Judeo-kršćanski paradoks (2. dio)

"Vaš je otac đavao i požude oca svoga hoćete činiti. On bijaše ubojica od početka i ne ostade u istini, jer u njemu nema istine. Kad govori laž, svoje govori; jer je lažac i otac laži.“

(Evanđelje po Ivanu, 8:44) 

Doista je neobična ta sljepoća, ta moderna kršćanska naklonost prema rabinskom judaizmu.

Ne za vjeru Abrahama, Izaka i Jakova, niti za Zakon kakav je predan Mojsiju, niti za proročke glasove koji su najavljivali Kristov dolazak, nego za religiju konstruiranu u izravnoj suprotnosti sa Njim. Religiju, čiji krajnji autoritet nije Mojsije ili Proroci, nego  rabinske odredbe kodificirane u Talmudu. Religiju, koja ne samo da odbacuje Isusa iz Nazareta, već klasificira Njegove sljedbenike kao idolopoklonike, svrstava ih u istu kategoriju sa poganima protiv kojih se Božji gnjev rasplamsao u danima otpadništva Izraela.

Dobro sam svjestan da je kritiziranje Talmuda upuštanje u izuzetno opasno područje, i to posebno nakon donošenja Zakona o podizanju svijesti o antisemitizmu, jer se zakoni o govoru mržnje sve više približavaju ostvarenju u Americi. To nije samo zato što je tema složena (iako nesumnjivo jest), već zato što je stoljećima obavijena slojevima zamagljivanja, dezinformacija i potpunog potiskivanja. Sam čin proučavanja vodećih vjerskih tekstova rabinskog judaizma izaziva brzu osudu, jer istraživanje od strane nežidova (jer su u sukobu sa rabinima) je smrtonosni prijestup. Ali, istina ne može biti talac društvenih tabua. Također, veliki dijelovi kršćanstva si ne mogu priuštiti da se i dalje zasljepljuju stvarnošću sustava sa kojim se toliko traži usklađivanje od strane kršćana sve od 1948. godine.

Čini se kao da sami kršćani žele sebe zamišljati kao prirodne saveznike judaizma, potpuno nesvjesni da ih sustav kojem se dive gleda u najboljem slučaju sa sumnjom, a u najgorem sa ubilačkim prezirom. A gdje taj prezir pronalazi svoj najkonkretniji izraz? Na stranicama Talmuda, temelja židovske pravne i "etičke" misli.

Kako bi razumjeli ovaj sustav, prvo moramo shvatiti što je Talmud - ne samo zbirka rabinskih razmišljanja (kako tvrde neki naivni apologeti), nego sam temelj židovskog zakona i identiteta. Kao što smo već raspravljali, sastoji se od dvije glavne komponente:

   - Mišna – Pisana kodifikacija tzv. Usmenog zakona, za koji rabini tvrde da je predan u ruke 70 starješina uz pisanu Toru, te je  sačuvan usmenim prijenosom do njegovog formalnog zapisivanja u 02. stoljeću.

   - Gemara – Opsežan korpus komentara na Mišnu, gdje rabinski autoriteti raspravljaju, usavršavaju i uspostavljaju pravni presedan.

Zajedno čine Talmud. Pravni okvir, koji je izveden iz Talmuda, poznat je kao Halaka - to je sustav koji uređuje svaki aspekt židovskog života, od prehrambenih ograničenja do poslovnih odnosa i postupanja sa nežidovima.

Židovi koji proučavaju Talmud, Pariz, (1880.–1905.).

Razlika između dopuštenog i poticanog je od najveće važnosti. Za razliku od kršćanske etike, koja je ukorijenjena u moralnim apsolutima - ono što je dobro treba činiti, a ono što je zlo treba uvijek izbjegavati - talmudski zakon djeluje unutar daleko fluidnije moralne strukture. Činjenje se možda ne potiče izričito, ali ako je dopušteno unutar rabinske jurisprudencije, onda ne nosi intrinzičnu stigmu ili pravne posljedice.

Mnogi kršćani ne uspijevaju shvatiti ozbiljnost talmudskih presuda o idolopoklonicima.

Vidite, biti idolopoklonik, prema rabinskom zakonu, znači izaći izvan područja moralne obveze. Slično islamu, gotovo sva moralna ograničenja židovske religije primjenjuju se isključivo na suvjernika. Etička ograničenja koja se primjenjuju među Židovima se ne protežu na odnose sa nežidovima, posebno na one klasificirane kao avodah zarah (praktičari idolopokloničkog štovanja). Kršćanstvo, unatoč svom temelju u Starom zavjetu, nedvosmisleno se svrstava u ovu kategoriju.

Upravo se ovdje susreće načelo "mipnei darchei shalom", što znači "radi mira". Ovaj se koncept više puta poziva u slučaju kada bi stroga primjena židovskog zakona mogla izazvati neprijateljstvo pogana. U takvim slučajevima se mogu odobriti određene blaže kazne, i to ne zato što se temeljni zakon smatra nemoralnim ili nepravednim, nego zato što bi njegovo otvoreno slijeđenje donijelo neželjene posljedice. Drugim riječima: prilagodbe poganima ne čine se iz univerzalnih moralnih obveza, nego iz pragmatičnog vlastitog interesa.

Za ilustraciju: ako je stroga primjena Halahe dopuštala prijevaru idolopoklonika, ali bi to izazvalo antižidovske osjećaje, tada bi se blaže kazne mogle odobriti "radi mira". To ne znači da se temeljno načelo poništava. Samo znači da je u određenim slučajevima bolje postupiti drugačije. Dopuštenje ne pobija temeljnu etiku; ono samo obustavlja njegovu primjenu kada je to potrebno.

Ovo je ključna razlika koju mnogi ne shvaćaju. Činjenica što su određene radnje dopuštene (čak i ako se ne potiču) znači da ne nose intrinzičnu moralnu stigmu. Kada vjerski sustav ukloni moralnu stigmu iz neke prakse, samo je pitanje vremena kada će se ta praksa normalizirati, ako ne i potpuno opravdati. To je funkcija Halahe: razgraničiti, ne samo ispravno od pogrešnog, već i ono što se može učiniti bez odgovornosti. Dakle, kršćani koji vjeruju da su produžetak abrahamske vjere, zajedno sa judaizmom, nalaze se u opasnoj zabludi, jer su prema talmudskom zakonu - idolopoklonici. Dok praktična razmatranja mogu obuzdati otvoreno neprijateljstvo, temeljni teološki okvir ostaje nepromijenjen.

Ne postoji zajednički moralni temelj.

Ne postoji podijeljeni etički temelj.

I sigurno nema reciprociteta u ovom navodnom "židovsko-kršćanskom" savezu.

"Nežidovske duše su potpuno drugačijeg i nižeg reda. Potpuno su zle, bez ikakvih iskupljujućih kvaliteta. …

Postoji nešto beskrajno svetije i jedinstvenije u židovskom životu od nežidovskog života.“

(Rabin Yitzchak "Malakh" Ginzburg, učitelj Chabad-Lubavitchera i Kabale. Židovski tjedan, 26. travnja 1996. godine)

Dakle, istina jest da u očima talmudske jurisprudencije svi nežidovi (isključujući muslimane i unitariste, prema nekim tumačenjima) spadaju u jednu od dvije kategorije: idolopoklonici ili Noahide.

Da bi shvatili ozbiljnost ove klasifikacije, prvo moramo razumjeti talmudsko obrazloženje, koje stoji iza nje. Noahidski sustav, u teoriji, omogućuje nežidovima da mirno žive pod židovskom vlašću, sve dok se pridržavaju minimalnog moralnog kodeksa - tzv. Sedam Noahidskih zakona. Prema rabinskom učenju: ovi zakoni su dani Noi i uključuju zabrane idolopoklonstva, bogohuljenja, ubojstva, krađe, seksualnog nemorala, jedenja mesa žive životinje, kao i zahtjev za uspostavljanjem sudova.

Naizgled, ovo se čini bezazlenim moralnim okvirom, čak i pohvalnim. Ali, Vrag je, kao i uvijek, u detaljima. Noin sustav nije univerzalistička doktrina međusobnog poštovanja; to je izolirana konstrukcija koja uspostavlja strogu hijerarhiju - onu gdje  etnički Židovi imaju vrhovni status, a nežidovima je dopušteno samo uvjetno postojanje unutar njihovog okvira. To je, u konačnici, pravni status, koji židovske vlasti moraju priznati i dodijeliti. I ovdje leži neizbježna stvarnost: nijedan nežid nije legalno uveden kao Noin nežid više od 2500 godina!

Ono što to znači jest zapanjujuće, baš u svojim implikacijama: svaki nežid koji danas živi, ​​prema talmudskom pravnom sustavu, klasificiran je kao idolopoklonik (po defaultu).

Ne postoji srednji put, nema puta do pravednog statusa, nema uvjetnog odobrenja na temelju etičkog ponašanja. Ili je netko Židov, ili je stranac (idolopoklonik), te je podložan odgovarajućim pravnim i etičkim obvezama (ili nedostatku istih) koje propisuje Halaka. Sama ova činjenica trebala bi razbiti sve zablude o mjestu za nežidove unutar židovskog pravnog okvira. Često prizivani "pravedni nežidov", tzv. Noahid (koji se pridržava Sedam zakona), nije suvremena pravna stvarnost već retorička dimna zavjesa. To je kategorija koja je teoretski dostupna, ali praktički nedostupna već više od dva i pol tisućljeća.

Prema talmudskom pravu: ako netko nije Židov i nije Noahid, on je (po defaultu) idolopoklonik, bez obzira na svoja osobna uvjerenja ili etičko ponašanje.

Talmud Tora, ilustracija Ephraima M. Liliena.

Tekstovi predstavljeni ovdje, nisu nejasna mrmljanja marginalnih rabina, nego su to temeljni spisi unutar talmudskog judaizma - stavovi koji se ne drže samo u teorijskoj apstrakciji, već su kodificirani unutar Halakhe. Uzorak je nepogrešiv: izolirana, supremacistička etika, koja pogane smatra ontološki inferiornim neprijateljem, prikladnima samo za podjarmljivanje, obmanu ili istrebljenje (kada okolnosti to dopuštaju). Ovo nije hiperbola. To je pravna skela na kojoj djeluje rabinski judaizam, i to je u izravnoj suprotnosti sa etikom Starog zavjeta i Kristovog Evanđelja.

Talmud definira pravednost isključivo etnoreligijskim terminima - biti pravedan znači biti Židov:

"Znajte da je Budući Svijet skriven samo za pravednike; oni su Židovi. Činjenica da vidite Izrael kako pati od poteškoća na ovom svijetu, odražava dobro koje je skriveno za njih.…"

(Issurei Biah, poglavlje 14.4)

Suprotno tome, poganin je inherentno diskvalificiran iz vječnog života, osim ako se ne odrekne svog identiteta i ne podvrgne jarmu rabinskog autoriteta. Ili drugim riječima - samo židovstvo osigurava nečije mjesto u vječnosti:

"Sav židovski narod, čak i grešnici i oni koji su podložni pogubljenju smrtnom kaznom koju je izrekao sud, imaju udio u budućem svijetu, kako je navedeno: "I tvoj narod će također biti pravedan, baštiniti će zemlju zauvijek; grana moga sadnje, djelo mojih ruku, da se proslavi moje ime" (Izaija 60:21). A ovo su iznimke, ljudi koji nemaju udjela u budućem svijetu, čak i kada su ispunili mnoge micvot: Onaj koji kaže: Nema uskrsnuća mrtvih izvedenog iz Tore, i onaj koji kaže: Tora nije nastala s Neba, i epikoros, koji se sa prezirom odnosi prema znanstvenicima Tore i Tori koju oni uče."

(Mišna Sanhedrin, poglavlje 10.1)

Bez obzira na nečije zločine, ubojice i silovatelji će sudjelovati u svijetu. To je u izravnoj suprotnosti sa svjedočanstvom iz Biblije. U Ezekielu 18:4, Bog izjavljuje: "Duša koja griješi, ona će umrijeti." Izraelski proroci nisu davali automatsko spasenje na temelju etničkog identiteta; pozivali su na pokajanje i vjernost Božjim zapovijedima. Rabinska doktrina nije proširenje Mojsijeve vjere, samo je njena totalna inverzija.

U Izaiji 49:6, Bog izjavljuje svom slugi, Mesiji: "Dat ću te za svjetlo poganima, da budeš moje spasenje do kraja zemlje." Proroci,  posebno Izaija, prorekli su uključivanje svih naroda u Božje otkupiteljsko Kraljevstvo. No, rabinski judaizam osakaćuje ovu viziju, ograničava božansku naklonost na one koji se podvrgavaju etničkoj kasti. To je isti duh isključivosti, koji Krist kori kod farizeja:

"Teško vama, pismoznanci i farizeji, licemjeri! Što zatvarate kraljevstvo nebesko pred ljudima! Sami ne ulazite, niti puštate onima koji ulaze."

(Evanđelje po Mateju, 23:13)

Talmudska vizija eshatologije nije vjerno proširenje obećanja Starog zavjeta. To je njegovo odbacivanje.

Nežidov, pod rabinskom vlašću, postoji pod de facto smrtnom kaznom, osim ako se ne podvrgne rabinskoj jurisdikciji:

"Jer svaki nežidov, koji ne prihvati ove zapovijedi, mora biti pogubljen ako je pod našom neospornom vlašću. …

…Mojsiju je Svemogući naredio da prisili sve stanovnike svijeta da prihvate zapovijedi dane Noinim potomcima.

Ako netko ne prihvati ove zapovijedi, treba ga pogubiti. Osoba koja formalno prihvati ove zapovijedi naziva se stranac sa  boravištem."

(Melachim uMilchamot, poglavlje 8:9-10)

Takozvani Noini zakoni jedini su pravni put do toleriranja unutar rabinske teokracije, ali je to mrtvo slovo na papiru. Kao što Issurei Biah, poglavlje 14.8 navodi: "Prihvaćamo strance sa boravištem samo tijekom razdoblja kada se obilježava jubilarna godina." Posljednja jubilarna godina obilježavala se u Sjevernom Kraljevstvu prije njegovog uništenja, 737. godine prije Krista, što znači da, prema njihovom vlastitom pravnom standardu, nijedan poganin nije proglašen Noahidcem u više od 2500 godina.

Dakle, Noahidski sustav nije nikakva maslinova grančica. To je povijesna rupa u zakonu, koja talmudistima omogućuje da se pretvaraju kao da su univerzalni kada im to odgovara. Stvarnost jest da rabinski judaizam sve pogane vidi kao one izvan zakona, a kako Melachim uMilchamot navodi - izvan zakona znači izvan života. Ovo je temeljno odbacivanje biblijske etike. Stari zavjet izričito štiti gera (stranca) i osuđuje nepravedan tretman onih izvan Izraela (Izlazak 22:21, Lev 19:33-34). Novi zavjet slijedi ovo drevno načelo, izjavljujući kako "Bog ne gleda na osobu" (Pnz 1:17, 10:17, Djela 10:34), te proširuje spasenje na sve narode.

Rabinski judaizam podržava suprotno.

Talmudistička škola (~1908.), ilustracija Samuela Hirszenberga.

Uzmimo Mišnu Sanhedrin 57a, gdje se navodi da krađa, silovanje ili čak ubojstvo, ako ih počini Židov protiv nežidova, nisu samo dopušteni, već im se daje prolaz u očima Boga. Iako ima toliko mnogo odlomaka za izabrati, ovaj odlomak je među najgnusnijim moralnim perverzijama Talmuda:

"Onaj tko krade ili pljačka, a isto tako onaj tko ima spolni odnos sa udanom lijepom ženom koja je zarobljena, i isto tako sve slične radnje, ako ih poganin učini drugom nežidinu ili nežid Židovu, radnja je zabranjena; ali ako Židov to učini nežidinu, je li to dopušteno? …

…ako Židov to učini nežidinu, dopušteno je, učio je u prethodnoj rečenici da ako nežid učini jedno od ovoga, to je zabranjeno. Ako bi baraita tvrdila da ako poganin to učini, on je odgovoran, morala bi tvrditi da ako Židov to učini poganu, on je oslobođen, jer je to suprotno od odgovornosti. To bi ukazivalo na to da je Židovu zapravo zabranjeno da to učini poganu i da je on samo oslobođen odgovornosti, što nije slučaj."

(Mišna Sanhedrin, poglavlje 57a.14-15)

Talmudski apologeti mogu pokušati uljepšati ovo kao puki tehnički detalj, ali ono što se ovdje govori je jednostavno: Židovima je dopušteno kršiti svetost nežidovskih života. Slično tome, poganin koji udari Židova smatra se kao da je udario Boga:

"Rabin Hanina kaže: Poganin koji udari Židova podložan je smrtnoj kazni... Onaj tko udari Židova po obrazu smatra se kao da je udario Božju Prisutnost po obrazu..."

(Mišna Sanhedrin, poglavlje 58b.17-18)

Sugestija da je nežidska krv manje vrijedna od židovske krvi nije samo duboko uvredljiva - ona je odvratna u svakom smislu.

Štoviše, ovakav dvostruki standard se ne odnosi samo na izolirane činove nedjela - ugrađen je u sam okvir njihovog pravnog sustava. To je izdaja svakog koncepta pravde i pristojnosti, ali ipak, talmudisti ga slave kao božanski zakon. Prema ovoj iskrivljenoj logici: rabinski Židovi imaju ovlasti brutalizirati nežidove, sigurni u saznanju da se neće suočiti sa zemaljskim, kao niti sa nebeskim posljedicama za svoje postupke.

Neprijateljstvo ne završava pravnim ili ontološkim statusom.

Za nežidove, koji nisu pod rabinskom kontrolom, talmudska jurisprudencija opetovano podržava krađu, prijevaru i obmanu protiv njih:

"Sukladno tome, ako vidimo da idolopoklonika odnosi rijeka ili da se utapa, ne bismo mu trebali pomagati. Ako vidimo da mu je život u opasnosti, ne bismo ga trebali spašavati.

Trebali bi se brinuti za siromašne idolopoklonike, zajedno sa siromašnim Židovima, radi mira. Ne treba koriti idolopoklonike [da uzimaju] leket, shich'chah i pe'ah, radi mira. Može se raspitivati ​​o njihovoj dobrobiti - čak i na njihove blagdane - radi mira.

Nikada im se ne smije ponavljati dobre želje. Također, ne treba ulaziti u kuću nežidova na jedan od njegovih blagdana da mu se poželi sve najbolje. Ako ga netko sretne na tržnici, može ga krotko pozdraviti sa ozbiljnim izrazom lica."

(Avodat Kochavim, poglavlje 10)

Talmud nastavlja: "Onaj tko vrati izgubljenu imovinu nežidovima, dodaje imovinu koju su ovi ukrali od Židova."

(Mišna Sanhedrin, poglavlje 76b.2)

Sa druge strane, Tora dosljedno uči milosrđu, i prema strancima i neprijateljima. U Izlasku 23:4-5, Izraelu je zapovijedano: "Ako naiđeš na vola ili magarca svoga neprijatelja kako luta, sigurno ćeš mu ga vratiti." Bog upućuje Izrael neka pokaže suosjećanje čak i prema svojim neprijateljima, a kamoli prema nežidovskoj osobi koja je u potrebi. Isus je slično naučavao, u prispodobi o dobrom Samarijancu (Luka 10:25-37), kako milosrđe prema našem bližnjemu nadilazi etničke i vjerske granice. Nasuprot tome, edikti iz  Talmuda pokazuju uznemirujući tribalizam, koji temeljno iskrivljuje namjeru Tore: milosrđe prema bližnjemu ne smije biti ograničeno etničkim ili vjerskim granicama.

Sljedeći edikt predstavlja rijedak trenutak gdje talmudsko razmišljanje nevoljko podržava Toru, tj. kada bi je autsajderi mogli smatrati moralnim neuspjehom:

"Dopušteno je zadržati predmet koji je izgubio idolopoklonik, jer Ponovljeni zakon 22:3 govori o vraćanju "predmeta koji je izgubio tvoj brat". Doista, ako netko vrati takav predmet, krši zabranu, jer jača moć zlih naroda svijeta. Međutim, ako ga netko vrati da bi posvetio Božje ime, kako bi drugi hvalili židovski narod i znali da su pouzdani, to je pohvalno.

Kada postoji mogućnost oskvrnuća Božjeg imena, zabranjeno je zadržati predmet koji je izgubio idolopoklonik i on se mora vratiti. Kao dio "puteva mira", uvijek bi trebali unositi njihov pribor izvana, da ga lopovi ne uzmu, kao što to činimo sa priborom u vlasništvu Židova."

(Gezelah va'Avedah, poglavlje 11.3)

Inzistiranje na vraćanju izgubljene imovine, samo zato da bi se spriječilo oskvrnuće Božjeg imena, odražava određeni moralni integritet, iako je obrazloženje u potpunosti sebično: u konačnici se radi o očuvanju ugleda židovskog naroda. Međutim, pravi duh Zakona govori da pravda i milosrđe pripadaju svim ljudima, ne radi ugleda, već zato što se to poklapa sa Božjim karakterom. Tora, koju rabinski judaizam navodno poštuje i podržava, nalaže suprotno: "Ne smiješ imati u svojoj torbi dva utega, velikog i malog. ... Jer svi koji čine takve stvari i svi koji čine nepravdu, gnusoba su Gospodinu, Bogu tvome" (Ponovljeni zakon 25:13-16). Stari zavjet dosljedno nalaže pošteno poslovanje sa poganima, dok rabini potiču prijevaru.

Talmud također zagovara nepoštenje kao pravnu strategiju protiv nežidova:

"Mišna donosi svoju presudu u vezi sa nežidovskim carinikom, kojega se može prevariti, kako se uči u baraiti: U slučaju Židova i nežidova koji se obraćaju sudu radi presude u pravnom sporu, ako možete opravdati Židova prema židovskom zakonu, opravdajte ga i recite nežidovu: Ovo je naš zakon. Ako se može opravdati prema nežidovskom zakonu, opravdajte ga i recite nežidovu: Ovo je vaš zakon. Ako ga nije moguće opravdati ni prema jednom pravnom sustavu, slučaju se pristupa zaobilaznim putem, tražeći opravdanje za opravdavanje Židova. Posljedično, ako se ne uzima u obzir posvećenje Božjeg imena, sud slučaju pristupa zaobilaznim putem. Očito je dopušteno prevariti nežidova."

(Bava Kamma, poglavlje 113a.21-22)

Tora izričito osuđuje laž (Izl 20:16, 23:1, Lev 19:11) i nalaže integritet u sudskim stvarima. Suočeni sa ovim očitim nedosljednostima, rabini pokušavaju napraviti razliku u odnosu na pogane spomenute u Mojsijevom zakonu:

"Nije teško, jer se ova presuda koja dopušta sudu da prevari pogana, izdaje u odnosu na običnog pogana, dok se taj stih, koji uči da je zabranjeno prevariti pogana, odnosi na pogana koji prebiva u Erec Jisraelu [zemlja Izraelova -JI] i poštuje sedam Noahide  micvot."

(Bava Kamma, poglavlje 113b.2)

Iako pokušavaju opravdati pravnu manipulaciju na temelju razlike između "običnih pogana" i onih koji slijede Noine zakone, moralne nedosljednosti su očite. Širi biblijski mandat za pravdu i pravičnost nadilazi etničke i vjerske granice i osuđuje svaki oblik pravne obmane protiv ne-Židova. Doista, Tora nalaže, "pravdu, pravdu ćeš tražiti" (Pnz 16,20).

U srži ovog odlomka, i u srži samog Talmuda, leži iskrivljena etika istrebljenja i dominacije:

"Ubij najboljeg od pogana; zdrobi mozak najboljoj od zmija. Najdostojnija od žena se upušta u vještičarenje."

(Traktat Soferim, poglavlje 15.10)

Ako netko provjeri fusnote ovog citata, vidjet će talmudsku kazuistiku kao na izložbi: uvijek prikladnu spretnost, gdje se najneugodnije doktrine odijevaju u zamršena objašnjenja, samo da bi se zaštitile od provjere. "Oh, ovo se odnosi samo na ratna vremena" jest klasični narativni trik, koji rabini koriste kada se njihove riječi razotkriju zbog barbarstva.

Budimo ovdje potpuno jasni: Nigdje u izvornom tekstu Traktata Soferim, ili bilo kojeg drugog talmudskog spisa koji poziva na masovno klanje nežidova - nema spomena "samo u ratno vrijeme". To je, doduše, kasnija interpolacija, krhko post-hoc opravdanje, izmišljeno da bi se ublažila oštrica neobuzdanog nasilja i supremacističke mržnje koja prožima Talmud.

Eksplicitna poruka je jasna: nijedan nežidov, bez obzira na svoju pravednost ili ponašanje, nema nikakvu intrinzičnu vrijednost. Čak se i najkreposnije žene, ako su nežidovke, smatraju praktičarkama vještičarstva; inherentno su zle, okaljane, nedostojne života ili poštovanja. Njihova vrijednost je nebitna u talmudskom svjetonazoru, jer one (prema samoj definiciji) - nisu Židovke. Ovo nije samo isključivi etos. To je rasistički i genocidni svjetonazor, koji odobrava masovno ubojstvo na temelju isključivo etničke pripadnosti i religije.

Događaji u Gazi svakako počinju imati puno više smisla, u svjetlu ovdje otkrivenih talmudskih doktrina i uvjerenja.

Sveukupna poruka Talmuda je jasna: nežidovski životi vrijede manje od židovskih, i Talmud je izgrađen kako bi zaštitio tu nejednakost.

Učenja kodificirana u talmudskim tekstovima nisu samo odrazi drevnih običaja. To su temeljni stupovi sustava vjerovanja, koji i dalje odobrava okrutnost i podjarmljivanje bilo koga izvan "odabranog" naroda. Talmudski kodeks postavlja temelje za svijet u kojem rabini imaju božansko pravo dominirati i uništavati, dok pogani nemaju nikakva prava. Čak i razmišljanje o ideji da ovi tekstovi imaju neki viši moralni autoritet znači izdati sva načela pravde i ljudskog dostojanstva.

Ovo nije filozofija mira ili pravednosti: to je etika ugnjetavanja koja je u izravnoj suprotnosti sa učenjima Krista, Mojsija i Tore.

"Ovo je ono što treba reći o tijelu: tijelo Židova je potpuno drugačije kvalitete od tijela [pripadnika] svih naroda svijeta. ... Razlika u unutarnjoj kvaliteti, međutim, toliko je velika da se tijela trebaju smatrati potpuno različitim vrstama. ...
Još veća razlika postoji u pogledu duše. Postoje dvije suprotne vrste duše, nežidovska duša dolazi iz tri sotonističke sfere, dok židovska duša proizlazi iz svetosti." 

(Rabin Menachem Mendel Schneerson, voditelj Chabad-Lubavitcha (1950.-1994.). "Židovski fundamentalizam u Izraelu", 1999.)

Talmudski zapis otkriva duboko ukorijenjenu etiku koja pogane smatra inferiornima i potrošnima, u velikoj shemi židovskog života. Ova etika nije skup izoliranih predrasuda, već dobro uspostavljen okvir koji prožima veliki dio rabinske literature, vodeći time židovske društvene, pravne i teološke strukture. Takozvani "etički sustav Talmuda", kada se razotkrije, nije nikakav viši oblik pravde, nego je zlonamjerno oružje moralne perverzije.

Kao što je Talmud jasno pokazao: pravni i etički okvir krije duboko ukorijenjenu mržnju prema poganima, predstavlja ih kao ništa više od instrumenata za židovsku korist. Sama struktura njegovih učenja dehumanizira nežidovski svijet, pritom ocrtava hijerarhijski moralni kodeks, koji pogane postavlja duboko ispod "odabranog" naroda. Ovaj okvir nije samo akademski ili povijesni; on je opstao, podmuklo oblikujući stavove i ponašanje, čak i do danas.

Talmud nije produžetak Starog zavjeta. To je njegova potpuna subverzija.

Biblijski moral zamjenjuje izoliranim i situacijski ovisnim legalizmom. Dok bi neki mogli tvrditi kako su osjećaji ovisni o kontekstu, ili su povijesno vezani - ipak, sama učestalost kojom te teme ponavljaju moderni rabini sugerira kontinuitet načina razmišljanja koji je oblikovao židovsku misao tisućljećima. Talmud, ne samo da opravdava te stavove, nego ih kodificira na takav način da su postali temelj židovskog identiteta i interakcije sa autsajderima.

Ali, to nije kraj priče. Dok okrećemo slijedeću stranicu, ulazimo u područje gdje je Talmudov otrov usmjeren na osobu koji se protivi svemu što rabini podržavaju: Isusa Krista. Dok ulazimo u srž njihovog tretmana Krista, nemojmo imati nikakvih iluzija.

Riječi Talmuda otkrivaju zlonamjernu i nepopustljivu mržnju prema Nazarećaninu, koja traje do danas.

Iznad svega, kršćanstvo ne smatraju sunasljednikom Abrahamovog obećanja, već manifestacijom idolopoklonstva, kojom se isključivo treba upravljati, koju treba ublažiti ili, ako ikada okolnosti dopuste, postupati u skladu sa Talmudom. 

"Goji su rođeni samo da bi služili nama. Bez toga, nemaju mjesta u svijetu – samo da bi služili narodu Izraela. …

Zašto su potrebni nežidovi? Raditi će, orati će, žeti. Mi ćemo sjediti kao efendija i jesti.

Zato su stvoreni nežidovi."

(Rabin Ovadia Yosef, glavni sefardski rabin Izraela (1973.-1983.), osnivač stranke Shas. 10. listopada 2010. godine)

"Jer drugi narodi nisu nama i Kristu nanijeli ovu nepravdu u tolikoj mjeri kao vi, koji ste doista autori zlih predrasuda protiv Pravednika i nas koji se držimo Njega. Jer nakon što ste ga razapeli, jedinog nevinog i pravednog Čovjeka - čijim ranama se iscjeljuju oni koji po Njemu pristupaju Ocu - kada ste znali da je uskrsnuo od mrtvih i uzašao na nebo, kao što su proroci predvidjeli, ne samo da se niste pokajali za zlo koje ste počinili, nego ste u to vrijeme odabrali i poslali iz Jeruzalema odabrane ljude po cijeloj zemlji da jave da se pojavila bezbožna hereza kršćana i da objave ono što protiv nas govore svi koji nas nisu poznavali.
Tako da ste vi uzrok ne samo vlastite nepravde, već i nepravde svih drugih ljudi. I Izaija sa pravom viče: 'Zbog vas se ime moje huli među poganima.'“

(Justin Mučenik, "Dijalog s Trifonom", poglavlje 17)

Pojam "skladne" "judeo-kršćanske" tradicije se, u konačnici, urušava pod teretom povijesne i teološke stvarnosti: nigdje ta očita kontradikcija nije očitija nego u tretmanu Isusa Krista kako je napisano u Talmudu.

Babilonski Talmud, kao i druga rabinska literatura se ne ustručava napadati Krista, grotesknim i bogohulnim izrazima:  

"Sve što nam rabini daju znati o njemu je neprijateljsko, uvredljivo i zlonamjerno. Ponekad se spominje pod imenom Balaam, sin Behorov, 'lažni prorok', koji je odveo Izrael na krivi put; ponekad pod njegovim pravim imenom Isus iz Nazareta, ali uvijek sa  nekom uvredljivom kvalifikacijom, poput lažljivca, varalice ili kopileta. ...

Te su se basne čak kristalizirale u rabinskoj tradiciji i oblikovale bogohulnu pseudo-biografiju, Toledoth Jeshua, koja je kružila među Židovima... Prema ovoj kompilaciji, Isus je bio nezakoniti sin Marije, supruge parfimera i rimskog vojnika zvanog Pandara ili Panthera. Očuh ga je odveo u Egipat, gdje je proučavao čarobnjaštvo i tako mu je omogućeno da zavede Izrael. Uhićen je kao agitator i čarobnjak i predan je Sinedriju, proveo je 40 dana na stupu srama, prije nego što je kamenovan i obješen na blagdan Pashe."

(Daniel-Rops: "Isus i njegovo vrijeme")

Kao što možemo vidjeti iz izvještaja Evanđelja (npr. Ivan 8:37-44), mnoge od ovih kleveta su se proširile od početka Kristove zemaljske službe. Što nam to govori? Ako je Krist bio samo varalica, zaboravljivi heretik bez značaja, zašto rabinska tradicija nastavlja bjesniti protiv Njega kroz tisućljeća? Ako je Krist bio samo lažni prorok, zašto posvećivati ​​toliku pažnju Njegovom uništenju? Zašto opsesija klevetanjem Njegovog rođenja, tvrdeći da je bio nezakoniti sin rimskog vojnika, ako je On samo mitološka figura? Zašto bogohulne izjave, npr. da se kuha "u izmetu" u paklu (Gittin 57a)?

Plodni židovski učenjak, Israel Shahak, također primjećuje da je Majmonidova Mišna Tora ispunjena eksplicitnim napadima na kršćane, kao i na Krista:

"Editio Princeps cjelovitog Zakonika talmudskog zakona, Majmonidova Mišna Tora, prepuna je ne samo najuvredljivijih propisa protiv svih pogana, već i eksplicitnih napada na kršćanstvo i na Isusa (nakon čijeg imena autor pobožno dodaje: 'Neka ime zlih propadne')...

Prema Talmudu, Isusa je pogubio odgovarajući rabinski sud zbog idolopoklonstva, poticanja drugih Židova na idolopoklonstvo i prezira rabinskog autoriteta. Svi klasični židovski izvori, koji spominju njegovo pogubljenje, prilično rado preuzimaju odgovornost za to; u talmudskom izvještaju Rimljani se čak niti ne spominju."

(Israel Shahak: "Židovska povijest, Židovska religija")

Talmud ne samo da potvrđuje Kristovo raspeće (ili, preciznije, vješanje), već to čini sa osjećajem potpunog opravdanja - ako ne i otvorenog veselja. Hyam Maccoby, stručnjak za židovsku povijest, priznaje:

"Talmud sadrži nekoliko eksplicitnih referenci na Isusa... Ove reference sigurno nisu komplimentarne... Čini se malo sumnje da se izvještaj o Isusovom pogubljenju uoči Pashe odnosi na kršćanskog Isusa..."

(Hyam Maccoby: "Judaizam na suđenju")

Doista, prezir sa kojim rabini gledaju na Krista i Njegovu blaženu majku nije samo legendaran, već i očito jasan.

"Maimonidov mramorni bareljef, jedan od 23 reljefa velikih povijesnih zakonodavaca u dvorani Zastupničkog doma SAD, u Kapitolu Sjedinjenih Država. Izradila Brenda Putnam, 1950." Izvor: Wikipedia.

Chabad Lubavitch, jedna od politički najutjecajnijih židovskih organizacija, slobodno citira bogohulne i odvratne odlomke:  

"Do 1999. godine, određene ortodoksne židovske organizacije bile su još otvorenije, otvoreno priznajući da Talmud opisuje Isusa kao čarobnjaka i poremećenog seksualnog nakazu. Ove židovske organizacije to priznaju možda iz uvjerenja kako je židovska nadmoć toliko čvrsto ukorijenjena u modernom svijetu, te se ne moraju brinuti o negativnim reakcijama. Na web stranici ortodoksne židovske skupine Chabad Lubavitch, jedne od najvećih i najmoćnijih židovskih organizacija na svijetu, nalazimo sljedeću izjavu, popraćenu citatima iz Talmuda: "Talmud (babilonsko izdanje) bilježi i druge grijehe 'Isusa Nazarećanina'.

1. On i njegovi učenici bavili su se čarobnjaštvom i crnom magijom, odvodili Židove u idolopoklonstvo i bili su sponzorirani od strane stranih, nežidovskih sila, sa ciljem podkopavanja židovskog bogoslužja (Sanhedrin 43a).

2. Bio je seksualno nemoralan, štovao je kamene kipove (spominje se cigla), bio je odsječen od židovskog naroda zbog svoje zloće i odbio se pokajati (Sanhedrin l07b; Sotah 47a).

3. Naučio je vještičarstvo u Egiptu... (Šabat l04b). 55 (Kraj citata iz Chabad-Lubavitcha), Gittin 57a ​​kaže da je Isus u paklu, kuhan u "vrućem izmetu".

Sanhedrin 43a kaže da je Isus pogubljen, jer je prakticirao čarobnjaštvo: 'Uči se da je Isus uoči Pashe bio obješen, a četrdeset dana prije toga objavljen je proglas: Isusa treba kamenovati do smrti, jer je prakticirao čarobnjaštvo i namamio ljude na idolopoklonstvo... Bio je zavodnik i takve nećeš sažaljevati niti odobravati'." 

(Michael Hoffman: "Čudni bogovi judaizma")

Ovi citati nisu nejasne reference izvučene iz sumnjivih izvora. To su dobro poznati tekstovi iz Talmuda, koje rabini i glavne židovske sekte otvoreno priznaju kao autoritet. Takav stav radosne osude potpuno je u suprotnosti sa idejom da je rabinski judaizam poticao kršćanstvo kao dugoročnog strateškog zamjenika.

Peter Schäfer, i njegovo djelo "Isus u Talmudu", ističe još jednu ključnu točku u ovoj raspravi: rabinski izvještaji o Isusu ne temelje se na neovisnim povijesnim tradicijama, nego su polemički odgovori na evanđeoske izvještaje - anti-Evanđelje: 

"Ove priče su namjerno i pažljivo formulirano prepričavanje - ne onoga što se "stvarno dogodilo", već onoga što je došlo do uha, ili zaokupilo pažnju rabina. A izvor na koji se odnose nije neko neovisno znanje o Isusu, njegovom životu i njegovim sljedbenicima, koje je do njih došlo nekim skrivenim kanalima; radije, kao što sam mogao detaljno pokazati, to je Novi zavjet (gotovo isključivo četiri Evanđelja) kakav poznajemo, ili u obliku sličnom onome koji imamo danas. Stoga su rabinske priče u većini slučajeva prepričavanje novozavjetne naracije…"  

Upečatljiva stvarnost jest: sami spisi koji su trebali odbaciti Krista zapravo potvrđuju (iako negativno) Njegove središnje tvrdnje:  Njegov identitet, Njegovu nadnaravnu moć, kao i Njegovu zlu i nepravednu smrt od ruku izraelskih vladara.

Sljedeći izvještaj iz Talmuda je pravo osuđujuće priznanje; koje odaje otpor rabina prema Istini, dok govore o neuspjehu rituala pomirenja na kraju ere Drugog hrama:

"Mudraci su učili: Za vrijeme mandata Šimuna HaTzadika, ždrijeb za Boga uvijek se pojavljivao u desnoj ruci Velikog svećenika; nakon njegove smrti, to se događalo samo povremeno; ali tijekom četrdeset godina prije uništenja Drugog hrama, ždrijeb za Boga uopće se nije pojavljivao u desnoj ruci Velikog svećenika. Isto tako, traka grimizne vune, koja je bila vezana za glavu jarca koji je poslan Azazelu nije postala bijela, a najzapadnija svjetiljka svijećnjaka nije neprestano gorjela."

(Yoma 39b.5)

Talmudska tvrdnja o nepromjenjivoj grimiznoj vuni dobiva još jezivije značenje kada je razmotrimo u svjetlu Izaijinog proročanstva:

"Dođite sada i raspravimo, govori Gospodin: ako su vaši grijesi kao grimiz, postati će bijeli kao snijeg; ako su crveni kao grimiz, postati će kao vuna."

(Knjiga proroka Izaije, 1:18) 

Grimizna vuna, koja je trebala postati bijela kao simbol pomirenja, ostala je krvava i 40 godina prije nego što je Tit Vespazijan uništio Hram. Time ih rabini svojim riječima osuđuju, a Talmud još jednom potvrđuje smrt Isusa Krista 30. godine. 

Uistinu neusporediv idiotizam su tvrdnje kako je kršćanstvo rabinska zavjera protiv goja i raspada se riječima samog Talmuda. Ako su rabini izmislili Krista i Njegovu poruku kao strateško oruđe mentalnog i duhovnog podjarmljivanja, zašto bi ga neumoljivo ocrnjivali tijekom dva tisućljeća? Zašto i dalje proklinju Njegovo ime, bilježeći pritom toliko gnusna bogohuljenja, te  su morala biti cenzurirana u kasnijim izdanjima Talmuda, da bi se izbjeglo kršćansko ogorčenje? Zašto se rabini i dalje ponose Njegovom osudom, uživajući u grotesknim vizijama Njegove navodne kazne u zagrobnom životu? Zašto Sveto pismo neprestano proziva i razotkriva upravo one ljude, za koje ovi zavedeni neopagani misle da su se urotili da ga stvore? Takva glupost se ne može dovoljno ismijati.

Rabini iskrivljuju i karikiraju Krista, jer ga i dalje vide (i to sa pravom) kao prijetnju svojoj hegemoniji (Ivan 11:47-53).

Talmud se ne bavi stvaranjem mitova kako bi prevario pogane; to je vježba rabinske kontrole štete.

"12 A kad se sastadoše sa starješinama i posavjetovaše, dadoše vojnicima mnogo novca,

13 govoreći: 'Recite: Njegovi učenici dođoše noću i ukradoše ga dok smo mi spavali'.

14 I ako to dođe do upraviteljevih ušiju, nagovoriti ćemo ga i osloboditi vas.

15 Oni uzeše novac i učiniše kako ih naučiše. I ta se riječ široko prenosi među Židovima do danas."

(Evanđelje po Mateju, 28:12-15) 

Jedan je od najironičnijih, i najzbunjujućih, paradoksa religijske misli su rabini koji su tisućljećima gorko osuđivali Isusa kao lažnog mesiju i zatim nastavljaju potvrđivati ​​sva središnja načela mesijanskih proročanstava navedena u Svetom pismu.

U svojim neumoljivim poricanjima, oni recitiraju i objašnjavaju upravo one karakteristike koje Novi zavjet proglašava ispunjenjem starozavjetnih proročanstava. Rabini ne osporavaju misao da je Mesija trebao biti jedinorođeni Sin Božji, da je božanske prirode, da pati zbog grijeha svog naroda (zapravo, da bude proboden) i da uspostavi vječno Kraljevstvo gdje će ga svi narodi svijeta obožavati kao svog vječnog Kralja.

Majmonid, vjerojatno najistaknutija i najutjecajnija figura u judaističkoj misli, postavlja temelje i pritom naglašava jedinstveni status Mesije. On piše:

"Mesija je, doista, po ugledu odmah iza Mojsija, a Bog mu je dao neke darove koje nije dao Mojsiju, što se može zaključiti iz sljedećih stihova: "Njegova će radost biti u strahu Gospodnjem." (Izaija 11:3). "Duh Gospodnji počivati će na njemu." (11:2). "I pravednost će biti pojas njegovih bokova." (11:5). Šest naziva božanski mu je dodijeljeno, kao što pokazuje sljedeći odlomak: "Jer nam se rodilo dijete, sin nam je dan, i vlast je na njegovu ramenu, i zove se Pele, Yoetz, el, Gibbor [silni Bog -SE], Abiad, Sar-Šalom." (Izaija 9:5). I još jedan stih, koji aludira na Mesiju, kulminira na sljedeći način: "Ti si sin moj, danas te rodih." (Psalmi 2:7). Sve ove izjave pokazuju prevlast Mesije."

(Mojsije 'Rambam' Maimonides: "Poslanica Jemenu")

Malo je tekstova koji toliko duboko prodiru u srž rabinskog poricanja kao Maimonidesova "Poslanica Jemenu".

Dakle, jedan od najcjenjenijih pravnih autoriteta judaizma, ako ne i najcjenjeniji, nedvosmisleno ocrtava božanske atribute i prevlast Mesije. Ovim uzvišenim titulama (Pele, Yoetz, El Gibbor, Abiad, Sar-Shalom), Izaija 9:5 zaista ostavlja izuzetno malo prostora za alternativna tumačenja. Titule obuhvaćaju Mesijine atribute: Njegov božanski autoritet (El), Njegovu moćnu snagu (Gibbor), Njegovu vječnu čistoću (Abiad) i Njegovu ulogu kao Kneza mira (Sar-Shalom). Slično tome, Psalam 2:7 je izravna i  neposredna izjava o božanskom sinovstvu, koju čak i Rambam mora priznati: "Ti si sin moj, danas te rodih", čime identificira  Mesiju kao jedinstvenog i jedinorođenog Sina Božjega.

Upravo ova jasnoća čini uporna rabinska poricanja toliko paradoksalnima. Unatoč eksplicitnom mesijanskom portretu, koji je  oslikan u ovim tekstovima, suvremeni rabinski autoriteti i polemičari inzistiraju na tome da Isus ne ispunjava ta proročanstva. Njihov argument nije taj da su proročki tekstovi dvosmisleni, nego da se njihovo ispunjenje još nije dogodilo. Tvrde da Mesija,  kojega su prorekli proroci (poput Izaije, Zaharije, Daniela ili Psalmistera) ostaje buduća nada - ideal koji još nije ostvaren.

Ali, "Poslanica Jemenu" zadaje smrtonosni udarac takvim tvrdnjama. Majmonidovo iskreno priznanje prisiljava talmudiste na brutalan sukob: ako je Mesija onaj opisan u Izaiji 9 i Psalmu 2, onda On mora biti božanski začet, obdaren jedinstvenim osobinama i predodređen je vladati univerzalnim autoritetom. Činjenica što je Isus potvrdio te karakteristike - proglašavajući svoje vječno sinovstvo (Ivan 8:58, 17:5), čineći čuda, te na kraju pateći (čak i proboden) da bi pomirio čovječanstvo sa sobom - ne može se tek tako odbaciti kao buduće ili neispunjeno obećanje.