Narod sa mora

Nakon trijumfa nad Perzijancima i njihovim podanicima, u bitci kod Isa 333. godine prije Krista, Aleksandar Veliki napredovao je na jug u Libanon. Fenički gradovi-države kleknule su pred njim, sa izuzetkom Tira. Blagoslovljen dvjema lukama i ljubavlju prema dalekoj Kartagi, Tir je bio prijetnja Aleksandrovim opskrbnim linijama, dok se ovaj pripremao za osvajanje Perzijskog Carstva. Iz Tira su se opkoljeni Perzijanci mogli iskrcati iza Aleksandrovih snaga i izolirati ih od Grčke, ili su mogli otploviti do Grčke i podići ustanak protiv Aleksandra uz pomoć nemirnih Atenjana.

Tir je bio dobro utvrđen; grad-država je uključivala i ograđeni otok uz obalu. Odlučan ukloniti prijetnju, Aleksandar je izgradio nasip kako bi bombardirao otok topništvom. Tir je odgovorio pretvaranjem starih brodova u vatrene brodove koji su se zabijali u topništvo, uništavajući sve. Odlučan zauzeti otok, Aleksandar je okupio mornaricu sastavljenu od feničanskih suparnika Tira, od Ciprana i nekoliko grčkih gradova u Joniji. Nakon šest mjeseci iscrpljujuće opsade, Aleksandar je uspio probiti zidine Tira i jurišati na tvrđavu-otok. U oluji je ubijeno 6000 branitelja, 2000 mještana je potom razapeto i ostatak stanovništva je prodan u ropstvo.

Kada je prijetnja perzijske mornarice otklonjena, Aleksandar je krenuo na jug kako bi zauzeo Egipat. Tvrđava u Gazi, pod zapovjedništvom eunuha Batisa, ostala je vjerna Perzijancima i blokirala mu put u Egipat. Batis se nadao da će se moći oduprijeti Aleksandru, kako bi Dariju dao dovoljno vremena da okupi novu vojsku i prekine opsadu. Batisove nade su bile uzaludne i Aleksandar je uspješno jurišao na tvrđavu iz svog četvrtog pokušaja. Muškarci iz Gaze su istrijebljeni, a žene i djeca prodani su u ropstvo.

Aleksandarov destruktivni put niz levantinsku obalu nije bio bez presedana, čak ni među Grcima. Više od 800 godina prije, drugi Grci su opustošili Levant, poznati svojim protivnicima kao misteriozni "Morski narodi". Od ponovnog otkrića i dešifriranja tekstova iz brončanog doba u 19. stoljeću, identitet Naroda sa mora ostao je neutvrđen do danas. Novi radovi u arheologiji i genetici pozitivno su identificirali barem neke od njih, i pružili nove uvide u njihov svijet.

Narodi Grčke u prošlosti i sadašnjosti bili su povezani sa Bliskim istokom bliže nego bilo koji drugi narod Europe. Njihovo podrijetlo, njihova kultura i njihova povijest imaju duboke međusobne veze, daleko dublje nego što se obično misli.

Grčka je bila prvi dio Europe koji su kolonizirali rani europski poljoprivrednici, migranti iz Anatolije (azijske Turske), koji su uveli poljoprivredu na kontinent. Rani europski poljoprivrednici (EEF) su kolonizirali Kretu do 7000. pr. Kr., kontinentalnu Grčku do 6700. pr. Kr. i Makedoniju do 6500. pr. Kr. Odatle su se proširili po Europi. Jedna grana EEF-a je migrirala kopnom u Mađarsku, Ukrajinu, Rumunjsku i Njemačku. Druga grana je migrirala obalom u Italiju, južnu Francusku, Iberiju i konačno sjevernu Afriku. Kako su se širili, EEF-ovi su se susretali sa drugim rasama, ta i sa primitivnim zapadnim (WHG) i istočnim lovcima-sakupljačima (EHG).

Od sredine do kraja 05. tisućljeća, narodi Grčke su se odvojili od svojih rođaka. Europa je bila potresena paralelnim nizom sukoba, gdje su plemena lovaca-sakupljača osvajala svoje susjede iz istočnoeuropskog područja, i uspostavili se kao nova vladajuća klasa, spajajući novu sintetičku kulturu sa svojim novim podanicima. Grčka je bila jedna od rijetkih regija Europe koja je bila pošteđena tog sukoba (Hrvatska je bila još jedna), ali je umjesto toga bila pogođena promjenama u Anatoliji.

Čak i prije konvulzija 05. tisućljeća, Grčka je slijedila drugačiji put. U 58. stoljeću prije Krista postoje naznake daljnjih migracija iz Anatolije, koji su se naseljavali u Grčkoj i na južnom Balkanu. Ovi migranti nosili su zajedničko, poznato podrijetlo ranih europskih poljoprivrednika, kao i genetski prepoznatljivo podrijetlo kavkaskih lovaca-sakupljača (CHG). Migranti su bili proizvod složenog procesa migracije i miješanja, koji se u to vrijeme odvijao na većem dijelu Bliskog istoka.

Budući da su populacije 05. tisućljeća prije Krista Anatolije i Grčke uglavnom potjecale od EEF-a, čak i ovoliko male promjene,  otkrivene u njihovom udjelu od predaka CHG, podrazumijevale bi značajne zamjene stanovništva, jer su mogući izvori CHG predaka već bili prilično razrijeđeni. Postoje neki dokazi o tome kako su se takve promjene mogle dogoditi.

Špilja Alepotripa je arheološko nalazište na Peloponezu, i datira iz oko 3800. pr. Kr. Više desetina kostura pokazuje zarasle prijelome lubanje. Sjevernije u Tesaliji, nalazište u Seskulu pokazuje ograđeno naselje koje je uništeno požarom oko 4400. pr. Kr., nakon čega je napušteno.

Iako ta specifična nalazišta vjerojatno ne predstavljaju migracije koje su mijenjale stanovništvo, ona daju sliku nasilja tog doba. Nema razloga vjerovati da bi osvajači sa druge strane Egejskog mora bili imalo ljubazniji.

33. stoljeće prije Krista bilo je vrijeme velikih previranja, čak i prema standardima prapovijesti. Nove utvrde su podizane diljem Balkana, paralelno sa depopulacijom (vidljivo iz brojnih arheoloških nalazišta). Izum dugih čamaca sa više vesala je omogućio  povezivanje, putem trgovačkih putova, naroda istočnog Sredozemlja i Crnog mora, i to bliže nego ikad prije. Sjevernokavkaski lonci, egipatska glazura, baltički jantar, krimske rezbarene kamene stele, i nesumnjivo mnogo više toga, prelazili su mora.

Poboljšanja u pomorstvu nisu donijela samo više trgovine. U 33. stoljeću je došlo do naglog porasta broja CHG predaka, pronađeno kod naroda Grčke, tri nove arheološke kulture, kao i uvođenje bronce. Osvajači, moguće as crnomorske obale sjeverne Anatolije, zamijenili su značajan dio dotadašnjeg stanovništva.

Među tim osvajačima bili su poznati Minojci sa Krete; kao i manje poznati, ali predački (vjerojatno i lingvistički) slični cikladski i ranoheladski narodi. Postoje naznake kako je moglo biti više valova osvajača iz Anatolije, ostavljajući Kretu jezično fragmentiranim otokom. Vladajući najmanje 900 godina, Cikladi, rani Heladci i Minojci, ostali su u bliskom kontaktu jedni sa drugima. Dokazi o trgovini između otoka, kopnene Grčke, zapadne Anatolije i Krete - obilni su za to doba.

Dok su Minojci i njihovi rođaci uživali u blagodatima Egejskog mora, titanski događaji oblikovali su ostatak Europe. Oko 3000. godine prije Krista, skupina divljih plemena, danas poznati kao Indoeuropljani, napala je Europu iz istočne Ukrajine i južne Rusije, uništivši civilizacije istočno od Rajne u roku od najviše dva stoljeća. Nezadovoljni svojim novim zemljama, Indoeuropljani su naučili graditi brodove, te pokrenuli novi val krvavih osvajanja 350-600 godina kasnije.

Dvije grane drugog indoeuropskog vala igraju ulogu u ovoj priči. Prva su bili sami rani Grci, koji su stigli u sjevernu Grčku (Makedoniju i Tesaliju) krajem 03. tisućljeća prije Krista. Druga su bili Sikanci, koji su naselili Balearske otoke i osvojili Siciliju,  između 2400. i 2200. godine prije Krista. Iako jezik Sikanaca nije poznat, njihova vladajuća klasa bila je barem u početku indoeuropskog podrijetla.

23. i 22. stoljeće prije Krista bili su još jedno doba kataklizme, koje je obilježilo pad cijelih civilizacija i velika lutanja naroda diljem svijeta. Povijesni klimatski podaci pokazuju opći trend aridifikacije, što bi uzrokovalo glad u poljoprivrednim društvima. Porezni prihodi su se smanjili, a politički poredak se raspao. Čak i na sjeveru, sve do Arktika, preci Saama (Laponaca) i Jukagira vodili su nemilosrdne ratove protiv svojih susjeda. U Karnataki, na jugu Indije, pastiri su pregazili domaće poljoprivredno društvo, palili njihova naselja. Egipat je upao u mračno doba nazvano Prvo međurazdoblje, koje je potrajalo 126 godina. Tajanstveni Gutijci svrgnuli su moćne ljude Akada, u današnjem Iraku. U slivu rijeke Jangce, civilizacija Liangzhu se srušila.

Grčka nije bila pošteđena tog nemilosrdnog razdoblja. Čak i na jugu Peloponeza uništena su arheološka nalazišta. Na njihovim ruševinama pronađene su građevine i artefakti, poput tumula i sjekira sa rupama za osovine, karakterističnih za indoeuropske narode (od kojih potječu Grci).

Drevni nalazi DNK, sa nalazišta Elati-Logkas u zapadnoj Makedoniji, potvrđuju identitet osvajača. Najraniji poznati Grci, čiji su ostaci pronađeni na ovom nalazištu, unatoč nekoliko stoljeća vremena koje ih dijeli od početnog osvajanja, bili su prilično različiti od svojih prethodnika. Oko 2/5 njihovih predaka potječe od izvornih Indoeuropljana. Još više njihovih predaka potječe od podanika Indoeuropljana još dalje na sjeveru, koji su se do vremena invazije znatno pomiješali sa svojim osvajačima.

Tukidid piše kako Grci, iz stoljeća prije Trojanskog rata, nisu imali pojma o nacionalnom identitetu. Umjesto toga, identificirali su se sa svojim plemenima, od kojih su neka imenovana u Homerovom epu "Ilijada". Mnoga od tih plemena bili su pirati, plovili su  morima i pljačkali nečuvana sela na koja nailazili. Neki od Grka nastavili su sa ovakvim načinom života i u Tukididovo vrijeme, iako je piratstvo nesumnjivo prekidano u razdobljima kada bi neki regionalni pomorski hegemon osiguravao morske putove.

Grčki pirati uzimali su više od plijena sa svojih gusarskih putovanja. Mikenski grad Pilos ima spise koji spominju žene iz zapadne Anatolije, moguće robinje. Seksualno ropstvo u jugoistočnoj Europi se nastavljalo sa prekidima i tijekom srednjeg vijeka. Narodi modernog Balkana duguju veliki dio svog slavenskog podrijetla - ne preko slavenskih osvajača u mračnom dobu - nego preko slavenskih robinja, koje su odvođene tijekom srednjeg vijeka.

Minojci su preživjeli razdoblje kataklizmi krajem trećeg tisućljeća i otok Kreta je ostao u njihovim rukama još sedam stoljeća. Minojska civilizacija je bila dovoljno robusna kako bi preživjela erupciju vulkana na otoku Teri, kao i povezani tsunami u 17. stoljeću prije Krista. Neka minojska nalazišta imaju slojeve preko sloja pepela povezanog sa erupcijom Tere, što potvrđuje kako su preživjeli i drugo razdoblje kataklizmi.

Unatoč tome, minojska civilizacija nije potrajala. Mikenski Grci sa kopna su napali Kretu oko 1450. pr. Kr. i postavili se kao novi vladari. Suvremeni egipatski zapisi iz grobnice faraona Tutmosa III., vezira Rekhmira, spominju posjetitelje koji su vladali Kretom, kao i "Otocima usred mora", vjerojatno Cikladski otoci Grčke. Drugi egipatski zapisi spominju kretske brodove, te njihovu izgradnju i održavanje.

Tukidid, pišući u 05. stoljeću prije Krista, također spominje moćnog povijesnog vladara na Kreti - Minosa. Piše da je Minos bio prvi vladar u Egeju, koji je izgradio snažnu mornaricu i koristio svoju mornaricu za osvajanje Cikladskih otoka, okončanje gusarstva i omogućavanje širenja trgovine. Nakon nestanka gusarstva, ljudi na obalama počeli su naseljavati gradove, učvršćivati ​​svoje političke zajednice i graditi zidine. Nova naselja izgrađena su i na egejskoj obali Anatolije, uključujući Milet.

Tukididov opis širenja trgovine i razvijenih naselja u Egeju je potkrijepljen arheologijom. U 15. i 14. stoljeću, u Egeju su izgrađene  brojne palače, kao i kiklopski zidovi (za koje su kasniji Grci smatrali da su nastali zbog obrane od mitskih kiklopa). Grčka keramika i artefakti pronađeni su na raznim područjima, čak do Mezopotamije (današnji Irak), iz tog razdoblja. Linearno pismo B, najraniji primjeri grčkog pisma, također datiraju iz tog razdoblja.

Na zapadu, Sicilijom je vladala indoeuropska skupina podrijetlom iz Iberije, najmanje od 2200. pr. Kr. do vremena mikenske grčke ekspanzije. Tukidid je ove Indoeuropljane nazvao Sikanima, te navodi kako su došli iz sliva rijeke Jucar (moderna Cuenca, Albacete i Valencia). Sikani su još uvijek kontrolirali dio zapadne Sicilije sve do 5. stoljeća pr. Kr. Bavili su se poljoprivredom i obradom bronce, te su više preferirali trgovinu sa istokom, nego sa zapadom. Gradili su svoja naselja na otvorenom, što je ukazivalo na to da su štedljivo ratovali, ne baš previše intenzivno.

To se promijenilo u 17. stoljeću pr. Kr. Mikenski Grci napali su Siciliju i učinili je svojim prvim prekomorskim osvajanjem. Broj stanovnika otoka se dramatično smanjio i naselja su tada građena u obrambenim područjima. Mikenska arhitektura i keramika zamijenili su stare stilove, i mikenski Grci naselili su zemlju. Trgovina je bila još više orijentirana na Egejsko more i svijet mikenskih Grka, iako je pronađena i keramika iz Apeninskog gorja u Italiji. Promjene na Siciliji nisu bile samo arhitektonske i ekonomske, već i genetske. Mikenski Grci naselili su otok sa svojim minojskim podanicima.

Tijekom osvajanja u inozemstvu, mikenski Grci kod kuće su se miješali sa svojim podanicima. Do vremena sloma brončanog doba,  oko 1200. godine prije Krista, Grci su zadržali možda 1/20 podrijetla od izvornih Indoeuropljana stepe, a 2/3 podrijetla je potjecalo od njihovih minojskih prethodnika. Ovaj sastav podrijetla vjerojatno je ostao norma za Grke i duboko u klasično doba, ako je uzorak I8215, grčke kolonije Empuries iz 05. stoljeća prije Krista, ikakav pokazatelj. Moderni Grci možda imaju samo polovicu svog podrijetla od klasičnih Grka, iako neke procjene govore o preko dvije trećine.

Mikenska grčka osvajanja i širenje u inozemstvu ostavili su ih sa nekoliko neprijatelja, od kojih su neki bili vrlo moćni. Hetiti, sa sjedištem u središnjoj Anatoliji, uveli su trgovinski embargo protiv Grka. Vrlo malo grčkih artefakata pronađeno je na hetitskim nalazištima iz ovog doba, a vrlo malo hetitskih nalazišta pronađeno je u grčkim naseljima. Ovaj embargo trajao je najmanje tri stoljeća, od petnaestog do trinaestog stoljeća.

Što je izazvalo ovaj embargo vjerojatno će ostati obavijeno velom tajne. Ono što se zna jest da su nakon pada Krete u ruke Mikenjana, Hetiti ugušili pobunu skupine zvane Assuwa u zapadnoj Anatoliji, oko 1430. godine prije Krista. Assuwa je uključivala ljude iz grada danas poznatog kao Troja - Wilusiya - kojega Homer pamti kao "Ilios". Assuwa je imala neke kontakte s Mikenjanima. Hetitski tekstovi spominju Mikenjane u odnosu na Assuwu; mikenski mač koji je pronađen na hetitskom teritoriju upućuje na pobunu. Iz grčkih zapisa, referenca u "Ilijadi" na Herkula, koji je pljačkao Troju, mogla bi biti blijedo sjećanje na ovaj stari sukob koji je vođen mnogo prije Trojanskog rata.

Ugovor potpisan oko 1225. godine prije Krista između Hetita i njihovih saveznika na obali Sirije zabranjuje trgovinu sa "Ahhiyawom" - riječ srodna "Ahaji" - zemljom Ahejaca, koja se spominje u "Ilijadi".

Trgovinski embargo mogao je uvelike naštetiti gospodarstvu i prihodima države. Iako financije istočnog Mediterana iz kasnog brončanog doba nikada neće biti utvrđene, opseg trgovine bio je ogroman. Lapis lazuli iz Afganistana, jantar sa Baltika i kositar iz Britanije pristizali bi u istočni Mediteran. Jedan brodolom, iz oko 1300. godine prije Krista, nosio je dovoljno metala za opremiti tristo vojnika punim setom brončanog oklopa i oružja.

Zapisi iz klasičnog doba pokazuju koliko je trgovina bila važna za prihode države. U 01. stoljeću prije Krista, Rim je trećinu svojih državnih prihoda dobivao od carina na međunarodnu trgovinu, uglavnom obavljane morem preko Crvenog mora i Indijskog oceana. To je možda bilo još bitnije za kraljevstva poput mikenske Grčke, kojoj bi naplata poreza bila otežana na stjenovitom terenu Grčke. Iako su mikenski grčki zapisi rijetki, mnogi grčki zapisi iz tog razdoblja spominju more i uključuju novačenje veslača - plovidba je bila vrlo radno intenzivna, a veslači bi uvijek bili potrebni.

Čak i danas, morski prijevoz je jeftiniji od kopnenog prijevoza. U brončanom i klasičnom dobu, prednost morskog prijevoza bila je još ekstremnija. Nije bilo potrebe za izgradnjom cesta i deseci tona mogli su se prevoziti na velike udaljenosti. Vrijeme putovanja morem bilo je znatno kraće od onog kopnom, a vojske su se mogle opskrbljivati ​​​​iz daleka. Države brončanog doba i sa jakim mornaricama imale bi ogromnu prednost nad svojim suparnicima.

Morska snaga je nesumnjivo bila odlučujući faktor uspjeha Grka u njihovoj ekspanziji, u kasnom brončanom dobu. Kampanja,  poput Trojanskog rata, nikada se ne bi mogla dogoditi bez grčke pomorske nadmoći, niti bi se osnivale grčke kolonije, na Siciliji, Kreti i Levantu. Moć mora je također omogućila najveću grčku ekspanziju prije Aleksandra: osvajanja Naroda sa mora.

Jedna skupina Morskih naroda je dobro poznata - Filistejci. Nakon što nisu uspjeli osvojiti Egipat u dvije invazije, 1207. i 1177. pr. Kr., vratili su se na ono što su prethodno osvojili na području današnjeg Izraela. U Bibliji su identificirani kao da su podrijetlom sa  Krete, Filistejci su se naseljavali i sklapali brakove sa lokalnim stanovništvom. DNK testiranje filistejskih ostataka potvrdilo je njihovo mikensko grčko podrijetlo (čak je jedna Filistejka, kojoj je testirana DNK, bila čistog mikenskog podrijetla).

Filistejci (Egipćanima poznati kao Peleset) bili su među nekoliko skupina, koje su Egipćani nazibali Narodima sa mora. Ostali Morski narodi su bili: su Tjekkeri, Šekeleši, Ekveši, Šardane, Danune i Vešeši. Natpis na grobnici Ramzesa III. glasi:

"Strane zemlje su skovale zavjeru na svojim otocima. Odjednom su sve zemlje bile oduzete i raspršene u borbi. Nijedna zemlja nije mogla odoljeti njihovom oružju, od Khattea, Qodea, Carkemisha, Arzawe i Alashiye nadalje, budući da su odjednom odsječene. Logor je [postavljen] na jednom mjestu u Amurruu. Opustošili su njegov narod, a njegova zemlja bila je poput one koja nikada nije nastala. Napredovali su prema Egiptu, dok je plamen bio pripremljen pred njima. Njihov savez bio je Peleset, Tjekker, Shekelesh, Danuna i Weshesh, ujedinjene zemlje. Položili su ruke na zemlje sve do kruga zemlje, srca puna povjerenja." 

Arzawa se nalazi u zapadnoj Anatoliji; Khatte je hetitsko kraljevstvo u središnjoj Anatoliji; Qode je Kilikija u modernoj jugoistočnoj Turskoj; Karkemiš je bio grad na obalama rijeke Eufrat; Amurru je bio egipatski vazal u sjevernom Libanonu i obalnoj Siriji; dok je  Alashiya bila Cipar. Danuna su grčko pleme Danajaca, koje Homer spominje u "Ilijadi". Ruševine hetitske prijestolnice Hatuše su iskopane; uništenje tog grada se dogodilo između 1190. i 1180. godine prije Krista. U istom desetljeću uništen je i grad Troja, vjerojatno u onome što se pamti kao Trojanski rat.

Identitet ostalih skupina je manje siguran. Poznato je da su mikenski Grci imali kontakt s EEF narodima Sardinije - Nuragima - iz nalaza keramike. Etimologija imena Sardinije nije poznata, ali ime prethodi dolasku Feničana. Šardane, koje Egipćani spominju kao pripadnike Naroda sa mora mogli bi biti Sardinci, Nuragi, koje su mikenski grčki mornari regrutirali za pljačkaške i osvajačke pohode. Sardinci su zasigurno poznavali bogatstvo istoka, jer je njihov bakar, vrijedan u brončanom dobu kao jedan od sastojaka za broncu, potjecao sa Cipra.

Slično tome, ime Šekeleša moglo bi se odnositi na spomenute Sikance na Siciliji. Alternativno, moglo bi se odnositi na italski govoreće Sikele (rođake Rimljana), koji su napali južnu Italiju i Siciliju krajem 13. (ili početkom 12. stoljeća), tijekom velike suše koja je vladala njihovom domovinom, slivu rijeke Po u sjevernoj Italiji.

Put uništenja, koji Egipćani opisuju, daleko je od završenog. Osim mjesta u Anatoliji, spomenutih u Ramzesovoj grobnici, arheolozi su otkrili brojna nalazišta u Levantu (današnji Libanon, Izrael i Sirija), koja su uništena. Veliki lučki grad Ugarit, blizu moderne Latakije u Siriji, opljačkan je u desetljeću koje je prethodilo invaziji Naroda sa mora na Egipat, 1177. godine prije Krista. Nije bio jedini levantski grad koji je opljačkan u tom desetljeću.

Razaranje je stiglo i do same Grčke, jer su brojni gradovi uništeni ili napušteni. Dvije strašne suše su opustošile istočni Mediteran i Etiopiju, tijekom 1250.-1150. pr. Kr. i 1100.-850. pr. Kr. Genetski nalazi iz grčke kolonije Empuries, iz 01. tisućljeća pr. Kr., podržavaju kontinuitet kasnomikenskog grčkog do klasičnog grčkog porijekla, pa ako je i došlo do invazije ne-grka, to nije bilo  dugotrajno. Vjerojatnije je da su kolaps trgovine i niz loših žetvi natjerali Grke na širenje u inozemstvo. Nakon poraza od Egipćana, okrenuli su se jedni protiv drugih, boreći se za ono malo hrane i poljoprivrednog zemljišta što je preostalo.

Tukidid opisuje razdoblje revolucija u Grčkoj nakon Trojanskog rata, koje je prisililo mnoge ljude na progonstvo. Beoćani su Tesalce protjerali iz Tesalije u Beotiju, dok su dalje na jug Peloponez osvojili Dorani i Heraklidi. Homer opisuje žestoke sukobe između veterana Trojanskog rata koji su se vraćali kući i Grka koji su se već vratili kući. Neki od veterana su pobijedili u zavadama, npr. Odisej je prema "Odiseji" poklao prosce svoje žene Penelope, zajedno sa njihovim ljubavnicima. Drugi put, veterani su poraženi. Agamemnona je ubio Egist, ljubavnik njegove nevjerne žene; ovoga je godinama kasnije ubio Agamemnonov sin, Orest.

Mikenska grčka kolonija na Siciliji je propala nakon što je propala i njihova domovina. Tukidid u svojoj povijesti ne spominje Grke na Siciliji prije Feničana, niti nakon 1000. pr. Kr. Možda su ih uništile najezde italskih Sicilijanaca iz Italije, ili su ih Sikanci svrgnuli. Do vremena kada su Grci ponovno kolonizirali otok, sjećanje na njihove prethodnike (koji su stoljećima vladali dijelovima otoka)  bilo je zaboravljeno.

Filistejci su preživjeli dulje. Nastavili su izrađivati ​​svoje lonce, onako kako su ih izrađivali njihovi grčki preci, iako lokalnom glinom. Ostavili su malo predačke krvi kod svojih nasljednika. Moguće je da su uvijek i bili mala skupina, te su se intenzivno vjenčavali sa  lokalnim stanovništvom, a njihova krv se razrijedila tijekom stoljeća. Također je moguće da su kao vojna vladajuća kasta podnijeli najveći teret borbi u mračnim dobima suše i barbarstva, o čemu se samo blijedo prisjeća u Bibliji. Alternativno, možda su previše vremena provodili u gradovima koji su bili pogođeni bolestima, stoga su se reproducirali sporije od ljudi sa zdravijeg sela. Konačno, nestaju iz povijesti nakon što je Babilon, u 06. stoljeću prije Krista, uništio njihovo kraljevstvo.

Nakon što su strašne suše konačno završile 850. godine prije Krista, Grci su nastavili svoju pomorsku kolonizaciju Mediterana, slijedeći iste vjetrove koje su imali njihovi minojski i mikenski preci. Njihova potreba da zadrže svojih 227 otoka zahtijevala je brodarstvo i pomorsku premoć, što im je opet davalo veliku prednost nad kopnenim silama, poput Perzije, i omogućilo toliko  neočekivane pobjede, poput bitke kod Salamine. Tako je Aten slala vojske preko mora na Siciliju, kao i žito sa Krima, kojim bi  prehranili gradove, čak i u vrijeme gladi. Pomorska moć omogućila je Aleksandru i njegovim nasljednicima dominaciju istočnim Mediteranom stoljećima; sve dok ih rođaci Sicilijanaca, Rimljani, konačno nisu pobijedili u još jednom ponavljanju povijesti.

Kada su Rimljani prošli, grčki govorni istočni dio Rimskog Carstva, Bizant, postao je dominantnom pomorskom silom u istočnom Mediteranu, još stoljećima. Prkoseći Arapima, Turcima, Slavenima i drugima, uspješno kroz stoljećima, dijelom zahvaljujući svojoj pomorskoj moći - Bizant je konačno osakatila još jedna skupina Talijana - Mlečani, koji su predvodili Četvrti križarski rat.

Od stjecanja neovisnosti u 19. stoljeću i ponovno vođeni svojom geografijom, Grci su ponovno postali Narod mora. Predvode u svijetu po tonaži svojih brodova; preko 300 milijuna tona koje može prevesti preko 5000 brodova u grčkom vlasništvu. To je život Grka, kao što je to bio njihov život već više od 5000 godina.

BY: Peter Nimitz; 05.12.2021.