MITRA u helenističkom svijetu

Helenska priča o Mitri uvjerljiv je dokaz zamršene tapiserije religijskog sinkretizma, koja je karakterizirala sav antički svijet. Ukorijenjen u obožavanju Mitre (božanstva koje potječe iz perzijske mitologije), ovaj je kult prošao fascinantno putovanje prilagodbe i širenja u helenističkom svijetu, te na kraju procvjetao u kulturnom miljeu Rima. Kroz pomno ispitivanje povijesnih izvora, arheoloških nalaza i komparativnih religijskih studija, ovdje nastojim razotkriti složenost svog ovog prijenosa, baciti svjetlo na ovaj zaboravljeni dio povijesti o zaboravljenom Bogu, ali i kako je štovanje Mitre prelazilo geografske i kulturne granice, te postalo sastavnim dijelom rimskog religijskog krajolika. U Partskom Carstvu, središtu mitraističkog štovanja tijekom helenističkog doba, dinastija Arsakida je vjerovala kako je iranska rasa potomak grčkog junaka Perzeja, i to preko njegovog sina Perzesa, osnivača Perzijanaca. Na lik Perzeja se gledalo kao na prvog mudraca, u mitraističko-prometejskom smislu, pa samim tim i što je donio nebesku vatru na zemlju, za Indoeuropljane. Ova irano-helenska sinteza je karakteristična za Partsko Carstvo, jer se nisu ograničili na pasivno usvajanje mita o Perzeju; radije su Parti prihvatili ovo mitološko podrijetlo kao sam partski identitet. Partćani su Perzeja smatrali Mitrom, i time su Parćani bili potomcima samog Mitre, kako navodi Jason Reza Jorjani u svojoj knjizi, "Iranski Levijatan: Monumentalna povijest Mitrinog prebivališta": 

"Nakon helenizacije Perzije, tijekom seleukidskog razdoblja, Parćani su doista prihvatili ovu ideju. Mitridat II. dao je sebe  prikazivati kao Perzeja, na nekim svojim kovanicama; također je tu bila harfa, kao i polumjesec i zvijezda. Harfu je Perzeju dao Hermes. Harfa, zajedno sa polumjesecom i zvijezdom, simbol je petog stupnja inicijacije u mitraizmu, stupnja Perzeja ili "Perzijanca". Simbol sedmog stupnja "Oca" je, što se odnosi na samog Perzeja ili Mitru, zakrivljeni nož pored frigijske kape, sa štapom i zdjelom. Mitridat I. jest vjerovao kako partska dinastija potječe od Perzeja, preko njegovog sina Perzesa. Obzirom na to da je, sa druge strane, pratio svoje podrijetlo do Ahemenida, preko Darija III. - znači kako je Mehrdâd želio vidjeti sebe i svoje nasljednike kao Perzijance, bez obzira da li je to i bila etnografska činjenica. Gorgona i Pegaz također su prikazani na njegovim kovanicama, kao i na onima Mitridata III. i IV. Mitra nije nitko drugi nego sam Perzej. Simbolika žrtvovanja bika, ili tauroktonije, u srcu mitraističke misterije - astrološki je kodirana verzija Perzejevog herojskog ubojstva Gorgone. Mithras je jednostavno grčki izgovor imena "Mithra" (ili Mitra). Ovdje će se koristiti izvorna iranska verzija božanskog imena. Mitra je mladić koji nosi tuniku i frigijsku kapu." 

Kako se Mitraističko Partsko Carstvo širilo prema zapadu, na štetu Seleukidskog Carstva, tako se ukorijenila i mitraistička vjera i označavala Partski Imperium, što je dovelo Mitru u kontakt sa helenističkim svijetom. Širenje partskog utjecaja je revitaliziralo  postojeću mitraističku vjeru, koju je uspostavio Kir Veliki u Anatoliji, i to se poklopilo sa kaosom u post-aleksandrijskoj Anatoliji,  gdje su se perzijske, keltske, domaće indoeuropske anadolske dinastije, ali i helenska kraljevstva - borili za kontrolu nad Malom Azijom. Ovo okruženje sukoba stvorilo je uvjete za rast embrionalnog europskog mitraističkog kulta.

Prema osnivaču mitraističkih studija, belgijskom znanstveniku, Franzu Cumontu: mitraistički kult su usvojili Frigijci, anadolsko i helensko stanovništvo od Perzijanaca, te su potom isti bili odgovorni za predaju Mitre Rimljanima. Uz ovu ideju, iranska povjesničarka Parvaneh Pourshariati, u svojoj knjizi "Propast i pad Sasanijskog Carstva: Sasanijsko-partska konfederacija i arapsko osvajanje Irana", tvrdi kako je "obožavanje Mihre bilo jedan od najpopularnijih oblika religioznosti u predkršćanskoj arsakidskoj Armeniji, toliko da neki znanstvenici tvrde kako je ova regija bila izvorištem rimskog mitraizma". Dakle, Armenija je bila točka prijelaza između Parta i Anatolijaca; to bi objasnilo Cumontov zaključak o partskom podrijetlu anadolskog mitraizma, čime se pojačava već postojeći iranski religijski mentalitet europskog kulta Mitre. Dokazi iz Anatolije iz ahemenidskog doba pokazuju kako je Mala Azija bila uvelike perzijska, dok je iransko-anadolijska kultura preživjela aleksandrijsko osvajanje regije. Kako navodi Cumont: 

"Žrtve pireta, koje je Strabon promatrao u Kapadokiji, imaju gotovo sve osobitosti avestanske liturgije. Iste molitve su se recitirale pred oltarom vatre, dok je svećenik držao svete fascije (baregman); isti prinosi su se pripremali od mlijeka, ulja i meda; i poduzimale su se iste mjere opreza kako bi se spriječilo da svećenikov dah onečisti božanski plamen. Njihovi su bogovi praktički bili bogovi ortodoksnog mazdaizma. Štovali su Ahura Mazdu, koji im je ostao božanstvo neba, kao što su to i Zeus i Jupiter bili  izvorno. Ispod njega štovali su obogotvorene apstrakcije (poput Vohumana, "dobar um" i Ameretata, "besmrtnost") od kojih je religija Zoroastera napravila svoje Amšaspende, arkanđele, koji okružuju Svevišnjeg. Konačno su žrtvovali duhovima prirode, Yazatama: npr. Anahiti ili Anaite, božici voda, koja je polja činila plodnima; Atar, personifikaciji vatre; i posebno Mitri, čistom geniju svjetlosti. Dakle, osnova religije maloazijskih magova je bio mazdaizam, donekle izmijenjen od onog iz Aveste, i u određenim aspektima bliži primitivnom štovanju prirode Arijanaca. Ali, ipak je to bio jasno okarakteriziran i prepoznatljiv mazdaizam, koji će ostati najčvršći temelj za veličinu misterija Mitre na Zapadu."

Franz-Valéry-Marie Cumont (1868.-1947.), pionir mitraističkih studija, ispred mitraističkog reljefa iz rimskog doba

Ovo okruženje primitivnijeg iranskog vjerskog mentaliteta, neometano zoroastrijskim ortodoksnim vjerovanjem na ahemenidskom dvoru, omogućilo je mitraističkom kultu dominirati Anadolijom i Armenijom. Mitra je postao ključna figura vjerskog života, ali to nije bilo ništa novo, jer se radilo o oživljavanju (ili, u određenom smislu, održavanju) drevnog hetitskog i mitanskog štovanja Mitre, porijeklom od indoeuropskih naroda Anatolijskog poluotoka, tijekom brončanog doba. Mitrina obnova njegove iskonske anadolijske premoći nas dovodi u regiju Kilikije, izraženog Mitrinog povijesnog utjecaja, što nagovještava da nikada nije bio zaboravljen. Područje Kilikije smješteno je u planinama Taurus, današnje južna Turska. To područje ima bogatu povijest protoka trgovine i vojski, što regiju čini raskrižjem Carstva, između Zapada i Bliskog istoka. Najveće naseljeno središte ovog područja, Tarz, arheološki je prisutno još od Hetitskog Carstva, iz drugog tisućljeća prije Krista. Odatle je Tarz prešao u ruke raznih vladara, uključujući Asirsko i Perzijsko Carstvo, Aleksandra Velikog i Seleukide, koji su i pod njihovim vodstvom, gledali kako ovaj grad poprima karakteristike tipičnog helenskog polisa. Helenistički Tarz čini se značajnim ekspanzionim vektorom za mitraičku religiju, od Perzije do Anatolije, te konačno i do zapadne indoeuropske Europe.

Grad Tarz je zbog svog geografskog položaja služio kao savršena točka transfera između Bliskog istoka i Anatolije. Međutim, ako izuzmemo geografiju, odlučujući faktor u helenizaciji Mitre je bio rezultat djelovanja filozofa, koji su bili ujedinjeni u zajedničkom vjerovanju u astronomiju i astrologiju, što će i definirati okultne doktrine Mitre. To su bili stoički filozofi iz Tarza, koji će postati prvim činom uzročnog lanca, koji je proširio Mitru na Zapad. Do helenističkog doba je Tarz postao intelektualno središte grčke civilizacije, sa školom stoičke filozofije, osnovanom kao i Platonova akademija, Aristotelov Licej u Ateni ili Aleksandrijski muzej, kako Strabon opisuje u svom djelu "Geografija": 

"Ljudi iz Tarza su se toliko žarko posvetili, ne samo filozofiji, već i cijelom krugu obrazovanja općenito, kako bi nadmašili Atenu i  Aleksandriju, ili bilo koje drugo mjesto koje se može navesti gdje su postojale škole i predavanja filozofa. Ali, toliko se razlikuje od drugih gradova gdje postoje filozofi. Toliko se razlikuje od drugih gradova da su tamo ljudi koji vole učiti svi domaći, a stranci nisu skloni boraviti tamo; niti domaći ljudi ostaju tamo, već završavaju svoje obrazovanje u inozemstvu, i kada ga završe, rado žive u inozemstvu i malo ih se vraća kući. ... Nadalje, grad Tarz ima sve vrste škola retorike, i općenito, ne samo da ima cvjetajuće stanovništvo, već je i vrlo moćan, čime održava ugled matičnog grada."

Intelektualci u Tarzu razvili su novu religijsku shemu pod utjecajem stoičkih ideja, oblikovanih rastućom popularnošću astrologije iz "Kaldeje", ali i znanstvenih inovacija u području astronomije, poput astronomskih ciklusa (npr. Hiparhovog otkrića precesije ekvinocija). Ovakva kombinacija je vodila stoičke filozofe, započevši od Arata iz Solija (315.-240. pr. Kr.), autora astronomske poeme "Phenomena". Stoga su stoici počeli predlagati novu astroteologiju oko postojanja moćnog božanstva odgovornog za ovaj astronomski fenomen, što je bilo u skladu sa stoičkim i platonskim idejama o kozmološkom prvom uzroku svega postojanja. Ovo stoičko vjerovanje se stopilo sa lokalnim hetitsko-luvijskim ratnim bogom iz Tarza, poznatim kao Šanta ili Šanada, koji se razvio u helenskog boga-heroja, Perzeja (također i zviježđe). 

Rimski novčić zaštitnika Tarsa, luvijskog boga rata Šante ili Šanade na lavu, slično Mitri na biku.

Stoga je Franz Cumont, u svom djelu "Orijentalne religije u rimskom paganizmu", upravo temeljem astrološke i astronomske spekulacije, tvrdio kako Mitra nije došao Grcima čisto preko Perzije, već djelomično preko posrednika iz semitske kulture: 

"Nedavna otkrića dvojezičnih natpisa su uspjela utvrditi činjenicu kako jezik koji su koristile, ili barem pisale, perzijske kolonije Male Azije - nije bio njihov drevni arijski idiom, već aramejski, koji je bio semitski dijalekt. Pod Ahemenidima je to bio diplomatski i trgovački jezik svih zemalja zapadno od Tigrisa. U Kapadokiji i Armeniji je ostao književni, vjerojatno i liturgijski jezik, sve dok ga nije polako zamijenio grčki, tijekom helenističkog razdoblja... Božanstva dviju religija su se identificirala, njihove legende su se povezale, dok se semitska astrologija, rezultat dugih i kontinuiranih znanstvenih promatranja, nametnula na naturalističke mitove Perzijanaca. Ahura Mazda je asimiliran sa Belom, Anahita sa Ištar, a Mitra sa Šamašem, bogom sunca. Zbog toga se Mitra u rimskim misterijima obično nazivao Sol invictus, a nejasna i komplicirana astronomska simbolika je uvijek bila dijelom učenja otkrivenih kandidatima za inicijaciju, te se manifestirala i u umjetničkim ukrasima hramova."

Aratos iz Solija

Stoga, interes stoika za babilonsku astrologiju i perzijsku astronomiju, u kombinaciji sa lokalnom hetitskom/luvijom tradicijom Šante/Apaliunusa/Mitre, može biti uzročnom vezom i način na koji je Mitra ponovno predstavljen indoeuropskim narodima Anatolije, putem sinkretičke astralne religije. Međutim, to nikako ne znači da je Mitraistički kult semitska religija. Umjesto toga, semitske ideje mogle su biti sredstvom kojim su ove ideje ponovno uvedene u helenski svijet. Mitraistička religija bila je indoeuropske koncepcije, kompatibilno helenskim i perzijskim vjerovanjima u indoeuropskom smislu, što je olakšalo prirodni sinkretizam. Cumont nastavlja: 

"Grci su kasnije preveli imena perzijskih božanstava na svoj jezik, kao i nametnuli određene oblike svojih misterija mazdejskom kultu. Helenska umjetnost je posudila Jazatama, taj idealizirani oblik u kojem je voljela predstavljati besmrtnike; dok je filozofija, posebno stoička, nastojala razotkriti vlastite fizičke i metafizičke teorije u tradicijama maga."

Stoga, logično je da su stoički filozofi iz Tarza povezali novo božanstvo Perzeja/Mitre sa simbolom junaka koji ubija bika, zbog astronomskih otkrića Hiparha, koja su ukazivala na to da se proljetna ravnodnevnica pomaknula iz zviježđa Bika (Taurusa) i zviježđa Perzej, smješteno iznad Bika. To je stvorilo sliku Perzeja koji ubija bika, što označava njegovu ogromnu moć kojim može promijeniti cijeli kozmos i okončati Doba Bika. Ovu simboliku je ojačao amblem grada Tarza, koji je prikazivao ubijanje bika od strane junaka, na isti način kao i Mitra. Središnja slika božanstva koje ubija bika se učvrstila se. Druga zviježđa duž nebeskog ekvatora (tijekom ravnodnevnice u Biku) su uključena u demonstraciju božanske kontrole nad cijelim nebeskim ekvatorom.

Dakle, intelektualni milje Tarza i helenističkog svijeta se činio savršeno pripremljenim, uz idealne uvjete, kako bi se kult Mitre ukorijenio u helenističkom svijetu. Najsuvremeniji filozofski i astronomski trendovi kasnohelenističke intelektualne kulture i indoeuropske sinkretičke sličnosti mogu tako opravdati Mitru. Povijesni dokazi pokazuju rast mitraizma u tom dobu, također  mitraistički znanstvenik, David Ulansey, pripisuje podrijetlo helenskog mitraističkog kulta liku stoičkog filozofa Posidonija (oko 135.–50. pr. Kr.). Posidonije je bio polihistor u područjima filozofije, astronomije, povijesti i mnogih drugih područja, smatran je najistaknutijim intelektualcem svog vremena. Živio je u pravom razdoblju, onda kada su se mitraističke misterije počele pojavljivati u helenističkom svijetu, budući je bio na čelu stoičke škole u Tarzu tijekom tog doba i najznačajniji zagovornik Aratovih kozmoloških i teoloških ideja.

Spoj faktora je bio izvanredan. U isto vrijeme, mitraizam u Perziji je isto karakterizirala je astronomija. Novi astronomski kult Perzeja se formirao usporedno sa stoicizmom, koji je dijelio iste astroteološke interese kao i mitraistički mudraci u Partiji. Bitan je i lik Aratosa iz Solija, tijekom istog razdoblja prvog stoljeća prije Krista, i u gradu čiji je bog-zaštitnik bio hetitski Mitra. Ovi faktori čine se kao vjerojatna ishodišna točka helenističkog mitraizma. Tarz je postao Sveta Stolica ili Meka helenističkog mitraizma, dok su stoički filozofi bili europski mudraci, ili svećenstvo ovog kulta. Sličan fenomen je uočen i u Rimskom Carstvu,  u odnosu između mitraizma i neoplatonizma, sa filozofima poput Porfirija iz Tira, koji su sudjelovali u vjerskim saborima, ali i  predvodili mitraističko svećenstvo, sa ciljem progona kršćana. Nadalje, car Julijan je pokušao propisati mitraizam i platonizam kao religiju Rima, zato da bi se suprotstavilo rastućem kršćanstvu. U to helenističko doba se dobija očiti dojam kako je grad  Tarz bio ideološki zarobljen od strane ovih novih helenskih magova, te kao da se kult Mitre-Perzeja nije proširio daleko izvan gradskih zidina Tarza i regije Kilikije, u susjedne helenske zajednice. Cumont navodi: 

"…unatoč svim tim prilagodbama, adaptacijama i tumačenjima, mitraizam je u biti uvijek ostao mazdaizam, pomiješan sa  kaldejskim vjerovanjem, tj. u biti, barbarska religija. Svakako je bio daleko manje heleniziran od aleksandrijskog kulta Izide i Serapisa, ili čak kulta Velike Majke Pesinusa. Zbog toga se grčkom svijetu uvijek činio neprihvatljivim, te je iz njega i dalje bio gotovo potpuno isključen… Grci nikada nisu priznali boga svojih nasljednih neprijatelja, a velika središta helenske civilizacije izbjegla su njegov utjecaj, zato je mitraizam prešao izravno iz Azije u latinski svijet."

Ako mitraizam nije bio popularna religija u helenskom svijetu, kako je onda mitraizam "prešao izravno iz Azije u latinski svijet"? Kako se Mitra proširio u Rim, i postao toliko dominantnim u Rimu, čak i osporavao kršćanstvo u duši Rimskog Carstva? Neki znanstvenici vjeruju kako Cumontov pogled na mitraizam u ovoj stvari nije točan. Njihovo je stajalište kako je rimski mitraizam nastao u Rimu. Ali, onda ostaje pitanje: Odakle su Rimljani dobili ideju o mitraizmu, vjerovanju u boga koji se štovao u Perziji, Indiji i kulturi Yamnaya? Zapadnjačka teorija je ograničena i ne pruža dovoljno elemenata za rimsko podrijetlo Mitre. Npr. sam  rimokatolicizam je možda nastao u zapadnoj civilizaciji, ali kršćanska ideologija potječe iz Levanta, iz židovske kulture. Stoga, možda postoji vrijednost Cumontove teze o Mitrinom orijentalnom podrijetlu? Dakle, odgovor na kritiku Cumonta jest u dva podatka: prvo, kilikijski pirati i ratovi kralja Mitridata VI. od Ponta protiv Rimske Republike; i drugo je rimsko osvajanje manjeg anatolsko-sirijskog Kraljevstva, Komagene.

Priroda kilikijskih pirata kao ideološkog vektora je proširila mitraizam iz Tarsa u grčko-rimski svijet, putem mitraističke flote brodova-duhova, koji su projicirali iranski religijski utjecaj dalje, u grčko-rimsku civilizaciju. Zapažanje znanstvenika Jasona Reze Jorjanija ide korak dalje i tvrdi kako je dolazak Mitre u helenistički svijet bio možda neki oblik Kulturkampfa, ili rata svjetonazora.  Partsko Carstvo je nastojalo podrijeti u svoje drevne helenske neprijatelje, a kasnije i rimsku civilizaciju, osvajajući akademsku i aristokratsku elitu magijskim misticizmom i astronomijom, iskorištavajući grčku sklonost filozofiji, phyusia (fizika/fizičke znanosti), ili kako on kaže: "'Perzijsku religiju' mitraizma namjerno su ubrizgali u kontinentalno europsko Carstvo Rimljana njihovi partski suparnici kao sredstvo psihološkog ratovanja i društvenog inženjeringa." Ovu tvrdnju bi mogli odmah odbaciti nemaštoviti moderni znanstvenici, čak osuditi kao teoriju zavjere. Međutim, koliko god ludo zvučalo - tvrdnja da su Perzijanci/Parćani koristili religiju za borbu i preobraćenje Helenskih kraljevstava, a kasnije i Rimskog Carstva - na kulturnoj ili metafizičkoj razini, uopće  nije nerazumna i treba je istražiti. Taktika kulturne subverzije jest ključni čimbenik u psihološkom ratovanju, od antike do modernog doba; unutar subverzije jest promicanje ideologije kako bi se potkopao svjetonazor vašeg protivnika. Kršćanske i muslimanske nacije srednjovjekovnog razdoblja su koristile sveti rat, kao i agresivne taktike prozelitizma, kako bi proširile ideološku dominaciju svoje religije. Marksistički revolucionari i progresivni akademici su u tajnosti promovirali svoju ideologiju putem obrazovanja, od Zavjere jednakih (1796.) do modernog doba. Slijedom toga, Jorjanijeva tvrdnja nije nerazumna, jer što dalje istražujemo vidimo kako kilikijski pirati nisu bili obični nasilnici, nego bi "uspostavili posebno bliske odnose sa aristokracijom i intelektualnom elitom" helenskog; kasnije i rimskog visokog društva. Ideja povezanosti pirata sa plemstvom uopće nije nategnuta. Kao što je pokazano u grčko-rimskoj civilizaciji, na pojam aristokratskog pirata opširno nalazimo u grčko-rimskoj mitologiji. Najpoznatiji je primjer slavljenje Homerove "Ilijade" i "Odiseje", gdje je ideja gusarstva i pljačkanja bila cijenjeni čin, gdje herojski ratnici predvode ratne čete zbog dokazivanja svoje Arete (muške vrline). Odražava također stil postmikenskog aristokratskog ratovanja, tijekom istog doba kada je Homer skladao svoju poeziju, u 08. stoljeću prije Krista. Mogli bi se ugledati na Aleksandra Velikog, koji je bio utjelovljenje homerskog načina razmišljanja; u njega je taj ratnički mentalitet usadio Platonov učenik, filozof Aristotel. Nadovezujući se na ovu temu, platonski filozof i rimski povjesničar, Plutarh iz Heroneje, u svom djelu "Vitum Pompius" ("Život Pompeja Velikog") ilustrira opstanak homerske tradicije aristokrata koji traže sreću na otvorenom moru; istovremeno se osvrće na kilikijske pirate i navodi: "Uskoro su se ljudi čije im je bogatstvo davalo moć, oni čije je podrijetlo bilo slavno i oni koji su tvrdili kako imaju superiornu inteligenciju, počeli upuštati u gusarski zanat i dijeliti njihove pothvate." Ideja o aristokratskom piratu, koji je bio dobro obrazovan u filozofiji, nije pretjerana. Jorjani govori o kilikijskim piratima: "Bili su poznati po svojoj čudnoj mješavini znanstvene i intelektualne erudicije, i nemilosrdnog poduhvata". Kao što se mitraistički znanstvenik, M. J. Vermaseren, u svojoj knjizi "Mitra, Tajni Bog", slaže sa ovom tvrdnjom, navodeći: "Pirati, skupina lutajućih avanturista i, povremeno, palih plemića, provodili su zajedničko štovanje Mitre, čiji je kult bio isključivo muški". Mitraistički znanstvenici,  Vermaseren i Ulansey, došli su do istog zaključka kao i Jorjani: kako postoji istinska veza između filozofa-stoika iz Tarza i kilikijskih pirata koji su vjerovali u Mitru, tj. kako navodi Vermaseren, a zatim i Ulansey: 

"Postoje neki poznati spomenici povezani sa Mitrom u domovini pirata, u planinskim područjima Kilikije, a nedavno je u Anazarbosu otkriven oltar koji je posvetio Marko Aurelije kao 'Svećenik i Otac Zeusa-Heliosa-Mitre'". 

"Stoga bi bilo sasvim moguće da su učenja mladog astronomskog misterijskog kulta tarzijanskih intelektualaca prenesena piratima. I imajte na umu kako je to posebno istinito, obzirom na činjenicu da su pirati, kao i svi mornari, bili ovisni o zvijezdama za potrebe navigacije, i stoga bi bili posebno prijemčivi za vjerska učenja, koja uključuju božanstvo čija je bitna karakteristika bila njegova moć nad zvijezdama. Kult se zatim proširio na kilikijske pirate, koji su imali bliske veze sa bogatima i intelektualcima." 

Kilikijski pirati sa svojom mitraističkom (frigrijskom) kapom

Ovi stoički obučeni aristokratski pirati i njihova nemilosrdna posada pronašli bi vrijednost u štovanju astralnih i herojskih Mitri, koji bi se prirodno uklopili u njihov ratnički život pljačkanja; slično kao što su aristokratski pljačkaši i kradljivci stoke Protoindoeuropljana štovali Mitru kao herojskog boga pljačkaša. Slično ovim ranim indoeuropskim ratničkim društvima ili kóryosima, mitrajski kilikijski pirati bili su komunalizirano i ritualizirano društvo muških ratnika, koji su se pridržavali "nepovredive zakletve odanosti koju bi položili mitraisti, a provodio ju je nemilosrdni gospodar ugovora; bilo bi privlačno  piratima, bandama lopova, ili plaćeničkim vojnicima", kako nastavlja Jorjani: 

"'Jolly Roger' ili gusarska zastava sa lubanjom i prekriženim kostima je isto mitraičkog podrijetla. Prekrižene kosti predstavljaju grčko slovo hi, ili X zodijačkog kruga (koji se sijeku) i nebeskog ekvatora, dok lubanja označava ovu zemaljsku ravninu astrološki obilježenog vremena, kao područje sudbonosne smrti... Postojalo je iskušenja živog pokapnja koja je inicijant u prvi stupanj mitraizma, stupanj Gavrana, morao proći, kako bi nadišao ovo područje smrti. U drevnom Iranu su se gavrani koristili za uklanjanje mesa sa izloženog leša, prije nego što su kosti položene u kosturnicu. "Glava gavrana" je bio crni sediment, koji bi  ostajao na dnu alkemijske destilacije. Simbolizira crnilo, truljenje i iskonski kaos. Inicijant je bio prisiljen progutati ovaj trulež.  Stupanj Gavrana simbolizira traumu utjelovljenja u važnost svjetovnog postojanja, što je istovremeno i duhovna smrt." 

Chi i Rho grčka slova i zastava 'Jolly Roger' 

Partska veza sa kilikijskim piratima nije poznata. No, obrnuto, stoici iz Tarza su najvjerojatnije bili izvorištem partske kulturne subverzije, zbog svog interesa za perzijski misticizam, dok su pirati širili Mitrinu doktrinu po inozemstvu.

Evangelizacija Mitre preko Mediterana od strane pirata, nije se razlikovala od putovanja svetog Pavla koji je propovijedao Dobru vijest. Mitra je svoju poruku kozmičke ljubavi i božanske pravde mačem prenio grčkom svijetu, koji je postao bojnim poljem u  posljednjem nizu ratova između Rimske Republike i helenističkog svijeta, a za kontrolu nad istočnim Mediteranskim bazenom. Iz kaosa se uzdigao posljednji veliki helenistički vladar iz Pontskog kraljevstva, makedonsko-perzijski gospodar, Mitridat VI. Eupator, kao posljednji značajni branitelj grčke neovisnosti i aleksandrijske ostavštine. Mitridat VI. se udružio sa mitraičkim piratima iz Tarza protiv prijetnje rimskog imperijalizma. Mitridatska dinastija je stvorila Pontsko kraljevstvo, tijekom kaosa dijadoških ratova, koji su uzrokovani smrću Aleksandra Velikog i dok su Aleksandrovi nasljednici bili zauzeti međusobnim borbama, te nisu primijetili perzijsku dinastiju koja se ukorijenila u sjevernoj Anatoliji. Mitridatska dinastija je tvrdila kako  potječe od ahemenidske loze Kira, i pratećeg perzijskog identiteta. Ipak, vremenom su postajali sve više kulturno grčkiji, vezano s tim da je Pont postajao istaknutijim igračem u helenističkom svijetu. Usvojili su grčku kulturu i religiju lokalnog stanovništva,  kojim su vladali kako bi nadopunili svoj nasljedni perzijski karakter. Čak su se ženili ženama iz velikih obitelji helenističkih dijadoha, ukazujući pritom na podrijetlo Mitridata VI. kao genetskog nasljednika i Kira i Aleksandra. Dakle, u određenom smislu, Mitridat je bio nasljednik dviju različitih grana indoeuropske veličanstvenosti i carskih kultura. Tako navodi Philip Matyszak, u svojoj knjizi "Mitridat Veliki: Neukrotivi neprijatelj Rima": 

"Njihov novac pokazuje da su kasniji mitridatski kraljevi odlučili prkosno proglasiti svoje iransko podrijetlo, suočeni s trenutnom modom helenizacije. No, ipak su se pobrinuli da ih se smatra dobroćudnim vladarima, koji su na srcu imali najbolje interese svojih grčkih podanika. Doista, jedno od glavnih postignuća mitridatskih kraljeva bilo je to što su vladali svojim kraljevstvom sa  očito vrlo malo trenja između pola tuceta glavnih etničkih skupina, od kojih se sastojalo. Za merkantilističke, kozmopolitske Grke crnomorskih luka, Mitridatski kraljevi bili su civilizirani monarsi u helenističkom dvoru; slali su veleposlanstva u Rim; davali donacije i žrtve bogovima u grčkim svetištima. Pa, ipak, za ljude iz unutrašnjosti, od kojih su mnogi malo znali o životu izvan vlastitih dolina, Mitridat je bio drevni nasljednik perzijskih kraljeva, kojima su njihovi svećenici i baruni dugovali nepokolebljivu odanost. Mitridat je za njih bio kralj "čija je veličina kasnije bila takva da je nadmašio sve kraljeve u slavi - ne samo one iz svog vremena, već i prethodnih doba". Mitridat je bio dobro svjestan prednosti onoga što bi se danas nazvalo kultom ličnosti. Namjerno se prikazivao kao spoj grčke i perzijske kulture, dajući si grčki nadimak Eupator, "voljenog oca"; također je usvojio i titulu Dionizija, boga slobode, mira i zakona. Sa druge strane, Mitridat se uobičajeno odijevao u haljine perzijskog plemića. Izričito se hvalio svojim vojnicima da u njemu pronalaze najbolje od oba svijeta: "Sa očeve strane svoje pretke brojim od Kira i Darija, osnivača Perzijskog carstva, a sa majčine strane od Aleksandra Velikog i Seleuka Nikatora, koji su osnovali Makedonsko carstvo." 

Mitridat VI. Eupator (135.-63. pr. Kr.)

Dok je Mitridat uravnotežio ovu dualnost grčko-perzijskog kulturnog mentaliteta; Veliki Kralj je, baš poput svojih kilikijskih saveznika, bio prvak Mitre. Iako postoji očita veza njegovog imena, koje na grčkom znači "Mitrin dar", bilo je ime koje je u to vrijeme bilo u modi u Partskom Carstvu Irana, gdje je mitraizam bio državnom ortodoksijom. Nadalje, Mitridat je, poput svojih parćanskih kolega, vjerovao kako je potomak Perzeja. Stoga je Veliki Kralj iskoristio simboliku Perzeja iz grčkog mita i prikazao sebe kao junaka Perzeja, koristeći oba motiva na svom kovanom novcu, što ga povezuje sa partskom praksom identificiranja Mitre i ikonografijom misterioznog astrološkog Perzeja, kojega su štovali stoici iz Tarza. Također, imamo simboličku prirodu Pontskog kraljevskog simbola, koji simbolizira zvijezdu iznad polumjeseca. Ovaj simbol, mnogo prije dolaska islama, ima veze sa  Mitrom. Parti su koristili simbol polumjeseca i zvijezde za svoju dinastiju zbog mitraističke simbolike. Zašto bi onda značenje bilo drugačije za Mitridata VI. od Ponta, koristiti ovaj simbol svoje vjernosti Zvjezdanom Gospodaru ili Mitri, u usporedbi sa  načinom na koji je Mitridat II. od Parta, također štovao Mitru? Postoje sličnosti u amblemu Mitre koji sjedi iznad Varune u Rig Vedi. U perzijskom kontekstu, Mitra lebdi iznad lotosovog cvijeta, koji predstavlja njegovu Majku, perzijsku božicu plodnosti, vode, iscjeljenja i mudrosti, Anahitu, i Boga Yamnaye, Hepom Nepōtsa, koji je bio kozmička vatra koja se uzdiže iznad materijalnih voda. Mitra ima solarni muški aspekt; te kako bi se nadogradila na to, Anahita poprima ženski i lunarni aspekt. Dakle, indoeuropske religije predstavljene su solarnim i muškim kao aktivnim, i lunarnim i ženskim kao pasivnim. Stoga, temeljem spomenutih mitraističkih dokaza iz hinduističke i perzijske simbolike, zvijezda iznad polumjeseca predstavlja Mitrin kozmički uspon iz utrobe materijalnosti prema nebu, na vatrenim i zvjezdanim kolima.

Nadovezujući se na religijske simpatije Mitridata VI., njegove mitraističke sklonosti su bile izražene u pontskoj kraljevskoj prijestolnici Amaeziji, koja je bila kao "Velika citadela, sadržavala je i kraljevsku palaču, i ogroman oltar Zeusa Stratija, kojega su Mitridatidi poistovjećivali sa Ahura-Mazdom, iranskim bogom vatre i službenim zaštitnikom dinastije." Ovo je vrlo zanimljivo, jer ne samo da pokazuje irano-helenski sinkretizam koji su prakticirali on i njegova obitelj, nego nagovještava mitraistički karakter štovanja ovog božanstva, kao boga Zeusa Stratija ili Zeusa Oromasda, poznatog kao Jupiter Dolichenus u Rimskom Carstvu i koji je razumno povezan sa mitraističkim kultom iz rimskog doba. Bilo bi dovoljno pretpostaviti kako je štovanje helenističkog Zeusa Stratija bilo povezano sa štovanjem Mitre na pontskom dvoru. U slučaju zvijezde, simbol iznad polumjeseca služi kao oznaka njegove nacije i dinastije. Dokazi upućuju na to da je Mitridat, poput svojih suvremenika u Partiji, ali i perzijskih dinasta koji su vladali Kraljevstvom Komagene, štovao sinkretičkog heleniziranog mitraističkog boga, u suštini formulirano kao "Zeus-Helios-Mitra, Zeus-Ahura-Mazda, Hermes, Apolon-Helios i Heraklo-Veretragna", predvođeno organiziranim magijskim svećenstvom,  koje je bilo uspostavljeno u Anatoliji od sloma Ahemenidskog Carstva. Osobno uvjerenje Mitridata VI. o Mitri objasnilo bi zašto je "Mitridat imao vrlo snažan savez sa kilikijskim piratima, koje je koristio kao saveznike protiv Rima. Kilikijski pirati su bili duboko povezani sa Mitridatom, velikim vođom, nazvanim po iranskom bogu Mitri." David Ulansey predstavlja savez između Pirata i Mitridata kao razlog zašto je misterijska religija Tarza postala poznata kao Mitraistički kult - u usporedbi sa Perzejevim kultom - zato, jer je Mitridat vjerojatno reintegrirao iransku tradiciju (natrag) u grčku misterijsku religiju.

"Unatoč tome, Kraljevstvo Ponta i kilikijski pirati formirali su snažnu antirimsku frontu, kao bedem grčke civilizacije protiv barbarske opasnosti. Mitridat, kao Perzej koji se suprotstavlja titanskoj prijetnji Gorgona u obliku Rima. Takvu je propagandu njegovao Mitridat kao branitelj helenske slobode da bi izgradio koaliciju za podršku pontskim nastojanjima stvaranja novog Aleksandrijskog Carstva, koje bi ujedinilo helenski svijet pod Mitrinom zastavom."

Pontska "vojna i feudalna aristokracija bi opskrbila je Mitridata Eupatora znatnim brojem časnika, koji su mu pomagali u njegovom dugotrajnom prkosu Rimu, i kasnije branili ugroženu neovisnost Armenije od pothvata Cezara. Ti su ratnici štovali Mitru kao zaštitnika svog oružja, i to je razlog zašto je Mitra uvijek, čak i u latinskom svijetu, ostao 'nepobjedivi' bog, zaštitnik vojski, kojega su ratnici posebno poštovali." Ova mitraistička vojska Ponta je vodila ravnopravni rat protiv rimskih legija; dok bi istovremeno kilikijski pirati, sa jakom snagom od 400 trirema, dodatnim brojem pentekontera i manjih pljačkaških brodova,  poznatih kao lemobi, terorizirali obalu Grčke, te uznemiravali rimske i rodske pomorske manevre, pritom i spriječavali rimsku sposobnost vođenja kopnenog rata u Anatoliji. Ovaj Mitraistički savez bi podijelio rimsku pozornost, čineći Mitridatove ratove izazovnijim i dugotrajnijim sukobom, u usporedbi sa ostalim ratovima Rima protiv drugih helenističkih kraljeva i careva. Henry A. Ormerod, u svojoj knjizi "Piratstvo u antičkom svijetu", navodi: 

"Savez koji je sada formiran između Mitridata i gusara vrlo podsjeća na položaj koji su imali berberski gusari šesnaestog stoljeća pod turskim sultanom. Rat protiv gusara postao je, zapravo, identičan ratu protiv Mitridata. Kiličani su dali Mitridatu zapovjedništvo nad morem, koje je u prvom Mitridatovom ratu bilo gotovo kobno za Sulu." 

Kilikijski pirati su se žestoko borili protiv Rima za svog istovjernog Mitridata i djelovali su kao zajednička flota mitraističkih i pontskih interesa. Mitridat je koristio pirate kao snagu za sijanje razdora i pomoć neprijateljima Rima kako bi dodatno vezali na sebe rimske snage. Veliki kralj je poslao eskadrilu od 81 gusarskog broda u pomoć pobunjenom generalu Kvintu Sertoriju, kako bi zauzeo Balearske otoke tijekom građanskog rata između frakcije Populare, koju je predvodio Gaj Mar Mlađi i frakcije Optimata, koju je predvodio Lucij Kornelije Sula i koji je bio zauzet borbom protiv Mitridata u Maloj Aziji. Nadalje, imamo anegdotu da je 70. godine prije Krista, tijekom Trećeg Mitridatovog rata, flota kilikijskih gusara otplovila u južnu Italiju kako bi podržala Spartaka i njegovu vojsku robova i gladijatora protiv rimskih snaga. Rimske su snage tada predvodili Kras i Pompej,  tijekom Trećeg robovskog rata.

Mitraistički savez između Ponta i kilikijskih pirata bio je izuzetno čvrst. Čak i nakon što su Rimljani porazili pontsku flotu, za razliku od onoga što bi se očekivalo od pirata da smanje gubitke i napuste Mitridata, oni su učinili suprotno. Gusari su reformirali pontsku flotu pod svojom zastavom, obvezali se na bližu integraciju sa Mitridatom, iako im je Veliki kralj povjerio zadatak neka brane grad Sinopu. Izlažući metafizičku prirodu mitraističke religije, kao ugovorne prirode ili božanske zakletve koju je održavao osvetoljubivi Mitra, i koje su pirate držale lojalnim njihovim pontskim partnerima, sve do samog kraja. Kada je Rim konačno porazio Mitridata, Kilikijani, slavno vezani za borbu, "povukli su se pred padom Pontskog kraljevstva i okupirali Kretu, što je uzrokovalo novi porast piratstva u korist Mitridata, i time su prisilili rimsku mornaricu da pokrene još jednu ofenzivu protiv novog kraljevstva, sada kilikijske Krete." Poput svojih homerskih prethodnika, kilikijski pirati su krenuli u piratsku kampanju i godinama će terorizirati Sredozemno more, u ime Mitre i protiv Rimske Republike. Vodili su pomorski gerilski rat, koji će se nastaviti sve dok Rimsko Carstvo konačno nije učvrstilo Sredozemlje pod pojmom Mare Nostrum tijekom Pax Romana.

Julije Cezar kao zarobljenik kilikijskih pirata

Međutim, Gnej Pompej Magnus je bio taj koji je odnio pobjedu nad Mitridatom VI. i njegovim zetom, Tigranom II. Velikim od Armenije. Nakon toga je krenuo u invaziju na Kilikiju i osvojio domovinu pirata, čime je okončana neovisnost Mitraičkog Tarza. Tijekom tog razdoblja, Pompej Magnus je svojim velikim maršem niz istočno Sredozemlje, usput pljačkajući i osvajajući kraljevstva Sirije i Levanta, donio sudbonosnu odluku o vazalizaciji Kraljevstva Komagene, 67. godine prije Krista.

Ovo često zaboravljeno helensko Kraljevstvo Komagena, sa glavnim gradom Samosatom (u današnjoj Turskoj), nalazilo se oko 180 km od mitraističkog grada Tarsa. Poput Ponta, njime je vladala helenizirana perzijska dinastija, koja je pratila svoje porijeklo do Perzeja. Kraljevstvo je bilo posljednje područje nakon Kilikije i Pont je bio jedna od hipotetskih ishodišnih točaka rimskog mitraizma. Komagena je poznata u mitraističkim studijama po Hramu na brdu Nemrud, gdje nalazimo natpise i umjetnička djela koja su uvelike inspirirana Mitrom, kako to navodi Vermaseren: 

"Drugi rani dokazi iz prvih desetljeća pr. Kr. se odnose samo na štovanje Mitre, bez spominjanja misterija. Primjeri koji se mogu navesti su: natpisi na grobnicama kralja Antioha I. Komagenskog u Nemrud Dagu, kao i njegovog oca Mitridata u Arsameji na Orontu. Oba kralja su na prostranim terasama podigla brojne kolosalne kipove, koji su sjedili na prijestoljima u čast svojih predačkih bogova. U Nemrudu među njima nalazimo kralja Antioha, dok se u natpisu Mitra spominje zajedno sa Zeusom-Ahura-Mazdom, Hermesom, Apolonom-Heliosom i Heraklom-Verethragnom. Tako su perzijski bogovi zazivani kao zaštitnici kraljevskih kuća. I Mitridat i njegov sin su bili prikazani na reljefima kako se rukuju s Mitrom. Godišnje gozbe održavale su se u čast preminulih kraljeva. Ali, natpisi ne govore ništa o tajnom kultu Mitre; bog jednostavno zauzima svoje mjesto uz priznate državne bogove."

Mitrina glava u Nemurdu, ruševine Nemurda i rekonstrukcija Nemurda

Cumont raspravlja o tome kako je komagenska kraljevska kuća bila "pola perzijska, pola helenska dinastija, koja je naslijedila Aleksandra u Komageni". Štovali su (prethodno spomenutog) Jupitera Dolichenusa (drugo ime za Mitru), koji je bio  predstavljen dvostrukom sjekirom i kako Cumont navodi: "Sjekira je simbolizirala božansku moć nad munjom koja cijepa drveće šume, usred buke oluje." Simbol bojne sjekire je jedinstven, ali i znakovit. Dvostruka sjekira ili ratni čekić jest zajednička značajka ranog  indoeuropskog nebeskog oca. Kako Julije Evola navodi, u svojoj knjizi "Pobuna protiv modernog svijeta": 

"Postoji veza između pojave "kultura bojnih sjekira" neolitika i novijeg širenja indoeuropskog stanovništva u Europi; vjeruje se da su one izvorom političkih i vojnih institucija, te oblika vlasti koji su se suprotstavili demetrijskom, mirnom, komunitarnom i svećeničkom tipu kulture, i koji su ga često zamjenjivali." 

"Hiperborejska bojna sjekira i znak sile groma su svojstvene uranskim bogovima indoeuropskog ciklusa."

Evolina povezanost primordijalne indoeuropske kulture je fascinantna. Cumont kaže kako Jupiter Dolihen nije porijeklom iz Sirije, već potječe sa sjevera, od plemena kovača poznatih kao Halibi, koji su migrirali u to područje. Starogrčki pisac, Apolonije s Rodosa, navodi kako su Halibi bili skitska skupina. Dakle, kao što je prije opisano: prikaz Mitrine prisutnosti u skitskoj religiji dodatno bi potvrdilo tvrdnje da je Jupiter Dolihen skitska varijacija Mitre. Oblik Mitre, koji se izgubio u kulturnom sinkretizmu grčke, perzijske i lokalne semitske kulture, i koji je bio uobičajen na helenskom Istoku.

Jupiter Dolichenus kao Mitra, stoji na leđima bika