Dominanti i Prokleti

Charles Fort je uporno krivo shvaćen, i to nerazumijevanje nije slučajno. Pamte ga, kada ga uopće pamte, kao čudaka, humorista ili kolekcionara kurioziteta. Marginalnu figuru koja nelagodno lebdi na rubovima znanosti. Ova karikatura sama je po sebi potvrda Fortovog najdubljeg uvida. Fort pripada među proklete, ne zato što njegovoj misli nedostaje strogosti, već zato što prijeti temeljima na kojima je izgrađena moderna stvarnost. Shvatiti Forta ozbiljno znači ugroziti ontološku sigurnost cijele civilizacije.

Ono što je Fort shvatio, mnogo prije nego što je filozofija znanosti bila spremna to priznati, jest da "stvarnost" nije neutralna datost koja čeka da bude otkrivena. To je artefakt isključenja, nametanja i vjerovanja. Njegovo djelo otkriva svijet kojim ne upravljaju bezvremenski zakoni, već povijesno uvjetovani režimi - ono što je nazvao Dominantima - koji unaprijed određuju što se može pojaviti, što se mora ignorirati i što se proglašava nemogućim. Prokleti nisu pogreške ili ostaci; oni su potisnuti ostatak bez kojega se nijedan svjetonazor ne može održati. Nakon što se to shvati, utješna razlika između znanosti i praznovjerja, razuma i mita, nestaje.

Polazeći od ove početne točke, Fort iznosi niz intuicija toliko radikalnih da ih je i danas teško asimilirati. On demontira Kantov zaštitni zid između imaginarnog i fizičkog, prepoznajući da fenomeni mogu migrirati kroz ontološke medije i da se sama mašta može kondenzirati u materijalni oblik. Odbija fragmentirati anomalije u uredne kategorije, sumnjajući umjesto toga da bi one mogle biti izrazi jedne i mijenjajuće inteligencije: superorganizma čije djelovanje presijeca vrijeme, oblik i značenje, a čiji je odnos prema čovječanstvu u najboljem slučaju ravnodušan, a u najgorem grabežljiv. Fort osjeća da se takva inteligencija ne bi jasno najavila, već bi komunicirala kroz apsurd, proturječje i šok; metode osmišljene ne da informiraju, već da destabiliziraju.

Najeksplozivije od svega: Fort dovodi u pitanje linearnost samog vremena. On bez isprike razmatra mogućnost da budućnost može djelovati na sadašnjost; evolucija, povijest i kauzalnost mogu biti retroaktivno pritisnuti inteligencijama koje su već prošle izvan našeg vremenskog horizonta. Time anticipira slom povijesnog realizma i pojavu svemira, gdje prošlost više nije fiksirana, već rekurzivno uređiva. Ono što nazivamo prirodom možda je već ostatak intervencija, čije podrijetlo leži izvan našeg vremena.

U osnovi svega ovoga je Fortovo sumorno, ali prometejsko prepoznavanje, kako je vjerovanje operativno, a ne deskriptivno. Religije i znanosti funkcioniraju zato što se u njih vjeruje, a ne zato što su istinite, u bilo kojem konačnom smislu. Nakon što se otkrije ovaj funkcionalni karakter vjerovanja - stvarnosti koje podržavaju vjerovanja počinju propadati. Fort odbija i nostalgiju i poricanje. Umjesto toga, on ukazuje na ono što provokativno naziva "magijom bogohuljenja": namjerno uništavanje iscrpljenih svetih oblika kao preduvjet za daljnju evoluciju. U svijetu lišenom nevinosti - hereza postaje jedina preostala kreativna sila.

Uzime sve zajedno i ovih šest tema tvore koherentan i razoran meta-pogled na svijet. Fort nije neprijatelj znanosti, već njezin nepriznati začetnik u dubljem smislu. On je mislilac koji je shvatio da je znanje neodvojivo od moći, da je stvarnost povijesno konstruirana, da anomalije nisu buka već signali ontološke krize. U knjizi "Bliži susreti" tvrdio sam da Fort stoji na pragu Prometeja – eona gdje se čovječanstvo prisiljeno suočiti sa kontingencijom svog svijeta, manipulativnošću vremena i prisutnošću inteligencija koje ne dijele naše pretpostavke ili vrijednosti.

Pravilno čitati Forta ne znači biti uvjeren ili prosvijetljen, u bilo kojem konvencionalnom smislu. Bićete uznemireni. Prepoznati ćete da je tlo pod našim nogama oduvijek bilo nestabilno i da je ono što smo uzimali za stvarnost samo privremeni aranžman vjerovanja, isključenja i sile. Fort je to shvatio prije jednog stoljeća. Tek sada počinjemo živjeti unutar posljedica njegove misli.

Prokleti

Dugo sam inzistirao na tome da Charles Fort nije bio samo ekscentrični kolekcionar kurioziteta, već fenomenolog "stvarnosti", čiji uvid zadire dublje od većine u ono što se u 20. stoljeću smatralo epistemologijom. Koncept koji je sidro svih Fortovih misli – onaj bez kojega se nijedna druga ne može pravilno razumjeti – jest ono što je on nazvao prokletima. Ovo nije retorički ukras, niti moralni sud. To je ontološka dijagnoza.

Pod prokletima, Fort je mislio na one fenomene koji se moraju isključiti, ismijati ili proglasiti nemogućima, kako bi određeni svjetonazor ostao koherentan. U "Knjizi prokletih" (1919.) on definira svoj projekt karakterističnom izravnošću: knjiga je o "isključenima", "podacima koje je znanost isključila", ne zato što su lažni, već zato što su nepodnošljivi dominantnoj koncepciji stvarnosti. Fort piše: "Mislim da smo vlasništvo" i odmah pojašnjava, "da smo nešto što pripada nečem drugom" ("Knjiga prokletih"). Ovo nije metafizička tvrdnja iznesena dogmatski, već uznemirujuća implikacija koja se pojavljuje kada se, bez predrasuda, pregleda masa tih isključenih podataka.

Ono što je Fort shvatio – desetljećima prije Thomasa Kuhna i mnogo prije Paula Feyerabenda – jest da se stvarnost ne otkriva jednostavno; ona se kontrolira. Svaka epoha nameće svoju ontologiju - povlačenjem crte između dopuštenog i nedopustivog -  između onoga što se smatra stvarnim i onoga što mora biti prokleto. Kako Fort kaže, korozivnom ironijom: "Mjeri se krug, počevši bilo gdje" (Knjiga prokletih). Znanost se pretvara kao da počinje od neutralnog promatranja, ali u istini počinje od prethodnih isključenja, koja unaprijed određuju što se može vidjeti.

U "Bližim susretima" naglašavam kako za Forta Prokleti nisu marginalni zato što su rijetki; marginalni su zato što prijete integritetu dominantnog sustava. Piše da je "pojam pozitivnog ovisan o negativnom", da je ono što nazivamo "bićem", "stanje koje se stvara manje-više definitivno proporcionalno pojavi pozitivne razlike između onoga što je uključeno i onoga što je isključeno" (Knjiga prokletih). Drugim riječima: sama stvarnost se stabilizira kroz isključenje. Uklonite proklete i takozvano stvarno se urušava.

Zato je Fort daleko radikalniji od Kuhna, koji je i dalje vjerovao da su paradigme različite leće primijenjene na stabilnu temeljnu stvarnost. Za Forta, prokleti nisu samo neobjašnjive anomalije koje čekaju buduću integraciju; oni su dokaz da je ono što nazivamo stvarnošću privremeno, nametnuto i povijesno uvjetovano. Kao što piše drugdje, razornom jednostavnošću: "Zemlja je farma. Mi smo tuđe vlasništvo" ("Lo!"). Shvaća li se ovo doslovno ili ne, nije bitno - iako, iskreno, postoje dobri dokazi za to (kao što sam tvrdio i u "Bližim susretima" i u "Thanosisu"). Filozofska snaga leži u njenoj inverziji znanstvenog samopouzdanja. Isključeni fenomeni ne sugeriraju neznanje na marginama, već na sustavno sljepilo u središtu.

U "Bližim susretima" skrećem pozornost na Fortovo prepoznavanje da se bitka oko prokletih uvijek maskira kao racionalna rasprava, dok u stvarnosti funkcionira kao borba za autoritet. "Svaki razgovor je sukob misionara", piše Fort, "svaki pokušava preobratiti drugoga" (Knjiga prokletih). Ludwig Wittgenstein će kasnije usvojiti ovu metaforu, u sličnom smislu, u svojim spisima "O sigurnosti". Znanstvenik koji odbacuje NLO-e, psihičke fenomene ili Forteove anomalije ne bavi se neutralnim skepticizmom; brani granice ontološkog režima. Prokleto mora ostati prokleto, inače sam režim postaje nestabilan.

Zato je Fort toliko važan za svaku ozbiljnu filozofiju bliskih susreta. NLO-i, vremensko klizanje, fenomeni poltergeista, kriptidi, anomalni padovi sa neba - to nisu samo neobjašnjivi događaji. To su ontološki stresni prijelomi. Oni otkrivaju činjenicu da se stvarnost, kako je službeno definirana, održava represijom. Prokleti se vraćaju, iznova i iznova, ne zato što su pogreške, već zato što isključivanje ne može trajno uspjeti. Fort je to shvatio jasnoćom koja i danas šokira. Nije tražio da znanost postane inkluzivnija iz intelektualnog dobročinstva. Upozoravao je da je sama struktura stvarnosti, kako je doživljavamo, uvjetovana onim što odlučimo prokleti. Nakon što se to shvati, cijela građevina modernog racionalizma počinje drhtati.

Dominanti 

Ako Prokleti imenuje ono što je isključeno kako bi svjetonazor funkcionirao, onda Fortov koncept Dominanta imenuje pozitivnu strukturu koja provodi to isključenje. Ovdje Fort odlučno nadmašuje svaku kasniju filozofiju znanosti kojoj se obično pripisuje radikalni uvid. Ono što će Kuhn kasnije nazvati paradigmama, Fort je već shvaćao kao nešto daleko invazivnije i daleko opasnije: strukture vjerovanja, koje ne samo da interpretiraju stvarnost, već je i proizvode.

Fort uvodi pojam Dominanta kao vladajućeg sustava ideja - znanstvenih, religijskih, metafizičkih - koji definira što je moguće u određenoj epohi. Ali, za razliku od Kuhna, Fort ne zamišlja stabilnu stvarnost koja opstaje ispod uzastopnih konceptualnih slojeva. Umjesto toga, on inzistira na tome da je sama stvarnost plastična, povijesno promjenjiva i poslušna onome Dominantu koji slučajno prevlada. U "Knjizi prokletih" piše da su "najsvečaniji fenomeni našeg postojanja od klimavog tkiva - stijena vjekova koje su samo otvrdnulo blato". Ono što se čini vječnim i nepromjenjivim samo je sedimentirano vjerovanje.

Ovo je odlučujući prekid sa Immanuelom Kantom. Fort je to shvatio mnogo prije nego što su Kantovi nasljednici shvatili što je u pitanju. Kant je vjerovao: dok se fenomeni mijenjaju prema našim kategorijama, noumenalna stvar po sebi ostaje netaknuta. Fort nam ne pruža tu utjehu. Kao što naglašavam u "Bližim susretima", Fortova misao implicira da ne postoji nepovrediva noumenalna rezerva. Ono što postoji kontinuirano preoblikuju dominantni sustavi vjerovanja, tako da su čak i zakonite pravilnosti povijesno uvjetovane. Fort piše, nemilosrdnom jasnoćom, "inače ne bi moglo biti rasta, razvoja ili evolucije" ("Lo!"). Stabilnost nije istina; to je stagnacija.

Fortov pojam Dominantni stoga ne imenuje neutralni okvir, već režim moći. On znanstvene ortodoksije i religijske kozmologije smatra funkcionalno ekvivalentnima u tom pogledu. Svaki Dominant definira što se smatra stvarnim provođenjem isključenja i nagrađivanjem konformizma. U "Knjizi prokletih", Fort primjećuje: "Pojam napretka je samo procesija dominanti". Ono što nazivamo prosvjetljenjem je samo zamjena jedne ortodoksije drugom, pri čemu svaka tvrdi da je konačno, a istovremeno potiskuje vlastitu prokletost.

Ovaj uvid ključan je za razumijevanje zašto se bliski susreti tretiraju onako kako se tretiraju. NLO-i se ne odbacuju zato jer im nedostaju dokazi; odbacuju se jer krše vladajuću Dominantu. Oni destabiliziraju kozmologiju o kojoj ovisi moderni suverenitet, znanost i ljudsko samorazumijevanje. Fortovim jezikom, oni su "podaci prokletih"; stoga se moraju neutralizirati ismijavanjem, razdvajanjem ili prisilnom reinterpretacijom.

Fort je bio itekako svjestan da Dominanti ne samo uvjeravaju; oni uvjetuju. Piše: vjerovanja „funkcioniraju“ da bi proizvela intenzivna mentalna stanja koja određena iskustva čine mogućima, a druga nemogućima ("Knjiga prokletih"). Religijske kozmologije generiraju vizije, čuda i anđele. Znanstvene kozmologije generiraju inertnu materiju, slijepe sile i mehaničku uzročnost. Svaka Dominanta je motor stvarnosti. Zato Fort inzistira na tome da vjerovanje nije opcionalno. Ne može se jednostavno izaći izvan svih Dominanta i neutralno promatrati. Nema Arhimedove točke.

To vodi do jednog od Fortovih najneugodnijih zaključaka, koji naglašavam, jer je i danas duboko relevantan. Ako su Dominanti funkcionalne iluzije, onda njihovo potpuno razotkrivanje riskira narušavanje njihove učinkovitosti. Fort priznaje ovaj paradoks i odbija ga jeftino riješiti. U knjizi "Divlji talenti" piše, "osim ako ne postoji nešto, ili iluzija nečega, na što se možemo usredotočiti", tada se koherentno iskustvo urušava. Istina, u naivnom smislu, nije uvijek kompatibilna sa funkcionalnom stvarnošću.

Upravo ovdje Fortova misao počinje graničiti sa onim što sam nazvao ratom svjetonazora. Konkurentski Dominanti nisu samo akademska neslaganja; to su borbe oko toga kakva će stvarnost prevladati. Znanost i religija, racionalizam i misticizam, materijalizam i parafizika - to nisu različita tumačenja istog svijeta, već suparnički pokušaji stvaranja samog svijeta. Fort je to vidio i shvatio da je borba vječna. Fort je shvatio da Dominanti nikada ne padaju zato jer su opovrgnuti. Padaju zato jer akumulacija prokletih podataka postaje prevelika i ne može se više obuhvatiti. Kada se to dogodi, sama stvarnost počinje se kolebati, i upravo u takvim trenucima – kada vladajući Dominant zakaže – bliski susreti se šire.

Transmedijizacija

Među najradikalnijim uvidima Charlesa Forta – onima koji i danas duboko uznemiruju – jest njegovo odbijanje prihvaćanja modernog metafizičkog zaštitnog zida između imaginarnog i fizičkog. Mnogo prije suvremenih rasprava o informacijskoj ontologiji, Fort je shvatio nešto što znanstveni racionalizam još uvijek teško priznaje: postoje procesi kojima se imaginarno kondenzira u materijalni oblik. Taj je proces nazvao transmedijizacijom.

Fort nije došao do ove ideje putem spekulacija, već putem neumoljive usporedbe anomalnih slučajeva, koji se ne bi mogli udobno klasificirati kao halucinacije ili kao fizički događaj. U knjizi "Divlji talenti" piše: "Stvarno, kako se naziva, ili objektivno, vanjsko, materijalno, ne može apsolutno odvojiti od subjektivnog ili imaginarnog." Samo ova rečenica detonira Kantovo rješenje koje je temelj moderne znanosti. Za Forta, podjela između unutarnjeg i vanjskog, uma i svijeta, nije fundamentalna – ona je nametnuta, i to nesavršeno.

Ono što me se najviše dojmilo, i što sam naglasio u knjizi "Bliži susreti", jest Fortovo inzistiranje da određeni fenomeni nose nepogrešive oznake prelaska ontoloških registara. Opisuje događaje koji kao da su nastali u mašti, simbolici ili psihičkim stanjima, ali se manifestiraju fizičkim atributima: težinom, toplinom, zračenjem, oštećenjem. Fort piše o događajima, koji su "bili obilježeni naznakama da su se iz imaginarnog podrijetla prenijeli u fizičko biće ili u ono što se naziva 'stvarnim životom', kvazi-atributi njihovog podrijetla" (Divlji talenti). To je transmedijizacija - migracija oblika preko ontoloških domena.

Kako bi učinio razumljivim, Fort poseže za evolucijskom analogijom, koja je daleko dublja nego što se na prvi pogled čini. Uspoređuje takve pojave sa kamuflažom insekata, sugerirajući da je sama mašta možda nekoć bila plastična, formativna sila u prirodi. Piše: "Smatram lisnate insekte slikovnim prikazima stvorenima u tijelima insekata, njihovom maštom ili maštovitim svojstvima tvari njihovih tijela - još u plastičnim vremenima" (Divlji talenti). Taj prijedlog je heretičan (prema mehanističkoj biologiji), jer oblik nije samo nametnut slijepim odabirom, već je možda nekoć bio vođen nečim poput proto-mašte.

Ovo nije samo metafora. Fort je oprezan, možda i previše oprezan, u kvalificiranju svojih tvrdnji. Ali, implikacija je nepogrešiva. Stvarnost je nekoć bila fluidnija. Razdvajanje misli i materije, simbola i supstance, tada još nije okoštalo. U takvim "plastičnim vremenima", mašta se mogla izravno utisnuti u materijalno biće. Modernost, sa svojim krutim dominantama, samo je učvrstila ovu granicu. Ali, nije je potpuno zapečatila.

Ovaj uvid je neophodan za razumijevanje fenomena bliskog susreta. NLO-i, entiteti i povezani fenomeni dosljedno pokazuju kvalitete koje se ne nalaze udobno, niti sa jedne strane imaginarnog/fizičkog jaza. Ponašaju se poput materijalnih letjelica, jer ostavljaju tragove, zračenje, fiziološke učinke. Ali, također se ponašaju i poput simboličnih ukazanja, prilagođavaju svoje oblike kulturnim očekivanjima i psihološkim stanjima. Fort je to predvidio i bez da je ikada vidio leteći tanjur. Razumio je da takvi fenomeni nisu pogrešno klasificirane halucinacije ili pogrešno identificirani strojevi, već događaji koji krše medij - specifična pravila moderne ontologije.

U knjizi "Bliži susreti" naglašavam da transmedijizacija potkopava binarnu opoziciju između "priručnih" NLO-a i čisto psihičkih objašnjenja. Oba tabora pretpostavljaju upravo razliku koju Fort demontira. Ako imaginarno može postati fizičko, onda je pitanje: "Je li stvarno ili zamišljeno?" - nepotrebno. Ispravno pitanje postaje: "Kroz koji je medij prošlo i pod kojim je Dominantnim medijom postalo moguće?"

Fortova razmišljanja o transmedijalizaciji također anticipiraju ono što bi kasniji istraživači - posebno John Keel - opisali kao sposobnost fenomena za kamuflažu i zavođenje. Ali, Fort ide još dublje. On to vidi kao strukturnu značajku stvarnosti gdje oblik nije vezan za jedan ontološki supstrat. Fenomen se ne samo prikriva; on se prevodi.

Ono što moderna znanost naziva halucinacijom, Fort tretira kao osiromašeni koncept osmišljen da zaštiti neuspjelu ontologiju. Kada bi mašta bila potpuno nemoćna i kada nema sposobnost prijeći u materijalnost, tada se isključeni podaci ne bi ponavljali takvom tvrdoglavom dosljednošću. Povratak Prokletih se dogodi zato što barijera između mašte i materije nije apsolutna.

Zato je Fort toliko važan za moj vlastiti rad. Transmedijalizacija pruža konceptualni most između psihotronike, parafizike i hiperdimenzionalnih teorija NLO-a. Omogućuje nam rigorozno razmišljanje o fenomenima koji nisu čisto subjektivni ili konvencionalno objektivni. Također, priprema nas za uznemirujući zaključak: sama stvarnost može reagirati na simboličke i psihičke pritiske na načine koje je moderna civilizacija sustavno potiskivala. Ali, ektoplazma Stvari izlazi kroz šireće pukotine.

Superorganizam koji mijenja oblik

Među mnogim razlozima zašto je Charles Fort i dalje nezamjenjiv jest taj što je odbio fragmentirati anomaliju. Tamo gdje bi kasniji istraživači razvrstali – NLO-e ovdje, poltergeiste tamo, psihičke pojave negdje drugdje – Fort je pronalazi jedinstvo ispod raznolikosti. Intuitivno je, mnogo prije nego što je postojao jezik koji bi to učinio respektabilnim, naslutio da bi mnoštvo prokletih pojava moglo biti izraz jedne, polimorfne inteligencije. Ne rase bića u grubom smislu, već nečeg više uznemirujućeg: superorganizma koji je sposoban manifestirati se kroz medije, oblike i epohe.

Fort to nikada nije sistematizirao kao doktrinu, ali se opsesivno vraćao tome. U romanima "Lo!" i "Wild Talents" ("Divlji talenti"), on se više puta poigrava idejom da anomalije koje katalogizira nisu nasumični upadi - već koordinirane izvedbe. Govori o "nečemu što se pokušava izraziti", ali to ne može učiniti izravno unutar ograničenja našeg dominantnog sustava stvarnosti. Rezultat je niz djelomičnih, iskrivljenih i često grotesknih manifestacija – događaja koji izgledaju apsurdno upravo zato što su progurani kroz ontološko usko grlo.

Ono što me najviše pogodilo, a što naglašavam u knjizi "Bliži susreti", jest Fortovo inzistiranje da ta inteligencija nije samo izvan nas u prostoru, već nam je strana u načinu postojanja. On nagađa da ono što susrećemo možda uopće nije organizam u biološkom smislu, već nešto distribuirano, prilagodljivo i sposobno rekonfigurirati svoj izgled, kao odgovor na promatrače. Zato Fort više puta naglašava mijenjanje oblika, kamuflažu i mimikriju. Uspoređuje fenomen sa kukcima, čiji oblici oponašaju lišće ili koru, sugerirajući da sam izgled može biti strateško sučelje ("Divlji talenti").

Fortov jezik ovdje je izuzetno proročan. On opisuje fenomene koji se ponašaju poput onoga što bismo danas nazvali transmedijskom inteligencijom: nešto što se može pojaviti kao vatrene kugle, entiteti, leteći objekti, glasovi, simbolične vizije – bez da se može svesti na bilo što od toga. U knjizi "Divlji talenti", on primjećuje da postoje događaji koji kao da nose "kvazi-atribute duhova, poltergeista i fizičkih objekata u isto vrijeme". To nije zbunjenost; nego je to dijagnoza. Inteligencija nije vezana za jedan ontološki registar.

Ključno je što Fort ne romantizira ovu inteligenciju. Često je opisuje kao podrugljivu, hirovitu, čak i okrutnu. Dokumentira slučajeve spontanog izgaranja, bizarnih nestanaka, smrtonosnih anomalija i odbija ih pripitomiti u utješne narative. Ponekad izričito razmatra mogućnost da se ta inteligencija zabavlja ljudskom patnjom. U jednom odlomku primjećuje da određene sile "plamtećim procesom proždiru muškarce i žene", kao da je samo uništenje neka vrsta igre ("Lo!"). Ovdje Fortova misao počinje prelaziti u nešto istinski đavolsko – ne u teološkom smislu, već u smislu radikalne ravnodušnosti prema ljudskom smislu.

Ovdje Fort, začudo, anticipira ono što bi kasniji istraživači, poput Johna Keela. identificirali kao Prevaranta. Ali, Fort ide još dalje. On nagađa – gotovo usput, ali izvanrednom smjelošću – kako ta inteligencija možda nije drevna u uobičajenom smislu, već je iz budućnosti. Jadikuje što u biologiji njegovog vremena "nema mjesta za utjecaj budućnosti na sadašnjost". Sugerira da bi sama evolucija mogla biti podložna uplitanju naprednih oblika života, koji su već prešli našu fazu ("Divlji talenti"). Ovo nije znanstvena fantastika. To je metafizička provokacija.

U knjizi "Bliži susreti" tvrdim da je Fortov superorganizam embrionalni oblik onoga što kasnije identificiram kao Eon Prevaranta. To je inteligencija koja, ne samo promatra ili posjećuje, već intervenira – provocira, destabilizira, katalizira. Mijenjanje oblika nije samo kamuflaža, već je i pedagogija šokom. Pojavljuje se u oblicima sračunatim da razbije Dominante, razotkrije kontingentnost naše stvarnosti i prisili na prilagodbu kroz traumu.

To također objašnjava zašto se fenomen toliko često čini apsurdnim, teatralnim ili kontradiktornim. Superorganizam, koji djeluje kroz epohe, ne bi imao razloga predstavljati dosljednu naraciju. Dosljednost je ljudski zahtjev, rođen iz linearnog vremena i stabilnog identiteta. Prevarant ne poznaje ni jedno ni drugo. Fort je to osjetio, zbog čega je odbio nametnuti koherentnost tamo gdje je nije bilo. Dopustio je neka ovaj fenomen ostane razlomljen, jer je sama slomljenost poruka. Fortovo veliko postignuće ovdje jest u tome što je prepoznao inteligenciju tamo gdje su drugi vidjeli pogrešku. Razumio je da prokleti fenomeni nisu propusti objašnjenja, već komunikacije nečega što ne govori našim jezikom i ne dijeli naše prioritete. Samo ta spoznaja ga stavlja daleko ispred većine suvremenih diskursa o NLO-ima i anomalijama, iako je pisao prije jednog stoljeća.

Utjecaj budućnosti na sadašnjost

Postoji trenutak u djelu Charlesa Forta koji mi se čini kao jedno od najsmjelijih predviđanja u cijeloj povijesti, a ipak je toliko  ležerno izrečeno da mnogi čitatelji prelaze preko njega, ne shvaćajući njegove implikacije. Fort prepoznaje - gotovo osjećajem frustracije - da znanosti njegova vremena nisu imale nikakav konceptualni prostor za retrokauzalnost, mogućnost da budućnost utječe na sadašnjost. Intuitivno je naslutio da ovaj propust nije bio previd, već dogma.

U djelu "Divlji talenti", Fort nepogrešivom iritacijom piše: "U današnjoj biologiji nema mjesta za utjecaj budućnosti na sadašnjost". Nije paušalna primjedba. To je izravna optužba darvinističke temporalnosti, koja pretpostavlja jednosmjernu strelicu uzročnosti od prošlosti do budućnosti, sa evolucijom koja slijepo napreduje pod pritiskom selekcije. Fort je osjetio da je ovaj vremenski model jednako uvjetovan i nametnut kao i svaki drugi Dominanti. Nije to bila samorazumljiva istina; to je bilo metafizičko zakonodavstvo.

Ono što se Fort usuđuje razmišljati - bez retrokauzalnog matematičkog formalizma "odgođenog izbora" kvantne teorije, koji će se pojaviti tek desetljećima kasnije - jest da napredni oblici života mogu postojati u budućnosti i djelovati unatrag na ranije faze evolucije. On nagađa da bi određene anomalne pojave mogle biti intervencije organizama za koje linearno vrijeme više ne vrijedi i koji stoga stoje u radikalno asimetričnom odnosu prema nama. Iz njihove perspektive, mi ne bi bili suvremenici već preci, sirovina ili eksperimentalni subjekti.

Ova ideja je apsolutno središnja za moj vlastiti rad u knjizi "Closer Encounters". Fort je shvatio, prije gotovo svih ostalih: kada linearno vrijeme više nije apsolutno, onda se pojednostavljena ontologija jednosmjernog uzroka i posljedice urušava. Nije samo sugerirao putovanje kroz vrijeme kao tehnološku zanimljivost. Ukazivao je na svemir gdje je sama povijest manipulativna, uređivana i podložna reviziji, i to od strane inteligencija koje djeluju izvan njezina linearnog toka.

Fortova razmišljanja se izravno sijeku sa idejom superorganizma. Distribuirana inteligencija, koja postoji u vremenskim slojevima, ne bi bila vezana za trenutak. Njene intervencije mogle bi se pojaviti kao iznenadne anomalije, evolucijski skokovi ili katastrofalni poremećaji. Fort čak sugerira (okvirno, ali nepogrešivo) - sama evolucija bi mogla biti vođena, potaknuta ili prisiljena takvom budućom inteligencijom. To nije evolucija kao slijepi proces, već kao teleološki pritisnuta od unaprijed.

Implikacije su razorne za moderno znanstveno samorazumijevanje. Ako budućnost može djelovati na sadašnjost, tada ideja objektivne povijesne rekonstrukcije postaje krhka. Ono što nazivamo prošlošću je možda već bilo izmijenjeno. Ono što nazivamo prirodnim razvojem je možda samo ostatak intervencija, čije podrijetlo leži izvan našeg vremenskog horizonta. Fort sve ovo ne razrađuje sustavno, ali razumije dovoljno i vidi da bi takva mogućnost učinila znanosti njegova vremena filozofski zastarjelom. 

U knjizi "Bliži susreti" tvrdim da Fortova intuicija ovdje predosjeća prepoznavanje da NLO-i nisu samo prostorni upadi, već i vremenski. Civilizacija koja je ovladala manipulacijom prostor-vremenom ne treba nas "posjetiti" iz drugog zvjezdanog sustava, u onom naivnom smislu. Mogla bi se pojaviti iz naše vlastite budućnosti, savijajući povijest unatrag. Fort je to osjetio mnogo prije nego što je jezik singularnosti, zatvorenih vremenski sličnih krivulja ili računalnih svemira, bio dostupan.

Ono što Fortov uvid čini još izvanrednijim jest to što on ovu perspektivu ne tretira kao umirujuću. Naprotiv, on prepoznaje njen duboko destabilizirajući karakter. Ako budućnost već ometa sadašnjost - tada autonomija, napredak, pa čak i sama uzročnost postaju upitni. Možda živimo unutar vremenskog ograđenog prostora, sustava gdje su ishodi ograničeni silama koje su nas već nadišle. Fort se ne zadovoljava očuvanjem utješnih iluzija o vremenu, slobodi ili napretku. On slijedi logiku Prokletih gdje god ona vodi, čak i kada zaprijeti urušiti temelje modernosti. Njegova spekulacija o utjecaju budućnosti na sadašnjost je metafizička hrabrost i vizionarski ontološki uvid.

Funkcionalne iluzije i magija bogohuljenja

No, na najdubljoj razini misli Charlesa Forta – ispod prokletih, Dominanata, transmedijizacije, superorganizma i retrokauzalnosti – leži uvid toliko korozivan i prijeti da će odjednom rastopiti svaki stabilan svjetonazor. Fort je shvatio da sustavi vjerovanja ne opisuju samo stvarnost; oni funkcioniraju tako da je proizvode. Još je uznemirujuće što je shvatio da kada se ovaj funkcionalni karakter vjerovanja svjesno razotkrije, onda stvarnost koju održava počinje otkazivati. Fort prestaje biti samo fenomenolog anomalija i postaje, namjerno ili ne, metafizičar magije.

U "Knjizi prokletih", Fort više puta naglašava da religijski i znanstveni sustavi djeluju tako što usmjeravaju svijest na nešto što se smatra apsolutnim. Piše: "Osim ako ne postoji nešto, ili iluzija nečega, na što se treba usredotočiti“ - koherentno iskustvo postaje nemoguće ("Knjiga prokletih"). Formulacija je precizna. Fort ne kaže "nešto istinito", već izričito piše "nešto – ili iluzija nečega". Stvarnost zahtijeva središte, ali to središte ne mora biti ontološki sigurno. Samo treba funkcionirati.

To Forta stavlja daleko izvan kritike prosvjetiteljstva. Kant je i dalje vjerovao da razum može nadzirati vjerovanje, i istovremeno očuvati moralni poredak. Fort ne dijeli taj optimizam. On prepoznaje da je vjerovanje potrebno i da neselektivno uklanjanje iluzija riskira psihički i civilizacijski kolaps. Istovremeno, odbija posvetiti bilo koje vjerovanje kao konačno i istinito. To je dvostruka oštrica na kojoj balansira njegova misao.

Problem koji Fort identificira je poražavajuće jednostavan: kada se jednom prepozna da vjerovanje funkcionira jer se u njega vjeruje, čarolija je prekinuta. Iluzija više ne djeluje. Bog prestaje odgovarati na molitve. Znanstveni zakoni nisu neizbježni. Samo značenje počinje se kolebati. Fort iznosi ovu dilemu brutalnom jasnoćom, kada primjećuje da ako netko prizna sebi da su vjerovanja samo funkcionalna, "iluzija je narušena i 'Bog' prestaje djelovati" ("Divlji talenti"). Nema lakog bijega od ove spoznaje.

Upravo ovdje Fort predstavlja jednu od svojih najčudnijih i najotkrivenijih ideja: ono što naziva "magijom bogohuljenja". Umjesto da pokušava sačuvati svete iluzije poricanjem, Fort predlaže inverziju. Ako su svi sustavi vjerovanja oblici vještičarenja – odnosno, ritualizirane strukture koje generiraju učinke – zašto ih onda ne priznati otvoreno? Zašto ne prihvatiti bogohuljenje kao kreativni čin? Zašto ne raditi protiv svetosti, umjesto što se pretvaramo da je obnavljamo?

U "Divljim talentima", Fort provokativno sugerira kako bi se moglo "zamisliti magiju bogohuljenja", umjesto što se držimo iscrpljenih svetih oblika. Ovo nije adolescentni ikonoklazam. To je priznanje da se nove stvarnosti mogu stvoriti samo uništenjem mrtvih Dominanata. Civilizacija koja je razotkrila vlastite iluzije ne može povratiti svoje nevinosti. Pokušaj da se to učini – bilo kroz fundamentalističku religiju ili scientistički redukcionizam – samo produbljuje represiju. Fort je shvatio, kada se jednom otkrije mehanizam vjerovanja, onda zadatak više nije očuvanje nego postaje kreativna sabotaža.

Ovaj uvid upotpunjuje Fortovu relevantnost za Bliske susrete. NLO-i, entiteti i anomalne inteligencije ne krše samo fizičke zakone; oni krše strukture vjerovanja. Pojavljuju se kao ontološke blasfemije. Razbijaju kredibilitet znanstvenog materijalizma bez vraćanja teološke udobnosti. Funkcioniraju kao žive hereze, destabiliziraju centre o kojima ovisi moderna stvarnost.

Fort je to shvatio prije nego što su NLO-i uopće dobili svoje ime. Shvatio je da najopasnija stvar kod Prokletih nije to što su čudni, već to što prisiljavaju svijest suočiti se sa kontingencijom vlastitih temelja. Nakon što se to suočavanje dogodi, stvarnost se više ne može uzimati zdravo za gotovo. Mora se aktivno kovati.

U tom smislu, Fort stoji na pragu onoga što sam nazvao Prometejonom. On ne nudi spasenje, sintezu ili konačnu istinu. Nudi nešto daleko teže: prepoznavanje da je stvarnost privremena, vjerovanje operativno, a evolucija - bilo biološka, ​​kulturna ili ontološka - zahtijeva svetogrđe. Zato je Fort nezamjenjiv. Ne zato što je katalogizirao anomalije, već zato što je shvatio da slobodno razmišljanje znači učiniti bogohuljenje. Ali, bez takvih djela nikada ne može nastati novi svijet.

(Jason Jorjani)