Generacija 2026.

Caspar David Friedrich: "Samostansko groblje u snijegu"

Do kasnog srednjeg vijeka, samostani su bili spektakularno bogati. Bili su imuni na oporezivanje i posjedovali su ogromne zemljišne posjede zahvaljujući velikodušnim donacijama plemića tijekom stoljeća, koji su sebi željeli osigurati ugodno mjesto u zagrobnom životu. Mnogi od njih obavljali su ekonomske poslove, poput kuhanja piva ili pružanja financijskih usluga; neki su obavljali dobrotvorne poslove, dijeleći milostinju siromašnima ili upravljajući bolnicama; neki su obavljali duhovne poslove, poput smještaja svetih relikvija ili održavanja složenih ritualnih bdijenja kako bi posredovali kod Boga u ime ljudi. Ali, njihova primarna svrha, iz perspektive šireg društva, bila je da budu kao spremišta, čuvari i širitelji znanja. Njihovi skriptoriji osiguravali su da se knjige prepisuju, iz jedne generacije u drugu, sprječavajući gubitak znanja. Samostanski fokus bio je prirodno religiozan, ali njihov monopol na pismenost i reprodukciju informacija je značio, ako vam je trebalo svjetovno djelo koje će se replicirati za širu distribuciju, samostan je bio jedino mjesto gdje ćete to pronaći. 

Ohrabren kulturnim previranjima Reformacije, britanski parlament je 1534. godine donio Zakon o vrhovnoj vlasti, priznajući kralja Henrika VIII. kao poglavara nove Engleske crkve. To se desilo nakon njegovog prekida sa Rimom godinu dana ranije, zbog odbijanja pape Klementa VII. da poništi njegovo vjenčanje sa Katarinom Aragornskom. Odmah nakon toga, kralj je poslao svog glavnog ministra Thomasa Cromwella (dalekog pretka Lorda Protectora) neka posjeti engleske samostane kako bi ih nježno podsjetio na njihovu dužnost da se pokoravaju i slušaju svoju novu vjersku vlast, a što je još važnije, neka predaju popise svojih financija. Samostani Engleske i Walesa držali su četvrtinu obradive zemlje i njihovi su interijeri bili raskošno uređeni srebrom i zlatom; engleska poslovica kaže: ako bi se opat Glastonburyja oženio opaticom Shafetsburyja, njihov bi nasljednik bio bogatiji od samog kralja. To bi, naravno, zahtijevalo od opata i opatice da prekrše svoje zavjete čednosti, no, možda je ova poslovica bila i suptilna kritika raširenog mišljenja kako se monaški redovi prilično olako drže svojih zavjeta. Stoga su Cromwellovi izaslanici također dobili zadatak neka istraže moralno stanje samostana, kao i rasprostranjenost praznovjernih praksi poput štovanja relikvija, ili pobožnost kojom su se održavali ovakvi monaški zavjeti, neka potraže dokaze o raskalašenom seksualnom ponašanju.

Cromwellove posjete bile su, naravno, izviđačka ekspedicija. Godine 1535., nakon što su Crowmellova izvješća predala popis monaške imovine i katalog monaških grijeha, kralj je naredio parlamentu neka usvoje Prvi zakon o suzbijanju. Njime je raspušteno preko 400 manjih kuća, sa prihodima ispod proizvoljnog praga od 200 funti. Posjed tih kuća, i zemljišta koja su im dodijeljena, kao i blaga u njima, prodana je. Kruna je uzela veliki dio tog bogatstva za sebe, ali su donesene odredbe za mirovine onih redovnika koji su bili spremni odreći se svojih vjerskih redova. Mirovina redovnika je bila pametan potez, jer je krunu učinio razumnom i dobrotvornom, a istovremeno je pomogao ublažiti protivljenje unutar samih samostana. Unatoč mirovinama, ovaj prvi krug raspuštanja doveo je do vala narodnog nezadovoljstva, posebno među svećenstvom, koje je počelo agitirati protiv kralja. Niz nereda kulminirao je Hodočašćem milosti, koje je zahvatilo sjever Engleske, tijekom 1536. i 1537. godina, dok su konzervativni elementi ponovno okupirali vjerske kuće, ponovno uspostavili katoličke obrede i kralju predstavili popis zahtjeva, za koje Henrik nije bio nimalo zainteresiran. Ustanak je nasilno ugušen, njihovi vođe su osuđeni za izdaju i bili pogubljeni. Vjerskim kućama čiji su vođe sudjelovali u pobuni potom je oduzeto zemljište i sve blago.

Postoji određena povijesna rasprava o tome da li je kralj Henrik VIII. od samog početka namjeravao potpuno raspuštanje samostana, ili je njegova početna želja bila samo ih reformirati. U svakom slučaju, ovi su mu nemiri pružili upravo izgovor koji mu je bio potreban da donese i Drugi zakon o suzbijanju, 1539. godine, do kada je prvi engleski branitelj vjere već bio ekskomuniciran. Ovim je zakonom kruna dobila ovlasti raspustiti preostale, veće samostane, kao i prije konfiscirajući i rasprodajući njihovu zemlju, te umirovljujući, pripajajući novoj Engleskoj crkvi ili pogubljujući redovnike, ovisno o tome jesu li redovnici odlučili napustiti svoje vjerske zavjete, surađivati ​​sa novim uspostavljenim redom, ili se boriti.

Paul Falconer Poole: "Pohod i predaja samostana Syon" (1539.)

Mnogima se to u to vrijeme činilo nezamislivim skandalom, ali gledajući unatrag, raspuštanje samostana bio je gotovo najočitiji potez koji je Henrik VIII. mogao tada poduzeti. Postali su njegovi politički neprijatelji, domaći saveznici njegovih protivnika u inozemstvu: tako je, raspuštajući samostane, zapravo i slomio neprijateljski centar moći. Samostani su bili fantastično bogati: pljačkajući ih, njihovo bogatstvo je postalo kraljevo. Tijekom stoljeća su dopustili da ih bogatstvo i moć odvedu prema luksuzu i korupciji: humanističke i reformacijske kritike njihove razuzdanosti i labavog morala jesu bile većinom točne, što je Henrik VIII.  nesumnjivo dobro znao kada je zadužio Cromwella neka popiše njihove ekscese. Samostani su bili neprijateljski nastrojeni, bogati i nesimpatični, te stoga ranjiva i privlačna meta za likvidaciju. Privukli su Henrikovu pozornost istom neizbježnošću kojom je opatija Lindisfarne privukla pozornost njihovih vikinških (odnosno normanskih) predaka.

Tom Lovell

Međutim, još gore je bilo to što su samostani postali zastarjeli.

Gotovo točno sto godina prije zatvaranja posljednjeg engleskog samostana, Johannes Gutenberg izumio je tiskarski stroj sa  pokretnim slovima, pokrećući niz događaja koji će kulminirati tijekom sljedećeg stoljeća; kada je Luther prikovao svojih devedeset pet teza na crkvena vrata, eksplozijom pojave neukrotivih sekti tijekom protestantske reformacije i raspuštanjem samostana. Prije Gutenbergovog tiskarskog stroja je Crkva imala potpuni monopol nad informacijama. Svaku postojeću knjigu su mukotrpno i ručno prepisivali redovnici koji su je oslikavali uz svjetlost svijeća u skriptorijama, dok je pismenost uglavnom bila ograničena na svećenstvo. Tiskarski stroj označio je vremena kada crkvena hijerarhija više nije mogla sačuvati informacije. Cijena knjiga je pala,  što je običnim ljudima omogućilo nabaviti vlastite Biblije, koje su sada bile tiskane na narodnom jeziku, a ne na latinskom. Time je ljudima postalo dostupnije učenje čitanja, kako bi mogli sami čitati i tumačiti Bibliju.

Sada kada je svijet imao tiskarski stroj, primarni razlog postojanja samostana - temeljno opravdanje za njihov prestiž i za akumulirano bogatstvo - više nije vrijedio. Nadživjeli su svoju korisnost, postali su tek iritantni trn u oku kralju i primamljiva  koncentracija plijena. Henrik VIII. nije izgubio ništa njihovim raspuštanjem, ali je zato dobio puno. 

Englesko raspuštanje samostana posebno je dramatično zbog opsega, brzine i sustavnog načina na koji je provedeno. No, zatvaranje samostana nije bilo ograničeno samo na Britaniju. Tijekom istog razdoblja su samostani zatvarani i prodavani diljem protestantske Skandinavije, Njemačke, Nizozemske i Švicarske; kraljevi, knezovi i gradska vijeća konfiscirali su njihovu imovinu kako bi je bolje iskoristili za svjetovnu upotrebu. Iako su samostani izbjegli zatvaranje u katoličkim zemljama, njihov utjecaj je ipak stalno opadao tijekom stoljeća, nakon pojave tiskarskog stroja. Nekada su bili apsolutno središnji dio europskog kulturnog života. Danas je ostala samo relativno mala šačica samostana, kao slikovita duhovna utočišta ili samo turističke atrakcije.

Naš vlastiti sveučilišni sustav nalazi se na rubu sličnog kolapsa. To se može činiti nečuvenim, obzirom na veličinu, bogatstvo i golemu kulturnu važnost sveučilišta. Ali, u zoru 16. stoljeća, pomisliti kako će se raspustiti samostani diljem Europe, i to unutar jedne generacije, svima bi se - čak i njihovim protivnicima - činila apsurdnom.

J. M. W. Turner: "Unutar opatije Tintern"

Generacija 2026.

Trulež u akademskoj zajednici već je poslovično prepoznata. Znanstveni karijerizam, opadajući kurikularni standardi, kriza replikacije, sumanuta ideološka monokultura, administrativno napuhavanje... stalno nakupljanje kronične kulturne entropije nakupilo se unutar organizacijskog tkiva akademije, čineći sveučilišta manje učinkovitima, manje pouzdanima, manje pristupačnima i manje korisnima, nego ikada prije u povijesti. Ovdje vidimo paralelu sa moralnom labavošću monaškog života 16. stoljeća, gdje su vjerski zavjeti za mnoge redovnike bili više teoretski, nego svakodnevna stvarnost. Misli li itko zaista danas kako npr. profesori Harvarda uopće ozbiljno shvaćaju Veritas?

Istodobno, sveučilišta su se preopteretila istraživačkim stipendijama i zakladama, pružajući lagodan i luksuzan život vojskama dobro plaćenih i nedovoljno zaposlenih administratora, kao i onim profesorima koji su u stanju igrati društvene igre potrebne za penjanje na podmazanim stepenicama akademskog napredovanja. Svi znaju da je akademska zajednica u balonu, te je kao i sa svakim balonom, korekcija neizbježna - što se korekcija dulje odgađa zbog širenja isprepletenih ukorijenjenih interesa, koji su se ukopali u sustav, to će ta korekcija uvijek biti ružnija.

Baš kao što je tiskarski stroj učinio samostanske skriptorije potpuno suvišnima, internet je sveučilišta doveo pod sve veću prijetnju zastarjelosti. Knjižnice i akademsko izdavaštvo su postali beskorisni zbog poslužitelja za preprint. Strogo govoreći, više nije potrebno pohađati sveučilište kako bi se nešto naučilo: internet ima svaki alat koji bi samouki čovjek mogao poželjeti. Ukoliko nekog alata nema online, npr. sveučilišne naklade i privatni časopisi koji naplaćuju pretjerane naknade za svoje knjige i radove - to je zbog toga što akademija ljubomorno čuva svoja blaga putem zakona o intelektualnom vlasništvu i ne radi se ni o kakvom  ograničenju tehnologije. Lako se može potvrditi da je akademska zajednica postala prepreka, a ne organ, širenja informacija.

Ipak, sveučilišta su do sada uspjela zadržati svoju relevantnost zahvaljujući vezanosti uz akreditaciju: nikoga zapravo nije briga koliko ste videozapisa sa uputama pogledali na YouTube U, jer (teoretski) sveučilišna diploma je potvrdila kako postoji određena razina ljudske provjere, te ste zapravo savladali gradivo koje ste učili.

Međutim, veliki jezični modeli zadaju smrtonosni udarac. Baš kao što je tiskarski stroj srušio troškove reprodukcije teksta, umjetna inteligencija je srušila troškove proizvodnje tekstova. Ovo je zapravo puno gora vijest za sveučilišta, nego što je Gutenberg bio za samostane: pokretna tipografska slova su učinili skriptorije nepotrebnima, ali LLM nije samo učinio sveučilišta zastarjelima, nego  im je onemogućio ispunjavanje njihove funkcije.

Sveučilišta se oslanjaju na školarine za veći dio svojih prihoda. Velike istraživačke škole značajan dio ostvaruju od istraživačkih potpora, dok prestižnije institucije često primaju znatne privatne donacije. No, za većinu škola, studenti koji plaćaju školarinu plaćaju račune. To je već problem, jer upis opada, dijelom i zbog demografskih razloga (natalitet je nizak), a dijelom zato što se akademski svijet sve više kodira kao ženski posao, što dovodi do toga da mladi muškarci ostaju podalje.

U teoriji, studenti preddiplomskih studija plaćaju za "obrazovanje". Stječu bitne profesionalne vještine, kojima će se moći zaposliti u dobro plaćenim administrativnim profesijama, ili proširuju svoje vidike obrazovanjem iz humanističkih znanosti koje im pruža 'meke' vještine – kritičko razmišljanje, sposobnost sastavljanja i raščlanjivanja složenih tekstova, dubinu povijesnog i filozofskog razumijevanja složenih društvenih i političkih pitanja – koje ih onda pripreme za karijere u elitnim socioekonomskim slojevima.

Međutim, svi su odavno shvatili kako je ova naracija o "obrazovanju" postala jedva uvjerljivo pristojna fikcija, poput onih malih komadića tkanine koje egzotične plesačice nose na bradavicama, a kako bi se svi mogli pretvarati da ne pokazuju grudi. Studenti znaju da je to laž, profesori znaju da je to laž, administratori znaju da je to laž, i poslodavci svakako znaju da je to laž. Ono što studenti zapravo plaćaju nije obrazovanje, nego kvalifikacija: uopće ih nije briga za "obrazovanje", sve dok na kraju četiri godine dobiju komad papira koji mogu odnijeti poslodavcu kao dokaz da nemaju kognitivni invaliditet, te da stoga posjeduju minimalnu razinu samodiscipline i inteligencije potrebnu za obavljanje rutinskih zadataka, na početnoj razini organizacijske sheme. Otuda i časna poslovica među studentima: "trojke i dvojke dobivaju diplome". Nije važno jeste li dobro prošli: poslodavce općenito nije briga za vaš prosjek ocjena. Važno je samo da obavite minimalnu moguću količinu rada kako bi se provukli. Općenito, vrijeme provedeno kao student je bolje provesti u knjižnici što je manje moguće, a istovremeno se maksimalno zabavljati kako bi razvili društvene mreže na koje se kasnije možete osloniti.

Caspar David Friedrich: "Ruševine samostana Eldena u blizini Greifswalda"

Do nedavno, poslijediplomski studij osiguravao je da još uvijek postoji neka preostala motivacija za istinski intelektualni angažman. Korporativna Amerika možda nije marila za vaš prijepis, ali ako ste željeli naprednu diplomu, poslijediplomski studiji to svakako jesu pružali. Stoga se općenito moglo osloniti na studente sa većim akademskim ambicijama od prvostupničke diplome kako će se stvarno posvetiti učenju, čime su napori profesora kod održavanja predavanja, pripremi domaćih zadaća i ocjenjivanju ispita postali nešto manje pantomimski. DEI je, međutim, već proždirao čak i to. Kako je upis na poslijediplomski studij postajao sve više usmjeren na zaštićene identitete, a manje na intelektualno majstorstvo, i kako su sami poslijediplomski programi postajali lakši da bi se poboljšalo zadržavanje nekvalificiranih studenata iz raznolikosti, počelo je biti manje važno naporno učiti, čak i ako se netko želio upisati na poslijediplomski studij.

Dolazim do poante. Godine 2022. je ChatGPT postao javno dostupan. Gotovo preko noći su ga studenti preddiplomskog studija počeli koristiti za pisanje eseja. Njegova zlouporaba sada je postala gotovo sveprisutna, i to ne samo za eseje: ChatGPT može pisati programski kod, ili rješavati matematičke probleme, jednako lako kao što može generirati hrpe uvjerljivog teksta. Možda još ne radi te stvari najbolje, ali i ne mora: zapamtite, ocjene C i D donose diplome.

Definitivno dokazati kako je student koristio umjetnu inteligenciju gotovo je uvijek nemoguće, jer su znakovi relativno suptilni i subjektivni, a profesori se općenito ne osjećaju ugodno dajući studentu ocjenu F samo zbog intuicije, niti su administratori (koji zapravo i vode škole) skloni to dopustiti jer, ako svaki student vara, i izbace vas zbog varanja, onda bi morali izbaciti sve, a škola bi bankrotirala. Bilo je nekih pokušaja rješavanja problema povratkom na usmene ispite, ili rukom pisane eseje u učionici, ali to su u najboljem slučaju privremena rješenja. Ne postoji prava zamjena za seminarski rad, koji zahtijeva solidan tjedan dubokog istraživanja i pažljivog uređivanja. Pa, nije bilo zamjene za takav trud, sve dok se nije ispostavilo kako ChatGPT može ispljunuti cijeli seminarski rad u sekundama. Studentski zadatak se tada sveo na lagano poliranje, kako bi se promijenile halucinirane reference u bibliografiji, ili uklonile fraze poput "kao umjetna inteligencija, obučen sam za..." (uobičajeni uvod). 

Ne morate vjerovati meni riječ. Pročitajte opsežni ulomak iz nedavnog izdanja New York Magazina, koji je podijelio Iain McGilchrist u svom tekstu Quantity Kills, gdje opisuje nekontrolirano ChatGP zagrijavanje, koje jede već ohlađeni leš suvremenog kampusa. Profesori su očajni, demoralizirani, traže izlaze. Nema ništa depresivnije od "poučavanja" studenata za koje dobro znate da ignoriraju svaku vašu riječ, jer će se samo probijati kroz zadatke koje im date, a zatim morate ocjenjivati ​​​​tu domaću zadaću kao da je nešto drugo osim mulja koji su ispljunule matrice linearne algebre. Još gore je to što je jedan od jedinih načina na koji mogu znati da nešto vjerojatno nije napisao robot, stvar da je to istinski i ljudski loše: sve petice završe u strojnoj prozi, dok su ljudi odlučni probijati se kroz materijal koristeći vlastite nemoćne neurone koji skupljaju trojke i dvojke (time dobivaju svoje diplome, ali uz cijenu besmislenog truda).

Generacija 2026. godine će provesti cijelu svoju preddiplomsku karijeru u akademskom okruženju, gdje je upotreba umjetne inteligencije toliko sveprisutna, te se jednostavno pretpostavlja kako je svaki student svaki svoj zadatak, koji mu je zadan, prepustio kontekstualnom prozoru. Studenti to pretpostavljaju, profesori to pretpostavljaju i, naravno, poslodavci to pretpostavljaju. Taj posljednji faktor će biti odlučujući. Budući će poslodavci pretpostaviti da je svaki diplomirani student generacije 2026. godine varao tijekom školovanja, stvarna vrijednost njihovih diploma postaje nikakva. Pretpostavljati će kako prvostupničke diplome, ili magisteriji, ili doktorati filozofije - dokazuju samo sposobnost pisanja uputa, što i nije neka komplicirana vještina. Sveučilišne kvalifikacije će stoga postati potpuno bezvrijedne na tržištu rada. Dakle, generacija 2026. godine će otkriti, iako su se možda dobro zabavljali, kako su sada u dugovima od nekoliko desetaka tisuća dolara, kojima su platili zamjenu prave zabave nekoliko godina (iako ne toliko koliko su se mogli zabavljati prije administrativnog rata protiv društvenog života koji obilježava moderni kampus), kao i uživali ​​u pristupu nekim lijepim sadržajima u kampusu, ali ništa više. To im sigurno neće pomoći pronaći posao.

Deseci tisuća dolara duga za beskorisni komadić papira vrlo je loš posao.

Ne pomaže ni to što je doktrina nejednakog utjecaja na meti kritika. Odluka Vrhovnog suda u slučaju Griggs vs Duke Power,  zabranila je poslodavcima jednostavno korištenje testova inteligencije za identifikaciju najboljih kandidata, budući su ti testovi obično dali prednost bijelcima nad crncima. Korporacije su stoga počele koristiti sveučilišne diplome kao sljedeći najbolji pokazatelj intelektualnih sposobnosti. Sa nejednakim utjecajem na krvnikovom stolu, korporacije se jednostavno mogu vratiti primjeni vlastitih testova sposobnosti. I to će u svakom slučaju biti potrebno, jer umjetna inteligencija čini sveučilišne diplome potpuno bezvrijednim, kao nekakva mjera zaposlenikovih sposobnosti.

Vrijedi također napomenuti da je veliki dio poslova, koji se odvija u menadžerskim okruženjima, već ionako izmišljen i lažan, ali i homoseksualan. Glupi poslovi Davida Graebera čine najveći dio profesionalnih aktivnosti bijelog ovratnika. Oni su već neko vrijeme, u biti, samo sinekure za lojaliste režima, baš kao što su to postale i profesorske pozicije: nije toliko važno što ne rade ništa stvarno, koliko je njihova uloga zapravo u provođenju ideološke usklađenosti. Ako postoji jedna stvar koja bi mogla spasiti generaciju 2026. godine, to bi bilo ovo: poslodavce zapravo neće biti briga što ne znaju ništa raditi, što su im diplome potpuno lažne, jer su i poslovi na koje ih zapošljavaju potpuno lažni.

Ali, i ovdje umjetna inteligencija pokazuje svoj katastrofalni upliv. Veliki dio tog administrativnog posla može se automatizirati. To se već događa. Uštede troškova, koje će se postići, vjerojatno će nadmašiti političku korisnost održavanja velikog broja isplate plaća beskorisnih službenika, na isti način na koji je razvoj kućanskih aparata uništio tržište kućnih pomoćnica. Pogotovo ako, što se čini vjerojatnim iz drugih razloga, svijet uđe u razdoblje fiskalne krize i ekonomske kontrakcije.

Pod pretpostavkom da su ti glupi poslovi sami po sebi na putu nestajanja, te da će poslodavci ponovno početi davati prioritet stvarnom znanju, vještinama i talentu - mladi ljudi koji završavaju srednju školu će pogledati na zid agresivne nezainteresiranosti,  kojim je dočekana generacija 2026. godine, i zaključiti kako nema više nikakvog smisla pohađati višu školu - kako generacije 2030. godine možda neće ni biti, nestati će prije nego što se uopće upiše. Također, vjerojatno će, po ovakvom scenariju, mnogi od onih upisanih u generacije od 2027. do 2029. godine pročitati izlazni rezultat na zidu, pa odlučiti smanjiti svoje gubitke.

Usput, upis je već pao za 15%, za školsku godinu 2010./21.; smanjuje se za oko 1% godišnje zbog demografskih promjena, koje su  uzrokovane padom nataliteta. Upis je naglo pao tijekom COVID-a zbog gađenja učenika prema Zoom školi; i umjesto da se oporavi kada su se škole ponovno otvorile, nastavio je i dalje padati zbog istih demografskih čimbenika. Predviđa se da će sami demografski podaci dovesti do litice upisa 2026. godine, što će dalje smanjiti broj maturanata koji se uopće odluče za fakultet.

Svi elementi za imploziju upisa već su sveprisutni. Umjetna inteligencija će samo gurnuti već klimavi sustav preko ruba. Rezultat će biti tsunami insolventnosti.

J. M. W. Turner: "Tintern Abbey"

Fakulteti liberalnih umjetnosti, malih zadužbina, i bez ikakvih poslijediplomskih istraživačkih programa, biti će prvi bačeni u  klaonicu, budući im je jedina funkcija dodiplomska akreditacija, a tu funkciju je trenutno nemoguće obaviti. 

Istraživačkim školama bi moglo biti nešto lakše. Ali, obzirom na to da američka savezna vlada postaje sve štedljivija u financiranju istraživanja, što izgleda kao namjerna strategija fiskalne opsade centra moći Plave Amerike, taj će izvor prihoda također biti dosta  ograničen. Mnoga od ovih sveučilišta će također nestati.

Trump je iznosio zloslutne (ili briljantne, što ovisi o vašem shvaćanju stvari) priče o oduzimanju zadužbina sveučilišta, a za koja je utvrđeno kako su prekršila Zakon o građanskim pravima, pri svojoj revnosti nametnja standarda DEI svojim studentima, ali i zaposlenicima. Ponovno primijećujemo sličnost sa samostanima: sveučilišta su vrlo bogat plijen, što je opasno biti kada ste istovremeno zastarjeli, nesimpatični prema narodu, i neprijateljski raspoloženi prema kralju.

Početne posljedice ovoga biće vrlo gadne. 

Dio većeg dijela Srednje Amerike, jedine ekonomske svijetle točke usred mora ruralne propasti - jesu sveučilišni gradovi, čija ugodna, idilična, pješačka okolica, sa njihovim slatkim malim glavnim ulicama, prošarano hipsterskim kafićima i gurmanskim gastropubovima - podupire fiskalni motor lokalnog sveučilišta, koje izlijeva školarine, kao i novac od saveznih istraživačkih potpora, kroz lokalnu uslužnu ekonomiju. Svugdje drugdje obično nalazimo na depopulirane gradove duhova, prepune zatvorenih zgrada i fentanila, ruševina koje je ostavila velika deindustrijalizacija offshoringa u doba petrodolara. Kada sveučilišta propadnu, sveučilišni gradovi će umrijeti, podleći će ​​istoj bolesti koja je uništila i tvorničke gradove.

Profesori će biti nezaposleni; uz vrlo malo iznimaka STEM-a, bez mogućnosti zapošljavanja. Ne postoji organska tržišna potražnja za 'istraživačima' koji su specijalizirani za queering prikaza rodno obilježene muškosti, u rimskoj lirskoj poeziji trećeg stoljeća. Takve specijalnosti u potpunosti su funkcija zatvorenog tržišta, a kojim su se sveučilišta, kao čuvari dobrih poslova, prije bavila: morate se slagati sa svojim profesorom da bi dobili dovoljno dobru ocjenu za prolaz, pa su se profesori bavili sportom nagovaranja studenata neka se slože sa najapsurdnijim stvarima koje bi mogli smisliti. Mnogi diplomanti su bili sprženi ovim indoktrinacijskim ludilom, ali mnogi drugi (vjerojatno velika većina drugih) su jednostavno sve to trpjeli, dok su se gurali naprijed, prema obećanom dobrom životu. Bez sveučilišta, koja svoju ponudu čine obveznom, vojska ideologa sa znanstvenim titulama će konačno otkriti kako je vrlo malo onih koji su spremni platiti za njihove propovijedi na otvorenom tržištu pažnje. Mnogi će se bez sumnje pokušati ponovno izmisliti kao javni intelektualci na YouTubeu, ili TikToku, ili nečemu drugom, ali vrlo mali broj njih će zapravo i uspjeti.

Što se tiče administratora, korporativna Amerika već otkriva da umjetna inteligencija može prilično dobro obavljati mnoge takve poslove. Ne savršeno, ali često dovoljno dobro, i za razliku od vrsta primata koji se obično okupljaju u srednjem menadžmentu, umjetna inteligencija se kontinuirano poboljšava. Vjerojatno je da će, kako se sveučilišta zatvaraju i kako se na tržištu rada pojavljuje val iznenada nezaposlenih administratora srednje razine, uz poplavu nezaposlenih bivših studenata, razotkriti da je potražnja za njihovim profesionalnim uslugama daleko manja, nego što je postojala čak i nekoliko godina ranije. 

Raspuštanje engleskih samostana možda jest bilo neizbježno, ali mnogo toga je bačeno zajedno sa vodom. Knjižnice su spaljene, a nezamjenjivi zapisi su izgubljeni. "Veliki broj njih kupio je te raskošne vile, sačuvao knjige iz knjižnice, neke da okite svoje vanjske prostore, neke da njima čiste svijećnjake, a neke da istrljaju čizme. Neke su prodali trgovcima sapunom i buržoaziji." Sveučilišta možda već godinama nisu proizvela mnogo toga što je vrijedno saznanja, ali njihove su arhive opsežne i neprocjenjive. Trebali bi  osigurati da ne ponovimo grešku engleske krune.

Postoji uzak put kojim sveučilišta mogu ići, kako bi preživjela ovu oluju, ali nije dovoljno širok da svi stanu na taj put i potpuno je nekompatibilan sa visokim obrazovanjem u njegovom sadašnjem obliku.

Taj put je postati poput fitness centara.

J. M. W. Turner: "Transept opatije Fountains"

Ljubav i razonoda

Etimološki korijen riječi 'učenjak' potječe od grčke riječi 'skholē', što znači 'razonoda'. Učenjak je nešto što netko radi u slobodno vrijeme, iz zabave, kao 'amater' (što potječe od latinskog, 'amator' ili 'ljubavnik'). Učenjak amater doslovno je onaj koji nešto uči u slobodno vrijeme, kao nekakva aktivnost u razonodi, ni iz bilo kojeg drugog razloga osim iz ljubavi prema tome. Ništa ne može biti dalje od profesionalne, moderne akademije, ali povratak ovakvom načinu je jedini način da akademija opstane.

Ljudi obično ne posjećuju teretane zato što je biti u dobroj formi ekonomska nužnost, nego zbog taštine: žele dobro izgledati. Sada smo generacijama u, večinom, automatiziranom industrijskom gospodarstvu, koje je većini nas omogućilo potpuno sjedilački život, ali koji prati mnoštvo zdravstvenih problema i neukusnih estetskih nuspojava. Nitko ne voli debelu guzicu. Budući da ne biti debeo zahtijeva određenu dozu samodiscipline, štoviše, izgledati manje debelo - odlazak u teretanu postao je poprilično prihvatljiva  aktivnost. To nije bio slučaj prije sto godina. Godine Gospodnje 1900. nitko nije 'vježbao'. Svakodnevni život bio je dovoljno fizički zahtjevan i svi su bili u formi po defaultu.

Umjetna inteligencija obećava da će nam istrunuti mozak, na isti način na koji su automobili i uređaji koji nas štede od rada,  istrunuli naša tijela. Biće najlakša stvar na svijetu pustiti neka umjetna inteligencija odradi sve naše misli umjesto nas; budući smo po defaultu lijena vrsta, većina nas će upravo to i učiniti. To će vrlo brzo pretvoriti mozgove većeg dijela stanovništva u prekuhane instant juhe, sposobne za samo malo više od doomscrollanja i povremenog pisanja prompta. Grok, je li ovo istina?

Jedini mogući način da naši umovi ostanu spretni i oštri jest da se namjerno bavimo izazovnim intelektualnim zabavama, bez pomoći strojeva. Ili barem, bez korištenja strojeva na pogrešan način: šipke za vježbanje i bicikli za vježbanje također su strojevi, ali su strojevi posebno dizajnirani za jačanje tijela. Za to je potrebna samodisciplina. Ne možete nikoga prisiliti na učenje, baš kao što ne možete nikoga prisiliti na vježbanje. Budući da zahtijeva samodisciplinu, i budući će kognitivne razlike između prženih masa i samoodabranih amaterskih filozofa biti odmah očite, kao i razlika u fizičkoj građi između teretanskog štakora i kauč-krumpira, učenje će postati aktivnost visokog statusa. Ali, neće biti aktivnost visokog statusa u smislu da je obavezno pronaći posao visokog statusa. Neće biti važna kvalifikacija. Biti će visokog statusa, jer je sama aktivnost po sebi već visokog statusa. 'Odlazak u školu' može onda biti visokog statusa, jer je to nešto što ljudi visokog statusa rade, baš kao što idu u teretanu.

George Arnald: "Glastonbury Abbey i Tor u pozadini" 

U školama intelektualnog fitnessa, koje bi bile organizirane po ovom modelu, sprječavanje varanja biti će naravno jednako nemoguće, kao i u trenutnom modelu. Ali, ako varate, onda promašite poantu, jer nećete dobiti kognitivne koristi iz dubokog učenja i kontemplacije. To bi bilo kao vožnja motocikla, umjesto bicikla: stići ćete brže, ali bez ikakve koristi za vašu kardiovaskularnu izdržljivost. Varanje možda i neće biti toliki problem, jer će većina studenata biti oni koji odlučuju pohađati školu zbog gradiva koje žele naučiti, ili zbog samog iskustva učenja. Drugi će, naravno, pohađati samo da bi ih se vidjelo kako pohađaju, jer visoko statusne aktivnosti, u slobodno vrijeme, uvijek privlače i one koji su gladni statusa, ili kojima je više stalo do statusa nego do aktivnosti. Što god bilo: mogla bi biti izvor prihoda i mogli bi zapravo nešto naučiti usput.

'Diplomiranje' i dodjela 'diploma' vjerojatno će se postupno ukinuti, kao zastarjeli i nebitni. Umjesto da plate previše za nekoliko godina pijanog tulumarenja, u hermetički zatvorenom tematskom parku, i jeftinim komadom papira koji osvoje na kraju kao uspomenom i trofejem za sudjelovanje, takve će škole jednostavno ponuditi mjesečna članstva, na razdoblje koje učenici žele obnoviti. Bilo bi to više poput privatnog kluba u kojem se raspravlja o temama koje ih zanimaju, potiče intelektualno natjecanje i olakšava eksperimentiranje. Zamislite kemijski laboratorij pored trake za trčanje. 

Ovdje gotovo da nema smisla govoriti o 'tečajevima' (kako obično mislimo), ili o 'ocjenjivanju', jer personalizirani tutori vođeni  umjetnom inteligencijom mogu obavljati sve te funkcije. LLM je, u biti, govorna knjižnica koja je pročitala svaku enciklopediju, roman, monografiju, filozofski traktat, pjesmu, svetu knjigu, esej, znanstveni članak u časopisu, pravni dokument i kolumnu, koje su ikada napisane na bilo kojem jeziku, sve do početka zabilježene povijesti, i knjižnica koja rado raspravlja o tom ogromnom tijelu akumuliranog ljudskog znanja na bilo kojoj razini sofisticiranosti za koju je korisnik sposoban, povlači sve teme unutar sebe koje ga zanimaju, na bilo kojem jeziku, idiomu i stilu, koji korisnik smatra najsimpatičnijim, i to čini sa neiscrpnim strpljenjem. Već postoje osnovne škole, poput privatnog lanca Alpha škola u Teksasu, koje koriste umjetnu inteligenciju kako bi djeci pružile personaliziranu nastavu. Rezultati su očito izvrsni: učenici mogu naučiti cijeli kurikulum Zajedničkih temeljnih standarda za dva sata dnevno (i da, znam da su Zajednički temeljni standardi užasni, ali to nije poanta), a ostatak vremena imaju na raspolaganju za bilo koje projekte i aktivnosti, koje njihovi odrasli nadzornici - nazvani "vodiči" umjesto "učitelji" - mogu smisliti. Učenici uče brže i učinkovitije, ostaje im više vremena za igru, što rezultira time da samo učenje postaje oblik igre, a ne omražena obveza. Svako dijete – i svaka odrasla osoba – uskoro će imati Ilustrirani priručnik za mlade dame iz Dijamantnog doba: 

Škole kao mjesta podučavanja i evaluacije postale su zastarjele. Čak je i nešto poput Alfe je samo prijelazni oblik: ne postoji poseban razlog da se AI tutori moraju koristiti tijekom školskog vremena, pa stoga nema razloga da se školski sati ne mogu u potpunosti posvetiti otvorenom, slobodnom, kreativnom istraživanju, gdje učenici primjenjuju znanje i vještine koje su naučili u svoje slobodno vrijeme, dok zajedno sa školskim prijateljima rade na bilo kojim projektima žele.

Profesori, u ovom modelu, postaju više poput osobnih trenera. Njihov će posao biti pomoći učenicima naučiti učiti, sudjelovati u sokratovskim dijalozima, voditi ih kroz gradivo, pomoći im da razmišljaju o pitanjima ili smjerovima istraživanja na koje možda sami nisu pomislili: ono na što se sami profesori možda ne bi niti sjetili, dok ne surađuju sa studentom. Ovo je manje-više Oxbridge-tutorski model, koji se koristi u Oxfordu: tutor ne predaje studentima, on im predlaže materijal za čitanje, a zatim detaljno raspravlja kako bi ih naučio da sami prodube vlastito razumijevanje gradiva. To je vjerojatno jedini model koji ima ikakvog smisla u svijetu s AI tutorima; iako čak i ovdje, AI može obaviti veliki dio posla.

Fakulteti će se vratiti svojoj izvornoj funkciji kao zajednice znanstvenika, što će reći: mjesta razonode, posvećena životu uma. Čitava poanta bila bi provođenje vremena u razgovoru s drugim zanimljivim, inteligentnim, upućenim, znatiželjnim ljudima, ne toliko sa  nekim konačnim ciljem na umu, ne zato da bi 'položio test', ili 'dobila dobra ocjena', ili 'predao rad recenziranom časopisu', nego  jednostavno zato što je zabavno. Ukoliko netko napreduje unutar takvog sustava, to će nužno biti neformalno. Njegov uspon bi bio potaknut mišljenjem njegovih kolega, koji možda neće moći dokazati da ste koristili AI kako biste se pretvarali da imate više znanja nego što imate, ali ako oni naširoko sumnjaju kako se o tome radi, onda nećete imati njihovo poštovanje. Bez strukture ocjenjivanje, bez strukturalnog stupnjevanja, bez ikakve kvantifikacije, sve što bi trebalo preostati je izravni dokaz intelektualne oštroumnosti i znanstvenog majstorstva određene osobe, otkriveno kroz izravnu i osobnu interakciju. Studenti će jednostavno biti mlađi znanstvenici koji neće juriti za ocjenama, nego će njegovati svoj ugled.

Upravo ovakva neformalnost, nejasnoća, taj fokus na usavršavanju uma radi njega samog, poslužiti će kao osiguranje od varanja. Zašto studenti varaju? Zato što im se kaže da pišu eseje o temama koje ih ne zanimaju, bez ikakvog drugog razloga nego što moraju proći kroz zacrtani niz obruča, poput tužnih malih cirkuskih životinja, prije nego što na kraju dobiju svoje poslastice. U ovom modelu nema smisla ništa od toga. Intelektualno stvaranje ili proizvodnja znanja je uključeno, jer to tako želite, dok status možete  steći – ili ga nećete steći – dijeljenjem sa drugima. Ako drugi smatraju vaš "rad" (iako to nije prava riječ), impresivnim, onda će slijedom stvari vaš ugled biti poboljšan. Na vas će se gledati kao na inteligentnu osobu, i to ne zato što ste dobili peticu na završnom ispitu, nego zato što ste učinili nešto za što se drugi pametni ljudi slažu kako je impresivan uspjeh. Što je zapravo povratak onome kako su se stvari radile do prije stotinjak godina, prije nego što je tvornički model obrazovanja nametnut svugdje. 

Ovaj model nije nešto što se može koristiti za spašavanje većeg dijela sadašnjeg sveučilišnog sustava, jer nema spašavanja. Razlog zašto je sveučilišni sustav postao toliko hipertrofiran, isti je razlog zašto je postao toliko korumpiran, ali i neiskren: mladi ljudi ga  moraju pohađati, velika većina onih koji ga pohađaju čini to bez ikakvog istinskog interesa za predmete koje navodno uče. Bez ekonomske prisile, sveučilišta će sigurno propasti, tako i financiranje sustava u cjelini. Ono što će proizaći iz ruševina biti će nešto mnogo manje i skromnije, ali također može biti čišće, iskrenije, ozbiljnije. Današnji samostani nemaju bogatstvo, niti moć koju su uživali u svom vrhuncu, ali oni koji se danas upisuju u monaški život su oni koji tamo žele biti, žele izvršavati zavjete i svoju vjeru, i  vjerojatno, ozbiljnije i radosnije, i u okruženju koje je oslobođeno od onih koji su se tamo našli iz svih pogrešnih razloga.