Narodi Rima

Trideset osam stoljeća, rasa poznata kao Rani europski poljoprivrednici (EEF) vladala je Italijom. Njihovi preci uglavnom su bili iz Anatolije, azijskog dijela današnje moderne Turske. Međutim, neki od njihovih predaka (oko 5% prije 4400. pr. Kr. i oko 15% poslije) bili su zapadni lovci-sakupljači, tamnoputa, ponekad i plavooka rasa, koja je ponovno kolonizirala Europu iz svojih utočišta iz ledenog doba, po Italiji i na Balkanu, kako su temperature rasle. Relativno niski, smeđekosi, smeđih očiju i svijetle puti, rani europski poljoprivrednici (EEF) su živjeli, obrađivali zemlju, voljeli i umirali u Italiji od oko 6000. do 2200. pr. Kr. Njihovi životi nisu bili idilični. I arheološki i genetski zapisi pružaju dokaze o barem povremenim epizodama nasilja i ugnjetavanja. Jezici koje su govorili uglavnom su nepoznati, ali među njima su vjerojatno bili i rođaci etruščana.

Vladavina ranih poljoprivrednika je Italiji odlučno prekinuta u 23. stoljeću pr. Kr. Klimatski šok poremetio je stare načine života i oslabio EEF društva Italije, i to do te mjere da se nisu bila u stanju oduprijeti se osvajačima. Preci Japiga preplovili su Jadran sa  Balkana, te se uspostavili kao novi gospodari Apulije. Sikanci su otplovili iz istočne Španjolske i osvojili Siciliju od svojih prethodnika, koji su možda imali veze sa narodima Sardinije. Sjevernu Italiju je preplavio prvi od mnogih valova osvajača, možda su govorili indoeuropske jezike srodne slabo potvrđenom ligurskom, a došli su sa područja današnje Austrije i Njemačke. Veliki dijelovi poluotoka depopulirani su u kaosu.

Stanovništvo Italije se počelo oporavljati od ovog kolapsa početkom 2. tisućljeća prije Krista. Šume su posječene, osnovana su nova naselja, a tehnologija je napredovala. Oko 1700. godine prije Krista nastupilo je još jedno doba kaosa i depopulacije, nakon čega je unutar dva stoljeća uslijedilo obnovljeno razdoblje društveno-političke konsolidacije i rasta stanovništva. Ta obnova, možda povezana sa dolaskom još jednog vala srednjoeuropskih osvajača koji su govorili predačkim italskim jezicima, trajala je do sloma brončanog doba, oko 1200. pr. Kr.

Slom brončanog doba u Italiji obilježio je i veliku migraciju ljudi iz sjeverne Italije na jug i istok, posebno Sicela (italski narod) i Lemnjana (koji su vjerojatno govorili jezik sličan etruščanskom), kao i dolazak novog vala osvajača iz srednje Europe. Ti novi osvajači, od kojih su neki vjerojatno govorili keltske jezike, nastali su iz kulture "polja sa urnama" i razvili su se u proto-villanovsku kulturu. Iako su imali značajan kulturni utjecaj, zamijenili su samo mali dio stanovništva sjeverne i središnje Italije. Prethodne invazije imale su veći utjecaj. Sveukupno, između 50-80% stanovništva sjeverne i središnje Italije zamijenjeno je osvajačima iz srednje Europe, između 2200. i 800. pr. Kr.

Na jugu poluotoka i na Siciliji postojali su dugogodišnji kontakti sa narodima Egejskog mora; kontakti koji su započeli početkom do sredine 3. tisućljeća prije Krista. Ti su se kontakti nastavili kroz brončano doba, uz mikensko-grčka naselja na Siciliji i nekim utvrđenim obalnim naseljima u Apuliji. Ti kontakti nisu bili ograničeni samo na trgovinu, već su uključivali i kretanje ljudi.

Kaos sloma brončanog doba prekinuo je niti povijesnog pamćenja italskih naroda. Dok su Rimljani tvrdili da potječu od svog boga rata Marsa, stvarni preci Rimljana bila su primitivna plemena. Njihova su sela bila mala i imala su malo mineralnog bogatstva. Drevni DNK, sa početka 1. tisućljeća pr. Kr. sugerira da su bili blago heterogeni. Sjevernoitalski elementi, bliskog  afiniteta prema srednjoj Europi, bio je dominantan; gotovo identičan onome kod Etruščana, koji nisu govorili latinski. No, neka plemena u blizini Rimljana, poput Rutula i Praenestija, čini se da su imala barem djelomično južno podrijetlo i daleke predačke veze sa narodima Egeja.

Rimsko Kraljevstvo, a kasnije i Rimska Republika, bili su dijelom šire savezničke mreže. Unutarnji poslovi (uključujući oporezivanje) članova saveza bili su poprilično neriješeni, ali doprinosi vojnih trupa protiv vanjskih prijetnji bili su obvezni. Rimljani su postali najveći član te savezničke mreže u 6. stoljeću pr. Kr., i postupno su povećavali svoj autoritet unutar zemlje.

Priroda te savezničke mreže, posebno nakon invazije stranih keltskih Gala u 4. stoljeću prije Krista, kao i trend prema demokratizaciji, usmjerili su mrežu prema militarizmu i teritorijalnom širenju. Rat uz saveznike je stvarao prijatelje i pokazao italskim drugovima njihove sličnosti sa stranim keltskim, grčkim, iberijskim, germanskim, ili semitskim neprijateljima. Mir je donio uobičajene sporove oko prava i bogatstva, klasu protiv klase i saveznika protiv saveznika.

Rimska ekspanzija diljem Italije, pa čak i na Siciliju, isprva je bila uglavnom po područjima kojima su vladali blisko povezani i, obično, italski govorni narodi. Doista, Punski ratovi imali su sve elemente nacionalne borbe. Rimska intervencija na Siciliji, koja je izazvala Prvi punski rat, bila je posljedicom rimske podrške Mamertincima (toskanska italska skupini koja je nedavno migrirala na Siciliju). Kasnije će se Grci južne Italije i Sicilije okupili oko Kartage, u pokušaju da vrate svoju slobodu od rimskih okupatora.

Rimska pobjeda u Drugom punskom ratu je donijela republici prekomorsko carstvo, ali uz veliku cijenu. Ogromni gubici na bojnom polju, kao i Hanibalovo razaranje Italije, trajno su promijenili sastav republike. Robovlasnička poljoprivreda je zamijenila ​​stari socioekonomski model malih slobodnih posjednika. Nekada razvijena polja su pretvarana u manje produktivne pašnjake, a produktivnost novih prekomorskih teritorija je dodatno oslabila ekonomski položaj običnih rimskih radnika. Polibije i Katon složili su se kako je stanovništvo Italije, čak i pola stoljeća nakon završetka Drugog punskog rata, brojalo manje nego što je bilo prije početka sukoba. Moguće je: širenje upotrebe kontracepcije smanjilo je rimsku stopu nataliteta i ometalo oporavak Rima.

Sicilija se posebno promijenila masovnim uvozom robova. Rimske pobjede u Grčkoj dovodile su brojne robove na otok. Pirati sa  Krete i Kilikije otvoreno su prodavali levantinske zarobljenike. Sa ovim vezanim masama okrutno su postupali nadzornici koji su usvojili metode Kartažana, uključujući i lančane bande. Unatoč brutalnom rimskom gušenju pobuna robova, predrimsko stanovništvo Sicilije uglavnom je zamijenjeno uvezenim robovima. Danas, Sicilijanci uglavnom potječu od Sjevernoafrikanaca i Levantinaca, a ne od svojih prvih predaka. 

Rimski napredak u istočnom Mediteranu, tijekom 02. i 01. stoljeća pr. Kr., doveo je još više robova i imigranata u Italiju. Iako slobodni poljoprivrednici nisu bili potpuno istisnuti latifundijama (velikim poljoprivrednim pogonima) na kojima su radili robovi, robovi su bili očita meta, kao za siromašne Rimljane, tako i za one poput braće Grakhi, koji su brinuli o depopulaciji ruralnih područja. Slobodni poljoprivrednici činili su većinu pješačkih formacija republike, i to je bio razlog zašto je mogla podnijeti teret beskrajnog ratovanja.

Na kraju se republika bila nesposobna nositi se svojom ulogom mediteranskog hegemona. Njen republikanski politički model masovnog sudjelovanja u vlasti je zamijenjen, sredinom i krajem 01. stoljeća prije Krista, imperijalnim modelom suradnje elita protiv istrijebljenog stanovništva. To je bila neizbježnost. Vojsku slobodnih građana zamijenili su profesionalni vojnici, koji su bili odani karizmatičnim generalima. Takošer, strane trupe(poput Cezarovih njemačkih i galskih pomoćnih trupa) postale su značajan dio rimske vojske, na kraju, i njene političke strukture.

Integracija stranih elita u rimski narod bila je dijelom trenda, koji seže stoljećima unatrag. Prvo su Rimljani osvojili i integrirali narod Lacija, a zatim i ostale italske narode Italije. Pod carstvom su svi oni postali univerzalni narod; čak su i pod republikom izjave, poput one sjevernoafričkog Terencija, "Ja sam čovjek i ništa ljudsko mi nije strano", rimska publika dočekala pljeskom. Za neke je to bio razlog za slavlje. Za druge je to bio razlog za očaj:

Ta rasa koja je sada najprihvatljivija našim bogatim Rimljanima,

Ta rasa od koje uglavnom želim pobjeći, brzo ću otkriti,

I bez srama. Prijatelji moji, ne mogu podnijeti

Rim pun Grka, a ipak malo je od taloga grčkih!

Jer sirijski Orontes je odavno zagadio Tiber,

Donoseći svoj jezik i običaje, frule i žice harfe,

Pa čak i njihove domaće tamburine vuku sa sobom,

I djevojke prisiljene da se ponude u Cirkusu.

Idi tamo, ako ti je ukus barbarska bludnica u oslikanom velu.

Vidi, Romule, te tvoje seljake koji nose grčke papuče,

Grčke masti, grčke nagradne medaljone oko vrata.

On je s visina Sikiona, i on je iz Amidona,

Iz Androsa, Samosa, dolaze, iz Trala ili Alabande,

Tražeći Eskvilinu i Viminal, nazvane po svojim vrbama.

Da postanu i utroba i gospodari naših velikih kuća.

Oštroumni, besramne smjelosti, spremni na govor, više

Usnica od Izaja, retorika. Samo recite što želite da budu.

Donijet će vam, u jednoj osobi, sve što vam treba:

Učitelja jezika, govornika, slikara, geometra, trenera,

Augura, plesača na užetu, liječnika, mađioničara, oni sve znaju,

Vaši gladni Grci: recite im da odzuje u nebo, otići će.

Juvenalov lik, Umbricius, nije umišljao kada se žalio na Grke i grčke govornike iz Levanta i Anatolije, koji su preplavili Rim u 01. stoljeću. Migracije, i slobodne i robovske, iz istočnog Mediterana u Italiju, nastavile su se u carskom razdoblju. Nalazi DNK iz Rima, Etrurije i Mezije, sugeriraju kako je rimsko urbano stanovništvo, od 01. do 03. stoljeća, uglavnom bilo anadolskog i levantinskog podrijetla; iako sa manjinama iz sjeverne Europe, sjeverozapadne Afrike i subsaharske Afrike. Unatoč Mitridatovim ratovima, istočni Mediteran je očito bio naseljeniji od zapadnog, stoga je generirao više migranata. Zapadni Mediteran bio je opustošen rimskim građanskim ratovima, Jugurtinskim ratom, brutalnim kroćenjem Iberije i Cezarovim osvajanjem Galije.

Raznoliko carstvo trebalo je nove priče kako bi ujedinilo svoje ljude. Jedna takva priča bila je Eneida, čiji je autor iz 01. stoljeća prije Krista, Vergilije, promijenio priču o podrijetlu Rima tako da bude anadolska, a ne latinska. Na neki način, to je usporedivo sa usvajanjem Kristofora Kolumba kao osnivača od strane Sjedinjenih Država, putem njihovog praznika Kolumbovog dana tijekom masovne talijanske imigracije u Sjedinjene Države. Promjena u demografiji države je dovela do promjene u priči o njenom podrijetlu, zato da bi se uključili novi narodi.

Demografska transformacija unutar Rimskog Carstva nije bila ograničena samo na urbana područja. Sjeverozapadna Afrika bila je vrlo raznoliko mjesto u klasičnom dobu, sa vrlo prepoznatljivim stanovništvom. To stanovništvo, kao i njihovi jezici, izravnani su pod Rimljanima, stvarajući pretke Berbera. Rimljani, ali i njihovi sasanidski perzijski neprijatelji, ujedinili su arapska plemena, postavljajući temelje za buduće arapske države, uključujući i onu Umajada.

Kriza trećeg stoljeća bila je dio šireg globalnog fenomena, koji je također pogodio sigurno Iran, Kinu i Japan. Kuga i glad poklale su milijune, i uzrokovale strašnu političku nestabilnost. Raznoliko urbano stanovništvo carstva nesrazmjerno je patilo, a oni koji su živjeli na periferiji, tj. potomci onih poput Umbricija koji su pobjegli iz gradova na selo, činili su veći udio stanovništva nakon toga. Rimsko Carstvo je na neko vrijeme bilo uspješno obnovljeno, ali je pred kraj 04. stoljeća doživjelo konačni pad.

Pad Zapadnog Rimskog Carstva, u 05. stoljeću, bio je apokaliptičan. Veliki dijelovi zemlje bili su depopulirani, gradovi uništeni, trgovina propala, a tehnologija nazadovala. Oni koji su ovisili o izdržljivosti trgovačkih ruta na velike udaljenosti, ili održavanju složene društvene ili fizičke infrastrukture (poput raznolikog urbanog stanovništva), izumrli su u različitim stupnjevima. U Britaniji i sjevernom Balkanu su potpuno istrijebljeni; one koji su imali sreće da ne umru od gladi, ubili su barbarski osvajači. U Italiji, Iberiji i južnom Balkanu, djelomično su neki od ljudi istočnog Mediterana preživjeli, i apsorbirani u sljedeće populacije. Općenito, periferni narodi, poput Bretonaca, Albanaca, Baska i ruralnih Talijana, čija su društva bila materijalno siromašna, ali politički i ekonomski robusna, a ne sofisticirana, podnijeli su barbarske invazije. Njemački ili slavenski barbarski osvajači, ali ne oni koji su potomci migranata iz rimskog doba, činili su dominantan element sljedećih generacija; iako je jedva prevladavao u južnoj Italiji, gdje su egejski i istočnomediteranski elementi ostali jakima. Krotki su naslijedili zemlju.

Grčko-rimsku civilizaciju naslijedile su dvije nove civilizacije: Dom islama i kršćanstvo. Potonja je držala Italiju. Osigurala je da će njeni kasniji dominantni utjecaji (genetski i kulturni) biti sa sjevera, a ne sa istoka i juga. Sjevernjački osvajači, poput Gota, Langobarda i Normana, ostavili su svoje genetske utjecaje u različitim stupnjevima diljem Italije. Zauzvrat, krv srednjovjekovnih Talijana se proširila na sjever preko Alpa u krv naroda Njemačke, koje je Tacit (točno, jer to sad znamo iz istraživanja DNK) opisao kao one koji su sačuvali svoju čistu krv sve do 01. stoljeća. Kršćanstvo je stvorilo novi svijet, koji je nadišao neke od granica starog, čak i dok je stvaralo nove granice preko nekoć nepodijeljenih zemalja. Istočno Sredozemlje trebalo je biti uglavnom izvan kršćanstva, ali Njemačka je trebala biti u potpunosti njegov dio.

Poput drugih europskih naroda, danas poznati talijanski narodi su uglavnom formirani u srednjem vijeku. Čak niti najgori događaji posljednjih tisuću godina, npr. Crna smrt ili Malo ledeno doba, nisu bili dovoljni da omoguće nasilne zamjene stanovništva, što je bilo karakteristično za poluotok u više navrata, tijekom brončanog doba. Slično tome, diplomatske intrige i katolička suradnja, spriječile su Italiju da padne pod regionalnog hegemona, čija bi veličina omogućila značajnu migraciju stranih naroda na poluotok, i tako je bilo sve do 21. stoljeća....

Vizija nakon kraja: Iznikne li sjeme dugoročnog napretka iz pepela kolapsa?

Tijekom posljednjih 11700 godina dogodio se niz civilizacijskih kolapsa. U njima su i socioekonomska složenost i ljudska populacija dramatično opadali. Ranije civilizacijske kolapse nalazimo u arheologiji i palinologiji. Iako se u Bibliji možda spominje kolaps oko 2200. godine prije Krista, posljednja dva kolapsa su svakako povijesno poznata: kolaps brončanog doba u 12. stoljeću prije Krista, te pad Rima u 5. stoljeću poslije Krista.

U ova dva poznata slučaja, razmjeri kolapsa bili su znatno veći nego što povijesni zapisi sugeriraju. Kelti, Nijemci, Iranci, Semiti i Ugro-Finci su pokrenuli niz ratova, koji su završili značajnom zamjenom stanovništva tijekom kolapsa brončanog doba. Mjesta,  poput sliva rijeke Don, u današnjoj južnoj Rusiji i istočnoj Ukrajini, izgubila su pristup metalu i vratila se obradi kamena i kostiju. Pad Rima je doveo do izumiranja civiliziranog urbanog stanovništva, kao i do uspona Nijemaca, Slavena, Berbera i Arapa. Čak su i mjesta udaljena od Rima, poput Konga, bila duboko pogođena ovim kolapsom.

Jesu li ti kolapsi odgodili ljudski napredak? Ili su bili nužni, kako bi se omogućio razvoj novih i progresivnijih socioekonomskih sustava? Walter Scheidel, u svom djelu "Bijeg iz Rima", sugerira ovo drugo.

Kasniji dio brončanog doba (otprilike 1800.-1200. pr. Kr.) uključivao je, kao što se i može očekivati ​​iz imena, vojske naoružane i oklopljene broncom. Bronca se izrađuje od bakra (kojega ima mnogo u lako dostupnim nalazištima) i kositra (ograničeni izvori ovog metala). Dok su željezne rude daleko dostupnije od kositra, temperature potrebne za proizvodnju željeza nisu bile dostupne u većini područja brončanog doba. Bronca, sa znatno nižom (za oko 600 °C) točkom taljenja, mogla se kovati u korisne alate i od mnogih naroda Euroazije u brončanom dobu, dok željezo nije.

Rezultat je bio taj da je oružje u brončanom dobu bilo skuplje nego što je postalo kasnije, a ratovanje je bilo više elitna stvar. Jahači bojnih kola i odabrani ratnici su dominirali bojnim poljima tog vremena. Bilo je to doba kraljeva i svećenika. Trebali su osvojiti odanost svojih elitnih ratnika, a ne mase naroda. Stoga, ideologije koje su državi omogućavale mobilizaciju masa za rat ili infrastrukturu, kao iz kasnijih doba, nikada se nisu razvile. Piramide i megaliti isticali su se na nebu kao usamljeni vrhovi razvoja, a ne kao dijelovi cijelih planinskih lanaca, podignutih tijekom civilizacijskog napretka. "Hidraulički despotizmi" tek su trebali biti  formirani. Navodnjavanje i skladištenje vode su organizirani odozdo prema gore, a ne odozgo prema dolje. Umjesto toga, ideologije su veličale mali broj elitnih ratnika, kao npr. ljude iz Ilijade, ili 37 moćnih ratnika kralja Davida.

Širenje metalurgije željeza, sa južnog Kavkaza, početkom 01. tisućljeća prije Krista, uvelo je željezno (ili klasično) doba. Uz moguće pretvaranje obilnih željeznih ruda u oružje i oklop, opremanje vojski je postalo znatno jeftinije nego što je bilo u brončanom dobu. Društva koja su mogla mobilizirati veliki broj ljudi i opremiti ih željezom su preživjela, kao i osvojila druga. Takav je proces uključivao veliku društvenu, ekonomsku i političku evoluciju.

Jedan put evolucije bio je onaj razvoja polisa, grčkog grada-države. Ljudi su imali svoj identitet i državljanstvo, koje je bilo vezano uz određeni grad i koji je, zauzvrat, predstavljao njihove interese. Taj se grad mogao pridružiti ligi drugih gradova, doprinoseći svojim bogatstvom i ljudima zajedničkoj obrani. Ako bi se umorilo od tereta članstva u toj ligi, ili bi se smatralo njenu ujedinjujuću ideologiju odbojnom, tada se moglo napustiti i pridružiti se drugoj ligi; uz često započinjanje rata u tom procesu.

Drugi put evolucije bilo je carstvo, poput Perzije pod Ahemenidima. Car ili kralj kraljeva zahtijevao bi danak, poštovanje i ljude, od svojih podanika. Zauzvrat bi dobili njegovu zaštitu, pomoć u domaćim borbama, ekonomsku integraciju i široku domaću autonomiju. Nije bilo pretenzija na kooperativno upravljanje, iako su podanici (imali vlastite države, ponekad sa značajnim resursima) mogli lobirati na dvoru, udružiti se sa drugim pretendentima na prijestolje, ili se pobuniti.

Postojale su i robovlasničke oligarhije, poput onih na Siciliji i u Kartagi. Ogroman broj ratnih zarobljenika ili porobljenih lokalnih stanovnika je bio prisiljen raditi u poljoprivredi i industriji, kako bi osigurao urbanu oligarhiju, koja je unajmljivala vojske stranih plaćenika za borbu u svojim ratovima. Takva društva bila su sposobna za ogromnu mobilizaciju radne snage i ljudi, ali su bila ranjiva na šokove koji su remetili cijelu društvenu strukturu.

Najpoznatije je to što su postojale mreže saveza, poput one koja je izrasla oko Rimske Republike u Italiji. Dok se građanstvo temeljilo na specifičnoj urbanoj zajednici, poput grčkog polisa; struktura saveza, izgrađenih oko tih zajednica, razlikovala se od strukture grčkih liga. Umjesto središnjeg grada, koji je prikupljao poreze od drugih članova lige, porezi su ostavljeni saveznicima, koji su uglavnom upravljali vlastitim unutarnjim poslovima. Umjesto toga, od saveznika su traženi vojnici. Tako je usporen razvoj klase oligarha, čije bi bogatstvo uzrokovalo političku polarizaciju, kao i ekstremne klasne ogorčenosti.

Zajednički vojni tereti i ratno drugarstvo jesu povezivali Rimsku Republiku i njene saveznike. Kako su se širili izvan Italije, došli su do nasilnog kontakta sa Keltima, Grcima i Kartažanima. Rimski način masovne mobilizacije, njena jezgra i saveznici, omogućilo im je da trijumfiraju nad svojim neprijateljima, koji zbog socioekonomskih i političkih struktura nisu mogli mobilizirati toliko ljudi naoružanih željezom. Jezgre rimskih suparnika, poput grada Kartage, bile su sposobne mobilizirati ogromne resurse. Ali,  periferije carstava, kraljevstava, gradova-država i robovlasničkih oligarhija, nisu se mogle mobilizirati na rimskoj razini. Rob, saveznik i carski podanik bili su manje sposobni, ali i manje voljni, boriti se za svog vladara od onih koji su bili saveznici Rima.

Sustav masovne mobilizacijske jezgre je bio povezan sa ideološkim inovacijama u Rimu. Moćne osobe natjecale su se međusobno kako bi osvojile podršku rimskog naroda, posebno onih ljudi koji bi im služili kao borci. To je bilo u suprotnosti sa  drugim sustavima, u to vrijeme, jer su različite političke strukture poticale elite na međusobnu suradnju, umjesto da traže podršku naroda. Npr. Kir Mlađi je okupio pretežno neperzijsku vojsku iz Jonije i Anatolije, kada se 401. godine prije Krista pobunio protiv svog brata Artakserksa II. Veze sa satrapima i neperzijancima sa zapada činile su mu veću snagu, od veze sa  vlastitim sunarodnjacima; i doista, obećao je Grcima koji su marširali za njega, veliki utjecaj ukoliko pobijedi.

Dok je masovna mobilizacija rimskog društva za rat izblijedjela u 01. stoljeću prije Krista i kasnije, njeno je nasljeđe ostalo sačuvano u nižim državnim kapacitetima. Kako su graničili samo sa jednom velikom silom nakon formiranja Carstva, pritisci za unutarnje reforme za poticanje državnih kapaciteta su posustali, bili oni vojni ili ekonomski. Iako su provincije bile više integrirane u carsku strukturu moći, nego što su to bili saveznici pod republikom, provincijske elite zadržale su znatno veću količinu resursa i autonomije, od npr. svojih kolega u Kini, za dinastije Han. Kao rezultat toga, prihodi rimske države bili su otprilike upola manji od prihoda Han Kine, koja je bila znatno razvijenija birokratska država.

Razvoj masovnog ropskog rada je također potkopalo dugoročni razvoj Rimskog Carstva. Moćni zemljoposjednici naselili su ogromne dijelove Italije nelojalnim robovima, i pritom su gurali staru društvenu osnovu republike, tj. zemljoposjednike, u ropstvo, siromaštvo, ili rastući urbani proletarijat. Slično američkom Jugu u razdoblju prije građanskog rata: ulaganje u robove, a ne u kapitalnu infrastrukturu (poput vodenica), pružile su kratkoročne financijske dobitke, dok su dugoročno smanjivala ekonomsku produktivnost. Ropstvo je također oslabilo klasnu suradnju, koja je potaknula toliko rane dinamike Rima. Dok je August pokušao obnoviti rimski moral i društvenu osnovu zemljoposjednika u Rimu, uvođenje kontracepcije u 01. stoljeću prije Krista i nakon aneksije onoga što je danas istočna Libija, kao i široko rasprostranjena imigracija u Italiju, čini se da je dovelo do zamjene talijanskog stanovništva, izvan udaljenijih područja na poluotoku.

Prije aktivni i participativni politički sustav je zamijenjen okoštalom, i sve više personaliziranom, političkom strukturom. Intriganti, a ne ideolozi, upravljali su Carstvom, i to posebno nakon Krize trećeg stoljeća. Birokratizacija nikada nije dosegla kinesku razinu, ali je veći dio Carstva postupno degradirao u feudalizam, ili čak i otvoreno barbarstvo.

Pad Rima ponudio je priliku za paralelne strukture moći. Dok je kršćanstvo započelo kao jedan misteriozni kult od mnogih, njegova sposobnost pridobivanja istinski pobožnih obraćenika, kao i relativno pojednostavljen proces obraćenja, dali su mu prednost nad ostalima. Privlačnost vjerske pravednosti nikada nije toliko tražena kao u doba amoralnih moćnika. Dok je Rim propadao, kršćanska crkva je opstala i jačala. Uspjela je iskoristiti i usmjeriti vjerovanja vjernika u političku i ekonomsku moć, kontrolirajući značajan (u nekim dijelovima Europe i do trećine) europskog zemljišta, u prvoj polovici 02. tisućljeća nove ere.

Katolička crkva surađivala je sa njemačkim i slavenskim vojskovođama, koji su osvojili Europu nakon pada Rima. Bila je u bliskom kontaktu sa velikim dijelom stanovništva putem svojih vojski svećenika, fratara i redovnika; tako su se iz starih niti rimskih civilizacija i Isusovog učenja - stvorile nove društvene strukture. Te su društvene strukture, vremenom izbrisale najkrvavije postupke barbarskih vojskovođa, te omogućile ponovni rast i razvoj civilizacije.

Politička stabilnost, kao i zavidna hidrologija Europe, poticale su ulaganja kapitala u vodnu energiju, posebno nakon početka 11. stoljeća. Dok se vodna energija opsežno koristila u Rimskom Carstvu, ukidanje ropstva u mnogim dijelovima Europe (u srednjem vijeku), kao i politička fragmentacija, potaknuli su kapitalni, ne radno intenzivni put gospodarskog razvoja; put koji je postao samoojačavajući nakon inovacija u tehnologiji izgradnje mlinova u 13. stoljeću, a posebno nakon Crne kuge u 14. stoljeću.

Povećano bogatstvo i razvoj Europe također su utrli put vjerskim reformama. Siromašni i neobrazovani svećenici mogli su stvarati sinkretizme sa lokalnim praznovjerjima ili reliktnim politeističkim vjerovanjima, ali nikako ne i hereze, koje bi mogle ugroziti Katoličku crkvu. Povećano bogatstvo europskih društava, kao i širenje obrazovanja, nasuprot tome, jesu omogućili stvaranje hereza. Relativno bogati seljaci su si mogli priuštiti putovanja diljem kontinenta, u potrazi za duhovnim smislom i vratiti se sa novim i uvredljivim idejama. Drska korupcija Katoličke crkve, kao i želje masa da poslušaju Bibliju na narodnom jeziku, dugo su bila prilika hereticima i reformatorima. No, tek nakon Crne kuge se Europa dovoljno razvila, kako bi se oni  ukorijenili i proširili. Husiti i lolardi, sa početka 15. stoljeća, bili su samo vjesnici onoga što će doći.

Pobožnim plemićima, koji su bili nezadovoljni korupcijom svoje religije, sve su se više pridruživali plemići koji su u crkvenoj reformi, tijekom 15. i 16. stoljeća, vidjeli političke i ekonomske prilike. Rezultirajuća reformacija dovela je do podjele zapadnog kršćanstva na sektaškim osnovama, te je započela proces tehnološkog razvoja, gospodarskog rasta i društvene mobilizacije, koji se nastavio duboko u 20. stoljeće. Sektaški polemičari, željni pridobiti duše za ono što su smatrali Pravom vjerom, počeli su stvarati nove ideologije, koje su se međusobno natjecale da bi privukle i mobilizirale što više masa. Vremenom će ih naslijediti nacionalistički i ideološki mislioci, koji će izmisliti nove ideologije, koje će omogućiti ili opravdati još veću mobilizaciju države, gospodarstva i stanovništva. Manje protestantske države, kojima su bili potrebni resursi za borbu protiv većih katoličkih država, zauzele su samostane i preuzele crkvene su na sebe funkcije. Švedska je posebno bila poznata po stupnju u kojem je mobilizirala svoje gospodarstvo i društvo za rat.

Države koje nisu uspjele mobilizirati svoje resurse i stanovništvo su bile proždirane od onih koje jesu. Slično tome, žestoka međudržavna konkurencija je potaknula poboljšanja u državnoj upravi. Broj europskih država je pao sa stotina (15. stoljeće) na sedamnaest u 1942. godini. U tom razdoblju je došlo do neumoljivog poboljšanja državnih kapaciteta. Područja su mapirana, te su postala čitljiva birokratima, putem prikupljanja statističkih podataka. Karantene su organizirane kako bi se stanovništvo zaštitilo od bolesti. Status plemstva je kodificiran i reguliran, a kasnije je i gotovo potpuno ukinut. Popisi stanovništva su izbrojali cijele populacije. Rim je bio nadmašen, i to ne samo u tehnologiji, već i u društvu i politici.

HG Wells je uočio stoljetni proces političke konsolidacije i rasta državnih kapaciteta, koji se nastavlja duboko u 21. stoljeće. U svom djelu, "Oblik onoga što dolazi", višestranačke demokracije i jednostranačke države se bore jedna protiv druge do iznemoglosti, u dugotrajnom Drugom svjetskom ratu, koji završava tako što klasa prometnih administratora iskoristi svoju zračnu premoć za osvajanje svijeta. Rezultirajuća država ukida religiju i proširi vjerovanje u znanost; zatim, nakon stoljeća masovne mobilizacije od vrha prema dolje, konačno ustupa mjesto utopiji.

Wellov bliski suvremenik, Jack London, također je uočio iste probleme, iako sa noćnim morama. U svom djelu, "Željezna peta", kapitalističke oligarhije usisavaju dobitke produktivnosti potaknute industrijalizacijom, istovremeno kupuju mala poduzeća. To okončava društvenu osnovu republikanizma, i ostavlja široke mase osiromašenima. Potrebna je socijalistička revolucija kako bi se se konačno poboljšali uvjeti življenje stanovništva.

Glavna iznimka od procesa žestoke međudržavne konkurencije, koja potiče povećanje državnih kapaciteta u zapadnom svijetu,  bila je Amerika. Zbog masovnog izumiranja američkih Indijanaca, tijekom 16. i 17. stoljeća, američki doseljenici nikada nisu trebali razvijati snažne državne strukture mobilizacije resursa u velikim razmjerima, kako bi sebi osigurali zemlju i resurse. Čak su i male vjerske sekte, kao i skupine razdornih prognanika, mogle napredovati u bujnim, depopuliranim zemljama Amerike. Pokušaji konsolidacije središnje vlasti su propali 1770-ih. To je rezultiralo stvaranjem nove, labavo povezane savezne države,  Sjedinjenih Američkih Država. Čak i nakon rasta moći središnje vlade, od 1860-ih do 1960-ih godina, ostala je izvanredna količina kapaciteta za voluntarizam i samoorganizaciju, koja je konačno ugušena tek zakonom o građanskim pravima, nejednakošću u prihodima i masovnom imigracijom u drugoj polovici 20. stoljeća. Kapacitet države nikada nije dosegao europsku razinu.

Sjedinjene Američke Države imaju stupanj urbanog nereda, koji je vrlo neuobičajen za standarde Prvog, a vjerojatno čak i Drugog svijeta. Mnogi veliki američki gradovi imaju značajnu populaciju beskućnika, koja broji i desetke tisuća; dok je stopa ubojstava nekoliko puta veća od stope ubojstava u istočnoazijskim i europskim gradovima. Nepoštivanje društva i zakona je  rašireno u nekim područjima i takvi su uvjeti postali normalizirani i moralizirani. Američke političke strukture, koje su se razvile iz pokreta za građanska prava, pokazale su se nesposobnima za rješavanje ovakvih problema, ali su se pokazale vrlo sposobnima za gušenje kritika, kao i proširenje problema po cijeloj svojoj sferi utjecaja.

Osim problema nereda, tu je i problem tzv. "IQ Shreddera". Mjesta, poput San Francisca i Singapura, privlače najinteligentnije ljude iz cijelog svijeta, koncentriraju ih u vrlo skupim područjima; zatim uzrokuju pad njihove plodnosti znatno ispod razine zamjenjivosti. Budući je inteligencija nasljedna osobina, to uzrokuje pad genotipskog potencijala za inteligenciju u pogođenim populacijama, tijekom nepoznatog vremenskog razdoblja.

Je li povijest Sjedinjenih Država predodredila niži državni kapacitet? Je li njihov niži državni kapacitet pozitivno dobar, kako sugeriraju republikanski mislioci, jer omogućuje kreativno uništenje kapitalizma? Je li to povijesna aberacija, koju je pokrenuo prethodnik Sjedinjenih Država, Amerika, od 17. do početka 19. stoljeća? Je li bilo neizbježno dozvolitit da državni kapacitet opadne, u kombinaciji sa povećanom globalnom političkom fragmentacijom? Je li trijumf Sjedinjenih Država, u drugoj polovici 20. stoljeća mogao odgoditi, ali ne i ubrzati ljudski napredak?

Postoji niz teorija. Njemačka i Japan bojali su se kako će njihovo rastuće stanovništvo vremenom gladovati. Slom trgovine i porast protekcionizma, tijekom i nakon Prvog svjetskog rata, doveli su do ozbiljnih unutarnjih problema u objema zemljama. Povećanje prinosa usjeva, kao i prirodni pad stope rasta stanovništva zbog društvenih učinaka modernosti drugdje, nisu bili toliko očiti početkom 20. stoljeća. Kemijska gnojiva, visokorodni kultivari i mehanizirana poljoprivreda, iako nisu bili nepoznati u 1910-ima, tek su se nakon 1960-ih godina, doista proširili diljem svijeta.

Ovaj strah od gladi potaknuo je ekstremni militarizam, koji je karakterizirao i Japan i Njemačku 1930-ih i 1940-ih godina. . Osvajanje Ukrajine i Mandžurije jamčilo bi obilne žetve objema nacijama, što god se dogodilo. Da su uspjeli zadržati svoja osvajanja 1940-ih, velike populacije i teritoriji Njemačke i Japana bi omogućilo njihovom političkom modelu visokog državnog kapaciteta da se pojavi kao ozbiljna konkurencija američkom modelu, u drugoj polovici 20. stoljeća. Kako bi se to odigralo, nije poznato. Višestranačke demokracije su robusnije od stranačkih država, ali istovremeno imaju ograničeniju sposobnost mobilizacije stanovništva. U stranačkim državama, stranački kadrovi su važne komponente organiziranja društva, čak i na najnižim razinama, omogućujući tako mobilizaciju u većoj mjeri nego što su to sposobne koalicijsko-suradničke metode mobilizacije u višestranačkim demokracijama.

Unatoč poboljšanom prinosu usjeva u poslijeratnom razdoblju, maltuzijanske brige ostale su istaknute i tijekom 1970-ih; vrlo stvarni maltuzijanski pritisci su odigrali svoju ulogu u neredu tog vremena. Poslijeratni porast broja mladih na Zapadu pratili su rašireni nemiri u Sjedinjenim Državama, Francuskoj i Njemačkoj. Kriminal je eksplodirao u Sjedinjenim Državama, ali broj žrtava bio je relativno malen, u usporedbi sa krvoprolićem drugdje. Najmanje stotine tisuća ubijeno je u borbama u Bangladešu,  početkom 1970-ih. Milijuni su umrli u jugoistočnoj Aziji, Etiopiji, Nigeriji i Kongu. Stotine tisuća poginulo je u svakom od ratova u Sudanu i Angoli. Dok je Sovjetsko Carstvo održavalo red, koliko god surovo, u sjevernoj Euroaziji; Kina je upala u dva razdoblja unutarnjeg krvoprolića, od 1958. do 1976. godine.

Maltuzijanske brige su generirale niz predloženih rješenja, neka su prilično okrutna. Trockistički mislilac, J. Posadas, predložio je da komunističke države svijeta pokrenu nuklearni prvi udar kako bi okončale kapitalizam, ostavljajući ono što ostane od svijeta u rukama radnika, koji bi potom uveli komunizam. Desničarski mislilac, William Pierce, predložio je avangardu partijske države 1970-ih, kako bi mobilizirao američko stanovništvo za rat na nacionalnim linijama, a rezultirajući nuklearni i postnuklearni rat uveo bi novo i progresivnije društvo. Pierce i Posadas, unatoč očitim razlikama, vjerovali su da je novi civilizacijski kolaps, neugodan, ali i nužan korak u ljudskom napretku, prisiljavajući razvoj novih i superiornijih društvenih modela.

Srećom, uspjeh svjetske kemijske industrije je uklonio potrebu za takvim radikalnim prijedlozima. Dok je rast stanovništva nastavio nadmašivati ​​poljoprivredni rast u Africi; drugdje su poboljšani prinosi, pad nataliteta i migracije spriječili katastrofu. Gospodarski rast i tehnološki napredak su uveli eru neviđenog prosperiteta, a ne neviđenog krvoprolića.

Apokaliptična fikcija se također promijenila vremenom. Roman Pournellea i Nivena, "Trunčica u Božjem oku" (1974.), zabavan je roman, koji istražuje dugoročne učinke maltuzijanskih procesa, nakon pojave industrijalizacije. Knjiga opisuje industrijsko izvanzemaljsko društvo, koje je ostalo u svom Sunčevom sustavu tijekom stotina tisuća godina. Tijekom svojih bezbrojnih civilizacijskih ciklusa uspona i propasti, izvanzemaljci (motiji) su iscrpili svoje zalihe fosilnih goriva i fisibilnih materijala. Kao odgovor na to, genetski su se modificirali u kaste ekstremne specijalizacije i inteligencije, kao i smrtonosne neplodnosti, osiguravajući tako i neizbježan uspon nove civilizacije, kao i njenu propast od prenaseljenosti.

Do 1980-ih godina, uspjesi Zelene revolucije i obnovljeni gospodarski rast su smanjili takve maltuzijanske strahove, iako je "teorija vrhunca nafte" postala istaknuta u seriji videoigara 'Fallout', kao i među heterodoksnim ekonomskim misliocima, tijekom 2000-ih, zbog porasta cijena nafte nakon američke invazije na Irak, 2003. godine. Umjesto toga, popularna je postala ideja o kontinuiranom gospodarskom rastu, koji ipak sada šteti ekološkoj osnovi civilizacije. Strahovi od deforestacije, ozonskog omotača i globalnog zatopljenja su popularizirani u mnogim fikcijama. Publicistička knjiga, "Collapse", Jareda Diamonda, iz 2005. godine, možda je najbolji sažetak tog gledišta. Općenito, fikcija o ekološkim katastrofama je namijenjena upozorenju i  dijagnostici, a ne predviđanju, pri čemu je funkcioniranje društava nakon ekološkog kolapsa nedovoljno istraženo.

U bliskoj budućnosti očekujem dva dominantna soja postapokaliptične misli. Prvi je pesimističan pogled na napredak umjetne inteligencije, npr. problem Skyneta. Ideja jest kako će nadljudska umjetna inteligencija ne ljude gledati kao na antagoniste ili kao nepotrebne, te se boriti za uklanjanje naše vrste. Drugi pogled, pretpostavljam, još relevantniji, jest problem bioinženjeringa. Tehnologija bioinženjeringa je vrlo difuzna i sve jeftinija, pa se sposobnost naše vrste da se petlja sa stvarima života brzo poboljšava. Iako nudi mnoga čuda, čini se prilično vjerojatnim kako će iznjedriti i nenamjerne užase. Doista, ako je teorija o curenju laboratorijskih podataka o podrijetlu COVID-19 istinita, onda je to već učinila.

Kako će bioinženjering utjecati na budućnost? Ako proizvedene pandemije putem bioinženjeringa postanu uobičajena pojava, onda će državni modeli, koji traže veći stupanj državne kontrole nad kretanjem stanovništva, vjerojatno postati puno jači. Liberalne teorije individualne autonomije će smanjiti svoju popularnost, možda su već dale mandate za cijepljenje u brojnim zemljama. Postoji mogućnost da su liberalni individualizam i višestranačka demokracija bili odstupanja, koja su proizašla iz neobično zdravog doba javne sanitacije i učinkovite medicine. Pravi korijeni autokracije, a ne politička patologija, mogli bi biti u potrebi organiziranja karantena za javno zdravstvo. Kada bi neka biološka pošast srušila modernu civilizaciju, te uvela novo i  obnovljeno doba fragmentacije, onda bi dužnosnici javnog zdravstva mogli biti nova vladajuća klasa.

BY: Peter Nimitz; 04.05.2024.