1. Noahidizam i utvara Sparte

O evoluciji neoliberalnog feudalizma

Mnogi su pisci, analitičari i teoretičari zavjere došli do zaključka da je cilj naših vladajućih elita stvaranje svojevrsnog globalnog robovlasničkog sustava. Posebno sam naklonjen blogu 'Neoliberalni feudalizam', koji ima jasan stil i spremnost spomenuti skupine ljudi koje ne smijemo kritizirati kao glavne krivce iza nastojanja da se postigne stanje, pa, „neoliberalnog feudalizma“.

Izraz "neoliberalni feudalizam" (NFL) je, vjerujem, pokušaj korištenja koncepata sa kojima su ljudi upoznati zato da bi se objasnila politička agenda usmjerena na budućnost, i sa ciljem porobljavanja svih nas.

Dakle, prefiks "neo" definicijski znači "novo", ali eufemistički samo znači "židovsko". Sam je liberalizam vladajuća moralna, ekonomska i politička paradigma u kojoj živimo, i iz koje će se razviti ova nova kontrolna mreža. Konačno, imamo feudalizam, koji većina ljudi shvaća kao povratak na nedodirljivu elitu koja vlada ogromnom populacijom robova bez ikakvih prava i koje vjerske vlasti namjerno drže u neznanju. Spojite sve ovo i dobiti ćete "oblik liberalizma koji je zapravo oblik feudalizma,  utemeljenog na dugovima, gdje su gospodari sada Židovi".

Usput, snažno se odričem NLF zbog njegove gnusne mržnje.

To jednostavno nisu naše ortodoksne antifašističke vrijednosti multipolarnosti. Ne, gospodine. Nosite svoju mržnju negdje drugdje, NLF, ako vam je to uopće pravo ime!

Osim svih tih moraliziranja, iako se slažem sa terminom i opisom programa koji elite provode, ne mogu a da se ne osvrnem u povijest kako bih potražio izvornu inspiraciju, ili predložak za ovakav plan. Već smo obradili Platona i Aristotela, ali se njima sada moramo ponovno vratiti zato da bi shvatili odakle potječe izvorni nacrt za globalno ropstvo.

Jednostavno rečeno: moja je teza da je, kao i sve Zlo na ovom svijetu, nacrt za globalno ropstvo - nastao u državi Sparti.

Odatle su spartanske ideje inspirirale najgore države i najsadističkije organizacije u povijesti svijeta. Paklene rupe, poput npr.  poput Pruske, ranog SSSR-a i Izraela. Organizacije, kao npr. Katolička crkva, komunistički kolonizatori sa 'Mayflowera', tibetske lame, itd. 

Ali, teza postaje složenija, jer (iako tvrdim da je spartanizam nacrt za masovno ropstvo ili "neoliberalni feudalizam") je taj nacrt,  u stoljećima od antike - poprimio novi oblik. Sustav spartanizma ili neoliberalnog feudalizma poprima oblik noahidizma, što je njegov najsuvremeniji i najprezreniji oblik.

Ali, što je to noahidizam?

Pa, prvi čovjek koji je kodificirao sustav bio je rabin Maimonedes. On je bio i prvi čovjek koji je kodificirao Talmudizam, a većinu inspiracije crpio je od Aristotela. Također je formalno kodificirao Noahidizam - robovlasnički sustav za nežidove - na temelju biblijskih učenja, pomiješanih sa idejama Aristotela i Platona.

Majmoned je, pak, bio ključan i za razvoj katoličke teologije kakvu danas poznajemo, preko Tome Akvinskog, koji je bio njegov najvatreniji sljedbenik. Kršćanska teologija se, u potpunosti, temelji na rabinskoj praksi Midraša. To je slično korištenju svojevrsne "logomancije", gdje se sveti tekstovi beskrajno čitaju, iznova čitaju i reinterpretiraju, kako bi razotkrili svoje tajne Božanskog onih odobrenih filozofskih kraljeva svećenika. Svi drugi oblici duhovne prakse također su zabranjeni za nežidove, dopuštena je samo teologija/midraš zabranjenih tekstova. Koncept Midraša, pak, preuzet je iz Platonove tzv. "Eros-manije".

Ukratko: Platon je vjerovao da se čitanjem tekstova filozofa upušta u najviši mogući oblik mistične inicijacije. Dakle, čitajući npr.  Platona, u biti izravno komunicirate sa samim Platonovim Demijurgom. Ova je praksa osmišljena kako bi zamijenila koncept stvarnog istraživačkog ili iskustvenog misticizma (dionizijski Eros, Muse Eros) antike. Platon je smatrao da je nesputani misticizam opasan za utopijsku totalitarnu državu, koju je pokušavao izgraditi. Stoga, radi inverziju koncepta misticizma i izmišlja novu kategoriju duhovne prakse (razmišljajući o filozofskim traktatima) kao zamjenu za tradicionalne prakse, koje su se nekada povezivale sa misticizmom.

Sada, Platonov izvorni cilj je bio nametanje neke vrste državnog ateizma.

Ali, kada je Kritijina ateistička revolucionarna vlada u Ateni (ona koju su podržavali Spartanci) propala, Platon se povukao u neku vrstu teološke druge najbolje opcije. Ovo je dihotomija između dvije utopije, koje su predstavljene u njegova dva najpoznatija djela, "Republika" (ateizam) i "Zakoni" (teokracija). Možda se čini kontradiktornim, ili bolje rečeno, teokrati i ateisti mogu se činiti suprotnostima na političkom spektru, ali oboje su zapravo samo dvije frakcije istog pokreta.

Vidite, ateisti žele zabraniti metafizičko, dok teokrati žele zabraniti pravo metafizičko, i natjerati ljude neka štuju lažnu metafiziku. Oba pristupa, u konačnici, rezultiraju ateizmom. Ali, teokratski put dovodi ljude do ove točke postupnije, sa manje otpora, sve dok jedina preostala moć ne bude samo gola moć Filozofa-kraljeva i države, kojom oni zapovijedaju.

I to je veliki uvid Platonova djela.

Sparta je bila inspiracijom za Platonovu predloženu idealnu utopijsku državu. Sparta je bila posebno dobro poznata po svom potpuno neviđenom sustavu masovnog ropstva, koji nijedna druga država u antici nije imala. U popularnim zapadnim medijima, Sparta se smatra svojevrsnim svjetionikom zapadnog liberalizma i demokracije, kao protiv istočnog ili azijskog despotizma. U stvarnosti je Sparta, očito bila najveći zlikovac u svjetskoj povijesti. Njena sablast i dalje nas sve proganja, što ću dokazati ovim esejima.

O stanju spartanskog robovlasništva 

Kao što sam ranije spomenuo, spartanski pristup helotriji bio je inovacija u antičkom svijetu. Nikada se prije nije radilo na taj način, niti u tolikim razmjerima. Većina grčkih polisa imala je robove, da, ali Sparta je institucionalizirala ropstvo kao sam temelj države. Heloti nisu bili privatna imovina u Sparti, već državni robovi, vezani za spartansku nadklasu kao trajna podklasa.

Ropstvo se, usput rečeno, prakticiralo u organskim suvremenim društvima tog vremena. Uzimanje nekoga za roba, jer je naštetio vašem imanju ili vašoj obitelji, ili zato što se želi pridružiti vašem kućanstvu i imati koristi od društvenog napretka koji to nudi, potpuno se razlikuje od masovnog državnog ropstva. Za početak, robovi nisu bili trajna podklasa, već privremeni aranžman ili aranžman koji se ne proteže na potomke roba, koji se rađaju slobodni. Nadalje, ovdje dolazi do izražaja "tragedija zajedničkog dobra", gdje se sa privatnim robovima postupa bolje nego sa državnim/kolektivnim helotima.

Moj cilj ovdje nije braniti ropstvo (iako bi se taj argument mogao iznijeti), već ga usporediti sa ekstremnom i neobičnom helotrijom spartanskog stila. Ideja da Sparta nije činila nešto posebno neobično za svoje vrijeme jednostavno ne drži vodu, kada je usporedite sa stvarnim detaljima dviju praksi.

Važno je razumjeti ovo, jer dok se privatno ropstvo u našem društvu sada ritualno osuđuje kao apsolutni vrhunac moralnog Zla, klizanje u državno/korporativno ropstvo nastavlja se nesmanjenom žestinom, i ne izaziva isto kolektivno ogorčenje. Dakle, ako bi osobno, na vlastitu inicijativu kao privatni građanin, pokušao nekoga (sugrađanina ili stranca, nije važno) učiniti svojim robom, bio bi moralno osuđen i kažnjen od strane države.

Ali, kada država ili korporacije prakticiraju namjernu politiku helotizacije, prisilnom upotrebom zakona ili novca protiv cijelog dijela društva - to se naravno smatra vrlo progresivnim i također potpuno legalnim. Nadalje, cijele skupine ljudi već su osuđene na status podklase, poput heteroseksualnih bijelih muškaraca, kojima je uskraćeno plaćeno zaposlenje, i koriste se kao topovsko meso u ratovima, diskriminirani su zakonom u pitanjima koja se kreću od prava na njihovo potomstvo, njihovu imovinu i jednaku zaštitu pred zakonom. I od sada će biti samo puno gore. 

Radi jasnoće: nismo još u stanju u kojem su građani potpuno porobljeni u spojenoj globo-korporativnoj državi. Ali, morali biste biti namjerno slijepi, u ovom trenutku, da ne biste vidjeli smjer u kojem se agenda odvija. 

Moja je poanta ovdje - razumjeti prošlost kako bi razumjeli budućnost.

Moj cilj u ovom eseju nije dokazati paralele između našeg stanja sada i onoga što je tada bilo nametnuto, ali vjerojatno ćete vidjeti sličnosti dok ovo čitate, bez obzira na sve. Zabilježite ih ako želite, vratiti ćemo se na temu, kako serija eseja bude napredovala.

Sada, u Sparti su heloti također znatno nadmašivali građane (procjene se kreću od 7:1 do 10:1). To je sasvim drugačije od zapošljavanja roba u kuhinjama vaše dvorane za medovinu, znate? Trajna robovska niža klasa koja je brojčano nadmašivala vladare 10:1 - počinje još više nalikovati našem društvu. Samo što su naše elite daleko pohlepnije nego što su to bili Spartanci, pa koriste tehnologiju kako bi još više iskoristili svoju vlast. Mi brojčano nadmašujemo vladajuću elitu, vjerojatno 100:1, ali oni se oslanjaju na svoju tehnološku prednost kako bi održali svoju prednost, bez obzira na sve, to je moja poanta.

Spartanski sustav se ističe, ne samo zato što je imao ropstvo ili razmjere njegovog ropstva, već zato što je transformirao društvenu činjenicu ropstva u moralni i politički princip. Ugradili su doslovnu dvoslojnu ... antropologiju? taksonomiju? ljudske vrijednosti izravno u ustav.

U većini drevnih društava, poput Atene ili Rima, granica između roba i slobodnih bila je ekonomska i pravna, ne nužno i moralna. Kao dokaz koncepta, atenski robovi mogli su jednostavno kupiti svoju slobodu. Rimljani su također mogli postati "liberti" i zatim ući u građanski život. Nije postojala koherentna državna i vjerska doktrina prema kojoj su robovi potpuno drugačija vrsta bića.

U Sparti je, međutim, sustav otišao u krajnost. 

Heloti nisu bili samo neslobodni ili vezani za rad bez plaće, već su bili moralno klasificirani kao drugi, i odvojeni od božanske objave nomosa, koji je Likurg donio iz Delfa. Dakle, postojali su izvan "moralne zajednice vrline", u smislu da su smatrani nesposobnima da budu vrli, jer je nomos bio put do vrline (doslovno slijedeći Likurgov zakon), a budući da sami nisu mogli biti moralni, na njih se ne bi smjela primjenjivati ​​nikakva moralna razmatranja.

Bili su gotovo drugačija vrsta ljudi u odnosu na spartansku elitu.

Dakle: postojala su dva seta zakona, koji su se primjenjivali na dvije skupine, koje su živjele u jednom društvu.

Jedan set zakona bio je božanski nadahnut, za spartanske građane. Heloti, nasuprot tome, nisu imali pristup tom božanskom nomosu. Nisu bili sudionici u nomosu; bili su njegov objekt. Bili su vezani nužnošću, a ne moralnom zapovijedi. Pokoravali su se prisilom, a ne internaliziranom vrlinom. Njihova uloga bila je definirana prirodom i funkcijom, a ne božanskim otkrivenjem. Imali su pogrešnu krv u venama; dok su Spartanci bili ono što bi moderni elitisti nazvali "Elitnim ljudskim kapitalom", pritom slijedeći "moral eugenike".

Kao rezultat toga, prirodni zakon, tj. ono što bismo nazvali "Zakonom džungle", primjenjivao bi se samo na helote, a ne na elite. Za helote je bilo da moć čini pravo, a prisila je kralj.

"Jasno je da su neki ljudi po prirodi slobodni, a drugi robovi, i za ove potonje ropstvo je i korisno i ispravno." (Aristotel, "Politika")

I to je potpuno isto razmišljanje koje je rabin Maimonedes koristio kada je artikulirao Noahidizam. Nežidovi su trebali biti podvrgnuti Aristotelovom "Prirodnom zakonu", tj. "Zakonu džungle", tj. trebali bi biti tretirani kao životinje, tj. trebaju biti prepušteni na milost Darwinovog modela "preživljavanja najsposobnijih", tijekom beskrajnog sukoba, iskorištavanja i natjecanja. Samo bi Izabrani, kojima je darovana Velika Mozaična Tora Rhetre - bili tretirani višim skupom zakona i privilegija.

Vidite kako to funkcionira?

Spartanska država je također održavala ovaj sustav ritualiziranim terorizmom, ne samo društvenim normama.

"Spartanci su stalno bili na rubu građanskog rata" (Aristotel, "Politika")

Kripteja je bila tajna policija koja je nadzirala građane i robove, i nekažnjeno ubijala.

Mladi Spartanci su i sami bili podvrgnuti psiho-terorističkoj indoktrinaciji, i to od malih nogu. Kao dječaci bili bi odvojeni od roditelja zato da bi bili pretučeni, izgladnjeni, zlostavljani, a zatim pušteni na helote, koje bi morali ubijati noću, kako bi usadili strah u stanovništvo, ali i okrvavili vlastite ruke i osigurali odanost kriminalnoj bandi koja je vodila državu. Nepotrebno je reći kako je ova razina izopačenosti bila neusporediva sa bilo kojim drugim grčkim gradom-državom, i da joj se pružao otpor. Platon, kao agent Sparte, želio je nametnuti ovaj sustav Ateni. Stoga je osnivač zapadne filozofije izdajnik srodnika (pod pretpostavkom da je zapravo bio Atenjanin, a ne Feničanin) i odvratni izdajnik.

I čini se da to nikome ne smeta!

Moram biti jedini suvremeni antiplatonovski pisac na internetu!!

Svi ostali ne rade ništa osim što pjevaju hvalospjeve velikom filozofu-kralju!!

Nastavljam dalje: agōgē (obrazovni sustav) bio je državni monopol na moralno formiranje. Djeca su pripadala polisu, više nego obitelji. Sav individualni život služio je elitnom određenom telosu Sparte. Rezultat je bilo nomokratsko (zakonom upravljano) društvo, prije nego što je taj koncept uopće i postojao. U drugim polisima, zakoni su upravljali javnim ponašanjem, ali privatni život, obiteljski život i obrazovanje ostajali su uglavnom osobni. U Sparti je svaka sfera života bila pravno regulirana. Sve, obrazovanje, prehrana, odijevanje, seksualno ponašanje, brak, odgoj djece, imovina, čak i vrsta govora i humora koja je bila dopuštena. Njihova kultura nije bila kultura, u onom smislu kako kulturu danas zamišljamo - nego skup stvarnih, doslovnih pravnih zahtjeva, koje je država provodila kažnjavanjem. 

Opet: ova razina potpunog pravnog prodiranja u svakodnevni život je jedinstvena.

Učinila je spartansku nomokraciju državom u kojoj je zakon zamijenio moral, obitelj i već postojeću kulturu ili čak primordijalne načine ljudskog ponašanja, kao isključivi izvor društvenog poretka.

O Likurgovoj Rhetri

Dakle, generička nomokracija (νόμος + κράτος = "vladavina prava"), sama po sebi, nije bila jedinstvena u antičkom svijetu. Atena, Rim, Babilon i ostali su imali zakone i do određene mjere ih štovali, baš kao što to činimo i mi danas. Ali, ono što je Spartu učinilo nomokratski ekstremnom bila je potpuna fuzija zakona, religije i svakodnevnog života - u jedan nedjeljiv, nepromjenjiv sustav. To je sličan kontrast onome koji sam ranije povukao između ropstva i Helotrije, sjećate se? Dakle, da, sve države imaju zakone, ali nomokracija nije samo država koja ima zakone - to je država u kojoj sam zakon postaje najviši, sveti princip legitimnosti.

Ima li to smisla?

Pa, trebalo bi, pogotovo ako ste kršćanin, jer to propovijeda i Biblija. Npr. mnogi američki krščani peticijom od vlade traže neka se u školama nametnu biblijske zapovijedi. Ali, više o tome u sljedećem eseju posvećenom noahidizmu.

U većini grčkih polisa, zakon se smatrao ljudskom institucijom, sam po sebi proizvodom skupština, državnika i građana, te stoga podložnim reviziji. Ali, u Sparti, nomos je bio božanski, fiksan i totalitaran. Naravno, to se jako svidjelo Platonu, koji je želio osmisliti državu koja se nikada neće mijenjati; onu koja bi imala sve te zaštitne mjere, i kako bi se spriječilo bilo kakvo odstupanje od izvornog nacrta.

Sada, Spartanci su cijeli svoj ustav pripisali Likurgu, koji ga je, prema tradiciji, primio od proročišta u Delfima. To znači da je Rhetra (osnivačka pravna povelja) doslovno bila božansko otkrivenje, a ne samo ljudsko zakonodavstvo o kojem se moglo raspravljati ili ga mijenjati. Posljedično, dovoditi u pitanje zakon bilo je bezbožno, a kršiti zakon značilo je kršiti božanski poredak. Poznato je kako su se Spartanci zakleli da nikada neće mijenjati božanske zakone svoje božanske države, sve dok im se Likurg ne vrati. Na sreću vladara, on to nikada nije učinio, jer je umro je u progonstvu (prema mitu). Dakle, ustav je bio zamrznut zauvijek; vječni savez između mitskog proroka i njegovog naroda.

... ovo je toliko jezivo slično vjerovanju judeokršćana koji čekaju povratak svog proroka rabina Ješue, i ne želim previše inzistirati na očitim paralelama ovdje. Do danas, judeokršćani inzistiraju na tome da su njihovi zakoni i strukture moći došli od Jahvea (hebrejskog entiteta), i stoga nisu bili predmet rasprave, kritike ili promjene.

... slično je i vjerovanju samih židova, koji također čekaju povratak svog proroka-mesije, Davida, i drže se biblijskih kodeksa do tog dana. Tora je, uostalom, također potpuna, božanski objavljena, nepromjenjiva pravna konstitucija. Talmud je samo komentar Tore, na isti način na koji je Teologija komentar Tore za katolike. Smiješno je čuti e-kršćane kako osuđuju judaizam zbog Talmuda kada stoljećima slijede istu praksu, samo na latinskom umjesto na hebrejskom.

Ali, skrećem sa teme....

...

Tako Rhetra - vremenom postaje Tora.

Ili, točnije, micve Tore, tj. 613 Mojsijevih zakona u njoj.

Za Spartance, međutim, vrlina nije bila privatno pitanje karaktera ili savjesti, već proizvod poslušnosti božanskom zakonu mitskog proroka-osnivača države. Ksenofont u svom "Ustavu Lakedemonjana" izričito kaže da je Likurg "nagovorio svoje građane neka njegov zakon učine svojim vladarom". 

Sada, ovo možda ne zvuči ekstremno nekim mojim anglo-čitateljima, koji danas imaju sličan stav prema zakonu, ali normalni ljudi se protive ideji izjednačavanja pridržavanja zakona sa bilo čim što nalikuje vrlini ili pridržavanju Božje volje. Ako ništa drugo, vrlina se mora skrivati ​​od zakona, održavati na životu samo preseljenjem iz sigurne kuće u sigurnu kuću i stalnim mijenjanjem VPN-ova, ako ćete oprostiti na metafori.

Državni, božanski dan, društveno konstruiran zakon, zamjenjuje svako ljudsko neovisno razmišljanje u Sparti i Platonovom djelu, kao i u Bibliji. Nomos se lažno izjednačava sa vrlinom, kasnije sa etikom, unatoč tome što su to izvorno nepovezani koncepti.

Ova spartanska totalna nomokracija anticipira Platonovu ideju (u Zakonima) da je najviše političko postignuće učiniti sam zakon suverenim, a ne bilo kojeg čovjeka. I da je cilj zakona učiniti građane kreposnima, što se postiže razboritom upotrebom kružnog razmišljanja. Platon je ovdje puno učinio. Vrlina je definirana zakonom, pa je stoga slijeđenje zakona vrlina - tipičan Platon! A tko je napisao Zakon? Platon objašnjava da morate izmisliti neku mitsku figuru osnivača, na kojoj ćete ga utemeljiti kako bi naveli ljude da se slože i prihvate. To zadire u nesretnu i naizgled inherentnu slabost/sklonost čovječanstva za poslušnost višim silama.

On čak preporučuje korištenje "feničkih priča" kao mitološku osnovu: