Ragnarök

"Osveta je moja, ja ću uzvratiti..."

"Postoje neki koji hodaju ovom zemljom i razumiju gdje je sve ovo počelo, ali neće reći drugima, jer vjeruju da je znanje privilegija koja se može prenijeti samo kroz krv. Svijet je dovoljno dugo trpio njihovu šutnju. Oni su pompozne budale koje se igraju, kao da potječu od faraona i rimskih careva, dok se u stvarnosti njihovo podrijetlo može pratiti samo do bordela iz mračnog doba. Jedino što se prenosi kroz krv je spolna bolest..."

(Ulomak iz knjige "Oni koji bi probudili Levijatana", Jack Heart)

"I uhvati zmaja, staru zmiju, to jest Đavo i Sotona, i sveza ga na tisuću godina."

Ovo djetinjasto kršćansko bogohuljenje protiv svega što je ponosno i muževno u životu se nastavlja: "A kad se navrši tisuću godina, Sotona će biti pušten iz svog zatvora". Sukladno tome, računi će tada biti poravnati za sve; anđele, bogove i ljude.

To su riječi zapisane u Knjizi Otkrivenja ili Apokalipsi, obećanje vječne smrti i prokletstva za cijeli ljudski rod. Epileptička tirada, navodno riječi gnusobe koju bi kršćani usudili nazvati bogom, koja obećava nemilosrdno progoniti samu Božicu koja je svima dala život, kunući se nečistim zakletvama mržnje i nasilja protiv "bludnice" i zavjetujući se da će je "učiniti pustom i golom, jesti njezino meso i spaliti je vatrom..." 

Stoljećima odbačena na istoku, iz razloga koji bi trebali biti očiti, Knjiga Otkrivenja bila je posljednja knjiga prihvaćena u kršćanski biblijski kanon. To je, ako ništa drugo, zajedljiva optužnica žrtve od strane počinitelja zločina.

Nitko ne zna odakle potječu Otkrivenja. Zapravo, nitko ne zna odakle potječe Biblija. Arheološki, sama Biblija je empirijski neodrživa. Sve dok prevara Svitaka sa Mrtvog mora nije otkrivena (prevara počinjena nakon Drugog svjetskog rata) - Kodeks iz Alepa, iz 10. stoljeća, i Lenjingradski kodeks iz 11. stoljeća - smatrani su najstarijim postojećim rukopisima Tanaha (ili hebrejske Biblije), tj. tekstualnog izvora kršćanskog Starog zavjeta.

Michael Baigent i Richard Leigh, legendarni istraživači, čija je knjiga "Sveta krv, sveti gral" iznijela Montsegur na svjetlo ovoga svijeta, napisali su još jednu knjigu, "Obmana svitaka sa Mrtvog mora". Knjiga govori o tome kako su 'Svitci' navodno "pronađeni u špiljama u blizini Jeruzalema, 1947. godine, samo da bi bili ostali strogo čuvana tajna još gotovo pedeset godina, sve dok Huntingtonova knjižnica nije izazvala oluju kontroverzi, 1991. godine, i objavili kopije Svitaka. U ovoj uzbudljivoj istrazi, Baigent i Leigh su krenuli razotkriti kako je mala skupina ortodoksnih biblijskih znanstvenika stekla kontrolu nad Svicima, ne dopuštajući pristup nijednom strancu i izdajući strogo "konsenzusno" tumačenje. Pitanja autora započinju u Izraelu, a zatim ih vode u hodnike Vatikana i u urede Inkvizicije.." (Michael, Baigent and Richard Leigh; "The Dead Sea Scrolls Deception"; Simon and Schuster, 1991.)

https://archive.org/details/TheDeadSeaScrollsDeception

Ali, nažalost, baš kao što su učinili i sa "Svetom Krvlju, Svetim Gralom", Baigent i Leigh dopuštaju odvraćanje od strane gospodara zablude. Ono što je bilo, i još uvijek jest, u pitanju jesu sami temelji kršćanstva, kao i ono što se sada predstavlja kao judaizam. Nag Hammadi traktati, dugo skrivani gnostički korijeni obje religije, već su bili "otkriveni" u blizini gornjeegipatskog grada Nag Hammadija, 1945. godine. Oni bi ispričali sasvim drugačiju priču o bogu Abrahama i "Babilonskoj bludnici", ili "Šekini u egzilu".

Sami svici su potpuna prevara, zbirka fragmenata koji bi vrlo lako mogli biti iskorišteni kao toaletni papir, i najvjerojatnije su okvirno zalijepljeni u podrumu Hebrejskog sveučilišta u Jeruzalemu, 1946. godine...

Uz veliku pomoć Židova, kršćani pišu vlastitu verziju povijesti, od početka križarskih ratova. Kronologija ovih povijesnih događaja, od Bezgrešnog začeća, vezana je i ovisi o radu Josepha Justusa Scaligera i Denisa Pétaua, zajedno radeći su usavršili krivotvorenje povijesti do razine fine umjetnosti, tijekom 16. i 17. stoljeća. Postoji samo jedan problem. Datiranje povijesnih događaja izvan Zapada, a do kojih su došli Scaliger i Pétau, koriste nepotpune i neprovjerene klerikalne izvore, poput Euzebija Cezarejskog i njegovog mentora, Svetog Pamfila, što se ne podudara sa datumima koje navode antički izvori. Niti ga podržavaju astronomski, arheološki i forenzički dokazi.

Čak nedostaju i stoljeća u zapadnoj povijesti, između pada Rima i uspona Karolinške dinastije. Nedostajuća stoljeća donekle se prikladno nazivaju Mračnim dobom...

Poznati njemački autor i istraživač, Heribert Illig, predložio je: cijelo karolinško razdoblje, uključujući Karla Velikog, je izmišljotina. Illig i njegovi zagovornici inzistiraju na postojanju "fantomskog vremena", od 614. do 911. godine. Prema Illigu: 297 godina je  proizvoljno dodano prvom tisućljeću, zato da bi se legitimiziralo papinstvo pape Grgura V., kao i vladavina njegovog rođaka, Otona III., kao cara Svetog Rimskog Carstva.

Sumnje u vjerodostojnost kronologije Scaliger-Pétau teško su bez presedana. Započeli su gotovo odmah, u 16. stoljeću, kada je "profesor Sveučilišta u Salamanci, de Arcilla, objavio svoja djela, "Programma Historiae Universalis" i "Divinae Florae Historicae", u kojima je dokazao da je cijela povijest klasičnog doba zapravo srednjovjekovnog podrijetla. To je upravo isto gledište koje je dijelio i  isusovački povjesničar i arheolog, Jean Hardouin (1646.-1724.), koji je smatrao da je većina klasične literature napisana u samostanima, tijekom prethodnog 16. stoljeća... Njemački privatnik, Robert Baldauf, napisao je svoju "Povijest i njene kritike"  (1902.-1903.), dokazujući da je, ne samo antička povijest, već i ona ranog srednjeg vijeka, krivotvorina renesansne epohe i sljedećih stoljeća, uz korištenje isključivo filoloških argumenata." 

(A. T., Fomenko and Michael Jagger (Translator); "History: fiction or science?"; Delamere Publishing, September 05, 2003.)

http://chronologia.org/en/seven/chronology1.html .

"Ugledni engleski znanstvenik, Edwin Johnson (1842.-1901.), autor nekoliko izvanrednih kritičkih studija antičke i srednjovjekovne povijesti, dao je neke oštre i ozbiljne kritike" kronologije Scaliger-Pétau. Zaključak "njegovog dugogodišnjeg kronološkog istraživanja formuliran je ovako: 'Vremenski smo puno bliži Grcima i Rimljanima, nego što nam govore kronološke tablice.'“ Završio je pozivom "na reviziju cijele građevine antičke i srednjovjekovne kronologije! Njegova glavna djela objavljena su krajem 19. i  početkom 20. stoljeća." 

Isaac Newton također je bio istaknut među kritičarima Scaliger-Pétauove kronologije. Iako, kao potomak Carstva, kakav je bio, nikada nije išao unutar dva stoljeća od naše ere, radije se baveći starim Egiptom i Grčkom, gdje je smatrao da bi datume trebalo pomaknuti barem tri stoljeća unaprijed. U Egiptu je uočio odstupanja od čak dvije tisuće godina. "Npr. suvremena konsenzualna verzija kronologije pripisuje prve godine vladavine egipatskog faraona Menesa otprilike 3000. pr. Kr. Newton je sugerirao da bi se ovom događaju mogao dati datum čak 946. pr. Kr." (Fomenko, link gore)

No, daleko je čovjek, koji je nanio najviše štete Scaliger-Pétau kronologiji, ugledni ruski znanstvenik, Anatolij T. Fomenko. Dr. Fomenko je autor brojnih radova o principima varijacije u topologiji i teoriji višedimenzionalne minimalne površine. Punopravni je član Ruske akademije znanosti, punopravni član Ruske akademije prirodnih znanosti, kao i Međunarodne akademije znanosti visokog obrazovanja, doktor je fizike i matematike. Njegove profesionalne titule također uključuju profesora, voditelja Odjela za matematiku Moskovskog državnog sveučilišta, na Odsjeku za matematiku i mehaniku...

Ukratko, Fomenko je matematičar, čija je sposobnost praktične primjene možda bez premca, još od samog Jona von Neumanna. Svoje matematičke vještine koristi kako bi točno pokazao načine kako su krivotvoreni ljudski hvaljeni "drevni" zapisi o pomrčinama Mjeseca, okosnica akademskih argumenata protiv Heriberta Illiga.

Fomenko ismijava cijelu ideju "mračnog doba", sarkastično ističući da su "velika dostignuća 'drevne' astronomije – teorija pomrčine, izračunavanje efemerada planeta, itd. – navodno potpuno zaboravljena. Poznati Kozma Indikoplevst, za kojega se pretpostavlja da je živio u 06. stoljeću i istraživao kretanje Sunca i zvijezda, iskreno vjeruje da je Svemir kutija, čije središte sadrži ravnu Zemlju, koju oplakuje ocean, koji podupire glavninu planine Ararat. Osim toga, poklopac kutije je ukrašen zvjezdanim čavlima. U kutovima kutije nalaze se četiri anđela koji proizvode vjetar. To je razina znanstvene kozmografije srednjeg vijeka..."

Fomenko stoji kao glas razuma, jedini akademski disident koji ukazuje na laž u Aschovoj paradigmi. Pragmatično obrazlaže koliko je malo vjerojatno da je sve znanje klasičnog doba moglo biti jednostavno zaboravljeno, učeni traktati pohranjeni tisuću godina u samostanima dok je ljudska rasa tonula u kameno doba, i zatim sve odjednom ponovno naučeno u renesansi. Fomenko duhovito primjećuje: "Za to je postojao vrlo jednostavan razlog – ovih 'dodatnih tisuću godina' nikada nije niti postojalo." 

Ističe "nevjerojatne paralele u događajima, kao i statistikama, koje identificiraju klasični Trojanski rat (iz navodnog 13. stoljeća pr. Kr.) sa gotskim ratom (iz navodnog 06. stoljeća poslije Krista), a koji je bjesnio u Italiji i Novom Rimu, kao i talijanskim ratom iz navodnog 13. stoljeća poslije Krista." Fomenko zatim nastavlja govoreći kako je, iste neobične paralele između antičkih i srednjovjekovnih događaja koje on naglašava, primijetio i kultni njemački srednjovjekovni povjesničar, Ferdinand Gregorovius, u 19. stoljeću. Gregorovius ih kontinuirano ističe u svom djelu, ali ih sa nelagodom objašnjava kao "zakon povijesnih ponavljanja..."

Najznačajnije je kada govori da Gregprovius piše: "od propasti gotske države drevna gotska vladavina apsolutno uništena. Zakoni, spomenici, pa čak i povijesna sjećanja, sve je palo u zaborav..."

Nakon dugotrajnog rata sa Bizantskim Carstvom oko talijanskog poluotoka, koji je trajao gotovo 20 godina, Goti su konačno poraženi 554. godine; i Europa je upala u mračno doba. Ili, barem tako tvrdi konvencionalna povijest. Ali, istina je da je rat koji je zauvijek promijenio Europu - bio onaj između Kuće Hohenstaufen, zajedno sa njihovim saveznicima zvanim Gibelini, a protiv Pape i njegovih saveznika zvanih Guelfi - koji je bjesnio talijanskim poluotokom tijekom prve polovice 13. stoljeća. Završio je pobjedom Pape, ali ga aristokracija nikada nije zaboravila.

"Dugo nakon što je prešao u povijest, gorak okus onoga što je moglo biti je ostao u ustima talijanskih i njemačkih Gibelina, koji su podržavali Hohenstaufene Pod razdornim okom Vatikana, Njemačka i Italija ostale su skupom suparničkih feudalnih država, tijekom stotina godina.." 

Fomenko vjeruje kako su Gotski rat i Trojanski rat metafore za rat između Papinskog prijestolja i Kuće Hohenstaufen. Zaključuje da je "nacrt globalne kronologije Europe stvoren u XVI.-XVII. stoljeću, u djelima J. Scaligera i D. Petaviusa [Denisa Pétaua]." Ono što su ovi nitkovi učinili: jednostavno su prenijeli događaje iz Italije 11., 12. i 13. stoljeća, te ih duplicirali u "tri kronološka pomaka: 330., 1050. i 1800. godine, zaredom". Kršćanstvo sada dolazi prepuno vlastite, prilagođene, stratificirane povijesti koja seže do Trojanskog rata. Jedini je problem u tome što ništa od toga nije istina.

"Ne znamo ništa o događajima koji su se dogodili prije 10. stoljeća...." 

"Drevna" minijatura koja prikazuje "drevnog" Arhimeda kao srednjovjekovnog znanstvenika. Vatikan, Biblioteca Apostolica Vaticana

Drevna minijatura, datirana u XV. stoljeće, koja prikazuje "drevnog" Cicerona i druge "drevne" likove u tipično srednjovjekovnom okruženju. Suvremeni komentar glasi: "Lelije (lijevo), Enije i Scevola (u sredini); Ciceron piše svoj traktat 'O prijateljstvu'." 

Arhimedov genij, Ciceronova erudicija, slava i raskoš Rima, intelektualne i borilačke tradicije antičke Grčke, da ne spominjemo sodomiju, sve je to samo bio proizvod grozničave mašte irskih redovnika, koji su bili u celibatu. "Aleksandar Veliki" je modeliran prema Otonu III., Saksoncu, a ne Grku. Oton je osvojio zapadni svijet prije tisućljeća, a ne prije dva i pol tisućljeća. Učinio je to do svoje 21. godine, kada je umro na ratničkom pohodu. Izostala su grmljavinska kola i blistavi oklop Cecila B. DeMillea. Pustolovni mladi saksonski kralj je jednostavno marširao uz talijanski poluotok, koji je odavno bio predan divljaštvu. Marširao je sa grupom ratnika i zauzeo neke centralno smještene stare ruševine. Zatim je poslao svoje kazarijske pisare neka porade na stvaranju slavne prošlosti za ruševine, koje će nazvati Rimom, po sinu blizancu vučice.

Spojili su drevne tradicije misterijskih škola (iz pamtivijeka) sa novijim gnostičkim tradicijama, koje su već preplavile Europu, pokretima poput Katara. Iz ovoga su putem Populističke formule sintetizirali kršćansku religiju. Preko himerične nove "vjere", Oton je imenovao svog 23-godišnjeg rođaka; mistika po imenu Bruno, ali koji će potomstvu uskoro postati poznatiji kao "Grgur V.", Pontifex Maximus, što znači most između čovjeka i boga. Otada će Bogu biti dopušteno govoriti samo kroz Papu.

Uz novu, hibridnu religiju, pristiže i novi bog, po uzoru na stare legende o Wōdanu. Nazvali su ga Isus Krist. Julije Cezar, veliki čovjek, ono čemu su svi kraljevi zapravo težili biti, bio je Isus Krist sa mačem, što je izum nad izumima. Francesco Carotta je napola bio u pravu. Željezne legije Rima, ti nefleksibilni ljudi prošlosti, o kojima nalazimo toliko malo arheoloških ili antropoloških dokaza, borili su svoje fantomske bitke kratkim mačevima. Saksonci su dobili ime po Seaxu; kratkom maču ili bodežu, koji su svi njihovi muškarci slavno nosili za rješavanje međusobnih sporova. 

Nakon što je božansko pravo kraljeva da vladaju Božjim autoritetom uspostavljeno pod novom religijom, europske vojske, pod krinkom križarskih ratova, bile su poslane diljem poznatog svijeta kako bi izbrisali sve tragove onoga što je zapadni čovjek nekoć bio. Uslijedila je inkvizicija. Čišćenje među obojenim rasama će se kasnije, eufemistički, nazvati - kolonijalizmom.

Tradicionalno monaška, latinska Italija, ne vlada svijetom i nikada nije vladala. Tradicionalno ratoborna, anglosaksonska Velika Britanija, vlada, i praktički je uvijek vladala...

"Čekić bogova će tjerati naše brodove do nove zemlje.
Da se bore protiv hordi i pjevaju i plaču.
Valhala, dolazim.

Uvijek pometi, s veslom koje vrši.
Naš jedini cilj bit će zapadna obala.

Ah, ah.

Dolazimo iz zemlje leda i snijega,
Iz ponoćnog sunca gdje teku vrući izvori.

Kako su vaša polja mekana tako zelena. Mogu šaptati priče o krvi.
O tome kako smo smirili plime rata. Mi smo vaši gospodari."

(Led Zeppelin, "The Immigrant Song") 

Daleko na sjeveru, na zaleđenom otoku okupanom ponoćnim suncem, izvan krvavog dosega inkvizicije, gotske tradicije nisu "pale u zaborav". Island je, prema povijesti, naseljen krajem 09. stoljeća. To je mjesto koje je, tijekom 11. do 13. stoljeća, stvorilo prekomjernu količinu književnosti, i to najviše kvalitete. To je bila zajednica umjetnika i disidenata, koji su bježali od novog svjetskog poretka svog vremena, što je daleko bolje objašnjenje od akademskog, gdje plemenske poglavice pokušavaju impresionirati i zabaviti svoje klanove, tijekom razdoblja predaha od traženja bakalara i hvatanja beba tuljana...

Islandski muškarci jesu bili zastrašujući ratnici, ali su također bili i najučeniji ljudi Zapada u svoje vrijeme. "Ovdje su dvorovi Norveške, Švedske, Danske, Engleske i Njemačke, bili opskrbljeni skaldima da im pjevaju hvalospjeve." Skaldi su bili pjesnici koji bi ovjekovječili kraljeve i velika djela iz prošlih godina, koja su bila davno zaboravljena, ili istjerana iz sjećanja stanovništva na kopnu.

U Sagama o skaldima se spominju stari bogovi. Možda je najveći od ovih skalda bio Snorri Sturluson. On i "Olaf Hvitaskald su dva imena kojima se općenito pripisuje autorstvo Mlađe Edde". Postoje dvije Edde. Mlađa Edda, koja datira iz ranog 13. stoljeća i napisana je u prozi, stoga se i naziva Prozna Edda. Starija Edda je zbirka pjesama, od kojih su neke fragmentarne, recitirane na banketima i dvoranama, ili sa pramca vikinških dugih brodova, od pamtivijeka. Zove se Poetska Edda.

Akademski je prihvaćena činjenica da je arheološki vrlo teško datirati stvari iz prvog tisućljeća. Dr. Fomenko izvanredno dokazuje svoj slučaj u svom djelu od sedam svezaka. Imamo sve razloge vjerovati da su Ilijada i Odiseja vrlo lako mogle biti jednako lažne,  kao i Biblija. Grčka i rimska mitologija slijedile bi taj primjer. Zapadni čovjek je bio udaren u glavu Blackjackom, i doživio je amneziju. Jedino sjećanje u koje može biti siguran jest ono napisano u Sagama.

Postoje tri važna pergamentna rukopisa Prozne Edde. Codex Wormianus datira iz sredine 14. stoljeća, sadrži izdanje Prozne Edde,  zajedno sa jedinom verzijom Rígsþule. Saga koja, navodno, govori odakle potječu crnci i bijelci. Codex Upsaliensis datira iz početka 14. stoljeća i također sadrži Proznu Eddu.

Codex Regius (GKS 2365 4º) je najvažniji. Napisan je u 13. stoljeću i izvorno se sastojao od 53 lista; od kojih je 8 izgubljeno. To je jedini izvor za većinu pjesama koje sadrži. Prvi put se pojavljuje 1643. godine, kada ga je islandski luteranski biskup poklonio danskom kralju. Budući se smatralo previše dragocjenim, vraćeno je na Island brodom pod vojnom pratnjom, 1971. godine.

Postoji dodatni rukopis Prozne Edde, koji se također zove Codex Regius (GKS 2367 4º). Sastoji se od 55 stranica pergamenta, iz ranog 14. stoljeća. Bilo je dijelom istog dara islandskog luteranskog biskupa kralju Danske. Vraćeno je na Island 1985. godine.

Prozna Edda sadrži vlastitu verziju Apokalipse. U svjetlu rada dr. Fomenka, nesumnjivo je starija od zlonamjerne kršćanske fantazije, koja je ukorijenjena u ogorčenju, koje je Knjiga Otkrivenja. Izvorni završetak ove priče je daleko tmurniji, nego što je mračno prikazano u Otkrivenju. To je završetak napisan samo za Snažne. Zove se Ragnarök.

Odinn, okružen Valkirama, vodi svoje snage u bitku, u Ragnarök. Slika Petera Nicolaija Arboa, 1872.

"Oznaka kvalitete dobre knjige jest da možete posjetiti mjesta koja imenuje, u stvarnosti.

Edde danas arheolozi koriste kao karte za pronalaženje starih naselja."

(Orage)

"Sunce tamni,

zemlja tone u more,

sjajne zvijezde

s neba nestaju;

vatra bjesni,

vrućina plamti,

i visoki plamenovi se igraju

'Protiv samog neba.'"

(Proročanstvo vještice, Völuspá iz Poetske Edde)

I tako Edde pričaju priču o otrovanom svijetu, svijetu rođenom od leda i impregniranom vatrom, svijetu koji jednog dana mora progutati vatra.

Hitler i svi njegovi legendarni znanstvenici nisu vjerovali niti riječi u Einsteinove 'relativističke' besmislice. Samo postojanje Ahnenerbea svjedoči o tome koliko su malo vjerovali u akademsku povijest i 'slavu Rima'. Nisu vjerovali ničijoj riječi niti o svemiru. Hitler, u rijetkom naletu sreće za istinu o nacionalsocijalizmu, zabilježeno u djelu 'Razgovori za stolom', kao podržavatelj "kozmičkih teorija Hörbigera" za svoj 'Tisućgodišnji Reich'...

Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, Hanns Hörbiger izumio je Hörbigerov ventil; do danas je sastavni dio učinkovite proizvodnje čelika, veće produktivnosti u rudarstvu, kemije visokog tlaka i globalne mreže razmjene plinova. HOERBIGER, tvrtka koju je osnovao, još uvijek je aktivna diljem svijeta, kao vodeći igrač u tehnologiji kompresije.

Poput mnogih velikih njemačkih znanstvenika, Hörbiger je također bio vizionar. Osnovao je Welteislehre ili Glacijalnu kozmogoniju,  objavljivanjem djela "Wirbelstürme, Wetterstürze, Hagelkatastrophen und Marskanal-Verdoppelungen", 1913. godine. To je potpuno drugačija kozmološka naracija od one koju su zastupale akademske kurve carstva. Većina Nijemaca, uključujući znanstvenike, vjerovala je u nju. Među članovima stranke, to je bila činjenica. Welteislehre bi bio kruna raskošnog planetarija, koji je nacionalsocijalizam planirao izgraditi na Mount Pöstlingu: "Prema planovima građevine, prizemlje se trebalo vrtjeti oko Ptolomejevog svemira, srednji kat oko Kopernikove teorije, a gornji kat oko Hörbigerove teorije".  (Behm, Hans W. and Google Translator: "ThreeEssential Foundations of Glacial Cosmogony"; Introduction to the Foundations of World Ice Theory, 2013.)  

https://translate.google.com/translate?sl=auto&tl=en&js=y&prev=_t&hl=en&ie=UTF-8&u=http%3A%2F%2Fwww.wfg-gk.de%2Fglacialkosmos1.html&edit-text=&act=url

Postoje četiri maksime doktrine svjetskog leda. "U svemiru apsolutno ne postoji potpuno prazan prostor, da se u tom prostoru nijedan oblik bilo koje sile ne može reproducirati bez gubitka, i da se može dogoditi samo proturječje izvora svega". Četvrta je neublažena pljuska Einsteinovoj relativnosti. Nema "toplinskog zračenja u svemiru..." 

U sumornoj, ali zapanjujuće uvjerljivoj kozmologiji Welteislehrea, događaji u ovom svijetu temelje se na vječnom sukobu između sila Vatre i Leda. Upravo kroz njihovu međusobnu proturječnost svemir oscilira i raste. Ili, kako je rečeno u Zoharu, rupičasta živa bića jure naprijed i vraćaju se...

Kao praktički izumitelj klima uređaja i hlađenja, Hörbiger nije niti na trenutak vjerovao da su "lebdeće plinske kugle u slobodnom prostoru moguće". "Kant-Laplaceova maglovita ili nebularna hipoteza", koju je akademska astronomija usvojila od davnina, a koja promatra "kozmička tijela formirana od oblačnih masa", nije praktična sa inženjerskog stajališta. Njemačkom praktičnošću, austrijski inženjer zamišlja razumniji, ali daleko manje stabilan svemir.

Prema Welteislehreu: Sunčev sustav je nastao kada je mrtva, vodom natopljena i obavijena ledom zvijezda, prodrla duboko u vatrenu matičnu zvijezdu, pritom uzrokujući eksploziju, koja je izbacila oko četvrtinu krhotina izvan gravitacijske sile matične zvijezde u slobodni svemir. Usporedno: ako je matična zvijezda bila veličine jabuke, zvijezda sjeme bila bi veličine zrna graška, a sadašnje Sunce rupica od igle.

Sadašnje sunce je sunce-sjeme. Raste hraneći se i spajajući vatrene komade zvjezdane materije, koja je izbačena iz prvobitne eksplozije, pritom povlačeći planete različitih sastava vatre i leda u svoju orbitalnu sferu. Drugi komadi, odnosno, mnogi smrznuti komadi leda koji su nastali kada se kisik iz eksplozije pomiješao sa vodikom (inače prevladava u cijelom svemiru), nastavili su "dosezati izvan gravitacijske privlačnosti mladog sunca u nastajanju".  Ovi smrznuti leševi leda, suspendirani u međuzvjezdanom prostoru, ono su što astronomi nazivaju Mliječnim putem. Nisu nedokučive udaljenosti, onako kako im pridaju akademici; Mliječni put je "oko četrdeset do pedeset puta udaljeniji od sunca nego što je njegov najudaljeniji planet", Neptun.

"Vanjski planeti: Jupiter, Saturn, Uran i Neptun" uglavnom su led i voda, dok su "unutarnji planeti: Merkur, Venera, Zemlja i Mars" prvenstveno "zvjezdani materijal". Budući svemir nije vakuum, već ogromno i naizgled vječno more vodika, svi nailaze na otpor dok kruže oko sunca. Zbog tog otpora, kreću se poput igle na gramofonu, u "kružnim spiralama, koje se sužavaju prema unutra. Isto vrijedi i za manja nebeska tijela koja kruže oko planeta, kao mjeseci. Što je manja masa u kruženju, to se brže sužava njen spiralni put. Iz sata u sat, iz godine u godinu, mala tijela bi izvorno potonula prema Suncu, ili se spojila sa većim masama koje kruže oko Sunca."

Sadašnji Sunčev sustav je ono što je ostalo: Merkur, koji će uskoro apsorbirati Sunce; Venera, koja je odavno mrtva i "prekrivena neprobojnim ledenim pokrovom, takav je slučaj sa Marsom i našom Zemljom Mjesecom". Mars djeluje kao štit za Zemlju, jer presreće dolazna ledena tijela i uključuje ih u vlastiti beskrajni ocean leda, koji prekriva njegovu površinu poput ljuske oraha, ili ponekad, kao što je slučaj sa Deimosom i Fobosom, hvata ih kao male mjesece. Rijetko kada neka od ovih "2-5 km" minijaturnih ledenih zvijezda "pobjegne sa Marsa i dosegne Zemljino središte privlačnosti". Kada se to dogodi, raspršuju se u Zemljinoj atmosferi, i uzrokuju neobične vremenske događaje, poput "strašne grmljavine, 29. svibnja 1613. godine", koja je, praćena tutnjavom groma, sravnila njemačke usjeve sa zemljom u satu, udarajući "kamenčićima veličine šake". 

Welteislehre objašnjava sve oluje, katastrofalne i druge, kao rezultat ledenih blokova iz Mliječne staze, privučene Suncem, a koje je Zemljina atmosfera presrela i apsorbirala. "Sada, podrazumijeva se da led Mliječne staze ne doseže stvarnu površinu Zemlje u izvornom obliku gigantskih blokova". Blokovi ulaze u orbitu, i "postupno prolaze kroz najgornji sloj vodika, konačno i u stvarni sloj zraka u Zemljinoj atmosferi". Tamo na kraju pucaju, guraju zračne mase ispred sebe. Ako je blok leda dovoljno velik, onda "ove mase zraka stvaraju znatnu oluju, koja prethodi tuči". Blok leda promjera oko 100 metara može proizvesti pet centimetara kiše i tuče na području duljine oko 10 kilometara i širine oko 1 kilometar. Ako je rasipanje blokova leda dovoljno snažno, onda nastaju cikloni, tornada, i drugi neobični vremenski fenomeni.

Zbog njihove infuzije ledom, od početne eksplozije u matičnoj zvijezdi, vanjski planeti nikada nisu mogli podržavati život. Oni su smrznuti i pusti. Hörbiger je učio kako je Saturnov prsten nastao od ostataka, onda kada je apsorbirao divovski ledeni mjesec. Nasilni događaji manjeg opsega uobičajeni su i za sva ostala nebeska tijela u Sunčevom sustavu. Svima je suđeno da na kraju nahrane Sunce, koje bi jednog dana moglo izrasti u matičnu zvijezdu. Ali, Zemlja je jedinstvena u području Sunca, po svojoj sposobnosti održavanja inteligentnog života. Zaštićena Marsom, udaljena od Sunca, i odvojena Venerom i Merkurom, Zemlja izvodi "čudesan čin ravnoteže između izvanzemaljske zamjene vode i zadržavanja vode u tlu". 

Hanns Hörbiger je rekao kako je Zemlja točka susreta između Vatre i Leda. Privukla je nekoliko Mjeseca. Prethodni, svi, i baš kao i sadašnji, izvorno su bili planeti između Zemlje i Marsa. Na kraju, svaki se sudario sa Zemljom. što je uzrokovalo velike događaje izumiranja, kao što mora i ovaj, prije nego što konačno sam Mars bude uvučen u Zemljinu orbitu. Svaki sudar je jasno definiran u "stratifikaciji stijena, formiranju ugljena i nafte, te u velikim prazninama u povijesti fosilizacije". 

Glacijalna kozmogonija nadalje postulira kako su na Zemlji postojali intervali kada nije bilo Mjeseca. Tijekom tih razdoblja, "razvijale su se životinjske i biljne vrste, i tek tada su doživljavale pravi procvat". U epohama bez mjeseca bi se razvijali veliki dinosauri, dok bi Mjesec na noćnom nebu predvidio njihovu skoru propast. "Od najranijih dana Zemlje, mjesečeva vremena izmjenjuju se sa vremenima bez mjeseca, jedno za drugim. Mjesečeva vremena su katastrofe, ali vremena bez mjeseca su obilježena obiljem i prosperitetom za život na Zemlji".

Cikličnim i katastrofalnim opadajućim orbitama Zemljinih Mjeseca, "zemaljska površina se oblikovala tijekom vremena, formirale su se planine, pokretale su se poplave i ledena doba, živa bića su uništavana, ili su im dane nove prilike za razvoj", dakle novi početak, ali uvijek isti stari kraj. Dok Mjesec zatvara svoju orbitu za svoj kobni poljubac sa Zemljom, "sila uzgona enormno se povećava". Mjesec sakuplja oceane na ekvatoru, vodik se utiskuje dok zrak izlazi iz atmosfere, nastaju ledena doba. Sam oblik Zemlje se iskrivljava, i  Zemlja drhti, dok se planine pomiču, privučene Mjesecom.

Kada je dovoljno blizu, Mjesec dijeli vode u dvije planinske poplave, koje preplavljuju Zemlju, dok prate njegovu jurišnu orbitu; "svaki dan, vode obje poplavne ravnice bacaju se na sjever", pa onda opet na jug. Glacijalna kozmologija, u osnovi, poriče postojanje prave stratifikacije, koja se događa u bilo koje drugo vrijeme, osim tijekom ovih razdoblja noćnih mora plimnih valova. "Bez ogromnih dnevnih poplava, bez ledene hladnoće, ne može se dogoditi niti prava stratifikacija, niti izgradnja planina". 

Konačno, u "provalama oblaka neopisive sile", praćeno električnim pražnjenjima kozmičkih razmjera, Mjesec pada na Zemlju. Na kraju, njegova izložena jezgra se rastrga i udara u "zemlju tučom od stijena i željezne troske". Postupno, ubojiti plimni valovi jenjavaju, zemlja prestaje drhtati na mjestima gdje ju je ledena voda probila do njene vatrene jezgre. Život ponovno započinje. "Zemlja je ponovno pomlađena i nahranjena mjesečevim lesom". I u žrtvi kozmičkog nasilja plodnost se vraća zemlji.

Prema Eddama: Svijet je započeo u zijevajućoj praznini, znanoj kao Ginnungagap. Sjeverno od Ginnungagapa leži svijet iskonskog Leda, nazvan Niflheim. Iz Niflheima je teklo 12 rijeka, i sve su izvirale iz klokotavog izvora, zvanog Hvergelmir. Dok su otrovne vode tekle iz izvora, smrzavale su se u inju dok ih nisu dotaknule iskre iz Muspelheima, svijeta iskonske vatre, koji se nalazio na jugu. Iskre su rastopile otrovnu mješavinu, "kapljice su oživjele i poprimile lik čovjeka, koji je dobio ime Ymer." (Sturleson, Snorre and Olaf Hvitaskald: “The Creation Of The World", Prose Edda, 2001.)

https://is.cuni.cz/studium/predmety/index.php?do=download&did=62028&kod=ARL100252

Inje je trenutni mraz koji se razvija kada je atmosferska voda izložena ledenoj hladnoći.

O Muspelheimu, Edda govori svojim čitateljima da nitko ne smije ništa znati, jer je previše svijetao i blistav da bi ga vidjeli svi, osim onih koji su tamo rođeni. "Surt je ime onoga koji stoji na njegovoj granici čuvajući ga. U ruci ima plameni mač, a na kraju svijeta doći će i uništiti, osvojiti sve bogove i spaliti cijeli svijet vatrom. Tako se kaže u Valinom proročanstvu [Völuspá]:

Surt sa juga dolazi

S plamtećim plamenovima;

Iz mača sja

Sunce boga rata.

Stijene se sudaraju

I vještice se ruše,

Ljudi idu putem do Hela

I nebesa su rascijepljena."

Dok je Ymer spavao, znojio se, te su iz njegovog znoja nastale "rase koje se nazivaju mrazni divovi". Kako se inje topilo, davalo je život kravi, zvanoj "Audhumbla. Četiri mlaza mlijeka tekla su iz njenih sisa i ona je hranila Ymera." Za prehranu, Audhumbla je lizala kamenje prekriveno injem. "Prvog dana kada je lizala kamenje, navečer je iz njega izašla muška kosa, drugog dana muška glava, a trećeg dana cijeli čovjek bio je tamo". Čovjek je potom rodio sina, koji se oženio ženom-divom, i imali su još tri sina, "Odina, drugog sina, Vilea i trećeg Vea."

Odin

Odin i njegova braća su ubili Ymera. Krv od tog ubojstva je bila toliko obilna da je potopila cijelu rasu Divova ili Jötnara, osim jednog, koji je pobjegao sa svojom ženom u arci, po moru krvi. Obnovili su rasu diviva Jötnara, preko rijeke Ífingr, u zemlji Jötunheimra. Odatle su Jötnari prijetili, i ljudima u Midgardu i bogovima u Asgardu do Sumraka Moći ili Ragnaröka, kada će se svi računi riješiti...

Od Ymerovog leša, Odin i njegova braća su stvorili svijet. Od iskri Muspelheima postavili su svjetleće zvijezde na nebesa. Sunce i Mjesec bili su postavljeni tako da ih dva vuka neumoljivo progone kroz nebesa.

Skol progoni Sunce i Mjesec. Ovi vukovi, proždirači svjetova, od primalje drevne vještice u šumi zvanoj Ironwood, pripadaju rasi Fenrirovog vuka. Mraz je njegov sin. "Proždrijeti će mjesec i obojiti nebesa i cijelo nebo krvlju. Zbog toga će sunce biti tamno, vjetrovi će postati divlji i urlati amo-tamo, kako je rečeno u Proročanstvu Vale:

Na istoku prebiva stara vještica,

U šumi Jarnved [Željezna šuma];

I tamo rađa

Fenrerovo potomstvo.

Dolazi od svih njih

Jedan najgori,

Mjesečev proždir

U trolovoj kruni.

Ispunjen je životnom krvlju

Ljudi osuđenih na smrt;

Sjedala bogova

On mrlja crvenom krvlju;

Sunce postaje crno

Ljeto nakon toga,

Svako vrijeme postaje prevrtljivo.

Znaš li to već ili ne?" 

Znaš li to već ili ne?

Tacit je, prema ovlaštenoj povijesti, bio senator i povjesničar Rimskog Carstva. Prema verziji povijesti Anatolija T. Fomenka, Tacit je najvjerojatnije bio cistercitski redovnik, koji je potomstvu dao ono što je mogao. U svakom slučaju, relevantan je. Piše o četiri glavna boga Nijemaca. "Merkur je božanstvo kojemu se uglavnom klanjaju i određenim danima smatraju ispravnim žrtvovati mu čak i ljudske žrtve. Herkula i Marsa umiruju zakonitijim prinosima. Neki Svevi također žrtvuju Izidi." Izida je sinonim za Freju, a Herkul za Thora. Mars bi mogao biti samo Odin, ostavljajući Lokija kao Merkura, boga ljudskih žrtava...

Prozna Edda ispunjena je izvještajima o Lokijevim djelima, dobrim i lošim. Poput Blijede lisice Dogona u Africi i Kojota Navaha na jugozapadu Amerike, Loki je bog varalica, koji ne služi niti dobru, niti zlu. Dobro koje Loki učini je uvijek naknada za zlo koje je učinio. Mnogo puta popravlja ono što je slomio, ali obično to popravi bolje nego što je bilo...

Ponovna pojava sjajne zvijezde Sīriusa, "u drevnom Egiptu, neposredno prije izlaska sunca na istočnom horizontu, prema drugoj polovici srpnja, najavila je ne samo jutro, već i poplavu obala Nila. Sīrius je bio željen i strahopoštovan, jer je mogao uzrokovati velika razaranja, a istovremeno je sa sobom donio bogati vulkanski površinski sloj etiopskog gorja, kako bi pognojio deltu Nila."  Nordijci su Sīrius poznavali kao Lokabrennu, ili Lokijevu Baklju. 

Baš kao i Merkur, Loki je brz. "Imao je cipele kojima je mogao trčati kroz zrak i preko mora". Njegova Magija je moćna, a njegov um najoštriji je među bogovima. U Proznoj Eddi piše kako je Loki "lijepog lica, zle naravi i vrlo prevrtljiv. Nadmašuje druge ljude u lukavstvu i vara u svemu. Često je dovodio ase [bogove] u velike nevolje i često im je pomagao svojim lukavim spletkama". 

Nakon što je razbjesnio bogove time što je u šali izazvao ćelavost Thorove prekrasne žene Sif, Lokijevim lukavim cjenkanjem sa  patuljcima, osim zlatne kose koja je Sif izrasla baš kao i obična kosa, nabavio je i Mjolnera (slavni Thorov čekić), Gungnera (Odinovo koplje) i Freyjev čarobni brod ili Skidbladnera koji se, kada se ne koristi, sklapa poput džepne salvete. Među tim blagom, koje su izradili patuljci, Loki je nabavio i "zlatni prsten zvan Draupner. Svake devete noći, osam drugih prstenova teških koliko bi sa njega palo". 

Nakon što su bogovi uspostavili "Midgard i stvorili Valhalu, došao je neki graditelj, te im ponudio da im za tri i pol godine sagradi grad, tako izvrstan da će biti savršeno siguran od planinskih divova i mraznih divova, čak i ako uđu u Midgard." Bogovi su mu dali jednu zimu, ne znajući da je ovaj i sam planinski div, te su na Lokijev savjet pristali da može koristiti svog konja Svadilfarea, također nadnaravno biće. Svadilfare je na kraju obavio više posla, čak i od planinskog diva, i postalo je očito kako će njih dvojica ispuniti božji rok, što bi bila katastrofa za sve živo biće.

Prema dogovoru koji su bogovi sklopili: ako bi grad bio dovršen prvog dana ljeta, graditelj bi onda zadobio Freyinu ruku u braku, Sunce i Mjesec. Sa ljetom koje je došlo i gradom koji je bio gotovo dovršen, Loki se pretvorio u kobilu i zaveo Svadilfarea, tako da je ovaj pobjegao za njim. "Loki je trčao takvu utrku sa Svadilfareom da je neko vrijeme nakon toga okotio ždrijebe. Bilo je sivo i imalo je osam stopa, i ovo je najbolji konj među bogovima i ljudima". Konj je bio Sleipner, veliki Odinov konj, kojeg može jahati u/iz samog pakla. Prijevarnog planinskog diva, sada nesposoban dovršiti zadatak bez Svadilfarea, Thor je u potpunosti isplatio "razbivši mu lubanju na male komadiće..." 

U još jednom slučaju, Loki je izgubio dan, i zatim ga ponovno osvojio sa punom nagradom, izdajom Idun. Div po imenu Thasse, koji se mogao pretvoriti u orla, uspio je oteti Idun i njene jabuke besmrtnosti, i odnijeti ih u Jotunheim. Bogovi nisu mogli ne primijetiti kako su "nestankom Idune postali sijedi i stari". 

Suočen ovaj put sa smrtnom presudom od strane gnjevnog Thora, Loki se iskupio posudivši Freyinu sposobnost da se pretvori u sokola. Zatim je pretvorio Idun i njene jabuke u orah i ukrao ih, i donio natrag. Kao sokol koji hvata i nosi ovaj orah besmrtnosti, za njim juri divovski orao, Thasse, natrag do zidina Asgarda, udara o tlo dok prelazi preko zida. Bogovi spaljuju krila Thjasseu, idu u žestoku potjeru kako više ne bi mogao letjeti, a zatim "ubijaju diva Thjassea unutar vrata Asgarda, a to je klanje najpoznatije". 

Loki je otišao predaleko sa smrću Baldura, "najvećom nesrećom koja se ikada dogodila bogovima i ljudima". Ovdje je početak kraja svega, odraz "u kozmosu, oblika poraza svjetlećih bogova od strane mračnih sila. Edda to evocira na upečatljiv način; širi se tjeskoba, sami bogovi osjećaju se ugroženima zbog Balderove smrti, jer je on, više od bilo koga drugog, bio izrazom svjetleće preobrazbe Prirode." 

Peter Cramer: "Baldurova smrt"

Sve je počelo kada su bogove uznemirili Baldurovi snovi o nadolazećoj propasti. Stoga je Frigg iznudila zakletvu od vatre, vode, željeza i svih vrsta metala, kamenja, zemlje, drveća, bolesti, zvijeri i ptica i gmizavaca, da ne smiju ozlijediti Baldera. Bogovi su se tada zabavljali i odavali počast Baldurovoj veličini, bacajući oružje na njega na svojim sastancima, znajući da ga ne mogu ozlijediti. To je Lokija beskrajno iritiralo, pa se pretvorio u ženu i stekao Friggino povjerenje saznavši od nje da, misleći da nikada nikome ne može nauditi, nije iznudila zakletvu od imele. Loki je napravio strelicu od imele i natjerao Hodera, koji je, iako je bio slijep bio je i najjači od svih bogova, neka je baci na Baldura, i tako ga ubio pred ostalim užasnutim bogovima.

Baldurov sprovod bio je raskošan. "Frey je došao jašući u svojim kolima, koje je vukao vepar zvan Gullinburste ili Slidrugtanne. Heimdal je jahao svog konja Gulltopa, a Freyja je upregnula svoje mačke. Bilo je mnogo mraznih i planinskih divova". Tjeskoba je bila univerzalna.

Plutajuću pogrebnu lomaču, Baldurov veliki brod Hringhorn, morala je porinuti legendarno snažna Divkinja po imenu "Hyrrokken. Došla je jašući na vuku i imala je iskrivljene zmije umjesto uzdi. Kada je sletjela, Odin je imenovao četiri berserka neka se brinu o njenom konju, ali ga nisu mogli zadržati, osim ako bi ga bacili na tlo. Hyrrokken je otišla do pramca i porinula brod jednim jedinim pritiskom, ali pokret je bio toliko silovit, te je vatra izbila iz podložnih valjaka i cijela se zemlja zatresla." Thora su drugi bogovi morali spriječiti da je ubije zbog njene prividne bezbrižnosti.

Nana, ljupka Baldurova supruga, umrla je od tuge na mjestu. Odin ju je, zajedno sa Draupnerovim prstenom, poslao u krematorij. "Thor je stajao i posvetio hrpu Mjolnerom. Pred njegove noge je dotrčao patuljak čije je ime Lit. Njega je Thor šutnuo nogom i bacio u vatru, te je i on izgorio." 

Baldurova duša vraćena je u Niflheim, Ledeni izvor na Sjeveru, odakle dolazi sav život. U Niflheimu se nalazi mjesto zvano Pakao, nazvano po Hell, velikoj Božici, koja vlada svim mrtvima. "Hermod, Spretni, Odinov dragulj" je poslan na Sleipneru kako bi nagovorio Hell da vrati Baldura u zemlju živih.

"Jahao je devet noći kroz duboke i mračne doline i nije vidio svjetlost." Nakon što je prešao most Gjallar koji premošćuje rijeku Gjallar, posljednju od dvanaest rijeka koje izviru iz klokotavog izvora zvanog Hvergelmir, dolazi do vrata Pakla. Sleipner je "preskočio vrata,  tolikom snagom da ih nije ni dotaknuo. Nakon toga Hermod je krenuo u dvoranu i sišao s konja. Ušao je i ugledao tamo svog brata Baldera kako sjedi na prvom sjedalu. Ondje je prenoćio. Ujutro je upitao Hell da li može Balder jahati s njim kući. Rekao je koliko se plakalo među asama [bogovima]. Ali, Hell je odgovorila da sada treba ispitati da li je Balder zaista toliko voljen kao što se govori. Ako će sve stvari, rekla je, i žive i mrtve, plakati za njim, onda će se vratiti asama..." 

Bogovi su poslali univerzalni zahtjev svima neka proliju suze, od "ljudi i zvijeri, zemlje, kamenja, drveća i svih metala, baš kao što ste morali vidjeti te stvari kako plaču kada izađu iz mraza i uđu u vrućinu". Svi su se pokorili, osim jedne Divkinje po imenu Thok, koja se podrugljivo podrugljivo izrazila. "Neka Hell zadrži ono što ima! Općenito se vjeruje da je taj Thok bio Loki, Laufeyjev sin, koji je počinio najviše zla među asama". 

Loki je pobjegao od božjeg gnjeva, sakrivajući se u stijeni i pretvarajući se u lososa. Ali, kada su ga bogovi konačno sustigli, odveli su ga u špilju, i "uzeli su tri stijene i postavili ih na rub, te probušili rupu kroz svaku stijenu. Zatim su uzeli Lokeove sinove, Valea i Narea ili Narfea. Valea su pretvorili u lik vuka, nakon čega je on rastrgao svog brata Narfea na komade, čijim su crijevima ase svezale Lokija preko tri stijene.

Jedna je stajala ispod njegovih ramena, druga ispod njegovih slabina, a treća ispod njegovih butova, a okovi su postali željezni. Skade je uzeo zmiju i pričvrstio je preko njega, tako da otrov sa zmije kapne u njegovo lice. Ali Sigyn, njegova žena, stoji uz njega i drži zdjelu ispod kapi otrova. Kada god se zdjela napuni, ona ode i izlije otrov, a u međuvremenu otrov kapne na Lokijevo lice." 

Tamo će Loki ostati, sve do dana svoje osvete, kada će nastupiti Ragnarök...

“Kada Loki bude slobodan,

izvuče se iz svojih okova,

i sudbina bogova dođe,

rastrgavši ​​sve.”

(Baldurovi snovi)

Shoggoth

Dakle, u Eddama se kaže kako je Loki bio zarobljen u nepoznatoj špilji, negdje u Devet svjetova, vezan je za tri stijene utrobom vlastitog sina. Iznad njegovog lica pričvršćena je otrovna zmija, koja slini otrov, a koji Lokijeva vjerna žena, Sigyn, hvata u šalicu. Povremeno, Sigyn mora skinuti čašu koja štiti Lokijevo lice, kako bi je ispraznila, a kada to učini, onda "otrov padne na Lokijevo lice. Zatim on toliko snažno uvija tijelo da se cijela zemlja zatrese, a to vi nazivate potresima. Tamo će ležati vezan, sve do Ragnaröka." 

"Mislila sam da je ludo. Nisam vidjela kako možemo imati toliku količinu topline, a i dalje imati led na vrhu." To je rekla Hélène Seroussi, vezano uz toplinu koja se stvara ispod zapadno-antarktičkog ledenog pokrova. Ona je klimatologinja specijalizirana za istraživanje leda, i to za Jet Propulsion Laboratory (JPL). NASA, unatoč svojim uzvišenim kabalističkim pretenzijama i znanstvenim teatralnostima, nije ništa drugo nego zabavni odjel JPL-a.

JPL traži uvjerljivo objašnjenje zašto nešto gigantsko ispod Zemlje, je Marie Byrd na Antarktiku izgleda kao da diše, "prisiljavajući ledenu površinu, tisućama stopa iznad toga, da se diže i spušta za čak 20 stopa". (Rasmussen, Carol: "Hot News from the Antarctic Underground", NASA/Jet Propulsion Laboratory/California Institute of Technology)

https://www.jpl.nasa.gov/news/news.php?release=2017-291

Vjeruju kako je to uzrokovano brzim punjenjem i isušivanjem golemih hipogejskih jezera. Kako bi došlo do potrebnog volumena za  podzemno topljenje, a koji bi uzrokovao fenomen u opaženim magnitudama, razina toplinskog toka morala bi biti oko "150 milivata po kvadratnom metru. Za usporedbu, u regijama SAD-a (bez vulkanske aktivnosti), toplinski tok iz Zemljinog plašta iznosi 40 do 60 milivata. Ispod Nacionalnog parka Yellowstone - poznate geotermalne vruće točke - toplina odozdo iznosi oko 200 milivata po kvadratnom metru..." 

Postoji priča, koja ima prizvuk iz priče H. P. Lovecrafta, o Buzzu Aldrinu, Mjesečevom astronautu iz Apolla 11. Kaže se da je tijekom svog putovanja na Antarktik, krajem 2016. godine, ostarjeli izvanredni zabavljač tvitao: "Svi smo u opasnosti! To je samo zlo!" Aldrin je zatim evakuiran sa Antarktika i stavljen u karantenu. 

U ljeto 2017. godine, predsjednik Donald Trump, bivši hrvač i zvijezda reality televizije, održao je govor u kojem je obećao obnovu američkog istraživanja svemira, dok je potpisivao zakon kojim se "ponovno uspostavlja Nacionalno svemirsko vijeće". Odmah iza njega stajao je Aldrin, pantomimski izgovarajući nevjerne grimase novinarima. To je možda bilo najbizarnije kršenje političkog bontona, koje je ikada snimljeno. "Dok se Trump pripremao potpisati izvršnu naredbu, okrenuo se prema Aldrinu i upitao: 'Ima puno prostora vani, zar ne?' 'Do beskonačnosti i dalje', našalio se Aldrin, dok su se drugi smijali. Ali, činilo se kao da je šala koja se odnosi na krilaticu Buzza Lightyeara, iz 'Priče o igračkama', preletjela preko predsjednikove glave..." 

Nekoliko dana nakon Trumpovog iznenađujućeg trijumfa na američkim predsjedničkim izborima, 2016. godine, državni tajnik John Kerry je skočio vojnim teretnim avionom na Antarktik. Veći dio puta je proveo u kokpitu, i time je Kerry postao najviše rangirani dužnosnik američke vlade, koji je ikada tamo kročio.

Ranije, 2016. godine, poglavar Ruske pravoslavne crkve, patrijarh Kiril, nakon svog povijesnog susreta sa papom na Kubi (nakon tisućljetnog otuđenja), nakon toga je neobjašnjivo, zaobilaznim putem, stigao do ruske stanice 'Bellingshausen' na Antarktiku. Stanica na otoku King George, na Južnim Shetlandskim otocima, povezana je cestom sa čileanskom bazom 'Presidente Eduardo Frei Montalva', kineskom stanicom 'Great Wall', ali i urugvajskom bazom 'Artigas'...

Patrijarh Kiril je javno poznat po tome što je upozorio Vladimira Putina i ostatak svijeta kako je Apokalipsa pred vratima.

"U planinama ludila" je naslov novele H. P. Lovecrafta, iz 1931. godine. Tamo se prikazuje užas koji naizgled vreba ljudsku rasu sa  Južnog pola. Nakon što su pronašli neobične fosile, "blizu planinskog lanca Kraljice Aleksandre" na Antarktiku, tim istraživača i  znanstvenika zaranja "sve dublje i dublje u tu izdajničku i zlokobnu bijelu beskrajnost oluja i nedokučivih misterija, koja se protezala nekih petnaest stotina milja do polupoznate, polusumnjive obale Zemlje Kraljice Marije i Knoxa." 

Nakon što je izgubljen kontakt sa avionima iz prve ekspedicije, pripovjedač, 54-godišnji geolog, William Dyer, vodi drugu ekspediciju kako bi ih pronašao. Pronalaze avione, ali i masakrirane znanstvenike na prostranom i nepoznatom planinskom lancu, "tihih  vrhova, čiji su se redovi uzdizali poput zida, koji dopire do neba na rubu svijeta". U jednoj od svojih posljednjih komunikacija, ova masakrirana prva ekspedicija, "teodolitskim promatranjima utvrdili su visinu pet najviših vrhova, na između trideset tisuća i trideset četiri tisuće stopa." 

Kada su se spasilački avioni približili logoru uništene prve ekspedicije, u podnožju planina - Dyer opisuje planine iza njih, kako se "uzdižu sumorno u zapadnom nebu, omogućujući nam da razlikujemo razne gole, puste, crnkaste vrhove, čiji su oštri noćni morski tornjevi označavali stupove strašnog ulaza u zabranjene sfere sna, složene ponore dalekog vremena, prostora i ultra-dimenzionalnosti. Nisam se mogao oteti dojmu da su to zla stvorenja - planine ludila, čije su daljnje padine gledale na neki konačni prokleti ponor." 

Danforth i Dyer avionom lete preko prijevoja, kroz planine ludila, i nailaze na davno mrtvi grad Starih, zamrznut u vremenu "najmanje petsto tisuća godina, a vjerojatno i dulje". Unutarnje dvorane kiklopskih ruševina su ukrašene "sveprisutnim zidnim rezbarijama", koje Danforth i Dyer koriste za dedukciju povijesti nezamislive epohe. Prema njima su zvjezdanoglavi Stari "bili sposobni prelaziti međuzvjezdani eter na svojim ogromnim membranskim krilima" i tako su sišli na ovaj svijet. "Mnogo su živjeli pod morem, gradeći fantastične gradove i boreći se u strašnim bitkama sa bezimenim protivnicima, pomoću zamršenih uređaja koji koriste nepoznate principe energije." Stari su izmislili život pod morem, prvo za hranu; i nakon što su uništili svoje kozmičke neprijatelje, proizveli su "određene višestanične protoplazmatske mase, sposobne oblikovati tkiva u sve vrste privremenih organa pod hipnotičkim utjecajem, i time formirati idealne robove za obavljanje teških poslova zajednice. Ove viskozne mase bile su bez sumnje ono o čemu je Abdul Alhazred šaputao kao o "Shoggotsima", u svom strašnom 'Necronomiconu'..." Nakon što je uzgojeno dovoljno 'Shoggotha', Stari su "dopustili i drugim staničnim skupinama neka se razviju u druge oblike životinjskog i biljnog života za razne svrhe, istrebljujući sve one čija je prisutnost postala problematična..." 

Shoggothi su "obično bili bezoblični entiteti, sastavljeni od viskoznog želea, koji je izgledao poput nakupine mjehurića, a svaki je u prosjeku imao promjer od oko petnaest stopa kada je bio sfera. Međutim, imali su stalno mijenjajući oblik i volumen – izbacujući privremene tvorevine ili formirajući prividne organe vida, sluha i govora, oponašajući tako svoje gospodare, bilo spontano ili prema sugestiji." (H. P., Lovecraft: "At The Mountains of Madness")

U početku su postajali mrzovoljni i buntovni, a prije otprilike 150 milijuna godina, "morski su Stari vodili protiv njih pravi rat zbog  ponovnog podjarmljivanja". Mnogi Stari su pobijeni na jedinstveno strašne načine, bakterijskim aglutinacijama koje mijenjaju oblik, ali Stari su ipak prevladali, "koristeći neobično oružje molekularnih i atomskih poremećaja protiv pobunjeničkih entiteta i na kraju su postigli potpunu pobjedu". Postojalo je dugo "razdoblje u kojem su Shoggothi bili ukroćeni i slomljeni od strane naoružanih Starih, kao što su divlje konje američkog zapada ukroćivali kauboji". 

Stari su na kraju protjerani sa većeg dijela kopna, od strane zvjezdanog potomstva interdimenzionalnog Cthulhua. Nakon R'lyeha, grad Cthulhu je potonuo pod ocean, od strane životnog oblika na bazi gljive, zvanog Mi-Go (tibetanska riječ za Yetija). Baš kao i potomstvo Cthulhua, "Mi-Go se čini kao da su bili sastavljeni od materije koja se mnogo više razlikuje od one koju poznajemo, nego što je bila supstanca Starih. Mogli su proći kroz transformacije i reintegracije, koje su nemoguće za njihove protivnike, i stoga se čini kao da su izvorno došli iz još udaljenijih zaljeva kozmičkog prostora. Stari, osim zbog svoje abnormalne čvrstoće i vitalnih svojstava, bili su strogo materijalni, imali su apsolutno podrijetlo unutar poznatog prostorno-vremenskog kontinuuma..." 

Mi-go su prisilili stare neka se povuku u bezdan mora, tj. potisnuli ih natrag u njihovo drevno antarktičko uporište, kao i stigijsko more koje je ispod njega. Shoggothi su izgradili podvodne mega-gradove, i nikada im nije bilo dopušteno prilagoditi se kopnu, iako su tijekom pobune pokazali sposobnosti za to. Zbog vlastite krhke moći nad njim, Stari nikada ne bi mogli kontrolirati Shoggothe na kopnu i znali su za tu činjenicu. "Konačni udarac, naravno, bio je dolazak velike hladnoće, koja je nekoć držala veći dio Zemlje u ropstvu, i koja nikada nije napustila nesretne polove – velike hladnoće koja je, na drugom kraju svijeta, uništila legendarne zemlje Lomar i Hiperboreja." 

Vođeni muralima, Danforth i Dyer odlučuju istražiti ulaz u more, bez sunca, i ispod smrznutog leša velikog grada Starih. U mračnim hodnicima, koji vode do nepoznatog oceana, zapanjeni su naglim padom umjetničke kvalitete ilustracija. Već su primijetili inferiornost novijeg rada. "Ali, sada, u ovom dubokom dijelu, iza špilje, došlo je do iznenadne razlike koja u potpunosti nadilazi objašnjenje - razlika u osnovnoj prirodi, kao i u pukoj kvaliteti, a uključivala je tako duboku i katastrofalnu degradaciju vještine, i ništa u dosada uočenoj stopi propadanja nije moglo navesti nekoga da posumnja u to." 

Zatim nailaze na kreštave slijepe albino pingvine koji su visoki dva metra i leševe oživljenih Starih, koji su pobili njihovu prethodnu ekspediciju. Zaprepašteni, shvaćaju kako Stari pokušavaju doći do podzemnog mora, baš kao što su i oni to činili, u nadi da će neki od njihove vrste preživjeti. Svi su pobijeni. Danforth i Dyer zatim bježe kroz labirint hipogeuma, praćeni nevidljivom prijetnjom. Ali,  kada se sveprisutna magla na trenutak diže, uspijevaju ugledati svog progonitelja:

"Bezoblična protoplazma, sposobna ismijavati i odražavati sve oblike, organe i procese – viskozne aglutinacije mjehurićavih stanica – gumenasti, petnaestometarski sferoidi,  beskrajno plastični i duktilni – robovi sugestije, graditelji gradova – sve mrzovoljniji, sve inteligentniji, sve vodozemniji, sve oponašateljskiji! Veliki Bože! Kakvo je ludilo, čak i ove bogohulne Starce, učinilo spremnima koristiti i rezbariti takve stvari?

A sada, kada smo Danforth i ja vidjeli svježe blistavu i reflektirajuću crnu sluz, koja se gusto lijepila za ta bezglava tijela i opsceno smrdjela tim novim, nepoznatim mirisom, čiji je uzrok samo bolesna mašta mogla zamisliti..."

Neustrašivi znanstvenici bježe u svoj avion, lete natrag kroz prijevoj planina ludila. Danforth, možda iznenada shvativši, potpuno poludi; viče čudnu mantru, dok Dyer preuzima kontrolu nad avionom od njega: "Južna stanica ispod – Washington ispod – Park Street ispod – Kendall – Central – Harvard..."

Dyer opisuje Danforthovo trajno ludilo sličnom Shoggothu, koji se provlači kroz tunel, dok dolaze za njima: "Bila je to strašna, neopisiva stvar, ogromnija od bilo kojeg vlaka podzemne željeznice - bezoblična nakupina protoplazmatskih mjehurića, koji su se slabo oblikovali, poput pustula zelenkastog svjetla iznad fronte tunela, i koja se obrušila na nas, drobeći uznemirene pingvine i klizeći po blistavom podu, koji su on i njegova vrsta tako zlokobno oslobodili svakog smeća. I dalje se čuo jeziv, podrugljiv povik – „Tekeli-li! Tekeli-li!" Kao što Dyer ističe u sljedećim rečenicama: Shoggothi su mimici. Sve što jesu, uključujući i njihov krik "Tekeli-li", koji ponavljaju poput papiga, oni oponašaju naučeno i viđeno od Starih. Ono što Dyer ne ističe, ali što Lovecraftova priča implicira, jest kako je uistinu neizrecivi užas, možda izvor Danforthovog ludila.

Shoggothi su se zadovoljili uzgojem pingvina za hranu, do dolaska ekspedicije. Oni su bili dominantni oblici života, kopirajući što su mogli od izgubljene civilizacije Starih i izolirani od ostatka svijeta, naizgled neprobojnom smrznutom pustoši. Sada svjesni ljudske rase, Shoggothi bi ih uskoro isto mogli uzgajati i putovati na posao podzemnom željeznicom, kupovati u Walmartu i sjediti nasuprot ostalima na večeri za stolom, uz voljenu osobu koju su nedavno povečerali i zamijenili. Shoggoti mijenjaju oblik. Mogu postati duplikatom bilo kojeg organizma sa kojim dođu u kontakt.

Ova paranoična premisa je jasno artikulirana u kultnom horor klasiku, redatelja Johna Carpentera, iz 1982. godine - filmu "Stvor". U filmu, entitet koji mijenja oblik je izvanzemaljac, nasukan na Antarktiku sto tisuća godina. Kada se odmrzne iz bloka leda, Stvor uništava norvešku i američku bazu, oponaša i ubija nesretne znanstvenike, jednog po jednog. Nakon što njegova sluz dospije na žrtvu, asimilira je, postaje točna kopija žrtve, uključujući osobnost i sjećanja. Duplikat može biti kolega, čak i pas koji vuče saonice, nerazlučiv od originala, i lako se infiltrira u preostalu posadu. Bez obzira o kojem se organizmu radi, izvanzemaljski organizam može se pretvoriti u groteskni aranžman dijelova ljudskog tijela, škljocati zubima na medvjeđe zamke, ili mahati pipcima. Na kraju, Stvor ostaje nasukan na Antarktiku, samo mu je potreban prijevoz kako bi počeo asimilirati cijelu ljudsku rasu.

Iako je Carpenterov film vjerna adaptacija novele iz 1938. godine, "Tko ide tamo?"; novela "U planinama ludila", istog žanra, prvi je put objavljena u časopisu 'Amazing Stories' samo dvije godine ranije, 1936. godine. Reći da je Lovecraft najutjecajniji pisac svog žanra bilo bi podcjenjivanje.

Kao da bi osigurao da potomstvo ne pogriješi o porijeklu "ludila", Carpenter je režirao i napisao glazbu za horor film iz 1994. godine, "U ustima ludila". Naslov je igra riječi sa Lovecraftovim naslovom. Priča, koja je posveta samom Lovecraftu, prikazuje fenomenalno popularnog pisca, Suttera Canea, koji piše seriju knjiga i koje, dok ih čita javnost, otvaraju portal za puštanje potomstva Cthulhua, što predstavlja noćnu moru, koja okončava i njegove priče i ljudsku rasu.

Zloslutni zvuk cvrkutanja Shoggotha, "Tekeli-li Tekeli-li", riječ je koja je posuđena iz jedinog romana Edgara Allena Poea, "Pripovijesti o Arthuru Gordonu Pymu sa Nantucketa", koji završava na Antarktiku. Kroz cijelu svoju priču Lovecraft aludira "na neobične ideje o neočekivanim i zabranjenim izvorima, kojima je Poe možda imao pristup, dok je pisao svog Arthura Gordona Pyma, prije jednog stoljeća. Pamtiti ćemo da u toj fantastičnoj priči postoji riječ nepoznatog, ali strašnog i ogromnog značenja, povezana sa  Antarktikom, koju vječno vrište gigantske, spektralno snježne ptice, iz središta te zlokobne regije." 

Lovecraft također spominje slike Nikole Roericha, otprilike pola tuceta puta, tijekom pripovijesti. Teško je povjerovati da Lovecraft ne govori i o sebi, kada spominje pristup 'neočekivanim i zabranjenim izvorima'. Planine ludila, ali još i više vrhove iza njih, naziva strašnom visoravni Leng, mjesto koje u svojim spisima opisuje kao mjesto gdje se različite stvarnosti spajaju. Kod Georgea R. R. Martinova, seriji "Pjesma leda i vatre", adaptirano za televiziju kao "Igra prijestolja", Leng je isto izolirani otok, naseljen kulturom koja obitava u podzemnim ruševinama drevne civilizacije i štuje Stare.

"U planinama ludila" se pripovjedač moli da nitko više nikada ne ode na "njihove strašne vrhove", u dosad neistraženom istočnom Antarktiku: "Duž obale iza njih se nalaze zaštitna brda - Zemlje kraljice Marije i Kaisera Wilhelma - i zahvaljujem Bogu što nitko nije uspio sletjeti i popeti se na ta brda..."

Lovecraft se referira na uzvisine, sada poznate kao Bunger Hills, na obali onoga što se nekada zvalo Zemlja Wilkes. Tajanstvena unutrašnjost Zemlje Wilkes jest, također, zlokobno prikazana u filmu "Dosjei X", iz 1998. godine. U filmu, agent FBI, Fox Mulder,  mora otići na Antarktik da bi spasio svoju partnericu, Danu Scully. Ona je protiv svoje volje zatočena u laboratoriju ispod površine leda. Laboratorij prerađuje inteligentnu crnu naftu, koja je u stvarnosti izvanzemaljski entitet, i koji je preživio pod zemljom u naftnim naslagama, još od kamenog doba. Može preuzeti organizam ulaskom u njega. Uz pomoć moćne elitne klike Zapada, koja ima vlastiti interes u stvaranju ljudske rase robova, nastoji kolonizirati Zemlju i na kraju svemir. 

Ova su brda uočena tek 1912. godine, sa udaljenosti više od 47 milja, u vrijeme kada je Lovecraft pisao. Godine 1947. je "osoblje iz  Operacije Visoki skok (High Jump) prvi puta izbliza pogledalo i opisalo područje Bunger Hillsa". Ono što su vidjeli i fotografirali iz svojih zrakoplova je "veliko područje bez leda, prošarano raznobojnim jezerima". Godine 1948., sljedeća Operacija Vjetrenjača je  sletjela helikopterima na nekoliko točaka, uspostavili bazu na "otoku Thomas i izvršili druga znanstvena opažanja, koja nadopunjuju i potvrđuju informacije dobivene iz Operacije High Jump". 

(Alberts, Fred and Gardner Blodjett: "THE BUNGER HILLS AREA OF ANTARCTICA", The Professional Geographer Volume 8, 1956.)

https://www.tandfonline.com/doi/abs/10.1111/j.0033-0124.1956.83_13.x?journalCode=rtpg20

Područje se zapravo nazvalo Bungerove oaze ili Bungerova jezera, po Davidu Bungeru, pilotu mornarice, koji je na njega sletio hidroavionom Martin PBM Mariner. Događaj je snimljen i isječci tog filma još su uvijek dostupni na internetu. Prema pripovjedaču:  "Bunger leti iznad surovih planinskih lanaca, koliko god pogled seže, pa se onda Bunger u čudu naginje naprijed. Njegove su oči uhvatile iznenadnu i nevjerojatnu promjenu krajolika. Univerzalna bijela boja se promijenila u čokoladno smeđu, sa plavom bojom".  Iz zraka snimaju "tristo četvornih milja zemlje bez snijega, zemlje koja bi mogla biti u Novom Meksiku ili Arizoni". Po slijetanju, Bungerova ekspedicija "zatiče svježu vodu i temperaturu od trideset osam stupnjeva Fahrenheita. Na obalama se nalaze ogromna nalazišta ugljena i minerala, od najveće važnosti za civilizaciju..." 

Od stupanja na snagu Ugovora o Antarktiku, 1961. godine, sa svim njegovim naknadnim sporazumima, pristup tamo je strogo ograničen. U nedostatku čvrstih činjenica, nagađanja o pravoj prirodi Antarktika su sveprisutna. Postoji uporna glasina kako je Operacija Visoki skok, u stvarnosti, bila vojna akcija protiv nacističkog uporišta ispod leda.

Postoji jednako toliko uporna glasina sa druge strane Antarktika - da se rat na Falklandskim otocima vodio zbog inteligentne 'crne nafte'. Film "Dosjei X" bio je upozorenje, a "Crna sluz" (kako je danas poznato po alternativnim medijima), već je uvedena u širu populaciju. Ono o čemu se sanjalo, od vrhunca sinarhizma i njegovih davnih dana, sada je postalo stvarnost, pravo robovlasničko društvo, koje postoji samo zato da bi služilo hirovima elite.

Gledajući Zapad, koji je odavno prošao točku u kojoj mediji proizvode pristanak, i sada zapravo proizvode ljude neka svojevoljno daju svoj pristanak, u to nije teško povjerovati. Činjenice ne znače ništa, kada smo suočeni sa lijevo-desnom paradigmom, i ljudski automati kleče ošamućeni pred oltarom svog odabranog kibernetičkog boga, gutajući laž za laži, kao da primaju svetu pričest.

Svi pokušaji da ih se probudi iz njihove zombi-ošamućenosti će biti ignorirani ako ih se ne ismijava, također (kao glasnik) možeš biti dočekan prijetnjama nasiljem ili stvarnim nasiljem, čak i dok se njihov svijet raspada oko njih. Rat za ratom se vodi samo u ime pljačke sve više i više okoliša, kao i smrtonosne nafte. Sve to vrijeme, naizgled neograničena zaliha životvorne slatke vode leži smrznuta i neiskorištena, na sjevernim i južnim krajevima Zemlje.

Ovakvo carstvo živih mrtvaca nije stvoreno slučajno. Oni rijetki, koji i dalje ostaju svjesni, znaju kako je ovo djelo tajne obavještajne operacije, i programa MK Ultra. Nažalost, vrlo malo tih izmučenih duša zna kako se to pravilno piše. Pravilno čitanje svjedočenja admirala Stansfielda Turnera pokazuje kako je CIA dala samo djelomično razotkrivanje, tj. pokazali su 149 MK Ultra "podprojekata, od kojih mnogi izgleda imaju nekakvu vezu sa istraživanjem modifikacije ponašanja, nabavom i testiranjem lijekova, ili prikrivenom primjenom lijekova". Postojala su i 33 "dodatna podprojekta, koja se tiču ​​određenih obavještajnih aktivnosti i prethodno su  financirane u okviru MKULTRA-e, ali koje nemaju nikakve veze niti sa modifikacijama ponašanja, drogama ili toksinima, niti sa bilo kojim usko povezanim pitanjem." 

Osim ove Turnerove izjave, nimalo slučajnih 33 dodatna podprojekta - više nikada nisu spomenuta. Ali, postoje neizbrisivi tragovi o tome što su ti projekti bili. Jedan od njih je bilo naglo slijetanje glavnog bakteriologa CIA na pločnik Sedme avenije na Manhattanu, nakon kratkog leta iz hotelske sobe na 13. katu, koju je dijelio sa svojim šefom. Vrlo javno pogubljenje dr. Franka Olsena, od strane CIA, i to ispred Madison Square Gardena, krajem 1953. godine, putokaz je na cesti koja vodi iz Njemačke iz Drugog svjetskog rata, i dr. Kurta Blomea, u zjapeće ralje Zombi carstva 21. stoljeća, naseljenog bakterijskim aglutinacijama.

Primarna organska tvar u svim organizmima jesu, uključujući i ljude - bakterije. Bez vodeće ruke bakterija, evolucija je farsa. Horizontalnim prijenosom gena, bakterija omogućuje organizmima da unutar nekoliko generacija reagiraju na promjene u svom okruženju, te je pokretačka snaga same evolucije. "Horizontalni prijenos gena je prijenos gena između organizama na načine koji nisu bespolno i spolno razmnožavanje." 

Dr. Kurt Blome je oslobođen svih optužbi na suđenju u Nürnbergu, 1947. godine; iako je možda bio najozbiljniji zbroj svih strahova ludog nacističkog genija, i njegovi ratni zločini su činili to da obješeni Hermann Göring izgleda kao Oskar Schindler. Zapravo, Wolfram Sievers, Reichsgeschäftsführer (ili generalni direktor Ahnenerbea), obješen je samo zbog toga što je znao i što mu se, prema njegovim dnevnicima, očito nije sviđalo kod Blomea.

Dva mjeseca nakon Blomeovog čudesnog oslobađanja, "četiri predstavnika Fort Detricka i CIA programa biološkog ratovanja,  pojavila su se u Njemačkoj kako bi ga intervjuirali. Ono što im je rekao o biološkom ratovanju ih je, bez sumnje, zapanjilo, ali zbog izjava koje je dao Alsosu, bila mu je "nedopustiva imigracija" u Ameriku [Blome se hvalio svojom vještinom u bakteriološkom ratovanju praktički svima koji su ga htjeli slušati]. Umjesto toga, i nakon što su sve pravne prepirke propale, Blome je, 1951. godine, zaposlen u Vojnom kemijskom korpusu, kao glavni liječnik u Camp Kingu." 

Upravo je uloga dr. Franka Olsena, kao kurira između Fort Detricka (gdje je bio stacioniran u Americi), Porton Downa (Engleska) i Camp Kinga (Njemačka), i ono što je posvjedočio tome što je Blome još uvijek radio zarobljenim Sovjetima (koje je Blome oduvijek mrzio), ali sada uz blagoslov i pomoć obavještajnih agencija carstva (koje nikada nije imao od samog Hitlera) - lansirala Olsena kroz taj prozor 13. kata, 1953. godine. Iz zapisa, od 18. travnja 1944. godine, u Sieversovim dnevnicima poznato je "kako je Blome provodio eksperimente sa neutronskim zračenjem. Zapis od 26. travnja 1944. godine, pokazuje kako je Blome također razmišljao o ljudskim eksperimentima, sa bakterijskim patogenima, iako ne navodi točno o kojim patogenima se radilo, niti daje detalje o tome što je Blome točno radio sa neutronskim zračenjem". Međutim, iz ostalih činjenica se može zaključiti da je Blome mutirao bakterije, te je poznato kako je "tijekom razgovora sa agentima iz Fort Detricka, Blome preporučio upotrebu Serratia marcescens." 

Pokazalo se kako S. marcescens, putem izlučevina, može preoteti tjelesne funkcije, čak i najsnažnijih drugih bakterija, poput Pseudomonas aeruginosa, organizam koji se hrani sirovom naftom i visokoeksplozivnim sredstvima, pa ih koristiti za vlastite ciljeve. Drugim riječima: koristi druge bakterije kao svoje surogate.

Bakterija Serratia marcescens također proizvodi endonukleazu, važan alat genetičara u spajanju gena, i njegov apetit za DNK je toliko proždrljiv da ga rutinski dodaju u naoružane bakterije, kao "gen samoubojstva, od strane određenih zlokobnih bakteriologa koji bi ubili svijet, i to nazvali poslom. Nakon određenog vremenskog razdoblja, gen, ne samo da će automatski uništiti naoružane bakterije u koje je umetnut, već će uništiti i sve rekombinantne DNK plazmide." 

Čak i prije Drugog svjetskog rata, u Americi, na Sveučilištu Wisconsin (UW), provedeni su eksperimenti koji su uključivali mutaciju bakterija, u vojne svrhe. To se prenijelo u Fort Detrick i Porton Down tijekom rata, a UW ih je najvjerojatnije opskrbio misterioznim sojem Bacillus subtilis, sada nazvano soj 'Mil-Spec' (ATCC 9372). "Odakle je došao i što su mu učinili nikada se neće saznati. Izvorni zapisi koji detaljno opisuju održavanje sojeva, u razdoblju od 1942. do 1955. godine, uništeni su.." 

https://journals.plos.org/plosone/article?id=10.1371/journal.pone.0017836

"'Vojni soj' može se razlikovati od B. subtilis samo po masnoj crnoj boji, koja podsjeća na osjećajno "ulje" u filmu "Dosje X".

B. subtilis, ili obični travnati bacil, "nalazi se u gastrointestinalnom traktu preživača, poput goveda; životinje, koja se po Americi posljednjih 50 godina, alarmantno često pronalazi mrtva i kirurški osakaćena. Nitko nikada nije uhvaćen zbog toga, životinjama je  obično uklonjena krv, razni unutarnji organi i anusi." 

"U rujnu 1950. godine je mornarički minolovac tiho plutao, nekoliko milja od obale San Francisca, tijekom šest dana. Raspršili su oblake Serratia marcescens u gradsku (legendarnu) maglu, oboje se pomiješalo, otkotrljalo u unutrašnjost kako bi zasitilo, ništa  sluteće stanovnike." Operacija 'Morski sprej' (Sea Spray), kako je nazvana, nije se dogodila bez presedana: "Do 1966. godine, poznato je da su američke oružane snage biološki i kemijski napale vlastite građane najmanje 239 puta, u osam američkih gradova". 

"Ne želeći da ih zaobiđu ludorije kolonija, britansko Ministarstvo obrane (MoD) pustilo je luđake iz Porton Downa ravno u njihovu vlastitu dnevnu sobu. Samo jedno izvješće, od 60 stranica, izdano na prijelazu u 21. stoljeće, navodi stotinu takvih napada – uvijek eufemistički nazvanih eksperimentima – od strane Ministarstva obrane na britanske građane." 

(Gibbons, Henry: “Genomic Signatures of Strain Selection and Enhancement in Bacillus atrophaeus var. globigii, a Historical Biowarfare Simulant", 25 Mar 2011.; Results: Historical investigations of BG provenance).

Američki i britanski napadi na vlastite građane obično su se provodili korištenjem i S. marcescens, ali i njihovih posebnih vojnih sojeva Bacillusa...

S. marcescens na kruhu

Howard Phillip Lovecraft nije započeo svoju karijeru kao najutjecajniji američki autor fikcije. Njegova rana djela čitaju se kao jeftina imitacija Edgara Allana Poea i Lorda Dunsanyja. Na kraju će ih obojicu zasjeniti. U jednom od svojih ranih djela, "Gljive s Yuggotha", prvi put spominje Shoggoth, i naziva ih gljivama, ali ne govori o tome ništa više. "U planinama ludila", noveli koju je napisao više od desetljeća kasnije, naziva Mi-Go životnim oblikom na bazi gljiva koji, za razliku od Starih ili Shoggotha, potječe iz svijeta beskrajno udaljenog odavde, i nije vezano za zakone prirode. Poput potomstva Cthulhua, oni postoje u eteričnom svijetu i istinska su čudovišta, za razliku od Starih koje Lovecraft naziva ljudima, iako ih opisuje kao hodajuće povrće.

Opisujući Shoggothe, Lovecraft dva puta koristi riječ aglutinacija. Lovecraft je bio otvoreni rasist i anglofil, istinski vjernik u doktrinu rasne higijene. Student znanosti, kakav je bio, nesumnjivo je bio upoznat sa radom Maxa von Grubera, jednog od osnivača te doktrine. Briljantni njemački bakteriolog, kao i njegov jednako briljantni britanski student, Herbert Durham, skovali su riječ iz latinskog: agglutinare, kako bi opisali djelovanje bakterija na zgrudnjavanje, onda kada su izložene reaktantu. 

Fabian Gottlieb von Bellingshausen, ruski časnik u Carskoj ruskoj mornarici, baltičko-njemačkog podrijetla, prvi je ugledao antarktičko kopno, 27. siječnja 1820. godine. Postaja koju je posjetio patrijarh Kiril je i nazvana po njemu. Von Bellingshausen, zajedno sa mnoštvom drugih neustrašivih ljudi, među kojima su najpoznatiji: Charles Wilkes za Ameriku i James Clark Ross za Veliku Britaniju - mapirao je obalu Antarktike u sljedećim godinama, ali nitko nije prodro u prostranu i nepoznatu unutrašnjost.

Nakon propale Franklinove ekspedicije na Arktik, 1845. godine, gdje su oba slavna britanska polarna broda, HMS Erebus i HMS Terror, brodovi koje je Ross koristio na Antarktiku, zdrobljena ledom i cijele posade su poginule, nastupilo je zatišje u polarnim istraživanjima. George von Neumayer, njemački istraživač, neumorno se zalagao za daljnja istraživanja Antarktika, više od trideset godina. No, tek je predavanje dr. Johna Murraya, "Obnova istraživanja Antarktika", održanog u Kraljevskom geografskom društvu u Londonu, krajem 1893. godine, započelo je ono što je danas poznato kao Herojsko doba istraživanja Antarktika.

Murrayjeva procjena onoga što bi se moglo postići je pokrenula, u brzom slijedu, četiri velike ekspedicije. Prva je bila Belgijska antarktička ekspedicija (1897. do 1899.); zatim su uslijedile Britanska antarktička ekspedicija (1898. do 1900.) poznata kao Ekspedicija Južnog križa, te Britanska nacionalna antarktička ekspedicija (1901. do 1904.), poznata kao Ekspedicija otkrića.

Carsten Borchgrevink, Anglo-Norvežanin, koji je predvodio ekspediciju Južni križ, postao je prvi čovjek koji je probio kopneni led,  gurajući saonice do 78° južne geografske širine, "u blizinu Enderby Landa, 1898. godine". Borchgrevink se nalazio oko 500 milja iznad Bunger Hillsa, pritom koristeći Kartezijeve koordinate. Pod osobnim vodstvom Kaisera Wilhelma II. i njegove carske vlade, možda zbog predviđanja nadolazećih pola stoljeća međusobnih ratova između Saksonaca, njemačka Gaussova ekspedicija je isplovila prema zloslutnoj istočnoj obali Antarktike 11. kolovoza 1901. godine. 

("Kaiser Wilhelm II. land", www.Deutsche-schutzgebiete.de, 2000.) 

"Vođa ekspedicije, Erich Dagobert von Drygalski (1865.-1949.), bio je geograf i prije je poduzeo dvije uspješne ekspedicije na Grenland", početkom prethodnog desetljeća. Njegov brod "Gauss" je nazvan po Johannu Carlu Friedrichu Gaussu, velikom njemačkom matematičaru i pioniru u područjima Fourierovih transformacija, neeuklidske geometrije i matematike, koja je iznjedrila već rastuću njemačku stručnost u elektromagnetskoj znanosti.... 

(Stange, Rolf: "ERICH VON DRYGALSKI: THE GAUSS EXPEDITION (1901-03)", Antarctic history 3: the heroic era, 2014.)

https://www.microsofttranslator.com/bv.aspx?from=&to=en&a=https://www.antarktis.net/landeskunde-reiseinfo/antarktis-geschichte/drygalski-gauss-expedition.html

"Gauss" je bio posebno izrađen za Drygalskog, i kada je, 1904. godine, prodan kanadskoj tvrtki, jer se otpad nije mogao rastaviti i morao bi biti ostavljen u brodogradilištu neka istrune. Zabio bi ga u led i zamrznuo na godinu dana, u podnožju neukroćene zvijeri,  koja je istočna obala Antarktika. Bili su oko 300 milja iznad Bunger Hillsa, koristeći Kartezijeve koordinate. "Trideset i dva sudionika sudjelovala su u ekspediciji." Odustajući od onoga što je ubrzo postalo tradicionalna duga ekspedicija preko leda, koja je zahtijevala ispitivanje zemlje koju su mogle nastanjivati ​​samo bakterije, gljivice i pingvini - Gaussova ekspedicija koristila je balone, "i Drygalski je uspio napraviti prve zračne fotografije Antarktika. 29. ožujka 1902. godine je ugledao tamnu točku, koju je u daljini identificirao kao zemlju bez leda. Ubrzo je tim saonica stigao do ove točke, koja je bila 80 kilometara udaljena od broda. Bio je to ugašeni vulkan visok 371 metar. Vulkan se nazvao Gaussova planina i ispitivan je prije zime, a zatim ponovno u proljeće". Iako je u to vrijeme bila u sjeni britanske teatralnosti, u svjetskom tisku, Gaussova ekspedicija na kraju je objavila 20 svezaka ozbiljnih znanstvenih podataka o "geofizici, magnetizmu i meteorologiji" na Južnom polu.

Magnetske abnormalnosti u Wilkes Landu su sada bile dobro dokumentirane. Korištenjem Kartezijevih koordinata, pravi magnetski Južni pol procjenjuje se kompasom, odnosno kvarom kompasa, na oko 1000 milja ispod Bunger Hillsa, na onome što se danas naziva 'Adélie Coast'. Ugašeni vulkani, poput arizonskog "Agassiz Peaka, Freemont Peaka i Doyle Peaka, u divljini Kachina Peaks", i australskog "Mount Yenga" u Plavim planinama, poznati su po svojim iznimnim anomalijama od početka vremena.

Prema Grímnismálu, pjesmi u Poetskoj Eddi, koja prethodi bilo kojoj pouzdanoj povijesti: "Yggdrasil ima tri glavna korijena: jedan zasađen u Midgardu, svijetu čovječanstva; jedan u Jotunheimu, zemlji Mraznih divova, zemlji leda i hladnoće, koja graniči sa poznatim svijetom. Treći je u Helu, domovini iskonske tame, hladnoće, magle i leda.." 

(McCoy, Daniel: "Yggdrasil", "Niflheim", Norse Mythology for Smart People)

https://norse-mythology.org/cosmology/yggdrasil-and-the-well-of-urd/

https://norse-mythology.org/cosmology/the-nine-worlds/niflheim/

Zdenac Mimira, kojem je Odin žrtvovao svoje oko, kako bi iz njega pio i stekao njegovu mudrost, nalazi se ispod korijena Yggdrasila u Jotunheimu. Možda su Nijemci točno znali što traže i pogriješili su...

Pingvini, tuljani i morske ptice žive na obali antarktičkog kontinenta, ali život u unutrašnjosti ograničen je na bakterije, lišajeve, alge i gljive. Kao endospora, bakterija je praktički besmrtna, posebno Bacillus subtilis, koji je svjetski prvak u sporulaciji; procesu kojim se proizvode endospore. Nedavno si je profesor Anatolij Broučkov, "voditelj Odjela za geokriologiju na Moskovskom državnom sveučilištu", ubrizgao Bacillus, koji je bio smrznut u sibirskom permafrostu tri i pol milijuna godina. Bio je uvjeren kako je pronašao tonik mladosti. U intervjuu za RT kaže: "Ako možemo otkriti kako bakterije ostaju žive, vjerojatno bi mogli pronaći alat za produljenje vlastitog života..."

http://ewao.com/2015/10/13/1-a-russian-scientists-injected-himself-with-a-35-million-year-old-bacteria-found-in-siberia-and-the-results-are-staggering/

Ekosustavi se "temelje na onome što je poznato kao 'primarni proizvođači': živa bića koja pretvaraju anorganske kemikalije i energiju u živu tvar, ili biomasu. Većinu vremena to uključuje fotosintezu, korištenje sunčeve svjetlosti za pretvaranje atmosferskog ugljika u šećer." Prošle godine su, u Wilkes Landu, znanstvenici pronašli bakterije, "koje mogu preživjeti samo na zraku bez sunčeve svjetlosti, ili geotermalne energije, koja pokreće sve ostale poznate ekosustave. Otkriće bi moglo promijeniti naše ideje o tome, kada razmišljamo o oblicima izvanzemaljskog života."

(Fleischfresser, Stephen: "Air-eating bacteria found in Antarctica", Cosmos Magazine, 2017.)

https://cosmosmagazine.com/biology/air-eating-bacteria-found-in-antarctica

Akademici procjenjuju kako je život star četiri milijarde godina. Prve tri milijarde, bakterije - jednostanični organizmi bez definirane jezgre - bile su dominantni oblik života. Čovjek ne mora gledati u zvijezde kako bi razmišljao o izvanzemaljskim oblicima života. U čovjeku, koji je visok metar i pol i težak 54 kilograma, nalazi se otprilike 39 bilijuna bakterijskih stanica. Postoji otprilike 30 bilijuna ljudskih stanica. U noveli iz 1938. godine, preživjeli znanstvenici se pitaju hoće li uopće ikada saznati da više nisu ljudi, odnosno, hoće li znati kada ih je Stvar asimilirala.

Postoji dobar razlog vjerovati da crijevne bakterije već diktiraju ponašanje u svojim "ljudskim domaćinima, koje će najvjerojatnije rezultirati time da bakterija dobije potrebne hranjive tvari". Bakterije komuniciraju pomoću kvorumskog senzora. Njihove metode toliko dobro funkcioniraju u orkestriranju zajedničke inteligencije, te su prilagođene robotici i nanotehnologiji. Poput Lovecraftovog Shoggotha, bakterije su najvjerojatnije - prva "stanična skupina". Bakterija obično postoji kao jednostanični organizam. Ali, kada se poklope pravi uvjeti za povećanje učinkovitosti hranjenja, bakterije se također mogu grupirati i formirati veće višestanične strukture, poput miksobakterija ili sluzavih bakterija...

Jedan je čovjek umro na Belgijskoj ekspediciji, a drugi poludio i umro ubrzo nakon povratka kući. Liječnik Ekspedicije Južni križ umro je od nepoznate bolesti, a jedan član posade umro od onoga što je dijagnosticirano kao crijevni poremećaj. Prvi časnik Južnog križa  također je umro po povratku kući. Još nekoliko ljudi, iz kasnijih ekspedicija Herojskog doba, također je umrlo od misteriozne i iscrpljujuće bolesti srca, a još dvojica su si pucala u glavu, nepunu godinu dana nakon povratka kući.

Gaussova ekspedicija izgubila je tri čovjeka, a još jedan je bio teško osakaćen, od onoga što se tada nazivalo "polarna anemija" i danas je poznato kao Beriberi. Nijemci su čekali 24 godine, prije nego što su objavili "medicinski izvještaj" za Gaussovu ekspediciju, dugo nakon što je Beriberi pogrešno pripisan nedostatku tiamina.

Vjeruje se da beriberi uzrokuje "otrov plijesni", najvjerojatnije citreoviridin, mikotoksin koji proizvodi Aspergillus terreus, plijesan koja se nalazi u tlu, diljem svijeta. Nijemci su oduvijek znali da beriberi uzrokuje kontaminant. Christiaan Eijkman, Nizozemac, koji je 1929. godine dobio Nobelovu nagradu za medicinu za otkriće kako je beriberi "uzrokovan nedostatkom vitamina", nije čak niti  prisustvovao "ceremoniji", jer je već onda, s pravom, sumnjao da je neurotoksin pravi uzrok bolesti. 

Citreoviridin se može kupiti od njemačkog kemijskog kolosa Merck KGaA, putem podružnice "Sigma-Aldrich". George W. Merck, čovjek koji je uspostavio američki program biološkog oružja, bio je sin i nasljednik Friedrikea Mercka, koji je "emigrirao iz Njemačke 1891. godine, kako bi osnovao E. Merck and Company, na Wall Streetu 62. Prije Prvog svjetskog rata, E. Merck and Company bila je podružnica "KGaA". George W. Merck je blisko surađivao sa Irom Baldwinom, koji je bio mentor Franka Olsena na Sveučilištu Wisconsin, te čovjek koji je regrutirao Olsena "za rad u Vojnim laboratorijima za biološko ratovanje u Camp Detricku." Sigma-Aldrich, eldritch...

Plijesan je višestanična gljiva, za razliku od jednostaničnih gljiva koje se nazivaju kvasci. Mnoge gljive su opasni patogeni, ali istovremeno su i poput Grete Garbo. Kada večeraju, onda žele biti sami. U tu svrhu luče snažna antibakterijska sredstva, posebno Aspergillus i njegovog bliskog rođaka Penicillium, od kojih se izrađuju antibiotici. Druge, poput ergot i određenih drugih gljiva, legendarne su po svojim halucinogenim svojstvima.

Gljiva se od biljaka i bakterija razlikuje po hitinu, u staničnim stijenkama. Hitin je glavni sastojak u ljuskama rakova i egzoskeletima kukaca, zbog čega Lovecraft u drugim pričama opisuje Mi-Go kao humanoidne rakove sa krilima šišmiša. Lovecraft je bio učen čovjek, daleko učeniji od današnjih akademski priznatih papiga.

Nijemci se više nisu htjeli približiti tajanstvenoj istočnoj obali Antarktika. Angažirali su Wilhelma Filchnera, neka predvodi njihovu drugu ekspediciju, ali na drugu stranu Južnog pola. Filchner je rođen 1877. godine, u Bayreuthu u Njemačkoj; rodnom mjestu Richarda Wagnera i ostalog društva. Sa 15 godina se pridružio Pruskoj vojnoj akademiji. U 21-oj godini je krenuo na ekspediciju u Rusiju. Sa 23 godine je već Filchner istraživao divlji planinski lanac Pamir, u središnjoj Aziji, samo sa konjem kao društvom. Od 1903. do 1905. godine je vodio ekspediciju kroz Tibet. Po Filchnerovom povratku u Njemačku, odmah su započeli planovi za drugi njemački "napad" na Antarktik.

"Deutschland", Filchnerov brod, bio je na ekspediciji od 1911. do 1913. godine. Filchner će 1922. godine objaviti knjigu o podvizima "Deutschlanda" u Weddellovom moru, i tamo piše: "Nitko od nas nije znao hoćemo li se ikada vratiti živi." Ali, Saksonski građanski rat već je započeo prvom rundom koja je otišla carstvu, ostavljajući Francusku nepopravljivo uništenu, Rusko Carstvo izgorjelo do temelja, a Njemačko Carstvo u dronjcima. Pobunjenici nisu namjeravali prodati svoje tajne za cijenu knjige u mekom uvezu...

Kao i Erich von Drygalski, Filchner je posebno odabran za taj posao, kao stvarna verzija Indiane Jonesa, njihovog zlatnog dečka, 'Iluminata.' "Godine 1933., Rooseveltova administracija, koja je upravo formalno priznala Sovjetski Savez, poslala je Nikolaja Roericha na hortikulturnu ekspediciju u Srednju Aziju". Barem je to bila naslovna priča. "Umjesto botaničkog istraživanja, Roerich, koji je bio rođeni Rus, proveo je opsežnu potragu za izgubljenim gradom Shambhalom". Roerich, operativac carstva od Ruske revolucije, pratio je Filchnerove korake preko legendarnih visoravni Istoka, od 1925. godine. Carstvo je sumnjalo da je pronašao Šambhalu. Filchnerova ekspedicija na Antarktik bila je u potrazi za vratima u drugu dimenziju.

"Posljednji iz Atlantide", Nikolaj Roerich, 1928. ili 1929. godine

Miguel Serrano, istraživač Antarktike, čileanski moćnik i sam legenda, piše: "Wilhelm Filchner otišao je na Antarktiku, postavljajući pritom pitanje: 'Bi li bilo moguće otići od Weddellovog mora do Rossovog mora? Je li to more samo zaljev, ili jedan kraj ogromnog podzemnog kanala, koji dijeli Antarktiku na dva dijela?" Serrano dalje kaže kako su buduće njemačke podmornice smatrale tu rutu korisnom prečicom, od Atlantika do Pacifika.

Ali samo stranicu kasnije, on suzdržano postavlja pitanje: "Jesu li njemačke podmornice oko Sjevernog pola ili Grenlanda Johna Deeja, pronašle točnu točku kroz koju je, kao kroz crni lijevak, njihov brod prošao, ulazeći kako bi se spojio sa Drugim polom, izlazeći na tu rajsku zemlju i more koji, nakon što su jednom bili ovdje, više nisu? Neosvojivi raj, odakle se rat nastavlja, koji treba osvojiti. Jer sve što je ovdje izgubljeno, tamo se osvaja. Zlatno doba, Ultimativna Thule, Hiperboreja, druga strana stvari, tako lako i tako teško dostupno. Unutarnja Zemlja, Druga Zemlja, antizemlja, astralna Zemlja, dosegnuta kao "klikom", bi-lokacijom ili tri-lokacijom u svemiru." 

(Serrano, Miguel: “Adolf Hitler the Ultimate Avatar”)

https://oregoncoug.files.wordpress.com/2014/06/adolf-hitler-the-ultimate-avatar-part-two.pdf

Serrano je, nakon američke Operacije Highjump, krenuo na prvu čileansku antarktičku ekspediciju, od 1947. do 1948. godine (navodno je, u svojstvu novinara ekspedicije, dao nazvati planinu po sebi). Bio je prijatelj gotovo sa svima koji su nešto značili u 20. stoljeću, a među svoje najbliže prijatelje je ubrajao neke od najutjecajnijih ljudi, među kojima su bili: C. G. Jung, Hermann Hesse, Dali Lama, Jawaharlal Nehru i Indira Gandhi (sa kojom je imao aferu). Ako mu se suprotstavite, kao što je to učinio Salvatore Allende, završite jednako mrtvi. Upravo je, u svojstvu čileanskog veleposlanika, Serrano odigrao ključnu ulogu u osiguravanju Antarktičkog ugovora: 

"Tijekom Eisenhowerove administracije, indijski predstavnik pri UN, Krishna Menon, predložio je internacionalizaciju Antarktike. To bi svim zemljama dalo pravo ignorirati utvrđene teritorijalne granice zemalja, poput Čilea, Argentine i Sjedinjenih Država, te počnu pljačkati neprocjenjivo mineralno bogatstvo ledenog kontinenta, a u slučaju Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza, i pretvoriti ga u zamrznuto skladište oružja. Upozoren na ovu opasnu situaciju, argentinski veleposlanik u Indiji, Vicente Fatone, bezuspješno je zatražio sastanak sa vlastima u New Delhiju. Niti je to mogao učiniti niti sjevernoamerički predstavnik, John Sherman Cooper. Washington D.C. odlučio je poslati veleposlanika, Cabota Lodgea, kao svog izvanrednog delegata kako bi nagovorio Indiju neka povuče prijedlog. Ništa od toga nije uspjelo.

Serrano, praktički njegov otuđeni zet, dogovorio je sastanak sa premijerom Nehruom i objasnio svoj stav o tom pitanju. Veliki indijski državnik slušao je i kimnuo glavom. Zatim je ustao i stavio crvenu ružu na rever Serranovog sakoa, zapečativši sporazum. Njegov sljedeći čin je bio narediti povlačenje prijedloga. Menon ga je pokušao ponovno progurati, ali Nehru je bio nepokolebljiv, te je prijedlog zauvijek povučen. U međuvremenu, Eisenhower je 'pozvao 12 zemalja sudionica Međunarodne geofizičke godine na konferenciju o budućnosti Antarktike. Stoga je 01. prosinca 1959. godine, 12 zemalja sudionica potpisalo Antarktički ugovor, sa prisilom da podvrgnu teritorij miroljubivim svrhama i spriječe instalacije vojnih ili oružanih karakteristika..." 

Prema vlastitom iskazu Wilhelma Filchnera, "Deutschland" se "slučajno" zamrznuo u Wendellovom moru, jer nije uspio stići do Južne Georgije i provesti antarktičku zimu, koja može trajati od ožujka do prosinca. Posada se zabavljala tijekom duge zime sportom; Filchner nekako pao sa jarbola, što je spriječilo njegovo daljnje sudjelovanje. "Ali, do sredine lipnja se osjećao dovoljno dobro da povede kratko, ali opasno putovanje, preko leda u potrazi za Morrellovom zemljom ili Novim Južnim Grenlandom. Američki lovac na tuljane, Benjamin Morrell, mislio je kako je 1823. godine, ugledao kopno samo 37 milja istočno od mjesta gdje je brod bio zarobljen.  Filchner je, zajedno sa časnicima, Klingom i Konigom, napustio brod 23. lipnja sa dvoje saonica, svaka sa osam pasa i namirnicama za tri tjedna." 

Novi Južni Grenland jest naziv koji je prvi skovao kapetan Robert Johnson, 1821. godine, za naizgled fantomsku obalu uz koju je plovio, a sada se vodi kao Antarktički poluotok. Dvije godine kasnije, kapetan Benjamin Morrell, pilotirajući istim brodom, "Wasp", zabilježio je isto kopno, pripisujući otkriće Johnsonu i ploveći tri dana uz njegovu obalu, hvatajući tuljane, uz tisuće morskih slonova, dok se divio širenju "oceanskih ptica svih vrsta..."

Edgar Allen Poe, za kojeg se tvrdi da se uvelike oslanjao na memoare svog suvremenika, Novoengleza Morrella, za svoj roman "Pripovijest Arthura Gordona Pyma sa Nantucketa", prilično naglo završava svoju priču (Lovecraft je opet pripisuje „zabranjenim izvorima“), tako što pripovjedač pluta u čamcu za spašavanje, po tajanstvenom i maglom obavijenom, antarktičkom moru: 

"Mnoge divovske i blijedobijele ptice neprestano su letjele iza vela, a njihov krik bio je vječni "Tekeli-li!" dok su se povlačile iz našeg vidokruga. Nakon toga se Nu-Nu promeškoljio na dnu čamca; ali kada smo ga dodirnuli, otkrili smo da ga je duh napustio. I sada smo jurnuli u zagrljaj katarakte, gdje se ponor otvorio da nas primi. Ali, na našem putu pojavila se ljudska figura u ogrtaču, daleko veća u svojim proporcijama od bilo kojeg stanovnika među ljudima. A nijansa kože figure bila je savršene bjeline snijega."

Tu priča završava. Ali, u epilogu, koji Poe naziva 'Bilješka', čitateljima govori kako je pripovjedač Pym umro i da su posljednja poglavlja, čini se, izgubljena zajedno sa njim: "Međutim, to se može pokazati netočnim, a papiri, ako se na kraju pronađu, biti će predani javnosti..." Nastavlja jadikovati: "Gubitak dvaju ili triju posljednjih poglavlja (jer ih je bilo samo dva ili tri) je tim žalosniji, jer su, nema sumnje, sadržavala sadržaj koji se odnosi na sam Pol, ili barem na područja u njegovoj neposrednoj blizini..."

Online Map Creation, Ruhrfisch Sightings of New South Greenland

Poe, koji nije bio ovisnik o drogama, niti pijanac, zapravo je bio vojnik sa dubokim vezama sa West Pointom. Zapravo, jedno od njegovih najranijih djela, jednostavnog naslova, "Pjesme", financirali su njegovi kolege iz razreda u West Pointu. Uključuje stranicu na kojoj piše: "Američkom kadetskom korpusu je ovaj svezak sa poštovanjem posvećen." Bio je pionir u znanosti kriptologije. Duboko je utjecao na najvećeg američkog kriptologa, Wolfa Friedmana, koji je razbio japanski 'Purple Code', tijekom Drugog svjetskog rata, praktički samostalno je pobijedio u američkom ratu protiv Japana. Poe će zagonetno umrijeti u 41. godini života, 1849. godine, kada je pronađen kako trči ulicama Baltimorea u velikoj nevolji, odjeven u odjeću nepoznatog muškarca, te mrmljajući ime 'Reynolds'. Nikada nije povratio prisebnost. Njegove posljednje riječi bile su: "Bože, pomozi mojoj jadnoj duši". Svi medicinski kartoni su izgubljeni, uključujući i njegov smrtni list.

Poe je bio prvi američki profesionalni pisac, kao i majstor samopromocije. Pozirao je za jednu od najranijih fotografija na svijetu, tada poznato kao dagerotip, iz 1848. godine. Slika nosi naziv Ultima Thule: 

Fantomska viđenja kopna događaju se u Južnom oceanu otkada se prvi put njime zaplovilo, u 16. Čudno, ali Morrell je bio  nemilosrdno ismijavan od strane povjesničara zbog svog izvješća, te je nazivan "najvećim lažljivcem u Južnom oceanu". Ali, njegov izvještaj i dalje zvuči istinito, i to mnogima koji prolaze kroz naporne mentalne gimnastike pokušavajući ga objasniti.

Čini se kao da se u raspravi gubi iz vida činjenica da je besprijekorni i legendarni britanski pomorski istraživač, James Clark Ross, također izvijestio o mogućem kopnu na bliskoj poziciji Morrellu, 1843. godine. Kapetan Johnson nikada neće ispričati svoju priču. Nestao je sa svojim brodom i cijelom posadom, 1826. godine, negdje u blizini mora koje će poslije biti nazvano po Rossu.

Prva odlučna potraga za Novim Južnim Grenlandom je bila Filchnerova ekspedicija; tri osobe sa zapregama, 1912. godine. Nije iznenađujuće da su, nešto više od godinu dana prije Prvog svjetskog rata, svijetu rekli kako nisu pronašli ništa, osim provedena tri mučna tjedna na ledu, a Morrell je time i morao vidjeti fatamorganu. 

Sljedeća njemačka ekspedicija, koja je ostala zabilježena za buduće generacije, bila je krajem 1938. ili početkom 1939. godine, gotovo tri desetljeća nakon Filchnerove, i samo nekoliko mjeseci prije nego što je Saksonski građanski rat prerastao u Drugi svjetski rat. Koristeći Kartezijeve koordinate, Nijemci su pronašli zemlju, i to samo stotinjak milja iza najdubljeg prolaza Rossa, na Wendellovom moru; bila je to zemlja ispod Falklandskih otoka, i okrenuta prema atlantsko-indijskom bazenu. Ovo područje će, od tada, biti poznato kao Neuschwabenland ili Nova Švabija.

Prema akademskom izvješću: uoči borbe na život i smrt sa carstvom, za koju su tada već znali da je neizbježna, Nijemci su otišli na Južni pol, preletjeli stotine tisuća četvornih kilometara, te snimili više od 16000 zračnih fotografija, od kojih je vrlo malo ikada objavljeno. Spustili su mnogo svojih zastava na led i proveli opsežna istraživanja u potrazi za "savršenim mjestom za postavljanje kitolovske stanice". Zatim se 33 znanstvenika ekspedicije jednostavno okrenulo i otplovilo natrag u naručje svog voljenog Führera. 

Na povratku, što je poznato iz izvještaja kitolovaca tog područja, "treća je njemačka ekspedicija" istraživala otok Bouvet. Otok je poznat po promjeni položaja, tj. mjesta gdje je posljednji put ucrtan u karte i, čini se kao da može preko noći promijeniti svoju topografiju. Položaj njegovog fantomskog sestrinskog otoka, poznat kao Thompsons Island, nikada nije niti fiksirano na kartama. Iako je tamo ostalo do 1943. godine, i mnogo puta je viđeno.

Smješten otprilike 1000 milja jugozapadno od obale Južne Afrike, i otprilike 1000 milja sjeverno od Antarktika, sam otok Bouvet je najteže mjesto na Zemlji za pronaći. "Moguće je nacrtati krug radijusa tisuću milja (sa površinom od 3.146.000 četvornih milja, ili vrlo blizu površine Europe), koji ne sadrži nikakvo drugo kopno. Nijedna druga točka kopna na Zemljinoj površini nema ovu osobitost." 

Cijeli Morrellov izvještaj o Novom Južnom Grenlandu je doveden u pitanje, jer nigdje ne spominje da je otok Bouvet prekriven ledom, ili da je imao problema sa pronalaženjem. "Čak niti vrlo kompetentni James Ross – 1843. i ponovno 1845. godine – nije mogao locirati Bouvet, u prevladavajuće uvjetima lošeg okružja, koji uključuju polutrajni pokrov guste morske magle i oluje 300 dana u godini. Otok nije ucrtan na nautičke karte sve do 1898. godine", otkrio je njemački istraživački brod "Valdivia". 

Otok Bouvet je nenaseljen i iskrcavanja na njemu su prilično rijetka zbog nevjerojatnih poteškoća. Jedna od mnogih misterija otoka jest bilo otkriće čamca od šest metara, 1964. godine, pronađen poplavljen u uvali, na visoravni kopna zvanoj Nyrøysa, koji se očito materijalizirao na otoku negdje između 1955. godine (kada ga nije bilo) i 1958. godine (kada je otok sljedeći put posjećen).

Prema iskazu očevidca iz 64-člane južnoafričke ekspedicije, koja je poslana istražiti Nyrøysu, i koja je pronašla brod: "Na stijenama,  stotinjak metara dalje, nalazila se bačva od četrdeset četiri galona i par vesala, sa komadima drveta i bakrenim plutajućim ili uzgonskim spremnikom, koji je bio otvoren za neku svrhu. Misleći da su brodolomci možda iskrcali, napravili smo kratku pretragu, ali nismo pronašli ljudske ostatke." Ne postoji uvjerljivo objašnjenje kako je brod tamo dospio, niti odakle je došao.

Možda je ovo sve što je ostalo od Arthura Gordona Pyma iz Nantucketa

Do 1956. godine, dok je 11 nacija podijelilo Antarktik na tri tuceta nadzornih postaja, u iščekivanju "Međunarodne geofizičke godine", koja bi trajala od 1957. do 1958. godine, Američka komisija za atomsku energiju i Vijeće za nacionalnu sigurnost, zajedno sa CIA-om, pripremali su planove za postavljanje nuklearnog oružja tamo. Nepotkrijepljene tvrdnje "da je Sovjetski Savez koristio područja na Antarktiku kao mjesta za testiranje nuklearnog oružja i vođenih projektila", objavljivane su po svjetskom tisku, zajedno sa solilokvima, koji su hvalili stratešku važnost Južnog pola, u slučaju da podmukli Rusi unište Panamski kanal.

Sovjetski Savez je, sa svoje strane, pokazivao pretjeran interes za Antarktik od Drugog svjetskog rata, te je planirao proslaviti geofizičku godinu, tako što bi poslali tamo još veću ekspediciju, od one američke. Njihova je uključivala dva ledolomca i pola tuceta brodova za opskrbu, "opremljenih najsuvremenijim mikrobiološkim, hidrološkim, geološkim i meteorološkim laboratorijima". 

Miguel Serrano, veliki čileanski moćnik, koji je praktički sam zaustavio ovo polarno ludilo, imao je potpuno drugačiji pogled na treću njemačku ekspediciju na Antarktik od današnjih akademskih frajera (koji žive i dišu u oblaku svoje intelektualne nadutosti): 

"Polarne ekspedicije, koje traže tajne skrivene unutar polarnih uporišta, stara su tema u Njemačkoj. Georg von Neumayer bio je mudri Nijemac koji je umro 1909. godine, i napravio važna otkrića u hidrologiji, meteorologiji i geofizici. Organizirao je nekoliko ekspedicija na Južni pol. Njegovu knjigu, "Auf zum Südpol" ("Prema Južnom polu"), koristio je kapetan Ritscher u svojoj polarnoj ekspediciji (1938.-1939.). Ta je ekspedicija istražila područje od oko 600.000 četvornih kilometara u antarktičkoj Zemlji kraljice Maud, uz Weddellovo more, nazvavši ga "Neuschwabenland" ("Nova Švabija").

Unutar njih otkrili su te tajanstvene oaze, uz jezera sa toplom vodom. Visoki planinski lanac je nazvan "Neumayer", u spomen na mudrog znanstvenika. Na sjeveru ovog planinskog lanca su otkrili jezera bez leda i to tijekom cijele godine, koja su okružena kopnom, uz nešto bilja i šuma. Treći Reich nastavio je ta istraživanja tijekom cijelog rata u neprekidnom miru, te je radio na preuzimanju tih golemih polarnih teritorija..." 

Serrano, vjerojatno najmoćniji čovjek na ovom svijetu koji je ikada bio na Antarktiku, a kamoli ga istraživao, nastavlja: "Oko Južnog i Sjevernog pola se intenzitet svjetlosti povećava u isto doba godine, i njihovi se polarni dani tada ne podudaraju sa kutom sunca. Na Antarktiku se krije velika tajna, koja se u potpunosti podudara sa teorijom 'Šuplje Zemlje'..." 

Ali, kako je pjesnik iz Tebe, po imenu Pindar, davno napisao: "Niti morem, niti kopnom, ne može se pronaći Hiperboreja". Kako bi se pronašla Ultima Thule, mora se biti na pravom mjestu u pravo vrijeme, baš kao što su bili kapetan Johnson i kapetan Morrell, baš kao što je bio i Arthur Gordon Pym iz Nantucketa. 

Serrano otkriva tajnu, onima koji imaju uši čuti: "23. studenog 1978. godine je NASA snimila satelitsku fotografiju Sjevernog pola,  infracrvenim zrakama, koja prikazuje kružni otvor. Snimio ju je satelit 'ESSA 7'. To je prvo viđenje, pa ga stoga nije lako ponoviti, jer gusti oblaci prekrivaju polove. Ispod njih se pojavio ogroman kružni otvor."

Prema Eugeniju Siragusi: Zemlju treba shvatiti kao kozmičku ćeliju, koja "svakih šest mjeseci otvara polove neka dišu, a zatim ih zatvara, nekoliko dana kasnije". Pitanje koje se danas spontano nameće jest: "Zašto nijedna velika sila, od katastrofalnog neuspjelog pokušaja admirala Byrda, 1946. godine, nije preuzela posjed, iskrcala se i istražila regiju Neuschwabenland?" 

Od završetka rata, admiralu Karlu Dönitzu se dosljedno pripisuju izjave koje je dao tijekom Nürnberških procesa, o tome kako njemačka podmornička flota uspostavlja zemaljski raj, u neosvojivoj tvrđavi, koja nikada neće biti probijena i osvojena. Operacija Highjump jest pokrenuta odmah nakon toga. Admiral Dönitz, nakon što je potopio dobar dio savezničke trgovačke flote i ubio nebrojen broj civila tijekom rata koristeći neograničeno podmorničko ratovanje, osuđen je na samo deset godina. 

Prema Serranu - kojemu se čak niti njegov zakleti neprijatelj, međunarodni cionizam, nije usudio rugati dok je bio živ - Treći Reich,  zajedno sa Adolfom Hitlerom, nalazi se u drugoj dimenziji. Naselili su se na Novom Južnom Grenlandu i udružili sa izvanzemaljskim bićima, i već kolonizirajući druge svjetove, uključujući Mjesec. Ovo nije nevjerojatna priča. Serrano, čileanski veleposlanik, uvijek je,  neobjašnjivo, bio tretiran i čašćen kao predstavnik svjetske sile, na dvorovima kraljeva i kraljica.

Serrano završava: "Konačna istina Lijeve Svastike nije ispunjena u ovom prostor-vremenskom svijetu. Stoga nije put, već skretanje,  koje vodi iz Maje i Samsare, iz Demiurgijskog prostor-vremena, i privučeno je Središtem (ili Crnim Suncem) prema Drugoj Stvarnosti, prema Vječnosti koju smo nazvali Zeleni Grom, i koja je Krajnji Cvijet. Istovremeno, Desna Svastika omogućuje dobrovoljni povratak Tulku, Ratnika-Avatara, Siddha-Divye, u prostor-vremensku ravninu Samsare. Kada se Krug Svastike okreće fantazmagoričnom brzinom, dolazi do transformacije u Vimanu, kršeći zakone gravitacije, osnažuje skok u drugu dimenziju." 

"I to je još jedan razlog zašto Kalki, Ultimativni Avatar, dok jaše na Bijelom konju, sa plamenim mačem kometa u desnoj ruci (Komet Faeton), čekajući povratak Loherangrina, Crnovratog Labuda sa ledenjaka Južnog pola, nastavlja se boriti uz nas do pobjede, dok ne odemo, jer i mi ubrzavamo." 

(iz knjige “Adolf Hitler the Ultimate Avatar”)

"Lokijev let", autor Skrubhjert, Deviant Art

Razmjena uvreda u stihu, između dvoje ljudi, radi zabave publike je sastavni dio kulturnog fenomena 21. stoljeća, poznato kao hip hop. Zove se Battle Rap, i njime se bave sve glavne zvijezde rap glazbe. Do 16. stoljeća je to bio i vrhunac zabava u banketnim dvoranama nordijskog podrijetla. Tamo se zvalo flyting: "U anglosaksonskoj Engleskoj, flyting bi se odvijao u dvorani za gozbe. Pobjednika bi odlučivale reakcije onih koji su promatrali razmjenu. Pobjednik bi za pobjedu popio veliku čašu piva ili medovine, a zatim bi pozvao gubitnika neka i on pije". 

U Baldurovom 'Draumaru' predviđa se kako će Baldurov brat blizanac, Höðr, ubiti Baldura i bez ikakve Lokijeve pomoći. Ali, samo  proročanstvo iznosi, nitko drugi nego majka Lokijeve ostale troje djece (Fenrisa Vuka, Midgardske zmije i Hell), zbog čega Odin, kada shvati tko je ona, kaže:

"Nisi vještica,
niti mudra žena,
ali si majka
troje ogra." 

(Bellows, Henry Adams (Translator): "Baldrs Draumar", THE POETIC EDDA, 1936.)

http://www.sacred-texts.com/neu/poe/poe.pdf

Odin je odjahao na Sleipnir u Pakao, kako bi zaražio savjet od vještice o noćnim morama, koje su mučile njegovog sina Baldura. No, ono što je pronašao, bio je izvor svih noćnih mora za bogove i ljude, trajna mržnja i glad za osvetom, koja vječno gori u srcima Lokija i njegovih, zbog Lokijeve okrutne kazne od strane Aesira. Ona kaže Odinu:

"Jaši kući, Odine,
i budi ponosan:
još ljudi će se vratiti
u posjet
kada Loki bude slobodan,
oslobodi se svojih okova,
i sudbina bogova
dođe, rastrgajući sve." 

U trideset drugoj strofi 'Völuspá' (ili proročanstva vještice), Baldurova sudbina je ponovno prorečena:

"Vidio sam Baldru, | krvavom bogu, sinu Othinu, | da je sudbina određena: Slavan i lijep | na uzvišenim poljima, pun snage | stajala je imela. Iz grane koja se činila | tako vitka i lijepa: Došla je štetna strijela | koju je Hoth trebao baciti;"

Lokasenna priča pravu priču o tome zašto je Loki bio vezan i optužen (u mnogo kasnijoj Proznoj Eddi) da je orkestrirao Baldrovo ubojstvo, iako će prema proročanstvu vještice, Baldur, zajedno sa Höðrom, biti dvoje rijetkih Aesira koji će preživjeti Ragnarök.... 

Sve započinje kada Loki, vjerojatno pijan i definitivno ljubomoran, ubije slugu Fimafenga kao poklon, na svečanoj priredbi koju su Aesiri priredili, nakon što je konačno osigurao "moćni kotao", u kojem je mogao skuhati pivo za sve njih. Aesiri nisu bili oduševljeni, pa je Loki izbačen iz banketne dvorane. Ali, nakon što je vani čuo kako se ovi hvale svojim borilačkim sposobnostima i loše govore o njemu, vraća se i traži piće. 

Bragi, bog poezije, pokušava mu uskratiti mjesto, ali Loki podsjeća Odina na njihov krvni pakt i da uvijek piju zajedno. Odin govori okupljenim Asirima "neka vučji otac pronađe mjesto na našoj gozbi". Daju mu piće i tako započinje Lokijevo bježanje od Aesira. Loki naziva Bragija najmanjim u bitci, insinuirajući riječima kako je ovaj ženstven. Kada Bragi pokuša odgovoriti, Loki mu kaže: "Na svom sjedištu si hrabar, | nisu takva tvoja djela, Bragi, ukrasu klupa!" Idun, Bragijeva žena, pokušava ga obraniti, a Loki joj kaže neka ušuti, ismijavajući je zato što je spavala sa ubojicom vlastitog brata. Kada se božica poljoprivrede i plodnosti, Gefjun, umiješa, Loki i njoj govori neka i ona ušuti, te spominje njenu pokvarenost prema mladiću. 

Odin upozorava Lokija da je Gefjun majstorica crnih vještina seiðra, baš kao i on sam, i da nije mudro što je Loki vrijeđa, ali Loki kaže Odinu neka ušuti, jer je vladao nepravedno i prečesto je predavao bitke onima koji nisu zaslužili da pobijede. Odin gotovo dobrodušno kori Lokija da je nekoć muzao krave baš kao sluškinja, a Loki odgovara udaranjem po vratnoj žilama, spominjući Odinovo prakticiranje seiðra, koji se među Asirima smatra ženskom vještinom:

"Kažu da si s čarolijama | u Samseyu nekoć

poput vještica sa čarolijama radila;

i u vještičjem obliku | među ljudima si išla;

duša ti mora izgledati nemuževno." 

Kada Frigg pokuša braniti svog muža Odina, Loki je optužuje da je imala afere sa oba Odinova brata. Frigg odgovara govoreći mu da ako je njen sin Baldur tamo, ne bi napustio gozbu bez da isproba vlastite borilačke vještine. Loki odgovara rekavši:

"Hoćeš li onda, Frigg, | da ti dalje ispričam

o zlu koje sada znam;

moja je krivnja | što Baldra više nema

vidiš kako jaše kući u dvoranu." 

Freyja upozorava Lokija da, baš kao ona i Odin, Frigg zna svoju sudbinu. Ovdje Loki ide sa svojim letenjem, svi oni vježbaju seiðr, koji ih je Freyja naučila. Nečisti su, i doista riječ za demona, u istočnoj verziji Edda, Vedama, je Asura (sanskrt: असुर). 

Loki kaže Freyji neka šuti, jer "od bogova i vilenjaka | koji su ovdje okupljeni, svaki kao što je ležao tvoj ljubavnik." Freyja sada jasno daje do znanja Lokiju da danas neće ići kući, a Loki odgovara rekavši:

"Šuti, Freyja! | ti najgnusnija vještice,

I potpuno natopljena grijehom;

U naručju tvog brata | svijetli bogovi uhvatili su te

Kada je Freyja oslobodila svoj vjetar."

Njorth, otac Freyje i Freyra, odgovara nazivajući Lokija "ženskim bogom". Loki se ruga činjenici da je, baš poput njegove djece, Njorth Vanis, i da je došao Aesirima kao talac u mirovnom sporazumu, kojim je završen rat između Vanisa i Aesira. Kada Njorth kaže Lokiju da je ponosan na to, te da je njegov sin Freyr najomiljeniji i najljepši od svih bogova, Loki mu kaže da je sa vlastitom sestrom začeo Freyra. Tyr, bog rata, tada se umiješa. No, Loki se i njemu ruga, jer mu je njegov sin, Fenris Vuk, već odgrizao jednu  ruku, kada su Aesiri prevarili velikog vuka da ga svežu. Tyr mu kaže da je to možda tako, ali "jadno će biti vuku | tko će ikada u okovima čekati pad bogova". 

Loki kaže Tyru neka zašuti, jer je on dobio sina i s Tyrovom ženom, a Freyr kaže Lokiju:

"Na ušću rijeke | vuk ostaje

Dok bogovi ne odu u propast;

I ti ćeš uskoro, | ako ti jezik ne bude utišan,

Biti okovan, krivotvoritelju zla."

Loki se ruga Freyru što je zamijenio mač za ruku prekrasne divovske žene, te mu kaže kako će ostati bez njega kada Sinovi Muspellheima dođu u borbu. Byggvir, Freyrov sluga, kaže Lokiju da bi ga, kada bi bio Freyr, pretukao na smrt, na što Loki odgovara: "Koje malo stvorenje | puže tamo, njuška i škljoca?" 

Heimdall, čuvar Asgarda, kaže Lokiju da je pijan. Loki uzvraća udarcem da je Heimdalova zla sudbina ostati "sa ukočenim leđima | moraš uvijek stajati, Kao čuvar neba bdijeti." Skathi, Njorthova žena, kaže Lokiju:

"Lagan si ti, Loki, | ali dulje ne smiješ

U slobodi maši svojim repom;

Na stijenama te bogovi vežu | s rastrganim crijevima

Iz tvog mraznog sina."

Loki je podsjeća da je bio najistaknutiji u ubojstvu diva Thjassea i vraćanju Iduninih jabuka besmrtnosti, te da nije bila toliko ljuta na njega kada ga je namamila u svoj krevet. "Tada je Sif [Thorova žena] istupila i natočila Lokiju medovinu u kristalnu čašu..." 

Loki je sam pobijedio sve Aesire u Asgardu u epskom prikazu letenja, svukao je svakog Aesira pred ostalim Aesirima, njegov pozdrav je izlila žena najvećeg ratnika sa ove strane Muspellheima, ali jednostavno nije mogao stati. Sif mu je zahvalila što nije govorio o njoj, pa je Loki i to učinio; rekao je da zna ime onoga sa kim je imala seksualne nedoličnosti. Kada mu Beyla, Sifina sluškinja, kaže da Thor sada dolazi da ga zauvijek ušutka, Loki je naziva zaraznim i odvratnim komadom prljavštine, "natopljenim grijehom". Thor upada, prijeteći da će ubiti Lokija svojim čekićem Mjollnirom, na što Loki odgovara: 

"Gle, došao je | sin Zemlje:

Zašto tako glasno prijetiš, Thor?

Manje žestok ćeš ići | boriti se s vukom

Kada proguta Sigfathera."

Thor mu iznova i iznova prijeti odrubljivanjem glave Mjollnirom. Konačno, Loki priznaje da je Thor jedini Aesir koji ga plaši i da u interesu ostanka na životu sada mora otići, ali ih podsjeća da je tamo došao sam i rekao što mu je na umu. 

"I nakon toga se Loki sakrio u Franangovom slapu prerušen u lososa, i tamo su ga bogovi pronašli. Bio je vezan utrobom svog sina Valija, ali njegov sin Narfi pretvoren je u vuka. Skathi je uzeo otrovnu zmiju i pričvrstio je na Lokijevo lice.." 

Lokijev jedini zločin bio je što je govorio istinu i koristio univerzalno prihvaćeno mjesto za to.

Što se tiče ubojstva Baldura, Baldur nije niti bio mrtav - to su proročanstva.

Ono što je Loki rekao, dok je letio, bilo je samo kazalište, isto kao onog koje Eminem ili Snoop Dog izvode kako bi zabavili djecu. Zato većina tužitelja nikada neće pokrenuti postupak za ubojstvo bez tijela.

Postoji stari njemački završetak bajki:

"Und wenn sie nicht gestorben sind, dann leben sie noch heute."

"Ako nisu umrli, onda oni još žive..."