MITRA, skriveno sunce Indo-Europljana

(Napomena: Božanstvo Mitra je bitan za sve one koji potječu (sada genetski i dokazano) iz jednog korijena, indo-europskih stepa. Bitno je i zbog simbola i zbog znanja koje su posjedovali. Uživajte.)

Proučavanje religije na Zapadu obično se pripisuje dubokom razumijevanju ključnog božanstva semitskog Boga (orijentalnih vjera Židova, kršćana i muslimana), poznatog u antici kao kanaanski Baal. Međutim, abrahamske religije su veoma ograničeno područje,  unutar proučavanja komparativne mitologije i povijesti religije. Trebamo ispitati bogove i vjere koji su postojali izvan semitskog konteksta, i to razumijevanjem bogova koji postoje unutar šire indoeuropske mitologije još od brončanog doba. Mnogi ljudi gledaju na složenost indoeuropske tradicije kao praznu zbirku mitova, a ne potpuno formiranu teologiju. Kako bi iskoristili ovo neznanje o teologiji i filozofiji Indoeuropljana, započinjemo sa nekada važnim, ali zaboravljenim Gospodarom Indoeuropljana - Mitrom. Bog Mitra, čije ime na vedskom sanskrtu znači "prijatelj", a na pahlaviju ili srednjoperzijskom "vezati", nekoć je bio glavni gospodar indoeuropskih rasa, sve od Irske do Indije, a ipak je Mitra odavno zaboravljen u modernom svijetu. Mitra je bio najvidljiviji u drevnim vedskim, perzijskim, grčkim i rimskim civilizacijama. Vjerojatno je bio bog mača/rata skitskih i sarmatskih naroda. Međutim, možemo vidjeti i u drugim indoeuropskim religijama, ondje gdje se Mitra ne pojavljuje eksplicitno. Postoje brojne usporedbe sa drugim indoeuropskim bogovima, poput: Tira u nordijskoj i germanskoj mitologiji; Nauade u keltskoj mitologiji; Aresa, Apolona i/ili Zeusa u grčkoj mitologiji (ovisno o izvoru, jer se čini kao da Mitra ima i atribute Apolona i Aresa); te Zeusa-Heliosa u neoplatonizmu. Stoga želim ispitati Mitru u značajnijem povijesnom kontinuitetu - od brončanog doba do modernog doba - kao skolastički uvod u složenu i ezoteričnu tematiku. 

Kako bi započeli ovo naše dugo putovanje, kao i sa svim što je povezano sa indoeuropskim narodima - moramo krenuti iz brončanog doba. Prije indoeuropske migracije (iz protoindoeuropske domovine pontsko-kaspijske stepe), indoeuropska rasa postojala je kao jedna homogena rasa ili kulturna skupina - prije podjele na europske, iranske, anatolske, armenske, toharske i vedske grane. Ovdje možemo napraviti prvi korak u ispitivanju Mitrine priče. Možemo napraviti pristojnu pretpostavku: obzirom na starinu imena indoarijskih bogova, poput Mitre iz Rig Vede, možemo biti sigurni kako ova imena potječu iz starijeg konteksta i koji prethodi Vedama, a što se odnosi na stariji, Yamaya panteon bogova. Kao što možemo vidjeti u većini indoeuropskih tradicija, bilo europskih ili orijentalnih, različiti indoeuropski panteoni dijele iste bogove (koji su funkcionalno isti), kao što dijele iste atribute i jezično podrijetlo, koje potječe iz prvobitne religije brončanog doba naroda Yamnaya ili Kurgan. Nakon indoeuropske migracije, ovi će se bogovi kulturno preoblikovati kako bi se uklopili u novu kulturnu i etničku stvarnost od strane potomaka Yamaya diljem Euroazije, od Irske do Indije. Iz ovog izvornog panteona možemo pronaći prvo božanstvo koje ćemo istražiti, a koje će nas odvesti na put Yamnaya Mitre, poznato kao Welnos. Welnos je poznat kao božanstvo čuvar, gospodar stoke i dobroćudni pandan ocu Neba ili Dyeus pateru. Welnosa su znanstvenici povezali s Mitra-Varuninom formulacijom u vedskoj teologiji. Znanstvenici su također povezali ovo božanstvo sa grčkim Heliosom i Apolonom, koji su solarna ili svjetlosna božanstva, gospodari stoke i stada, zakletvi i zaštite, među mnogim drugim atributima i sličnostima sa perzijskim i vedskim Mitrom. U helenističkom i rimskom carskom razdoblju, nalazimo Apolona, Helios/Sola i Mitru, gledano kao jedinstveno solarno božanstvo, koje djeluje kao oko oca neba, kako o tome raspravlja ML West u svom djelu "Indoeuropska poezija i mit": 

"Heziod upozorava nepravedne vladare da 'Zeusovo oko sve vidi i sve primjećuje'. 'Tri puta su bezbrojni na bogatoj ispaši zemlje, Zeusovi besmrtni promatrači smrtnih ljudi, koji bdiju nad sudovima i zloćom, odjeveni u tamu, putujući zemljom na svakom putu.' U Ilijadi Sunce 'sve nadgleda i sve čuje', i zbog toga se, zajedno sa Zeusom, poziva kao svjedok zakletvi. Ali, u tragediji se Zeus češće naziva svevidećim. Čini se da su to fragmenti preživjelih indoeuropskih kompleksa ideja. Primarno se pripisuje nebeskim i astralnim božanstvima, jer su u poziciji vidjeti sve što se događa na zemlji. U Indiji je još jedan bog nebeske prirode, Varuna, ili par Mitra-Varuna, taj koji nadgleda pravdu, zakletve i ugovore. Varuna je također višváveda i ima široke oči. Ima promatrače koji dolaze ovamo s neba; sa tisuću očiju bdiju nad zemljom. Svevideće Sunce ponekad se identificira kao oko Varune ili Mitra-Varune. Oko, široki vid i bezbrojni špijuni, koje Grci pripisuju Zeusu pripisuju se u indoiranskoj tradiciji, ne Dyausu, nego Mitri i Varuni, ili u zoroastrijskoj doktrini, Mitri i Ahuri Mazdi. Kritični faktor jest raspodjela odgovornosti za nadzor pravde i pravednosti. Koji god bog preuzme ovu funkciju, opremljen je odgovarajućim aparatom očiju ili špijuna."

Welnos, proto-Apolon-Mitra, kao zaštitnik stada je značajan, jer su rani Indoeuropljani bili nomadski narod koji je održavao kulturu stočarstva. Strah da će im grabežljivci i ljudski pljačkaši napasti stada bio je svakodnevna stvarnost, jer je pljačka stoke bila ključna značajka indoeuropskog ratovanja, od brončanog doba Yamnaye do klanovskog ratovanja u Škotskoj 18. stoljeća. Nadalje, kasniji umjetnički primjeri iz Partskog i Rimskog Carstva, poput freske Dura Europa (dolje slika) koja prikazuje Mitru na konju, sa lukom, u borbi ili lovu na lavove, pokazuju nomadski herojski etos Yamnaye. Također se čini da je Mitra održao ovaj ideal brončanog doba u memetičkom obliku, i u rimskim i perzijskim kulturama, tog povijesnog doba.

Ova ideja herojskog stočarskog ratovanja je poprimila moralnu dimenziju, jer Welnos, u svojoj ulozi boga rata i branitelja stada, može se gledati na ovog boga kako postaje gospodarom pravde i kaznitelj zlih, koji su prekršitelji božanskog ugovora (Rte). Kao što se vidi kod Apolona (u uvodnoj knjizi Homerove "Ilijade" i koji baca strijele kuge na grčku vojsku) - Mitre u avestanskim himnama  ubija demone koji prijete kozmičkom redu Ahura Mazde, te streličarskog hetitskog boga lova, ali i ugovora Apaliunusa poznatog kao "Onaj od zamki". Welnos je oko nebeskog oca koje promatra čovječanstvo i kažnjava prijestupnike i agente kaosa, bilo da su demoni, ljudi ili zvijeri, koji krše moralni, pravni i teološki kozmički red Deyus-patera. Mitrina priroda kao moderatora između dobra i zla simbolizira borbu ljudske duše u ovoj materijalnoj i smrtnoj ravni. Međutim, ovo ne znači predstavljanje Mitre kao moralno neutralne ili dvosmislene figure, nego objašnjenje mitraističke doktrine, bilo u vedskoj Indiji, drevnoj Perziji ili carskom Rimu. Ta doktrina pokazuje kako je ratovanje bila paraksijalna metoda vraćanja ravnoteže Rte ili Dobra (ako upotrijebimo platonovsku oznaku). Idealni mitraistički život bilo je gledati na život kao na kozmičku borbu ili bitku između dobra i zla. Takvi su ljudi mogli  slijediti put ratnika, oponašajući Mitrin kozmički rat sa silama kaosa, jer i naši unutarnji demoni (koji muče našu psihu) također ratuju protiv onih koji prijete našim fizičkim granicama. Stoga, vjerovanje i štovanje ovog pastirsko-ratnog boga Welnosa ironično se simbolizira kroz vuka - budući je Mitra za Indoeuropljane bila dijalektička sila - koja je bila i pastir stada, ali i proždrljivi vuk koji tjera ljude na ubijanje i krađu od stranaca, u herojskom nasilju. Dakle, iako se čini protivno modernom senzibilitetu, imamo i npr.  Apolona, ​​Mitrinog helenskog pandana i koji se isto povezuje sa vukom. To je opet vezano sa Koryosima, ili ratnim družinama vukodlaka, gdje bi mladići oblačili kože vukova i pasa kako bi oponašali boga rata. Ovaj ritual datira još iz perioda Yamnaya ratovanja, iz brončanog doba; ritual prikaza ratovanja kao lova na neprijatelje, koji su poput vukova. Nadalje, ovo se replicira u Javānmardijima iranske i skitske kulture, Ephebosima antičke Grčke, Kyrpteji Sparte, Mannerbundu germanske tradicije, Fianni keltske tradicije, Ver Sacrumu i Comitatusu rimske i italske kulture, Manucima armenske tradicije, te konačno Vrātyama ili psima-svećenicima vedske tradicije. Oni svi redom pokazuju važnost vuka ili ratnog psa, međuigru vjere i ratovanja, ključna za Yamnaye.

Ovaj kontinuitet Welnosa ili proto-Mitre, kao zaštitnika reda, stočara, rata i boga vuka (koji zahtijeva od svojih sljedbenika neka odu u rat kao vukovi kako bi ubili neprijatelje i obnovili kozmičku ravnotežu ili rtu), najbolje se može razumjeti u skitskom ritualu prema njihovom bogu rata. Ovo skitsko božanstvo, za čije ime nemamo dokaz, starogrčki povjesničar i putnik Herodot predstavlja kao  Aresa, objasnivši kako je ritual za ovog boga - mač zabijen u kameni oltar (podsjeća na 'Mač u kamenu' iz arturijanskog mita), pred lomačom gdje su se žrtvovali stoka, konji i zarobljeni neprijatelji - u slavu boga rata.

Djelo modernog iransko-američkog znanstvenika, Jasona Reze Jorjanija, pod nazivom "Iranski Levijatan: Monumentalna povijest Mitrinog prebivališta" pokazuje kako je ovaj skitski bog vuk-ratnik ili Ares (kako ga spominje Herodot) zapravo bio Mitra: 

"Skiti su imali godišnju ceremoniju, kada bi štovali Mitru, svog boga rata, u obliku mača zabijenog u povišenu platformu. Jedan od svakih sto ratnih zarobljenika, koje su zarobili tijekom protekle godine, bio bi žrtvovan u sjeni ovog mača, a njihova krv bi se iz žrtvene posude izlijevala na oštricu, gdje je probijala kamenu i zemljanu platformu. Skiti bi također miješali krv svojih neprijatelja u vino i pili ga iz pehara, koje su izradili od lubanja svojih neprijatelja, umočenih u rastaljeni metal. Ovi nordijski Iranci skalpirali su svoje neprijatelje i koristili te skalpove za ukrašavanje tobolca u kojem su držali strijele i svojih ogrtača. Nordijci Europe najbliži su kulturni srodnici ovih divljih Iranaca, čiji je plemenski totem bio vuk. Mitrina osveta protiv prekršitelja zakletve je isto dosta krvožedna i često se provodi pod okriljem iranskog boga pobjede u ratu, naime Veretragne ili, kako će kasnije biti nazvan, Bahrama. Potonji je ekvivalent grčko-rimskom božanstvu Aresu/Marsu." 

Čini se kao da je Mitra predstavljao oba aspekta: Apolona kao boga vuka, pravde i svjetlosti; te Aresa, kao boga rata i pasa. Logično, možemo pronaći i daljnju vezu sa Tirom (iz germanskih i nordijskih mitova), koji je zaštitnik ratnika i žrtvuje svoju ruku Fenriru. Tira su Rimljani smatrali analognim svom bogu rata Marsu, koji je bio čuvar poljoprivrede (što bi uključivalo i stočarstvo) i njegova je sveta životinja bio vuk. U modernom svijetu, iz azijanizma, tj. modernog skitskog/sarmatskog poganstva iransko-osetskog naroda južne Rusije, imamo božanstvo poznato kao Uastrji. Uastrji je ratno božanstvo koje je prikazano na konju, jamac zakletvi i ugovora. Osim što je bog vuka, poput grčkog Apolona i rimskog Marsa, on je bog i rata poput Aresa i Tira; znanstvenici ga povezuju sa  perzijskim Mitrom. Uastrji je poput rimskog Mitre, bog ratnika, čije je štovanje bilo isključivo za muškarce i zabranjivalo je ženama da ga štuju. To se ponovno vraća na ideju o koryjskim ratnim družinama koje su (što možemo vidjeti na arheološkom nalazištu Krasnosamarskoe na rijeci Volgi) žrtvovale pse i vukove, te su bile inicijacija ratnika, ritual odrastanja, samo za muškarce. Konačno, vidimo ključnu ritualnu vezu između Uastrjidžija i Mitre u perzijskim, rimskim i vedskim emanacijama, ubijanja bika kao dijela samostana, ili pakta sa Uastrjidžijem ili Mitrom. Skitski bog rata vuk, o kojem je Herodot govorio kao o 'skitskom Aresu', vrlo vjerojatno može biti i osetski bog Uastrjidži. Usporedba Mitre, Apolona, ​​Aresa, Marsa, Tira i Uastrjidžija, pokazuje kako svi oni sudjeluju u istoj božanskoj prirodi i karakteristikama. Vjerujem, baš kao što su Zeus, Jupiter, Tyr, Ahura Mazada, Perun i Perkunas,  različite formulacije indoeuropskog nebeskog oca (ili Dyeus phatḗra) - svi gore istraženi bogovi su isti - to je primordijalni bog vuk,  ratnik na konju, pastir, solarne orijentacije, posrednik pravde, tj. indoeuropski pojam kozmičkog reda ili Rta - Welnos. Zašto onda na ovog lika gledam kao na Mitru, a ne Welnosa? Pa, vjerujem da dostupni dokazi pokazuju kako je Mitra bio božanstvo od kojeg su proizašli Apolon i drugi, iz dubokog štovanja Mitre u euroazijskim stepama, prije formiranja mnogih indoeuropskih politeističkih tradicija.

U Welnosu gledamo formulaciju oca Neba, iz protoindoeuropskog jezika Mitre-Varune (iz vedskog konteksta) i indoeuropskim usporedbama, kao Tyra-Odina, Nauade-Lugha i Zeusa-Urana, gdje se Mitra povezuje sa indoeuropskim pojmom teleološke istine i platonskim osjećajem dobrote, koji simbolizira prisutnost božanstva iz Yamnaya vjere, uz ponavljanje ideje vatre koja se uzdiže iz vode. Ovaj fenomen je poznat kao rekonstruirani Bog, Hepom Nepōts (ime koje dobivamo za Neptuna na latinskom). Većina znanstvenika slaže se da je Neptun ili Posejdon zapravo Jupiter/Zeus; samo je stoga Otac neba, zato što Indoevropljani nisu imali riječi za more/ocean, jer su potjecali iz kopnenih stepa. Ocean dolazi od grčke riječi 'Ouranus', što znači "nebo", zato bi more bilo isto veliko i prostrano, baš poput neba iznad. Zato je gospodar Kozmičkog oceana/Ouranus, bio i gospodarem konja, što aludira na stepsko podrijetlo Posejdona kao Zeusa, Oca neba, a ne Boga mora. Kozmička vatra, nastala iz enigmatične vode materijalnosti, stvara indoeuropsko poimanje, te je njihova religija suprotna "fizičkom svijetu i ljudskoj percepciji, podjednako…". Indoevropljani su stvorili novi teološki temelj, koji je prekinuo veze sa postojećim neolitskim ili bakrenodobnim vjerovanjima, kao što Jan Puhvel u svom djelu "Komparativna mitologija države", navodi: 

"U prvom slučaju, njihova nekompatibilnost je neumoljiva, ali u umu mitopoetskog čovjeka stvorila je vlastitu dijalektiku rješavanja sukoba, koja se odražava u drevnoj tradiciji. Vatra i led/voda bili su prisutni i u nordijskoj kozmogoniji i u eshatologiji. "Vatra u vodi" je tema koja se ponavlja u indoiranskom, irskom i rimskom predanju, u složenom mitologemu jasne indoeuropske relevantnosti."

Zajednički atribut se može vidjeti u povezanosti Mitre sa Hepom Nepōtsom, kao božanstvom koje je podijeljeno između vatre i vode, gdje vatra gori nad vodom. To odražava hinduistički pogled na Mitru-Varunu: Mitra je predstavljen vatrom, sjedi iznad kozmičkog etera, ili enkomzične vode, koju predstavlja Varuna. Slična priča može se pronaći u rimskom dobu o Mitrinom rođenju,  kao o izbijanju iz kozmičke stijene, sve do njegovog povratka u nebo na vatrenim kolima. Ova priča, poput ideje Hepom Nepōtsa, pokazuje kako različiti indoeuropski narodi, od brončanog doba do kasnog Rimskog Carstva, imaju dosljedan pogled na Mitru kao vatreni logos - koji čovjeku omogućuje da prevlada fizičku stranu života, da bi istražio pravu svrhu duše i oslobodio se svjetovne želje, te se vratio u astralni dom Bogova (neoplatonistički filozof Plotin nazivao Henosis sa Jednim).

Ovaj status opisuje Mitru kao spasiteljsku figuru unutar indoeuropskih religija. Mitra je u Perziji i Indiji štovan kao kult herojskog spasenja. Dok se u Grčkoj i Rimu, ovaj herojski mitraistički kult počeo spajati sa platonskom filozofijom i orfičko-dionizijskim misterijima - kako bi stvorilo suparničku soteriološku vjeru, koja bi izazvala kršćanstvo za duše Rimljana. Stoga, promatrajući tri ispitana boga: Welnos, Hepom Nepōts i Mitra-Varuna - iako svi naizgled odvojeni, svi pokazuju teološku evoluciju nijansiranijeg pogleda na božansko od Yamnaye do Mitre - u mnogim indoeuropskim religijama i povijesnim zapisima. Mitra je bog vukova, pastira i ratnika, ali je ujedno budno i pronicljivo oko Nebeskog Oca, predstavljeno čistim svjetlom i solarnim atributima, što rezultira platonskim oblikom Pravde (koju sam Platon u "Državi" povezuje sa nepromjenjivim oblikom sunčevih zraka). Konačno, Mitra, koji sjedi iznad voda (u vedskoj tradiciji), sudjeluje i u platonskoj tradiciji, koja tvrdi kako život koji teži prema vrlinama (pridržavanjem formi) oslobađa naše duše od materijalnih briga za našu višu svrhu. Indoeuropskim pojmom apoteoze (postajanja bogom) iz herojske smrti u bitci, pokazuje da se, ondje gdje je duša sastavljena od kozmičke vatre, poput formi, Mitra uzdiže u nebo poput vatre, prevladavajući tako život i volju za moći, bilo kombiniranim ratovanjem i utjelovljenjem formi, ili objektivnim indoeuropskim teleološkim vrlinama, ili soteriološkim putem kojim ga čovjek može slijediti u nebesa. Mitra je tako trebao biti od koristi neoplatonističkoj metodologiji Jednog (Boga), Nousa (intelekta) i Svjetske duše, ili Hipostatskog Jedinstva, ili Monade - gdje je Bog trojedni, ali sa odvojenim esencijama. Osim složenosti ove mitraističke i henaidske prirode hiperkomičnog sunca - prijeđimo sa mitologije i filozofije na arheologiju i povijest.

Indoeuropskom migracijom iz pradomovine Yamnaya, pontske kaspijske stepe u brončanom dobu, nailazimo na ​​dokaze kako su Mitru "štovala indoiranska plemena, ne manje od deset stoljeća prije nego što je sastavljena avestanska himna". To nas dovodi do prvih primjera Mitrinog štovanja u povijesnim zapisima, što se vidi u otkriću niza glinenih pločica 1907. godine. Među tim pločicama nalazimo mirovni sporazum napisan oko 1375. godine prije Krista, između dva indoeuropska carstva brončanog doba, na Bliskom istoku. Prvo je bilo Hetitsko Carstvo (predvođeno kraljem Šuppiluliumašem) i Mitansko Carstvo (predvođeno kraljem Mattiwazom), čije ime, kao i ime samog kraljevstva kao da odražava ime njihovog glavnog boga, Mitre. Kako navodi M. J. Vermaseren, u svom djelu "Mitra, Tajni Bog": 

"Ove pločice sadrže prvi zabilježeni spomen imena 'Mitra', koji se, zajedno s Gospodarom neba, priziva kao zaštitnik ugovora između Hatta (Hetita) i njihovih susjeda, Mitanaca. Datum ugovora je negdje iz 14. stoljeća prije Krista, a budući da se posljednji poznati spomen zapadnog Mitre javlja u 05. stoljeću poslije Krista, ove pločice pokazuju da je bog bio štovan gotovo dvije tisuće godina. Rani hetitski ugovor iz Boghazkoya dokazuje kako su neki od prvih Indoeuropljana već usvojili Mitru u svoj religijski sustav, pa ne čudi što se spominje u dokumentima iz rane Indije, kao i Irana."

Ovaj ugovor pokazuje ključni faktor ili atribuciju Mitre kao boga koji je vezivač ugovora, što dolazi od njegovog imena Mitráḥ/Miðrò¸, što je maskulinizirani oblik srednjeg roda mitrám/mieram, što doslovno znači ugovor. To i nije iznenađujuće,  obzirom na to da je zakletva bila moćno metafizičko sredstvo koje su koristili Indoeuropljani. Rasprostranjenost zakletve dolazi od temelja stočarske kulture Yamnaya, stvoritelja novog društvenog ugovora, koji je povezivao indoeuropska kraljevstva i pojedince, u pravednost, ili održavanju kozmičke istine rta/reda putem društvene konvencije reciprociteta. Kroz ovo međusobno povjerenje i poštovanje, kroz zajedničke bogove, zajedno sa herojskom i društvenom etikom izgrađenom na božanskom jamstvu prijateljstva. Ugovor iz Boghazkoya pokazuje kako se mir može sklopiti između dvije odvojene nacije, ujedinjene na obostrano koristan način, kako bi se zaklele na vjernost svom zajedničkom bogu, Mitri (hetitski ekvivalent Mitre bio je spomenuti Apaliunus), gospodaru zakletvi i koji je objema silama omogućio sklapanje obvezujućih ugovora. To je osobina koju su izražavale različite indoeuropske kulture kroz vrijeme i prostor.

Osim opisanog slučaja Indoeuropskih naroda zapadne Azije, dolazak Mitre u Indiju je zapisan u Rig Vedi, oko 1800. do 1500. godine prije Krista, gdje je Mitra, uz Angija i Indru, bio jedan od najvažnijih bogova hindusa. Mitra se smatrao dijalektičkim solarnim bogom, koji se suprotstavlja i spaja sa Varunom ili Mitrom-Varunom, "božanskim čuvarom ugovora, i Varunom (možda "govorenje istine"), čuvarom kozmičkog i društvenog poretka, koji kažnjava grešnike; ovo dvoje se obično pojavljuje kao dvojno božanstvo, Mitra-Varuna". Mitra se povezivao sa božanskim pićem zvanim Soma (Homa u Perziji, Nektar u Grčkoj, Medovina u germanskom, nordijskom i slavenskom kontekstu) koje je bilo hrana bogova. Soma, bog biljaka, simbolično je prikazivan kao bik, kojega je žrtvovao Mitra i to pokazuje simetriju načinu na koji se bik žrtvuje u rimskom mitraizmu, čija krv pruža izvor života bogovima, kao i besmrtnost ljudima. Vermaseren navodi: 

"On daje život biljkama i tako hrani ljude i životinje podjednako. Kod muških stvorenja se sok biljke pretvara u plodno sjeme, a kod ženskih u mlijeko. U trenutku smrti se tako darovani život vraća na Mjesec. Tijekom rasta Mjeseca, Soma obnavlja svoju životnu silu, ponovno se puni kao da je zdjela, i tako postaje mjesečni napitak besmrtnosti bogova. U mitu, Soma, kao kiša, je i sjeme svetog bika koji oplođuje zemlju, ali i mlijeko nebeske krave koja sve hrani. Bogovi, želeći sudjelovati u napitku zbog njegovog dara besmrtnosti, smišljaju plan za ubojstvo biljke Soma, koja je zapravo sam Soma. Bog vjetra Vayu pristaje, a i Mitra je pozvan da postane suučesnik u ubojstvu. Bogovi govore Mitri ('onome čije ime znači "prijatelj"'): 'Želimo ubiti kralja Somu.' On reče: 'Ne ja, jer sam prijatelj svima.' Rekoše mu: 'Ipak ćemo ga ubiti.'' Na kraju Mitra, nakon što mu je obećan udio u žrtvi, ipak pomaže u ubojstvu, ali kao rezultat toga riskira da izgubi svoju prevlast nad stokom, jer se zvijeri okreću protiv njega riječima: 'Iako je prijatelj (Mitra), počinio je strašno djelo.' Čak i Varuna sudjeluje u ubojstvu Some. Ubijeno je zgnječeno pod težinom kamenja, kao u jednoj od kultnih ceremonija kada se sok vadi iz stabljike biljke Soma. Soma osigurava životnu krv i piće, koje uživaju bogovi, svećenici i sudionici obreda. Tako je čovjeku dana besmrtnost putem smrti, od koje su samo bogovi izuzeti. U kasnijem kultu Mitre se bog Soma-Haoma više ne pojavljuje, ali tradicija je sačuvala ubijanje bika i njegov dar uskrsnuća, pa je tako sačuvana veza između indoiranskog kulta Mitre i zapadnog mita o Mitri, ubojici bika." 

Mitra, u vedskom, perzijskom i rimskom kontekstu se povezivao sa indoeuropskim aristokratskim ratničkim mentalitetom,  apoteozom herojske smrti kreposnog ratnika. Indoeuropska kasta ratnika sa bojnim kolima, poznata i kao Kšatrija vedske Indije, poput svog boga zaštitnika, bila je memetički prikaz sunca, dnevnog svjetla i vatre. Tim su ratnicima, poput Koryosa koji su nosili vučje krzno, ideali bili postati Mitra, utjelovljujući njegove božanske aspekte. Unatoč dubokoj važnosti Mitre za ratničko društvo osvajača Indije, pod utjecajem Rig Vede, ograničeni smo na slabe povijesne izvore. Međutim, iz dostupnih dokaza možemo pretpostaviti da je Mitra, unatoč svojoj ranoj važnosti, počeo gubiti status kako je vrijeme prolazilo, u životnom ciklusu hinduizma. Ipak, Mitra nikada nije napustio srca Indoeuropskih Indijaca, nego je potonuo u mnoštvo hinduističkih bogova; Mitra se spajao sa svojim alter-egom i bratom, bogom Sunca i stvoriteljskim božanstvom, Suryom. Međutim, plima povijesti se  promijenila novom indoeuropskom invazijom na Indiju. Mitra je bio glavni solarni i ratni bog skitskih naroda, koji su napadali ovaj potkontinent u 02. stoljeću prije Krista, nakon pada Maurjanskog Carstva, kao i skitskog osvajanja grčko-makedonskih kraljevstava i stvaranja nasljednika koja su dominirala današnjim Afganistanom i zapadnom Indijom. Ovi nomadski osvajači vratili su Mitru kao glavnog boga Indije; dominirali su Saki iz Indo-skitskog kraljevstva. Skitska invazija nas dovodi do zadnje točke sa podacima: dakle, zaključimo ovaj odjeljak posljednjom anegdotom, koja nas vodi od hinduizma do budističke vjere. Prema predaji: Siddhartha Gautama, poznatiji kao Buda, rođen je u kasti Kshatriya, hinduističkom plemićkom klanu Saka. 'Saka' je sanskrtski naziv za isti skitski narod koji je prethodno osvojio Indiju. Plemeniti Buda preokreće tradicionalnu hinduističku vjeru, stvarajući novu filozofiju ratničkog asketizma za dušu, vodeći je prema poznatom i iskonskom herojskom osjećaju savršenstva i spajanja sa Bogom. Kao što se vidi u Perziji i rimskom mitraizmu, čini se kao da je sakanski princ Buda spojio neke stare mitraističke doktrine, zato da bi stvorio novu dharmičku filozofiju. Siddhartha Gautama ne bi bio posljednji mitraistički Buda, jer u budističkoj vjeri postoji mnogo Buda. Buda je titula koja znači prosvijetljeni, a ne ime, jer je konačni Buda određeni Maitreya. Maitreja, Buda budućnosti, Kralj Shamballe tijekom kraja svijeta, kako Payam Nabarz u svom djelu "Misteriji Mitre: Pogansko vjerovanje koje je oblikovalo kršćanski svijet", navodi: 

"...o mogućem utjecaju Mitre na rani budizam, područje koje trenutno istražuju brojni zapadni i iranski znanstvenici. 'Maitreja' je Buda budućnosti ili posljednji Buda, viđen kao utjelovljenje ljubavi, a njegovo ime znači 'Dobroćudni' ili 'Prijateljski nastrojen'."