wellingtonova vojska se branila od vala za valom francuske pješaštva, dana 18. lipnja. U sparnoj ljetnoj vrućini, engleska i francuska vojska sukobile su se u posljednjoj bitci Napoleonovih svjetskih ratova. Kako se noć bližila, Napoleonova carska garda, tj. elitne osobne udarne trupe samog cara su odbijene od Wellingtonovih snaga, u posljednjem i očajničkom pokušaju da preokrenu bitku u korist Francuske. Pruska pojačanja probila su francuski desni bok. Careve snage su bile okružene, a zatim i poražene, a sam Napoleon je ponovno ostavljao svoje snage na bojnom polju. Četiri dana kasnije je abdicirao. Pokušao je pobjeći u Ameriku, ali se konačno predao britanskim snagama koje su ga stalno progonile. 

Bitka kod Waterlooa: Britanski trgovi odbijaju napad francuskih kirasira, ilustracija F. Philippoteauxa

Dok su vojske uništavale Europu, bankarski klan Rothschild provodi prethodno desetljeće u uspostavljanju razrađene poštanske i  komunikacijske mreže, koja po svojoj složenosti konkurira čak i modernim obavještajnim agencijama. Brza i pouzdana komunikacija je bila ključna za poslove braće Rothschilda, jer su omogućili obitelji zaraditi na događajima prije nego što bi sa događajem bili upoznati njihovi konkurenti, čak i sami vladari. Privatni kuriri, raspoređeni od Dovera do Calaisa, osiguravali su da poruka pređe cijeli kontinent za samo nekoliko dana. Konji, brodovi, golubovi, ogromna mreža glasnika i špijuna, stalno spremni prenijeti vitalne komunikacije do ovog bankarskog i obavještajnog carstva.

Obitelj Rothschild, koja je opskrbljivala i britanske i francuske snage, bila je uvelike zainteresirana za ishod bitke kod Waterlooa. Rothschildovi špijuni, naoružani znanjem o ishodu ključne bitke, odjurili su sa svojim vitalnim informacijama natrag u London. Rothschildov kurir je na konju stigao u Dunkerque u noći 18. lipnja. Prevezen je brodom preko La Manchea, i kurir je stigao u London samo jednu noć nakon Waterlooa, da bi izvijestio Nathana Rothschilda o ishodu bitke. Nathan je iskoristio te informacije kod manipulacije britanskog tržišta obveznica, jer je pokupovao obveznice po deflacioniranoj cijeni prije nego se tržište oporavilo,  nakon vijesti o konačnom Napoleonovom porazu. Procjenjena dobit Nathana Rothschilda samo od ovog pothvata kreću se od milijun do pet milijuna funti, što je u današnjoj valuti jednako stotinama milijuna dolara. Samo još jednu mogućnost kojom je obitelj uspjela lijepo profitirati tijekom ovih dugih i krvavih ratova. 

Ukupni trošak Revolucionarnih i Napoleonskih ratova za Veliku Britaniju iznosio je 831.000.000 funti. U današnjim dolarima to bi bilo preko 163 bilijuna dolara, gotovo nezamisliv iznos fizičkog bogatstva. Iako se broj poginulih razlikuje, ukupan broj izgubljenih života (civilnih i vojnih) kreće se od 3 do 7 milijuna, na svim ratištima. Žrtve na američkom ratištu se kreću od 20 do 50.000 mrtvih, dok je ozlijeđenih bilo mnogo više. Ured za javni dug izvještava o američkim dugovima na sljedeći način: "Ukupni javni dug povećao se sa 45.2 milijuna dolara iz 01. siječnja 1812. na 119.2 milijuna dolara zaključno sa 30. rujna 1815.godine". U današnjim dolarima to bilo oko milijardu koja je narasla na 2.6 milijardi dolara; beznačajni iznosi u našem sadašnjem dobu nepromišljenog deficitarnog trošenja, no jako veliki dugovi tijekom ondašnjih štedljivijih vremena. Američki dugovi su uglavnom bili prema bogatim francuskim bankarima, od kojih su većina bili masoni, Napoleonovi saveznici ili oboje.

Rat iz 1812. godine je ostavio Sjedinjene Države u istoj teškoj ekonomskoj situaciji u kojoj ih je ostavio i Rat za neovisnost: bankrotirane, zadužene prema stranim bankarima, opterećene nekontroliranom inflacijom zbog devalvacije valute. Nakon manjeg  otpora i živahne rasprave, Kongres je na kraju popustio i glasao za ponovno osnivanje središnje banke. Banka je ponovno stvorena od istih ekonomskih okova, nametnutih od privatnih bankara, koji su tada kontrolirali američku valutu. Druga banka Sjedinjenih Država osnovana je u Philadelphiji, u srpnju 1816. godine. Njena je povelja omogućila bankama članicama neka otpuste dugove nacionalnoj banci, ako su plaćeni drugoj banci članici, što je u biti omogućilo beskrajno incestuozno ovjekovječenje privatnih dobitaka i na teret javnosti. Dok su ti strani investitori (uglavnom Rothschildi) kontrolirali manjinski udio 1816. godine - već do 1832. godine su strani interesi imali veće udjele u bankama od većine američkih država.