Naša vladajuća klasa

Iz toga slijedi: glavni predmet političke znanosti mora biti proučavanje različitih tipova vladajućih klasa. 

"Moramo strpljivo tražiti konstantne osobine koje posjeduju različite vladajuće klase i varijabilne osobine, sa kojima su povezani udaljeni uzroci njihove integracije i raspada, koje suvremenici gotovo uvijek ne primjećuju".

Povjesničari i novinari ostaju na površini povijesnih događaja, kada ih pripisuju odlukama šefova država, koji su, u pravilu, samo javna lica vladajuće klase, a ponekad nisu glavni donositelji odluka.

Vladajuća klasa može biti svrgnuta, bilo stranim osvajanjem, državnim udarom, revolucijom, ili na suptilnije načine (koje oni kojima se vlada ne mogu uvijek odmah uočiti). Ali, svaka promjena režima, čak i ako je izazvana narodnim ustankom, dovodi do formiranja nove vladajuće klase.

Sve se to može činiti prilično očitim, ali čitanje Mosce i praćenje ove linije razmišljanja promijenilo je moju perspektivu o političkim režimima, o iluziji demokracije, i o tome što Izrael namjerava.

Machiavelli

Moscu sam otkrio kroz knjigu Jamesa Burnhama, "Makijavelisti: Branitelji slobode" (New York, 1943.). Poput Mosce, Burnham naglašava: "Povijesna i politička znanost je, prije svega, proučavanje elite, njezina sastava, strukture i načina kako se odnosi prema  neeliti." Burnham klasificira Moscu kao "makijavelista", među trojicu drugih političkih mislilaca koji dijele Machiavellijev realizam - za razliku od idealizma, koji Burnham ilustrira sa drugim firentincem, Danteom Alighierijem. Mosca je definitivno Machiavellijev učenik, u smislu da je temeljni zakon (koji je premisa njegova djela) već formulirao Niccolò Machiavelli, početkom 16. stoljeća: "U bilo kojem gradu, na bilo koji način organiziran, nikada više od četrdeset ili pedeset osoba ne dostigne zapovjedne položaje" ("Rasprave o Liviju", citirano od Mosce). Ako taj broj shvatimo doslovno - onda bi stvarni broj osoba na vlasti predstavljao 0.1% stanovništva, u velikom gradu poput Firence, i sa populacijom od oko 40-50000 stanovnika, u Machiavellijevo vrijeme. Ali, nisu svi članovi vladajuće klase stalno na aktivnoj dužnosti, tako da se poslovičnih 'Jedan posto' čini dobrom, ali i grubom procjenom prosječne vladajuće klase, iako bi studija slučaja po slučaj mogla pokazati važne razlike, kao što bi se mogla napraviti razlika između vladajuće klase i vladajuće elite unutar njih.

Burhamova knjiga promijenila je moju percepciju Machiavellija, kojeg sam poznavao uglavnom kroz Straussovu kripto-cionističku, ultra-makijavelističku interpretaciju: 

"Gotovo svi komentatori Machiavellija kažu da je njegova glavna inovacija i bit njegove metode bila "razdvajanje politike od etike" ... ovo mišljenje je zbrkano. Machiavelli je razdvojio politiku od etike samo u istom smislu u kojem se svaka znanost mora razdvojiti od etike. Znanstveni opisi i teorije moraju se temeljiti na činjenicama, dokazima, a ne na navodnim zahtjevima nekog etičkog sustava. Ako se to misli pod tvrdnjom da je Machiavelli razdvojio politiku od etike, ako ta tvrdnja sažima njegovo odbijanje da izopači i iskrivi političku znanost mijenjajući njezine rezultate, kako bi ih uskladio sa "moralnim načelima" - svojim ili bilo kojim drugim - onda je optužba svakako istinita. / Međutim, upravo to odbijanje, ta odanost objektivnoj istini, samo je po sebi moralni ideal."

Machiavelli je čvrsto vjerovao u Republiku, koja je definirana kao vladavina zakonom (isti zakon za one kojima se vlada i za vladare), jedini izvor slobode po njegovom mišljenju. Ta sloboda, naglašavao je, "može se u konačnici osigurati samo naoružanom snagom samog građanstva, nikada plaćenicima, saveznicima ili novcem" (Burnham). Kao što je napisao u "Umijeću ratovanja" (jedinom većem djelu koje je tiskano za njegova života), "naoružani narod" će obuzdati "apetit" za dominacijom od strane velikaša: "Nenaoružani bogataš je nagrada za siromašnog vojnika."

Ali, Machiavelli je također shvatio da Republika nije moguća u svim okolnostima. Njegov neposredni praktični cilj bio je nacionalno ujedinjenje Italije, koja je bila podijeljena na gradove-države, i koje su stalno bile u ratu: "Ova fragmentacija Italije ostavila ju je otvorenom za neprekinuti niz invazija, od strane pustolova, mlađih članova kraljevskih obitelji, vitezova koji su se vraćali iz križarskih ratova, kraljeva i careva. Kontrola nad gradovima i teritorijima mijenjala se svakog desetljeća, od Normana do Španjolaca, Francuza, lokalnih vođa, Nijemaca, pa papa i natrag" (Burnham). Ujedinjenje Italije, smatrao je Machiavelli, moglo se postići samo hrabrim djelovanjem vladara, koji bi mogao "preuzeti vodstvo u pokretu nacionalnog otkupljenja". Napisao je "Vladara" imajući to na umu, i posvetio ga Lorenzu de Mediciju, kojega je, iz više dobrih razloga, vidio kao jedinog čovjeka doraslog zadatku. Posljednje poglavlje "Vladara" nosi naslov: "Poticaj za oslobađanje Italije od barbara", dok "Rasprave o Liviju" sadrže duge rasprave kojima je bio krajnji cilj pokazati Talijanima kako poraziti snage Francuske, Carstva i Španjolske, te preuzeti kontrolu nad svojom sudbinom kao talijanske nacije. Skloni smo zaboraviti kako su se ujedinjenje i neovisnost Italije opirali europskim kneževskim i klerikalnim slojevima, i da to nije postignuto prije 1860. godine. 

Vrste vladajuće elite

Prema Machiavelliju, neravnomjerna raspodjela između vladajućih i onih kojima se vlada - nije određena samo vanjskim ograničenjima društvenog života; ona je u skladu s ljudskom prirodom, jer je osnovna kvaliteta potrebna za pripadanje vladajućoj eliti prisutna samo kod manjine. Machiavelli tu kvalitetu naziva virtù, riječ izvedena iz latinskog vir, stoga je bliža "muževnosti",  nego "vrlini". Prema Burnhamu:

"U svom značenju uključuje dio onoga što nazivamo 'ambicija', 'pogon', 'duh', u smislu Platonova thumosa, 'volje za moći'. Oni koji su sposobni vladati su iznad svih onih koji žele vladati. Oni pokreću sebe kao i druge; imaju tu kvalitetu, koja ih tjera da nastave dalje, da ustraju usred teškoća, da ustraju protiv opasnosti."

Međuti, sam virtù ne jamči pristup vladajućoj klasi, jer svaki život također ovisi i o jednako neravnomjernoj raspodjeli sreće, počevši od društvenih nejednakosti, koje su naslijeđene pri rođenju. Ali, virtù je upravo sposobnost suočavanja sa srećom, jer je "vladarski tip političkog čovjeka onaj koji zna kako se prilagoditi vremenu. Sreća se ne može nadvladati, ali se može iskoristiti". (Burnham). Prema Machiavellijevom mišljenju, Burnham piše: "Ljudi i države će maksimalno iskoristiti sreću kada pokažu virtù, kada su čvrsti, hrabri, brzi u odlukama, a ne neodlučni, kukavički i plašljivi". Mosca zauzima slično stajalište:

"Vladajuće manjine obično su tako konstituirane da se pojedinci koji ih čine razlikuju od mase, nad kojom vladaju, kvalitetama koje im daju određenu materijalnu, intelektualnu ili čak moralnu superiornost; ili su pak nasljednici pojedinaca koji su posjedovali takve kvalitete."

Posljednja kvalifikacija je, naravno, ključna. Moćni ljudi pokušavaju učiniti svoju moć nasljednom, što znači da svaka vladajuća klasa prakticira endogamiju i nepotizam. Želja da se na potomstvo prenesu koristi od vlastitih postignuća je prirodna, a ne zla. Međutim, kada društveni mehanizmi nasljedne moći postanu previše učinkoviti, oni sprječavaju zdravu obnovu vladajuće klase. Jer iako vladajuća klasa želi da vrlina bude genetska i pokušati će uvjeriti mase da jest, ipak to nije tako. Proučavanje kneževskih dinastija često će pokazati da unuci osnivača nemaju kvalitete za vladanje. To je razumljivo: ambiciozni ljudi koji se žele društveno uzdići razviti će više energije, i imati više volje za vladanjem, od muškaraca koji su rođeni u višoj klasi. Stupanj prihvaćanja novopridošlica, od strane vladajuće klase, važna je karakteristika svakog društva. Nepropusnost će neizbježno, vremenom, učiniti svaku vladajuću klasu nelegitimnom u očima onih kojima se vlada, bez obzira na sofisticiranost njezine propagande ili mitologije (kraljevska krv, božanski mandat, itd.). Kada vladajuća klasa postane previše endogamna i izolirana od ostatka stanovništva, tada izgubi osjećaj zajedničkog podrijetla i zajedničke sudbine sa onima kojima vlada. Smatraju se superiornom rasom i postaju nasilni, moraju se zaštititi od narodnog ogorčenja prisilnim sredstvima.

Republika

Rješenje za stoljetni politički izazov odnosa u kojem svi dobivaju, a između vladara i onih kojima se vlada, jest Republika, definirana kao vladavina prava. Rimljani su bili genijalni i ovu su grčku ideju primjenili u velikim razmjerima. Suprotno uobičajenom nesporazumu, čak je i Rimsko Carstvo, u teoriji i u velikoj mjeri i u praksi, ostalo Republika: nikada se nije zaboravilo da je imperator (u početku vojni počasni naslov) bio samo princeps senatus, podložan istom zakonu kao i drugi.

Tako je ostalo čak i u Bizantu, unatoč orijentalizaciji carevog statusa. Politička hijerarhija Bizanta, napisao je Anthony Kaldellis, bila je "aristokracija služenja, a ne krvi, unatoč povremenoj retorici". Vladajuća elita je "bila obilježena visokom fluktuacijom i nije imala nasljedno pravo na dužnost ili titule, niti pravnu vlast nad osobama i teritorijima, osim one koja je dolazila iz dužnosti. Obitelji su postajale moćne tek kada su uspjele u dvorskoj politici i uspjele zadržati carsku naklonost." Kaldellis također navodi primjere "epizoda kada su stanovnici Carigrada preuzeli inicijativu obraniti i provesti svoje stavove, kada su u pitanju vjerska, politička, fiskalna i dinastička pitanja, ili kada nisu voljeli cara i htjeli su ga se riješiti." Tvrdim da je sposobnost naroda da se riješi nesposobnog ili korumpiranog vođe mnogo dragocjenija od iluzije da ga je uopće izabrao. Bizantsko društvo smatrao sam vrlo zanimljivim za proučavanje, jer je Rusija u mnogim aspektima naslijedila bizantsku političku tradiciju i ona ne funkcionira tako loše (u slijedećem tekstu objašnjenje ove tvrdnje). 

(Anthony Kaldellis: Streams of Blood, Rivers of Blood: The Rise and Fall of Byzantium 955 A.D. to the First Crusade, Oxford UP, 2017.)

Rimsko gospodarstvo oslanjalo se na ropstvo. Robovi nisu bili građani. Bili su isključeni iz zakona Republike, iako su za njih postojali posebni zakoni. Ali, robovi, bilo zarobljeni na bojnom polju ili kupljeni od židovskih trgovaca, mogli su biti oslobođeni, i često su to i bili. Postajali su oslobođenici. Oslobođeni ljudi bili su isključeni iz bilo kakve uloge u vodstvu, ali potomci oslobođenika bili su slobodni ljudi. Svaki slobodan čovjek, sa dovoljno vrlina i sreće, mogao se uzdići u vodstvu. Najkraći put bio je kroz vojne zasluge, što nije najgori test za vrline vodstva. Postojali su i drugi oblici javne službe koji su mogli uzdići čovjeka na društvenoj ljestvici.

"Javni život u Rimskom Carstvu", napisao je Peter Heather, "najbolje se shvaća kao funkcioniranje poput jednopartijske države, u kojoj je odanost sustavu usađivana u vas od rođenja i pojačavana redovitim prilikama da je demonstrirate." To je plodna usporedba. Republika bi trebala biti sustav u kojem svi građani, bez obzira na njihov društveni rang, žive pod istim zakonom i imaju iste prilike; gledano kroz nekoliko generacija ako počnete kao seljak. Drugim riječima, Republika nije nužno demokracija, ali je, u teoriji, meritokracija. I moglo bi se tvrditi da jednopartijski sustav, kao u Kini sa KPK (Komunističkom partijom Kine), nije loš sustav za odabir ljudi talenta, zasluga i vrlina. Iz njega je proizašao Xi Jinping. Volio bih da moj demokratski izabrani predsjednik bude takav vođa.

(Peter Heather: The Fall of the Roman Empire: A New History, Macmillan, 2005.) 

Iluzija predstavničke demokracije

Svrgnuće vladajuće klase od strane "radničke klase" bio je cilj revolucionarnih pokreta posljednja dva stoljeća. Iz perspektive "makijavelističkog" politologa, poput Mosce, svrgavanje vladajuće klase je moguće, ali vladavina "naroda" je nemoguća. Stoga je moderna demokratska ideologija – ideja da svaki čovjek ima jednako pravo glasa u političkim poslovima – laž. Univerzalni je zakon, prema Mosci: "U svim oblicima vlasti stvarna i stvarna moć leži u vladajućoj manjini". Demokratski režimi moraju skrivati ​​ovu istinu i pretvarati se da ne postoji nešto poput vladajuće elite. Prema Burnhamu: ocrnjivanje Machiavellija dio je ovog skrivanja. Demokracija se temelji na ideji "narodnog suvereniteta", Rousseauovoj fantaziji (u njegovu obranu: Rousseau je upozorio da demokracija može funkcionirati samo na razini grada, jedinice civiliziranih ljudi koji dijele zajedničku kulturu i zajednički interes).

Jedan od autora koje Burnham ubraja među "makijaveliste" je njemačko-talijanski sociolog Robert Michels (1876.-1936.). U svojoj knjizi o političkim strankama, Michels pokazuje da sve demokratske organizacije teže postati oligarhijske. Njegova kritika demokracije posebno je zanimljiva. Evo Burnhamove parafraze:

"Istina je da se suverenitet, koji je ono što - prema demokratskom načelu - treba posjedovati masa, ne može delegirati. Pri donošenju odluke nitko ne može predstavljati suverena, jer biti suveren znači donositi vlastite odluke. Jedino što suveren ne može delegirati jest vlastiti suverenitet; to bi bilo samoproturječno i jednostavno bi značilo da je suverenitet promijenio ruke. Najviše što bi suveren mogao zaposliti nekoga da provede odluke koje je sam suveren već donio. Ali, to nije ono što je uključeno u činjenicu vodstva: kao što smo već vidjeli, moraju postojati vođe, jer mora postojati način odlučivanja o pitanjima o kojima članovi skupine nisu u mogućnosti odlučivati. Dakle, činjenica vodstva, prikrivena teorijom predstavništva, negira načelo demokracije. (...) Masa koja delegira svoj suverenitet, odnosno prenosi ga u ruke nekolicine pojedinaca, odriče se svojih suverenih funkcija."

Demokratskim zemljama još uvijek vladaju elitne skupine. U idealnom slučaju, to je "vlada za narod", ali nikada "vlada od naroda". Elita donosi velike odluke. U SAD-u vode vanjsku politiku (drugim riječima: Carstvo) putem elitističkih organizacija, poput Vijeća za vanjske odnose. Jedan dugogodišnji član CFR-a, Zbigniew Brzezinski, objasnio je u svojoj knjizi "Velika šahovska ploča" (1997.) da demokracija i imperijalizam teško da su kompatibilni, jer ljudi obično ne glasaju za rat, osim ako im se ne laže. Budući je imperijalne strategije najbolje držati izvan javne rasprave, Sjedinjene Države su se tijekom Hladnog rata razvile u državu sa dvije razine, kako objašnjava Michael Glennon u knjizi "Nacionalna sigurnost i dvostruka vlada" (Oxford UP, 2016.). U zakulisju "madisonskih institucija" (predsjednika, Kongresam sudova) postoji još jedna vlada, popularno poznata kao duboka država, ali prikladnije nazvana Država nacionalne sigurnosti, koja djeluje izvan ustavne i izborne kontrole. Glennon je naziva "Trumanitskom mrežom", jer je predsjednik Truman stvorio prvu strukturu ove "države unutar države". Banka (globalne financije) se mora pridodati ovoj jednadžbi kao dio nedemokratskih dubokih sila.

Vladajuća klasa od 1%, također se organizira kroz još tajnije skupine, poput Bilderberg grupe, koje se sastaju pod pravilom Chatham Housea. To ne izgleda baš demokratski, budući demokracija zahtijeva transparentnost od donositelja odluka. Stvara razumljivu sumnju kod stanovništva kako su se "oni" urotili protiv "nas". Teorije zavjere lako se zanesu, kao što je slučaj sa divljim tvrdnjama Alexa Jonesa o sotonističkom žrtvovanju djece u ljetnim kampovima Bohemian Grove. Ovaj klub je zapravo dobar primjer alata za "koheziju vladajuće klase", kako ga William Domhoff naziva u knjizi "Bohemian Grove and Other Retreats: A Study in Ruling-Class Cohesiveness" (HarperCollins, 1975.). Sasvim je prirodno da ljudi koji su isključeni iz takvih elitnih izviđačkih kampova (čak ženama nije dopušteno članstvo u Klubu) fantaziraju o tome.

U korijenu svih tih divljih teorija zavjere leži duboko razočaranje u naš demokratski sustav. To razočaranje je legitimno. Ali,  većina ljudi, u svom razočaranju, još uvijek je zarobljenica iluzije kako je istinska demokracija moguća, samo kada  bi trenutnu vladajuću elitu strpali u zatvor. Ta se iluzija mora raspršiti: ne postoji nešto poput istinske demokracije i nikada je neće biti. Demokracija je laž. Budući je laž, privlači lažljivce na vladine dužnosti i na kraju postaje vladavina lažljivaca. Laganje postaje kvaliteta potrebna za postajanje dijelom vladajuće klase. Nitko ne može biti izabran govoreći manje laži od svojih suparnika, kada su birači već isprani lažima. Lažljivci se mogu kupiti i prodati. Lagati će još bolje kada ih se ucjenjuje. A ljudi koji nemaju poštovanja prema istini imati će samo prezir prema ljudima koje bi trebali voditi.

O Židovima i Hunima (ali ne o svakom Hunu)

U konačnici, demokracija postaje laka meta za "Velikog majstora laži". Ovaj strani osvajački i visoko organizirani narod sada čini pravu vladajuću klasu, one koji upravljaju našim izabranim dužnosnicima, diktiraju im njihove govorne točke, drže predsjednika za ruku neka potpisuje njihove dokumente, pokušavaju uvjeriti mase da je demokracija zapravo borba protiv antisemitizma. Strana, neprijateljska, zla, religijski endogamna, supremacistička, sociopatska, osvetoljubiva i paranoidna vladajuća klasa je  preuzela kontrolu nad SAD-om. MAGA i PNAC su varljivi slogani, kojima mašu ljudi čiji je pravi i jedini cilj učiniti Izrael velikim i učiniti 21. stoljeće - izraelskim stoljećem (nakon prethodnog "židovskog stoljeća").

Naša židovska vladajuća klasa drži se knjige koja odražava njihovo podrijetlo kao polunomadskog naroda, koji živi prvenstveno od pljačke i opsjednut je akumulacijom prenosivog bogatstva, posebno zlata. Njihovo carstvo nad zapadnjacima zapravo nalikuje onome što povjesničari nazivaju Hunskim Carstvom, 05. stoljeće u srednjoj Europi, izgrađeno na podjarmljivanju gotskih poljoprivrednih bandi u zemljama sjeverno od Donjeg i Srednjeg Podunavlja, kroz razorno ratovanje, pljačku i iznuđivanje danka. Rimski povjesničar Prisk je napisao o Hunima: "Ovi ljudi ne mare za poljoprivredu, već, poput vukova, napadaju i kradu zalihe hrane Gota, zbog čega ovi potonji ostaju u položaju robova i sami pate od nestašice hrane." 

Pogrebna arheologija nudi prosvjetljujuću perspektivu o odnosu Huna i njihovih gotskih podanika, kako navodi Peter Heather:

"Upečatljiva značajka iskopanog materijala je kontrast između velikog broja nenamještenih grobova i manjeg broja bogatih. Ovi bogati grobovi nisu samo prilično bogati: oni su zapanjujuće bogati. Sadrže ogroman niz zlatnih okova i ukrasa... Prisutnost toliko zlata u germanskoj srednjoj i istočnoj Europi vrlo je značajna. Do rođenja Krista, ... zlato se u to vrijeme nije koristilo za označavanje čak niti elitnih grobova - najbolje što su mogli nabaviti bilo je malo srebra. Hunsko Carstvo je to promijenilo, i to gotovo preko noći. Pokopi bogati zlatom "dunavskog stila" označavaju iznenadnu eksploziju zlatnih grobnih predmeta u ovom dijelu Europe. Nema sumnje odakle je zlato došlo: ono što vidimo u grobnim predmetima Mađarske iz 05. stoljeća je fizički dokaz prijenosa bogatstva prema sjeveru iz rimskog svijeta, o kojem čitamo kod Priska i drugih pisanih izvora. Huni su tražili zlato i drugo pokretno bogatstvo iz Carstva - bilo u obliku plaćeničkih plaćanja, plijena ili, posebno, godišnjih davanja. Jasno je da su velike količine zlata reciklirane u nakit i aplikacije pronađene u njihovim grobovima. Činjenica da su mnogi od njih bili bogati grobovi Nijemaca ukazuje na to da Huni nisu samo zadržali zlato, već su ga dijelili i vođama svojih germanskih podanika. Ti su vođe, posljedično, doista postali vrlo bogati.

Razlog za ovu strategiju bio je taj da bi, ako bi se germanskim vođama dao ulog u uspjesima Hunskog Carstva, neslaganje bilo svedeno na minimum i stvari bi tekle relativno glatko. Darovi zlata podložnim knezovima pomogli bi u podmazivanju politike Carstva i odbijanju misli o pobuni. Budući postoji popriličan broj grobova koji sadrže zlatne predmete, ovi su knezovi morali dio zlata prenijeti svojim omiljenim pristašama. Zlato stoga odražava politiku Atilinog dvora. ... Jednako važno, uloga takve raspodjele zlata u suzbijanju endemske unutarnje nestabilnosti, u kombinaciji sa onim što znamo o izvorima tog zlata, naglašava ulogu grabežljivog ratovanja u održavanju na površini propuštajućeg broda, koji je bio hunski državni brod." 

Jedan od Atilinih sustavnih zahtjeva Rimljanima, osim iznuđivanja zlata u zamjenu za to da ne pustoše njihovu zemlju, bio je povratak svakog bjegunca koji se sklonio u Carstvo. Taj je zahtjev često bio udovoljavan i vraćeni bjegunci nabijani su na kolac za primjer drugima. "Čini se da je nabijanje na kolac bila glavna metoda rješavanja većine problema u hunskom svijetu", piše Heather.

Ovdje se mogu napraviti zanimljive usporedbe sa drevnim Hebrejima. Zamijenite "Hune" sa "Židovi", te "Gote" sa "Pogani", i dobiti ćete prilično dobru povijesnu metaforu onoga što se danas događa u Americi. I Hunsko i Židovsko Carstvo funkcioniraju tako što obogate vođe podređenih naroda i nabijaju na kolac bjegunce sustava (novac AIPAC-a i otkazivanje ADL-a). U djelu "Prokleti narod" postavio sam hipotezu da je Mojsijeva religija ukorijenjena u već postojećem kultu nomadskih Kenita, koji su njegovali reputaciju izrazito osvetoljubivih, prakticirajući "sedmostruku" ili "sedamdeset i sedam puta osvetu" (Postanak 4:15, 24).

Nitko ne zna što se dogodilo sa Hunima nakon što su se povukli u svoju euroazijsku stepu nakon Atiline smrti. Huni nisu pisali, a ne znamo niti kojim su jezikom govorili (koristili su gotski kao lingua franca).

Židovi su, sa druge strane, narod Knjige. Zbog toga su se fosilizirali u načinu razmišljanja koji je oblikovao njihovu knjigu. Apiru (Habiru) su bili lutajući pljačkaši i paraziti, pa su tako ostali "Hebreji", jer im je to rekao njihov bog vulkana i obećao im zemlju "sa velikim i bogatim gradovima koje niste sagradili, sa kućama punim dobrih stvari koje niste pripremili, sa bunarima koje niste iskopali, sa vinogradima i maslinama koje niste sadili" (Ponovljeni zakon 6,10-11). Stari proroci i danas potiču parazitsku prirodu Izraela: "Sisati ćeš mlijeko naroda, sisati ćeš bogatstvo kraljeva" (Izaija 60,16); "Stranci će dolaziti da hrane vaša stada, stranci će biti vaši orači i vinogradari; ali vi ćete se zvati 'svećenici Jahvini' i oslovljavati vas 'slugama našeg Boga'. Hraniti ćete se bogatstvom naroda, zamijeniti ćete ih u njihovoj slavi" (Izaija 61,5-6); "Bogatstvo svih okolnih naroda biti će nagomilano: zlato, srebro, odjeća, u velikoj količini" (Zaharija 14,14). Bog Izraela opsjednut je zlatom i srebrom: "Potresti ću sve narode i blaga svih naroda će se sliti, i napuniti ću ovaj Hram slavom, govori Jahve nad Vojskama. Moje je srebro, moje je zlato! Jahve nad Vojskama objavljuje" (Hagaj 2,7-8). Jeruzalemski Hram trebao je biti ispunjen zlatom, a ne Bogom: "Sve srebro i sve zlato, sve što je načinjeno od mjedi ili željeza, biti će posvećeno Jahvi i stavljeno u njegovu riznicu" (Jošua 6,19).

Budimo pošteni, Izraelci su bili daleko superiorniji od Huna. Više od tisućljeća prije Atile, Mojsije (ili Ezra koji ponovno izmišlja Mojsija u Babilonu) je shvatio kako je lihvarstvo krajnji oblik parazitiranja i kako se cijeli narodi mogu porobiti dugom: "Ako te Jahve, Bog tvoj, blagoslovi kao što je obećao, biti ćeš vjerovnik mnogim narodima, a dužnik nikome; vladati ćeš nad mnogim narodima, a nitko neće vladati tobom" (Ponovljeni zakon 15,6).

BY: Laurent Guyenot; 22.09.2025.