Okultna povijest obavještajnog aparata

Svaku obavještajnu agenciju proganja okultno. To nije slučajna povijest, nego je suština onoga što znači sakrivati, nadzirati, zadržati u tajnosti. Od najranije zore civilizacije, čuvari znanja su bili nerazlučivi od svećenika misterijskih kultova. Egipatski hramski pisari, mezopotamski astrolozi-svećenici, mudraci drevnog Irana - svi su oni igrali ulogu protu-obavještajnih časnika: promatrali su nebo, bilježili znamenja, kodirali političku i vojnu strategiju u hijeroglife ili klinasto pismo, šaputali savjete u uši kraljeva. Ove sve figure su zauzimale graničnu zonu između neba i zemlje: tumačili su znakove, čuvali svoja otkrivenja, kao i oblikovali sudbinu carstava. Ono što danas nazivamo "inteligencijom" nekada je bila jednostavno inicijacija u misterije - gnoza, koja je rezervirana za nekolicinu.

Okultna dimenzija inteligencije (ili obavještajnog aparata, ali zbog skraćenosti neka bude: "inteligencija") je preživjela kroz vrijeme i ušla u moderno doba kroz tajna društva i ezoterična bratstva, koja su često služila i kao tajne mreže političke moći. Rozenkrejceri, masoni i iluminati, nisu samo ekscentrične lože mistika, nego su to infrastrukture za tajno širenje informacija. Kodovi, šifre i kriptični simboli nisu ukrasi. To su sredstva za prenošenje istina, koje su zabranjene u profanoj sferi. Loža je istovremeno i svetište i špijunska ćelija. U tom smislu, moderna obavještajna agencija je nasljednica loze okultnih bratstava. Ne radi se o tome da u Langleyju ili Lubjanki rade neki mađioničari, već zato što inteligencija (sama po sebi) zahtijeva prikrivanje, inicijaciju, kao i manipulaciju izgledom.

Ako je religija javni mit civilizacije, onda je inteligencija njena skrivena gnoza. Kao što bogovi panteona stoje iznad smrtnika, oblikujući nevidljivu sudbinu, tako i obavještajne agencije stoje iznad običnog građanstva: nevidljive, ali odlučne. Inteligencija je okultna zato jer njena učinkovitost ovisi o nevidljivosti. To je nevidljiva ruka, šapat u uhu vladara, duh iza zavjese povijesti. Poput moćnih alkemičara, isto tako šefovi špijuna pretvaraju fragmente informacija u zlato predviđanja. Oni su moderni magovi, još uvijek zaduženi za proricanje znakova, ali danas je utroba statistika, astrolab satelit, a bajanje je algoritam za dešifriranje.

Okultna povijest također objašnjava ambivalentnost koju društva osjećaju prema svojim obavještajnim službama. Postoji strahopoštovanje, sumnja, užas, sve u jednakoj mjeri. Inteligencija je sjenovita strana razuma: hiperracionalna u metodi, ali  sablasna u prisutnosti. Podsjeća nas da znanje nikada nije neutralno, jer znati u tajnosti već znači posjedovati neobičnu moć. Obavještajna agencija je, zapravo, vlastiti ezoterični poredak države: nevidljiv je većini, ali strukturira vidljivu stvarnost svih. Baš kao što čarobnjak štiti pleme, ali i užasava, tako šef špijuna čuva državu dok je i figura koje se vladar najviše boji.

Gledano u tom svjetlu, okultna povijest inteligencije nije ekscentrična metafora. To je sasvim trezveno priznanje, jer je inteligencija oduvijek bila skriveno i moćno svećenstvo. Pitanje, koje stoji pred nama, u doba globalnog nadzora i umjetne inteligencije, jest: Da li se to okultno svećenstvo danas proširilo izvan granica države? Možda u planetarnom poretku, gdje izgleda kao da i sam kozmos funkcionira kao obavještajna agencija, jer vječno snima, kodira i pamti.

Christopher Marlowe i Johan Wolfgang von Goethe kristalizirali su dr. Faustusa, ili Fausta, kao arhetip nekoga tko prodaje svoju dušu za skriveno znanje i moć, nekoga tko priziva anđele ili demone zato da otkrije nevidljivo i nekoga tko ne traži puko bogatstvo, već suverenitet kroz gnozu. Razotkrivajuće je promatrati okultnu genealogiju inteligencije kroz ovu prizmu.

Faustovska pogodba je bila pristup znanju koje obično nije dopušteno smrtnicima: tajnim znanostima, jeziku anđela, samoj budućnosti, i pretvoriti sve u dominaciju. Upravo je to imperativ inteligencije: znati što je skriveno, i onda to kontrolirati kroz  znanje. Faust sklapa svoj savez u tajnosti i sa Mefistofelom kao posrednikom. Inteligencija također djeluje kroz skrivene pogodbe, doušnike, ali i tajne dogovore. Oboje žive u svijetu sjena, između zakona i prijestupa. Arhetip upozorava: traženje potpunog znanja znači riskirati gubitak vlastite ljudskosti. U obavještajnim terminima: agencija koja teži kontroli nad svim informacijama se odvaja od politike kojoj služi i postaje suverena sama po sebi.

John Dee: Okultni arhitekt Britanskog Carstva

John Dee (1527. – 1609.) se pamti kao astrolog, alkemičar i okultni filozof kraljice Elizabete I. Ono što se puno puta izostavlja jest da je on bio jedan od osnivača engleske obavještajne službe, ali i razlog za buduću englesku pomorsku nadmoć. Dee je napisao kako se dopuje sa duhovima putem proricanja, ali istovremeno se dopisivao i sa potpuno ljudskim doušnicima, diljem Europe. Mnoga njegova "magična" putovanja su bile i špijunske misije. Neka od svojih pisama je potpisivao sa "007", šifrom koja označava tajnost i bila je inspiracija za Flemingovo kodno ime akcijskog junaka, Jamesa Bonda.

Dee je također skovao izraz "Britansko Carstvo". Bio je jedan od prvih koji su teoretizirali o globalnom pomorskom dominionu. Iskoristio je svoje poznavanje kartografije, navigacije i astrologije zato da bi Elizabetu savjetovao o pomorskoj ekspanziji. Obavještajna služba, koju je pomogao oblikovati, bila je totalno neodvojiva od projekcije pomorske moći. Deejev javni ugled kao  mađioničara mu je pružio odličnu masku. Okultne studije omogućile su mu pristup kontinentalnim dvorovima, ezoteričnim mrežama i podzemnim intelektualnim krugovima, što su bila savršena okruženja za prikupljanje obavještajnih podataka.

Za Deeja, carstvo nije bilo samo oblik moći, nego i zacrtana sveta misija. Njegovi "razgovori sa anđelom" su povezani sa idejom prema kojoj je božanska sudbina Engleske započeti novo doba. Tako su špijunaža, okultizam i carska strategija bili isprepleteni. Njegov slučaj pokazuje da je, od samog svog početka, britanska obavještajna služba izrasla iz okultnih struja. Špijun je bio ujedno i mag, navigator, ali ujedno i astrolog.

Dee se često i izravno povezuje sa Faustom: mađioničar, astrolog i matematičar, tražio je anđeosko znanje. Život je proveo proričući (uz Edwarda Kelleyja) i bilježeći svoje vizije, zapisane tzv. "enohijanskim" jezikom. Istovremeno, bio je Elizabetin tajni agent, potpisivao je pisama sa 007. Kao Faust je tražio prosvjetljenje i carstvo, pomiješao je znanost i čarobnjaštvo, špijunažu i anđeologiju, i njegova vizija Britanskog Carstva jest doslovno inspirirana njegovim okultnim konzultacijama. Dee nam pokazuje da faustovski arhetip nije ograničen na područje mita, nego potiče i rođenje moderne inteligencije i imperijalne moći.

Nevidljivi i Iluminati

Početkom 17. stoljeća su po Francuskoj i Njemačkoj kružili nizovi okultnih manifesta, npr. Fama Fraternitatis, Confessio Fraternitatis i Kemijsko vjenčanje Christiana Rosenkreutza. Ovi su manifesti opisivali skriveno bratstvo, Rozenkrejcere, koji su bili posvećeni ezoteričkoj mudrosti, reformi znanosti, kao i moralnoj obnovi Europe.

U Francuskoj su se proširile glasine o Rozenkrejcerima tako da su ovi lutali Parizom (1623.), i ostavljali svugdje transparente na kojima je pisalo: "Mi, zastupnici Kolegija Ružinog Križa, vidljivo i nevidljivo boravimo u ovom gradu". Nazivali su se "les Invisibles"  ("Nevidljivi"). Samo je njihovo ime dramatčno sugeriralo na neki oblik obavještajne agencije: djelovanje im je nevidljivo, prodiru u svaku sferu, skriveno pred očima. Oni utjelovljuju obećanje skrivenog znanja i reformacije. Transparenti u Parizu, "vidljivo i nevidljivo", isto odražavaju Faustovo dvostruko postojanje, kao zemaljskog učenjaka i čarobnjaka koji je u savezu sa  duhovima. Oni su kolektivni Fausti: nude mogućnost univerzalne reforme, ali se obavijaju tajnom koja destabilizira društvo.

Iako nije postojao centralizirani "rozenkrojcerski red" - ipak je mit o njemu stvorio mreže tajnosti i solidarnosti. Te su se struje naknadno prelile u prosvjetiteljska društva, masonske lože i krugove disidenata. Do 18. stoljeća su mnogi poznati revolucionari u Francuskoj bili nahranjeni rozenkrojcerskim ili masonskim idejama. Nevidljivi su pripremili potrebnu dušu, u kojoj će razviti radikalizam Francuske revolucije. Oni su očiti primjer kako zamišljeno okultno bratstvo može funkcionirati, baš kao što danas rade obavještajne službe: nevidljivost, kodirana komunikacija, psihološki utjecaj, sijanje revolucionarnog žara.

Adam Weishaupt, profesor kanonskog prava iz Ingolstadta, osnovao je Red Iluminata 01. svibnja 1776. godine. Za razliku od Deejeve mistične angelologije ili rozikrucijanskog hermetizma - Iluminati su bili rigorozno racionalistički - no, njihova je struktura bila izrazito struktura obavještajnog aparata. Weishauptov bavarski red jest isto racionalistički Faust: više ne priziva anđele, ali koristi oblik okultnih bratstava za infiltraciju, manipulaciju i kontrolu. Njihov pakt nije sa demonima, nego sa samim Razumom, hipostatiziranim u Svevideće Oko. Ali, njihove tehnike odražavaju isti faustovski poriv za skrivenom vlašću.

Red je bio strukturiran u stupnjeve, a inicijati nisu poznavali tko su istinski vođe višeg ranga. Članovi su se infiltrirali u masonske lože, sveučilišta i politička društva, nevidljivo šireći svoje ideje, istovremeno noseći masku prihvaćenih institucija. Iako je odbacio otvoreni misticizam, Weishaupt je svoj red modelirao po uzoru na okultna bratstva, i koristio simbole, zakletve, rituale i kodna imena. Okultni oblik je bio zacrtani vektor za prosvjetiteljski sadržaj: razum, sekularizam, antiklerikalizam, protosocijalizam.

Iluminati nisu ciljali samo na intelektualnu reformu. Oni su bili za radikalno ograničavanje politike, potkopavanje monarhije i Crkve. Njihove tehnike infiltracije i nevidljivog utjecaja su anticipirale kroz revolucionarne ćelije i moderne tajne organizacije. Iluminati pokazuju kako se oblik okultnih društava (tajnost, hijerarhija, ritual) može iskoristiti kao oružje za političku subverziju, baš kao što se oblik obavještajnih agencija može prenamijeniti za revolucionarne ciljeve.

Okultna bratstva i obavještajne agencije dijele zajedničku logiku: tajnost, kodiranu komunikaciju, infiltraciju, manipulaciju kako  izgledom tako i percepcijom. Obje osciliraju između služenja carstvu (Dee), kulturne revolucije (Rosenkrojceri) i političke subverzije (Iluminati). Prenesimo ove ideje Deeja, Rosenkrojcera i Iluminata dalje u 19. i 20. stoljeće, gdje okultna i obavještajna funkcija odijevaju nove uniforme, ali zadržavaju istu gramatiku: tajnost, postupna inicijacija, manipulacija izgledom i volja za oblikovanjem događaja iza vela. Mijenjaju se instrumenti, jer telegraf postaje radio, ritualna loža postaje tajna ćelija, grimoari postaju sustavi za arhiviranje i šifrarne knjige, ali, sam oblik ostaje prepoznatljivo isti.

Okultni kolonijalizam i svjetski rat

Prvi jasni most u modernost jest bila britanska "Velika igra" u Srednjoj Aziji. Ovdje se mag-špijun iz Elizabetinog doba vratio kao geodet, lingvist i politički časnik. Prerušeni panditi i redovnici koračaju himalajskim prijevojima, i ti tajni kartografi sastavljaju tajni atlas svijeta. Okultacija ruta i granica, "ono što je nama poznato i njima nepoznato", jest središnja moć. To je Deejeva anđeoska kartografija prevedena uPregled Indije i Indijsku političku službu. U tim desetljećima možete promatrati morfologiju okultnih bratstava: zakletve, pokrivači, simboli, stupnjevano znanje – kako migriraju u morfologiju carske inteligencije.

Okultni preporod 19. stoljeća – Blavatskyina teozofija, Hermetički red Zlatne zore, martinizam i njegovi francuski ogranci – uvježbavali su iste dramatis personae, kao i špijunaža: porisutne su maske, kodna imena, unutarnji krugovi, uz obećanje pristupu viših stupnjeva "svjetla". To nisu bili uobičajeni obavještajni organi, ali su im ponudili gotovu masku, transnacionalne kanale, kao i hrpu već discipliniranih i iniciranih talenata, koji su navikli na tajnost i prikrivanje.

U trenutku kada Britanija stvara MI5 i MI6, 1909. godine - London je prepun loža i ezoteričnih društava, a Pariz njihovih rođaka. Neke figure stoje na samom pragu, kao npr. Aleister Crowley (inicijant Zlatne zore, kasnije vođa O.T.O.-a u Britaniji), za kojega se dugo tvrdi kako je obavljao utjecajni, propagandni rad za britanske službe, tijekom Prvog svjetskog rata. Najpoznatiji je po svojim pronjemačkim stavovima, izneseno u knjizi "The Fatherland", što je bilo namijenjeno diskreditiranju Berlina među Amerikancima, putem pretjerane identifikacije. Bez obzira da li su ove tvrdnje istinite ili ne, on je prikladno simboličan. Bio je vješt u ritualnom prerušavanju, stručnjak za psihološke sugestije, lako se kretao po boemskim i diplomatskim miljeima, te je stoga bio ona vrsta "nevidljive" inteligencije, koji većina operatera smatra korisnima. 

Sa druge strane kanala, pariški Sûreté usavršava modernu tajnu vještinu, koju je Vidocq pionirski započeo. Treća Republika sve  promatra i infiltrira se u vrlo ezoterične i masonske mreže, koje su joj pomogle da se razvije. Lože i ćelije teško se razlikuju. 

Između dviju ratova, okultno migrira u dva registra, koja su vitalna za inteligenciju: mit i psihologiju. Britanski Room 40, i kasnije Bletchley, ispisuju novu vrstu "proricanja", čitajući signale iz utroba radio šuma. Sjedinjene Države pritom njeguju psihološko profiliranje protivnika, gdje se Allen Dulles savjetuje sa Carlom Jungom u Švicarskoj, vezano uz psihu nacističkih vođa. Njemačka nudi najsjajniju fuziju: uloga Društva Thule (iz pretpovijesti Partije) i Himmlerov SS-Ahnenerbe stvaraju ljusku ritualnog poretka Trećeg Reicha  oko sigurnosnog aparata (SD/Gestapo/RSHA). Bez obzira na stupanj pravog "okultizma", poanta je strukturna: SS postaje inicijacijsko društvo u crnim livrejama i spojeno sa tajnom policijom, Mabuseovo carstvo, birokratizirano.

Sovjetska evolucija se okreće drugačijem ključu: Okhranino umijeće provokacije prelazi u ruke sovjetske Čeke/OGPU-a/NKVD-a. Također, ta službeno materijalistička država ipak eksperimentira na marginama sa hipnozom, sugestijom i masovnom psihologijom kao instrumentom vlade. Ezoterija se sekularizira u "znanstvene" metode oblikovanja vjerovanja i ponašanja.

Parapsihologija, kontrola uma i psihotronička inteligencija

Nakon 1945. godine, okultno-obavještajna veza se eksplicitno okreće prema parapsihologiji i bihevioralnom inženjerstvu.

Dva su smjera najvažnija: 

Prvi je psihički smjer. Interes sovjetskog bloka za ono što su nazivali "Psihotronikom", naime ESP, telekinezu i učinke biološkog polja, u eksperimentima sa Vasilijevim, Kirlianom i Kulaginom. To izaziva zrcalni odgovor na Zapadu. Počevši od ranih 1970-ih u SRI-ju, američke agencije sponzoriraju istraživanje 'gledanja na daljinu' (Hal Puthoff, Russell Targ, Ingo Swann, Pat Price), što kasnije prerasta u programe Vojske/DIA, kasnije grupirano pod oznakom "Zvjezdana vrata". Koliko god rezultati bili mješoviti, oklada je nepogrešiva: ako se misli mogu pročitati, ili se stvari mogu vidjeti na daljinu, onda krajnja disciplina prikupljanja podataka više nije posredovana uređajima. Inteligencija, nakon što je iscrpila elektromagnetski spektar, testira noetičko.

Drugi je bihevioralni smjer. Pod naslovima poput Bluebird, Artichoke, MK-Ultra i drugim manje poznatim naslovima, američke i savezničke službe istražuju hipnozu, psihodelike, senzornu deprivaciju i uvjetovanje zato da bi mapirale i manipulirale poslušnošću, pamćenjem i voljom. Neki podprojekti navodno su istraživali i okultni rub, ali strateška ambicija je jasna: preokrenuti tehnike inicijacije naopačke i proizvesti programabilne subjekte. Sovjetski odgovor je vlastita mješavina sugestije, psihijatrijskog zlostavljanja i paranormalnih istraživanja. Sa obje strane vidimo zaokret od Deejevog anđeoskog gledanja, ili rozenkrojcerskog iluminiranja, do ezoterije u laboratorijskim klupama: psiha tretirana kao poprište operacija.

Britanske službe čuvaju aristokratski, klupski etos, koji se i dalje rimuje sa kulturom loža: kodna imena, unutarnji prstenovi, gotovo ritualno štovanje "C" zelenom tintom. Tijekom dekolonizacije, jedinice za političko ratovanje se sve više oslanjaju na antropologe, folkloriste i misionare (čuvare simboličkog kapitala) kako bi provodili kampanje utjecaja. Granica između kulture, mita i inteligencije je ponovno i namjerno zamagljena, jer uvjeravanje zahtijeva gramatiku dublju od činjenica.

Izraelske službe, rođene u opsadi, postaju virtuozi simboličkih operacija: ciljanih otkrića, dramatičnih ekstrakcija i precizno insceniranih curenja informacija, čije je kazalište jednako značajno kao i činjenice. Kabalistički supstrat židovske kulture nije operativni unos, već dugogodišnja navika tekstualne hermeneutike (kako čitati i redigirati), kao civilizacijski resurs za obavještajni rad koji živi od kontroliranog razotkrivanja.

Kroz stoljeće se kristalizira konvergencija. Loža je doprinijela tajnosti, inicijaciji, stupnjevanom znanju i transnacionalnom bratimljenju. Ćelija je doprinijela prikrivanju i discipliniranoj manipulaciji izgledom. Laboratorij je doprinio instrumentalizacijom, metrikom i autoritetom "znanosti" za kolonizaciju psihe. Moderna inteligencija jest točka fuzije: red tajnosti oblikovan poput lože, operacionaliziran kao stanični sustav, te legitimiran od strane laboratorija. Zato okultno toliko često proganja njihove granice: oboje govori jezikom skrivenog znanja i umijećem pretvaranja vjerovanja u moć.

Dakle, Deejeva anđeoska geopolitika, rozenkrojcerski mit o nevidljivima i Weishauptova racionalizirana inicijacija nisu kurioziteti, nego su predpovijest epohe u kojoj suverenitet migrira u arhive, algoritme i programe duše. Do kraja 20. stoljeća, stari motivi ponovno se pojavljuju, ali sa novim instrumentima: telepatija i vidovitost rekodirani kao gledanje na daljinu; opsjednutost je  rekodirana kao hipnoza i uvjetovanje; proročanstva su rekodirana kao signalna inteligencija i tržišta predviđanja; inicijacija je  rekodirana kao čišćenje i učitavanje.

Ono što bi Heidegger nazvao "Machenschaft" ("Makinacija"), tj. uokviravanje bića kao resursa, koje treba predvidjeti i kontrolirati se susreće sa nečim što bi Foucault nazvao "Savoir-pouvoir" ("Znanje-moć"), proizvedeno je putem režima istine koji sada upravljaju tijelima i populacijama. Inteligencija jest institucionalna armatura okultnog projekta koji konstruira, dekonstruira i rekonstruira "unutrašnjost" osoba (ili makar dopire do te unutrašnjosti). Gledajući stvari u tom svjetlu: pojam "tajno društvo" također dobiva dublje značenje, ono koje sugerira okultnu podstrukturu kao inverzija Marxove nadgradnje i koja oblikuje društva na fundamentalnoj razini.

Jason Jorjani