Neobične stvari židovske religije

Ovaj je tekst pisan kao neka vrsta velikog uvodnika za slijedeći.

BY: Ron Unz; 16.07.2018. za American pravda

Israel Shahak i Bliski istok

Prije otprilike deset godina, slučajno sam razgovarao sa eminentnim akademikom, koji je postao poznat po svojoj oštroj kritici izraelske politike na Bliskom istoku, kao i kritici snažne američke podrške toj istoj politici. Spomenuo sam kako sam došao do vrlo sličnih zaključaka prije nekog vremena, a on me pitao kada se to dogodilo. Rekao sam mu kako je to bilo 1982. godine, i mislim da ga je moj odgovor prilično iznenadio. 

Ponekad je prilično teško odrediti kada nečiji svjetonazor o spornoj temi prolazi kroz oštru transformaciju, ali ponekad je to prilično lako. Moje vlastite percepcije bliskoistočnog sukoba su se drastično promijenile tijekom jeseni 1982. godine, i nakon toga su se promijenile u daleko manjoj mjeri. Kao što se neki možda sjećaju, to je razdoblje obilježilo prvu izraelsku invaziju na Libanon, te je kulminiralo zloglasnim masakrom u Sabri-Šatili, tijekom kojeg su stotine (ili čak tisuće) Palestinaca pobijene u svojim izbjegličkim kampovima. No, iako su ti događaji svakako bili glavni čimbenici u mom ideološkom preusmjeravanju, ključni okidač zapravo je bilo određeno pismo uredniku, koje je objavljeno otprilike u isto vrijeme.

Nekoliko godina ranije sam otkrio 'London Economist' (kako se tada zvao), i brzo je postao moja omiljena publikacija, koju sam religiozno gutao od korica do korica svaki tjedan. I dok sam čitao razne članke o sukobu na Bliskom istoku u toj publikaciji, ili drugima poput New York Timesa, novinari su povremeno uključivali citate posebno fanatičnog i iracionalnog izraelskog komunista, imena Israel Shahak, čiji su se stavovi činili potpuno suprotnima stavovima svih ostalih, te je stoga bio tretiran kao marginalna figura. Mišljenja koja se čine potpuno odvojena od stvarnosti obično se utisnu u pamćenje, i trebalo mi je samo jedno ili dva pojavljivanja tog očito tvrdokornog i zabludjelog staljinista, kako bi zaključio da će on uvijek zauzeti potpuno suprotan stav o svakom danom pitanju.

Godine 1982. je izraelski ministar obrane, Ariel Sharon, pokrenuo masovnu invaziju na Libanon, koristeći za izgovor ranjavanje izraelskog diplomata u Europi od strane palestinskog napadača i ekstremna priroda čina je naišla na široku osudu u medijima,  koje sam tada čitao. Sharonov je motiv očito bio iskorijeniti političku i vojnu infrastrukturu PLO-a, koja se ukorijenila u mnogim velikim palestinskim izbjegličkim kampovima u Libanonu. Ali, tada su invazije na bliskoistočne zemlje bile su mnogo rjeđe nego što su kasnije postale, nakon što su naši nedavni američki ratovi ubili ili raselili toliko milijuna ljudi. Tada je većina promatrača bila užasnuta krajnje nesrazmjernom prirodom napada, i teškim razaranjem koje je nanosio prvom izraelskom susjedu, kojeg je, čini se, želio svesti na status marionete. Koliko se sjećam, dao je nekoliko potpuno lažnih uvjeravanja visokim Reaganovim dužnosnicima o svojim planovima invazije, tako da su ga kasnije nazvali najgorom vrstom lažljivca. Na kraju je opsjedao libanonski glavni grad Bejrut, iako je izvorno obećao da će svoj napad ograničiti na puki upad uz granicu.

Izraelska opsada područja Bejruta (pod kontrolom PLO) potrajala je neko vrijeme, a pregovori su na kraju rezultirali odlaskom palestinskih boraca u neku drugu arapsku zemlju. Ubrzo nakon toga, Izraelci su izjavili kako se sele u Zapadni Bejrut zato da bi bolje osigurali sigurnost palestinskih žena i djece koji su tamo ostali, te ih zaštitili od bilo kakve odmazde od strane kršćanskih falangističkih neprijatelja. Otprilike u isto vrijeme, primijetio sam dugo pismo u 'The Economistu', od Shahaka, koje mi se činilo konačnim dokazom njegove ludosti. Tvrdio je kako jest očito da je Sharon marširao u Bejrut sa namjerom organiziranja masakra nad Palestincima, i da će se to uskoro dogoditi. Kada se pokolj doista i dogodio, nedugo zatim, očito uz veliko izraelsko sudjelovanje i suučesništvo, zaključio sam: ako je ludi komunistički fanatik, poput Shahaka, bio u pravu, dok je očito svaki mainstream novinar bio potpuno u krivu, moje razumijevanje svijeta i Bliskog istoka zahtijeva potpunu rekalibraciju. Ili se barem tako uvijek prisjećam tih događaja, udaljenih danas preko trideset pet godina.

Tijekom godina koje su uslijedile, još uvijek sam povremeno viđao Shahakove izjave, citirane po mojim glavnim publikacijama, koje su ponekad sugerirale da je komunist, a ponekad nije. Naravno, njegov ideološki ekstremizam učinio ga je istaknutim protivnikom mirovnog sporazuma iz Osla, između Izraela i okupiranih Palestinaca, iz 1991. godine, koji je inače podržavala svaka razumna osoba. No, budući je Oslo, na kraju, bio potpuni neuspjeh, nisam mu to mogao previše zamjeriti. Prestao sam obraćati puno pažnje na pitanja vanjske politike tijekom 1990-ih, ali i dalje svako jutro čitam svoj New York Times i povremeno bi vidio njegove citate, neizbježno kontradiktorne i iredentističke.

Zatim su napadi 11. rujna vratili vanjsku politiku i Bliski istok u apsolutno središte našeg nacionalnog programa, i na kraju sam negdje pročitao da je Shahak umro u dobi od 68 godina, samo nekoliko mjeseci ranije, iako nisam primijetio nikakvu osmrtnicu. Tijekom godina sam vidio nejasne spomene kako je, tijekom prethodnog desetljeća, objavio nekoliko oštro antižidovskih i anticionističkih knjiga, baš kao što se i može očekivati ​​od tvrdokornog komunističkog fanatika. Početkom 2000-ih sam počeo viđati sve više referenci na ta djela, ironično, iz rubnih izvora antisemitske krajnje desnice. Konačno, prije otprilike deset godina, znatiželja je prevladala i klikom na nekoliko gumba na Amazon.com naručio sam primjerke njegovih knjiga, koje su sve bile prilično kratke.

Neobične doktrine tradicionalnog judaizma

Moje je prvo iznenađenje bilo u tome što su Shahakovi spisi uključivali uvode ili sjajne kratke opise nekih od najistaknutijih američkih javnih intelektualaca, uključujući: Christophera Hitchensa, Gorea Vidala, Noama Chomskyja i Edwarda Saida. Pohvale su pristigle i od prilično uglednih publikacija, poput The London Review of Books, Middle East International i Catholic New Times, dok je Allan Brownfeld iz Američkog vijeća za judaizam objavio vrlo dugu i pohvalnu osmrtnicu. Pritom sam otkrio da je Shahakova pozadina bila drugačija od one koju sam oduvijek zamišljao. Proveo je mnogo godina kao nagrađivani profesor kemije na Hebrejskom sveučilištu, i zapravo je bio sve, samo ne komunist. Dok su desetljećima vladajuće izraelske političke stranke bile socijalističke ili marksističke, njegove osobne sumnje u socijalizam ostavile su ga politički u divljini. Njegov odnos sa  malom izraelskom Komunističkom partijom je potrajao isključivo zato što su bili jedina skupina koja je bila spremna zauzeti se za osnovna pitanja ljudskih prava, a koja su bila u njegovom središtu interesa. Moje pretpostavke o njegovim stavovima i pozadini bile su potpuno pogrešne.

Nakon što sam, zapravo, počeo čitati njegove knjige i razmatrati njegove tvrdnje, moj šok se pedeset puta povećao. Tijekom cijelog svog života, bilo je vrlo, vrlo malo puta da sam bio toliko potpuno zapanjen, kao nakon što sam probavio knjigu "Židovska povijest, židovska religija: težina tri tisuće godina", koja ima jedva stotinjak stranica. Zapravo, unatoč njegovom solidnom iskustvu u akademskim znanostima i sjajnim preporukama istaknutih osoba, bilo mi je prilično teško prihvatiti stvarnost onoga što sam čitao. Kao posljedicu toga, platio sam znatnu svotu mladom diplomskom studentu kojega sam poznavao, zadajući mu neka provjeri tvrdnje u Shahakovim knjigama. Koliko je on mogao vidjeti i pronaći, sve stotine referenci koje je provjerio činile su se točnima, ili barem ih je pronašao u drugim izvorima.

Čak i uz svu tu dužnu pažnju, moram naglasiti kako ne mogu izravno jamčiti za Shahakove tvrdnje o judaizmu. Moje vlastito znanje o toj religiji je apsolutno zanemarivo, uglavnom ograničeno na moje djetinjstvo, kada me je baka povremeno uspijevala odvući na službe u lokalnu sinagogu, gdje sam sjedio među masom starijih muškaraca, koji su se molili i pjevali na nekom čudnom jeziku, noseći razne ritualne odjevne predmete i vjerske talismane, iskustvo koje sam uvijek smatrao mnogo manje ugodnim od svojih uobičajenih subotnjih jutarnjih crtanih filmova.

Iako su Shahakove knjige prilično kratke, one sadrže toliko zapanjujućeg materijala da bi trebalo mnogo, mnogo tisuća riječi, kako bi se saželo sve napisano. Gotovo sve što sam znao (ili mislio da znam) o religiji judaizma, barem u njegovom revno ortodoksnom tradicionalnom obliku, bilo je potpuno pogrešno.

Npr. tradicionalno religiozni Židovi posvećuju veoma malo pažnje većem dijelu Starog zavjeta, čak i vrlo učeni rabini ili studenti koji su posvetili mnogo godina intenzivnom proučavanju, mogu ostati uglavnom neupućeni u njegov sadržaj. Umjesto toga, središte njihovog religijskog svjetonazora je Talmud, enormno velika, složena, pomalo kontradiktorna masa sekundarnih spisa i komentara koji su se gradili tijekom mnogih stoljeća, zbog čega se njihova religijska doktrina ponekad naziva "talmudskim judaizmom". Među velikim dijelom vjernika, Talmud je dopunjen Kabalom, još jednom velikom zbirkom akumuliranih spisa, uglavnom usmjerenih na misticizam i sve vrste magije. Budući ovi komentari i tumačenja predstavljaju jezgru religije, mnogo toga što svi uzimaju zdravo za gotovo u Bibliji, promatraju na vrlo drugačiji način.

Obzirom na prirodu talmudske osnove tradicionalnog judaizma, kao i moje potpuno prethodno nepoznavanje teme, svaki moj pokušaj da sažmem neke od iznenađujućih aspekata Shahakovog opisa može biti djelomično iskrivljen, i svakako je vrijedan ispravka od strane nekoga tko je bolje upućen u dogmu. Budući su mnogi dijelovi Talmuda vrlo kontradiktorni i prožeti složenim misticizmom, nemoguće je da netko poput mene pokuša razriješiti prividne nedosljednosti. Treba napomenuti, iako je Šahakov opis vjerovanja i praksi talmudskog judaizma izazvao lavinu osuda, čini se kako da je malo tko od tih oštrih kritičara porekao njegove vrlo specifične tvrdnje, uključujući i one najnevjerojatnije, koje, ojačavaju njegov kredibilitet.

Na najosnovnijoj razini: religija većine tradicionalnih Židova zapravo uopće nije monoteistička, već sadrži širok raspon različitih muških i ženskih bogova, koji imaju prilično složene međusobne odnose, pri čemu se ti entiteti i njihova svojstva enormno razlikuju među brojnim različitim židovskim podsektama, ovisno o tome koje dijelove Talmuda i Kabale stavljaju na vrh. Npr.  tradicionalni židovski vjerski poklič, "Gospodin je jedan", oduvijek je većina ljudi tumačila kao monoteističku tvrdnju i doista, mnogi Židovi zauzimaju upravo to isto stajalište. Ali, veliki broj drugih Židova vjeruje da se ova izjava, umjesto toga, odnosi na postizanje seksualnog sjedinjenja između primarnih muških i ženskih božanskih entiteta. Najbizarnije je to što Židovi, toliko  radikalno različitih stavova, ne vide apsolutno nikakvu poteškoću u molitvi jedno pored drugog, nego jednostavno tumače svoje identične napjeve na vrlo različit način.

Nadalje, religiozni Židovi očito se mole Sotoni gotovo jednako lako kao što se mole Bogu. Ovisno o raznim rabinskim školama, određeni rituali i žrtve koje prakticiraju, mogu biti usmjereni na dobivanje podrške jednog ili drugog. Još jednom, sve dok se rituali pravilno slijede, štovatelji Sotone i štovatelji Boga se savršeno slažu, smatraju se jednako pobožnim Židovima, samo malo drugačije tradicije. Jedna stvar, koju Shahak više puta naglašava jest: u tradicionalnom judaizmu, priroda samog rituala je  apsolutno najvažnija, dok je tumačenje rituala prilično sporedno. Dakle, možda bi Židov koji pere ruke tri puta u smjeru kazaljke na satu mogao biti užasnut drugim Židovom koji to radi suprotno smjeru kazaljke na satu; dok bi samo pitanje pranja ruku, bilo namijenjeno časti Boga ili časti Sotone, teško bilo od prevelike važnosti.

Čudno je što su mnogi tradicionalni rituali izričito namijenjeni prevari ili varanju Boga, ili Njegovih anđela, ili ponekad i Sotone, slično kao što bi smrtni junaci iz neke grčke legende mogli pokušati prevariti Zeusa ili Afroditu. Npr. određene molitve moraju se izgovoriti na aramejskom, a ne na hebrejskom, jer sveti anđeli očito ne razumiju prvi jezik, i njihova zbrka omogućuje da onda ovi stihovi nesmetano prođu, i stupe na snagu bez božanskog uplitanja.

Nadalje, budući Talmud predstavlja golemu zbirku objavljenih komentara, koji su nakupljeni tijekom više od tisućljeća, čak su i najeksplicitniji mandati ponekad pretvoreni u svoje suprotnosti. Npr. Majmonid, jedan od najviših rabinskih autoriteta, apsolutno je zabranio rabinima da budu plaćeni za svoje vjersko učenje, proglasivši kako je svaki rabin koji prima plaću, zli razbojnik osuđen na vječne muke. Kasnije su rabini, na kraju, "reinterpretirali" ovu izjavu da znači nešto sasvim drugačije, i danas gotovo svi rabini primaju plaće.

Još jedan fascinantan aspekt: do nedavno su životima religioznih Židova često dominirale sve vrste vrlo praznovjernih praksi, uključujući magične čarolije, napitke, čarolije, bajalice, uroke, kletve i svete talismane, pri čemu su rabini često imali važnu, ali  sporednu ulogu čarobnjaka; što je i danas u potpunosti istina među iznimno utjecajnim rabinima Izraela i područja New Yorka. Shahakovi spisi nisu ga činili dragim mnogima od tih pojedinaca, godinama su ga neprestano napadali svakakvim čarolijama i strašnim kletvama, kako bi postigli za cilj njegovu bolest, čak i smrt. Mnoge od ovih tradicionalnih židovskih praksi ne čine se sasvim različitima od onih koje obično povezujemo sa afričkim vračevima ili voodoo svećenicima. Poznata legenda o Golemu iz Praga opisala je uspješnu upotrebu rabinske magije za oživljavanje divovskog stvorenja izgrađenog od gline.

Stav judaizma prema nežidovima

Ako bi ova ritualna pitanja predstavljala središnje značajke tradicionalnog religijskog judaizma, onda bi ga mogli smatrati prilično šarenim i ekscentričnim preživljavanjem iz drevnih vremena. No, nažalost, postoji i daleko mračnija strana, koja se prvenstveno odnosi na odnos između Židova i nežidova; vrlo pogrdnim izrazom goyim, koji se često koristi za opis potonjih. Jednostavno rečeno, Židovi imaju božanske duše, a goji nemaju, budući su oni samo zvijeri u ljudskom obliku. Doista, primarni razlog postojanja nežidova je zbog služenja kao robovi Židovima, i neki vrlo visokorangirani rabini povremeno navode ovu dobro poznatu činjenicu. Godine 2010., izraelski vodeći sefardski rabin je iskoristio svoju tjednu propovijed kako bi izjavio kako je jedini razlog postojanja nežidova služiti Židovima, i raditi za njih. Porobljavanje ili istrebljenje svih nežidova čini se krajnjim implicitnim ciljem religije.

https://www.middleeastmonitor.com/20140220-sephardi-leader-yosef-non-jews-exist-to-serve-jews/

Židovski životi imaju beskonačnu vrijednost, a nežidovski nikakvu, što ima očite političke implikacije. Npr. u objavljenom članku,  istaknuti izraelski rabin je objasnio: ako Židovu treba jetra, bilo bi sasvim u redu, pa čak i obavezno, ubiti nevinog nežidova i uzeti njegovu jetru. Možda nas ne bi trebalo previše iznenaditi što se danas Izrael smatra jednim od svjetskih središta trgovine organima: https://www.counterpunch.org/2009/08/28/israeli-organ-harvesting/

Kao daljnja ilustracija kipuće mržnje, koju tradicionalni judaizam zrači prema svima drugačijeg porijekla, spašavanje života nežidova općenito se smatra neprikladnim ili čak zabranjenim, uz to što bi poduzimanje bilo kakve takve akcije u subotu bilo  apsolutno kršenje vjerskog edikta. Takve su dogme svakako ironične, obzirom na široku prisutnost Židova u medicinskoj struci tijekom posljednjih stoljeća, ali su došle do izražaja u Izraelu kada ih je religiozno orijentirani vojni liječnik shvatio ozbiljno, a njegov stav podržali su najviši vjerski autoriteti zemlje.

Dok religiozni judaizam ima odlučno negativan stav prema svim nežidovima - kršćanstvo se posebno smatra potpunom gnusobom, koju treba izbrisati sa lica zemlje.

Dok pobožni muslimani smatraju Isusa svetim Božjim prorokom i Muhamedovim neposrednim prethodnikom, prema židovskom Talmudu je Isus možda najodvratnije biće koje je ikada živjelo, osuđen da provede vječnost u najdubljem paklu, uronjen u kipuću kadu sa izmetom. Religiozni Židovi smatraju muslimanski Kuran samo još jednom knjigom, iako potpuno pogrešnom, ali kršćanska Biblija predstavlja najčišće zlo i, ako okolnosti dopuštaju, spaljivanje Biblija je hvalevrijedan čin. Pobožnim Židovima je također naređeno da uvijek pljunu tri puta na svaki križ ili crkvu na koju naiđu, neka upute prokletstvo na sva kršćanska groblja. Doista, mnogi duboko religiozni Židovi svaki dan izgovaraju molitvu za trenutno istrebljenje svih kršćana.

Tijekom godina su istaknuti izraelski rabini ponekad javno raspravljali o tome je li židovska moć sada postala dovoljno velika i da li mogu sve kršćanske crkve Jeruzalema, Betlehema i drugih obližnjih područja, konačno uništiti, te cijelu Svetu zemlju potpuno očistiti od svih tragova kršćanske kontaminacije. Neki jesu zauzeli ovaj stav, ali većina je pozivala na razboritost, tvrdeći da Židovi trebaju ipak steći i dodatnu snagu, prije nego što poduzmu tako riskantan korak. Ovih dana, deseci milijuna revnih kršćana, posebno kršćanskih cionista, oduševljeni su zagovornici Židova, judaizma i Izraela; snažno sumnjam kako je makar dio tog entuzijazma utemeljen na neznanju.

Posljednje dvije tisuće godina su Židovi, gotovo uvijek postojali kao male i relativno slabe manjine, koje većinom žive u zemljama drugih, bilo kršćanskim ili muslimanskim zemljama. Vjerska doktrina, koja je toliko nepokolebljivo neprijateljski nastrojena prema strancima, prirodno uvijek predstavlja znatne prepreke mirnom suživotu. Rješenje ove dileme temeljilo se na navodnom božanskom nalogu da se židovski život i dobrobit očuvaju iznad svega, što nadjačava gotovo sva druga vjerska razmatranja. Stoga, ukoliko je bilo vjerojatno da neka od gore navedenih ponašanja izazivaju ogorčenje moćnih nežidovskih skupina, ili dovode Židove u opasnost, onda se moraju izbjegavati.

Npr. zabrana židovskim liječnicima da liječe bolesti nežidova ukida se u slučaju moćnih nežidova, posebno nacionalnih vođa, čija bi naklonost mogla donijeti koristi židovskoj zajednici. Čak se i običnim nežidovima može pomoći, osim ako se ne pronađe neki uvjerljiv izgovor za takav nedostatak pomoći, jer bi inače osvetoljubivo neprijateljstvo njihovih prijatelja i rodbine moglo uzrokovati poteškoće drugim Židovima. Slično tome, dopušteno je razmjenjivati ​​darove sa nežidovima, ali samo ako se takvo ponašanje može opravdati strogo utilitarističkim terminima, jer je svaki jednostavan izraz prijateljstva prema nežidovima kršenje svetih načela.

Ako bi nežidovsko stanovništvo postalo svjesno ovih židovskih vjerskih uvjerenja i ponašanja koje ovi promiču, onda bi se mogli razviti veliki problemi za Židove; stoga je, tijekom mnogih stoljeća, razrađena metodologija podvale, skrivanja i prikrivanja, kako bi se ta mogućnost svela na minimum, posebno kod pogrešnog prijevoda svetih tekstova, ili potpunog isključivanja ključnih dijelova. U međuvremenu, tradicionalna kazna za svakog Židova koji "dojavi" vlastima bilo što nezgodno, vezano uz židovsku  zajednicu, oduvijek je bila smrt, često uz prethodnu užasnu torturu.

Veliki dio ovih nepoštenosti se očito nastavlja do današnjih dana, jer se čini malo vjerojatnim da bi židovski rabini, osim možda onih koji imaju avangardnija raspoloženja, ostali potpuno nesvjesni temeljnih načela religije koju tvrde da provode. Shahak oštro kritizira njihovo očito sebično licemjerje, posebno one koji javno izražavaju snažno liberalne stavove. Npr. prema glavnoj talmudskoj doktrini, crni Afrikanci tradicionalno se po svojoj intrinzičnoj prirodi smještaju negdje između ljudi i majmuna, i sigurno bi svi rabini, čak i liberalni, bili svjesni ove vjerske dogme. Ali, Shahak primjećuje kako su brojni američki rabini, koji su tako željno surađivali sa Martinom Lutherom Kingom Jr. i drugim crnačkim vođama pokreta za građanska prava tijekom 1950-ih i 1960-ih, strogo sakrivali svoja vjerska uvjerenja, dok su osuđivali američko društvo zbog njihovog okrutnog rasizma, vjerojatno nastojeći postići politički quid pro quo, što je bilo korisno za židovske interese sa značajnom američkom crnačkom populacijom.

Shahak također naglašava potpuno totalitarnu prirodu tradicionalnog židovskog društva, gdje rabini drže u rukama moć života i smrti nad svojim vjernicima, često su znali kazniti ideološka odstupanja ili herezu, koristeći svakakva sredstva. Bili su ogorčeni zato što su države ojačale, i što je postalo teško, odnosno što se sve više zabranjivalo privatna pogubljenja. Liberalni rabini su  ponekad bili ubijani. Baruch Spinoza, poznati židovski filozof iz Doba razuma, preživio je samo zato što su nizozemske vlasti odbile dopustiti svojim židovskim sunarodnjacima da ga ubiju.

Obzirom na složenost i iznimno kontroverznu prirodu ove teme, potaknuo bih čitatelje koji smatraju ovu temu zanimljivom, neka provedu tri ili četiri sata čitajući Shahakovu vrlo kratku knjigu, i zatim sami odluče da li su njegove tvrdnje uvjerljive, da li sam ih možda nenamjerno krivo shvatio. Osim primjeraka na Amazonu, djelo se može pronaći i na Archive.org; vrlo praktična HTML kopija također je besplatno dostupna na internetu: https://ifamericansknew.org/cur_sit/shahak.html

Povijesna uloga Židova u zapadnim društvima

Ovaj moj susret sa Shahakovim iskrenim opisom pravih doktrina tradicionalnog judaizma je zasigurno bilo jedno od otkrića, koje je najviše promijenilo pogled na svijet, u cijelom mom životu. Ali, kako sam postupno probavljao sve implikacije, sve vrste zagonetki i nepovezanih činjenica odjednom su postajale mnogo jasnije. Bilo je i nekih izvanrednih ironija, jer sam se nedugo potom našalio sa svojim (židovskim) prijateljem kako sam iznenada otkrio da se nacizam najbolje može opisati kao "židovstvo za slabiće", ili možda judaizam kakav je prakticirala Majka Tereza iz Kalkute.

Možda se iza te ironije krije i dublja povijesna istina. Mislim da sam, tu i tamo, pročitao da neki znanstvenici vjeruju kako je Hitler možda modelirao određene aspekte svoje rasno usmjerene nacionalsocijalističke doktrine na židovskom primjeru, što zaista ima savršenog smisla. Uostalom, vidio je kako su Židovi, unatoč svom malom broju, stekli ogromnu moć u Sovjetskom Savezu, Weimarskoj Njemačkoj, i brojnim drugim zemljama diljem Europe, dijelom i zbog svoje izuzetno jake etničke kohezije. Možda je  zaključio da bi njegov vlastiti germanski narod, koji je daleko veći po broju i povijesnim postignućima, mogao postići još bolje uspjehe, ako bi usvojio slične prakse.

Također, zanimljivo je primijetiti kako popriličan broj vodećih rasističkih pionira Europe 19. stoljeća dolazi iz određene etničke pozadine. Npr. moje su povijesne knjige uvijek sa neodobravanjem spominjale Nijemca, Maxa Nordaua, ili Talijana, Cesarea Lombrosa, kao dvije osnivačke figure europskih teorija rasizma i eugenike. Ali, tek sam nedavno otkrio kako je Nordau također bio suosnivač (zajedno sa Theodorom Herzlom) svjetskog cionističkog pokreta, dok je njegov glavni rasistički traktat,  "Degeneracija", bio posvećen samom Lombrosu, njegovom židovskom mentoru.

https://www.unz.com/book/max_nordau__degeneration/

Tijekom 1930-ih godine, kao i kasnije, međunarodne cionističke skupine su blisko surađivale sa Trećim Reichom na ekonomskim projektima. Tijekom samog svjetskog rata je jedna od manjih desničarskih frakcija, predvođena budućim izraelskim premijerom Yizhakom Shamirom, zapravo ponudila vojni savez Silama Osovine, osuđujući dekadentne zapadne demokracije, pritom se nadajući suradnji protiv njihovih zajedničkih britanskih neprijatelja. "Sporazum o prijenosu" Edwina Blacka, "51 dokument",  Lennija Brennera, ali i drugi spisi, detaljno su dokumentirali sve te činjenice, iako su ih, iz očitih razloga, većina naših medija uglavnom ignorirala, ili krivo okarakterizirala.

Možda Talmud danas više nije redovito štivo među običnim Židovima, i sumnjam da, osim izrazito ortodoksnih i možda većine rabina, tek ih je malo tko svjestan njegovih vrlo kontroverznih učenja. No, važno je imati na umu: do prije samo nekoliko generacija su gotovo svi europski Židovi bili duboko ortodoksni, čak i danas pretpostavljam da je velika većina odraslih Židova imala ortodoksne bake i djedove. Vrlo različiti kulturni obrasci i društveni stavovi se lako mogu proširiti na znatno širu populaciju, posebno onu koja ostaje neupućena u podrijetlo tih osjećaja, što pojačava njihov utjecaj. Religija koja je utemeljena na načelu "Ljubi bližnjega svoga" može, ali i ne mora, biti izvediva u praksi. Ali, religija koja je utemeljena na "Mrzi bližnjega svoga" bi mogla imati dugoročne kulturne posljedice, koje se protežu daleko izvan izravne zajednice duboko pobožnih. Ako su gotovo svi Židovi, tijekom tisuću ili dvije tisuće godina, bili naučeni osjećati kipuću mržnju prema svim nežidovima, a također su razvili ogromnu infrastrukturu kulturnog nepoštenja kako bi prikrivali taj stav, onda je teško povjerovati kako takva nesretna povijest nema apsolutno nikakve posljedice za naš današnji svijet, ili onaj iz relativno nedavne prošlosti.

Nadalje, židovsko neprijateljstvo prema nežidovima je vrlo često moglo poslužiti interesima nekih drugih, pomoći u određivanju ekonomske uloge koju je skupina ispunjavala, posebno u europskim zemljama, pri čemu je taj faktor bio prikriven raširenim neznanjem o temeljnim vjerskim načelima. Kao što većina nas zna iz povijesnih knjiga: politički vladari, koji grubo iskorištavaju svoje podanike, ponekad ograničavaju vojnu moć na relativno malu skupinu dobro nagrađenih plaćenika, često stranog podrijetla, tako da će imati jako malo suosjećanja za stanovništvo koje oštro potiskuju. Čvrsto sumnjam da bi neke od najčešćih tradicionalnih ekonomskih niša europskih Židova, poput porezne prisile i sustava upravljanja imanjima u istočnoj Europi, trebalo najbolje shvatiti na sličan način, pri čemu su Židovi bili skloniji izvući svaki peni vrijednosti od seljaka (koje su kontrolirali u korist svog lokalnog kralja ili gospodara) i njihova je zloglasna antipatija prema svim nežidovima osiguravala ublažavanje bilo kakve ljudske simpatije prema nežidovima. Stoga, ne treba iznenaditi da su Židovi prvi put ušli u Englesku u pratnji Williama Osvajača, kako bi njemu i njegovim pobjedničkim normanskim gospodarima pomogli učinkovito iskoristiti pokoreno anglosaksonsko stanovništvo, kojim su otada vladali.

No, države u kojima je velika većina stanovništva potlačena, pod dominacijom malog broja vladara i njihovih plaćenika-proveditelja, obično su mnogo slabije i krhkije od onih gdje vladari i oni kojima se vlada, dijele zajedničke interese. Vjerujem kako to vrijedi jednako za ekonomske provoditelje, kao i za vojne. U mnogim slučajevima, zemlje koje ovise o židovskim ekonomskim posrednicima, posebno Poljska, nikada nisu uspješno razvile domaću srednju klasu, i često su kasnije prilično loše prošle protiv svojih nacionalno ujedinjenih konkurenata. Španjolska je zapravo bila jedna od posljednjih zemalja u Europi koja je protjerala svoje Židove, te je tijekom sljedećeg stoljeća ili dva dosegla vrhunac svoje vojne i političke slave. Kontroverzne knjige profesora Kevina MacDonalda o judaizmu također opširno tvrde da su vladari, koji se čine više zabrinutima za dobrobit svojih podanika,  također biti oni, koji će vjerojatnije biti označeni kao "antisemitski", u modernim povijesnim knjigama. Njegovi svesci su sada lako dostupni u mom izboru HTML knjiga:

https://www.unz.com/book/kevin_macdonald__a-people-that-shall-dwell-alone/

https://www.unz.com/book/kevin_macdonald__separation-and-its-discontents/

2009. godine je bloger (koji se bavi ekspresijom gena), Razib Khan, intervjuirao je eminentnog evolucijskog teoretičara, Davida Sloana Wilsona, o idejama grupne selekcije koje su bile njegov glavni fokus. Tijekom ove sat vremena duge rasprave, MacDonaldove teorije postale su glavna tema, i Wilson ih je, čini se, shvaćao prilično ozbiljno, te je istaknuo da unutar znanstvenog okvira "parazitizam" ima jednostavnu tehničku definiciju, tj. iskorištavanje velikog od strane malog. Nije zato  iznenađujuće što je video zapis toliko izuzetno osjetljive tematike brzo bio skraćen na samo prvih 11 minuta; na kraju i potpuno uklonjeno sa YouTubea, Ali, barem je djelomično sačuvan u arhiviranom obliku:

https://bloggingheads.tv/videos/2361

https://archive.org/details/youtube-O1MC4Am2c_Y

Posljednjih godina, povijest protjerivanja Židova iz raznih europskih društava tijekom posljednjih tisuću godina privukla je znatnu pozornost. Ukupan broj je donekle sporan, ali gotovo sigurno prelazi 100 godina, pri čemu je politika Hitlerove Njemačke iz 1930-ih samo najnoviji primjer, a časopis Wired pružio je zanimljiv grafički prikaz ovog velikog skupa podataka, 2013. godine. Obzirom na ove nesretne činjenice, možda je teško ukazati na bilo koju drugu skupinu koja je toliko dosljedna u ogorčenim sukobima sa svojim lokalnim susjedima, a vjerski detalji koje je pružio Shahak zasigurno čine ovaj izvanredan povijesni obrazac daleko više objašnjivim.

https://www.wired.com/2013/03/the-long-data-of-european-jewish-expulsions/

Vrlo nepristran, ali iskren opis obrasca ponašanja židovskih pridošlica u Americi, dan je u poglavlju knjige o imigracijskim skupinama iz 1914. godine, a koju je napisao E.A. Ross, jedan od najvećih ranih američkih sociologa. Ross je bio među istaknutim progresivnim intelektualcima svog doba, kojeg je Lothrop Stoddard (iz desnice) često citirao, dok ga je ljevica još uvijek toliko cijenila da je imenovan u Deweyjevu komisiju za presudu o oprečnim optužbama Trockog i Staljina, a dobio je i sjajne pohvale na stranicama komunističkog časopisa New Masses. Njegovo otpuštanje, iz političkih razloga, sa Sveučilišta Stanford dovelo je do osnivanja Američkog udruženja sveučilišnih profesora. Pa ipak, njegovo je ime toliko potpuno nestalo iz naših povijesnih knjiga da ga nisam ni naišao sve do početka rada na svom projektu arhiviranja sadržaja, i ne bih se iznenadio da je baš jedno poglavlje iz jedne od njegovih mnogih knjiga odigralo važnu ulogu u njegovom nestanku.

https://www.unz.com/book/e_a_ross__the-old-world-in-the-new/#chapter-vii-the-east-european-hebrews

Židovi su proveli dvije tisuće godina živeći kao dijaspora, a njihove čvrsto povezane transnacionalne kolonije pružile su im jedinstveno učinkovitu međunarodnu trgovačku mrežu. Budući su njihove vjerske tradicije ropstvo smatrale prirodnom i prikladnom sudbinom svih nežidova, kombinirani ideološki i praktični čimbenici su ih učinili jednima od vodećih trgovaca robljem srednjovjekovne Europe, iako se to u našim povijestima gotovo nikada ne naglašava. 1991. godine su crni nacionalisti Nacije islama objavili knjigu "Tajna veza između crnaca i Židova, prvi svezak", koja je, čini se, uvjerljivo dokumentirala ogromnu ulogu koju su Židovi igrali u američkoj trgovini robljem. Godine 1994., Harold Brackman objavio je kratki pokušaj pobijanja pod naslovom "Ministarstvo laži", pod pokroviteljstvom Centra Simon Wiesenthal, ali njegova poricanja smatrao sam mnogo manje uvjerljivima. Jako sumnjam da je većina Amerikanaca svjesna ovih povijesnih činjenica.

Tijekom većeg dijela svog života, dobitnik Nobelove nagrade, Aleksandar Solženjicin, općenito se smatrao najvećom ruskom književnom figurom našeg modernog doba, a nakon što sam pročitao sva njegova djela, uključujući "Prvi krug", "Odjel za rak" i "Arhipelag Gulag", svakako se slažem sa tom tvrdnjom, i sa nestrpljenjem sam upio briljantnu njegovu biografiju, napisanu od  Michaela Scammella, od tisuću stranica. Iako je sam bio Rus, mnogi njegovi najbliži prijatelji bili su Židovi, ali tijekom 1980-ih i 1990-ih počele su kružiti glasine o njegovom navodnom antisemitizmu, vjerojatno zato što je ponekad nagovještavao vrlo istaknutu ulogu Židova u financiranju i vođenju Boljševičke revolucije, popunjavanju NKVD-a i upravljanju radnim logorima Gulag. Kasnije u životu napisao je opsežnu dvotomnu povijest zamršenog odnosa između Židova i Rusa, "Dvjesto godina zajedno", i iako se to djelo ubrzo pojavilo na ruskom, francuskom i njemačkom jeziku, nakon gotovo dva desetljeća nikada nije odobren engleski prijevod. Čini se kao da je i njegova književna zvijezda u Americi od tada uvelike splasnula, te ovih dana vrlo rijetko vidim njegovo ime spomenuto u svojim redovitim novinama.

Samizdatske verzije glavnih dijelova njegova završnog djela se lako mogu pronaći na internetu, a prije nekoliko godina Amazon je privremeno prodavao tiskano izdanje od 750 stranica, koje sam naručio i lagano prelistao. Sve se činilo prilično bezazlenim i činjeničnim, i ništa novo mi nije upalo u oči, ali možda se dokumentacija o vrlo teškoj židovskoj ulozi u komunizmu smatrala neprikladnom za američku publiku, kao i rasprava o izrazito eksploatatorskom odnosu između Židova i slavenskih seljaka u predrevolucionarnim vremenima, temeljenom na trgovini alkoholom i posuđivanju novca, što su carevi često nastojali ublažiti.

Kada vladajuća elita ima samo ograničenu vezu sa stanovništvom koje kontrolira, puno je manje vjerojatno da će se pojaviti dobrohotno ponašanje, a ti se problemi uvećavaju kada ta elita ima dugu tradiciju nemilosrdno ekstravagantnog ponašanja. Ogroman broj Rusa patio je i umro nakon Boljševičke revolucije, i obzirom na pretežno židovski sastav najvišeg vodstva, tijekom većeg dijela tog razdoblja, ne čudi da se "antisemitizam" smatrao smrtnim prekršajem. Kevin MacDonald možda je bio taj koji je skovao izraz "neprijateljska elita" i raspravljao o nesretnim posljedicama kada zemlja dođe pod takvu kontrolu.

Nakon raspada Sovjetskog Saveza, 1991. godine, ponovno rođena Rusija ubrzo je pala pod ogromnu dominaciju male skupine oligarha, gotovo u potpunosti židovskog podrijetla, te je ubrzo uslijedilo desetljeće potpune bijede i siromaštva za opće rusko stanovništvo. No, nakon što je pravi Rus po imenu Vladimir Putin ponovno preuzeo kontrolu, ti su se trendovi preokrenuli i životi Rusa su se od tada enormno poboljšali. Američki mediji bili su pretežno prijateljski nastrojeni prema Rusiji kada je bila pod židovskom oligarhijskom vlašću, dok je Putin u tisku demoniziran žešće nego bilo koji svjetski vođa od Hitlera. Doista, naši medijski stručnjaci redovito identificiraju Putina kao "novog Hitlera". i zapravo mislim da bi analogija mogla biti razumna, ali ne na način na koji oni namjeravaju.

Ponekad je puno lakše uočiti očite obrasce u stranoj zemlji, nego u vlastitoj. Početkom 2000-ih čitao sam "The Master Switch", hvaljenu povijest moderne komunikacijske tehnologije, profesora Sveučilišta Columbia, Tima Wua, koji je kasnije postao vodeći aktivist za prava na internetu. Priča mi se učinila fascinantnom, uz toliko priča koje mi nikada prije nisu bile poznate. Međutim, nisam mogao ne primijetiti da su sve moćne masovno-medijske tehnologije našeg modernog svijeta - film, radio i televizija - izumili i pionirski razvili nežidovi, uglavnom anglosaksonskog podrijetla, ali u svakom slučaju kontrolu su preuzeli nemilosrdni židovski poslovni ljudi, koji su ponekad uništavali živote i karijere tih stvaratelja. Do 1950-ih, gotovo sve vodeće američke koncentracije elektroničke medijske moći - uz jedinu veliku iznimku Disney Studiosa - bile su čvrsto u židovskim rukama. U otvorenom društvu poput našeg, to su središnje poluge političkog utjecaja. Tijekom sljedeće generacije ili nešto više, američku dugo dominantnu i uvelike anglosaksonsku vladajuću elitu zamijenila je uglavnom židovska, razvoj događaja na koji sam aludirao u svom dugom članku o meritokraciji prije nekoliko godina.

Današnji kritičari svakog porijekla žale se na potpuno osiromašenje velikog dijela nekada ugodno bogate američke srednje klase, napominjući da oko šezdeset posto američkog stanovništva danas posjeduje manje od 500 dolara lako dostupne ušteđevine. Mlađa generacija je svedena na trajno dužničko ropstvo zbog propadajućih studentskih kredita, dok novine izvještavaju da je epidemija opioidnih droga uzela strašan danak u životima i raspadu obitelji, čak i dok su Wall Street i drugi elitni sektori financijaliziranog gospodarstva bogatiji nego ikada prije. Svakako postoje mnoga različita objašnjenja za ovu tužnu ekonomsku putanju, uključujući tehnološke promjene, rastuću međunarodnu konkurenciju i promjene političke moći u američkom sustavu vlasti. No, ponekad se čini kao da je znatan dio našeg stanovništva sveden na verziju pijanog, neukog, eksploatiranog, zaduženog, osiromašenog i jadnog slavenskog seljaštva židovski dominirane linije naseljenosti iz 21. stoljeća, a upečatljiv grafikon koji je izradio Institut za ekonomsku politiku pokazuje da se vrlo oštra ekonomska prekretnica dogodila početkom 1970-ih, otprilike u vrijeme kada je spomenuta etnička transformacija naših vladajućih elita bila u punom jeku.

Suprotno uvriježenom mišljenju, u Americi zapravo nije ilegalno biti "nacist", niti je nacistima zabranjeno posjedovanje imovine, uključujući medijske kuće. Ali, pretpostavimo da je ogromna većina glavnih američkih medijskih koncentracija bila u vlasništvu i pod kontrolom nacista, posebno fanatične vrste. To bi sigurno moglo imati ozbiljne posljedice za tok našeg društva, a posebno za onaj dio stanovništva koji je pod nacističkom doktrinom bio nemilo promatran. 

Jedna važna stvar koju treba uzeti u obzir u skraćenoj povijesti Hitlerovog Trećeg Reicha bila je: iako je vladajuća nacistička elita često bila prilično oštra i ekstremna u svom ponašanju, preko 98% stanovništva kojim je vladala prije izbijanja rata činili su Nijemci, posebna skupina koju je ta vladajuća elita najviše nastojala koristiti i uzdići je na sve moguće načine, i unatoč zamagljujućem oblaku retrospektivne propagande, čini se da je ovaj cilj uglavnom postignut. Godine 2004., Counterpunch je objavio kolumnu pokojnog Alexandera Cockburna, svog uglednog urednika, u kojoj je primijetio golem uspjeh Hitlerove mirnodopske ekonomske politike. 2013. godine je isti webzine objavio mnogo dužu kolumnu usmjerenu isključivo na istu temu, navodeći analizu Henryja C.K. Liua, čija mu je kineska pozadina pružila veću kritičku distancu. Doista, tijekom većeg dijela 1930-ih Hitler je dobivao široke međunarodne pohvale za veliki uspjeh svojih domaćih ekonomskih i društvenih postignuća, više puta se našao na naslovnici časopisa Time, pa čak i bio proglašen Čovjekom godine za 1938. godinu. 

Većina ovih obeshrabrujućih činjenica koje su tako potpuno preokrenule moje razumijevanje stvarnosti tijekom posljednjeg desetljeća nije mogla doći do moje pozornosti sve do pojave interneta, koji je djelomično razbio centraliziranu kontrolu nad distribucijom informacija. Ali, mnogi drugi ljudi zasigurno su znali velike dijelove ove važne priče mnogo prije toga i prepoznali vrlo ozbiljne posljedice koje bi ova pitanja mogla imati za budućnost našeg društva. Zašto je bilo tako malo javne rasprave?

Vjerujem da je jedan od faktora to što su, tijekom godina i desetljeća, naši dominantni medijski organi vijesti i zabave uspješno uvjetovali većinu Amerikanaca da pate od svojevrsne mentalne alergijske reakcije na teme osjetljive na Židove, što dovodi do toga da se sve vrste pitanja smatraju apsolutno izvan granica. Budući su vrlo moćne američke židovske elite time izolirane od gotovo svake javne kontrole, židovska arogancija i loše ponašanje ostaju uglavnom nekontrolirani, i mogu se potpuno povećati bez ograničenja.

Također, ponekad sam ljudima sugerirao da jedan podnaglašeni aspekt židovske populacije, koji uvelike uvećava njihov  problematični karakter, postojanje onoga što bi se moglo smatrati biološkim podmorfom iznimno fanatičnih pojedinaca, uvijek u pripravnosti da pokrenu verbalne, a ponekad i fizičke napade neviđenog bijesa, protiv bilo koga koga smatraju nedovoljno prijateljski nastrojenim prema židovskim interesima. Sa vremena na vrijeme, posebno hrabra ili luda javna osoba osporava neku nedostižnu temu, pa je gotovo uvijek preplavljena i uništena od strane pravog roja tih fanatičnih židovskih napadača. Baš kao što bolni ubodi požrtvovne ratničke kaste mravlje kolonije mogu brzo naučiti velike grabežljivce da odu negdje drugdje, strah od provokacija ovih "židovskih berserkera" često može ozbiljno zastrašiti pisce ili političare, uzrokujući da vrlo pažljivo biraju riječi, ili čak potpuno izbjegavaju raspravu o određenim kontroverznim temama, čime uvelike koriste židovskim interesima, u cjelini. Što se više takvi utjecajni ljudi zastrašuju da izbjegnu određenu temu, to se ta tema više doživljava kao strogi tabu i izbjegavaju je i svi ostali.

Npr. prije otprilike dvanaest godina ručao sam sa posebno eminentnim neokonzervativnim znanstvenikom,sa kojim sam se pomalo sprijateljio. Žalili smo se na pretežno lijevo nagnutu orijentaciju među američkim intelektualnim elitama, a ja sam sugerirao da se to uglavnom čini funkcijom naših najelitnijih sveučilišta. Mnogi naši najbistriji studenti iz cijele zemlje upisali bi Harvard i ostale Ivy univerzitete dolazeći iz različite ideološke perspektive, ali nakon četiri godine napustili su te dvorane učenja pretežno u lijevo-liberalnom skladu. Iako se složio s mojom procjenom, smatrao je da mi nešto važno nedostaje. Nervozno je pogledao na obje strane, spustio glavu i snizio glas. "To su Židovi", rekao je.

Kontroverzna znanost Ariela Toaffa

Ne sumnjam da će veliki dio gore navedene iskrene analize biti prilično uznemirujući za mnoge pojedince. Doista, neki bi mogli vjerovati da takav materijal daleko nadilazi granice pukog "antisemitizma" i lako prelazi prag stvaranja stvarne "krvne klevete" protiv židovskog naroda. Ta izuzetno oštra optužba, koju široko koriste odvažni branitelji izraelskog ponašanja, odnosi se na zloglasno kršćansko praznovjerje, rašireno kroz veći dio srednjeg vijeka, pa čak i u modernije doba, da su Židovi ponekad otimali malu kršćansku djecu kako bi im iscrpili krv za upotrebu u raznim magijskim ritualima, posebno u vezi sa vjerskim blagdanom Purim Pashe. Jedno od mojih šokantnijih otkrića u posljednjih dvanaest godina jest da postoji prilično velika vjerojatnost da su ta naizgled nemoguća uvjerenja zapravo bila istinita.

Osobno nemam nikakvo profesionalno znanje o židovskim ritualnim tradicijama, niti o praksama srednjovjekovnog židovstva. Ali, jedan od vodećih svjetskih znanstvenika u tom području je Ariel Toaff, profesor židovske renesanse i srednjovjekovnih studija na Sveučilištu Bar-Ilan, u blizini Tel Aviva, i sam je sin glavnog rabina Rima.

2007. godine je objavio talijansko izdanje svoje akademske studije, "Krvava Pasha", utemeljene na dugogodišnjem marljivom istraživanju, uz pomoć svojih diplomskih studenata i vođen sugestijama raznih akademskih kolega, početne naklade od 1000 primjeraka, koji su rasprodani prvog dana. Obzirom na Toaffov međunarodni ugled i tako ogroman interes, normalno bi uslijedila daljnja međunarodna distribucija, uključujući englesko izdanje prestižne američke akademske tiskare. No, ADL i razne druge židovsko-aktivističke skupine su gledale na tu mogućnost krajnjom nemilošću i, iako tim aktivistima nedostajale nikakve znanstvene kvalifikacije, očito su izvršile dovoljan pritisak da otkažu sve dodatne publikacije. Iako je profesor Toaff u početku pokušavao tvrdoglavo ostati pri svome, ubrzo je krenuo istim putem kao i Galileo, i njegove su isprike (prirodno) postale osnova uvijek nepouzdanog unosa na Wikipediji o toj temi.

Na kraju se engleski prijevod njegova teksta pojavio na internetu u PDF formatu, a također je stavljen na prodaju na Amazon.com, gdje sam kupio primjerak, i na kraju ga pročitao. Obzirom na te teške okolnosti, ovo djelo od 500 stranica teško da je u idealnom obliku, uz gotovo stotina fusnota koje nisu povezane s tekstom, ali ipak pruža razuman način procjene Toaffove kontroverzne teze, barem iz perspektive laika. On se svakako čini izuzetno eruditnim znanstvenikom, koji se uvelike oslanja na sekundarnu literaturu na engleskom, francuskom, njemačkom i talijanskom jeziku, kao i na originalne dokumentarne izvore na latinskom, srednjovjekovnom latinskom, hebrejskom i jidišu. Doista, unatoč šokantnoj prirodi teme, ovo znanstveno djelo je zapravo prilično suhoparno i pomalo dosadno, sa vrlo dugim digresijama u vezi s posebnim intrigama raznih opskurnih srednjovjekovnih Židova. Moram naglasiti vlastiti potpuni nedostatak stručnosti u tim područjima, ali općenito mislim da je Toaff iznio prilično uvjerljiv slučaj.

Čini se da je znatan broj aškenaskih Židova tradicionalno smatrao kršćansku krv izvorom snažnih magičnih svojstava i smatrao je vrlo vrijednom komponentom određenih važnih ritualnih običaja, na određene vjerske blagdane. Očito je da je dobivanje takve krvi u velikim količinama bilo prepuno rizika, što je uvelike povećavalo njenu novčanu vrijednost, a trgovina bočicama te dragocjene robe čini se kao da je bila široko prakticirana. Toaff naglašava da, budući su detaljni opisi židovskih ritualnih praksi ubojstava vrlo slično opisani na lokacijama koje su međusobno uvelike odvojene geografijom, jezikom, kulturom i vremenskim razdobljem, gotovo sigurno su neovisna opažanja istog obreda. Također napominje da su, kada su optuženi Židovi bili uhvaćeni i ispitani, često ispravno opisivali nejasne vjerske rituale koji nikako nisu mogli biti poznati njihovim nežidovskim ispitivačima, koji su često iskrivili manje detalje. Stoga je bilo vrlo malo vjerojatno da su ta priznanja izmislile vlasti.

Nadalje, kako je Shahak opširno raspravljao, svjetonazor tradicionalnog judaizma uključivao je vrlo raširen naglasak na magičnim ritualima, čarolijama i sličnim stvarima, pružajući kontekst u kojem ritualno ubojstvo i ljudska žrtva teško da bi bili potpuno neočekivani.

Očito je da je lokalno nežidovsko stanovništvo sa golemim neodobravanjem gledalo na ritualno ubojstvo kršćanske djece zbog njihove krvi, a rašireno vjerovanje u njegovo postojanje ostalo je izvorom gorke napetosti između dviju zajednica, povremeno rasplamsano kada bi kršćansko dijete misteriozno nestalo u određeno doba godine, ili kada bi se pronašlo tijelo koje je pokazivalo sumnjive vrste rana ili neobičan gubitak krvi. Sa vremena na vrijeme, određeni slučaj bi dospio u javnost, često dovodeći do političkog ispitivanja snage između židovskih i antižidovskih skupina. Sredinom 19. stoljeća dogodio se jedan takav poznati slučaj u Siriji, kojom su tada dominirali Francuzi, neposredno prije izbijanja Prvog svjetskog rata. Rusiju je potresao sličan politički sukob u aferi Beilis u Ukrajini, 1911. godine.

Prvi put sam se susreo sa ovim vrlo iznenađujućim idejama prije gotovo dvanaest godina u dugom članku Israela Shamira, koji je spomenut u Counterpunchu, i to bi svakako vrijedilo pročitati kao sveukupni sažetak, zajedno sa nekoliko njegovih narednih kolumni, dok pisac Andrew Hamilton nudi najnoviji pregled kontroverze iz 2012. godine. Shamir također ljubazno nudi besplatni primjerak knjige u PDF formatu, ažuriranu verziju sa fusnotama koje su pravilno navedene u tekstu. U svakom slučaju, nedostaje mi stručnosti da učinkovito procijenim vjerojatnost Toaffove hipoteze, pa bih pozvao zainteresirane da pročitaju Toaffovu knjigu, ili još bolje povezane članke i sami odluče.

https://www.unz.com/ishamir/the-bloody-passovers-of-dr-toaff/

https://counter-currents.com/2012/04/diabolical-passion-ariel-toaffs-blood-passovers/

http://www.israelshamir.net/BLOODPASSOVER.pdf

Ideja da svijet nije samo čudniji nego što zamišljamo, nego čudniji nego što možemo i zamisliti često se pogrešno pripisivala britanskom astronomu Sir Arthuru Eddingtonu, a tijekom posljednjih petnaestak godina ponekad sam počeo vjerovati da se povijesni događaji našeg doba mogu promatrati na sličan način. Također, ponekad sam se šalio sa prijateljima, kada istinska povijest naših posljednjih sto godina konačno bude napisana i ispričana, vjerojatno od strane kineskog profesora na kineskom sveučilištu, nitko od studenata u njegovoj predavaonici nikada neće vjerovati ni riječi.