Judeo-kršćanski paradoks (1. dio)

"Ne postoji entitet kao što je judeo-kršćanska religija.
Što se tiče religija, ne postoji način da se spoji stav gdje je Isus Krist bio varalica, ili tvrdnja da je uskrsnuo od mrtvih sa protutvrdnjom da nije učinio ništa slično, ili ideja da Novi zavjet ispravno tumači Stari sa stavom da je to zapravo Talmud. Dakle, kao religije, one se ne usklađuju niti na najosnovnijoj razini."

(Doug Wilson) 

Izraz "judeo-kršćanski" je jedan od najpodmuklijih lingvističkih konstrukata koji se pojavio u leksikonu modernog religijskog diskursa.

Namjera je bila povezati dva potpuno nekompatibilna sustava - Zakon i Evanđelje, Sinaj i Kalvariju, sinagogu i Crkvu. Slučajnom promatraču služi kao leksički most koji spaja dvije vjere, a koje navodno dijele isti moralni temelj i povijesni kontinuitet. Ali, za pronicljivi um, to je oksimoron. Paradoks, koji prikriva duboke nekompatibilnosti između judaizma i kršćanstva. Ovaj izraz je samo poslužio zamagljivanju temeljnih razlika između dva svjetonazora koji se radikalno razlikuju u svom razumijevanju Boga, Mesije, zakona, spasenja i same povijesti. Daleko od ujedinjenja ovih dvoje, to prikriva i veliki ponor koji postoji između njih: ponor saveza, doktrine i duha.

Sam izraz nastao je u iskušenju liberalne teologije i sekularne znanosti 19. stoljeća. No, upotreba kao kohezivnog koncepta,  isključivo je inovacija 20. stoljeća. Friedrich Nietzsche bio je među prvima koji je upotrijebio taj termin, 1895. godine, kako bi ismijao ono što je nazivao "židovsko-kršćanskim moralom". Za Nietzschea, to je bilo utjelovljenje nečega što je podrugljivo nazivao "robovskim moralom", sustavom za koji je vjerovao da uzdiže slabost i potiskuje volju za moći. Ovaj samoproglašeni glasnik ljudskog prosvjetljenja sišao je u ludilo, što je ironično i tragično svjedočanstvo praznine njegove pobune protiv Istine.  Desetljećima kasnije, 1939. godine, George Orwell dodatno je popularizirao taj termin, iako u drugačijem kontekstu. U svojim spisima, Orwell se pozvao na izraz "židovsko-kršćanska shema morala" da bi opisao navodno zajedničko etičko nasljeđe između ovih dvoje. 

Danas, i zavedeni kršćani i cionisti svih vrsta koriste termin "judeo-kršćanski" da bi govorili o "zajedničkim vrijednostima", a za njih su to: monoteizam, Dekalog, poštivanje Svetog pisma (kao da same po sebi te sličnosti nude legitimnu osnovu za jedinstvo suočeno sa sekularizmom). Pa ipak, čak su i te tzv. "zajedničke vrijednosti" potpuno prazne, kada se bolje prouče. Mojsijev zakon, sa svim svojim ritualima i uredbama, bio je tek sjena stvarnosti koja će doći u Kristu (Hebrejima 10,1). Stoga, uskrsnuti ovakve izblijedjele sjene, pod krinkom "judeo-kršćanskih vrijednosti" teološki nekoherentno.

Kršćanstvo nije nastavak judaizma

Podrijetlo samog termina nije drevno, niti sveto, već je moderno, pogrdno i pragmatično. Trenutno razumijevanje ovog termina uglavnom se pojavilo u loncu zapadnih kulturnih i političkih borbi, iskorištenih kao retorička toljaga tijekom Hladnog rata, od strane onih koji su nastojali prikazati američku civilizaciju kao proizvod dviju navodno komplementarnih vjerskih tradicija. Pa ipak, ideja "židovsko-kršćanskih vrijednosti" je, u najboljem slučaju, površan konstrukt; u najgorem je namjerno zamagljivanje nadjačavanja Novog saveza nad Starim. Kršćanstvo kao ispunjenje starozavjetnih obećanja - stoji daleko od rabinskog judaizma, koji se pojavio nakon pada Jeruzalema i pobune Bar Kokhbe. Rabinski judaizam je sustav koji je kodificirao tradicije izričito neprijateljske prema učenjima Mojsija, Krista i samih proroka.

"Bivši američki potpredsjednik, Mike Pence, prima nagradu 'Branitelj Izraela' od osnivača i nacionalnog predsjednika udruge 'Kršćani ujedinjeni za Izrael', evangeličkog pastora Johna Hageeja..." (Izvor: Washington Post)

Ova serija nastoji u potpunosti razbiti pogubni mit o "judeo-kršćanskim" vrijednostima, sa povijesnom, teološkom i biblijskom preciznošću. Ciljevi ove analize nisu samo akademski. Širenje ovog pojma ima strašne posljedice za čistoću svjedočanstva Crkve i integritet njene teologije. Prihvaćanje ovog pojma daleko je od neutralnog, jer služi legitimizaciji talmudskih tradicija kojima se Novi zavjet tako žestoko protivi. Povezivanjem kršćanstva sa judaizmom, na ovaj način, ne samo da se narušava jedinstveni poziv Crkve da propovijeda raspetog Krista, već se prešutno odobravaju upravo one snage koje djeluju protiv te poruke.

Još gore, dopušta da se antikristovske doktrine, sadržane u Talmudu, maskiraju pod zastavom zajedničkih vrijednosti, zagađuju  vjeru tradicijama koje su joj se povijesno protivile i potkopavale. Izraz je opasan, ne samo zato što ocrnjuje naše svjedočanstvo, lažno povezujući kršćanstvo sa moralnim i političkim zlom koje širi cionistički režim u Izraelu, već i zato što krijumčari (lažnu) pretpostavku da judaizam (u svom modernom, talmudskom obliku) predstavlja vjeran izraz starozavjetne religije.

Ovo je ozbiljno pogrešno predstavljanje.

Razotkrivanje proturječnosti, svojstveno "judeo-kršćanskoj" paradigmi - nije samo sudjelovanje u nekoj teološkoj ili povijesnoj raspravi - vitalno je potrebno skinuti veo sa pokrova koje ovo pruža neprijateljima Krista.

"Sve se to zbraja u vrlo jasnu sliku: rabini su bili nešto novo na palestinsko-židovskom krajoliku, i oni i njihov judaizam bili su drugačiji od onoga što je postojalo prije."

(David C. Kraemer: "Povijest Talmuda")

https://www.cambridge.org/core/books/abs/history-of-the-talmud

Kako bi razumjeli nekompatibilnost kršćanstva i talmudskog judaizma, nužno je pratiti povijesnu putanju, koja je učvrstila potonji kao zaseban i antagonistički sustav.

Podrijetlo farizeja i njihova uloga u formiranju Talmuda sežu do ključnih ličnosti i događaja u judejskoj povijesti. Johann Andreas Eisenmenger, u svom djelu "Rabinska literatura", pojašnjava:

"Istina je i da je [Šimon ben Šetah, osnivač farizejske sekte] stvorio veliki broj tradicija. Nakon što su predstavljene u Aleksandriji u Platonovoj filozofiji i u hijeroglifima Egipćana, od njih je posudio nekoliko načela, za koja se pretvarao da su Usmeni zakon, predan Mojsiju na Sinaju. Istina je, nadalje, da bi podrijetlo raskola među Židovima, te sekti rabinista i karaita trebalo datirati iz vremena Simeona, a uzrokovano je njegovim sporovima sa R. Judom, sinom Tabbaija..."

(Johann Andreas Eisenmenger: "Rabinska literatura", 1748.)

https://archive.org/details/rabinicalliterat01eise/mode/2up

Farizeji jesu uvelike posuđivali iz tih izvora, tvrdeći da su to "Usmeni zakoni" dani Mojsiju na gori Sinaj. To je označilo početak procesa kojim su sinkretističke, nebiblijske tradicije, uvedene u judejsku religijsku misao - temelj za kasniji rabinski sustav.

Nadalje, Evanđelja, Djela apostolska i Poslanice više puta dokumentiraju kako su se Judejci i farizeji opirali poruci Krista i njegovih apostola. Apostol Pavao ih je prikladno opisao kao one "koji su i Gospodina Isusa ubili i svoje proroke, a nas progonili; i Bogu ne ugađaju, i protive se svim ljudima" (1. Solunjanima 2,15). To neprijateljstvo prema Bogu i ljudima kulminiralo je uništenjem Jeruzalema od strane Rimljana 70. godine, događaj koji je ne samo demontirao hramski sustav, već je i označio Kristov božanski sud nad onima koji su odbacili Mesiju (Zaharija 11,10). Kao što je psalmist predvidio, razbili su se poput lončarske posude (2,9). 

Razumljivo je da je uništenje Drugog hrama označilo duboku promjenu u identitetu i praksama judejskog naroda. Bez žrtvenog sustava i središnjeg mjesta štovanja, na kojem je počivao Mojsijev zakon, judaizam se počeo preusmjeravati oko usmenih tradicija i autoriteta rabina. Doista, teško je dovoljno naglasiti koliko su zemaljski Jeruzalem, Šator i Hram bili važni za sustav Starog zavjeta. Za ranu kršćansku zajednicu, ovaj je događaj dodatno naglasio ispunjenje Kristovog govora na Maslinskoj gori i zastarjelost Starog zavjeta, pojačavajući tako nepomirljive razlike između Novog zavjeta i puta posthramske judejske religije.

Bar Kokhbina pobuna (132.–135.) bila je kulminacija ovog razilaženja, kataklizmični događaj koji je, ne samo učvrstio ovu podjelu, već i kristalizirao rabinski judaizam kao sustav temeljno suprotstavljen Evanđelju. Središnje mjesto u ovoj transformaciji imale su ličnosti poput rabina Akive ben Josipa, čije su teološke inovacije i političke težnje stvorile novi židovski identitet, utemeljen na usmenim tradicijama i religijsko-etničkom žaru.

Bar Kokhbina pobuna je bio odgovor na niz rimskih politika pod carem Hadrijanom. Među njima je bio glavni problem zabrana obrezivanja (prema rabinskim izvorima), ali i osnivanje rimske kolonije, Aelia Capitolina, na ruševinama Jeruzalema:

"U Jeruzalemu je [Hadrijan] osnovao grad na mjestu onoga koji je bio sravnjen sa zemljom, nazvavši ga Aelia Capitolina, a na mjestu hrama boga podigao je novi hram Jupiteru. To je dovelo do rata od ne male važnosti niti kratkog trajanja, jer su Židovi smatrali nepodnošljivim da se strane rase naseljavaju u njihovom gradu i da se tamo uvode strani vjerski obredi. (...) Istina, nisu se usudili pokušati pregovarati sa Rimljanima na otvorenom polju, već su zauzeli povoljne položaje u zemlji i ojačali ih rudnicima i zidinama, kako bi imali skloništa kada god bi bili pod pritiskom...

U početku Rimljani nisu obraćali pažnju na njih. Uskoro se, međutim, cijela Judeja uznemirila i Židovi su posvuda pokazivali znakove nemira, okupljali su se i davali dokaze o velikom neprijateljstvu prema Rimljanima, dijelom tajnim, a dijelom otvorenim djelima. Mnogi vanjski narodi pridružili su im se zbog žudnje za dobitkom, i cijela zemlja, moglo bi se reći, uznemirila se zbog toga. Tada je Hadrijan doista poslao protiv njih svoje najbolje generale. Prvi od njih bio je Julije Sever, koji je poslan iz Britanije, gdje je bio guverner, protiv Židova. (...) Vrlo malo ih je zapravo preživjelo.

Pedeset njihovih najvažnijih ispostava i devetsto osamdeset pet njihovih najpoznatijih sela sravnjeno je sa zemljom. Petsto osamdeset tisuća ljudi ubijeno je u raznim napadima i bitkama, a broj onih koji su stradali od gladi, bolesti i požara bio je nepoznat. Tako je gotovo cijela Judeja opustošena, što je narod unaprijed znao. Jer, Salomonova grobnica, koju Židovi smatraju predmetom štovanja, raspala se i srušila, a mnogi vukovi i hijene zavijajući su nahrupili u njihove gradove. Štoviše, i mnogi Rimljani su poginuli u ovom ratu. …

To je, dakle, bio kraj rata sa Židovima."

(Kasije Dion: "Rimska povijest", knjiga LXIX)

https://avande1.sites.luc.edu/jerusalem/sources/cassiusDio-69.htm

Posljedice pobune su bile katastrofalne. Preko pola milijuna Judejaca je poginulo, a preživjeli su se suočili sa masovnim ropstvom i progonom.

U središtu ovog ustanka bio je Simon bar Kokhba, karizmatični vojskovođa, kojega su mnogi proglasili Mesijom. Njegovo vodstvo ojačala je podrška rabina Akive, istaknute figure u židovskoj povijesti, koji je proglasio bar Kokhbu ispunjenjem mesijanskog proročanstva. Rabin Akivino pomazanje bar Kokhbe za "Kneza Izraela" je i potaknulo pobunu, dajući joj i vjersku i političku dimenziju. Međutim, pobuna je od samog početka bila osuđena na propast, jer je rimska vojna moć na kraju slomila pobunjenike, ostavljajući Judeju devastiranom, a njeno stanovništvo desetkovanim.

Uloga rabina Akive u pobuni Bar Kokhbe ne može se dovoljno naglasiti. Kao ključna figura u razvoju rabinskog judaizma, Akivine teološke inovacije i politički fanatizam ostavili su neizbrisiv trag na židovskoj misli. Rođen u 01. stoljeću, Akiva se istaknuo kao znanstvenik takozvanih "tradicija starijih". Njegovo inzistiranje na božanskom statusu usmenih zakona postavilo je temelje za njihovu konačnu kodifikaciju u Mišni, temeljnom tekstu rabinskog judaizma.

Rezbarija rabina Akive (50.-135.), rodonačelnika rabinskog judaizma 

Razbijanje, koje je prouzročio Bar Kokhbin ustanak, zahtijevalo je reorganizaciju židovskog vjerskog života. Uz Hram koji je bio odavno uništenim, te levitskim svećenstvom raspršenim posvuda - rabinsko vodstvo pojavilo se kao neprikosnoveni autoritet unutar židovske zajednice. Ovaj prelazak sa hramocentrične vjere na sinagogu je označio duboku transformaciju, onu koja će imati trajne implikacije na odnos između novootkrivene religije judaizma i kršćanstva.

Prvi veliki korak u ovoj transformaciji bilo je sastavljanje Mišne, od strane rabina Jude Princa, oko 200. godine: 

"Mišna je svakako prvi dokument rabinskog judaizma. Formalno, on stoji u središtu sustava, budući se glavni kasniji rabinski dokumenti, Talmudi, postavljaju kao da su egzegeze Mišne..."

(Rabin Jacob Nuesner: "Rabinski judaizam: Struktura i sustav", 1995.)

Ovaj tekst, zbirka usmenih predaja i pravnih tumačenja, predstavljao je odlučan prekid sa pisanom Torom.

Iako je navodno ukorijenjena u Mojsijevom zakonu, Mišna često uvodi propise i načela koja nemaju osnovu u Svetom pismu, što odražava rabinski naglasak na ljudskom tumačenju i autoritetu:

"Skup rabinski određenih praksi, uključujući većinu pravila za tretiranje samog Svetog pisma - uopće ne proizlaze iz Svetog pisma. Početna briga rabinizma bila je razrada i usavršavanje vlastitog sustava. Pričvršćivanje sustava Svetom pismu bilo je sekundarno. Stoga je zavaravajuće prikazivati ​​rabinski judaizam prvenstveno kao posljedicu egzegetskog procesa ili organskog razvoja Svetog pisma. Umjesto toga, rabinizam je započeo kao djelo male, ambiciozne i homogene skupine pseudo-svećenika...

Do trećeg stoljeća, rabini su izrazili svoju samosvijest u ideologiji 'usmene Tore', koja je smatrala kao da je sveobuhvatni skup učenja i praksi (halakot), koji nisu uključeni u Sveto pismo, nego dani od Boga i preko Mojsija samo rabinskom establišmentu." 

(Rabin Jacob Nuesner: "Rabinski judaizam: Struktura i sustav", 1995.)

Mišna je postala temelj Talmuda, koji će kasnije uključivati i ​​Gemaru, opsežan komentar, koji je proširio učenja Mišne.

Babilonski Talmud, dovršen oko 500. godine, pojavljuje se kao najistaknutiji teološki tekst rabinskog judaizma. Za razliku od Jeruzalemskog Talmuda (ostao je relativno lokalizirano i manje utjecajno djelo - Babilonski Talmud široko je prihvaćen i postao je definitivan vodič za židovski život i misao. Njegov opsežan sadržaj pokriva sve - od građanskog prava do teologije - no, njegov temeljni duh jest duh nasilnog protivljenja Kristu i Evanđelju.

Autoritet Talmuda i Mišne unutar rabinskog judaizma je apsolutan i daleko nadmašuje Sveto pismo po važnosti, za one koji se pridržavaju ovog sustava:

"Naizgled, Sveto pismo igra malu ulogu u mišnaičkom sustavu. Mišna rijetko citira stih iz Svetog pisma, odnosi se na Sveto pismo kao entitet, povezuje vlastite ideje sa onima iz Svetog pisma ili tvrdi da potječe iz onoga što je Sveto pismo reklo, čak i neizravnom ili udaljenom aluzijom na biblijski stih učenja...

Formalno, redakcijski i jezično, Mišna stoji u sjajnoj izolaciji od Svetog pisma."

Kao što je rabin Jacob Nuesner primijetio: Mišna stoji u srcu rabinskog judaizma - ne kao tumačenje Svetog pisma, već kao zasebna i neovisna tradicija. Iako su rabini tvrdili da su njihova učenja dana Mojsiju na Sinaju, stvarnost jest da su te usmene predaje izmišljene kako bi nadopunile (često i proturječile) božanskim uputama koje se nalaze u Bibliji. 

Talmud, kao konačna kompilacija rabinskih učenja, dodatno je učvrstio ovu hijerarhiju. U knjizi, "Judaizam na sudu", židovski učenjak, Hyam Maccoby, citira rabina Yehiela ben Josepha:

"Nadalje, bez Talmuda ne bi mogli razumjeti odlomke u Bibliji... Bog je predao ovaj autoritet mudracima, i tradicija je nužnost kao i sveto pismo. Mudraci su također donijeli vlastite zakone... svatko tko ne proučava Talmud ne može razumjeti Sveto pismo."

Za one koji su uronjeni u talmudski judaizam - Božja Riječ je podređena autoritetu rabina. Prema tim istim rabinima: bez Talmuda se Sveto pismo ne može u potpunosti razumjeti ili primijeniti.

"Nije li vam Mojsije dao Zakon, a ipak nitko od vas ne drži Zakona?" 

(Evanđelje po Ivanu, 7:19a)

Novi zavjet pruža oštru kritiku farizeja i tradicija njihovih starješina.

Analizom Kristovih sukoba sa farizejima, u Mateju i Marku, kao i Pavlovih spisa Galaćanima i Titu, otkrivamo temeljnu nespojivost između Evanđelja i tradicija starješina. Time bi se trebala otkloniti svaka ideja o kontinuitetu između kršćanstva i rabinskog judaizma, naglašavanjem odbacivanja Evanđelja ljudski stvorenom sustavu koji se protivio Božjim zapovijedima.

Najvažnije vidimo u Matejevom Evanđelju:

"1 Tada pristupiše Isusu pismoznanci i farizeji iz Jeruzalema govoreći:

2 Zašto tvoji učenici prestupaju predaju starješina? Jer ne peru ruke kada jedu kruh.

3 A on im odgovori: 'Zašto i vi prestupate zapovijed Božju zbog svoje predaje?'

4 Jer Bog je zapovjedio: ‘Poštuj oca i majku!’ I: ‘Tko proklinje oca ili majku, neka smrću umre.’

5 A vi kažete: ‘Tko rekne ocu ili majci: ‘To je dar, što god bi ti od mene koristilo.’

6 I ne poštuj oca ni majku, biti će slobodan.’ Tako ste poništili zapovijed Božju svojom predajom.

7 Licemjeri, dobro je prorokovao Izaija o vama govoreći:

8 Ovaj narod približava mi se ustima i usnama me časti, ali srce im je daleko od mene.

9 Ali uzalud me štuju učeći kao nauke, zapovijedi ljudske."

(Evanđelje po Mateju, 15:1-9)

U ovom susretu Isus se izravno suočava sa licemjerjem farizeja i pismoznanaca (paralelni izvještaj, u Marku 7, proširuje ovu kritiku). Točnije, On ističe farizejski običaj proglašavanja vlastitih sredstava korbanom (darom posvećenim Bogu), čime se oslobađaju obveze poštivati i brinuti se za svoje roditelje. Ova praksa nije samo prekršila Petu zapovijed, već otkriva i dublju duhovnu pokvarenost farizeja. Unatoč njihovom vanjskom prikazu pobožnosti i izričitom poštovanju Zakona, njihove su tradicije pokazivale očito nepoštivanje Božjih zapovijedi.

Pavlovo svjedočanstvo, u Poslanici Galaćanima, naglašava porobljujuću moć "predaja otaca":

"13 Jer ste čuli za moje prošlo ponašanje u židovskoj vjeri, kako sam preko svake mjere progonio Crkvu Božju i pustošio je;

14 i u židovskoj vjeri imao sam koristi više od mnogih svojih ravnjaka u svom narodu, budući da sam bio još revniji za predaje svojih otaca."

(Poslanica Galaćanima, 1:13-14) 

Pavlovo spominjanje "židovske religije" posebno je upečatljivo. Odražava njegovo prepoznavanje da farizejske tradicije, koje je nekoć zagovarao, nisu bile nastavak Abrahamove vjere, već njeno izopačenje. Bez ikakve sumnje, farizejska religija se suprotstavlja kršćanskoj vjeri kao potpuno drugačija religija. Ovo priznanje služi kao snažno i trajno upozorenje protiv miješanja rabinskog judaizma sa vjerom patrijarha i proroka.

Pavlovo upozorenje Titu razotkriva razoran utjecaj lažnih učitelja, posebno onih "iz obrezivanja", koji su nastojali nametnuti židovske tradicije poganskim vjernicima:

"10 Jer ima mnogo neposlušnih i taštih govornika i varalica, osobito onih iz obrezivanja:

11 kojima treba zatvoriti usta, koji prevrću cijele kuće učeći što ne bi smjeli, radi prljavog dobitka.

12 Jedan od njih, čak i njihov vlastiti prorok, reče: "Krećani su uvijek lažljivci, zle zvijeri, lijeni trbusi."

13 Ovo je svjedočanstvo istinito. Zato ih oštro karaj da budu zdravi u vjeri;

14 Ne obraćaj pažnju na židovske bajke i zapovijedi ljudi koji se odvraćaju od istine."

(Poslanica Titu, 1:10-14) 

Izraz "židovske bajke" sugerira skup mitova i spekulativnih tumačenja koja su već bila prisutna u Pavlovo vrijeme. Tradicije koje su širili ovi varalice nisu bile samo strane, već aktivno destruktivne.

Ponovljeno osuđivanje tradicije starješina u Novom zavjetu je jasno i beskompromisno. Od Isusove ukore farizejima do Pavlovih upozorenja u Solunjanima, Galaćanima i Titu - Sveto pismo dosljedno razotkriva destruktivnu prirodu rabinske tradicije koja poništava Božje zapovijedi.

Te tradicije, daleko od toga da su vjeran izraz Zakona, predstavljaju i temeljno odstupanje od njega.

Od povijesne zlouporabe termina "judeo-kršćanski" kao lažnog ujedinitelja do kataklizmičke Bar Kokhbine pobune koja je rodila rabinsku nadmoć, pa sve do oštrog osuđivanja tradicije starješina u Novom zavjetu, tek počinje otkrivanje ​​dubokog ponora koji razdvaja ova dva sustava vjerovanja.

Sada su ulozi sve jasniji. Mit o skladnoj "judeo-kršćanskoj" tradiciji mora se razbiti da bi se sačuvala čistoća Evanđelja i svjedočanstvo Crkve. Ali, posao je daleko od završetka. Nadalje ćemo se baviti samim Talmudom, ispitujući njegova učenja o poganima, Kristu, ali i njegovoj takozvanoj "etici". Što ovi tekstovi otkrivaju o duhu koji oživljava rabinski judaizam? Kako se uspoređuju sa moralnom jasnoćom i univerzalnošću Kristovih učenja u Novom zavjetu? Kako se uspoređuju sa učenjima iz Starog zavjeta? Kakve implikacije imaju za one koji se i dalje pozivaju na "židovsko-kršćanski" konstrukt u našem vremenu?

Put koji je pred nama nije za one sa slabim srcem, ali istina zahtijeva ništa manje od toga. 

"Mnogi, znam, poštuju Židove i misle da je njihov sadašnji način života časan.

Zato žurim iščupati ovo smrtonosno mišljenje. ... Židovi sigurno nisu zaslužili vjerovanja od svojih proroka. "Imala si čelo bludnice"; "Postao si bestidan pred svima". Gdje se bludnica nastani, to mjesto je bordel.

Ali, sinagoga nije samo bordel i kazalište; to je jazbina razbojnika i sklonište za divlje zvijeri. Jeremija je rekao: "Tvoja kuća postala je jazbina hijena". Ne kaže samo "divlje zvijeri", već "prljave divlje zvijeri", i opet: "Napustio sam svoju kuću, odbacio sam svoju baštinu".

Ali, kada Bog napusti narod, kakva nada u spasenje ostaje? Kada Bog napusti mjesto, to mjesto postaje prebivalište demona."

(Ivan Zlatousti, Adversos Judaeos, Homilija I)

Za daljnje čitanje: https://archive.org/details/IsraelShahakJewishHistoryJewishReligionTheWeightOfThreeThousandYears

"Strogo govoreći, netočno je nazivati ​​drevnog Izraelca 'Židovom', ili suvremenog Židova 'Izraelcem' ili 'Hebrejem'. Prvi Hebreji možda uopće nisu bili Židovi, a suvremeni Palestinci, prema vlastitoj definiciji pojma 'Palestinac', moraju uključiti Židove među svoj narod...
Kako su se te terminološke zanimljivosti razvijale je složen i zanimljiv dio povijesti."

(Židovski almanah, 1980., str. 3)

https://archive.org/details/jewishalmanac00rhei/page/2/mode/2up

Podrijetlo rabinskog judaizma, kako ga danas razumijemo, nije drevno, niti je kontinuirano, već je proizvod razdoblja nakon izgnanstva, iz 02. stoljeća poslije Krista, kao odgovor na neuspjeli ustanak Bar Kohbe i naknadno rimsko uništenje Judeje. Transformacija iz nacionalističke religije (usmjerene na hram) u sustav utemeljen na sinagogi (koji karakterizira moderni judaizam) nije bila prirodna evolucija, već radikalna rekonfiguracija, koju je orkestrirala odabrana skupina farizeja. Nastojeći sačuvati svoj utjecaj i način života, farizeji su se prilagodili gubitku Hrama i raspršivanju judejskog naroda.

Ovaj prijelaz označio je rođenje onoga što danas prepoznajemo kao talmudski ili rabinski judaizam, što je izum, a ne nastavak vjere Mojsija i Proroka.

Prije nego što nastavim, bitno je pojasniti kako Sveto pismo koristi riječ Židov, a ne kulturu općenito. Važno je razjasniti činjenicu da, suprotno pretpostavkama mnogih, riječ "Židov" (u svom biblijskom smislu) ne odgovara širokoj i monolitnoj koncepciji "židovstva", ili židovskog naroda koju imamo danas. Sama riječ "Židov", u svojoj modernoj upotrebi, nije ukorijenjena u Svetom pismu, već se pojavila mnogo nakon razdoblja Izraelaca. Njena najranija engleska upotreba datira otprilike iz 1000. godine. Kao što je istaknuto u "Židovskom almanahu": povijesni je anakronizam nazivati ​​drevne Izraelce "Židovima", jer se ovaj izraz, strogo govoreći, odnosio samo na stanovnike Judeje, južnog kraljevstva Izraela, nakon podjele nacije. Ovi Judejci - הוּדָה (Jehuda) na hebrejskom i Ἰουδαῖος (Judejac) na grčkom - bili su specifična skupina iz južnog kraljevstva, ona koja se vratila iz babilonskog ropstva. Nikada se ne koristi kao identifikator za cjelokupni hebrejski narod, niti za sjeverno kraljevstvo Izrael.

Izraz "Židov" prvi se put pojavio u Bibliji u tekstovima nakon izgnanstva, posebno u vrijeme Ezre i Nehemije, kada su se povratnici iz Babilona identificirali kao ostaci iz Judeje. Kao što dr. Young, u svojoj knjizi "Analitička konkordancija Biblije",  primjećuje - izraz Židov odnosi se isključivo na "potomka Jude. Strogo govoreći, ime je prikladno samo za podanike kraljevstva dvaju plemena, nakon odvajanja deset plemena."

Sjeverno kraljevstvo Izraela, koje su Asirci stoljećima ranije odveli u izgnanstvo, nikada se nije nazivalo "Židovima", a doista, većina južnog kraljevstva Jude nikada se nije nazivala "Židovima". Dakle, kada Herod naziva Isusa "Kraljem Židova", to se ne odnosi na kolektivne mase hebrejskih naroda, već samo na Judejce.

Izum rabinskog judaizma, počevši od farizeja i kulminirajući Talmudom, označava duboki prekid sa učenjima iz Starog zavjeta. Unutar Novog zavjeta, Isus i Pavao osuđuju ljudske tradicije koje su zamijenile Božje zapovijedi. Upravo te tradicije - a ne drevna vjera Izraela - i danas dominiraju religijskim krajolikom Židova.

Dakle, pojam "Židov" je otet i pogrešno primijenjen, stvara lažni kontinuitet između drevnih Izraelaca i modernih sljedbenika rabinskog judaizma. Ova promjena u terminologiji odražava značajan teološki i kulturni prekid sa biblijskim Izraelom. Ideja "židovstva" kako je danas razumijemo - sa naglaskom na rabinski zakon, Talmud i njegove naknadne rituale i tradicije - nije proizašla iz vjere Izraelaca, niti iz učenja proroka. Rabinski judaizam, kakav su razvili farizeji u stoljećima nakon uništenja Drugog hrama, predstavlja radikalno odstupanje od vjere Izraela.

Upravo je taj sustav, a ne drevna vjera, prenošen među židovskim narodima do danas.

Pripazite prije nego što krenemo dalje, jer su rabini odredili krajnju kaznu za pogane koji se usude proučavati njihove tekstove:

"A rabin Yoḥanan kaže: Poganin koji se bavi proučavanjem Tore podložan je smrtnoj kazni; kao što je rečeno: "Mojsije nam je zapovjedio zakon [toru], baštinu zajednice Jakovljeve" (Ponovljeni zakon 33:4), što ukazuje na to da je to baština za nas, a ne za njih."

(Sanhedrin 59a)

"7 Roda na nebu zna svoja određena vremena; i kornjača i ždral i lastavica paze na vrijeme svoga dolaska; ali moj narod ne zna sud Gospodnji.

8 Kako govorite: 'Mudri smo i zakon Gospodnji je sa nama?' Gle, uzalud ga je učinio; uzalud je pero pisara.

9 Mudraci se postide, prestrašeni su i zatečeni: gle, odbacili su riječ Gospodnju; i kakva je mudrost u njima?"

(Jeremija, 8:7-9) 

Odakle rabini crpe ovaj novi i apsolutni autoritet?

Ovo pitanje pogađa samu srž židovske religije, jer je u oštroj suprotnosti sa jasnim smjernicama iznesenim u Svetom pismu, o tome tko je istinski ovlašten poučavati Zakon i obavljati ceremonijalne vjerske dužnosti. Doista, cijela struktura rabinskog judaizma počiva na toj tvrdnji, koja, ako se opovrgne, kobno potkopava sam temelj njihove religije. Ovaj autoritet nije samo središnji, već i apsolutan u rabinskom svjetonazoru, jer upravo kroz ovu samoproglašenu moć rabini diktiraju svaki aspekt židovskog života - rituale, zakone i moralne smjernice.

Odgovor na ovo pitanje jasno je, više puta je rečeno kroz Stari zavjet, gdje Bog određuje određenu klasu ljudi, tj. potomke Arona i plemena Levija, da se bave duhovnim i pravosudnim stvarima Izraela. Npr. Ponovljeni zakon 21:5 kaže:

"5 I pristupit će svećenici, sinovi Levija; Jer njih je Gospodin, Bog tvoj, izabrao da mu služe i da blagoslivljaju u ime Gospodinovo; i njihovom će se riječju suditi svaka rasprava i svaki udarac:"

Na stranicama Starog zavjeta odgovor je nedvosmislen: Leviti, svećenici, zaduženi su za ovu odgovornost. Ova učiteljska uloga nije bila prepuštena pisarima, mudracima, farizejima, ili bilo kojoj drugoj sekti, već svećenstvu - činjenica jasno ocrtana u Tori. Uloge rabina, kakve ih danas poznajemo, ne nalaze presedan u Mojsijevom zakonu. Njihov autoritet, koji se prisvaja kroz Usmeni zakon, nalazi se u izravnoj suprotnosti sa svećeničkom službom, koju je uspostavio sam Bog.

Ovaj odlomak iz Levitskog zakonika naglašava ovu svetu odgovornost:

"8 I Jahve reče Aronu:

9 Ne pij vina ni žestoka pića, ti i sinovi tvoji sa tobom, kad ulazite u šator sastanka, da ne umrete. To će biti vječna uredba za vaše naraštaje.

10 I da razlikujete sveto od nesvetog, nečisto od čistog.

11 I da poučavate Izraelce svim uredbama koje im je Jahve rekao preko Mojsija."

(Levitski zakonik, 10:8-11)

Samo su Leviti bili zaduženi za poučavanje naroda Božjem zakonu. Ovo načelo je pojačano u Ponovljenom zakonu 33:10, gdje je Levitima povjereno poučavanje naroda Izraela:

"10 Neka uče Jakova tvojim zakonima, a Izraela tvome zakonu; stavljati će tamjan preda te i paljenice na tvoj žrtvenik."

Očito je da su leviti imali jedinstven odnos sa Bogom i bili određeni poučavati Izrael Njegovim zakonima. Upravo su oni bili pozicionirani kao autoritativne vjerske osobe Starog zavjeta, a ne mudraci.

U oštroj suprotnosti sa biblijskim redom, rabinski judaizam tvrdi da je autoritet tumačenja i poučavanja zakona prebačen sa  levitskog svećenstva na rabine. Rabini tvrde da su zakoniti nasljednici ovog autoriteta, tvrdnja koja nije potkrijepljena Svetim pismom. Talmud, u svojim brojnim spisima, jasno daje do znanja: kada nema svećenika, autoritet vođenja naroda i pozivanja na proučavanje Tore prelazi na rabine:

"Kada nema svećenika, Izraelac se poziva na Toru, a levit se uopće ne bi trebao pozivati ​​po njemu."

(Tefila i Birkat Kohanim, poglavlje 12.19)

Da su rabini cijenjeni iznad levitskog svećenstva također je vidljivo u Matnot Aniyim, ili Zakonima darova siromašnima:

"Ako je bilo mnogo siromašnih ljudi ili mnogo zarobljenika, a netko nije imao sredstava osigurati im hranu ili odjeću ili ih sve otkupiti, svećenik ima prednost nad levitom. Levit ima prednost nad Izraelcem. …

Kada se gore navedeno primjenjuje? Kada su dva [zarobljenika] bila jednaka u znanju. Međutim, ako je Veliki svećenik bio neučen, a mamzer [kopile] bio je učenjak Tore, učenjak Tore ima prednost. Tko god nadmaši svog kolegu u znanju, ima prednost nad svojim kolegom."

(Matnot Aniyim, poglavlje 8.17-18)

Ovaj odjeljak Talmuda nabraja dalje, ako svećenik nije upućen u Usmenu Toru, a mamzer (osoba rođena iz zabranjenih odnosa) je učenjak Tore, onda rabin treba biti spašen prije levita. Iz spisa rabina jasno je da su se uzdigli na položaj autoriteta i časti iznad aronovog svećenstva.

Preuređenje autoriteta potkopava sam temelj starozavjetne vjerske strukture koju rabini tvrde da podržavaju. Sveto pismo jasno definira levitsko svećenstvo kao legitimni i božanski imenovani autoritet u vjerskim pitanjima. Nasuprot tome, rabinski judaizam je redefinirao čast i autoritet kako bi rabine postavio u položaj nadmoći iznad levita. Njihove tvrdnje da tumače i provode Zakon proturječe jasnim Svetim spisima, koji tu ulogu dodjeljuju levitima, a ne zasebnoj skupini mudraca koji su se pojavili tisućljećima nakon Mojsijevog vremena.