Prava priroda seljačkih ustanaka (1.dio)

BY: Rurik Skywalker; 16.07.2025. 

Danas želim započeti seriju eseja o nativističkim pobunama i što ih uzrokuje.

Zainteresirao sam se za ovu temu prije mnogo godina, i to nakon što sam pročitao većinu kanona ljevičarske revolucionarne literature, proučavajući ljevičarske revolucije posljednjih 150 godina, i zatim sam uspoređivao njihove teorije sa teorijama desničara, njihovim uspjesima i neuspjesima. Čitajući modernu revolucionarnu literaturu desnice, posebno, shvatio sam koliko je loše koncept revolucije istražen, ali i shvaćen od strane vodećih ideologa njihovih ciljeva. Ljevičari, za razliku od desničara, imaju puno potpuniju teoriju pobuna i revolucija. Zbog toga je puno lakše vidjeti koliko su ljevičari potpuno u krivu u vezi uzročnih čimbenika, pa se njihov rad može puno brže odbaciti.

Kod desničara, većina literature izbjegava to pitanje, jer započinje nakon što je revolucija započela ili završila. Često jednostavno opisuju svoje idealno prošlo društvo, ili kaznene mjere koje će poduzeti protiv ljevičarskih izdajnika, nakon preuzimanja vlasti. Postoji i svojevrsno religiozno iščekivanje dana kada će revolucija započeti. Ali, ako ikada pokušaju objasniti uzročne čimbenike, počinju zvučati isto kao ljevičari kada počnu nabrajati ekonomske čimbenike ili političku nestabilnost, imperijalno prekoračenje, vladino zadiranje, moralno ogorčenje ili populističke vatre, kao glavni okidač za nadolazeću revoluciju.

Nisam mogao ne primijetiti kako je bilo jednako toliko, ako ne i više, primjera naroda, plemena i klasa, koji su brutalno iskorištavani i potiskivani stoljećima, a da cijelo iskustvo nikada nije kulminiralo bilo kakvim pokretom otpora. Međutim, kada je pokret otpora započeo, to se uzima kao neposredni dokaz kako nepovoljni ekonomski ili politički uvjeti dovode do nemira i pobune. No, vremena kada su ti uvjeti bili ispunjeni i ipak nije uslijedila revolucija, jednostavno se ignoriraju. To za mene dokazuje kako ekonomski uvjeti nikada nisu bili primarni uzročni faktor. I često čujete za ovu točku, u razdoblju nakon 1905. godine u ljevičarskoj revolucionarnoj literaturi, gdje pokušavaju objasniti zašto se sve njihove pobune do tada nisu uspjele manifestirati ili su se ugasile. Lenjin je posebno morao biti oprezan, kako ne bi otvoreno proturječio svetim Marxovim načelima, kada je isticao da su određene pretpostavke o prirodi revolucija jednostavno dokazane kao netočne, putem nedavnih iskustava. Nasuprot tome, desničarska literatura, koliko ja znam, još nije doživjela ovaj trenutak samorefleksije. Oni još uvijek tvrdoglavo vjeruju kako će zadiranje stranih plemena na nativističku zemlju, uz pogoršanje ekonomskih uvjeta, nužno na kraju kulminirati nasilnom reakcijom. Kada će se to dogoditi, vremenski ili u kojem dijelu stanovništva - nikada se ne analizira, niti navodi.

Jednog dana - to je najbolje što ikada od njih dobijemo.

Dovoljno je reći kako nisam bio zadovoljan niti "tradicionalnim" objašnjenjima ustanaka i pobuna, niti objašnjenjima koja su se pojavila kasnije gdje se objasnilo zašto se nisu dogodili onda kada su se trebali. Otkrio sam da imam goruću želju stvarno i istinski razumijeti "Znanost ustanaka", u nedostatku boljeg izraza. Stoga sam zapravo počeo proučavati te događaje, ne kao ideolog, već kao znanstvenik. Znanstveno (za razliku od ideološkog) ispitivanje pravih nativističkih ustanaka, bilo da se radilo o plemenskim ustancima protiv kolonijalnih okupatora, pobunama robova u antičkom svijetu, seljačkim pobunama u Europi, naslikalo je potpuno drugačiju sliku od one koju su nam rekli povjesničari, ili politički ideolozi desnice i ljevice. Ali, kako bi smislio alternativu teorijama modernih desničara i ljevičara (uglavnom istih) o pravim uzrocima pobuna, morao sam proučavati povijest tih događaja na vrlo drugačiji način.

Povijesti nisu ono što mislite da jesu.

Malo ljudi odvoji vrijeme i zapravo pročita nekoliko primarnih izvora, koji se koriste za formiranje temelja naših prihvaćenih kronologija i povijesti. Ono što su povjesničari establišmenta učinili jest da su se udubili u te dokumente i jednostavno se usredotočili na imena, datume, kao i politička ili ekonomska pitanja, zato da bi mogli ispisati svoje povijesti. Gotovo svi popularni povijesni dokumentarci ili knjige slijede ovu tradiciju pridržavanja datuma, imena, lokacija, socioekonomskih i političkih čimbenika, kod prepričavanja ovih priča.

A proučavanje povijesti samo se još više pogoršalo kada su se ideolozi također uhvatili u koštac sa povijesti.

Marksisti se upuštaju u stare tekstove i traže primjere borbe između proletarijata i buržoazije, npr. u ropskim pobunama u Rimu. Svidio im se narativ koji su sami stvorili o ustancima proletarijata i robova protiv kapitalističkog Rima, pa su kao primjer usvojili ime i estetiku Spartaka.

Ali, zapravo su ignorirali sve zanimljive dijelove u povijestima ropskih pobuna.

Poput dijelova o vođama koji su bili šamani ili mađioničari, i koji su koristili svoje vještine (stvarne ili ne) kako bi dobili podršku i uvjerili robove na pobunu. Da, čudne priče koje nagovještavaju dublje istine jesu sadržane u starim izvještajima, ali su iskrivljene i zamućene od strane propagandista, koji su ih naknadno napisali ili uredili. Oprostiti će vam se ako pomislite da sam lud što tvrdim da svi ovi primarni izvori sadrže brojne reference na šamane, duhove i magične sposobnosti. Ali, to je samo zato što ste do sada već konzumirali standardne povijesti ili ideološke traktate o tim pobunama.

Nastojim to ispraviti ovom serijom.

Vjerujem da nepristrano proučavanje povijesti pobuna i ustanaka otkriva kako su misticizam ili mistici, bili okidač za njih. To je poslovično nedostajuća udarna igla, koja mora biti na svom mjestu, kako bi započeo bilo kakav ustanak na lokalnoj razini. Ekonomska nestabilnost ili politička neodgovornost su, u najboljem slučaju, suho kresivo i neočišćeno grmlje koje je predugo ležalo pod nogama, i koje može zahvatiti i raznijeti plamen nadaleko i naširoko. Ali, kresivo i potpala bez upaljene šibice su neaktivni i inertni. Upravo su "aktivne mjere", koje poduzimaju huškači rulje i koji jesu, ili jednostavno tvrde da jesu mistici, empirijski gledano, pokrenule sve istinske ustanke građana koje sam do sada proučavao.

Jedina napomena koju bih dodao jest da pišem isključivo o stvarnim nativističkim, seljačkim, robovskim, pobunama građana. Ne proučavam, niti pokušavam objasniti, tradicionalne ratove i političke borbe. U svoju analizu ne uključujem prepirke za dinastičko nasljeđivanje među elitama, mnoge vojne udare ili posredničke ratove, koje su vodile dvije carske sile koristeći treće strane u nerazvijenim zemljama. Oni su izvan okvira ovog istraživanja.

Moja teza zvuči neobično samo zbog tzv. "racionalističke" ili "anglo-empirijske" pristranosti, kojom svi na Zapadu započinjemo kao početnim i zadanim postavkama. Ali, metoda koju primjenjujem da bih došao do svog zaključka, jednako je znanstvena kao i proučavanje kemijskih veza ili bioloških taksonomija.

Dopustite mi da vam to sada objasnim, najjednostavnijim riječima koje mogu skupiti.

Sve što sam učinio jest da sam počeo primjećivati ​​da su mnogi od poznatih velikih seljačkih ustanaka izgleda imali neku vrstu mistične podstruje, koja je prolazila kroz njih. Nakon daljnjeg istraživanja, otkrio sam da su ih gotovo sve potaknuli i vodili proroci, mistici, vračevi, "vještice", i tako dalje.

Dakle, ako bi ispitao 10 slučajeva događaja X i pronašao zajedničku varijablu Y, sadržanu u svim tim slučajevima događaja X, imalo bi smisla pretpostaviti kako Y ima neke veze sa pojavom X. Korelacija ne dokazuje uzročnost, ali potiče daljnje istraživanje. Skepticizam je u redu, ali čak bi i najzagriženiji mrzitelj, svakako iskreni kritičar, bio prisiljen priznati da ovdje postoji barem zapanjujuća korelacija. I ona koju konvencionalni povjesničari ili politički ideolozi do sada nisu primijetili.

Ovdje želim hipotezu (koju predlažem) podijeliti na nekoliko dijelova, kako bi se pronicljivi i skeptični čitatelj mogao polako upustiti u ovu zečju rupu, tempom koji mu najviše odgovara.

Prvi dio moje teze je najznanstveniji i najčvršći. Sve što kažem jest: iza većine velikih ustanaka o kojima ste čuli u povijesti stajali su  mistični podstrekači. Kako bih dokazao svoju tvrdnju, jednostavno ću navesti primjer za primjerom pobuna koje su potaknuli ili vodili mistici, a koje su se dogodile na različitim kontinentima, u različitim vremenskim razdobljima, u različitim vjerskim/kulturnim pozadinama. Ako su povijesne, zabilježene (ali priznajem nejasne) činjenice koje iznosim točne, onda ne vidim kako itko može, u dobroj vjeri, osporiti ovaj dio teze.

Mogu, doduše, opstruirati oko korelacije i uzročnosti.

Drugi dio teze je spekulativniji. Nakon što se fenomen prihvati i uvrsti u dokaze, pokušati ću objasniti "kako" ovog fenomena. Tj.  pokušati ću objasniti kako su ovi mistici učinili ono što su učinili. To će uključivati ​​nagađanja o učinkovitosti različitih tehnika koje su povezane sa hipnotiziranjem skupina ljudi, pokretanjem promijenjenih stanja i biokemijskih okidača, koje ljudi, čini se, imaju, a koji nam omogućuju da budemo podložni takvim tehnikama.

Očita analogija koju ovdje treba napraviti jest ona sa drogama. Npr. DMT djeluje samo zato što imamo receptore za droge, koji su već prisutni u našim tijelima. To znači kako prirodno proizvodimo DMT (kada spavamo), zbog čega možemo preraditi DMT koji uzimamo u obliku lijeka. Bez toga da naša tijela već nisu sposobna za interakciju sa drogama koje unosimo u svoj sustav, ne bi imale učinka. Vjerujem da je isto tako i sa ovim tehnikama "huškanja rulje". Iz nekog razloga, čini se kao da smo unaprijed programirani biti otvoreni za njihov utjecaj. To postavlja pitanje: zašto?

Postoji li gen pobune? Hormon pobune?

Kod za aktivaciju ubojite fraze za pobunu MK-Ultra???

********

Konačno, razmišljam o dubljem značenju pobune općenito. Postoji li metafizički uzrok pobune? Je li apstraktni koncept pobune antropomorfiziran u boga ili demona? Kako naša kultura tretira pobunu i zašto smo uvjetovani da o njoj razmišljamo na taj način? Ovaj dio uključuje suočavanje sa mitovima i meta-naracijama koje nam se predstavljaju u našim knjigama, filmovima i umjetnosti. Vjerujem da značajan dio agende socijalnog inženjeringa uključuje poduzimanje mjera za sprječavanje pobuna. Zapravo, tvrdio bih da je cijeli nacrt za moderno društvo u biti bedem, koji je izmišljen i dizajniran zato da bi se spriječili budući ustanci i potencijalne pobune. To je najočitije izraženo u Platonovim manifestima socijalnog inženjeringa i, naravno, izjavama o misiji glavnih ideologija i religija, koje su inspirirane njegovim djelom.

Budući da je ovo blog Slavland Chronicles, možemo tamo započeti sa našim primjerom ustanaka predvođenih misticima. Kako bi to učinili, moramo se konzultirati sa Pričom minulih godina i Bylinama, zbirkom tradicionalnih ruskih epskih pjesama, koje su prenosili pripovjedači (skaziteli) i tradicionalno datiraju (zapisuju) u 13. stoljeće.

Ono što povijesne kronike Slavena čini toliko fascinantnima jest što isprepliću priče o stvarnim seljačkim ustancima sa pričama o čarobnjacima i šamanima. Očita je zamjerka da su Priču minulih godina/Prvobitnu kroniku napisali kršćani, koji su imali želju boriti se protiv "pogana", koje su nastojali osvojiti i porobiti. Međutim, unatoč toj očitoj pristranosti i reputaciji bestidnog laganja, po kojoj su kršćanski pisci toliko poznati, mnogi zanimljivi detalji još su uvijek sačuvani u ovim tekstovima.

Bez daljnjeg odlaganja.

O Volkima i njihovim pobunama

Volki su bili slavenski šamani koji su se borili protiv kraljeva, stranaca i kršćanskih subverzivnih silnika u Priči minulih godina. Zamislite ih samo kao druide ili čarobnjake Orthanca iz Gospodara prstenova.

Volhima Kijevske Rus pripisuju se mistične sposobnosti, uključujući proricanje, šamanizam, iscjeljivanje, kontrolu nad silama prirode i proklinjanje.

Radnja priča odvija se u Kijevskoj Rus, koja je bila usred velikog prelaska sa poganstva na kršćanstvo. To je započelo krštenjem Vladimira Velikog 988. godine, i nastavilo se pod knezovima, poput Jaroslava Mudrog i njegovih nasljednika. Do 1071. godine kršćanska vlast još je uvijek bila nova u mnogim područjima, dok su stari poganski običaji gubili tlo pod utjecajem gradova i drugog utjecaja, koji je pristizao sa juga preko armenskih misionara i bizantskih trgovaca.

Jedan primjer volhija koji potiču narodnu pobunu spominje se u Novgorodu oko 1071. godine, prema standardnom kronološkom datiranju. Primarna kronika govori o dva volha, koji su se pojavili u gradu i tvrdili kako će se rijeka Dnjepar uskoro vratiti unatrag i da će se zemlja pomaknuti - moguća referenca na potres. Koristili su ova proročanstva zato da bi potaknuli gomilu protiv rastućeg kršćanskog utjecaja pod knezom Vseslavom.

Još jedan spomen dolazi ranije, oko 1024. godine, tijekom gladi u Suzdalu. Volhi su za glad okrivili kršćanske bojare i svećenike, optužujući ih za gomilanje žita. Pokrenuli su pobunu, ubijajući kršćanske vlasti i oduzimajući im imovinu, koristeći svoj status duhovnih vođa kako bi predvodili ustanak. Knez Jaroslav Mudri morao je poslati svoje trupe na sjever, protiv novgorodskog kneza, kako bi obnovio red i kršćanstvo, zaradivši time titulu "Mudri". Ovo je važna epizoda, pa ću o tome više reći kasnije u eseju.

Također: svi najgori vođe u svjetskoj povijesti zaslužili su titulu "Mudri", i to se uvijek dodjeljuje kao nagrada za njihovu odanost judeo-kršćanskoj stvari. Pomalo kao "Saruman Mudri" iz Gospodara prstenova.

Ali, skrećem s teme.

Očita poanta koju ovdje želim istaknuti jest da su, još jednom, nativistički ustanci bili povezani sa moći šamana, vrača ili okultista,  općenito. To je apsolutna konstanta i kroz doslovno cijelu zabilježenu povijest. Primjeri ovoga se samo nastavljaju pojavljivati ​​posvuda, na svakom kontinentu, i u svakom vremenskom razdoblju. Sada, kada smo se riješili znanja o Wikipediji, zaronimo malo u revizionističku povijest.

Anatolij Fomenko tvrdio je kako kronika nije pravi zapis događaja iz 09. i 11. stoljeća, nego kasniji izum, moguće iz 15. i 16. stoljeća, prepisan, kako bi odgovarao kršćanskoj pripovijesti. Sugerirao je da su redovnici koji su je napisali, poput Nestora, bili dijelom  velike zavjere za legitimizaciju Ruske pravoslavne crkve i kršćanske dinastije Rjuriković, putem stvaranja epa usredotočenog na konsolidaciju i obraćenje, koje se nikada nije dogodilo. U stvarnosti, Crkva je mnogo mlađa i odlučila se prikazati starijom, samo  kako bi si dala na težini.

Ovo je stari platonski trik, sjećate se? Lažno predstavljanje nasljeđa i povijesti koju nemate. To je ono što je Latinska Crkva radila i u Italiji. Ako možete prihvatiti potonju premisu, onda se prva ne čini toliko neobičnom.

Sada, Fomenko je poznat po korištenju astronomskih podataka za ponovno datiranje povijesnih tekstova, između ostalog. Povezuje događaje, poput pada carstava ili masovnih migracija, sa astronomskim fenomenima. Dakle, prati npr. komet koji uzrokuje potrese, glad ili poplavu. Fomenko sugerira da su pisari (kršćanski ili neki drugi) prilagodili povijesne datume zato da bi  prikrili ove događaje. Fomenko također vjeruje da su priče o neizbježnim katastrofama, zmajevima na nebu, godinama tame, rijekama koje teku unatrag, podrhtavanju zemlje, itd. - odjeci stvarne, ali pogrešno datirane katastrofe, koja se dogodila relativno nedavno.

Njegovi dokazi su, naravno, neizravni, te se oslanja na svoju statističku analizu tekstova i astronomske izračune, koje njegovo računalo proizvodi. Ali, glavni razlog zašto naše društvo ima tako ukorijenjenu pristranost prema ovakvim idejama i odbacuje ih bez provjere, datira još od Aristotela.

Aristotelovska subverzija kozmosa

Ovaj antiznanstvenik postulirao je stabilnu nebesku kozmologiju u svojim djelima, poput onoga "O nebu".

Zamišljao je svemir kao potpuno uređeno mjesto, sa Zemljom točno u središtu, nepomičnom i stabilnom, dok su nebesa iznad niz savršenih, nepromjenjivih sfera. Te su sfere nosile zvijezde, planete i druga nebeska tijela u kružnim orbitama oko nas. Ključna ideja jest da je na nebesa gledao kao na vječna i nepromjenjiva, bez kometa koji se sudaraju ili zvijezda koje nestaju iz postojanja.

Razlog zašto je iznosio sve ove tvrdnje je bio u tome što je vjerovao da su stabilna nebesa neophodna za stabilno društvo. Ako su nebesa statična, onda bi i društvo trebalo biti konstantno i nepromjenjivo. "Kako gore, tako i dolje" bila je vodeća maksima predmodernih društava, koja se nalaze svugdje u svijetu. Dakle, kako bi kontrolirali dolje, morate promijeniti gore; ili barem promijeniti ljudsku koncepciju o tome.

Također, otkriti ćete da je Aristotel glavni zlikovac svakog pojedinog "katastrofijanskog?" bloga ili foruma, koji govori o kataklizmama u prošlosti i ne tako skoroj budućnosti, iz razloga koji sam gore naveo.

Naravno, Aristotel se nadovezao na ranije grčke mislioce, poput Platona, koji je također volio ideju urednog kozmosa, ali je dodao vlastiti pristup svojom takozvanom logikom. Njegovo oslanjanje na apriorno zaključivanje (stvari koje imaju smisla u teoriji),  umjesto na čvrste podatke, značilo je da je odbacio dokaze poput meteora ili promjenjivih zvijezda, pripisujući ih atmosferskim trikovima. Ovaj model stabilnog neba je ostao takav stoljećima, dobivajući poticaj kada ga je Ptolomej usavršio u 02. stoljeću, te je postao okosnicom srednjovjekovne kršćanske kozmologije (hvala, kršćani!). Ukratko, tek kada su se u 16. i 17. stoljeću pojavili Kopernik, Galileo i Kepler (PRAVI znanstvenici koji koriste PRAVE znanstvene metode, za razliku od Aristotela), sve se počelo rušiti,  jer je teorija proturječila stvarnoj vidljivoj stvarnosti.

Ispostavilo se da nebo ipak nije toliko stabilno, sa novim kometima i Zemljom koja se vrti. To je naše društvo već prihvatilo. No, dokazi o periodičnim i relativno nedavnim katastrofalnim događajima koji su uništili prethodne civilizacije, i dalje se žestoko poriču, ili bolje rečeno, informacije se uskraćuju masama. Siguran sam kako elite znaju sve o ovoj predaji, te upravo sada pripremaju sebi  podzemna skloništa za sljedeću veliku katastrofu.

U svakom slučaju, zanimljivo je usporediti Aristotelovo statično nebo sa Volkhima i njihovim apokaliptičnim/katastrofalnim vizijama. Aristotel bi se narugao njihovim tvrdnjama o preokretanju zemlje ili preokretanju rijeka, ili bi ovakvu priču iskoristio kao dokaz za svoju teoriju gdje nestabilno nebo dovodi do društvenih nemira i pobune. Što znači da bi Volkhe trebalo zabraniti zbog narušavanja društvenog poretka.

Ali, nastavimo priču o našim slavenskim druidima.

Priče o Volhu Vseslaviču

Do sada smo obradili samo Priču o prošlim godinama. Sada prelazimo na Bylny, narodne priče koje jesu zapisane. Jedna persona se ističe u tim pričama iznad svih ostalih. Byline o Volhu Vseslaviču su, u biti, srednjovjekovna saga o superherojima.

Njegove priče nisu zapisane sve do 17. i 18. stoljeća, sa razmakom od 5 stoljeća i navodno iz neke usmene predaje koja je postojala u to vrijeme. Ne mogu se suzdržati da se ovdje ne umiješam: vjerojatnije jest ono objašnjenje iz revizionističke perspektive, kako je Primarna kronika/Povijest prošlih godina napisana tek u 16. stoljeću (ne u 12.), baš kako Fomenko i drugi sugeriraju. I da je Crkva, kao što su to učinili i sa takozvanim "mračnim dobom" u zapadnoj Europi, dodala nekoliko stoljeća vremenskoj liniji, kako bi pokazala kao da postoje dulje nego što su zapravo jest. 

Ali, natrag našem junaku.

Evo sažetka njegove priče:

  - Rođen je od princeze (ponekad se kaže da ju je zaveo zmaj ili čarobnjak), što ga čini dijelom natprirodnim. Njegov otac, Vseslav, također je prikazan kao mudar i magičan vladar, što doprinosi mitskoj vibri.

  - Volkh kreće na zadatke, često kako bi obranio Novgorod ili se borio protiv osvajača. Jedna poznata priča prikazuje ga kako se pretvara u vuka kako bi izviđao neprijateljske zemlje, ili u jastreba kako bi jurnuo u bitku. Koristi svoje mijenjanje oblika da bi nadmudrio neprijatelje, poput tatarskih hordi ili suparničkih kršćanskih knezova.

  - Često se sukobljava sa kršćanskim figurama ili vladarima, što nagovještava napetost između starih poganskih običaja i rastuće pravoslavne crkve. U nekim verzijama doživljava tragičan kraj, izdajom, što dodaje gorko-slatku notu njegovom herojstvu.

Ne mogu odoljeti i dodajem da je sposobnost "varganja", kako je to danas poznato u popularnoj kulturi, prisutna u cijeloj europskoj (i ne samo europskoj) mitologiji, kao i u mnogim ekvivalentnim kronikama. U srednjovjekovnim knjigama o lovcima na vještice, poput Čekića vještica, postoji duga rasprava o vargovima i vukodlacima. Akvinski piše traktat o magiji, koju su koristili ovi čarobnjaci koristeći aristotelovsku znanost, samo kako bi dokazao da su demonski. Giordano Bruno kasnije piše protuteze o tom fenomenu. Iz nekog razloga, čini se kao da su pametni ljudi Europe najdulje vjerovali u tu premisu.

Čak o svemu tome govorim u intervjuu koji sam dao o vukodlacima: https://aghostinthemachine.substack.com/cp/159107819

Ključna epizoda uključuje Volha kako vodi kampanju protiv "Indijskog kraljevstva" (nejasan, egzotičan neprijatelj u bilinima), gdje njegove magične vještine zaista sjaje. On tada nije samo luđak ili pobunjenik, već je ratni vođa koji inspirira ljude. Pomalo kao što je to činio Aleksandar Veliki... da, neki ruski revizionisti uspoređuju ovaj mitski lik sa Aleksandrom Velikim i spominju srednjovjekovne legende o Aleksandru, koji ga prikazuje kako jaše mitske zvijeri, poput grifona i slično, kako bi povezali Vseslavića sa Aleksandrom.

Ali, to je samo zanimljiva mala informacija.

Zašto Volha spominjati u kontekstu šamanskih druida?

Pa, razlozi leže u samom njegovom imenu.

Prije svega, njegovo ime je doslovno Volkh - baš kao i Volhi. Što se tiče etimologije same riječi, pa, o tome se još uvijek raspravlja. Osobno sam uvijek mislio kako je Volkh izravni ekvivalent za "the folk" (engleski), što je došlo od njemačkog "der volk".

Ili, Volkh ima neke veze sa volkh (ista riječ), što doslovno znači vuk, pa se odnosi na njegove sposobnosti mijenjanja u životinje.

To bi, po mom mišljenju, povezalo Volkhi sa Berserkerima.

Jer, Berserker doslovno znači samo "nositelj medvjeda". Smatrani su ratnicima koji su mogli nositi duhove životinja, bilo fizički, u obliku njihove kože, ili duhovno, u obliku njihovog duha. Usput, smatram vrlo uvjerljivim što Berserkeri pokazuju sve karakteristične znakove opsjednutosti duhovima, koji nalazimo u tradicionalnim kulturama diljem svijeta, od šamana lisica sa  dalekog otoka Shikoku u Japanu, do ratnika Orlova i Jaguara u Mezoamerici, do modernijeg fenomena kanaliziranja (uključuje medije koje preuzimaju duhovi).

Ako se proučavaju u duhu etnografije, čini se kao da svi duhovni fenomeni uključuju tri komponente:

  - Intenzivno oslobađanje topline (što u nekim slučajevima dovodi do brzog gubitka težine); 

  - Intenzivno emocionalno oslobađanje (bijes ili ekstaza podjednako);

  - Veza sa poznatim duhom.

Ali, još nismo spremni za raspravu o tome što bi zapravo moglo biti temeljem tzv. duhovnog fenomena. Oprostite na lapsusu u karakteru. Sada ponovno oblačim kožu suhoparnog akademika, koji ne vjeruje u takve gluposti! Samo činjenice i točka; na i prije nego što predate svoj rad, molim vas!

************

Dakle, zapravo ne znamo etimologiju imena našeg junaka, niti termin za slavenske druide.

Ali, što je sa njegovim prezimenom?

Pa, Vseslavić je doslovno samo "vse" - što nedvosmisleno znači "svi"; dok "slavič" doslovno znači "od Slavena". Dakle, sveukupno, njegovo ime znači "slavenski šamanski čarobnjak ili druid, u osnovi". Dakle, sasvim je jasno kako se radi o izmišljenom liku, koji je stvoren kao spoj slavenskih Volhija općenito.

Poganski knez Novgoroda

Prvobitna kronika prikazuje Volhe kao duhovne buntovnike sa magičnim moćima i Volh je očito personifikacija na tu kastu ljudi u jednoj osobi. Bylini miješaju povijest sa mitom, pa se Volh postavlja kao narodno sjećanje na likove poput neimenovanog Volhija, iz ustanaka 1024. ili 1071. godine, koji se potom pretvorio u legendarnog branitelja starih običaja.

Nadalje, ime Vseslav očito je aluzija na Vseslava Polocka, poganskog kneza, koji se sukobio sa kršćanskim vladarima Kijevske Rus, u Prvobitnoj kronici.