MITRA, Perzijsko carstvo

1. Dolazak Mitre u Iran, Zaratustra i rana perzijska povijest prije Kira II.

Priča o Mitri, u perzijskom kontekstu, duga je priča koja ističe isprepleteni i složeni odnos između Mitre i iranskih naroda - od indoarijske migracije u brončano doba na Iransku visoravan, do pada Irana pod vlast Kalifata. Kako bi započeli ovu priču, moramo se vratiti unatrag i započeti u brončanom dobu. Poput svog hinduističkog ekvivalenta, Mitra je bio jedan od bitnih primordijalnih bogova novonastalih iranskih naroda - Perzijanaca, Medijaca i Skita. Međutim, poput primordijalnog Mitre, nije bilo rasne, kulturne ili teološke razlike između iranskih i vedskih Arijaca, jer ih znanstvenici identificiraju kao indoarijske ili indoiranske narode. Kako su istočni Arijci napuštali indoeuropsku domovinu, svjedočimo formiranju kulture Sinstashta i, što je još važnije: kulture Andronovo, koje su migrirale iz moderne Rusije na jug prema središnjoj Aziji i razvile se u novi kulturni entitet,  skolaistički poznat kao Arheološki kompleks Baktrija-Margiana, nomadski vektor koji je doveo Mitru u središnju Aziju. Arheološki kompleks Baktrija-Margiana, ili BMAC, smješten u modernom Turkmenistanu i sjevernom Afganistanu, bio je poput prethodnih kultura Yamnaya, Sinstashta i Andronovo - polunomadsko indo pleme. Međutim, odlazak Indoarijanaca BMAC-a iz modernog Afganistana uzrokovao je šodjelu ove proto-nacije indoarijskih naroda na dvije skupine iranskih naroda: jedan je onih koji su migrirali na zapad u moderni Iran, i drugi su vedski narodi koji su se preselili na istok u moderni Pakistan i Indiju. Prema jednoj hipotezi: razlog raskola je bio u tome što su protoiranske skupine možda nadvladale protovedske indoarijske skupine, potiskujući ih dalje na istok, na Indijski potkontinent. Smatra se kako se ovaj sukob odražava u suprotstavljenim religijskim tumačenjima istih božanstava. Prema vedskoj tradiciji se izraz Deva odnosi na dobrohotne bogove, poput Indre i Agnija; dok je iranski pandan, Daeva, počeo označavati demonska bića, u biti, "lažne bogove". Suprotno tome: zoroastrijanci su štovali Asure (poput Ahura Mazde, vrhovnog božanstva u zoroastrizmu) kao dobrohotne; no vedski Indoarijski su Asure smatrali klasom antagonističkih, često demonskih entiteta. Ova dualistička religijska opozicija sugerira kulturni rascjep, koji vjerojatno proizlazi iz povijesnog sukoba ili natjecanja za teritorij, između ovih ranih skupina.

Ovi rani iranski narodi dalje su se podijelili na Perzijance, Medijce i Skite. Svi ovi narodi štovali su Mitru, što je mitraizam učinilo prvom utvrđenom religijom Iranaca, kao i prvom nacionalnom vjerom Perzije, mnogo prije dolaska monoteističke revolucije zoroastrizma. Ovi protoiranski narodi zagovarali bi Mitru, boga rata, gospodara prostranih pašnjaka, otvorenog zraka, sunca i čuvara kozmičkog reda i ugovora, kao prvoga među mnoštvom indoeuropskih bogova, ili iranskog politeizma, koji je uspostavljen u Iranu, kako to navodi A.T. Olmstead, u svom djelu "Povijest Perzijskog Carstva": 

"Jedini nakon sveobuhvatnog neba bio je Mitra, kojega su odavno štovali sunarodnjaci Iranci u Mitanniju, i drugi Arijci u Indiji. Poput svih iranskih Jazata, bio je bog otvorenog zraka. U jednoj od svojih brojnih manifestacija, bio je samo Sunce; u modernoj poslovici "prijatelj siromašnih", dobrodošao nakon hladnih zimskih noći, i tako strašan ljeti kada se sva vegetacija osuši. Drugi odlomci povezuju ga sa noćnim nebom. Ponovno, bio je prvi od bogova, Zora koja se pojavila nad Harom, planinom Alborz, pred besmrtnim Suncem brzog konja; stoga je bio prvi koji se popeo na prekrasne, zlatom ukrašene visine, sa kojih je gledao dolje na sve moćne arijske zemlje, koje su mu dugovale svoj mir i blagostanje. Ali, upravo su kao boga rata Mitru najsnažnije i najslikovitije prizivali još neukroćeni Arijevci... Silom su osvojili visoravan i silom su je morali braniti. Himna posvećena Mitri prikazuje mirne stočare napadnute rojevima strijela, sa orlovskim perjem, ispaljenih iz dobro savijenih lukova, oštrih kopalja pričvršćenih na duge strijele, praćki, te bodežima i toljagama mediteranskog tipa. Još opasnije bile su čarolije koje su protiv njih poslali sljedbenici mudraca. Vidimo probodena tijela, zdrobljene kosti i opustošena sela, dok se stoka vuče pored pobjedničkih kola u zatočeništvo, u klancima koje su zauzeli Mitrini protivnici. Himna se nastavlja, dok gospodari zemlje zazivaju Mitru i kada su spremni krenuti protiv krvožednog neprijatelja, postrojeni za bitku, na granici između dvaju sukobljenih zemalja."

Izvorni kult Mitre štovao je Mitru i indoeuropske bogove u prirodi, bez potrebe za hramovima; kako grčki povjesničar Strabon u svom djelu "Geographica" navodi: 

"Perzijanci stoga ne podižu kipove i oltare, već prinose žrtve na visokom mjestu, smatrajući nebo Zeusom; a štuju i sunce, koje nazivaju Mitrom, i mjesec i Afroditu i vatru i zemlju i vjetrove i vodu."

Aludirajući na izvornu nebesku prirodu ili astroteologiju, kategorizirali su Mitrino štovanje u protoindoeuropskoj domovini. Mitra je postao gospodar ratobornih Arijevaca Irana, koji se nisu nastanili po urbanim sredinama, poput Skita. Nadalje, Mitra i njegova teologija su definirali indoeuropski mentalitet pravednog ili svetog rata za Irance, te je predvodio iranske ratničke kulture od ovog ranog razdoblja, sve do perzijskog carskog doba Ahemenida, Parta i Sasanida. Tako je koncept svetog rata postao moralni imperativ borbe protiv sila zla: demona, prekršitelja zakletve i kaosa: Bili su prikazani kao indoeuropski arhetip svetog ratnika koji ubija enomičnog zmaja Chaoskampfa, kako navodi Julius Evola u "Metafizici rata": 

"Iranska tradicija također uključuje simboličku koncepciju božanske figure - Mitre, opisanog kao 'ratnik koji nikad ne spava' - koja se, na čelu svog vjernog Fravashija, bori protiv izaslanika mračnog boga do dolaska Saoshyanta, Gospodara budućeg kraljevstva 'trijumfalnog' mira."

Dolaskom iranskog naroda na perzijsku visoravan, njihov novi potencijalni dom je bila zemlja rastrgana sukobima. Novo asirsko Carstvo pokrenulo je razdoblje genocidnih carskih osvajanja, koja su se proširila Bliskim istokom. Ovi ratovi imali su za posljedicu desetkovanje lokalne prediranske političke zajednice Elam, koja je dominirala jugom modernog Irana, masakr i  porobljavanje stanovništva. Slom Elama, zbog brutalnosti asirske invazije, omogućio je Irancima, poznatima kao Medijci, ali i  ranim Perzijancima, neka se prošire i koloniziraju zemlju bez većeg otpora od strane elamitskog lokalnog stanovništva, koje je izgubilo svaku civilizacijsku koheziju. Asirci su pokušali pokoriti novonaseljene Medijce, ali gotovo bez učinka, jer je kombinacija iranske planinske topografije, nomadskog načina života i ratničke kulture, učinila Irance ozbiljnim protivnikom. Novoosnovano kraljevstvo Medijaca pobijedilo je asirske invazije na njihovo kraljevstvo. Međutim, nakon vojne kampanje, oko 653. pr. Kr., Skiti, medijski nomadski rođaci, stekli su kontrolu nad velikim dijelovima iranske visoravni, uspostavivši dominaciju nad Medijskim Carstvom, te prisilili Medijce na plaćanje danaka gotovo tri desetljeća. Grčki povjesničar Herodot opisuje ovo razdoblje skitske vladavine kao razdoblje obilježeno čestim napadima, pljačkanjem i nomadskim stilom upravljanja, koji je duboko utjecao na politiku i kulturu regije. Herodot pripisuje ovaj upad skitskom kralju Madiju, za kojeg se kaže da je predvodio kampanju kojom je  pokorio Medijce i koji je proširio skitski utjecaj sve do juga Egipta. Skiti su, za razliku od svojih medijskih i ranih perzijskih rođaka, i dalje održavali izvorni mitraistički kult noćnog žrtvovanja bika i konja, posvećenog Mitri. Skitska okupacija je bila značajan čimbenik u rastućoj vjerskoj razlici između Medijaca-Perzijanaca i Skita - što će postati izvorom sukoba između bratskih rasa. Medijska nacija, predvođena svojim plemstvom, doživljavala je religijski prijelaz od ranog mitraističkog kulta Jamne i indoeuropskog (iranskog) politeizma do formuliranja novog monoteističkog vjerovanja. Prema predaji: mitraistički svećenik ili mudrac negdje u Velikom Iranu (vjerojatno u sjeveroistočnom Iranu ili Afganistanu), po imenu Zaratustra, imao je viziju Jednog istinskog Boga. Stoga je nastojao redefinirati vjeru iranskog naroda pod jednim gospodarom, Ahura Mazdom, kako bi eliminirao sve ostale stare iranske bogove, uključujući i Mitru. Olmstead navodi: 

"Druga božanstva iz mračnih indoeuropskih vremena - bog sunca Mitra, na primjer - mogla su biti njegovana od strane kraljeva i naroda, ali za Zaratustru ti daeva nisu bili bogovi već demoni, koje su obožavali sljedbenici Laži. Ahura-Mazdah nije trebao manja božanstva nad kojima bi vladao kao božanski kralj."

Mitraistički kult, sa svojim vučjim atributima, povezan je sa indoeuropskom ratničkom kastom, ili Vukolikim ratnicima  Koryosima, iz Yamnaye. Ovaj vučji mentalitet, što je nekoć bio znakom solarnog božanstva, Zaratustra je promijenio i postao je simbolom  biti Ahrimana, izvora konačnog zla. Može biti da su Zaratustrine vjerske reforme trebale zamijeniti postojeći i vladajući mitraistički kult, kojim su dominirali ratnici - novom svećeničkom vladajućom kastom,  što bi moglo objasniti Mitrin prijelaz iz temeljnog božanstva u demona. Tako je duhovni krajolik Irana postao bure baruta, dok je Zaratustra neumorno radio na promicanju svog novog monoteističkog programa, stvarajući značajne podjele među Irancima u Velikom Iranu. Zaratustra je počeo peticijama moliti Medijce i rane Perzijance neka se odreknu mnogih aspekata svoje iskonske vjere, poput zabrane krvnog žrtvovanja, kao i herojskog i šamanskog rituala Homa, što je razljutilo tradicionalni mitraistički establišment. Zabrana Mitrinog kulta nije bila popularan čin za iranske stanovnike Velikog Irana, baš kao niti kršćanski raskol u ranoj modernoj Europi između katoličke i pravoslavne vjere. Mazdina teološka revolucija je težila protjerivanju tradicionalnih indoeuropskih bogova, uključujući i Mitru. Sve su ovo sjeverna nomadska iranska plemena, osobito oni u redovima plemstva i vladajuće skitske kaste, dosta loše prihvatila. Podjela je izazvala nasilni raskol između sljedbenika Zaratustre i Mitrinog kulta, što je dovelo do zoroastrijsko-medijske pobune protiv mitraističkih Skita. Ovaj se rat razvio iz tipične plemićke pobune u vjerski i sektaški rat između dva bratska naroda, sada podijeljena vjerom, kako to i navodi Jorjani: 

"Sukob između zoroastrizma i starijeg mitraističkog svjetonazora, koji se razvija kao odgovor na zoroastrizam, nije bila stvar pukog tribalizma, već je temeljni filozofski sukob. Zoroastrizmu se nije protivio samo jedan vjerski ili filozofski suparnik. Suprotstavila mu se skitska magija protiv koje je bila usmjerena Zaratustrina poruka."

Tradicionalno, ovaj sukob se u iranskoj kulturnoj sferi pamti kao perzijsko-turanski rat, iz srednjovjekovnog iranskog 'Epa o Šahnamehu' (koji je bio izvorom predislamske perzijske mitologije i prapovijesti, slično Beowulfu ili sagama o Nibelunzima), gdje se daje mitološko prepričavanje medijsko-skitskog rata iz 7. stoljeća prije Krista, ilustrirano mitološkim herojskim dvobojem između skitskog Rostoma i perzijskog Esfandijara. Ovaj rat je bio religijski križarski rat zoroastrijskih Medijaca protiv njihovih mitraičkih skitskih gospodara, koji će odlučiti o sudbini Irana. U ovom sukobu je Zaratustra postao mučenik skitskog napada, kako navodi Jason Reza Jorjani, u svojoj knjizi "Iranski Levijatan: Monumentalna povijest Mitrinog prebivališta": 

"Zaratustrina revolucija je bio sukob između Medijaca i Skita, koji su prije pomogli Medijcima da poraze Asirce, ali su potom izdani. U to vrijeme, Perzijanci su već bili vazali Medijaca, a koliko znamo, i sam Zaratustra je bio Perzijanac. Antagonisti su skitski mitraistički čarobnjaci i polunomadski ratnici koji su terorizirali naseljene Medijce. Epski rat između Irana i Turana u Šahnamehu je medijsko-skitski rat iz sedmog stoljeća prije Krista. Nakon što su medijski mudraci prešli na zoroastrizam, postalo je ovo ideološkim i križarskim ratom Medijaca protiv skitskog poganstva. To je rat u čijem kontekstu se Esfandiyar ističe kao vodeći zapovjednik, također i rat koji na kraju oduzima Zaratustri život tijekom turanske, tj. skitske, invazije na sjeveroistočni teritorij Medijskog kraljevstva."

Skitski Rostom ubija perzijskog Esfandijara

Medijsko-skitski rat omogućio je Medijancima da postignu neovisnost od svojih skitskih gospodara, unatoč smrti svog proroka Zaratustre. Novi medijski kralj Kijaksar, navodno zbog popuštanja napetosti sa svojim skitskim neprijateljima, uključujući kralja Majda, pozvao ih je na večeru, gdje je napio Skite i kukavički ih sve pobio. Ovaj čin izdaje omogućio je Kijaksaru uspostaviti  neovisnost i hegemoniju nad iranskom visoravni. Međutim, ovo razdoblje skitske vladavine je ponovno dovelo Mitru u primarnu ulogu kod Medijaca i perzijskog iranskog politeizma. Apsorpcija Saka u Medijsko kraljevstvo je rezultirala genetskim i ideološkim dojmom ponovnog uvođenja dubokog utjecaja Mitre na perzijsku religiju, sve do islamskog osvajanja. Završetkom rata se Medijsko kraljevstvo proširilo u Anatoliju, ali tek nakon potpisivanja mirovnog sporazuma sa novonastalim indoeuropskim Lidijskim kraljevstvom i nakon bitke kod "pomrčine", ili rijeke Halys. Posljednja kampanja Kijaksara je donijela ponovni rat sa  njihovim skitskim rođacima. Oni su protjerali Skite iz Velikog Irana na područja današnje Ukrajine i južne Rusije, i time dovršili projekt prisilnog preobraćenja Iranaca Velikog Irana na zoroastrizam.

2. Mitraizam u Ahemenidskoj dinastiji

Unatoč Zaratustrinoj monoteističkoj ambiciji, Mitra nije mogao biti u potpunosti izbrisan iz perzijskog srca, što se vidjelo  usponom Perzijanaca koji su svrgnuli Medijce od strane perzijskog šaha Kira II. Čini se da uspon Kira pozdravlja povratak Mitre kao gospodara zemlje i marginalizaciju zoroastrizma, makar iz kraljevske milosti. Ahemenidska dinastija, koju je osnovao Kir, čini se da je imala ambivalentan odnos prema zoroastrizmu. Iako je Kir možda tolerirao zoroastrizam, vjerojatnije je da je bio Mitrin sljedbenik. Mnogi Medijci, poput generala Harpaga, koji je pomogao Kiru da svrgne svog djeda sa majčine strane, Kjaksara, također su bili mitraisti, što je aludiralo na kontrarevolucionarni pokret za obnovu stare mitraističke vjere. Kir je povijesno bio prilično tolerantan prema svim vjerama zemalja koje je osvojio, te je osigurao ekumenski status kojim njegov narod nije bio vezan za zoroastrijsku vjeru. Uz takav osjećaj tolerancije, padišah Kir je bio posebno zainteresiran za boga Apolona, kojega su štovali njegovi grčki i lidijski podanici, i kojega je povezivao sa vlastitim štovanjem Mitre, kako prenosi Jorajani: 

"Medijski svećenici koji su ga pratili i vodili novi kult, čak su se nazivali karapanima - isti naziv, kao i stari indoiranski žrtveni svećenici, koje je Zaratustra demonizirao u Gathama. Zanimljivo je da, dok aramejska verzija natpisa iz mitraičkog kulta u Ksantusu spominje Mitru kao Khshathrapatija, grčka verzija tog natpisa spominje Apolona. Kir je štovao mnoge strane bogove, ali njegovo je iznimno veliko poštovanje bilo prema grčkom bogu Apolonu, što su neki znanstvenici smatrali pokazateljem njegovog prepoznavanja Apolona kao helenskog ekvivalenta vlastitog zaštitničkog solarnog božanstva, Mitre."

Padišah Kir II., Veliki, 600.-530. pr. Kr.

Osim ovih naizgled posrednih dokaza, solarna i mitraistička simbolika dominira ikonografijom padišahove vladavine, poput ponavljanja numerologije i nebeske religije, ili onoga što su platonisti povezivali sa mudracima koji su štovali Mitru. Takav kozmološki primjer božanske numerologije bio je broj 360, koji se povezuje sa danima sunčeve svjetlosti (u perzijskom kalendaru) i simbolizira sunčev bljesak; broj je koji se ponavlja tijekom cijelog Kirovog života. Kao što je bilo 360 ​​kanala stvorenih za preusmjeravanje voda rijeke Eufrat, ili svečani skup 360 bijelih konja koji oponašaju Mitrina kola tijekom opsade Babilona. Osim ograničenih povijesnih informacija koje imamo o životu Kira Velikog, možemo samo smatrati kako je padišah nastojao vratiti solarnu orijentaciju Mitre Perzijskom Carstvu, kao što su to prije pokušali njegovi skitski rođaci. Ipak, nedostaje nam  osjećaj da je padišah pokušao potisnuti Zaratustrinu vjeru. Za kraj navoda o velikom padišahu, citirat ćemo Jorajanija i  njegov zaključak dokaza o Kirovim mitraističkim sklonostima, gdje ističe ne-zoroastrijsku prirodu njegovog pokopa: 

"Možda najznačajniji dokaz koji govori u prilog tome da je Kir bio mitraist, a ne zoroastrijanac, jesu žrtvovanja konja koja su se mjesečno obavljala na mjestu njegove grobnice u Pasargadama. Zaratustra se žestoko protivio svakom obliku žrtvovanja životinja, dok su ozljeđivanje konja zoroastrijanci smatrali posebno gnusnim prekršajem. Cvjetni dizajn, koji je ugraviran na grobnici Kira Velikog, jedina slika ili motiv prisutan na titanskoj kamenoj građevini, također je mitraističke prirode. Prikazuje hibrid sunca i lotosovog cvijeta. Simbol je to gotovo identičan onome koji se pojavljuje u kasnijim iranskim kamenim rezbarijama Mitre, gdje bog stoji na takvom solarnom lotosu, dok drži 'barsom' ili 'fasces'."

Kirov nasljednik, padišah Kambiz, koji je preuzeo prijestolje, nakon što je bio suvladar sa svojim ocem, 530. pr. Kr., bio je poput svog oca; mitraist; te je prilično slijedio očevu politiku sve do prerane smrti, 522. pr. Kr. Naslijedio ga je brat Bardija, satrap Baktrije (današnji Afganistan), kojega je (prema grčkom povjesničaru Herodotu) ubio mag, koji se predstavljao kao šah, te je ovaj dalje vladao kao tiranin. Zatim se priča nastavlja time da je zoroastrijski vjerni plemić i obiteljski rođak, princ Darije, provalio sa grupom ratnika u palaču i ubio lažnog Bardiju, i Darije je postao novi padišah. Ova epizoda kratke vladavine, uglavnom zaboravljenog perzijskog monarha je značajna, jer odmetnuti mag nikada nije svrgnuo Bardiju. Umjesto toga, mag kojega je Darije ubio vjerojatno jest bio sam Bardija, glava kulta Mitre. To ukazuje na ideološki motiviranu promjenu režima. Ovaj pokolj Šaha Bardije i mudraca se u Perzijskom Carstvu slavilo kao festival Magofonija. Kao što možemo vidjeti: nakon Bardijine smrti, Carstvo poprima sve više zoroastrijski karakter. Natpisi Mitre čini se kao da nestaju, jer je "značajno i iz ranijeg izvora poznato kako on zapravo pripisuje popis šest oblika ugovora Ahuramazdi, kojega je Darije odavno proglasio pravim božanskim autorom vlastitog zakona." 

Čini se kako je štovanje Mitre ponovno zabranjeno tijekom Perzijskog Carstva, sve do vladavine Artakserksa II. Unatoč zabrani Mitre, manifestacija mitraističke estetike je preživjela u perzijskoj kulturi, tijekom zoroastrijskog razdoblja. Proslave, poput kraljevog rođendana i mitraističkih blagdana, bile su obilježene prepoznatljivim ritualima, uključujući: Persikon ili Ples štita, koji se razvio u moderne rituale, poznate kao Pahlevani i zourkhaneh. Ovaj drevni ples nalikuje dorionskom grčkom ratnom plesu,  poznatom kao Pyrrhichios; kao i mitskom koribantskom plesu, koji se izvodio kako bi se zaštitio mali Zeus. Nadalje, grčki izvori govore o kontinuitetu važnosti Mitre. Kako navodi iranska povjesničarka, Parvaneh Pourshariati, u svojoj knjizi "Propast i pad Sasanijskog Carstva: Sasanijsko-partska konfederacija i arapsko osvajanje Irana": 

"Ksenofont nas obavještava, i u "Anabazi" i u "Kiropediji" kako se "perzijski kralj zakleo Mitrom". Konačno, i Elijan i Pseudo-Kalisten primjećuju da se "[kralj?] zakleo Mitrom". Implikacija svega ovoga jest da su se "većina, ako ne i svi, Iranci, zakleli Mitrom, a ne samo kralj ili vojska."  

Štoviše, mitraističke festivale, u Perziji, karakterizirali su elementi poput prekomjernog pijenja, kako navodi grčki povjesničar Ktezija, kako ga citira Atenej iz Naukrata:

"Ktesias izvještava da među Indijcima kralju nije bilo dopušteno prekomjerno piti. Međutim, među Perzijancima kralju je bilo dopušteno biti opijen, i to onog dana kada se žrtva prinosila Mitri."

Moderni rituali Pahlevani; kao i zourkhaneh/helenski Pyrrihiosov ples

Ove vrste religijskih rituala prekomjernog pijenja su usporedive sa dionizijskim ritualima u Grčkoj. Kao i rasprostranjenost konjičkih aktivnosti u Mitrino ime, a koje podsjećaju na proslave povezane sa starim indoeuropskim nomadskim tradicijama, kako navodi Duris iz Samosa, kako ga citira Atenej iz Naukrata: 

"U sedmoj knjizi svojih "Povijesti", Duris je sačuvao sljedeći izvještaj o ovoj temi. Samo na festivalu, koji Perzijanci slave u čast Mitre, perzijski kralj se opije i pleše na perzijski način. Na taj dan se diljem Azije svi ostali suzdržavaju od plesa. Jer Perzijanci uče i jahanju i plesu; i vjeruju da vježbanje ovih ritmičkih pokreta jača i disciplinira tijelo."

Nadalje, prisutnost Mitrinih imena na dvorovima vladara poput Darija i Kserksa ukazuje na značajan kulturni utjecaj Mitre,  unutar perzijskog plemstva. Osim toga, Mitra je pružao 'Farrnu' ili 'Far' božanskog prava kraljeva, kako Jorjani objašnjava: 

"Smatralo se da je Farr utjelovljen i pticama grabljivicama, poput orla koji je dojio Ahemena, patrijarhe klana Ahemenida, koji uključuju Kira, Darija i Kserksa. Jesu li Iranci prihvatili ili odbacili suverenu vlast monarha nad njima, ovisilo je o njihovoj percepciji da li je taj monarh posjedovao Farr ili ne. Drevni Iranci su vjerovali kako Farr mogu posjedovati - ili, što se toga tiče, izgubiti - ne samo pojedinci, nego i cijela plemena i narodi."

Iako je Mitrin kulturni utjecaj bio snažan, teološki je sveden na funkciju Amentas Spente, ili aspekta Ahura Mazde; ali je njegov kult bio herezom generacijama. U uzbudljivom preokretu događaja, dolazak vladavine novog šaha Artakserksa II. je doveo do restauracije Mitre. Ipak, ta se restauracija temeljila na problemu legitimnosti ili nedostatku božanskog Fara. Tijekom njegove vladavine dogodio se niz plemićkih pobuna, koje su osporavale autokratsku vlast Ahemenidske dinastije. Započelo je sa pobunom njegova mlađeg brata, Kira Mlađeg. Kulminiralo je bitkom kod Kunaxe 401. pr. Kr. (kako je to zabilježio Ksenofont,  učenik Sokrata i Hoplita, koji je bio prisutan u bitci). Međutim, to nije bio kraj, jer su Velike satrapijske pobune harale carstvom. To je bilo glavno obilježje Artakserksove vladavine, tijekom 360-ih i 350-ih godina prije Krista. 

Grčki plaćenici vojske Kira Mlađeg, u bitci kod Kunaxe, 401. pr. Kr.

Vladavina Artakserksa II., potresena unutarnjim sukobima, trebala je metodu za poticanje političkog jedinstva i stabilnosti, u ovom raznolikom Carstvu. Odlučio je dovesti perzijsko i medijsko stanovništvo kao pouzdano, lojalnu bazu moći, te istovremeno obnoviti Far, tj. svoju vladavinu. Šahovo rješenje je bila rehabilitacija štovanja Mitre, kao sredstvo za poticanje političke lojalnosti i kulturnog kontinuiteta sa njegovom iranskom jezgrom Carstva. Time je iransko plemstvo vezano za opstanak monarhije sa  Mitrom, gospodarom zakletvi, i jamcem monarhijske legitimnosti. Iako novi Šah nije vratio Mitri njegov drevni primat, kao što je to učinio Kir Veliki, iskonska popularnost Mitre među Medijcima i Perzijancima natjerala je Artakserksa da potraži sintezu između zoroastrizma i mitraizma. Nova carska ortodoksija je nastojala uravnotežiti metafizičku borbu između Mitre i Zaratustre koja je od početka utjecala na medijsko-perzijsku kulturu. Šah je Mitru, i njegovu majku Anahitu, izjednačio u solarnom trojstvu sa Ahura Mazdom - u svojevrsnoj božanskoj obitelji, što se vidi na natpisima iz vremena vladavine Artakserksa II.: "Ahura Mazda, Anahita i Mitra me štite od svakog zla." Također, drevna perzijska usmena mudrost Mitre je zapisana u vrijeme vladavine Artakserksa II., u "Himnama Mitri", koje su dodane avestanskom kanonu. Ovdje je Mitra ponovno potvrđen u svojoj ulozi gospodara zakletvi, svjetla, stoke i rata, ali mu je dodatno dodijeljena i uloga kozmičkog posrednika između dobra i zla, unutar zoroastrijskog okvira. Također, zoroastrijski hramovi bili su poznati kao "Dar-e Mehr" ili "vrata Mitre"; da ne spominjemo prisutnost Mitrinih rituala koji su preživjeli, poput rituala Homa i Mitrinog buzdovana sa glavom bika, koji je inicirao mazdejske svećenike. Mitra je također polagao pravo na sedmi mjesec perzijskog kalendara, nazvan Mehr, koji traje od rujna do listopada, te na festival najduže noći ili Yaldâ, koji odgovara zimskom solsticiju (ako uzmemo u obzir reforme gregorijanskog kalendara, koje objašnjavaju suptilno pomicanje ekvinocija, bilo bi to 25. prosinca) i koji označava ponovno rođenje Sunca. Mitraizam, unatoč pokušajima da ga se uništi, bio je temeljna značajka drevne perzijske kulture i postao je sastavnim dijelom zoroastrizma, sa  Mitrom kao Yazatom i najvećim učenikom Ahura Mazde.

Religijsku ravnotežu koju je uspostavio Artakserks II. je nastavio i njegov sin Artakserks III., koji je popularizirao štovanje Mitrine majke, Anahite, i to masovnom izgradnjom kipova Božice u mnogim važnim gradovima Carstva. Imamo ograničene informacije o posljednja dva ahemenidska padišaha, Artakserksu VI., kao i vjerskoj politici Darija III. Očiti odgovor bio bi kako su ovi sumračni monarsi Carstva bili zaokupljeni hitnijim pitanjima vanjske politike. Tada je došlo do uspona Makedonije, pod Filipom II., kao i osvajanje Carstva od strane Aleksandra III. Velikog. Imamo spomen na Darija III. i njegove časnike, koji su se molili Mitri prije poznate bitke kod Gaugamele protiv Aleksandra. Kako Quintas Curtius u svojoj knjizi "Povijest Aleksandra" navodi: 

"Sam kralj sa svojim generalima i stožerom je obilazio redove naoružanih ljudi, moleći se suncu i Mitri, te svetoj vječnoj vatri da ih nadahne hrabrošću, dostojnom njihove drevne slave i spomenika njihovih predaka." 

Mitrina prisutnost u ovom kasnijem razdoblju je umanjena zbog nedostatka povijesnih izvora. Ipak, možemo pretpostaviti kako je politika Artakserksa II. preživjela kao ortodoksija, sve dok Aleksandar nije umarširao sa svojom vojskom u Babilon. Time je srušio Carstvo, 330. godine prije Krista.

Ulazak Aleksandra Velikog u Babilon

3. Partska mitraistička ortodoksija, sasanidski neozoroastrizam i vjerski raskol između Perzijanaca i Parnijaca koji je podijelio iranski svijet

Dolaskom Aleksandra Velikog, koji je osvojio Prvo Perzijsko Carstvo, sudbina Mitrinog kulta dijeli se na dva odvojena puta, koji dijele narativ priče o Mitri. Imamo Mitrino usvajanje od strane helenske civilizacije, što označava početak Mitrinog marša prema zapadu, natrag u umove Europljana. S druge strane, imamo nomadske Parnije koji su nastojali oživjeti Mitrin kult, sanjajući o obnovi Kirove ostavštine. Međutim, ovaj zaokret prema europeizaciji Mitrinog kulta će biti obrađen u slijedećem tekstu. Za sada ispitujemo ​​Mitrin kult koji je ostao u Iranu, nakon sloma Ahemenidskog Carstva.

Helenističko razdoblje jest bilo transformativno razdoblje u povijesti drevnog Bliskog istoka i Irana, posebno nakon smrti Aleksandra Velikog, 323. godine prije Krista. Iznenadnom Aleksandrovom smrću se njegovo ogromno carstvo raspalo na više država nasljednica; svakom od njih su upravljali ambiciozni generali, ili dijadosi, koji su se natjecali u stvaranju vlastitih kraljevstava ili pokušaju ujedinjenja Aleksandrovog Carstva. Jedan od njih je bio Seleuk Nikator, osnivač istoimenog Seleukidskog Carstva, koji je preuzeo kontrolu nad srcem Perzijskog Carstva i uspostavio novo doba helenističkog utjecaja u regiji. Inspiriran perzijskim modelom upravljanja, Seleuk je pokrenuo kulturnu razmjenu koja je dovela do spajanja perzijskih i grčkih tradicija, postavljajući tako temelje za pojavu jedinstvene sinteze vjerovanja i praksi, koje će dovesti do ponovnog rođenja Mitre.

Seleukidsko Carstvo vladalo je iz svog glavnog grada Antiohije, i bilo je velika sila u antičkom svijetu, sve do Seleukove smrti. Međutim, kako je carstvo napredovalo, tako su Seleukidi izgubili utjecaj nad dalekim dijelovima istočnog područja carstva. Satrapalske pobune, napadi Skita i grčko-baktrijsko kraljevstvo (koje je naslijedilo Carstvo) stvorili su vakuum moći u Iranu i Srednjoj Aziji. To je raznim iranskim plemenima pružilo priliku da se nametnu, te se okrune kao budući obnovitelji Perzijskog Carstva. U međuvremenu, Mega bazilej, Antioh III. Veliki, vodio je rat protiv mnogih iranskih osvajača, uključujući Parne, kako bi obnovio helenski utjecaj u Iranu. Parni, ili Partljani, bili su skupina nomadskih Iranaca koji su, poput svojih skitskih rođaka, bili indoiranski/skitski politeisti i nastojali su vratiti perzijsko carsko nasljeđe od svojih sjevernih skitskih rođaka, kao i grčko-makedonskih doseljenika. Predvođeni Arsakom, koji je usvojio ime Ashk (Ašk), Parnjani su 247. godine prije Krista osnovali Arsakidsku ili Partsku dinastiju, a Ašk je postao prvi arsakidski vladar. Značajno je što je ime Ašk lingvistički povezano s Mitrom, što označava potencijalnu ranu povezanost sa ovim božanstvom.

Štoviše, širenje mitraističke simbolike, poput Burzinskog Mitrinog vatrenog žrtvenika jest istaknulo Mitru kao najistaknutiji objekt štovanja, učvršćujući tako njegov status zaštitničkog božanstva partskih vladara i njihovih podanika. Arsakidski vladari, svjesni njegovanja perzijske baštine, strateški su se povezali sa primordijalnim mitraizmom, uzdižući Mitru na središnju figuru u svojoj religijskoj i političkoj ideologiji. Mitra, solarno božanstvo, povezano sa istinom, pravdom i ratovanjem, duboko je odjekivalo etosom feudalnog i ratobornog partskog društva. Štoviše, nomadsko podrijetlo Parta vjerojatno je isto pridonijelo njihovom štovanju nebeskih božanstava, dodatno učvršćujući Mitrinu istaknutost unutar njihovog religijskog krajolika.

Arsakidska dinastija je pokrenula niz ratova protiv Mega Bazileja Antioha III. i njegovih seleukidskih nasljednika, između 238. pr. Kr. i 129. pr. Kr.; pritom su oslobodili Iran od helenske vlasti i doveli do sloma Seleukidskog Carstva, što se poklopilo sa rimskim osvajanjem zapadnih seleukidskih posjeda u Anatoliji i Siriji. Time je okončana grčka vlast na Bliskom istoku i stvoreno Partsko Carstvo. Vraćajući se na kulturna pitanja, možemo vidjeti da su vladavine Mitridata I. i II. (oba imena u čast božanstva Mitre), dodatno naglasile značaj mitraizma unutar partskog društva. Njihov izbor teoforskih imena je pokazao namjerno priznavanje Mitrine uloge kao temeljne figure u njihovoj kulturnoj baštini i zaštitnika njihovog Carstva. Unatoč usvajanju mitraizma kao središnjeg načela svoje vladavine, Parti su održavali tradiciju Kira II. Provodili su politiku vjerske tolerancije, dopuštajući raznim vjerama da koegzistiraju unutar svog carstva, uključujući tu i helenizam iseljenih Seleukida, na istoj razini kao i zoroastrizam. Posebno su bili tolerantni prema kultu Apolona, koji su Parćani (baš poput Kira prije njih) gledali kao na grčko štovanje Mitre. Ova sinteza Apolona i Mitre jest omogućila rast kulta Mitre u helenskim zajednicama u Carstvu, dok su Parti osvajali Zapad. Širenje partskog carstva prema zapadu je dovelo do ulaska Mitre u grčka kraljevstva nasljednice Male Azije, uspostavljajući tako proto formiranje kulta europskog Mitre, ili mitraizma Rimskog Carstva. Međutim, partsko prihvaćanje mitraizma nije prošlo bez  protivljenja unutar novog "Perzijskog" Carstva, također predvođeno Partima. Avestanski tekst "Vendidad", dio zoroastrijskog spisa, otvoreno osuđuje partsku elitu kao grešnu zbog njihovog odstupanja od zoroastrijskih konvencija, npr. zbog spaljivanja mrtvih i žrtvovanja bika/home. Unatoč tim kritikama, Parti jesu zadržali svoju odanost mitraizmu, naglašavajući Mitrinu ulogu kao ujedinjujuću silu unutar svog carstva. Mitrina privlačnost za Parćane je bila njegova utjelovljenost - onoga što su platonisti nazivali hipersoničnim suncem - boga koji je henadski predstavljao mnoštvo politeističkih bogova, u ovom slučaju iranskih ili grčkih, ujedinjenih u monističku tvrdnju o jedinstvenom Bogu, koji personificira sve bogove unutar jedinstva svog bića. Također, Mitrino štovanje bila je i kulturna veza sa Yamnayom. Za Parćane, ratoborni bog na konju je bio povezan s božanskom vatrom, što aludira na indoeuropski pojam Apoteoze, sa Bogom Hepomom Nepotom. Konačno, Parni su štovali Mitru, jer je on Partima pružao kulturni identitet, koji im je omogućio suprotstaviti se antagonističkom kulturnom identitetu grčkih Aleksandrovih nasljednika, i njihovog hegemonskog suparnika Rima; ali, također i svjesno odvajanje od svojih perzijskih rođaka,  koji su bili kulturno povezani sa učenjem Zaratustre. Parti su, u mnogočemu, bili helenizirana iranska vladajuća elita, koja je nastojala uzeti najbolje od helenske i perzijske kulture; pritom su odbacili druge aspekte, uz Mitru kao primordijalnim indoeuropskim gospodarom, ili civilizacijskim ljepilom, koje je olakšalo sintezu novog partskog nacionalnog mitraističkog identiteta. Čini se kao da se time obnavljao izvorni Yamnaya osjećaj Mitraističke religije - koja nije bila europska, vedska, ili  perzijska - nego indoeuropska ili hiperborejska.

Partsko Carstvo je proširilo utjecaj Mitre na Indiju na istoku, a na Zapadu na Armeniju; kako Strabon navodi: "Armenski satrap je običavao slati godišnje u Perziju dva puta po deset tisuća ždrebadi za Mitraičke festivale." Osim spomenutog, spora integracija Mitraičkih misterija u grčko-rimsku religiju, kao i stoičku i platonsku filozofiju, pokazuje naizgled kulturno osvajanje Rima. Čini se da su (prema Jorjanijevom mišljenju) Pari bili na rubu nekog velikog kulturnog osvajanja raznih indoeuropskih naroda Euroazije vjerskim preobraćenjem, slično kao što su to činili kršćani u ranoj srednjovjekovnoj Europi. On navodi, bilo je to "vrijeme kada je iranska religija mitraizma bila na putu da izgradi most između poganskog Rima i mahajanske budističke sjeverne Indije." Međutim, ovaj ideal novog duhovnog i hegemonijskog mitraističkog carstva, koje se proteže od rijeke Ganges do Britanije sa Ktesifonom u srcu, bio je potkopan iskonskim nedostatkom temeljnog karaktera Carstva. To je bila decentralizacija, odnosno točnije federalizam carstva, koji je osudio Parnije na propast. Budući da su bili kulturno nomadsko i aristokratsko društvo, Partijsko Carstvo je bilo vrlo slično Svetom Rimskom Carstvu srednjovjekovne Europe - što znači: Partijsko Carstvo je bilo Carstvo večinom na papiru, ali u stvarnosti je bilo skupom feudalnih posjeda. Partsko plemstvo bilo je poluneovisno i vezalo je svog padišaha konvencijama i feudalnim obvezama, ali ne autokratskim legalizmom, kakav se vidio u drevnoj Kini ili kasnom Rimskom Carstvu; stoga je i građanski rat bio uobičajena pojava u Partskom Carstvu. Tijekom jednog od ovih stalnih građanskih ratova koji su mučili Partsku državu, perzijski plemić, Ardeshir Babakan, koji je dolazio iz perzijske domovine Pars, ustao je i, podržan od strane zoroastrijskog svećenstva, pokrenuo plemićku i vjersku pobunu protiv Parnija. Ardeshir će poraziti padišaha Partske dinastije, Artabana IV., i proglasiti Drugo Perzijsko Carstvo, ili kako je poznato u povijesti - Sasanidsko Carstvo.

Novi Šahanšah Ardeshir, koji je u civilizacijskom smislu bio povijesna paralela Konstantinu i Teodoziju u Rimu, bio je radikalni monoteist koji je sa posebnim žarom potiskivao sve kultove, gušeći štovanje Mitre, sve kako bi stvorio novo i državno propisano zoroastrijsko pravoslavlje, baš poput onoga u Rimu - gdje je kršćanska crkva iskoristila državu za uništavanje bilo koje domaće grčko-rimske vjerske institucije ili vjerovanja. Ardešir je zadužio zoroastrijsko svećenstvo, predvođeno inkvizitorima Tansarom i Kartirom, neka iskorijene i potisne Mitru kao Boga prethodnog režima, kao popularnog Boga iranskih naroda unutar Carstva, u brutalnoj kampanji ubijanja osumnjičenih heretika i skrnavljenjem hramova. Ardešir je stvorio teokratsku i totalitarnu državu, koja jest usporediva sa politikama Rimskog Carstva iz doba Dominata. Sasanidski režim je također bio snažno vođen ksenofobnim perzijskim nacionalizmom, jer: 

"Ardešir je anakrono smatrao Rimljane odgovornima za Aleksandrovo osvajanje Irana, i od samog je početka objavio svoju namjeru za ponovnim osvajanjem svih teritorija prvog Perzijskog Carstva, a koje su postale dijelom Rimskog Carstva. Obzirom na njegov puritanski monoteizam i nemilosrdnost, kojom je pokušavao iskorijeniti mitraizam u vlastitoj zemlji, zatvaranjem većine hramova vatre (daré Mehr) u Iranu samo zato što su bili previše poganski - Rimljani su njegov uspon na vlast morali gledati kao na ozbiljnu prijetnju - ne samo sa vojnog stajališta, već i sa sociološkog." 

Neprijateljstvo Sasanidskog Carstva prema Rimu se može povezati sa mitraističkim utjecajem koji su potiskivali kod kuće, a koji je preuzimao Rimsko Carstvo; to se može vidjeti u vladavinama Antonija Pobožnog do Dioklecijana, kao i kratkoj vladavini cara Julijana Filozofa, jer je kult polako postajao ključna vjerska institucija u rimskom sustavu.

Mitra, gospodar Indoeuropljana, smatran je heretikom; njegova je doktrina potisnuta, a hramovi su zatvoreni. Međutim, reference na Mitru su preživjele, ali u sve manjoj količini. Mitra je zadržan kao Yazata, kako je zaratustransko svećenstvo i  namjeravalo, jer nikada nisu mogli potpuno izbrisati Mitru ili njegovu majku, koja je zastupala vjeru masa. Unatoč Ardeshirovom puritanizmu, kult Mitre je i dalje opstajao zbog svoje aristokratske privlačnosti, kao gospodar plemića i careva. Napadi na Mitru su oslabili kada su Ardeshirovi nasljednici preuzeli prijestolje. Tako se kult, u smanjenom obliku, stopio sa zoroastrijskom ortodoksijom. Mitra se i dalje pojavljivao u carskoj ikonografiji do kraja carstva, dok je njegova relevantnost bila previše ukorijenjena da bi se potpuno uklonila. 

Lijevo: Mitra i Ardešir II. Desno: Anahita i Mitra stavljaju krunu na glavu Kosrova II. 

Međutim, sasanidski pogled na Mitru se mijenjao od politike tolerancije do progona, ovisno o vladaru koji je bio na čelu, i tako sve do kraja Carstva. Ovaj raskol mitraističkog progona/tolerancije odigrao je ulogu u slomu Sasanidskog Carstva. Dok su Sasanidi bili šovinistički Perzijanci i zoroastrijanci, najjači su na jugu Carstva bili Perzijanci. Na sjeveru Irana, Armenije i srednjoazijskog dijela Carstva, najjače je bilo parćansko plemstvo iz prethodnog režima. Ova podjela između perzijskog zoroastrijskog juga i parćanskog mitraističkog sjevera stvorila je raskol koji je dosat sličan raskolu u Rimskom Carstvu. Sjeverni parćanski gospodari u Tabaristanu, kuća Mihrān, kuća Karin i ostaci stare carske dinastije Arascida, koji su vladali Armenijom, i koji su prkosili Carstvu svojim vjerskim uvjerenjima, stvorili su osjećaj nestabilnosti u Carstvu. Također, pokrenuli su niz građanskih ratova, između parćanskog plemstva i perzijske carske jezgre, iscrpljujući time snagu Carstva. Ova podjela olakšala je snagama islama da osvoje Sasanidsku dinastiju; dok je parćansko plemstvo napustilo svog šaha i njegovu perzijsku vojsku, ostavilo ih, neka budu poraženi. Tako je došlo dao pada iranskog Carstva pod islam. Povjesničar Pourshariati neizravno, dok Jorjani izričito tvrdi kako su Parti Karina možda bili zeleno odjevena vojska islama, koja je pomogla muslimanima neka poraze šaha i uruše sasanidsku vlast. Ako bi ovaj čin izdaje bio istinit, onda bi samo bila posljednja žetva otrova sasanidske politike vjerskog fanatizma, nepotrebno antagonizirajući parćansko plemstvo, umjesto da potiču jedinstvo. Pad Perzije pod islam je  okončao štovanje Mitre u službenom smislu, i time je bilo uzrokom kraja 2650 godina dugog mitraističkog utjecaja, unutar velikoiranske kulturne sfere. Mitra je bio rehabilitiran u islamskom razdoblju u zoroastrijskim krugovima, u tekstu "Bundahishna", napisano nakon islamskih osvajanja. U ovom tekstu, Mitri je vraćen status solarnog boga u zoroastrijskoj vjeri, ali i ključna figura u eshatološkoj sudbini svijeta prema zoroastrijskoj vjeri, jer će predvoditi snage svjetla protiv snaga tame, na kraju svijeta. Kako M. J. Vermaseren u djelu "Mitra, Tajni Bog" navodi: 

"Nova vladavina boga Sunca sada je započela. A onda, kada mrtvi ustanu iz svojih grobova, Saushyant će, prema Bundahishnu, ubiti veličanstvenog bika i napraviti napitak besmrtnosti za čovječanstvo od njegove masti, pomiješane sa sokom Haome. Ovog Mesiju, u zapadnim misterijima, predstavlja nitko drugi nego sam bog Sunca, Mitra. Latinski natpis iz Rima kaže: 'pozdrav Saushyantu' (nama Sebesio), dok manihejski dokument, pronađen u Turkestanu, dodaje još jednu posebnu značajku. Nasuprot pravom Mitri, postoji i lažno božanstvo koje jaše na biku i pretvara se da je 'pravi sin Božji'. On zapovijeda ljudima da ga obožavaju. U Bundahishnu, sile Dobra i Zla trebaju se razdvojiti nakon posljednje bitke, a Mitra je jedan od trojice koji donose sud duši kada, prema Avesti, mrtvi stignu do mosta Cinvat. Ali, na kraju vremena, Mitra će voditi duše kroz plamteći potok koji može naštetiti samo zlima."

Unatoč promjenjivom prisustvu u zemlji Irana, Mitra je igrao izvanrednu ulogu u religijskoj povijesti iranskih naroda, od brončanog doba (BMAC) Indoarijevaca do pada Sasanidskog Carstva. Dakle, unatoč zoroastrijskom pokušaju da potisnu njegovo veličanstvo, Mitra je igrao bitnu ulogu u oblikovanju iranske kulture, kao što je to činio u vedskoj i budističkoj Indiji, te je odigrao ključnu ulogu u modernoj zoroastrijskoj vjeri. Slom Sasanidskog Carstva i islamizacija Perzije završavaju našu priču o Mitri u Iranu, kao i naše ispitivanje drevnog istočnog indoarijskog štovanja Mitre, sve od indoeuropske migracije. U slijedećem tekstu više o rastu europskog mitraizma, nakon propadanja Seleukidskog Carstva, zajedno sa rimskom i partskom ekspanzijom, kako bi pokazali da je perzijsko-partski kult koristio Anatoliju kao kulturni laboratorij za društveni skok preko helenizma - time ponovno uvodeći Mitru u indoeuropski Zapad i Grcima, te se učvršćujući u Rimskom Carstvu.

Hvala na čitanju.