Prinošenje ljudske žrtve među katoličkim klerom

Uvijek sam mislio da sam lud, ali nisam bio, sve dok nisam otkrio da sam normalan.

U razdoblju odmah nakon srednje škole priređivali bi zabave u domu Johnovih roditelja. Njegovi roditelji često bi bili odsutni i po tjedan dana, na krstarenjima do Watch Hilla svojim brodom. Na tim zabavama postao sam svjestan da je zlo svjesna prisutnost sa  vlastitim planom, bestjelesna inteligencija, odvojena od utjelovljenih bića kroz koja se manifestira.

Pustiti ga u sebe, predati mu se sa potpunim prepuštanjem, pustiti ga neka vas odvede kamo god želi, iskonski je užitak koji ništa na ovom svijetu ne može ponuditi. Sjećam se kako sam lebdio kroz maglu izazvanu drogom, uz samodopadni osjećaj odobravanja,  dok su ljudi i događaji prolazili pored mene u bogohulnoj paradi.

Netko je imao nasilni seks sa prijateljicom Johnove zlatnokose mlađe sestre u čamcu, na stražnjem travnjaku. Njeno je vriskanje nadglasao Frank Zappa koji je pjevao: "It Can’t Happen Here", kroz ne manje od desetak predimenzioniranih zvučnika. Nisam točno razumio što sve to znači tada, ali sve se činilo toliko ispravno. Pjesma i glazba bili su "nepovezano i naizgled zbunjujuće acid putovanje, sinkronizirano sa halucinogenima koje sam progutao. Zappa je stalno ponavljao "Sjećam se tutua", i nepovezano opisivao tipičnu prigradsku obitelj koja nema briga na svijetu, jer "to se ovdje ne može dogoditi".

Zappa viče Kansasu, Minnesoti i Washingtonu, podrugljivo ih uvjeravajući da se to ovdje ne može dogoditi, ne u predgrađu; "Ali..."

Jim je bio bez majice, pokazujući svoje ogromne mišiće u velikom ogledalu, postavljenom na pod teretane na susjednom tavanu. Urlao je poput životinje, sa čudnim svjetlom koje je obasjavalo njegove nacistički plave oči.

Frank Zappa nastavio je podrugljivo vikati sa stereo uređaja, i John je sada pjevao zajedno s njim, dok se histerično smijao. John se još uvijek smijao i kada me pogledao, sa jezivim crvenim svjetlom koje mu je obasjavalo lice, dok je pjevao zajedno sa Zappom.

"Plastični ljudi, znate / To se neće dogoditi ovdje / Sigurna si, mama (Ne ne ne) / Sigurna si, dušo / (Ne ne ne) / Samo skuhaj večeru za TV (Ne ne ne) / I napravi je / Bop bop bop (Ne ne ne) / Oh, uzet ćemo večeru za TV i skuhat ćemo je (Ne ne ne ne ne ne ne!) / Oh, uzet ćemo večeru za TV i skuhat ćemo je / Skuhaj je / Oh, i to se neće dogoditi ovdje / Tko bi mogao zamisliti / Da će poludjeti u predgrađe! (Ne ne ne ne ne ne ne ne ne ne ne / Čovječe, vi ste stvarno sigurni / Sve je super)."

John je sada bio histeričan, gestikulirajući prema susjednim vratima, dok je rukama oponašao "Imaju bazen." 

(Jack Heart: "Oni koji bi probudili Levijatana", 2012., ulomak iz knjige, poglavlje IV)

Vrata do vrata bila je bivša rezidencija obitelji Defeo, koja je tada bila mrtva već četiri godine. Mjesto je sada svijetu poznato kao Kuća užasa Amityvillea. Ne sjećam se jesu li imali bazen. Ali, sjećam se druženja u kuhinji sa Johnom, koji je bio zaljubljen u Allison Defeo. Imali smo tada oko dvanaest ili trinaest godina. Gospođa Defeo kuhala je TV večere za Allison i njenu mlađu braću. Pitala je Johna i mene želimo li i mi koju šniclu. Svi smo zajedno išli u katoličku školu. Svi mi: John, ja, Allison i njena starija sestra Dawn, bili smo poput jedne velike sretne obitelji, pod otrovnim tutorstvom dominikanskih časnih sestara. Godinu ili dvije kasnije je cijeli grad znao da je John odgovoran za ta ubojstva. Čak je uhvaćen u laži policiji, rekavši im kako je čuo lavež njihovog psa, u vrijeme njihove smrti. John je bio ogorčen na Defeove nakon što su se njegov otac i Defeo stariji gotovo posvađali na travnjaku ispred kuće, jer je  Defeo bio navodni mafijaški ubojica i prijetio je Johnovom ocu. Ova se zabava održala četiri godine nakon ubojstava, a Johna je u gradu napao poludjeli hipijevski prijatelj Butcha, jedini preživjeli član obitelji Defeo. Tip mu je zamalo odgrizao prst, vrišteći da je utjelovljenje Sotone, i da je on pravi Amityville Horror. Mnogi ljudi u gradu su to isto mislili. Butch, čiji je mozak uvijek bio zbunjen drogama, bio je vrlo zgodan lažni ubojica, za one koji su to prikrivali. Najčudniji dio cijele stvari, a to nisam shvatio, sve dok nisam 2012. godine, napisao knjigu iz koje je preuzet gornji odlomak, jest da je pjesma Franka Zappe koju je John vrištao bila stara više od deset godina. Bilo je to iz sredine šezdesetih, sve te stvari, počevši sa ponudom da sudjelujem u TV večeri, dogodile su se tek sedamdesete...

Bilo je raznih stvari kada sam bio dijete, ali sam ih odavno odbacio. Bio sam hedonist sa deset godina i nisam vjerovao u Boga, duhove, vraga ili uskrsnog zeca. Te večeri na zabavi znao sam da sam pogriješio u vezi vraga. Ali, još uvijek ne znam za ostala tri...

Sve se to vraća u Sumer, u dane prije nego što su postojali Europljani. Važno je zapamtiti da kada netko laže, ako nije imbecil, onda taj zna da laže. Oni znaju istinu. Kulturno, Europljani su ukorijenjeni u Mezopotamiji, a ne u Rimu i Grčkoj i ruševinama koje su korištene za stvaranje tih civilizacija. Kao što nam papini "povjesničari" govore o Grcima i Rimljanima, Sumerani nisu imali raj za smrtnike. Vjerovali su u mračni podzemni svijet za pokojne, mračno i sumorno mjesto zvano Kur, u kasnijim akadskim vremenima. Nije bilo suda za dušu. U Kuru, bilo dobri ili loši u životu, svi su prokleti, a vječna nagrada mrtvih jest jesti samo zemlju i provoditi dane u zavisti prema živima. Kurom vlada božica Ereškigal. U akadsko doba dobila je ime Irkalla. Oprost od Kura mogao se dobiti samo od njene mlađe sestre, velike božice Inanne. Bogovi obično ne idu u Kur osim ako tamo ne žive. Ali, Dumuzid, kasnije Tamuz Semita, ili Adonis iz grčke mitologije, bio je suprug Inanne i on je zauvijek bio zarobljen tamo kao njena zamjena. Inanna je u svom ponosu pokušala proširiti svoju moć nad mrtvima, i sama je napala Kur. Ali, starija sestra ju je nadmudrila i na kraju je ostala tmo,  zarobljena, gola i mrtva, viseći naopačke na kuki, dok njena dvorska dama, slijedeći njene prethodne upute ako nešto pođe po zlu, ne uspije zatražiti pomoć Enkija i njegovo znanje o vodama života kako bi uskrsnula. Ali, ona mora osigurati zamjenu. Njena dvorska dama ne dolazi u obzir, kao niti njen omiljeni ratnik i frizer, pa im odlučuje dati Dumuzida.

Naravno, akademici su pokušali iz ove priče stvoriti još jednu sezonsku metaforu. Više od stoljeća tvrdili su da se Dumuzid vraćao iz mrtvih svakog proljeća, ali nedavno pronađena cjelovita ploča Inanninog silaska pokazuje da Dumuzid ostaje mrtav. Mnogi znanstvenici vjeruju da je Dumuzid prototipni model za Isusa...

Poput Xibalbe, majanskog mjesta mrtvih, Kur je dom strašnih entiteta poput Lamashtu, demonske kćeri Anua koja pije krv. Anunnaki vrlo jednostavno znači potomak Anua, baš kao što Elohim znači potomak Ela. Ne može se shvatiti kao ništo drugo osim kao pokazatelj boga najvišeg ranga. Sedam Anunnakija sudi Inanni zbog njenog nepromišljenog napada na Kura. Klinasto pismo nije dešifrirano do sredine 19. stoljeća, pa su svi prijevodi, uključujući i onaj Zecharije Sitchina, sumnjivi.

Pljačkaška Lamashtu ne boji se nijednog boga. Samo Pazuzu, vrag iz filma Egzorcist, i još zlokobniji entitet od nje same, može joj narediti neka se vrati Kuru. Pazuzu, sa svojim penisom u obliku zmijske glave, vjerojatno je kasnija asirska inkarnacija Nergala, sumerskog boga kuge i rata.

Prema sumerskoj eshatologiji: Nergal je Ereškigalin muž, jer je on očito jedini koji je može seksualno zadovoljiti. Kada bogovi prirede gozbu za Ereškigal, ona pošalje izaslanika umjesto sebe, jer ne može napustiti Kur. Nergal ne poštuje izaslanika i Ereškigal ga poziva u Kuru, kako bi ga mogla ubiti zbog nanesene uvrede. Nergal prihvaća izazov, te sa sobom dovodi kontingent od 14  demona. Kada se njih dvoje sretnu, on je nasilno svrgava sa prijestolja. Enki mu je savjetovao neka ne prima žrtve od nje i nikako da nema spolne odnose. Ali, on smatra zavođenje neodoljivim i šest dana nijedno ne izlazi na zrak, čime se doslovno pečati brak koji je sklopljen u paklu. Kur ima vlastitu inteligenciju i moći. Ereškigal, izvorno "Gospa Velike Zemlje", Kur je preoteo i prisilio da postane njegova kraljica. Kada Enki krene osvetiti otmicu, sam Kur ga odbija. Upravo je te moći Inanna željela za sebe. Da su te moći seksualne prirode, jasno je navedeno u drevnoj sumerskoj himni Inanna i Utu.

Inanna, koja će postati božica seksa, isprva nije znala ništa o tome. Moli svog brata Utua neka je odvede u Kur, gdje može kušati plodove vegetacije koja tamo raste, i steći znanje o najdubljim tjelesnim tajnama. On to i čini, te ona postaje božica seksa. Kur je također dom Gallua, zlonamjernih bića, za koja se vjeruje da ih ima sedam, što možda odgovara broju od sedam Anunnakija koji sude Inanni. Nisu odgovorni nijednom bogu i svi ih se boje. Oni otimaju duše mrtvih i pohranjuju ih u Kur. Gallui prate Inannu iz podzemlja, i zahtijevaju neka im za sebe osigura zamjenu, što ona i čini kada im daje Dumuzida. Oni ga, sa veseljem, odvlače u Kur na vječne muke. U Babilonu su Gallui bili umireni žrtvovanjem janjeta na njihovim oltarima. Ali, druge zlokobne sile u Sumeru nisu se mogle tako lako umiriti, niti im je bilo koji bog ili kralj demona mogao zapovjediti da se vrate u podzemlje. Rođeni od Kura, ali sposobni nekažnjeno hodati zemljom živih, oni su Udug-hul, zvani utukku-lemnu u Babilonu. "Oni koji su izliveni kao potomci Anua, to su djeca rođena iz podzemlja. Pripadaju zloj dojilji. Sisali su mlijeko zle dojilje." "Postoji malo opisa demona uduga, a nema ni slikovnih referenci na njega, niti na otiscima pečata, niti na kipovima". Postoji drevna babilonska inkantacija koja opisuje uduga kao "onoga koji, od samog početka, nije bio nazvan imenom... Onaj koji se nikada nije pojavio u obliku..." U drevnom Sumeru su vjerovali da su sve bolesti i nevolje uzrokovane zlonamjernim entitetima. Kada bi Sumerana zadesila nesreća, posebno ona vezana uz financije, pozivao bi se Ašipu, ili bijeli mag. Ašipu bi, koristeći ono što se može opisati samo kao empirijska demonologija, dijagnosticirao situaciju i odlučio tko, što i odakle dolazi nevolja. Budući je bio samo čovjek, zatražio bi pomoć boga Asalluhija, kojega su Babilonci kasnije nazvali Marduk, štujući ga kao svoje glavno božanstvo. Asalluhi bi zauzvrat zatražio pomoć svog oca Enkija, poznatog kao Ea, u akadsko i babilonsko doba. Ovaj babilonski sustav egzorcizma znanstvenici su nazvali formulom Marduk-Ea. U jednoj od sumerskih bajalica, koja je sačuvana do danas, Asalluhi, koji će postati Marduk, najžešći od svih bogova, opisuje Udug-hula svom ocu Enkiju, sa strahom: "O oče moj, zli Udug (udug hul/utukku lemnu), njegov izgled je zlokoban, a stas mu visok. Iako nije bog, njegova buka je velika, a sjaj golem. Mračan je, njegova sjena je crna kao smola i nema svjetla u njegovom tijelu. Uvijek se skriva, tražeći utočište; [on] ne stoji ponosno. Njegove kandže kaplju žuči, ostavlja otrov za sobom. Njegov pojas nije otpušten, njegove ruke obuhvaćaju. Ispunjava metu svog gnjeva suzama, u svim zemljama [njegov] bojni poklič ne može se obuzdati." Udug-hula ne mogu istjerati niti bog, niti čovjek, a sa ljudske žrtve ga može otjerati samo dobri Udug, obično u paru sa Lamom (zvan Lamassu u kasnijim akadskim vremenima). Lama je zaštitnički duh ili božica. U Babilonu su prikazivani kao bikovi sa ljudskom glavom, ali u sumersko doba kao krilate žene. Kao egzorcista, zadatak Ašipua je bio stvoriti situaciju u kojoj su ta bića uparena jedno protiv drugoga.

Ljudsko žrtvovanje se prakticiralo u Mezopotamiji, u razmjerima koji su se mogli mjeriti i nadmašiti, samo u Mezoamerici i Europi tijekom posljednjeg tisućljeća. Basur Höyük, Arslantepe i jame smrti u Uru, pričaju forenzičku priču o strašnom pokolju, žrtvama probodenima kopljima kroz glavu. Samo je 'Velika jama smrti' sadržavala ostatke "74 osobe, od kojih je šest bilo muškaraca, a ostalo žene." U Basur Höyüku pronađeni su pokopani 12-godišnjak i žena, zajedno sa osmero druge djece žrtvovane, za ono što arheolozi nazivaju njihovim vazalima, uljudnim eufemizmom kao njihove vječne robove u podzemlju. "Žrtve su bile u dobi od 11 do 20 godina." Prinošenje žrtava podzemlju i entitetima koji iz njega dolaze je staro kao i samo vrijeme. Udug-huli su magično moćniji od samog Enkija, i mogu ih pobijediti samo drugi Udug; Shayāṭīni su dostojni protivnici Alaha; a Mot više nego ravnopravan Baalu. Nezamislivo je da iz rase, beskrupulozne poput čovjeka, ne bi nastala podvrsta koja bi smatrala razboritim biti na njihovoj strani...

Barem od genocida nad Katarima u 13. stoljeću, koji su ulizički akademici eufemistički nazvali Albigenskim križarskim ratovima, katoličanstvo se bavilo ljudskim žrtvama u razmjerima koji bi natjerali Sumerane da pocrvene.

U očima Rimokatoličke crkve: "Katari su bili heretici; kao takvi, morali su biti spaljeni. Najmanji trag 'grijeha' morao je biti istrijebljen, pokvareno tijelo uništeno, a zlo istjerano u plamenu. Čak su i leševi iskopavani i spaljivani, ako se za pokojnika naknadno sumnjalo da je bio heretičar. Spaljivanje je nanosilo dvostruku kaznu, i vremenitu i duhovnu, budući je katarska crkva smatrala da je pokop tijela nužan uvjet za uskrsnuće." Pod okriljem dominikanskog reda je trajno osnovana Inkvizicija, 1229. godine, na Saboru u Toulouseu, zato da bi se obračunala sa katarima. Nekada poznati kao Crni fratri, čini se kao da je jedini pravi posao dominikanaca danas ispuniti katoličke školske učionice prestrogim usidjelicama, kako bi plašili djecu. Ali, red je izvorno osnovan desetak godina prije trajnog osnivanja Inkvizicije; jer su dominikanci prije teško propali u preobraćenju katara. Tada je osnovana Inkvizicija i papa je pustio svoje pse rata. Od tada nadalje, mučenje najgnusnije vrste zamislive ljudskom umu; na kraju i spaljivanje njihovih preživjelih žrtava uživo i naživo u makabričnim javnim spektaklima - postalo je zaštitnim znakom dominikanaca. Ispred njihovih zgrada su se nalazili, kao što se i danas još uvijek nalaze kipovi pasa-vukova, jer su se proglašavali "domini canes", "gospodarevi psi", božji pakleni psi...

Kada su katolici završili sa spaljivanjem svih katara, prešli su na Valdenžane. Njih su gotovo stotinu godina prije Albigenskog križarskog rata smatrali hereticima, ali nikada ih nisu mučili i spaljivali. Holokaust ili "žrtva paljenica" sada je postalo kršćanska tradicija, ako ne i ovisnost.

U 16. i 17. stoljeću su sve ovo protestanti prihvatili poput izgubljenog djeteta. Konzervativno se procjenjuje: u tom je razdoblju, u Europi, na lomači spaljeno oko 50000 ljudi, uglavnom žena. Mnogi su ovo tvrdili na temelju informacija pronađenih u knjizi koju je napisao čovjek, kojega su stoljeće ranije njegovi vršnjaci smatrali klinički ludim. Suprotno uvriježenom mišljenju - Inkvizicija gotovo nikada nije progonila žene zbog vještičarenja. To je bilo djelo poremećenog dominikanskog klerika, Heinricha Kramera, autora onoga što će postati konačno djelo o vještičarenju, "Malleus Maleficarum". Papa je pokušao osnažiti Kramera svojom papinskom bulom iz 1484. godine, 'Summis desiderantes affectibus', priznajući vještičarstvo kao stvarno, a Inkviziciju (posebno Kramerovu) onom moći koje ga progoni.

No, njemačko svećenstvo je odlučno odbacilo Kramera kao seksualnog devijanta. Doveo je Helenu Scheuberin, dobro povezanu ženu koja ga je javno optužila za savez sa vragom, na sud sa još desetak drugih. Njegova opsesija ženinim seksualnim sklonostima je zapanjila i posramila sve, koji su svjedočili ovom njegovom progonu. Talijanski biskup koji je nadgledao Innsbruck, Karl Golser, na kraju će izbaciti Kramera iz Innsbrucka, i svima napisati pisma gdje piše da je Kramer potpuno lud. Kramer će knjigu napisati kao svoj pokušaj opravdanja. Holivudski prikaz i slika Velikog inkvizitora, koji maše svojom kopijom 'Malleusa', te progoni bespomoćnu ženu da bude spaljena na lomači - nikada se zapravo nije dogodila na papinskom dvoru. Zloglasna suđenja vješticama Reformacije, posebno u Njemačkoj, gdje su 10000 žena spaljene na lomači, uglavnom su se odvijala na svjetovnim sudovima.

Ona koja se nisu odvijala tako su bila proizvod zloglasne Španjolske inkvizicije, kao i njene ubilačke srodnice, Portugalske inkvizicije. Obje su bile pod kontrolom svojih monarhija. Papinstvo nikada nije stvarno odobravalo Španjolsku inkviziciju, niti njene ekonomski motivirane okrutnosti prema obraćenim Židovima i muslimanima, pod vodstvom Velikog inkvizitora, legendarnog dominikanskog fanatika Tomása de Torquemade, potomka obraćenih Židova. Ali, Španjolska je, uz Portugal, u to vrijeme bila najistaknutija vojna sila na svijetu. Njihovi su mačevi iskovani kroz stoljeća ratovanja u Rekonkvisti. To je bio narod koji je poznavao samo ratovanje najbrutalnije vrste, koje se moglo zamisliti tijekom generacija. Oni su stvorili konkvistadore, europski odgovor na samuraje, ali bez tautološkog azijskog pokušaja etike; ubilačke psihopate u potrazi za krađom, ubojstvom, i svega ostalog. Kao što će uskoro dokazati milijunima i milijunima nesretnih Mezoamerikanaca - nitko se sa njima nije prepirao. 

31. ožujka 1492. godine su španjolski monarsi potpisali Izjavu o protjerivanju. Rok za Židove da napuste Španjolsku bio je 03. kolovoza 1492. godine, deveti Av ili Tiša B'av, prema židovskom kalendaru. Ovaj put monarsi nisu imali puno izbora. Bila je to cijena koju je kraljica Izabela obećala platiti dominikanskom fratru Alonsu de Ojedi i kardinalu Mendozi, za osiguravanje papinskog odobrenja za njenu inkviziciju.

Brodovi su isplovili prije zore na ovaj dan posta, obilježavajući izmišljeni izvještaj iz Tore o uništenju Hramova. Na brodu je bio Luis de Torres, koji je tečno govorio hebrejski, akadski i arapski. Kolumbo je očekivao da će Torresa iskoristiti kao tumača kada naiđu na izgubljena izraelska plemena. Liječnik i navigator ekspedicije također su bili Židovi. Kolumbu je trebao židovski navigator, jer je  koristio metalni astrolab koji je izumio Avraham Zacuto, židovski profesor na Sveučilištu u Salamanci. Instrument se koristio u skladu sa Zacutovim astronomskim tablicama, te je davao točne sate izlaska planeta i fiksnih zvijezda. Zacutove astronomske tablice, nazvane Ha-ḥibbur ha-gadol, bile su na hebrejskom i nisu objavljene na latinskom sve do 1496. godine. Opće je poznato da su neposredno prije nego što su ugledali Novi svijet, Kolumbo i njegova posada svjedočili misterioznim svjetlima na nebu. Ono što nije bilo opće poznato jest da je Kolumbo kasnije izveden pred inkviziciju, jer je rekao da svjetla imaju oblik židovske menore.

Kolumba su Židovi uvelike financirali. Među njima su bili: Juan Cabrero (kraljevski komornik kralja Ferdinanda), Luis de Santangelo (kancelar kraljevskog kućanstva kralja Ferdinanda i kraljice Isabelle), te Gabriel Sanchez (blagajnik Aragona). Navodno, osim Zacuta koji je pobjegao u Jeruzalem, svi su se ti ljudi preobratili. Katolici ih nazivali maranskim (svinja na engleskom) kršćanima. Iako su te ljude nazivali svinjama, bilo im je dopušteno zadržati svoja ogromna bogatstva. Oni su, praktički, i upravljali Španjolskom, unatoč inkviziciji. Zapravo, pismo kojim se formalno najavljuje Kolumbovo otkriće Novog svijeta bilo je upućeno Luisu de Santangelu, te su od Santangela kraljica Isabella i kralj Ferdinand čuli za uspjeh ekspedicije.

Kolumbo se iskrcao na Hispaniolu. U roku od nekoliko godina, pod njegovim regentstvom, Španjolska je uspostavila Capitanía General de Santo Domingo, danas grad Santo Domingo, nazvan po svetom Dominiku, osnivaču Dominikanskog reda. Dominikanci će ponovno nadzirati genocid. Procjenjuje se da je 400000 Taino Indijanaca idilično živjelo u tropskom raju, od pamtivijeka. Oni, ili svi koji su mogli biti zarobljeni, odmah su porobljeni i prisiljeni raditi u rudnicima zlata, za koje je Kolumbo znao da postoje mnogo prije nego što je krenuo iz Španjolske. Do 1508. godine, njihov se broj smanjio na oko 60000, zbog strahota koje im je Kolumbo nanio, a koje su uključivale silovanja, ubojstva iz zabave, korištenje ratnih pasa za rasparavanje utrobe, kao i jedenje njihove djece. Do 1535. godine, preživjelo ih je samo nekoliko desetaka. 

Do tada su dominikanci već podučavali Azteke evanđeljima....

Moja svekrva je bila Vještica, prava Vještica. Nikada nije preboljela činjenicu što sam dao krstiti svoju djecu. Magija Katoličke Crkve jest jak lijek. Primatelj krštenja, pričesti i potvrde predao je svoju dušu kršćanskom bogu, ali kršćanski bog nije onaj za kojeg crkva tvrdi da jest. Sa vremena na vrijeme, kao u incidentima opisanima ovdje, možete na trenutak naslutiti tko je i što je on, ali uvijek ga obavije tama tijekom tisuću godina i gledajući unatrag se ne čini stvarnim...

Nisam ga ponovno sreo od noći na zabavi, ali znao sam da je tamo, vrlo blizu. Kada sam napisao "Stope zla", esej o svim ljudima koji nestaju u nacionalnim parkovima, Jim Dean, urednik Veterans Today, i njegova supruga Erica, napisali su uvod. Članak je postao viralan i brzo me kontaktirao David Paulides, koji je proveo početno istraživanje, i napisao knjigu o događajima, naslova "Nestali 411". Paulides nije bio sretan, možda i zato što su mnogi o kojima sam pisao završili mrtvi. Kontaktirao me je i Allyn Atadero, otac Jaryda Atadera, jednog od djece iz eseja, koje je nestalo pod vrlo čudnim okolnostima.

Allyn je planinario u Coloradu sa kršćanskom sektom, kojoj su on i njegov otac pripadali. Njegov otac nije bio tamo. Allyn je nestao u zraku, prema navodima grupe. Njegova lubanja i odjeća pronađene su godinama kasnije. Jaryd je, čini se, mislio da znam što se dogodilo njegovom sinu, pa me molio da mu kažem. Nisam mogao. Generaciju ranije, dječak po imenu Bobby Bizup, u jednako bizarnim okolnostima, nestao je na stazi u Camp Saint-Malou, rimokatoličkom utočištu za dječake, udaljenom oko dvadeset milja od mjesta gdje je Allyn nestao. Više od trideset godina kasnije, papa Ivan Pavao II. će, neobjašnjivo, biti helikopterom prebačen u St. Malo, dva dana prije svoje značajne nedjeljne mise 1993. godine, u Denveru, u čast Svjetskog dana mladih. Papa je proveo dva sata sam, na stazi kojom je Bobby Bizup nestao.... 

Crna subota, dan prije Uskrsa, 1980. godine. Sestra Margaret Ann Pahl je pronađena mrtva "u sakristiji kapele u bolnici Mercy u Toledu, Ohio. Suočila se sa ubojicom, dok se pripremala za današnju službu. Pahl je zadavljena do smrti, nemilosrdno ubodena otvaračem za pisma, a zatim seksualno zlostavljana. Pronađena je sa oltarnim platnom koje joj je prekrivalo torzo." 

Prema pričama njenih nepodnošljivih i goropadnih svećeničkih kolega, dobra sestra je doživjela 71 godinu prije nego što je pronašla put do pogrešnog isusovačkog žrtvenika. "Među 31 ubodnom ranom, 9 uboda preko srca je formiralo obris obrnutog raspela, demonskog simbola. Bila je skinuta ispod struka i oskvrnuta križem." Svi su znali da je to učinio isusovac Chaplin Gerald Robinson. Uvijek ju je prezirao, i više svjedoka ga je vidjelo u blizini kapele u vrijeme ubojstava. Kada ga je policija ispitivala, dao je vrlo kontradiktorne izjave. Ali, nije bilo brige za Robinsona, isusovce ili Crkvu, jer je rješenje već bilo spremno.

Dean Mandros, šef kaznenog odjela u uredu tužitelja okruga Lucas, kasnije je dao izjave o tome da je zamjenik načelnika policije,  Ray Vetter, pobožni rimokatolik, i na užas vlastitih detektiva, jednostavno predao Robinsona drugom monsinjoru. Čak se i tada sumnjalo da su u to bili uključeni i drugi katolički svećenici. Mandros je također rekao da je Vetter tražio od detektiva neka mu predaju svoja izvješća o slučaju. Neka od tih izvješća više nikada nisu viđena. Slučaj će se ohladiti i ostati neriješen sve do sotonističke panike novog tisućljeća.

Godine 2003., policija u Toledu je zaprimila pismo od žene koja je tvrdila da je kao dijete bila ritualno zlostavljana u sotonističkim ceremonijama koje su uključivale ljudske žrtve, a koje su održavale časne sestre i svećenici. Navela je imena, a među njima se isticao otac Gerald Robinson. Budući pismo nije moglo samo po sebi ništa dokazati, poslano je nekim upornim detektivima koji se bave istraživanjima dosjea tzv. hladnih slučajeva. Ponovno su otvorili istragu o ubojstvu sestre Margaret Ann Pahl. U skladištu dokaza, gle čuda, bilo je sakriveno nepogrešivo oružje ubojstva, minijaturni nož za otvaranje pisama, pronađen kod Robinsona, 1980. godine. Iskopali su mrtvu časnu sestru i pronašli da Robinsonov jedinstveno dizajnirani otvarač pisama odgovara njenim ranama, poput ključa u bravi. Preživjeli svjedoci, koji su ga vidjeli kako se sakriva oko kapele u vrijeme ubojstva su pronađeni, te su isto posvjedočili. Osuđen je 2006. godine. To je dovelo do niza žalbi, ali su sve prikladno završile 04. srpnja 2014. godine, kada je umro od srčanog udara...