MITRA i Rimljani

Slike gore: Mitrino svetište u Jajcu, Bosna, staro 1800. godina

Studija o Mitri procjenjuje antropologiju ovog Boga i njegove kulturne interakcije sa raznim indoeuropskim narodima, od brončanog doba nadalje. Aspekti Mitrinog kulta u Rimskom Carstvu su preobilni za jedan tekst. Još i više aspekti preoblikovanja Mitre u druga božanstva, kao i religije, što započinje još sa Zoroasterom, nastavlja se u helenizmu, i izrazito je u Rimu. Ovo je zaključni dio serije o povijesti Mitre, kojim se objašnjava najpoznatija inkarnaciju Mitre, odnosno, rimski misterij Mitre. Rimski kult Mitre je cvjetao neprekinuto od Pax Romana, sve do propasti Zapadnog Rimskog Carstva. Povijest rimskog mitraizma potječe iz rimskog kontakta sa helenističkom astralnom religijom Mitre, stvorene u gradu Tarzu, no, koja je bila značajno različita od svojih izvornih perzijskih korijena. Mitraistička religija se započela širiti rimskim svijetom kretanjem vojnika, robova i trgovaca (kako je opisano u prošlom dijelu) nakon poraza Mitridata VI., kao i osvajanja gradaTarza i Kraljevstva Komagene. Sve ovo je rezultiralo povratkom mitraističkih vjerovanja istočnih provincija (natrag) u Rim, kako to navodi Jason Reza Jorjani, u svojoj knjizi "Iranski Levijatan: Monumentalna povijest Mitrinog prebivališta": 

"Mitraizam je bio dominantnom religijom unutar rimske vojske, a nekoliko Cezara čak se ubrajalo među njegove inicijate. Rimski centurioni bi bili stacionirani izvan mjesta svoje izvorne regije, i vrlo su se često selili, pa je time svaka njihova legija bila jedan  mikrokozmos carstva. Osim što su regrutirali centurione sa teritorija kojima su vladali Parti, Rimljani su povremeno regrutirali poraženu parćansku konjicu u svoje redove. Ti su regruti formirali bratstva, kako bi sačuvali svoju mitraističku religiju. Zbog humanističkog karaktera mitraizma, ova su bratstva bila otvorena za svoje rimske vojnike, ljude koji su bez sumnje smatrali misterije Orijenta privlačnima - posebno kada se vjerovalo da dotični bog osigurava vojnu pobjedu. Kada bi ovi obraćenici bili prebačeni drugdje, regrutirali bi i druge. U to doba je područje rimske vojne moći i okupacije obuhvaćalo područja oko Crnog mora, do Škotskog gorja i Sahare. Osim kilikijskih gusara, u samoj rimskoj mornarici postojali su mitraistički inicirani, i oni su proširili mitraizam po Europi i kroz riječne sustave, koji su prolazili kroz kontinentalno rimsko carstvo. Ne manje od 420 Mitrinih spomenika je iskopano od Bliskog istoka do sjeverne Engleske." 

Jorjani tvrdi kako je partska konjica bila glavni vektor prenošenja mitraističke vjere u rimskim legijama. Među pomoćnom konjicom i strijelcima rimske vojske, dokazi pokazuju da je bilo sljedbenika Mitre. Mitra je bio poznat kao nepobjedivi zaštitnik strijelaca, smatran je božanskim strijelcem, koji je mogao strijelama ispustiti vodu iz suhih stijena. Rimski reljefi ga čak prikazuju kako od rođenja drži luk. Osim toga, Mitra je smatran bogom-jahačem koji nikada nije promašivao mete, bilo da se radilo o gazeli ili divljoj svinji. Do muslimanskog osvajanja, Rim je regrutirao stručnjake iz orijentalnih kultura, poput Iranaca, Armenaca i Sirijaca kao pomoćne snage, koje su se isticale u streličarstvu i jahanju. Budući su se pomoćne jedinice ovakvih specijalnosti rotirale diljem Rimskog carstva - Jorjanijeva ideja objašnjava: iranske pomoćne jedinice mogle su služiti u rimskim legijama na svakoj granici, od Britanije do Sahare i od Rajne do Dunava, i tako su utjecali na domaće legionare i časnike, podjednako prema teologiji herojskog ratnika, kao i iranskog solarnog boga Mitre.

Presjecište mitraizma u rimskoj povijesti, nakon deportacije mitraističkih kultista i kilikijskih pirata od strane Pompeja Velikog u Grčku i južnu Italiju, vidimo kao začetak kulta, koji će polako osvajati temelje kroz legije. Rimska vojska, putem ovih orijentalnih pomoćnika, bila je memetičko sredstvo koje je širilo Mitru po rimskom društvu, kroz sve društvene slojeve, od robova do careva. Međutim, ovaj kult, obzirom na svoju ratničku prirodu, bio je isključivo muški i izgradio bi vojni bratski red, koji je ujedinjavao sve ljude, prevladavajući tako društvene i etničke granice indoeuropskom idejom kozmičke zakletve, ili onoga što su Hindusi nazivali Rta. Navodi Jorjani: 

"Članovi mitraističkog tajnog društva bili su vezani zakletvama odanosti, koje su zahtijevale veću odanost jedni drugima nego vlastitoj rodbini, a vojnici - ili pirati - koji su postali inicijatima su često i bili vrlo daleko od svojih obitelji, pa čak i od svoje domovine. U ovom slučaju, voda je zapravo bila gušća od krvi." 

Ova nova mitraistička religija se proširila izvan vojske Carstva i Mitra se infiltrirao na Kapitol, dom Julijsko-klaudijevske dinastije. Car Neron je bio prvi, povijesno zabilježeni car, kojega je u mitraistički kult inicirao kralj Tiridat I., novopostavljeni kralj Armenije, 66. godine nove ere. Kao što Plinije Mlađi navodi: 

"Zoroastrijski mag Tiridat došao je proslaviti Neronovo osvajanje Armenije, i sa sobom je doveo i druge magove. Čak je otišao toliko daleko da je inicirao cara u gozbe zanata, ali iako je od njega primio kraljevstvo, nije uspio učiniti Nerona magom." 

Car Neron kruni Tiridata I. za kralja Armenije.

Carl A. P. Ruck, u svojoj knjizi "Mitovi i Mitra: Kult droge koji je civilizirao Europu", tvrdi kako je ritual bio "čarobna večera",  definirana konzumacijom vina natopljenog gljivom Amanita muscaria i blagoslovljenog kruha. Neron je vjerovao da je živi avatar Mitre, što je vidljivo iz toga što je "postavio ogroman kip sebe u svojoj Zlatnoj kući, prikazanog kao Boga Sunca." Čini se kao da je prerana Neronova smrt potisnula kult Mitre iz središta povijesti. Međutim, uzbudljiva i kontroverzna poveznica je otkrivena u  nedavnom istraživanju Atilija Mastrocinquea, u njegovoj knjizi "Mitraističko proročanstvo", i tamo se tvrdi kako četvrt eklog Vergilija govori o proročanstvu koje pozdravlja dolazak jutarnje zvijezde, Mitre (a ne Isusa, kako su mnogi kršćani tvrdili), i koje će donijeti novo zlatno doba u, građanskim ratom razoreni, rimski svijet. Mastrocinque objašnjava kako je Vergilije bio unutarnji dio dvora Prvog cara. Ipak, Vergilije je napisao i "Eneidu", kojom slavi božanski dolazak Augusta i obnovu Rimske monarhije, kroz likove Eneje i Romula. Ideja o Augustu, koji je povezan sa kultom Mitre, nije toliko kontroverzna tvrdnja koliko se može na prvu učiniti. Prvi car jest bio pridružen stoičkoj akademiji u Tarsu (osnivači helenskog kulta Mitre/Perzeja), i to preko filozofa Atenodora. Kako D. Jason Cooper u svojoj knjizi "Mitra: Misteriji i ponovno otkrivena inicijacija", navodi:

"Vjerojatno je da je već za Augusta vojska uključivala inicijate. Godine 45. pr. Kr., sam August upoznao je velikog stoičkog filozofa Atenodora Kananitsa iz anatolijskog Tarsa, žarišta mitraizma. Doveo ga je u Rim, gdje je ostao kao savjetnik do 15. pr. Kr., kada se filozof vratio u svoj rodni grad, kako bi reformirao njegov ustav. Bilo bi vrlo malo vjerojatno da njih dvojica nikada nisu razgovarali o filozofiji ili religiji. Zapravo, August se predstavljao kao navodni sin Apolona, te je jednom služio sakramentalne  obroke odjeven kao Sunce, sa dvanaest svojih kolega kostimiranih kao znakovi zodijaka."

Ovaj apolonski idealizam cara odgovara Vergilijevom proročanstvu o novoj solarnoj figuri, koja će poraziti Titane i stvoriti novo zlatno doba mira. Zanimljivo je što je August sebe vidio kao Apolonova agenta, slično kao i njegov potomak Neron (smatrao se  avatarom Mitre). Možda je apolonska simbolika julijsko-klaudijevske dinastije bila nagovještaj kultnog štovanja Mitre od strane prvog cara i njegove obitelji; no, moguće je i kako je Neronova inicijacija od strane Tiridata bila potvrda odanosti carske obitelji mitraizmu, ponovnim uvođenjem perzijskih elemenata kulta? Ova tema proročanstva koju kod Vergilija pronalazi Mastrocinque i mitričkoj apokalipsi koja daje teološko opravdanje za legitimno rođenje Carstva i Pax Romana, biće naknadno istražena. Nakon Nerona, trag Mitre u povijesti Rimskog Carstva se ohladio. Pronaći dokaze o misterioznom kultu, bez javnih povijesnih zapisa,  otežava posao pronalaska tragova. No, imamo reference da su car Vespazijan i njegove legije, čini se, usvojili štovanje solarnog božanstva na istoku, kao što se vidjelo tijekom Godine četiri cara, ili kako Tacit pripovijeda: 

"Bio je to drevni običaj među vojnicima Vespazijanovih legija, kadagod bi ustajali, pozdravljali bi izlazeće sunce, a sada se njihova počast ovom svjetlucalu pretvorila u znak carstva." 

Tko je bio taj orijentalni solarni bog? Da li se radilo o Mitri, ili semitskom bogu Šamašu? Zaista je teško to danas reći, ali stoji tvrdnja da su solarna božanstva postajala sve popularnija, i to dolazi sa legijama koje su služile na istoku, tijekom Visokog Imperija. Ono što sa sigurnošću možemo reći, a i zbog ranije spomenutih rotacija izvornih pomoćnih jedinica oko carstva, jest kako su "pod Flavijevcima, domaće alae ili kohorte, činile samo minimalni dio pomoćnih snaga koje su čuvale granice Rajne i Dunava." Nagovještaj kako je proces širenja kulta Mitre možda bio u tijeku tijekom Flavijeve dinastije. U početku je, manje važno i marginalizirano božanstvo koje su štovali raseljeni Azijati sa Orijenta, Mitra, stekao sljedbenike iz nižih društvenih slojeva. Značajno je što je mitraizam, u početku i dosta dugo vremena bio povezan sa nižim klasama društva, o čemu svjedoče natpisi robova, oslobođenika, kao i vojnika, aktivnih ili umirovljenih. Oslobođeni ljudi, koji su se mogli uzdići na značajne položaje unutar carstva, i potomci veterana ili centuriona, često su stjecali poprilično bogatstvo i utjecaj. Tijekom ere Pax Romana, Mitra prelazi iz relativne nepoznatosti u istaknuto božanstvo među rimskom aristokracijom, "Rimski carski dvor je nastavio sa svojom službenom praksom mitraizma tijekom 300 godina". Posljedično, kako se mitraizam uspostavljao u rimskom društvu, prirodno je rastao po bogatstvu i utjecaju, i na kraju privukao utjecajne osobe, uključujući visokorangirane dužnosnike i lokalne dostojanstvenike. Međutim, nije bilo masovnog i javnog štovanja, niti ga je država nametala. Ipak, kult Mitre je u vrijeme vladavine Antonina Pobožnog dobio na popularnosti među inteligencijom i aristokracijom Carstva. Franz Cumont, u svom djelu "Mitrina misterija", opisuje: 

"Pod Antoninima (138.-180.), književnici i filozofi su se počeli zanimati za dogme i obrede ovog orijentalnog kulta. Lucijanova duhovitost je parodirala njihove ceremonije. 177. godine, Celzo ​​u svom 'Pravom govoru', nedvojbeno suprotstavlja njihove doktrine kršćanskim. Otprilike u istom razdoblju, izvjesni Palas je posvetio mitraizmu posebno djelo, dok Porfirije citira izvjesnog Eubula, koji je isto objavio nekoliko knjiga. Da nam ova literatura nije nepovratno izgubljena, nesumnjivo bi na njenim stranicama ponovno pročitali priču o cijelim rimskim eskadrilama, časnicima i vojnicima, koji su prešli na vjeru nasljednih neprijatelja carstva, i o velikim gospodarima koje su robovi pretvorili u vlastite ustanove. Spomenici često spominju imena robova uz imena oslobođenika, a ponekad su upravo robovi oni koji su dosegli najviši rang među iniciranima. U tim društvima su posljednji često postajali prvi, a prvi posljednji - barem po svemu sudeći."

To je bilo kada je Platonska škola, sa filozofima poput Celza i Apuleja, počela integrirati mitraističke ideje u platonsku filozofiju, što će kulminirati platonskim filozofom, mitraističkim svećenikom i rimskim carem, Julijanom.

Tijekom Pax Romana, kult Mitre vratio je u svjetlo povijesnih zapisa sa još jednim nesretnim carom, Komodom. Komod, koji se svrstavao u neke od najgorih careva dosad, prema nekim novim istraživanjima možda i nije bio toliko loš. Tradicionalno, izvori iz klase senatora su bili vrlo okrutni prema njemu, prikazujući ga kao ludog tiranina (no, opet, revizionistička historiografija Komoda nije moja osnovna namjera). Umjesto toga, ovdje pravim razliku, jer se čini kao da Komod ipak nije bio ludi vladar, kako to tradicionalni izvori navode, nego više revolucionarni državnik, jer je započeo sa trendom po kojem je car bio božanska figura u javnom okruženju, tvrdeći da je avatar Herkula i Mitre. Aspekt ove carske propagande, koji je ismijavan u njegovo vrijeme, ali je opravdan u kasnijim razdobljima Carstva - ideja je kako je car živi Bog, ili Kristov namjesnik, kako se gledalo u Kasnom Carstvu, Bizantu i srednjovjekovnoj Europi. Ova ideja započinje proglašenjem sebe kao božanstva, u vrijeme Komoda. Cumont kaže: 

"Pred kraj drugog stoljeća, manje-više oprezna popustljivost sa kojom su Cezari gledali na iranske misterije, iznenada se pretvorila u učinkovitu podršku. Komod (180.-192.) ih je primio među svoje sljedbenike, te je sudjelovao u njihovim tajnim ceremonijama. Otkriće brojnih zavjetnih natpisa, bilo za dobrobit ovog princa ili sa datumom njegove vladavine, daje nam naslutiti koji je poticaj ovo carsko preobraćenje dalo mitraističkoj propagandi."

Komodova vladavina bila je puna mitraističke simbolike, npr. "naručio je izradu poprsja sebe, noseći perzijsku kapu, nalik Mitri".  Ovo razdoblje, tijekom kasnog 02. stoljeća, obilježilo je početak propadanja tradicionalnog grčko-rimskog poganstva, zbog neuspjeha augustovskih reformi kod obnove tradicionalnog morala i religioznosti. Nove ideje, npr. sekularnih filozofija kao kod epikurejaca ili nasuprot, misterijskih kultova, počele su rasti u rimskom duhovnom krajoliku. To je uključivalo i kult Mitre, štovanje Izide i rano kršćanstvo. Međutim, mitraističke misterije imale su prednost nad konkurencijom, jer su imale carsko pokroviteljstvo (Cumont): 

"Nakon što je posljednji od antoninskih careva prekinuo sa drevnim predrasudama, činilo se kao da je novoj religiji definitivno osigurana zaštita njegovih nasljednika. Od prvih godina trećeg stoljeća, pa nadalje, Mitra je imao svog kapelana u palači Augusta, gdje štovatelji prinose zavjete i žrtve, za zaštitu Severa i Filipa." 

Dinastija rimskih Severa je bila još jedna povijesna točka, bitna za Mitru. Septimije Sever, nakon pobjede u građanskom ratu, od atentata na Komoda, posvetio je još više hramova Mitri, tzv. Mitreuma, diljem carstva. Poznato je da je car postavio Mitreum i u carskoj vili cara Trajana, na Aventinskom brdu u Rimu. Ovo je navelo utjecajnog mitraističkog znanstvenika, M. J. Vermaserena, tvrditi kako je upravo dinastija Severa dovela kult Mitre u glavni tok, i dala njegovom svećenstvu punu carsku podršku: "Od tada je dvor bio osvojen za Mitru, a posebno imenovani dvorski svećenik (sacerdos invicti Mithrae domus Augustanae) bio je zadužen za obrede". Trend štovanja Mitre, u dinastiji Severa, nastavio se pod vladavinom Karakale, koji je, baš poput svog oca, bio vatreni pristaša mitraičkog kulta. Tijekom njegove vladavine je u Rimu osnovano nekoliko mitraističkih hramova, poput poznatog mitreja Santa Prisce, pa čak i podzemnog Mitreja, unutar poznatih Karakalinih termi. Daljnji dokazi ukazuju na to da je car Karakala čak izgradio Mitreje u afričkoj domovini dinastije Severa. 

Santa Prisca Mithraeum, Rim

Možda je razlog porasta mitraističkog štovanja bio u tome što su se, do 03. stoljeća, rimski carevi sve više oslanjali na legije koje su se borile u beskrajnim građanskim ratovima. Kao što imamo Kasija Diona, koji citira Septimija Severa, na samrtnoj postelji izgovara svojim sinovima: "Ostanite u skladu, obogaćujte vojnike i prezirite sve ostale ljude." To upućuje na pragmatičan stav Severovih po kojem su legionari, a ne narod ili Senat, bili vodeći utjecajni subjekt u carstvu. U određenom smislu, kriza Rima tijekom 03. stoljeća, koja tradicionalno započinje nakon Severove dinastije, ali možda bolje utvrditi kako započinje padom Komoda. Carevi, od Septimija Severa do Dioklecijana, bili su prisiljeni podržavati mitraičku vjeru, jer je bila prihvaćena od njihovih vojnika, koji su imali de facto moć u svojim rukama - za stvoriti ili srušiti cara.

Severovska dinastija je postavila temelje za povratnu spregu careva, koji su postajali sve ovisniji o mitraističkim legionarima. Možemo reći kako je to stvorilo svojevrsnu mitraističko-ničeansku borbu, koja je definirala krizu 03. stoljeća; uzrokovana je bila  katastrofalnom vladavinom Elagabala i svrgavanjem Aleksandra Severa, jer je povezala mitraizam sa okupljanjem vojnika u vojarnama sa političkim kapitalom, tzv. "careva vojarne". Dokazi iz tog vremena pokazuju kako je jedan od tih 'careva vojarne', Gordijan III., dok je vodio rat protiv Sasanidskog Carstva, iskovao svoj novčić sa likom Mitre, u provincijskom glavnom gradu Kilikije, Tarzu, tj. matičnom gradu europske mitraističke religije. Ova carska gesta, tj. kovanje srebrnog novčića u ime manjeg grada, pokazuje posebnu važnost Tarza. Možemo reći da je ova situacija bila ograničena na mitraičku vjeru cara Gordijana, a time i na čast Mitrinog grada zaštitnika. Nagađam: možda je Tarz do 03. stoljeća postao vidljivo ritualno središte za mitraističko štovanje, ili su možda članovi kultova, poput Gordijana, poznavali duboku povijesnu predaju o Tarzu kao domu Nevidljivog Sunca (ono što vjerojatno nije bilo poznato prosječnom Rimljaninu). Kriza 03. stoljeća je bila razdoblje totalnog kaosa, gdje su se legionari međusobno borili (kao neko prirodno političko stanje) i kada su se časnici uzdizali na carsko prijestolje u ničeanskom  smislu - isključivo nasiljem. Istovremeno, ovi isti ničeanski (nietzscheanski) Nadljudi, borili su se protiv prijetnji germanskih plemena, kao i novog zoroastrijskog Perzijskog Carstva, ili odcijepljenog Galskog i Palmirenskog Carstva. Ovdje čak niti ne spominjem aktivni progon, i podmukle unutarnje prijetnje prema kršćanima. Čini se koko je ove progone podržavalo mitraističko svećenstvo, jer kako Carl A. P. Ruck navodi: 

"Valerijan (253.-260.) je nemilosrdno očistio carstvo od kršćana i proglasio 25. prosinca festivalom Nepobjedivog Sunca, jer se dani počinju primjetno produžavati nakon prvog dana zimskog solsticija. Kršćani će na kraju prihvatiti ovaj datum za rođenje svog boga. Valerijanov sin i suvladar Galijen dao se prikazati kao Sol Invictus (Nepobjedivo Sunce) na svom kovanom novcu."

Renesansna slika i prikaz progona kršćana od strane cara Valerijana

Doba "careva vojarni" je dovelo, krvlju natopljenog Mitru, do vrhunca carske moći. Kriza 03. stoljeća je očvrsnula propadajući i degenerirani rimski svijet. Stoga, ovo doba rata je bilo vrlo prikladno razdoblje za ratnog boga Mitrinog kalibra, pokazujući pritom njegovu dionizijsku prirodu; odnosno kako bi rekao Nietzsche: borba stvara novog dionizijskog čovjeka, ili nadčovjeka,  koji prevladava kaos povijesti, izlazi iz gušenja i sterilnosti pretjerano apolonskog doba, koje je trajalo od Principata i koje je započeo August. Ovi novi nadljudi, ilirski carevi, započevši od Klaudija II. Gotskog, završavajući sa Dioklecijanom, prevladali su krizu koja je uništila Pax Romana, te su obnovili novi rimski svijet, poznat kao Dominatno razdoblje. Ovi ilirski carevi 03. i 04. stoljeća su potjecali iz rimskih provincija Ilirika (što otprilike danas odgovara dijelovima Slovenije, Hrvatske, BiH, te Srbije). Ilirik je bio žarištem Mitraičkog kulta. Ova je provincija bila strateški važna kao ključno mjesto regrutiranja legionara, izdržljivog i ratobornog ilirskog stanovništva, koje je zauzimalo bitno pogranično područje Rimskog Carstva. Time je olakšalo širenje kulta,  putem vojske i legijskih mreža. Cumont također navodi kako su od vladavine "Hadrijana (117.-138.) oni više puta regrutirani iz provincija, u kojima su bili stacionirani. Ali, ovo opće pravilo je bilo podložno brojnim iznimkama. Tako su, npr. Azijati dugo vremena činili glavninu učinkovitih trupa u Dalmaciji i Meziji". Pokazalo se kako su ilirske i panonske legije na dunavskoj granici, tijekom 150 godina, bile u stalnom kulturnom kontaktu, vjerojatno sa iranskim strijelcima i konjanicima, koji su ratoborno ilirsko stanovništvo obogatili Mitrinim misterijima. Ovo nije samo pretpostavka, jer krajolik krase arheološki ostaci mitraističkih nalazišta, poput Mitreja u Rožancu, Jajcu, Ptuju, Jasenovcu, Saloni, Sirmiju, Prozoru i Močićima.

Mitrej u Močićima u Hrvatskoj; te krupni plan reljefa Tauroktonija u Močićima

Nalazimo i više Mitreja na granici Rajne u modernoj Njemačkoj, Francuskoj, i rimskom srcu Italije. Međutim, važno je istaknuti kako su carevi, koji su okončali krizu 03. stoljeća - bili rodom iz Ilirije, provincije sa važnom dunavskom granicom, prirodno ratobornim lokalnim stanovništvem, također i žarištem germanskih i sarmatskih napada. To je značilo da je rimska vojska bila dominantna snaga u društvenom i vjerskom životu ove regije, i tako je dovelo do širenja mitraističke religije po vojnim logorima i rimskim urbanim središtima. Ovi ilirski carevi su ostali poznati su po svojoj vojnoj vještini, ali zbog svrhe ovog teksta; nekoliko careva bili su sljedbenici misterija Mitre. Od tih ljudi, dvojica pretjerano očitih povijesnih mitraističkih veza su bili Lucije Domitije Aurelijan ili Aurelijan, te Gaj Aurelije Valerije Dioklecijan ili Dioklecijan. Aurelijan je bio odlučujuća figura na popisu ilirskih careva, budući će Aurelijan igrati ključnu ulogu u stabilizaciji Rimskog Carstva. Došavši na vlast nakon niza kratkotrajnih i osporavanih vladavina, car Aurelijan, poznat po porazu Galskog Carstva na Zapadu i ponovnom ujedinjenju Palmirenskog Carstva na Istoku, učinkovito je obnovio teritorijalni integritet carstva. Međutim, unatoč impresivnom vojnom uspjehu, Aurelijan će igrati značajnu ulogu kao zagovornik solarnog monoteizma kao nove vjere, i koja će ujediniti Rimsko Carstvo pod novom ujedinjujućom teologijom, poznatom kao kult Sol Invictus. Vermaseren navodi: 

"Aurelijan, koji je promovirao kult Sol invictus, nepobjedivo Sunce, i uzdigao ga na status službenog kulta. Sam car je bio  predstavnik boga Sunca; on je 'dominus et deusy', on je 'invictus', on je 'comes' i 'conservator'. Isti ovi nazivi ("gospodar i bog", "pratilac“, "zaštitnik“) su bili u upotrebi, vezano sa Mitrom, nepobjedivim bogom Sunca, čiji su misteriji bili pretežno astrološki." 

Srebrni novčić Aurelijana sa prikazom Sol Invictusa/Mitre, koji pobjeđuje Palmirsko Carstvo.

Kult Sol Invictus, iako nije isto što i Mitraistički kult, služio je kao javno usmjerena teologija Mitraičkih misterija. Cumont navodi: "Godine 273. A.D., Aurelijan je uz Misterije tauroktonskog boga osnovao i javnu religiju, koju je bogato obdario, u čast Sol Invictus". Kult Sol Invictusa omogućio je integraciju Mitraičkih misterija u širi kult, koji je bio odobren od strane države, osiguravajući političku stabilnost, uz održavanje duhovne dubine i ekskluzivnosti misterija. Drugim riječima: Sol Invictus je bila egzoterična tradicija koja je ujedinila Rimsko Carstvo pod jednim solarnim božanstvom, dok je mitraizam nudio dublji, ezoteričniji duhovni put za inicijate. Vermaseren navodi: 

"Aurelijan je sagradio veliki hram Suncu na Marsovom polju, čiji je dio sada Piazza San Silvestro. Tamo je štovao boga Sunca kao jedinu nebesku, svemoguću i božansku silu. Odlučeno je da se svake četiri godine održavaju proslave u čast ovog novog državnog boga, a kult je dobio vlastiti svećenički kolegij. Godišnjica rođenja boga Sunca bila je 25. prosinca. Razumljivo je što je mitraistički kult iskoristio ovu povlasticu."

U osnovi, za Aurelijana i rimsku legiju, božanstvo Sol Invictus je bilo vezano sa Mitrom, te se stoga smatralo identičnim, kao što Vermaseren navodi: "Mitra je Sunce i jedno je te isto sa Apolonom, Faetonom, Hiperionom i Prometejem. Ostali bogovi samo izražavaju različite aspekte moći sunca". Ova ideja o liku Sola se smatra mlađim Mitrinim partnerom, ali povezano, što se može vidjeti preko stupnja Heliodroma u misterijima. To je bio posljednji stupanj, prije Patera, koji je predstavljao Mitru na zemlji. Platonski filozof i rimski car Julijan, u svojoj "Himni Suverenom Suncu" tvrdi kako je Sol Invictus (ili Zeus-Helios) fizičko sunce ili niža emanacija stvarnog Sunca, Mitre, koji je sam emanacija Hiperkomskog Sunca Platonske Monade, tj. ovako Julijan preoblikuje: 

"Mitre, koji je posrednik između tog čistog, vrhovnog i savršenog Jednog i nas... Helios je stoga vidljiva slika intelektualnog i božanskog Sunca, dok Mitra predstavlja most između dva svijeta, kao Jedno te isto biće, i Sol i Mitra." 

Odnos između Sola i Mitre jest solarni henoteizam koji suprotstavlja platonskoj kozmologiji henaidsko sudjelovanje Jambliha i cara Julijana. Stoga je Sol Invictus javno ili egzoterično štovanje Mitre. Aurelijanov solarni monoteizam ili henoteizam je bio izvođenje rimskog mitraističkog kulta iz sjene privatnog carskog pokroviteljstva, putem kojeg bi, sa Dioklecijanom (završno  razdoblje krize) - naizgled uspostavilo Vergilijevo mitraističko doba mira. Iako ironično, ovaj mitraistički monoteizam u doba domenata je postavio temelj za jedinstvo prijestolja i oltara, koje će definirati kršćanske monarhije srednjovjekovne Europe i Bizanta. Cumont zaključuje o vjerskim reformama Aurelijana: 

"Aurelijan (270.-275.) je pokušao uspostaviti službenu religiju dovoljno široku da obuhvati sve kultove njegovih vlasništva i koja bi služila, kao što je to bio slučaj kod Perzijanaca, i kao opravdanje i kao potpora carskom apsolutizmu. Njegove su se nade, međutim, raspale, uglavnom zbog neposlušnosti kršćana. Ali, savez prijestolja sa oltarom, o kojem su sanjali Cezari trećeg stoljeća, ostvaren je u drugom obliku; i čudnom mutacijom sreće je sama Crkva bila pozvana podržati građevinu čiji je temelj razbijala. Mitra je ucrtao put, koji je uspostavljen bez njih, i u suprotnosti s njima. Ipak, oni su bili prvi koji su u zapadnim dijelovima propovijedali doktrinu o božanskom pravu kraljeva, i tako postali pokretači pokreta čiji su odjeci bili predodređeni da odjeknu čak "do posljednjeg sloga zabilježenog vremena." 

Međutim, tragično ubojstvo Aurelijana je izbacilo religijski narativ o Mitri iz povijesnog fokusa, te se ponovno vratilo vojnom narativu Krize trećeg stoljeća. Nakon Aurelijana, carsko prijestolje je prešlo na senatora, imena Tacit (bez očite veze sa velikim povjesničarom istog imena), i zatim na njegovog rođaka Florijana, kojeg je izazvala mitraistička ilirska klika rimske vojske, predvođena Aurelijanovim podređenim, Probom. Florijana su ubili njegovi legionari izvan zidina mitraičkog grada Tarsa, nije se ni borio protiv Proba. Poput Florijana i Aurelijana, cara Proba su ubili njegovi pobunjeni vojnici. Zamijenio ga je galsko-rimski časnik Kar, koji je iznjedrio kratku vladajuću dinastiju, uključujući njegove sinove, Karina i Numerijana. Međutim, mitraistička ilirska vojna klika je napravila svoj posljednji pokušaj osvajanja vlasti pod časnikom Dioklom, poznatijim kao Dioklecijan. Nakon Karove kratke vladavine, na istoku ga je zamijenio njegov sin Numerijan, koji je predvodio legije do pobjede protiv Perzijanaca. Ipak, tijekom povratka, Numerijan je misteriozno umro. Dioklo je, prema predaji, optužio pretorijanskog prefekta Lucija Flavija Apera za ubojstvo i sakrivanje Numerijanova tijela. Dioklo je ubio Apera prije nego što se ovaj mogao obraniti, što je steklo poštovanje legija zbog učinkovitosti u rješavanju pitanja navodnog tiranina. Ovaj preokret je naveo neke rimske izvore vjerovati kako je Numerijana ubio vođa ilirskih časnika, sam Dioklo, te da je taj zločin samo pripisao Aperu. Aper, čije ime znači vepar, utjelovljuje legendu, tj. Dioklo će dobiti moći, nakon što ubije vepra. Je li Dioklovo ubojstvo Apera bilo mitraističko ritualno ubojstvo, zato da bi postao vladarom poznatog svijeta, odražavajući time Mitrino ubojstvo kozmičkog bika, kako bi učvrstio svoju ulogu Kosmokratora (kralja svemira)? Možda postoji simetrija u simbolici, obzirom na Dioklecijanove religijske stavove i pozitivne sklonosti prema Mitri i njegovom kultu, što je bilo uočljivo i kasnije tijekom njegove vladavine.

Nadalje, takva religijska simbolika ritualnog mitraističkog žrtvovanja, pred mitraističkim legionarima, učvrstila bi njegov legitimitet. Također bi, u mitraističkom smislu, kaznila prekršene zakletve koje su vezale ovaj kult. Kako god bilo, Diokle je okrunjen za cara Dioklecijana od strane svojih ljudi i vodio je posljednji građanski rat tog razdoblja; pobijedio je i ubio Numerijanova brata, Karina, u bitci kod rijeke Margus (285.). Tako je konačno proglasio cijelo Rimsko Carstvo svojim, čime je okončana Kriza trećeg stoljeća, koja je započela Komodovom smrću, negdje oko 91 godinu prije. 

Dioklecijan bi se mogao smatrati drugim Augustom zbog svoje ključne uloge u okončanju Krize trećeg stoljeća. On je, slično kao August, uveo mir i stabilnost u Rimsko Carstvo nakon kaosa kasne Republike. Dioklecijan je donio niz transformativnih reformi koje su stabilizirale carstvo i postavile temelje za njegov daljnji opstanak, u stoljećima koja dolaze. Obuzdao je unutarnje sukobe i obnovio centraliziranu vlast uvođenjem tetrarhije, koja je podijelila carsku vlast među četiri vladara. Njegove vojne, ekonomske i administrativne reforme su bile dalekosežne, poput Augustovih, signalizirajući novo doba carske snage ili drugog osnivača rimske države, osiguravajući njezin opstanak generacijama. Dioklecijanove reforme varirale su od administrativnih, vojnih, ekonomskih, društvenih i vjerskih - transformirao je Rim u njegov konačni oblik.

Portret četvorice tetrarha: Dioklecijan, Maksimijan, Galerije i Konstancije. 

Ipak, Dioklecijanove vjerske reforme su žarišna točka u postavljanju temelja za Mitraičko Rimsko Carstvo. Kriza trećeg stoljeća, endemski građanski i strani ratovi, ekonomski kolaps, promjene u klimi i ciparskom kugom (koja je mogla biti hemoragijska groznica, poput ebole) - sve ovo krizno razdoblje nije samo stvorilo demografski i kulturni kolaps, nego se i olimpijska religija antičke Grčke i Rima konačno slomila - pod pritiskom civilizacijskog slobodnog pada. Ovo razdoblje stvorilo je moralni vakuum u rimskom društvu, izazvalo ono što Oswald Spengler, u svom opusu "Propast Zapada", naziva Drugom religioznošću: 

"Svugdje je to samo igranje mitovima u koje nitko zapravo ne vjeruje, kušanje kultova za koje se nada kako bi mogli ispuniti unutarnju prazninu. Pravo vjerovanje je uvijek vjerovanje u atome i brojeve, ali zahtijeva ovaj visokoobrazni hokus-pokus, da bi ga dugoročno učinilo podnošljivim. Materijalizam je plitak i iskren, lažna religija je plitka i neiskrena. Ali, činjenica da je ovo drugo uopće moguće nagovještava novi i istinski duh traženja koji se proglašava, prvo tiho, ali ubrzo naglašeno i otvoreno, u civiliziranoj budnoj svijesti... Druga religioznost je jednostavno ona prve, istinske, mlade religioznosti - samo drugačije doživljena i izražena. Započinje sa rastapanjem racionalizma u bespomoćnosti, zatim oblici proljeća postaju vidljivi, i konačno se cijeli svijet primitivne religije, koji se povukao pred velikim oblicima rane vjere, vraća u prvi plan - moćan, pod krinkom popularnog sinkretizma, koji se može naći u svakoj kulturi u ovoj fazi."

Kako je uvidio ovu moralnu prazninu, Dioklecijan je nastojao graditi carstvo na naslijeđu svog ilirskog prethodnika, Aurelijanovog solarnog monoteizma, pokušavao je restrukturirati neoolimpijsku religiju, sa Mitrom kao novim gospodarom Carstva. Kao što se vidjelo tijekom konferencije u Carnuntumu, 307. godine, na granicama Rimskog Carstva, Dioklecijan je, zajedno s drugim tetrarhima, poput Galerija i Licinija, posvetio oltar Mitri, i izričito ga imenovao "dobročiniteljem Carstva". Ova posveta je značajna, jer izdvaja Mitru po imenu i time ga razlikuje od šireg štovanja sunca, povezanog sa prošlim carevima,  poput Aurelijana. U to vrijeme je mitraizam bio na vrhuncu. Bilo je čak pokušaja da se Mitra uzdigne na položaj najviše časti, uključujući napore da se njegovo štovanje uspostavi kao štovanje jedinog boga Rima. Carevo štovanje Mitre naglašavalo je uvjerenje da sudbinom carstva, baš kao i sudbinom pojedinaca, upravljaju zvijezde, pri čemu se Sunce - vrhovno nebesko tijelo - smatralo zaštitnikom, odlučujućom silom u usponu i padu vladara. Kao solarno božanstvo, Mitra je simbolizirao božanski autoritet, koji je čuvao njihove vladare i oblikovao njihovu sudbinu. Mitraistički hram nije bio poput olimpijske religije Pax Romana. Klasična je Grčka bila organizirana institucija koja je bila spremna formirati novu monoteističku religiju, kako bi podržala novo carstvo, što je ranom kršćanstvu bilo konkurencija. Jorjani navodi: 

"...religiozni utjecaj mitraizma u Rimu bio je jednako institucionalan, kao i utjecaj Crkve dok se uzdizala na vlast. Poput današnjih crkava, mitraističke zajednice bile su pravna tijela sposobna posjedovati imovinu. Privatni dobročinitelji bi snosili troškove kopanja podzemnih odaja, ili bi dobrovoljno predlagali vlastite podrume. Sličnosti mitraizma sa kršćanstvom su uplašile kršćanske pisce koji su ih postali svjesni, te su pribjegli tvrdnji kako je vrag, koji ima demonsku moć unaprijed saznati Kristov dolazak, oponašao elemente onoga što će postati kršćanstvo; uveo ih u svijet kako bi ocrnio Kristovo evanđelje i zaveo ljude." 

Oltar i svetište Carnuntuma

Dioklecijanova ambicija stvaranja nove mitraističke "crkve" je stvorila duhovni sukob sa ranim kršćanstvom, koje je naglo naraslo tijekom krize trećeg stoljeća, nudeći spasenje Rimljanima koji su doživljavali prividni kraj svog svijeta. Stoga su kršćani i, u manjoj mjeri, manihejci, bili prepreka Dioklecijanovoj viziji mitraističke crkve. Čini se, iz kršćanskih izvora, kako je Dioklecijan raspustio mitraističko svećenstvo, jer su "bili osumnjičeni za poticanje progona kršćana 303. godine, pod Galerijem Maksimijanom". Dioklecijanova ambicija za Mitraističko Carstvo poništena je usponom Konstantina i dolaskom kršćanstva.

Konstantinovo preobraćenje na kršćanstvo, iako ključno u oblikovanju budućnosti Rimskog Carstva i širenju vjere, dugo je gledano kao da je bilo potencijalno više politički motivirano nego duhovno, jer on jest bio štovatelj Sunca, vjerojatno mitraistički posvećenik. Ovime je zadao kultu ozbiljan udarac. Vizija koja je potaknula njegovo obraćenje je navodno ukazivala na Kristovu superiornost, jer je vidio križ kako sjaji iznad njegovog bivšeg boga, Sunca. Međutim, tumačenje njegovog carskog standarda je dvosmisleno; također, lako se može shvatiti kao mitraističko, a on se jest predstavljao kao Mitrin avatar: 

"Čini se da je Chi Ro bio mitraistički simbol i prije Konstantinova usvajanja, a možda je Konstantin bio mitraist koji bi bio upoznat sa ovim simbolom. Jedan značajan dokaz koji podupire ovo stajalište jest njegovo odgođeno krštenje, koje se dogodilo tek na samrtnoj postelji, 337. godine, unatoč njegovom iskazanom obraćenju desetljećima ranije. Ovo odgađanje sugerira da je Konstantin možda oklijevao u potpunosti se posvetiti kršćanskoj vjeri i njezinim obvezama, dok je služio kao car. Umjesto toga, održavao je politiku vjerske tolerancije, npr. primjer Milanskog edikta iz 313. godine, kojim je legalizirao kršćanstvo, ali dopustio štovanje svih religija, pokazujući njegov pragmatičan pristup uravnoteženju vjerskih interesa u raznolikom carstvu. Još jedan kritičan aspekt Konstantinove vladavine, koji baca sumnju na iskrenost njegovog obraćenja, njegova je kontinuirana povezanost sa poganima. Čak i nakon obraćenja, Konstantin je zadržao titulu Pontifex Maximus, visokog svećenika rimskog poganstva. Nastavio je kovati kovanice sa likom Sol Invictus, božanstva sunca, blisko povezanog sa rimskom carskom moći. Ovi postupci sugeriraju da je Konstantin želio zadržati odanost poganske većine, koja je i dalje bila veliki dio rimskog stanovništva. Spajanjem kršćanskih praksi sa poznatim poganskim običajima, poput proglašenja nedjelje danom odmora (tradicionalno posvećeno bogu Suncu), osigurao je da kršćanstvo postane prihvatljivije rimskom stanovništvu, potez koji je više politički pronicljiv, nego vjerski i pobožni. Konstantinovo sudjelovanje u kršćanskim teološkim raspravama, kao i njegove nemilosrdne političke odluke, dodatno ukazuju na mogućnost politički motiviranog obraćenja. Njegovo sazivanje Nikejskog sabora, 325. godine, gdje je rješavao pitanje arijanske kontroverze, prvenstveno je bilo usmjereno na održavanje vjerskog jedinstva, a ne na provođenje stroge teološke doktrine i ukazuje također na njegovu brigu za stabilnost nad duhovnim integritetom. Osim toga, Konstantinovo pogubljenje članova obitelji, poput sina Krispa i supruge Fauste, pokazuje razinu okrutnosti koja nikako nije u skladu sa kršćanskim moralnim učenjima, što dodatno sugerira kako je njegova predanost kršćanstvu možda bila površna. Svi ovi elementi ukazuju na to da je Konstantinovo obraćenje, iako ključno za uspon kršćanstva, vjerojatno bilo potaknuto kombinacijom političke strategije i želje za učvršćivanjem moći.

Zašto je Konstantin napravio ovaj radikalni zaokret od mitraizma/Sol Invictusa prema kršćanstvu, ali se nije u potpunosti posvetio obraćenju Carstva, poput cara Teodozija? Jorjani hrabro tvrdi da je Konstantinova odluka nastala usponom Sasanidskog Carstva. Ardeširova vladavina završila je prije Konstantinova života, ali je značajno utjecala i na Perziju i na Rim. Ardešir je nastojao redefinirati perzijski identitet, odbacujući grčki kulturni utjecaj i pokrenuo je agresivne kampanje protiv Rimskog Carstva, sa ciljem povrata teritorija izgubljenih osvajanjem Aleksandra Velikog, čineći time Sasanide opasnijima od Parta. Ardešir je pretvorio Perziju u centraliziranu, totalitarnu, monoteističku državu, za razliku od decentraliziranog i tolerantnog Partskog Carstva. Kao odgovor, Rimljani su usvojili kršćanstvo kao protumjeru sasanidskoj državi (Jorjani): 

"Obzirom na prijetnju nacionalnoj sigurnosti od strane Irana, ovo nije mogla biti "perzijska religija" mitraizma, a nije postojala poganska grčko-rimska religija strukturno prikladna za takvu ulogu. Stoga su društveni inženjeri Konstantinova vremena razotkrili židovski kult, koji je mogao obaviti ovaj posao i uključili su mnoge mitraističke ideje, simbole i rituale u ovaj univerzalistički oblik judaizma, kako bi umirili one Rimljane koji su već bili mitraisti. Uostalom, nije bilo moguće da bi Židovi iz  rimske Palestine imali sposobnost preuzeti Rimsko Carstvo, čak niti rimskim usvajanjem neke verzije njihove religije. No, na ovaj način bi se mitraizam mogao iskoristiti kao peta kolona za perzijsko preuzimanje Rimskog Carstva - ono nakon čega bi mogla uslijediti zamjena mitraizma puritanskom sasanidskom zoroastrijskom ortodoksijom. Bilo bi dovoljno zabrinjavajuće da je, u vrijeme kada je iranska religija mitraizma bila na putu da izgradi most između poganskog Rima i mahajanske budističke sjeverne Indije, Ardeširova namjera bila pretvoriti zoroastrizam u sredstvo za neku vrstu nacionalnog jedinstva, koje ih štiti od stranaca. Ali, teško da bi kozmopolitskim Rimljanima promaklo kakao je Ardešir sada tvrdio da je zakoniti vladar cijelog indoeuropskog svijeta, koji je u to vrijeme, osim Irana, uključivao sjevernu Indiju i Europu. Izričitim definiranjem svoje države kao Irânshahr ili "Aryan Imperium", osnivač sasanidskog režima je izjednačavao zoroastrizam sa perzijskim identitetom."

Konstantinovo prihvaćanje kršćanstva, započevši od njegove vladavine 306. godine, uz kulminaciju njegovim uspostavljanjem kršćanstva kao državne religije Rima, kontekstualizirano je kao obrambena reakcija na prijetnju Sasanidskog Carstva. Ako bi ova Jorjanijeva teza bila točna, onda bi to moglo objasniti Konstantinovo mlako obraćenje na kršćanstvo, kao pragmatičan politički potez obrane od perzijske agresije, ali ne i kao istinsko obraćenje vjere. Ipak, prepuštam ovo čitatelju neka sam prosudi.

Bez obzira na obrazloženja, Konstantinova vladavina radikalno je promijenila dinamiku između mitraističkog svećenstva (sada nije bilo u carskoj milosti) i kršćanske crkve (sada je bila u dominantnom položaju), barem u teoriji. Uzastopne vladavine Konstantinovih sinova, koji su otvoreno zagovarali arijanizam, aktivno su potkopavale nicejski sabor, a time i jedinstvo Crkve. U vjerskom kaosu je rođen Julijan, poznat u kršćanskim izvorima kao Otpadnik, ali poznatiji kao Julijan II., Filozof. Julijan je rođen u Konstantinovoj dinastiji, i živio je praktički kao zarobljenik svog rođaka cara Konstancija II., nakon što je ovaj pobio mnoge prinčeve sa Julijanove strane Konstantinove obitelji, u paranoičnom pokušaju sprječavanja uzurpacije prijestolja. To je ostavilo Julijana i njegovog brata Gala na životu, i Julijan je kršćanstvo povezao sa traumom koju mu je nanio rođak. Nakon masakra prinčeva, Julijan je premještan na različita imanja, što dalje od poluga moći Carigrada. Julijan je iskoristio ovo ugodno progonstvo za proučavanje klasika grčko-rimske kulture. U dobi od 18 godina, oslobođen kućnog pritvora, Julijan je putovao Istočnim Carstvom, učeći filozofiju kod učitelja neoplatonske škole u Ateni i Efezu; kod odabranog Jamblihovog učenika, Edezija, a zatim i njegovog učenika, Maksima Efeškog, koji je preobratio Julijana sa kršćanstva na neoplatonizam. Nadalje, Maksim je inicirao Julijana u mitraistički kult. Kako opat Giuseppe Ricciotti, u svojoj knjizi "Julain Otpadnik", navodi: "Sa druge strane, nema sumnje da je Julijan bio iniciran u misterije Mitre." Julijan je postao mitraist, te je "u svom pokušaju da preokrene preobraćenje na kršćanstvo i oživi stare poganske religije dao podići Mitraeum, u svojoj palači u Carigradu. Poput Nerona, sebe je vidio kao utjelovljenje boga Mitre. Još od djetinjstva je odnjegovao tajnu odanost bogu Heliju, kao svom duhovnom ocu." 

Julijanov neoplatonizam je bio pod snažnim utjecajem njegovih mitraističkih uvjerenja, što se vidi po njegovim filozofskim djelima, poput "Himne vladajućem Suncu". Julijan je bio dijelom tradicije mitraičkog platonizma (počevši od Porfirija iz Tira), koji je bio žestoko antikršćanski. Ovakav će mentalitet voditi Julijanovo filozofsko pisanje. Julijana je njegov rođak Konstancije II. imenovao svojim cezarom i poslao ga u Galiju neka se nosi sa germanskom invazijom. Julijan, pretpostavljeni knjiški moljac, vodio je uspješnu rimsku kampanju protiv Nijemaca, porazivši ih u bitci kod Argenteuma. Zatim su, po starom mitraističkom običaju, legionari proglasili Julijana carem i uzurpatorom, protiv Konstancija. Rat između rođaka nikada nije započeo, jer je Konstancije umro. Ali, čudom je car na samrtnoj postelji imenovao Julijana svojim nasljednikom, izbjegavajući tako katastrofu građanskog rata. Julijanova neovisna vladavina kao cara je nastojala poništiti vjerski utjecaj svog rođaka i Konstantina, ponovnim pokretanjem vjerske politike Dioklecijana, sada sa platonskim dodatkom, kako to navodi Ricciotti: 

"Za više dužnosti, barem, okrenuo se svojim kolegama, iniciranima, neoplatoničkim teurgistima i vjernim sljedbenicima boga Mitre. Crpeći inspiraciju dijelom iz Crkve, a dijelom iz sljedbenika Mitre, Julijan je predložio organiziranje poganskog svećenstva u redovnu hijerarhiju; ali, ovaj je projekt bio tek u početnoj fazi kada je umro. Nad svećenicima grada je trebao upravljati  arhijerejski svećenik; nad arhijerejskim svećenicima pokrajine je trebao biti pontifex maximus pokrajine, a na čelu cijele hijerarhije je trebao stajati Julijan, pontifex maximus carstva, i veliki majstor svih svećeničkih korporacija. I kao što je više svećenstvo trebalo bdjeti nad ponašanjem nižeg, tako je Julijan trebao imati vrhovnu jurisdikciju nad svima." 

Julijanova ambicija nije bila u potpunosti ostvarena, ali je bila na dobrom putu poništiti štetu koju je nanio Konstantin, jer je  Julijanova vjerska politika poništavala utjecaj kršćanstva na carsku vladu i imala je veliki potencijal za obnovu mitraističke dominacije (no, o tom jednom drugom prilikom). Nakon što je preuzeo vlast, marširao je na istok prema zemlji Mitre, kako bi se suprostavio trajnoj prijetnji sasanidske Perzije. Kampanja na istoku je odnijela Julijanov život u bitci kod Samare, kada su Perzijanci iz zasjede napali rimsku legiju. Julijan je brzo napustio šator i zapovjedio svojim ljudima da zaborave na oklope. Strijela ga je smrtno ranila, kada je herojski predvodio svoje ljude. Ruck zaključuje: "Umro je tijekom ekspedicije protiv Perzijanaca, očito želeći osvojiti zemlju koja mu je dala njegovu religiju, uvjeren da će mu njegovo božanstvo zaštitnik podariti pobjedu." 

Njegova smrt tijekom kampanje protiv Perzijanaca (koji su također štovali Mitru), može se protumačiti kao dubok primjer herojske apoteoze, unutar rimskog štovanja Mitre. Ta smrt nije bila samo tragičan kraj, nego i simbolična predaja neumoljivoj plimi povijesne transformacije. Kao vatreni i odani Mitrin poklonik, Julijanova konačna žrtva na bojnom polju može se promatrati kao nadilaženje onovremenskog carstva i utjeloviti bit Mitrine apoteoze - herojske smrti u bitci. U tom smislu, njegova smrt označava herojsku kulminaciju, jer se Julijanova odanost Mitri usklađuje sa božanstvom koje obećava duhovnu transcedenciju, izvan ograničenja zemaljskog života. Dakle, Julijanov kraj odražava dirljiv i duboko simboličan trenutak, gdje se osobna žrtva presijeca sa velikom narativom o propadanju rimske civilizacije i mistično sjedinjenje sa Mitrom, koje nadilazi povijesni poraz i prihvaća višu, božansku odluku. Julijanova smrt nas povijesno dovodi do kraja priče o rimskom mitraizmu, jer je njegova smrt u konačnici otvorila prazninu kršćanima za ponovno osvajanje carskog prijestolja i uspostavljanje kulturne i vjerske dominaciju. Julijan je bio posljednji poganski, također i mitraistički car koji je sjedio na carskom prijestolju. Kao što Edward Gibbon navodi, u svom djelu "Pad i propast Rimskog Carstva": 

"Julijanova smrt ostavila je javne poslove carstva u vrlo sumnjivoj i opasnoj situaciji. Prve trenutke mira posvetio je pobožni Jovijanac, kako bi obnovio domaći mir crkve i države, i čim se popeo na prijestolje, poslao je kružnu poslanicu svim upraviteljima provincija, u kojoj je priznao božansku istinu i osigurao pravno utemeljenje kršćanske religije. Julijanovi edikti su ukinuti; crkveni imuniteti su vraćeni i prošireni." 

Kršćanstvo je iskoristilo mehanizme političke i državne moći rimske vlasti kako bi provodilo i širilo kršćanske doktrine, istovremeno progoneći i delegitimizirajući protivnike, poput neoplatonista i mitraističkog kulta. Rimska država uspostavila je pravne kodekse kojima se zabranjuje pogansko štovanje i zabranjuju poganski rituali, poput žrtvovanja. Nakon smrti cara Julijana, 363. godine, uslijedilo je kratko razdoblje vjerske tolerancije. Ipak je to razdoblje završilo 382. godine, kada je car Gracijan izdao edikt kojim se uklanja Oltar pobjede iz Senata, te se povlači državna podrška rimskim poganskim kultovima. Gracijan je također postao prvi car koji je odbio titulu pontifex maximus, i predao je biskupu Ambroziju Milijanskom, koji je započeo sa  tradicijom katoličkih papa. Otprilike u isto vrijeme, gradski prefekt Rima, Graccho, navodno je uništio mitraistički hram, moguće svetište u San Silvestru, o čemu svjedoči i šteta koja je vidljiva u Santa Prisci. Gracijan se suočio sa protivljenjem intelektualaca, nekih sastavljenih od platonskih i mitraističkih pristalica Julijanove ostavštine, a drugih od olimpijskih tradicionalista, koji su bili  ujedinjeni u obrani rimske vjere. Jedan od njihovih vođa, Vettius Agorius Praetextatus, posljednji je zabilježeni "Otac otaca", ili Pater, vođa mitraičkog kulta. Uz svog prijatelja, Kvinta Aurelija Simmaha, ovi poganski konzervativci branili su tradicionalne rimske vjerske prakse. Verius Nikomah Flavijan nastavio je ovu borbu i suočio se sa kaznom za svoja djela. Ipak, Praetextatus i Simmah nisu uspjeli obraniti rimsku tradiciju od kršćanskog dogmatizma i progona. Rimsko Carstvo je bilo zaključano u svojoj novoj kršćanskoj tradiciji, i na kraju će se srušiti 475. godine. Nitko nije mogao zaustaviti tok povijesti.

Mitraistički kult je nestao iz povijesnih zapisa, nakon što su Praetextat i Symmach pokušali obnoviti vjersku toleranciju, aludirajući na nasilne vjerske progone kršćana protiv mitraizma. Ruck navodi: 

"Nakon toga, dominantni kršćani su pokušali iskorijeniti religiju sa svim žarom progona, koji su i sami nedavno pretrpjeli, oskvrnuli su svetišta, pa čak i ubijali mitraističke svećenike. U saarburškom mitreju je pronađen kostur čovjeka kako leži licem prema dolje, sa zapešćima vezanim željeznim lancem iza leđa, vjerojatno svećenik ubijen i ritualno proklet. Njegov pokop u svetištu ga je trebao oskvrnuti za cijelu vječnost."