Uspon i pad zapadnog romantizma
"Ljubav je civilizacijsko čudo", napisao je Stendhal u svom pronicljivom eseju o ljubavi. Govorio je o visokom idealu ljubavi, razrađenom po Zapadnoj Europi, od dvorske ljubavi 12. stoljeća do romantizma 19. stoljeća. Taj ideal je prilično mrtav, zakopan pod hrpama opscenosti, koje industrijski i svakodnevno proizvodi naša degenerirana subkultura. Kao što riba smrdi od glave, tako je i skandal sa Jeffrey Epsteinom dobar pokazatelj trenutnog stanja truleži zapadnog Erosa.
To je također simbol uloge Izraela (mislim na ovdje na međunarodno židovstvo) u moralnoj korupciji naše, nekada kršćanske, civilizacije. Židovi su oduvijek bili uspješni u trgovini ljudima. Kao što je dokumentirao Hervé Ryssen, u svom djelu "Izrael i trgovina bijelim robljem" - nije "ruska mafija" namamila oko 500.000 mladih žena iz Istočne Europe u svjetske mreže prostitucije tijekom 1990-ih, nego su to bili etnički Židovi sa izraelskim državljanstvom. Izvješće Amnesty Internationala iz 2000. godine je identificiralo Izrael kao središnje središte ove trgovine, gdje bi djevojke koje ništa nisu slutile bile sekvestrirane, premlaćivane, silovane, porobljene i mentalno uništavane.
Pornografija, specijalizacija u prostituciji, gotovo je židovski monopol. Profesor Nathan Abrams sa Sveučilišta u Aberdeenu je razbio ovaj tabuu 2004. godine, člankom u 'Jewish Quarterly' (ponovno je tiskan u zbirci eseja, pod naslovom "Židovi i seks"):
"...nema bijega od činjenice da su sekularni Židovi igrali (i još uvijek igraju) nesrazmjernu ulogu u industriji filmova za odrasle u Americi. Židovsko sudjelovanje u pornografiji ima dugu povijest u Sjedinjenim Državama, jer su Židovi pomogli transformirati ovu rubnu supkulturu, u ono što je postalo primarni i sastavni dio Amerike."
Izraz "sekularni Židovi" jest prikladan eufemizam. Pornografski novinar, Luke Ford, autor knjige "Povijest X: 100 godina seksa u filmu", također inzistira na tome kako ovaj posao vode "nežidovski Židovi", pod time misli na "Židove otuđene od judaizma". U svom eseju, "Židovi u pornografiji", on piše:
http://web.archive.org/web/20001216054700/http://www.lukeford.com/subjects/content/jews_in_porn.html
"Židovi koji sudjeluju u trgovini seksom ne ponašaju se židovski. Ponašaju se na način suprotan svemu židovskom - Tori, Izraelu, Bogu, sinagogi i svemu što židovska tradicija smatra svetim".
Tu smo rečenicu već čuli: nisu židovski boljševici bili Židovi, jer se nisu ponašali židovski. U ovom članku ću pokušati pokazati da se, baš kao i židovski boljševici, Židovi koji otimaju, porobljavaju, prodaju, muče ili čak ritualno žrtvuju nežidovske djevojke - ponašaju u velikoj mjeri u skladu sa Torom. Inzistiram: sa Torom, ne samo sa Talmudom.
32000 šiksi i druge biblijske priče
Tora zabranjuje Izraelcima, pod kaznom smrti, "imati odnos sa životinjom" (Izlazak 22:18), iako sam čuo kako je ovdje Talmud blaži, ali nema ni traga zabrani seksualnog iskorištavanja mladih nežidovskih djevojaka. Naprotiv, tu je Mojsijev blagoslov.
U Brojevima 31, Mojsije je naredio svojim ljudima neka pokolju sve Midjance, jer su nagovorili Izraelce da se vjenčavaju sa Moapcima. Mojsijevi vojnici ubili su sve muškarce, ali su odveli "midjanske žene i njihovu djecu u zarobljeništvo". Mojsije se "razgnjevio na zapovjednike vojske" i ukorio ih: "Zašto ste poštedjeli živote svih žena? One su bile te koje su […] navele Izraelce da budu nevjerni Jahvi." Napravio je kompromis: "Dakle, pobijte svu mušku djecu i pobijte sve žene koje su ikada spavale s muškarcem; ali poštedite živote djevojaka koje nikada nisu spavale s muškarcem i zadržite ih za sebe." Na kraju dana, plijen je iznosio tisuće ovaca, koza, goveda, magaraca, "i osobama, ženama koje nikada nisu spavale sa muškarcem, ukupno trideset i dvije tisuće." Budući nije navedena dob i budući da su se djevojke u nomadskim društvima udavale vrlo mlade, možemo pretpostaviti kako je 32000 djevojčica, uzetih kao ljudski plijen, uglavnom bili još djeca. Ništa se dalje ne govori o njihovoj sudbini, ali sam kriterij njihovog odabira (nikad nisu spavale sa muškarcem) ne ostavlja nam mnogo sumnji o njihovoj korisnosti. Svakako nisu uzete za žene, budući se cijela priča vrti oko zabrane braka sa nežidovima. Dakle, mislim da ovdje imamo nepogrešiv biblijski presedan za masovno seksualno ropstvo nežidovskih djevojaka.
Usput, takva naracija nas informira o logici pravila prenošenja židovstva od strane majke. Ovo pravilo, koje nikada nije eksplicitno navedeno u Tori, nema nikakve veze sa bilo kakvim posebnim poštovanjem prema ženama. Izravno proizlazi iz činjenice kako je seks sa stranim djevojkama zakonit, sve dok se svako tako začeto kopile zadrži izvan zajednice (Ponovljeni zakon 23:3). Suprotna situacija nije trebala biti razmatrana, jer prema biblijskim standardima: Židovka, koja je imala spolne odnose sa nežidovom, bila bi kamenovana do smrti, i to prije poroda.
Osim, naravno, ako je djelovala iz nekog višeg razloga. Bogati Židovi, poput Rothschilda, iako vrlo endogamni, često su udavali svoje kćeri u aristokratske obitelji. Biblijski prototip je, u ovom slučaju, Mordekajeva nećakinja, Estera, koja je, udavši se za perzijskog kralja, spasila Židove od Hamanove zle spletke. Priča - Netanjahuova omiljena! - sretno završava, tako što Židovi pokolju 75000 Perzijanaca, muškaraca, žena i djece i nakon čega su se "razni narodi sada svi bojali Židova" (9,2) i "Židov Mordekaj je bio sljedeći po rangu nakon kralja Ahasvera" (10,3). Estera je arhetipska židovska junakinja koja se udaje za Goja zbog Židova.
Neke rabinske tradicije tvrde kako Estera nije bila samo Mordekajeva nećakinja, već i njegova žena, koju je poslao u krevet kralja kraljeva. U tom slučaju, Mordekaj je slijedio Abrahamov primjer. Oženjen svojom polusestrom Sarom (kćeri svoga oca), Abraham ju je predstavio kao svoju sestru faraonu, koji ju je uzeo za konkubinu, i zatim je Abrahamu gubitak nadoknadio "stadima, volovima, magarcima, robovima i robinjama, magaricama i devama" (Postanak 12,16). Abraham je ponovio isti trik sa filistejskim kraljem Abimelekom, te je ponovno dobio "ovce, stoku, robove i robinje" (Postanak 20,14).
Takve priče ne prenose puno poštovanja prema ženama, već odaju utilitaristički i trgovački pogled na žene. Priča o tome kako se Jakov oženio dvjema kćerima svog ujaka Labana (Postanak 29) je također poprilično reprezentativna. Jakov zatraži Rahelu kao "plaću" za sedam godina rada za Labana. Ali, Laban ga prevari i noću mu u krevet stavlja Leu umjesto Rahele. Jakov mora raditi još sedam godina kako bi dobio i Rahelu.
Jedna druga priča, koja pokazuje još zlokobniji pogled na žene, nalazi se u Sucima 19 (22-29). Levit iz Efrajimove visoravni putuje u Betlehem u Judi sa svojom konkubinom i zaustavlja se u Benjaminovom gradu Gibei, gdje dobiva gostoprimstvo od starog domorodca iz Efrajima:
"Dok su se oni zabavljali, neki građani, nitkovi, nagurali su se oko kuće; lupali su na vrata i govorili starcu, gospodaru kuće: 'Izbacite čovjeka koji je ušao u vašu kuću, htjeli bismo sa njim imati spolne odnose!' Gospodar kuće izađe k njima i reče: 'Ne, braćo, molim vas, nemojte biti tako zli. Budući je ovaj čovjek sada pod mojim krovom, nemojte činiti takvu sramotu. Evo moje kćeri; ona je djevica; izvesti ću vam nju. Zlostavljajte je, činite s njom što želite, ali nemojte činiti takvu sramotu ovom čovjeku.' Ali, ljudi ga ne htjedoše poslušati. Tada levit uhvati svoju konkubinu i izvede je k njima. Imali su spolne odnose s njom i zlostavljali je cijelu noć do jutra; a kada je svanulo, pustili su je. U zoru djevojka dođe, padne na prag domaćina svoga muža i ostane ondje do svanuća. Ujutro se njezin muž probudi i otvori vrata kuće. Izlazio je nastaviti putovanje kada je ugledao ženu, svoju konkubinu, kako leži na vratima kuće sa rukama na pragu. 'Ustani', rekao je, 'moramo krenuti!' Nije bilo odgovora. Zatim ju je natovario na magarca i krenuo kući. Stigavši do svoje kuće, uzeo je nož, uhvatio svoju konkubinu i rasjekao je, ud po ud, na dvanaest komada."
Levit je poslao komade u različite izraelske gradove, uz poziv na osvetu protiv Gibee. Izraelci su poklali sve u Gibei i zapalili grad, dok je 600 Benjaminovih ratnika pobjeglo u pustinju. Zatim su, kao znak pomirenja, odlučili dati ovim Benjamincima nove žene. Zbog toga su napali grad Jabeš u Gileadu, gdje su pobili "sve muškarce i sve one žene koje su ikada spavale sa muškarcem", ali su okupili 400 djevica, kako bi ih prinijeli Benjamincima (21:10-24).
Način na koji Levit i njegov domaćin nude svoju konkubinu, odnosno kćer, za silovanje, podsjeća na priču o dvjema kćerima Lota (Abrahamov nećak), koje je njihov otac također ponudio (Postanak 19) Sodomljanima, koji su htjeli "imati spolne odnose" sa dvojicom "glasnika Jahvea" koji su boravili kod Lota. "Gle", reče Lot, "imam dvije kćeri koje su djevice. Spreman sam ih poslati k tebi da postupaš s njima kako ti je volja, ali ne čini ništa ovim ljudima, jer su sada pod zaštitom mog krova" (Postanak 19,8). Hebrejska riječ za "glasnike" je "malachim", prevedeno kao "angeoi" na grčki. Iako se ovi "glasnici Jahvea" shvaćaju kao "anđeli", mogli su biti Leviti u izvornoj priči. U ovom slučaju, Lotove kćeri spasili su "anđeli", čudesno oslijepivši Sodomljane, tako da "ovi nisu mogli pronaći vrata" (dvostruko značenje?).
Kasnije su Lotove kćeri napile oca, kako bi sa njim začele Moaba i Ben-Amija, pretke Moabaca i Amonaca (Postanak 19:31–38). To nas dovodi do glavne svrhe izraelskih žena: pružiti muške nasljednike svojim muževima. Brojni su primjeri u Bibliji koji ističu ovaj apsolutni imperativ. Primjerice, kada se Rahela bila neplodna, dok je njezina starija sestra Lea već rodila Jakovu četiri sina, Rahela je zamolila Jakova neka se sjedini sa njenom sluškinjom Bilhom, koja mu je rodila dva sina, kao Rahelina zamjena. Tada je "Lea, vidjevši da je prestala rađati djecu, uze svoju robinju Zilpu i dade je Jakovu za konkubinu" (Postanak 30:9).
U biblijskoj antropologiji, ne postoji druga besmrtnost za muškarca osim kroz njegovo muško potomstvo. Iz toga proizlazi muškarčeva dužnost da zamijeni brata koji je umro bez sina. U Postanku 38: nakon smrti svog sina Era, Juda je zamolio svog drugog sina Onana neka spava sa svojom šogoricom Tamarom "kako bi održao lozu svog brata" (Postanak 38,8). Onan je to oklijevao učiniti, čime je dao svoje ime "onanizmu". Konačno, Tamar se odjenula kao prostitutka i spavala sa svojim svekrom. Bez nje ne bi bilo plemena Juda. Tamar i Ruta jesu primjerima druge vrste židovske heroine, koja čini incest ili preljub, zato da bi spasila klan ili pleme od izumiranja.
Sve ove priče prilično su dosljedne u svom prikazu žena i seksualnosti. Žene imaju dvije funkcije: seksualne robinje (ako nisu Židovke) i reproduktivne partnerice (ako jesu Židovke). Teško bi bilo pronaći bilo kakvu iznimku. Jedina biblijska knjiga koja ima drugačiji ton jest Pjesma nad pjesmama. No, ona vjerojatno nije izraelskog podrijetla, te je u hebrejskom korpusu usvojena tek u 01. stoljeću naše ere, zbog alegorijskog tumačenja rabina Akive, koji u njoj vidi simboličku izjavu ljubavi između Boga i njegova naroda, iako se Bog nigdje ne spominje. U svakom slučaju, poetski eroticizam ne uzdiže se iznad usporedbe ljubavi i pijanstva.
Kraljica neba
Nakon što smo ocrtali "antropologiju Erosa", implicitnu u Tanahu, možemo se okrenuti teologiji, sa razumijevanjem da se teologija i antropologija međusobno zrcale. Opći mentalitet i stav prema ljubavi, seksu i ženama u bilo kojoj civilizaciji, odražava se u/i pod utjecajem njene mitologije. Indija, npr. ima bogatu erotsku mitologiju: Kalika Purana govori kako je Brahma stvorio Zoru, blistavu mladosti i vitalnosti, i sam podlegao njezinim čarima.
Ništa takvo ne može se pronaći u Bibliji. Jahve je muški bog koji se gnuša, ne samo svakog drugog boga, već i božica. Njegova ženska neprijateljica je Ašera. Njeno ime se pojavljuje 40 puta u Tanahu, bilo da označi i proklinje božicu, bilo da označi njen simbol u obliku "svetih stupova". Knjige o kraljevima nas izvještavaju kako se Ašera ponekad štovala uz Jahvu u Judeji, te postoje i potkrepljujući arheološki dokazi: natpisi koji traže blagoslov "Jahvea i njegove Ašere", datiraju iz 08. stoljeća prije Krista, pronađeni su u ruševinama Kuntillet Ajruda (Sinajski poluotok). Ali, sa gledišta koje su usvojili pisari, štovanje Ašere je nepodnošljiva gnusoba. Judejski kralj Manaše je bio omražen, jer je "postavio žrtvenike Baalu i načinio Ašeru [sveti stup]... u dva dvorišta Hrama Jahvina" (2. Kraljevima 21:2–5), dok se njegov unuk Jošija hvali, jer je uklonio Ašerin simbol iz hrama, "spalio ga, pretvorio u pepeo i bacio njegov pepeo na zajedničko groblje" (23:6).
Kroz antiku, većina civiliziranih naroda štovala je veliku božicu. Općenito su se slagali i poistovjetili je sa velikim božicama, koje su drugi narodi štovali pod drugim imenima. Od 03. tisućljeća prije Krista, Sumerani su štovali božicu Inannu, čije ime može značiti "Gospa neba". Povezivana je sa planetom Venerom, jutarnjom zvijezdom, Grci bi je nazivali svjetlonošom, što je, vrlo značajno, latinizirano kao Lucifer. Asircima je postala poznata kao Ištar, koja je i sama bila poznata kao Astarta u feničkim gradovima-državama Sidonu, Tiru i Biblosu, te se poistovjećivala sa drugom sirijskom božicom, Ašerom. Nijedan kult nije bio sinkretičniji, i sve su se te božice spojile pod nazivom "Kraljica neba". Može se tvrditi da je štovanje velike majčinske božice poticalo osjećaj univerzalnog bratstva ljudi, na način na koji to nijedno muško božanstvo nije moglo. Možda je zato Jahve toliko mrzio Ašeru.
Rođenje Venere, Botticelli (1485.)
Pod kraljem Jošijom, Jahve se žali svom proroku Jeremiji kako Izraelci nastavljaju obožavati "Kraljicu neba": "Djeca skupljaju drva, očevi pale vatru, žene mijese tijesto da naprave kolače za Kraljicu neba; i, meni na inat, liju žrtve lijevanice stranim bogovima" (Jeremija 7,18). U Jeremiji 44 čitamo da su, nakon što su Babilonci zauzeli Jeruzalem, Judejci koji su pobjegli u Egipat, i dalje ustrajavali u svom odvratnom štovanju Kraljice neba. Jahve im govori da je uništenje Jeruzalema bila njihova kazna za ta "zla djela... prinos tamjana i služenje drugim bogovima" (44,2-3). Prijeti im potpunim istrebljenjem, ako u tome ustraju: "Zašto na sebe navlačite potpunu propast... izazivajući moj gnjev svojim djelima,... kao da želite vlastito uništiti i postati prokletstvo i ruglo svim narodima zemlje?" (44,7-8). Neimpresionirani, pobunjeni Židovi odgovaraju Jeremiji:
"Ne namjeravamo slušati riječ koju si nam upravo rekao u ime Jahve, nego namjeravamo nastaviti činiti sve što smo se zavjetovali činiti: prinositi tamjan Kraljici neba i livati žrtve lijevanice u njezinu čast, kao što smo to činili, mi i naši preci, naši kraljevi i naši prvaci, u gradovima Jude i na ulicama Jeruzalema: imali smo tada hrane u izobilju, živjeli smo dobro, nismo trpjeli nikakve nesreće. Ali, otkako smo odustali prinositi tamjan Kraljici neba i livati žrtve lijevanice u njezinu čast, osiromašili smo i propali, ili od mača ili od gladi" (44,16-18).
Vjeran ljubomornom bogu kojem služi, Jeremija tvrdi kako su, upravo zato što su žrtvovali Kraljici neba, Judejci kažnjeni babilonskom vojskom. No, povijest dokazuje da je u krivu: Manašeova 55-godišnja vladavina, kada se Ašera štovala unutar jeruzalemskog hrama, bila je iznimno dugo razdoblje mira i prosperiteta; sve dok je Jošija donio katastrofu Judeji svojom politikom ekskluzivnosti i provokacija prema Babilonu.
U helenističkom razdoblju, većina velikih božica je poistovjećena sa egipatskom Izidom, čiji se kult širio iz Aleksandrije preko Sredozemnog bazena. Izida je postala poznata kao božica "mirionime" ("deset tisuća imena"). U Apulejevom romanu, "Zlatni magarac", ona samu sebe naziva "Kraljicom neba" i "prirodnom majkom svih stvari", te izjavljuje: "Moje božanstvo obožava se diljem svijeta, na različite načine, u različitim običajima i pod mnogim imenima".
Izida je majka koja njeguje, jer je Egipćane naučila uzgajati pšenicu i praviti kruh, a oni su to poslije naučili Grke. Joseph Campbell primjećuje kako je ova Božica posebno bila draga sjedilačkim agrarnim društvima, ali ne i pastoralnim nomadima, vjerojatno zato što "život u pustinji ne ostavlja osjećaj strašne zahvalnosti prema Božici Majci". Zapravo, Jahve ne voli biljne prinose, i upravo je iz tog razloga odbio Kainov prinos. Također, smatra kako je tamjan prinesen Kraljici Neba "odbojan" (Jeremija 44,21). Ono što mu se svidjelo je bio "ugodan miris" životinjskih i ljudskih holokausta.
Izida je također božica ljubavi. Nakon što je njezin suprug Oziris ubijen, i nakon što ga je raskomadao njegov ljubomorni mlađi brat Set, ona je skupila komadiće i, kroz svoje jadikovke i molitve, vratila Ozirisa u život. Zatim je, zajedno sa oživljenim Ozirisom začela sina, Horusa, koji će se vratiti kao odrasla osoba da bi dovršio oslobođenje Ozirisa, osvetom nad Setom, i kako bi zavladao Egiptom. Ovo je bezvremenska priča o trijumfu ljubavi nad smrću - jedina ljubavna priča vrijedna pričanja. Slična je vrsti priče, koja je poznata folkloristima kao "Ljepotica i zvijer", gdje žrtvena ljubav žene zaliječi srce mrtvaca, ili prekida čaroliju koja je na njega bačena. Ali, također uključuje i otkupiteljsku vrlinu osvete, kakvu nalazimo, npr. Shakespeareovu "Hamletu", gdje kralja ubija njegov brat, a osvećuje ga njegov sin.
Djevica Majka Marija
U ranim stoljećima nove ere, Artemida je bilo ime univerzalne božice u Efezu (danas u Turskoj), gdje se njen gigantski hram smatrao jednim od sedam svjetskih čuda. Nazivali su je "Majkom bogova", iako su je kršćani nazivali "majkom demona". U Djelima apostolskim (19:23-28) čitamo o "ozbiljnom nemiru" u Efezu, kada se "srebrar po imenu Demetrije, koji je davao posao velikom broju obrtnika, izrađujući srebrne hramove Artemide", požalio na Pavlovo propovijedanje:
"‘Ovo prijeti ne samo da će diskreditirati naš zanat, već i da će svesti svetište velike božice Artemide na beznačajno. Moglo bi na kraju oduzeti ugled božici koja se štuje diljem Azije, pa čak i diljem svijeta.’ Ovaj ih je govor razbjesnio i počeli su vikati: ‘Velika je Artemida efeška!" (Djela 19:23-28)
Iako autor Djela apostolskih omalovažava zabrinutost Efežana kao isključivo ekonomsku, ovo je bio vjerski sukob. Trajao je nekoliko stoljeća. 401. godine su kršćani spalili Artemidin hram. 30 godina kasnije, istočnorimski car Teodozije II., sazvao je u Efezu sabor na kojem je titula Bogorodica službeno uručena Djevici Mariji. Tako je Artemida vraćena Efežanima, samo pod drugim identitetom. Hodočasnici, koji su se stoljećima slijevali u Efez kako bi odali počast Artemidi, sada su se mogli moliti pred istim kipovima i hodati u istim bakljadama. Marija je prirodno postala poznata kao Kraljica neba, atribut simboliziran njenom krunom od 12 zvijezda, što podsjeća na zodijak koji je Artemida nosila kao ogrlicu.
Madonna del Granduca, Rafael (1505.)
U Egiptu, Libiji, Italiji i Galiji se Marija savršeno stopila sa Izidom. Lik Marije, koja prolijeva suze u podnožju križa, odjekivao je Izidinim jadikovkama. Raspeti i uskrsli Isus bio je izvrstan avatar Ozirisa, koji je bio naviknut apsorbirati druge heroje i bogove, npr. Antinoja, u 02. stoljeću nove ere. Što se tiče Horusa, poznatog Grcima kao Harpokrat (od egipatskog Har, pa khrad, "Horus dijete"), on se preobrazio u lik Isusa. Prema egipatskom mitu: Horus je začet u proljetnu ravnodnevnicu, vrijeme žetve, ali se njegovo rođenje slavi svake godine za zimski solsticij. Izida je sakrila Horusa kako bi ga zaštitila od zlog ujaka, a kojeg je trebao svrgnuti kao kralja Egipta, baš kao što je Marija sakrila Isusa. Točnije u Egiptu, kako bi ga spasila od kralja Heroda, koji se bojao za njegovo prijestolje (Matej 2). Vjeruje se da su prikazi Izide sa malim Horusom na koljenima utjecali na kršćansku umjetnost.
Isis lactans
Uglavnom nepismenom društvu, može se činiti prilično jednostavnim uvjeriti većinu ljudi kako je Majka Božja i Kraljica Neba, koju su njihovi preci štovali, zapravo majka židovskog Mesije. Sinkretizam je, uostalom, bio u samoj prirodi Božice. No, pokrštavanje je naišlo na snažan otpor, posebno među aristokratskom elitom. Kršćanska verzija Božice bila je frustrirajuće reduktivna: njezina isključivo ljudska inkarnacija je ograničavala njezin univerzalni značaj, a nedostajali su joj neki aspekti ženstvenosti. Iako je Marija "puna milosti", postoji ipak granica marijanskog misticizma: Eros ne dolazi u obzir. Konačno, Djevica Marija teško da je brižna majka, u agrarnom smislu.
U svakom slučaju, tek je u 12. stoljeću kult Marije čvrsto uspostavljen u zapadnoj Europi. Bernard de Clairvaux (1090. – 1153.) bio je glavni promicatelj ovog kulta u Francuskoj, prvi koji ju je nazvao "Gospa" ("Notre Dame"). Sve gotičke katedrale, od tada, su joj bile posvećene. Ipak, na jugu Francuske, smatra se kako su mnoge "Crne Madone", stvarane sve do 13. stoljeća, bile napravljene za Izidu, a ne za Mariju. Čak i nakon trijumfa gregorijanske reforme, 1215. godine (Četvrti lateranski koncil), čini se kao da je drevni kult Izide nastavio potajno navodnjavati zapadnu civilizaciju, kao nekakav podzemni tok. Sada ćemo pratiti ovaj tok do njegovog ponovnog oživljavanja, u romantičnom pokretu 19. stoljeća.
Dvorska tradicija fin'amora
Ne bi trebali zamišljati zapadno srednjovjekovno društvo kao uronjeno u homogenu katoličku vjeru, uz nekoliko heretičkih skupina na rubu. Kao što sam tvrdio (u knjizi utemeljenoj na mojoj doktorskoj disertaciji) - dobivamo točniju predodžbu o srednjovjekovnoj civilizaciji ako uzmemo u obzir da ima dvije različite i antagonističke kulture: sa jedne strane postoji latinska kultura klerika i gotovo njihov monopol na pisanu riječ; sa druge je strane bogata kultura narodnih jezika, uglavnom usmenih, ali koja nam ostavlja dovoljno pisanog materijala iz 12. stoljeća. Za razliku od klerikalne kulture, koja je pisana u prozi i bavi se doktrinarnom ortodoksijom, laička kultura je uglavnom narativna i poetska. Aristokratskog je podrijetla, ali prožima sve popularne slojeve. U svojim najvišim izrazima, poput remek-djela Chrétiena de Troyesa, ističe se polisemijom i simbolikom. Iako je možemo nazvati i "svjetovnom", ipak posjeduje vlastitu religioznost, koja uključuje ideje o svijetu mrtvih, što je potpuno u suprotnosti sa kršćanskom doktrinom.
Aristokratska neklerikalna kultura cijeni ljubav kao izvor najveće duhovne radosti, stoga ne može zamisliti Raj bez nje. Neke pjesme sarkastično odbacuju kršćanski Raj bez ljubavi: muški protagonist iz pjesme "Aucassin et Nicolette" (12. stoljeće), kojem klerik prijeti paklom ako ustraje u ljubavi prema Nicolette, odgovara kako preferira Pakao, ako je to mjesto kamo je suđeno otići onima koji cijene ljubav, viteštvo i poeziju. U djelu Guillaumea de Lorrisa, "Roman de la Rose" (1225.-1230.), pripovjedač sanja sebe u prekrasnom vrtu, sa Fontanom ljubavi i najljepšom ženom koju je ikada vidio. Prema stručnjaku Jeanu Dufournetu, ovdje nalazimo "elemente vrlo snažne duhovne struje, koja protagonista čini oponašateljem mistika". Bog Amor, koji pogađa pripovjedača u srce, možda jest poetska hipostaza, ali se predstavlja kao konkurent katoličkom Bogu asketizma i djevičanstva. Usput rečeno, Amor je obrnuto Roma.
Ti su pojmovi igrali ključnu ulogu u tradiciji, danas poznatoj kao "dvorska ljubav", prvi put formalizirana u trubadurskom pjesništvu u Akvitaniji. Ondje ju je vojvotkinja Alienor (1122.-1204.), unuka prvog trubadura, predstavila na dvoru svog prvog muža (francuskog kralja) i zatim na dvoru svog drugog muža (engleskog kralja), gdje se skladno spojila sa keltskim tradicijama Walesa i Britanije, stvarajući, npr. vilinske pjesme Marije od Francuske, ili arturijanske romanse Chrétiena de Troyesa.
Kao što mu ime govori, fin'amor je zahtijevao profinjenost, ili grubi seksualni impuls. U središnjoj epizodi djela Chrétiena de Troyesa, "Erec i Enide", Erec susreće ljupku djevojku u rajskom vrtu koji je magično zaštićen, ali se mora boriti protiv strašnog crvenog viteza, koji je drži kao zarobljenicu. Erec pobjeđuje u borbi i saznaje da je zapravo crveni vitez bio zarobljenik njegove dame, a sada je slobodan. Erec također saznaje da je dama bila Enideina rođakinja i sada može sa Enide slaviti "Radost dvora" ("La Joie del Cort"). Kada poznajemo kriptične kodove Chrétiena de Troyesa, posebno njegov ukus za igre riječi i naviku dupliciranja likova kao braće ili rođaka, razumijemo da nisu samo dvije žene jedno, već je crveni vitez i dvojnik samog Ereca, njegova mračna i impulzivna strana. Stoga se Erec mora boriti protiv samog sebe, kako bi sa svojom damom doživio "Radost srca" ("La Joie del Cor", na starofrancuskom).
U svom nezaboravnom eseju, "Ljubav u zapadnom svijetu" (izvorno objavljeno na francuskom jeziku (1938.), revidirano 1952., nakon kojega je 1961. uslijedio "Eseji o mitovima ljubavi"), francuski autor, Denis de Rougemont, nastojao je razumjeti zamršeni odnos između erotskog i religioznog u tradiciji trubadura i njihovih romantičnih nasljednika. On prepoznaje da je ova poezija u osnovi religiozna, ali strana je, i suprotstavljena kršćanstvu. Budući da se razvilo u isto vrijeme (12. stoljeće), i u istoj regiji (Okcitanija), kao i katarizam - ponekad čak i u istim dvorcima - De Rougemont je pokušao povezati ovo dvoje, ali većina povjesničara odbacila je njegovu hipotezu o tajnom katarizmu trubadura. Jednostavnije objašnjenje za blizinu dviju tradicija je klima vjerske tolerancije, koja je postojala na jugu Francuske, prije albigenskih križarskih ratova (1209.-1229.).
Kako god bilo, De Rougemont je istaknuo činjenicu da se Dama trubadura često pojavljuje kao idealna, distancirana, gotovo nematerijalna figura. Njezino ime se obično drži u tajnosti; sugerira alegorijsku fikciju, a ne povijesnu osobu: dobar primjer je Geoffrey Rudel (12. stoljeće), koji "nakon što je dugo bio zaljubljen u sliku žene koju nikada nije vidio, konačno je ugleda nakon plovidbe morem, i umire u naručju grofice od Tripolija, čim mu je uputila jedan poljubac mira i pozdrav". De Rougemont također primjećuje da stereotipni karakter poezije trubadura ostavlja dojam kao da svi vole istu Gospu.
De Rougemont ovdje pronalazi argument u prilog svojoj tezi da je zapadno iskustvo strastvene ljubavi, koje su "izmislili" trubaduri, bila iluzija i laž: kada ljubavnik misli da voli ženu, on zapravo voli idealnu ženu, koja ne postoji. Ali, možda je ta idealna žena postojala, samo u umu trubadura. Možda su vjerovali da savršeno voljeti ženu znači percipirati i obožavati nematerijalnu Božicu, kroz ovu figuru. Iz platonske perspektive: Ideja je stvarnija od svojih manifestacija na zemlji, a za srednjovjekovnog pjesnika, kao i za srednjovjekovnog filozofa, vidljive stvarnosti uvijek su simbol i znak bitnijih, nevidljivih istina (Étienne Gilson: "Duh srednjovjekovne filozofije", 1922.). Iz ovakve perspektive, psihološki fenomen koji je Stendhal nazvao "kristalizacijom", koja čini kao da voljena blista svim savršenstvima, poprima sasvim drugačije značenje. Ljubav ne laže; jednostavno, njena istina nije od ovoga svijeta.
Dante i Fedeli d’Amore
Naše fragmentarno znanje o tradiciji trubadura ne dopušta nikakvu sigurnost o njihovoj temeljnoj filozofiji. Ne postoje konačni dokazi o religiji Božice, šifrirano u njihovoj umjetnosti. Ali, ljubavna poezija njihovih neposrednih nasljednika: Dantea Alighieryja (1265.-1321.), Petrarke (1304.-1374.) i Boccaccia (1313.-1375.) - mnogo je informativnija. Svi su iz Firence, grada u kojem su se mnogi Okcitanci sklonili nakon što su pobjegli od franačkih križara i rimske inkvizicije.
www.persee.fr/doc/bude_0004-5527_1969_num_1_3_3070
Književni kritičari često su se pitali jesu li dame kojima su upućivali svoje najljepše stihove (Beatrix, Laura i Fiametta) bile stvarne ili arhetipske žene. Navodno je svaki od njih susreo ženu tijekom Velikog tjedna, i ubrzo nakon toga je umrla, tako da joj se pjesnik obraća kao bestjelesnom stvorenju, koje živi u Raju gdje se pretvara u Božansku Svjetlost. Njen ljubavnik tada uzima titulu hodočasnika i poduzima duhovno putovanje kako bi je dosegao.
Ono što mislimo da znamo o Danteovoj Beatrice dolazi isključivo od Boccaccia, koji je 50 godina kasnije napisao komentar na "Božansku komediju". Ali, Boccaccio je imao svoj razlog tvrditi kako je Beatrice bila stvarna žena. Danteove pjesme su zagonetne, i pjesnik potiče svoje čitatelje neka pronađu skriveno značenje u njegovim stihovima: "Ljudi zdravog razuma i poštenja, dobro procijenite što se krije iza vela moje čudne alegorije" ("Inferno", IX, 61-63). Luigi Valli je 1928. godine objavio knjigu koja je ostavila veliki dojam na mislioce poput Renéa Guénona, Juliusa Evole ili Henrija Corbina: "Il linguaggio segreto di Dante e dei “Fedeli d’amore”, kao i Eugène Aroux, "Dante, hérétique, révolutionnaire et socialiste" (1854.). "Vjernici ljubavi", koje spominje Dante, možda je bio krug pjesnika, umjetnika i filozofa, uglavnom firentinskih, koji su dijelili izrazito heterodoksne religijske koncepte i neprijateljstvo prema novom svjetskom poretku, koji je nametnula Rimska crkva. Ovi pjesnici, piše Valli, učinili su svoje ljubavne osjećaje "materijalima za izražavanje mističnih i inicijacijskih misli [...] simboličkim jezikom ljubavi."
Ključ Beatricinog kriptičnog identiteta u "Božanstvenoj komediji", Dante pruža u svojoj ranijoj knjizi, pod naslovom "Vita Nuova" ("Novi život"). Ovdje Dante prvi put predstavlja "slavnu damu moga uma, ... onu koju su mnogi zvali Beatrice, od onih koji nisu znali što znači tako je nazvati" (ime Beatrice znači "ona koja daje blagoslov"). Devet puta mu se u životu ukazala Beatrice, kaže Dante. Prvi put me Beatrice "pozdravila tako kreposno, toliko da sam tada vidio do samog kraja milosti". Za Beatricin "pozdrav", Dante koristi talijansku riječ "saluto", koja je blizu riječi "salute" ("spasenje"). Beatricin saluto, kaže Dante, ispunjava ljude pokajanjem, poniznošću, oprostom i milosrđem - što teško da su osobine obične ljubavnice.
"U svojim očima moja dama nosi Ljubav,
kojom oplemenjuje ono što gleda:
gdje god prolazi, svi muškarci okreću pogled na nju,
i ona čini da srce zadrhti u onome koga pozdravlja,
tako da, sav blijed, spušta pogled,
i uzdiše, tada, nad svim svojim nedostacima:
ljutnja i ponos bježe pred njom.
Sva slatkoća, sva ponizna misao
rađaju se u srcu onoga koji je čuje kako govori,
i onaj koji ju je prvi vidio je blagoslovljen."
Beatrice je bit ženske gracioznosti i vrlina, očitovane u svim ženama: "Moja dama došla je u takvoj gracioznosti, da nije samo bila poštovana i hvaljena, već su kroz nju i mnoge bile poštovane i hvaljene.“ U nekoliko odlomaka Dante pokazuje da, kada je osjetljiv na šarm pravih žena (npr. Beatriceine prijateljice), upravo je Beatrice ta koju vidi u svima njima: "Vidjele su savršenstvo svih dobrodošlih / koji vide moju damu među ostalim damama".
Dante vidi Beatrice kroz druge žene, kako je naslikao Marcel Rieder (1895.)
Ne moramo shvatiti kriptičnu prirodu Danteove poruke kao oblik "ezoterizma", kao što je to učinio René Guénon ("Danteov ezoterizam", 1925.). U to vrijeme, kriptiranje je bilo nužno za svakog ne-suicidalnog heterodoksnog mislioca. Bliski Danteov prijatelj, Cecco d'Ascoli (1269.-1327.), optužen je od strane Inkvizicije kako je "ružno govorio" o katoličkoj vjeri i spaljen je na lomači, a i sam Dante im je bio sumnjiv.
Možda sa malo pretjerivanja, Robert Graves je napisao kako je "svrha poezije religiozno zazivanje Muze", koju je također nazivao Bijelom Božicom i Majkom svih živih. Slikari i kipari, također, posvetili bi mnogo truda hvatanju i prenošenju same biti ženske gracioznosti. Estetsko iskustvo, prema Schopenhaueru, znači izgubiti se u kontemplaciji Platonove ideje koja stoji iza fenomena, čime se izbjegava ciklus neispunjenih želja. Jahvina druga zapovijed: ne pravi "nikakav lik iz ničega" (Izlazak 20:4), zasigurno ima mnogo veze sa nedostatkom bilo kakvog štovanja žene u hebrejskoj kulturi.
Dva stoljeća nakon Dantea, još jedan firentinski genij, Leonardo da Vinci (1452.-1519.), dao nam je portret Božice, imena Mona Lisa. Baš kao i za Danteovu Beatrice, znanstvenici kažu kako im je poznat njen identitet. Za Gospu Lisu (Mona je deminutiv od Madonna, ili Ma Donna) se kaže da je bila supruga bogatog trgovca koji je naručio njen portret od slikara, koji je tada bio na vrhuncu slave. Ali, ova slika ne poštuje nijedan od tadašnjih kodeksa portreta (npr. nedostatak nakita). Leonardo je na njoj neprekidno radio 10 godina, izvanrednom predanošću, religiozno, nanoseći tisuće slojeva boja i laka ekstremne tankoće. Nikada se nije odvojio od ove slike, sve do svoje smrti, na dvoru Franje I. Mnogi su sumnjali, vjerujem ispravno, da ova slika nije portret dame, već je ikona Gospe, Donne l'Ise (Isa je varijanta Izide). Crni veo, koji se vidi odbačen na njenom lijevom ramenu, referenca je na poznati Izidin veo, koji "nijedan smrtnik nikada nije podigao", kako spominje Plutarh.
Romantizam i božanska Sofija
Prema Juliju Evoli ("Metafizika seksa", 1934.), Danteova Beatrice, Petrarkina Laura i Boccacciova Fiametta simboliziraju Mudrost ili Gnozu, božanski izvor prosvjetljenja. To je u skladu s Danteovim divljenjem prema Boetiju, kojeg smješta u Raj. U svojoj knjizi "Utjeha filozofije" (524.), Boetije je ispričao kako ga je, dok je čekao smrt u zatvorima kralja Teodorika, posjetila Filozofija u obliku veličanstvene žene i povjerio joj je svoju dušu, bez ikakvog nagovještaja kršćanske vjere.
Tehnički, filozofija je ljubav prema Sofiji, Mudrosti. Divinizacija Sofije vrlo je drevna tradicija. Preživjela je u kršćanskom Bizantu, o čemu svjedoči i sam naziv bazilike Aja Sofija (Sveta Mudrost). Tradicija se čak održala i na rubu ruskog pravoslavlja. Filozof i pjesnik Vladimir Solovjov (1853.-1900.), mistično je doživljavao božansku Sofiju u obliku nebeskog ženskog bića, koje mu je dalo osjećaj da je "Sve jedno, jedna slika ženske ljepote" ("Tri susreta"). Nažalost, Solovjovljev pokušaj pomirenja trinitarne doktrine sa platonskim pojmom Božanske Mudrosti naišao je na protivljenje u pravoslavnoj hijerarhiji.
Zašto bi Mudrost bila žena? Sa teološkog gledišta, ako se Bog smatra muškim, ima smisla da se Mudrost, posrednički princip koji stvara svijet, smatra ženskim. Ali, sa psihološkog gledišta, pitanje je: zašto bi se Božica, kao idealizacija ženstvenosti, povezivala sa Mudrošću? Danski filozof Søren Kierkegaard ima odgovor, jer je nalazio vezu između rođenja ljubavi u srcu adolescenta i procvata onoga što naziva "Idealnošću". Jedan od Kierkegaardovih središnjih uvida bi se mogao formulirati na sljedeći način: Sofija dotiče muškarčevu dušu u isto vrijeme kada Eros dotiče njegovo srce. Oboje su komplementarni aspekti iste božanske milosti. Ako se jedno ne posije, drugo ne može procvjetati u svom punom potencijalu. Iz toga slijedi: oskrvnuti slike žene u umu adolescenata, poticanjem masovne pornografije, znači odgojiti generacije muškaraca lišenih idealnosti.
Kierkegaard, koji se odrekao braka sa ženom koju je volio kako bi razvio svoj genij, napisao je u djelu "In Vino Veritas" (1845.):
"Upravo kroz ženu idealnost se rađa u svijet i - što bi čovjek bio bez nje! Mnogo je muškaraca koji su postali geniji kroz ženu, mnogi junaci, mnogi pjesnici, čak i mnogi sveci; ali, nije postao genij kroz ženu kojom se oženio, jer je kroz nju postao samo tajni savjetnik; nije postao junak kroz ženu kojom se oženio, jer je kroz nju postao samo general; nije postao pjesnik kroz ženu kojom se oženio, jer je kroz nju postao samo otac; nije postao svetac kroz ženu kojom se oženio, jer se nije oženio, i oženio bi se samo jednom - onom kojom se nije oženio; baš kao što su i drugi postali geniji, postali junaci, postali pjesnici - uz pomoć žene kojom se nisu oženili."
Ova dilema je u srži romantičnog, ili herojskog, shvaćanja ljubavi. Ljubav teži spajanju i trajnosti, ali preživljava samo kroz razdvajanje i nestabilnost; ponekad se savršenstvo i besmrtnost doseže smrću. To najbolje ilustrira njemački pjesnik Novalis (1772.-1801.), koji je prvi skovao termin "romantizam". U svojim "Himnama noći", Novalis evocira svoju mladu zaručnicu Sophie von Kühn, čija je smrt potaknula njegov pjesnički dar, baš kao što je Beatrice učinila za Dantea. Dok je lio suze na Sophijinom grobu, ona mu se ukazala:
"...kroz oblak ugledao sam proslavljeno lice svoje voljene. U njenim očima počivala je vječnost. Uhvatio sam je za ruke i suze su postale blistava veza koja se nije mogla prekinuti. U daljinu, poput oluje, tisućama godina. Na njenom vratu pozdravio sam novi život sa ekstatičnim suzama. Bio je to prvi, jedini san, i upravo od tada čvrsto držim vječnu, nepromjenjivu vjeru u nebo noći i njeno svjetlo, Voljenu."
Prizor iz Romea i Julije, Lucy Madox Brown (oko 1880.)
"Za Sophie imam religiju, a ne ljubav", komentirao je Novalis. Sophie je za njega postala Božica. Gérard de Nerval (1808.-1855.), emblematični francuski romantični pjesnik, dao je još jedan prekrasan izraz ove teme, u svom posljednjem romanu "Aurélia" (pronađen je mrtav ubrzo nakon što ga je završio). Dok se pripovjedač uvjerava nekim znakom da mu je smrt blizu, razbolijeva se, i u deliriju ugleda ženu nadnaravne ljepote, čije tijelo raste sve dok ne obuhvati cijeli kozmos. Ona nosi crte lica Aurelije, ljubavi njegove mladosti, koju je izgubio nekim tragičnim nesporazumom i koja je, kako će kasnije saznati, upravo umrla. U drugom snu, ona mu kaže da je cijelo vrijeme bila s njim: "Ja sam ista kao Marija, ista kao tvoja majka, ista kao svi oblici koje si oduvijek volio". Tako pripovjedač zaključuje:
"Usmjerio sam svoje misli na vječnu Izidu, majku i svetu ženu; sve moje težnje, sve moje molitve bile su pomiješane u ovom magičnom imenu, osjećao sam se kako oživljavam u njoj, a ponekad mi se ukazivala pod likom drevne Venere, ponekad i u crtama Djevice kršćana."
Zaključak
Romantični ideal ljubavi, kao mistični susret sa vječnim ženstvenim prirodom ili Božicom, imao je vrlo dubok utjecaj na europsku kulturu. Naravno, ideal se nikada ne postiže u potpunosti. Možda mu se približi samo nekolicina blagoslovljenih, aristokracija ljubavi. Pa ipak, ono blista na nebu da ga svi vide i privlači poput magneta kolektivnu dušu. Svakako, ideal je izvor mnogih razočaranja i patnje, kako je inzistirao De Rougemont, kako su znali romantični pjesnici. Ali, kako je Byron rekao: "Tuga je znanje".
Suprotno tome, odsutnost idealnosti u odnosu na ljubav u hebrejskoj tradiciji je imala dubok utjecaj na židovski um. Glavni razlog zašto je romantizam stran židovskoj kulturi jest zato što ne može postojati istinski romantična koncepcija ljubavi bez vjere u besmrtnost duše, a židovska antropologija je u osnovi materijalistička. Stoga, ne čudi da većina židovskih intelektualaca romantizam doživljava sa prezirom. Moses Hess ga je smatrao "dekadentnim", preferirajući pritom židovske romane, budući su "jedino Židovi imali dovoljno pameti da se seksualno podrede majčinskoj ljubavi". Međutim, priznaje da su židovski pisci savršeno sposobni oponašati romantizam, kao i sve ostalo.
Oduševljenje židovskih kulturnih elita Freudovom teorijom može se vidjeti u svjetlu ovog "sukoba kultura". Kevin MacDonald ("Kultura kritike") objašnjava to naslijeđenom židovskom kulturom, gdje se ljubav smatrala "izumom strane nežidovske kulture i stoga moralno sumnjivom". Ideja Otta Ranka kako Židovi imaju primitivniju, i stoga zdraviju seksualnost ("Bit judaizma", 1905.), bila je široko rasprostranjena među Freudovim učenicima. Što navodi John Murray Cuddihy, u svom vrlo pronicljivom eseju "The Ordeal of Civility": Freudova teorija sublimacije, koja proizlazi iz represije, proizašla je izravno iz unutarnje borbe Židova štetlova, oko integracije": "U psihoanalizi, 'id' je funkcionalni ekvivalent 'Jida' u društvenom odnosu". Seksualno oslobođenje postalo je nova verzija mesijanskog ideala, univerzalnog otkupljenja od strane Židova, "svjetla naroda". I kao što znamo, u praksi, židovski način spašavanja naroda jest oskvrnuti njihove najsvetije vrijednosti - njihove bogove i, prije svega, Božicu.
Od 1930-ih, američki židovski autori pronalazili su, u teorijama Freuda i njegovih židovskih učenika, opravdanje za napad na romantični ideal i osporavanje zakona o opscenosti, kao što pokazuje Josh Lambert u djelu "Nečiste usne: Opscenost, Židovi i američka kultura". Ludwig Lewisohn, "najistaknutiji židovski pisac u međuratnoj Americi", dobar je primjer. Freud ga je kratko analizirao, te je bio bliski prijatelj Otta Ranka. Poput Ranka, Lewisohn je volio "prikazivati tradicionalnu, neasimiliranu židovsku seksualnost, kao jedinstveno zdravu". Također je dijelio ideje Wilhelma Reicha ("Masovna psihologija fašizma", 1934.) o tome da je antisemitizam simptom seksualne frustracije, te se može izliječiti oslobađanjem libida nežidova (poruka koja se ponavlja u djelu Herberta Marcusea: "Eros i civilizacija" iz 1955.; kao i u djelu Theodora Adorna: "Autoritarna osobnost" iz 1950. godine). Isto je mislio i Isaac Rosenfeld, koji je rekao: "Antisemitizam smatram simptomom ozbiljne, temeljne psihoseksualne bolesti, epidemičnih razmjera u našem društvu." Prema Joshu Lambertu:
"Veliki dio seksualnog utopizma i amaterske seksologije, koji su se pojavili u fikciji i esejima Normana Mailera, Saula Bellowa, Allena Ginsberga i Isaaca Rosenfelda, tijekom 1940-ih i 1950-ih, razradio je Reichov pokušaj da izliječi seksualne bolesti cijele zapadne civilizacije i time oslobodi Židove njihove uloge žrtvenih jaraca."
U svom nastojanju da opscenost uzdignu na status umjetnosti - židovski autori dobili su aktivnu podršku židovskih odvjetnika i sudaca. "Židovi su sudjelovali u tim suđenjima za opscenost, ne samo kao optuženici, već i u ključnim pravnim ulogama", piše Lambert, navodeći suce židovskog Vrhovnog suda Benjamina Cardoza, Louisa Brandeisa, Felixa Frankfurtera, Arthura Goldberga i Abea Fortasa.
Godine 1969. je Philip Roth objavio svoj roman, "Portnoyjeva pritužba", ispovijest američkog Židova opsjednutog seksom, koji je kao tinejdžer žudio za šiksama ("Moj obrezani mali kurac jednostavno se smežurao od štovanja... Kako postanu tako prekrasni, tako zdravi, tako plavi?"), prije nego što je sebi osigurao plavu šiksu, koju je prozvao Majmun. "Mrzim tvog Goya i jedem jednog", tako pripovjedač opisuje iskustvo, dajući sljedeću ispovijed svom psihijatru:
"Ono što kažem, doktore, jest da se čini da ne guram kurac u ove djevojke koliko ga guram u njihovu pozadinu - kao da ću kroz seks otkriti Ameriku. Osvojiti Ameriku - možda je to bolje".
Za Rotha/Portnoya: "Amerika je šiksa koja se gnijezdi pod vašom rukom i šapuće ljubav, ljubav, ljubav, ljubav!". Roth nije jedini američko-židovski romanopisac koji dijeli ovu viziju američkog društva kao šikse, drugim riječima, seksualnog objekta koji treba seksati.
Ovo se ne smije zamijeniti za tradicionalno židovsko ogorčenje prema kršćanstvu. Nisu "kršćanske vrijednosti" te koje su napadnute ekstremnim nasiljem od strane hollywoodizma, pornografije, psihoanalize, feminizma, homoseksualizma i anti-LGBTQfobije, ne zaboravimo i modernu umjetnost; nego je to zapadna tradicija ljubavi, čudo naše civilizacije. Ovaj kulturni napad jest trajna manifestacija Jahvinog drevnog bijesa protiv Kraljice neba. Blago onima Židovima koji su okrenuli leđa Jeremijinom sociopatskom bogu i umjesto toga pronašli utjehu u Božici. Trebamo ih više nego ikad.
Moderna umjetnost na Place Vendôme, Pariz, 2014.
Hvala na čitanju.
BY: Laurent Guyenot; 02.09.2019.
Add comment
Comments