3. Anatomija jedne revolucije

Krunidba Napoleona, ilustracija Jacques-Louis Davida

"Terorizam, rat i bankrot uzrokovani su privatizacijom novca, izdanog kao dug i uvećanog kamatama."

(Car Napoleon Bonaparte)

Nastavljamo gdje smo stali, a to je početak Napoleonove kampanje kroz Egipat, i u zemlje gdje se danas nalazi moderni Izrael. Njegovo putovanje kroz Svetu zemlju jasno nam pokazuje megalomanske instinkte, koji su pokretali ovog svjetskog osvajača. Gdje je on vidio sudbinu, mnogi su kršćani vidjeli potvrdu svetih spisa o kraju vremena. Međutim, bez pomoći i financijske podrške svojih kolega masona, njegovo novonastalo Carstvo bi umrlo još u kolijevci.

Do sada sam smo vidjeli jasne veze između okultnih društava i revolucije, koja je i dovela masonski režim na vlast. Nadalje, gledamo eksploziju masonske aktivnosti u svim zemljama Europe nakon Francuske revolucije, čak je Napoleon kao car vrhunac javnog iskazivanja drevne misterijske religije u Europi. Gdje god su revolucionarne vojske Francuske kročile, crkve su zatvarane i otvarane su masonske lože. Napoleonova osvajanja pobudila su strah u srcima kršćana diljem svijeta, a njegove vojske unijele su kaos i nered u društva koja su "oslobodile" silom oružja.

Iz tih razloga smatran je antikristovom figurom, koja je poticala, ili intenzivnu mržnju ili totalnu odanost, gdje god krenuo. Masonske veze njegove obitelji i vlade nisu prošle nezapaženo tijekom tog doba, a mnogi kršćani tog vremena vidjeli su ispunjenje svetih spisa u liku ovog tiranina. U Hramu razuma, koji je bio posvećen božici Libertas, neke kršćanske denominacije vidjele su ispunjenje Gnusobe pustošenja, što je spomenuto u Danielovom proročanstvu. Knjiga "Identitet Napoleona i Antikrista potpuno demonstriran" (1809.) tvrdila je da Napoleon odgovara nekoliko opisa Zvijeri opisane u Otkrivenju. Otkrivenje nam govori da će zvijer izaći iz mora, a Napoleon je potjecao sa otoka Korzike. Nepoznati autor vidio je žig zvijeri na rukama i čelu, simbolizirano revolucionarnom sabljom i francuskim kapama "slobode". Kroz dva različita oblika gematrije, autor je zbrajao slova u Napoleonovom imenu do broja 666, broja Zvijeri. U Tolstojevom epskom romanu "Rat i mir", glavni lik, Pierre Bezuhov, pronalazi masonski traktat koji dešifrira Napoleonovo ime na vrlo sličan način.

Unatoč istinitosti ovih tvrdnji, nisu samo ova dva autora vidjela znakove kao potvrdu. Mnogi, unutar religiozno pronicljivih društava tog doba, vidjeli su iste te paralele u čovjeku kojega bi poraz jedva dotaknuo.

"Moja je politika vladati ljudima, onako kako veliki broj želi da se njima vlada. To je, mislim, način priznavanja suvereniteta naroda. Postao sam katolik i pobijedio u ratu u Vendeeju; postao sam musliman i uspostavio se u Egiptu; učinivši sebe ultramontanom, osvojio sam ljudske duše u Italiji. Kada bih vladao narodom židovske rase, obnovio bih Salomonov hram."

(Car Napoleon Bonaparte)

Međutim, ovaj kancerogeni rast nije se mogao obuzdati, te se revolucionarni žar masonske "slobode" trebao proširiti i izvan obala Europe. Napoleon se školovao od svog 6. do 16. rođendana u elitnim vojnim školama i akademijama diljem Francuske. Bio je čovjek odgojen za rat od malih nogu, i izvrsno se snašao u tom zanatu. Napoleon se probio kroz Italiju, a njegova osvajanja nanijela su toliko trajne štete Katoličkoj crkvi da su im, 1832. godine, bili potrebni zajmovi od francuskih Rothschilda u iznosu od današnjih 4.3 milijarde dolara.

Na svom putovanju u Egipat, Napoleon je u jednoj noći borbe, 11. lipnja 1798. godine, razbio branitelje tvrđave Malta. Ali, ovaj podvig je uglavnom postignut zahvaljujući pomoći francuskih sabotera unutar Malteškog reda. Kasnije u lipnju je krenuo sa Malte i francuska flota je otplovila prema Aleksandriji. U luku su stigli 01. srpnja. Istog dana, Napoleon je izdao sljedeću proklamaciju, u otvorenom pokušaju poticanja pobune među lokalnim stanovništvom, a koji su bili u sukobu sa svojim osmanskim vladarima:

"...Narode Egipta, rekli su vam da dolazim uništiti vašu religiju, ali ne vjerujte u to; kao odgovor dolazim vratiti vaša prava, kazniti uzurpatore. Više poštujem Boga, njegovog proroka i Kuran nego Mameluke. Recite im da su svi ljudi jednaki pred Bogom; Mudrost, talenti, vrline su jedine stvari koje jednog čovjeka čine drugačijim od drugog...

...Nismo li mi uništili Malteške vitezove? Nismo li mi uništili Papu koji je govorio da ima dužnost ratovati protiv muslimana? Nismo li mi oduvijek bili prijatelji Velikog Gospodara i neprijatelji njegovih neprijatelja?..."

Otprilike u istom razdoblju, 1798. godine, general Kléber, poznat po svojoj brutalnosti tijekom ustanaka u Vendeji, osnovao je ložu Izida u Kairu. To je bila prva masonska loža na egipatskom tlu.

Iako je general Napoleon zasigurno nastojao destabilizirati britanske saveznike, Osmansko Carstvo; njegovo putovanje nije bilo isključivo vezano uz vojna osvajanja. Bio je savršeni samopromotor, uvijek željan iskoristiti masonski inspiriranu egiptomaniju,  koja je zahvatila Francusku nakon revolucije. Napoleon je sa sobom doveo skupinu francuskih intelektualaca i znanstvenika,  slobodne zidare Gasparda Mongea (bivši ministar francuske mornarice) i Vivanta Denona. Denon je bio diplomat posljednjeg francuskog kralja, sve dok nije promijenio stranu tijekom revolucije. Bio je žestoki bonapartist i odani Napoleonov sluga.

Denon je osobno opljačkao neprocjenjiva umjetnička djela i brojne artefakte tijekom Bonaparteovih kampanja. Biti će nagrađen za svoj trud tijekom egipatske kampanje time što je dobio čast postati prvi ravnatelj muzeja Louvre; mnoge od njegovih nezakonito stečenih nagrada su u Louvreu i dan danas. Tijekom ekspedicije, francuski su vojnici otkrili kamen iz Rosette, 11. srpnja. Ovo veoma značajno otkriće, zajedno sa artefaktima i umjetničkim djelima koje su donijeli u Francusku, osiguralo je da putovanje postane propagandni blagoslov za Napoleona, bez obzira na ishod njegovih bitaka u Africi i Svetoj zemlji.

Napoleon u Egiptu, ilustracija nepoznatog autora, 1864.

Napoleonov početni upad u Egipat izveden je besprijekorno. Njegovih je 13.000 vojnika porazilo, 21. srpnja, mamelučku vojsku od 21.000 vojnika, u bitci koja se vodila u podnožju piramida u Gizi. Naslonjen leđima na piramide, Napoleon je svoje snage rasporedio u formaciju kutije. Bajuneti su stršali uokolo poput smrtonosnih čeličnih bodlji, a francusko topništvo stajalo je zaštićeno. Njegova vojska izgubila je samo 300 vojnika, u usporedbi sa preko 6000 mameluka, ubijenih superiornom taktikom i ogromnom vatrenom prednošću francuske vojske. Pobjeda će biti kratkog vijeka.

Unatoč Napoleonovim mnogim pobjedama na kopnu, francuska mornarica nije imala sreće na moru. Bonaparteovu flotu, koja je služila kao pojačanje, opkolio je i gotovo uništio admiral Horatio Nelson u bitci kod Nila, 01. kolovoza. Samo četiri od ukupno 17 brodova su uspjela pobjeći u Francusku, dok su ostali bili zarobljeni ili uništeni u žestokoj pomorskoj bitci prsa u prsa. Napoleon je slavno slegnuo ramenima nakon ovog teškog poraza. Ali, gubitak prijeko potrebnog ljudstva i oružja je zapečatio sudbinu njegove kampanje, prije nego je ona ozbiljno i započela.

Spartanac (krajnje desno) u bitci na Nilu, 01. kolovoza 1798., ilustracija Mathera Browna

Bonaparte je ostatak 1798. godine proveo uspostavljajući kontrolu nad Egiptom. Zima je donijela prirodno jenjavanje oružanog sukoba, dok su vizije sudbine prožimale generala u Kairu. U sebi je gledao oživljenog Aleksandra, reinkarniranog Karla Velikog, mesiju koji će ponovno ujediniti židovski narod pod francuskim zastavama. Težina biblijskog okruženja i uloga u svjetskoj povijesti nisu mu promakli, vrlo se rado pozivao na takve usporedbe.

U siječnju 1799. godine je Napoleon saznao za masovno okupljanje osmanske vojske u Siriji i francuska vojska im je krenula u susret. Francuske snage opsjedale su grad-tvrđavu Jaffu od 03. do 07. ožujka, konačno su probili zidine i opustošili grad. Sljedeće dvije noći su francuski vojnici silovali, razbijali i pljačkali drevni biblijski grad, masakrirajući pritom njegove stanovnike. Tisuće osmanskih zarobljenika pogubljeno je po hitnom postupku, navodno zbog nedostatka snaga francuske vojske.

20. travnja, prvog dana Pashe te godine, Napoleon je objavio svoje Pismo židovskom narodu, uz namjeru rasplamsati vatru pobune među Židovima u regiji. Do Pashe se nadao da će proći kroz Vrata Jeruzalema, što je bio Napoleonov pokušaj ispunjenja mesijanskog proročanstva iz Zaharije 9:9. Iako još nije uspostavio logor u Jeruzalemu, pismo je objavljeno pod pretpostavkom da će uskoro završiti opsadu grada-tvrđave Akre, koju je započeo 20. ožujka:

"Izraelci, jedinstveni narode, koji su tisućama godina žudnja za osvajanjem i tiranija mogli biti lišeni svojih predačkih zemalja, ali ne i imena i nacionalnog postojanja! …

Požurite! Sada je trenutak, koji se možda neće vratiti tisućama godina, da zatražite obnovu građanskih prava među stanovništvom svemira koja su vam sramotno bila uskraćena tisućama godina, vaše političko postojanje kao nacije među narodima i neograničeno prirodno pravo da obožavate Jehovu u skladu sa svojom vjerom, javno i najvjerojatnije zauvijek."

Kasnije vidimo varijantu ove izjave, u izdanju pariških novina 'Le Monituer', propagandnog glasila Direktorija, od 29. svibnja 1799. godine:

"Na čelu vojske od sto tisuća ljudi [ur. nije sasvim], [Bonaparte] je proglasio predaju Jeruzalema i Judeje, te poziva Hebreje raspršene po planetu natrag u njihovu drevnu domovinu. Tko zna? Možda će u njemu vidjeti Mesiju, a uskoro će dvadeset proročanstava predvidjeti događaj, epohu, čak i okolnosti njegova dolaska. Na kraju je vrlo vjerojatno da će se židovski narod ponovno uspostaviti kao tijelo nacije, da će se Salomonov hram obnoviti."

Pismo i članak važno je spomenuti iz nekoliko razloga. Francuska propaganda željela je prikazati Napoleona u mesijanskim tonovima, što dodatno pokazuje jasnu želju ovog čovjeka da pokuša nametnuti proročanske ishode. Unutar francuske deklaracije vidimo prave početke cionizma, i prvi moderni poziv na obnovu države Izrael. Iako cionizam neće biti formalno uspostavljen kao politički pokret još desetljećima, Napoleon je bio prvi svjetski vođa koji je ozbiljno predložio tu ideju. Također vidimo da pismo u mnogočemu odražava proglas osmanskim podanicima, što je Napoleon objavio 1798. godine.

Bonaparteova prava osobna uvjerenja teško je utvrditi, jer je čovjek imao mnoga oprečna mišljenja o vjerskim pitanjima. Povjesničari se ne slažu oko njegove iskrenosti u pogledu obnove židovske države, kao i pitanju jesu li proglasi bili isključivo agitprop iskorišten protiv neprijatelja. Mogu se pronaći pozitivni i negativni citati o naizgled svakoj vjerskoj skupini, kada se pogleda u Napoleona. Ako se nešto može utvrditi iz oprečne tapiserije komplimenata i ismijavanja, to je sljedeće: Napoleon bi rekao što god mu treba, u tom momentu, kako bi dobio ono što želi. Očito je da se njegove izjave savršeno slažu sa masonskim unitarističkim učenjima, jer je pronašao aspekte Svjetlonoše u svim religijama. Međutim, njegovo dodjeljivanje punopravnog državljanstva Židovima unutar osvojenih teritorija i Francuske, kao i kasniji postupci kao cara, ukazuju na istinsku namjeru, bez obzira na njegove prave motive.

Bitka kod Acre, ilustracija nepoznatog autora, 1799.

Njegovi megalomanski pokušaji nametanja proročanstva su odbijeni, jer je u svibnju Napoleon otkazao opsadu drevnog grada Acre. Bio je prisiljen povući se u Egipat, suočen sa velikim okupljanjem osmanskih snaga, te se njegovi snovi o židovskoj pobuni nikada nisu ostvarili. Britanske pomorske snage su otkazale blokadu francuske obale u kolovozu 1799. godine i dopuštili Napoleonu sigurni povratak u Francusku morem. U onome što će postati tema, Napoleon je pustio svoje vojnike neka se nekoliko mjeseci povuku, pritom predstavljajući ekspediciju kroz povijesno blago, koje je dobilo pohvale kritike u Francuskoj. General Kléber ostao je zapovjednik snaga u Egiptu, proklinjao je Napoleona u jednom od svojih osobnih pisama: "Taj gad nas je napustio, sa hlačama punim govana." 

Sljedećih nekoliko godina su se ratovi stišali, dok su obje strane liječile rane, punile svoje blagajne i pripremale se za drugi krug. Napoleon je vješto iskoristio egipatsku kampanju da bi se probio na političku dužnost. Kao konzul, diktator u svemu osim u imenu, Napoleon je pregovarao o Konkordatu, 1801. godine, sa papom Pijem VII. kako bi vratio neku vrstu normalnog vjerskog poretka u Francuskoj. Time je ponovno uspostavljena uloga Katoličke crkve kao primarne francuske religije, ali je Napoleon nametnuo Svetoj Stolici svoje nove zakone o vjerskoj toleranciji. Kontrolirao je imenovanje biskupa, ali je pristao isplatiti plaće svećenstvu kao naknadu za prošle krađe protiv Crkve. Iste godine osnovao je Središnju banku Francuske, banku kojom su uglavnom upravljali članovi njegove masonske obitelji i bankarski saveznici. Tim potezima Napoleon je počeo stavljati pravu dinastičku moć u ruke svoje obitelji.

Godine 1803., Napoleonov ministar Talleyrand pregovara o prodaji Louisiane sa kolegom slobodnim zidarom, Thomasom Jeffersonom. Zemljište je prodano da bi se financirali Bonaparteovi početni ratovi protiv Britanije, Njemačke i Rusije. Sumnjiva ustavnost ove kupnje bila je predmetom žestokih rasprava, ali Kongres je zapravo imao vrlo malo utjecaja. Jefferson je jednostrano sprovodio sporazum, bez sudjelovanja Kongresa, ali je kasnije snažno naoružao Kongres neka odobri taj posao. Kupnju je omogućila Barings Bank u vlasništvu slobodnih zidara, najveća banka u Engleskoj u to vrijeme; nakon toga je slijedila tvrtka Nathana Rothschilda. SAD su preuzele francuske ratne dugove, dok je ostatak od 15 milijuna dolara tražene cijene otplaćen kroz buduće američke državne obveznice. Kupnja ovog zemljišta, od strane Jeffersona, bila je žila kucavica. To je Napoleonu bila potrebna financijska injekcija za obnovu desetkovanih francuskih vojski i novu rundu osvajanja.

02. prosinca 1804. godine, u obnovljenoj crkvi Notre Dame i u prisutnosti Pape, Napoleon se okrunio za cara novog Francuskog Carstva. Ovaj namjerno provokativan potez krunidbe je označio njegovo odbacivanje Božanskog prava kraljeva, tj. autoritet za koji su kršćanska društva tog doba vjerovala da ga je Bog dao vladarima. Napoleon je želio da svijet zna kako je svoju moć stekao vlastitom rukom. Napoleonovo odbacivanje Božje naklonosti, u Njegovoj Crkvi i pred Kristovim namjesnikom, nije moglo biti proračunatije.

Među prvim akcijama koje je Napoleon poduzeo kao car bilo je osnivanje klijentskih država oko Francuske, kojima su vladala njegova masonska braća. Svog brata Josipa je postavio za kralja Napulja i Sicilije (1806.) i kralja Španjolske (1808.); Luj je postao kralj Nizozemske (1806.); Jeronim, kralj Vestfalije (1807.); a Lucien je služio kao ministar unutarnjih poslova. Josip je postao Veliki majstor Velikog Orijenta Francuske 1804. godine: Louis služio kao zamjenik Velikog majstora od 1803. do 1806. godine. Njihov brat Lucien također je imao visok položaj unutar Velikog Orijenta Francuske. Jeronim je bio Veliki majstor Velikog Orijenta Vestfalije od svoje 18. godine (1801.). Maršala Carstva, slobodnog zidara Jean-Baptiste Jules Bernadottea, izabrao je švedski slobodni zidar, kralj Karlo XIII., za svog nasljednika. Sve ove zemlje, isključujući kasnije Bernadotteovu izdaju, služile su kao vrijedni tampon, izvori radne snage i izvor novca za financiranje Napoleonovih razornih ratova u ime osvajanja svijeta.

Ubrzo nakon priljeva novca, Napoleon je nastavio rat sa Britanijom. General je, tijekom 1804. godine, okupio svoje snage i  pripremao se za invaziju na Britansko otočje. Sukobi su izbili diljem svijeta, i na gotovo svakom kontinentu. Na gotovo svakom oceanu su međusobno krv prolijevale ove dvije "suprotstavljene" strane, obje predvođene slobodnim zidarima, i obje sa vojskama koje su financirali masonski bankari. Svaka je nacija uvela trgovinski embargo protiv druge, time prisiljavale neutralne zemlje neka odaberu stranu u obnovljenom ratu, uz dodatnu destabilizaciju međunarodne trgovine. 

Prije zore, 21. listopada 1805. godine, admiral Horatio Nelson je predvodio brojčano nadjačanu englesku flotu u smjeloj bitci protiv francuske i španjolske flote, kod rta Trafalgar. Bitka je trajala gotovo 12 sati dok su brodovi izmjenjivali topovsku vatru iz blizine, cijepali trupove i oduzimali ljudske živote. Mornari obje strane su upleteni u brutalnu borbu prsa u prsa, a trupovi njihovih brodova isprepleteni, sve do smrti njihovih stanovnika. Admiral Nelson pao je pod snajperskom vatrom na vrhuncu bitke. Njegov poraz od francuskih pomorskih snaga zajamčio je dug i iscrpljujući rat između Napoleona i raznih britanskih koalicija tijekom sljedećeg desetljeća.