Ples duhova

"Povećanjem ili produljenjem stresa na različite načine, ili izazivanjem fizičkog slabljenja, može se postići temeljitija promjena misaonih procesa osobe. Neposredni učinak takvog tretmana obično je narušavanje prosudbe i povećanje sugestibilnosti; i premda se, kada napetost ukloni, sugestibilnost također smanjuje, ideje koje su usađene tijekom tog procesa mogu ostati. Ako se stres, ili fizičko slabljenje, ili oboje, pomaknu još korak dalje, može se dogoditi da se obrasci mišljenja i ponašanja, posebno oni nedavno stečeni - poremete. Tada ih mogu zamijeniti novi obrasci, ili se potisnutim obrascima može dopustiti ponovno nametanje; ili subjekt može početi razmišljati i djelovati na načine koji su upravo u suprotnosti sa njegovim prijašnjim.

… Imajući na umu ove činjenice, možemo se nadati da ćemo jasnije razumjeti fiziološke mehanizme koji djeluju u nekim vrstama iznenadnog religijskog preobraćenja… Metode religijskog preobraćenja su se do sada više razmatrale iz psihološkog i metafizičkog kuta, nego iz fiziološkog i mehanističkog. Ali, korištene tehnike pri tom procesu se često toliko približavaju modernim političkim tehnikama ispiranja mozga i kontrole misli, tako da svaka baca svjetlo na mehaniku druge… Glavna razlika leži u objašnjenjima koja se daju, kako "isti impresivni rezultati, gotovo identični fiziološki i psihološki fenomeni, mogu proizaći iz religijskih metoda iscjeljivanja i tehnika preobraćenja, podjednako u najprimitivnijim, kao i u visoko civiliziranim kulturama. Mogu se navesti kao uvjerljivi dokazi istinitosti bilo kojih religijskih ili filozofskih uvjerenja, na koja se poziva."

(William Sargant, "Bitka za um, fiziologija preobraćenja i ispiranja mozga", 1957.)

Mesija religije Plesa duhova

"Indijanska mesijanska religija vuče inspiraciju iz sna. Njen ritual je ples, ekstaza i trans. Njeni svećenici su hipnotičari i kataleptici. Sve je to bilo dijelom svakog velikog religijskog razvoja o kojem znamo od početka povijesti."

(James Mooney, "Religija plesa duhova i pobuna Sijuksa 1890.", 1896., Zavod za etnologiju i veza sa Smithsonian institutom).

Godinu 1890. će obilježiti jeziv prizor. Bila je to godina izbijanja pobune Sijuksa i zloglasnog masakra u Wounded Kneeu, što se općenito smatra posljednjim velikim sukobom u Američko-indijanskim ratovima. Procjenjuje se da je broj Indijanaca koji su  masakrirani tog dana bio blizu 400 muškaraca, žena i djece, gotovo sigurno i više. Mnoga tijela žena i djece, koji su pobjegli sa  mjesta događaja, pronađena su i do tri kilometra udaljena od mjesta gdje je kaos započeo, upucani u leđa od strane američkih vojnika, dok su pokušavali pobjeći od krvavog pokolja. Kao što je James Mooney primijetio, bilo je tada kao da su američki vojnici potpuno izgubili razum.

Bio je prosinac i snježna oluja je potrajala tri dana. Tijela naroda Sioux su ostavljena ležati u snježnoj tundri. Kada su se Amerikanci vratili, otkrili su da su neki od naroda Siouxa, za koje su mislili da su mrtvi zapravo još bili živi, ​​uključujući dvije bebe koje su još uvijek bile u majčinom naručju. Samo je jedno od dojenčadi na kraju preživjelo, uz nekoliko početnih "preživjelih", koji su bili teško ozlijeđeni od mraza i hladnoće. Nekrotično tkivo se previše proširilo i većina je umrla nekoliko dana kasnije.

Jednoj od preživjelih Sijuksa, koja je pronađena živa iako je bila pogođena metkom, dok je ležala u crkvi na liječničkoj pomoći, rečeno je da mora dopustiti da joj skinu košulju "duhova" kako bi mogli pristupiti rani. Odgovorila je: "Da; skini je. Rekli su mi da metak neće proći. Sada je više ne želim.". Vjerovalo se da je košulja duhova, koju su promovirali sljedbenici religije Plesa duhova, neprobojna za metke, ili oružje bilo koje vrste. Svaki Sijuks koji je tog dana ubijen kod Wounded Kneea - nosio je takvu košulju.

James Mooney, pod pokroviteljstvom Zavoda za etnologiju, započeo je u jesen 1890. godine, istraživanje Cherokeeja u svrhu boljeg razumijevanja ove nove religije, koja se proširila na gotovo sva indijanska plemena, nazvana Plesom duhova. Njegova istraživanja su bila proširena na "divlja" plemena: Cheyenne i Arapaho, Kiowa, Comanche, Apache, Caddo i Wichita, koji su svi živjeli blizu jedni drugih, u zapadnom dijelu tadašnjeg indijanskog teritorija (vidi kartu dolje). Sva su ta plemena bila manje-više pod utjecajem ove nove religije. Masakr u Wounded Kneeu se dogodio samo nekoliko mjeseci nakon što je Mooney započeo svoje istraživanje. Ono što je trebalo trajati samo nekoliko tjedana, produžilo se na razdoblje od više od tri godine istraživanja fenomena koji se nazivao Ples duhova.

Ples duhova nastao je među Pajutima (prvenstveno smještenima u Nevadi i Oregonu), a prvo veliko okupljanje Plesa duhova nekoliko plemena navodno se dogodilo 1889. godine, u Walker Lakeu, u Nevadi. Ubrzo nakon toga prihvatili su ga Utei, Šošoni, Čejeni, Arapahoi, Siouxi, Apači, Kiowe, Caddoi, Wichita i drugi.

U vrijeme objave Mooneyjevog izvještaja o povijesti pojave, pod nazivom "Religija plesa duhova i pobuna Siouksa 1890. godine", objavljenog 1896. godine - Ples duhova još se uvijek prakticirao i razvijao je nove značajke, na svakoj novoj izvedbi. To se nastavilo mnogo godina, ako ne i desetljeća kasnije, unatoč tragediji koja se dogodila u Wounded Kneeu.  

Mooney će napraviti i drugo terensko putovanje, ovaj put se usredotočio na Ples duhova među narodom Sioux, gdje je ova pojava privukla najviše pažnje, kao i među Pajutima, odakle je zapravo nastao. Mooneyjeva terenska istraga potrajala je 22 mjeseca, gotovo 50000 kilometara putovanja, te vremena provedenog sa dvadesetak plemena.

Podsjetimo se: u prošlom tekstu smo započeli priču o podrijetlu religije Plesa duhova, koja se oblikovala iz religije Gospodara života. Religija Gospodara života je započela Pontiacovim proročanstvom iz 1763. godine, na koje je zasigurno utjecala isusovačka prisutnost. Proročanstvo je govorilo o mesiji koji će donijeti raj indijanskom narodu i uništiti bijele osvajače, samo  ako se operu od svojih grijeha i vrate u svoje "izvorno stanje". To je uključivalo zabranu korištenja baruta i vatrenog oružja, kao i kremena i čelika za paljenje vatre. Kasnije će proročanstvo dodatno uključiti ​​tvrdnje kako će prorok ove božanske misije dobiti moć liječenja svih bolesti i zaustavljanja ruke smrti, bilo u bolesti ili na bojnom polju, te će njihovi mrtvi ponovno ustati i stari će ponovno postati mladi, a mladi nikada neće biti bolesni. Također, zabranjivala je mnoge stare običaje, uključujući nošenje njihove svete vrećice sa lijekovima i pjevanje pjesmi o lijekovima, i tvrdilo je da su vračevi (koji su promicali i čuvali ove stare načine bili u zajedništvu sa zlim duhovima). Proročanstvo je također proglasilo da su Francuzi braća Indijanaca, francuski kralj je gotovo otac Indijanaca; dok su svi ostali bijelci, prvenstveno Britanci (tj. prvi američki kolonijalisti u to vrijeme), njihovi neprijatelji i neprijatelji njihove francuske braće. 

Pontiac će se uzdići na najviši položaj među vođama Algonquinaca. Nakon vizije, Pontiac na velikom vijeću plemena, u blizini Detroita u travnju 1763. godine, objavljuje politiku ujedinjenja svih plemena, što mu je (u viziji) otkriveno kao volja Gospodara života. Na ovom velikom vijeću, Pontiaca su slušali kao da je sam prorok, te je svim prisutnim poglavicama izjavio da samo treba proglasiti volju Gospodara života da bi se poslušala. Pontiac neće uspjeti u svojoj misiji i nakon tri godine bitaka je progonan od strane svog naroda. Međutim, u Pontiacovo proročanstvo i dalje će se vjerovati. Inicijativu za stvaranje konfederacije svih plemena je veliki Tecumseh gotovo uspješno dovršio.

Međutim, ovo ujedinjenje se nije dogodilo. Tecumsehov pad je bio povezan i njegovom beskonačnom odanošći religiji Gospodara života, i to preko njegovog mlađeg brata, propalog proroka Shawnee-ja. Upravo je Shawnee prorok stekao priznanje svojim predviđanjem pomrčine. On je također prvi izrekao kako su indijanski ratnici otporni na metke bijelog čovjeka. Ovo lažno proročanstvo, koje je prvi put objavljeno noć prije njihove najveće i prve bitke protiv snaga guvernera Williama Harrisona -  uništilo je svaku Tecumsehovu nadu da će ujediniti indijanska plemena u pravednoj stvari, onome što je u početku bilo mirno rješenje. Njegov mlađi brat, nakon što je razotkriven kao radikalni lažni prorok, također je uništio povjerenje u Tecumsehovu sposobnost da predvodi svoj narod. U ovom trenutku je proročanstvo proglasilo kako su svi bijelci prijatelji Indijanaca, uključujući Britance i Španjolce, svi osim Amerikanaca. Tecumseh će poginuti boreći se uz Britance u Ratu 1812. godine, protiv Harrisonovih snaga, u ratu koji nije bio od nikakve koristi njegovom narodu.

Nakon lažnog proročanstva proroka Shawneea (dovelo do Tecumsehova pada), stvari su neko vrijeme bile tihe i nije se čulo ni za jednog novog značajnog proroka, slijedećih nekoliko desetljeća. Sljedeći će se pojaviti više od 50 godina kasnije, 1870. godine, među Pajutima u Nevadi. Kako priča kaže: ovaj prorok je bio otac "mesije", koji će osnovati religiju Plesa duhova.

Ovaj otac "mesije" se zvao Tä'vibo, što znači "bijeli čovjek". Bio je poznat po vizijama i navodno je bio neranjiv. Ime Tävibo odnosi se na istok (tävänagwat), ili mjesto gdje sunce (täbi) izlazi. Srodnim imenima Šošoni i Komanči, bijelce nazivaju Taivo.

Upravo je taj bijeli čovjek sa istoka, Tävibo, oblikovao mladog dječaka po imenu Wovoka u mesiju religije Plesa duhova.

Mooney, koji je živio u tom razdoblju i koje se preklapalo sa pojavom religije Plesa duhova, intervjuirao je mnoge koji su osobno poznavali i proglašenog mesiju, ali i njegovog oca, proroka Täviba. Mooney piše:

"Međutim, iz istodobnih svjedočanstava Indijanaca i bijelaca, čini se da nema sumnje da je on [Tävibo] propovijedao i prorokovao, kao i uveo novi religijski ples među svoj narod, te da su doktrina koju je širio, i nade koje je gajio prije dvadeset godina, bili temelj na kojem je njegov sin izgradio strukturu sadašnje mesijanske religije. Posjetili su ga Indijanci iz Oregona i Idaha, a njegova učenja su imala utjecaja među Bannockima i Shoshonijima, kao i među svim raspršenim skupinama Paiutea, kojima je nastavio propovijedati do svoje smrti…" 

Među Tävibovim otkrivenjima je bila vizija da će velika katastrofa zadesiti sve, i Indijance i bijelce, koja će progutati sve, ali da će na kraju tri dana Indijanci uskrsnuti, i živjeti nakon toga vječno uživajući zemlju, dok će njihovi neprijatelji, bijelci, biti zauvijek uništeni. Tävibovo proročanstvo predvidjelo je vječnu odvojenost između Indijanaca i bijelaca. Međutim, mnogi Indijanci i dalje nisu vjerovali u njegove vizije, te su oni osuđeni podijeliti sudbinu bijelaca i ostati pod zemljom, oni neće uskrsnuti i zauvijek će biti prokleti, nakon velike katastrofe. To je bila milenijska Nova zora - središnje načelo religije Plesa duhova.

Treba napomenuti da je Tävibo živio sa svojim sinom, mesijom Wovokom, u Mason Valleyju, oko 60 milja južno od Virginia Cityja, nedaleko od rezervata Walker River.

Lokacija jezera Walker i rijeke Walker, potonje je mjesto gdje se prvi put čuje Tävibovo proročanstvo i prvo mjesto gdje se, 1889. godine, održava prva velika izvedba Plesa duhova, okupljanja nekoliko plemena i stotina Indijanaca.

Zapravo, Tävibove propovijedi i proročanstva su se uvelike poklapale sa vjerskim uvjerenjima mormona. U rano proljeće 1875. godine, mormoni su poslali izaslanike obližnjim plemenima, potičući ih neka dođu u Salt Lake City kako bi se krstili u mormonskoj religiji. Salt Lake City, Utah, mjesto je gdje je 1840-ih osnovano sjedište mormonske crkve. Tamo se nalazi i danas. Veliki broj Indijanaca je prihvatio ovaj poziv i vratio se širiti novu vjeru među svojim plemenima.

Kao dodatni poticaj, tu su bili besplatni obroci koji su dijeljeni tijekom ozbiljne nestašice hrane, i to je bilo osigurano "svima koji bi došli i pokrstili se; 'rečeno im je da će krštenjem i odlaskom u crkvu svi starci postati mladi, mladići nikada neće biti bolesni, da Gospodin ima nakanu za njih i da su oni izabrani Božji narod koji će uspostaviti njegovo kraljevstvo na zemlji.' Također se tvrdi da su bili potaknuti da se odupru autoritetu [američke] vlade."

Mooney primjećuje: "Koliko god bilo istine u ovim izvješćima, a moramo uzeti u obzir i lokalne predrasude. Dovoljno je očito da su se mormoni aktivno zainteresirali za vjersko vrenje koje je tada postojalo među susjednim plemenima, te su pomogli oblikovati doktrinu koja se kristalizirala nekoliko godina kasnije u Plesu duhova."

Drugim riječima: otprilike pet godina, nakon Tävibovog proročanstva u Nevadi među Pajutima, nastanak religije Plesa duhova (koju su dodatno provela dva bijelca, moguće jedan od njih bio i sam Tävibo, 1875.) - nekoliko Indijanaca iz regije Utah posjetilo je Nevadu kako bi saznali više o ovoj novoj religiji među Pajutima. Po povratku u Utah "ponijeli su sa sobom ceremoniju novog vjerovanja i glavni dio rituala bio je ples koji se izvodi noću u krugu, bez vatre u središtu, vrlo slično modernom plesu duhova."

Mormoni su zatim aktivno regrutirali susjedne Indijance, poput onih unutar plemena Shoshoni i Bannock, te bi ih poslali natrag u svoja plemena kao misionare, omogućujući time širenje doktrine religije Plesa duhova; religija koja se, kako ćemo vidjeti, uvelike preklapa sa mormonskim vjerskim uvjerenjima. Ti pojedinci uglavnom su činili izaslanike Plesa duhova, koji su putovali na velike udaljenosti, šireći učenja od plemena do plemena, vjerojatno pritom koristeći resurse Mormonske crkve.

Karta područja sjevernog i južnog plemena Paiute, otprilike kako je izgledalo tijekom 1870-ih. Kao što se može vidjeti na karti, Paiute su se nalazili na području današnje zapadne Nevade, istočnog Oregona i jugoistočnog Utaha. Središte Mormonske crkve u to vrijeme bilo je u Salt Lake Cityju, sjedištu Mormonske crkve, što je označeno crvenom točkom.

Treba napomenuti: iako proročanstvo nove religije ponekad navodi kako će svi bijelci biti uništeni u velikoj katastrofi, ipak se u drugim verzijama navodi kako će bijelci i Indijanci uskrsnuti kao jednaki, ili će im rase biti izjednačene. Mora se shvatiti da kad god se bijelci spominju kao neprijatelji Indijanaca, onda se to ne odnosi na sve bijelce (njihov vlastiti prorok je bio "bijelac", Tävibo). Također, bilo je mnogo drugih proroka koji su sami bili bijelci, ili su bili pod utjecajem bijelaca - oni će oblikovati indijanska proročanstva. Proročanstvo Plesa duhova milenijskog novog svitanja točno se uklapa u mormonsko proročanstvo.

Kratki podsjetnik: mormonsku religiju je osnovao Joseph Smith krajem 1820-ih. Osnivanje ove religije od strane Smitha je neraskidivo isprepleteno sa njegovim istovremenim osnivanjem nekoliko masonskih loža, od kojih je loža Nauvoo bila najveća.  Do 19. stoljeća je svim slobodno-zidarskim aktivnostima u Sjedinjenim Državama upravljao Škotski obred. 

Wovoka, mesija religije Plesa duhova, kao i oni prije njega: Pontiac, prorok Shawnee, prorok Smohalla Sanjar, kršćanin John Slocum, visoki svećenik Shakersa iz Puget Sounda - svi su oni tvrdili da su umrli i otputovali u svijet mrtvih, prije nego što su se vratili na zemlju sa svojim otkrivenjima nove religije, tj. religije Gospodara života, koja će se kasnije preoblikovati u religiju Plesa duhova. Proroci ove nove religije, od 1870-ih nadalje, Smohalla, Slocum i Wovoka, počinju prakticirati trans i hipnozu, nešto što Mooney primjećuje da nema indijsko podrijetlo, jer su ih ovi ljudi prakticirali i ritualizirali.

Nije tajna kako među gotovo svim (ako ne i svim) poganskim religijama, kao i judeokršćanskim i muslimanskim religijama - ima pojava proročanstva, koje se često manifestira kroz mističnu "viziju" onoga što se tek treba vidjeti ili što se tek treba dogoditi.  Sve religije dijele ovo vjerovanje, bez obzira kako su se te vizije manifestirale, npr. iskustvom putem vanjskog tijela, drugim vidom, transom, snom, ili astralnim prozračivanjem. Stoga, nije mala stvar što ne postoji vjerski red koji ima veći autoritet nad obećanjem otkrivanja misterija, spoznaja dublje istine, kroz prizivanje vjerskih ili iskustava vanjskog tijela, od Isusovačkog reda.  Premda oni nisu bili prvi koji su došli do takvih uvida, daleko su najistaknutiji, najdiscipliniraniji i najstrukturiraniji u ovoj praksi, uključujući trans i hipnozu, koja je praksa oblikovana kao znanost i može generirati rezultate koji su predvidljivi i lagani za  reprodukciju. Možete biti sigurni da je Isusovački red uvelike dominirao u svojim učenjima, gdje god je odlučio utjecati na one koji nisu bili svjesni da nisu sve vizije iz božanskog izvora.

Wovoka je imao oko 14 godina kada je Tävibo preminuo. Sam Wovoka kaže da njegov otac nije propovijedao, već je bio "sanjar" nadnaravnih moći i neranjiv. Prema samom Wovoki: nakon očeve smrti je primljen u obitelj bijelog farmera Davida Wilsona, koji mu je dao ime Jack Wilson i tim imenom je bio općenito poznat među bijelcima. Iako je odgajan prvenstveno među bijelcima, Wovoka je poznavo samo jezik Paiute i vrlo malo engleskog (ili je barem tako rekao Jamesu Mooneyju tijekom intervjua).

Wovokina prošlost obavijena je velom tajne. Malo su poznata njegova vjerska iskustva, osim što se navodi kako mu je Tävibo otac. Većina informacija o njegovim uvjerenjima i učenjima kao mesije je zabilježena na temelju izjava onih koji su ga kratko poznavali kao mesiju, uključujući i druge Indijance; snimkama i zapažanjima iz Indijanskog ureda, Ratnog odjela i Zavoda za etnologiju, koji su službeno započeli sa radom tek 1890. godine.

Wovokino prvo otkrivenje dogodilo se kada je "sunce umrlo" i kada je zaspao danju, te je uznesen u drugi svijet. "Ondje je vidio Boga, sa svim ljudima koji su davno umrli, zaokupljeni svojim starim sportovima i zanimanjima, svi sretni i vječno mladi. Bila je to ugodna zemlja puna divljači. Nakon što mu je sve pokazao, Bog mu je rekao da se mora vratiti i reći svom narodu... da će se, ako vjerno poslušaju njegove upute, konačno ponovno ujediniti sa svojim prijateljima u ovom drugom svijetu, gdje više neće biti smrti, bolesti ili starosti. Zatim mu je dan ples, za koji mu je naređeno da ga odnese svom narodu. Izvodeći ovaj ples u intervalu,  pet uzastopnih dana, osigurali bi ovakvu istu sreću za sebe i ubrzali događaj [kraj vremena, koji će uzrokovati ponovno rođenje svijeta]... Zatim se vratio na zemlju i počeo propovijedati onako kako mu je bilo rečeno, uvjeravajući ljude i koristeći čudesne moći koje su mu bile dane." Od ove prve objave, u jednoj ili dvije druge prilike, Bog je došao i ponovno ga odveo na nebo. Wovoka je u svom intervjuu s Mooneyjem potvrdio kako na sebe gleda kao na proroka koji je primio božansku objavu, ali je porekao da se ikada nazivao "Kristom". 

Možda ne iznenađuje što Wovoka nije bio u potpunosti iskren sa Mooneyjem tijekom njihovog razgovora 1892. godine. To se odnosi i na mnoga svjedočanstva među Indijancima, koji su postali sljedbenicima religije Plesa duhova, uključujući vodećeg predstavnika doktrine Plesa duhova među Čejenima (prerijskim plemenima), imena Porcupine, koji je posjetio Wovoku 1889. godine, i bio prisutan na plesu u blizini jezera Walker, u Nevadi. U Porcupineovom se izvještaju navodi kako je Wovoka tvrdio da je sam Krist, koji se vratio, mnogo stoljeća nakon svog prvog odbijanja, iz sažaljenja i kako bi podučavao svoju djecu.

Wowoka

Tisućljetna Nova zora i mormoni

Kao što je već spomenuto, mormoni će odigrati bitnu, vrlo vjerojatno središnju ulogu u razvoju i širenju religije Plesa duhova.

Mormonska crkva osnovana je kao Crkva Kristova u zapadnom New Yorku, 1830. godine, od strane Josepha Smitha, tijekom Drugog velikog buđenja. Pod Smithovim vodstvom, sjedište crkve preselilo se iz Kirtlanda, Ohio, Missouri, u Nauvoo, Illinois. Nauvoo je bio središte ranih mormonskih aktivnosti od svog osnutka, 1839. godine, do ubojstva Josepha Smitha i njegovog brata Hyruma, 1844. godine. Tijekom tog petogodišnjeg razdoblja, u Nauvoou su osnovane tri masonske lože. Članovi loža bili su svi članovi Crkve svetaca posljednjih dana (LDS), iz mormonske zajednice. Najveća od ovih loža, sa više od 1500 članova se zvala  Nauvoo Loža. Nakon Smithove smrti 1844. godine, i krize nasljedstva koja je uslijedila, većina sljedbenika je stala na stranu Brighama Younga, koji je crkvu doveo do njenog sadašnjeg sjedišta, u Salt Lake City.

Joseph Smith je namjeravao osnovati Novi Jeruzalem u Sjevernoj Americi, nazvan Sion. Prema Smithu, 01. rujna 1823. godine, kada je imao 17 godina, ukazao mu se anđeo Božji po imenu Moroni i rekao mu o drevnim tekstovima koji su zakopani na obližnjem brdu u okrugu Wayne, New York. Ove tekstove su drevni proroci ugravirali na zlatne ploče i napisali nepoznatim znakovima, koje Crkva Isusa Krista svetaca posljednjih dana naziva "reformiranim egipatskim". Smith je očito bio jedini koji je mogao čitati ovaj nepoznati jezik i prevesti ga na engleski. Navodno su spisi opisivali narod koji je Bog vodio iz Jeruzalema prema zapadu, 600 godina prije Isusovog rođenja. Prema Crkvi Isusa Krista svetaca posljednjih dana, kaže se da je anđeo Moroni bio posljednji prorok među svojim narodom (Nefi), te je on dovršio i zakopao drevni zapis.

Kaže se da ovaj zapis uključuje "podrijetlo, napredak, civilizaciju, zakone, vlade... pravednost i bezakonje starosjedilačkih stanovnika zemlje" u odnosu na Nefijce i Lamance. Knjige iz Prve Nefijeve, prve knjige Mormonove knjige, započinju onim što bi trebao biti povijesni izvještaj u drevnom Jeruzalemu, od oko 600. godine prije Krista. Priča priču o čovjeku po imenu Lehi i njegovoj obitelji, te nekoliko drugih, koje je Bog izveo iz Jeruzalema, neposredno prije njegovog pada u ruke Babilonaca. Putuju preko Arapskog poluotoka, i zatim brodom do "obećane zemlje", neodređene lokacije u Americi. Zajednica raste i vremenom se podijeli na Nefijce i Lamance, tijekom razdoblja od oko 450 godina. Ova dva plemena često ratuju jedno s drugim. Za vrijeme Isusa Krista, Nefijci i Lamanci se ujedine u skladno društvo, ali nakon nekoliko generacija se ponovo raspadnu u zaraćene frakcije, što rezultira uništenjem Nefijaca i pobjedom Lamanaca. Dakle, Moroni je posljednji Nefijac i zapisničar ove povijesti.

Mormonova knjiga uključuje proročanstva koja opisuju kako će, iako će pogani (općenito tumačeni kao bijelci europskog podrijetla) osvojiti autohtone stanovnike Amerike (zamišljene kao Lamanci u Mormonovoj knjizi), ovo će osvajanje samo prethoditi preporodu i ponovnom usponu Indijanaca, kao naroda osnaženog Bogom. Proročanstva Mormonove knjige predviđaju kršćanski eshaton, gdje su autohtoni narodi predodređeni da se uzdignu kao pravi vođe kontinenta, manifestiraju se u novoj utopiji koja će se nazvati "Sion". Bijeli pogani imali bi priliku pokajati se za svoje grijehe i pridružiti se ostatku autohtonog stanovništva. No, ako bijelo pogansko društvo to ne učini, tada Mormonova knjiga predviđa budući "apokaliptični preokret", prema kojemu će Indijanci uništiti bijelo američko društvo i zamijeniti ga bogobojaznim - sionskim društvom. Ovo proročanstvo zapovijeda bijelcima neka se pokaju i postanu pristaše američkih Indijanaca, čak ima "poseban autoritet kao izjava samog Isusa Krista", tijekom njegova mesijanskog pojavljivanja na vrhuncu knjige. Pouka priče je u tome da se bijeli Nefiti nisu uspjeli prepoznati i pokajati za vlastite grešne i ohole predrasude prema tamnoputim Lamancima. U svom ponosu, Nefiti neprestano nazaduju u sve opresivniji društveni poredak.  Mormonova knjiga završava uništenjem svih bijelih Nefita, kao i pravednom pobjedom Lamanaca, sve do povratka bijelih Europljana u Ameriku 1492. godine, kojima je suđeno da budu ponovno izbrisani sa lica zemlje (ili barem Amerike) u ovom tisućljetnom ciklusu, ukoliko se oni (bijeli Nefiti) ne pokaju za svoje grijehe.

Godine 1831., nakon ove objave, Joseph Smith pokušao je osnovati hram Crkve svetaca posljednjih dana (LDS) u okrugu Jackson, u Missouriju. Tamo je planirao premjestiti sjedište crkve, međutim, 1833. godine, doseljenici iz Missourija su ih nasilno protjerali. Crkva svetaca posljednjih dana (LDS) - poznata i kao Mormonska crkva - pokušala je vratiti svoju zemlju paravojnom ekspedicijom, ali nisu uspjeli. Međutim, uspjeli su osnovati hram Kirtland u Ohiju, koji je postojao do 1838. godine, sve dok nije izbio financijski skandal koji je uzrokovao ogromno napuštanje crkve. Smith se pokušao pregrupirati u okrugu Daviess u Missouriju, i tamo je pokušao izgraditi hram, ali su njihove napore zaustavili doseljenici iz Missourija. Usput, guverner Missourija Boggs, koji je vjerovao da je ova crkva nekakav pobunjenik, izdao je Izvršnu naredbu Missourija 44, i naredio neka se članovi Crkve LDS "istrijebe ili protjeraju iz države". Mormoni su pružili vojni otpor, i to je postalo poznato kao Mormonski rat u Missouriju, 1838. godine. 

Smithova prva optužba za izdaju u Missouriju je bila posljedica Mormonskog rata u Missouriju i uključivala je optužnicu za urotu za atentat na guvernera Boggsa iz Missourija. Nakon predaje mormonskih snaga, 02. studenog 1838. godine, Smith je zatvoren u zatvoru u Libertyju, Missouri. Dana 12. studenog 1838. godine, sudac King utvrdio je kako "su Joseph Smith Jr., Lyman Wight, Hiram Smith [Josephov brat], Alexander McRay i Caleb Baldwin, krivi za otvorena djela izdaje u okrugu Daviess". Smith i drugi mormoni ostali su zatočeni u zatvoru Liberty. Nakon saslušanja održanog od 09. do 11. travnja 1839. godine, Smitha je velika porota optužila za izdaju, no "dopušteno mu je pobjeći iz pritvora", te je pobjegao u Illinois.

Godine 1839. Crkva Isusa Krista svetaca posljednjih dana pretvorila je močvaru na obali rijeke Mississippi u mjesto Nauvoo, Illinois, i to je postalo novo sjedište crkve.

Upravo je u Nauvoou Smith uveo poligamiju i slobodno zidarstvo među članove Crkve Isusa Krista. Također, uspostavio ceremonije i postao je majstorom ceremonije, za koje je tvrdio da mu je Gospodin razotkrio, kako bi pravednicima omogućio da postanu bogovi u zagrobnom životu, kao sekularnu instituciju koja će upravljati Milenijskim kraljevstvom. U Nauvoou je Smith podijelio i svoju prvu viziju. U dobi od 14 godina je primio upute od Boga Oca i Isusa Krista u šumovitom području zvanom Sveti gaj, u Manchesteru u New Yorku. Jedno od bića reklo je Smithu neka se ne pridruži nijednoj od postojećih crkava, jer sve uče netočne doktrine. Crkva Isusa Krista ovu će viziju smatrati najvažnijim događajem u ljudskoj povijesti, od Isusovog uskrsnuća.

Smith je tijekom svog života bio optužen za otprilike 30 kaznenih djela i vodio je barem isto toliko financijskih građanskih parnica. Među optužbama u Ohiju: napad, ilegalno bankarstvo, zavjera za ubojstvo i bankarska prijevara; u Missouriju: prijetnje sucu Adamu Blacku i izdaju; u Illinoisu: optužen i uhićen zbog bijega iz zatvora Missourija i zavjeru za ubojstvo guvernera Boggsa, krivokletstvo, blud i poligamiju, poticanje nereda kojima se uništava Nauvoo Expositor, još jedna točka i optužba za izdaju.

Dana 27. lipnja 1844. godine, Smitha i njegovog brata Hyruma, ubila je rulja u Carthageu, Illinois, dok su bili pritvoreni pod optužbom za izdaju države. On je 1844. godine optužen za poticanje nereda i uništavanje novina Nauvoo Expositor. Smith je proglasio ratno stanje i pozvao Nauvoo Legiju neka povede bitku - što je dovelo do optužbi za izdaju Illinoisa.

Nauvoo Expositor su bile novine koje su uspjele objaviti samo jedno izdanje, 07. lipnja 1844. godine. Svi tiskani primjerci ovog prvog, i posljednjeg broja, uništeni su zajedno sa tiskarskim strojem. Expositor je osnovalo nekoliko odcjepljenih članova Crkve LDS-a i neki nemormoni iz području Nauvooa. Jedino izdanje novina kritiziralo je Smitha i druge crkvene vođe. Nakon smrti Josepha i Hyruma Smitha, vodstvo Crkve LDS preuzeo je Brigham Young. Sjedište crkve je prebačeno u Salt Lake City, Utah. 

Zanimljiva brošura je anonimno objavljena u Salt Lake Cityju, u vezi sa predloženom serijom predavanja 1892. godine. Brošura je imala naslov "Mormoni su se povukli iz Nebeske vlade – američki Indijanci su stupili u Nebesku vladu". Počinje izjavom kako je  Mesija došao svom narodu, u vrijeme koje je Otac odredio. Dalje je pisalo: 

"‘Prošla je 1891. godina i nema obrezivanja vinograda.’ Vinograd Gospodnji je dom Izraelov. – Iz 5,7. U dijelu vinograda američki Indijanci, potomci pravedne grane Josipove, koji su odvedeni na zapadni kontinent ili hemisferu – Sion – nalazimo vinovu lozu, kamenu moć Posljednjih dana. Ps 80.

Nebeski prorok, vidjelac i objavitelj, Joseph Smith ml., prorokovao je 02. travnja 1843. godine da će se Mesija objaviti čovjeku u smrtnosti 1890. godine. Nauk i savezi, 130, 15, 17, koji glasi: ‘Jednom sam se vrlo usrdno molio da saznam vrijeme dolaska Sina Čovječjega, kada sam čuo glas koji je govorio sljedeće: ‘Josipe, sine moj, ako doživiš do osamdeset i pete godine, vidjeti ćeš lice Sina Čovječjega’. 

…znak koji je trebao uvesti djelo Oca je predan američkim Indijancima, dok ožujak 1890. godine svjedoči organizaciji crkve, pod obnovljenim redom, gdje je dvanaest učenika odabrano i zaređeno i čija je prva odanost neopozivo dana Gospodinu Bogu, dok je odanost Nebeske Crkve dana vladi koja je potiče.

…Sljedećih sedam znakova trebalo je prethoditi punini pogana na zemlji Americi; Sion…[prvi, drugi i treći 'znak' ovdje su izostavljeni.]

4. Kada Biblija i Mormonova knjiga postanu jedno u rukama Mesije. Ezk 37:19; III Nefi 21:1-7. Godine 1887., šezdeset godina nakon što su ploče predane Josephu Smithu ml., Mormonova knjiga na španjolskom jeziku je predana i američkim Indijancima, uz obećanje onima koji se poistovjećuju sa poganima da ako ne otvrdnu svoja srca, već se pokaju i spoznaju prave točke moje doktrine, biti ubrojeni sa mojim narodom saveza, Josipovom granom. Nauk i savez, 19:59-62; 20:8-17; III. Nefi, 21:1-7.

5. Dolazak Mesije. Tri godine kasnije, u ožujku 1890. godine, Božji narod, kojemu su tri Nefijca javila, sastao se u Walkers Lakeu, okrug Esmeralda, Nevada, gdje im je dana dispensacija Nebeskog kraljevstva Božjega - evanđelje u savezu posvećenja, savršeno jedinstvo u svemu, vremenitom i duhovnom. Dvanaest učenika zaređeno je, ne od anđela ili ljudi, već od Mesije, u prisutnosti stotina, koji su predstavljali desetke plemena ili naroda, koji su vidjeli njegovo lice, čuli i razumjeli njegov glas, kao na dan Pedesetnice. Djela 2, također ispunjavaju odjeljak 90:9, 10, 11 Nauka i saveza. Ezk 20:33-37.

6. Punina pogana. U 1492. godini, Gospodin Bog je prepustio svoj vinograd narodima pogana kako bi kaznio svoj narod, Josipovu granu, na 400 godina (Post 15,13), čime je punina pogana okončana njihovom vladavinom nad američkim Indijancima. Listopad 1892., Rim 2,25-26; Post 50,25; Novi prijevod Mt 21,33-41.

7. Obrezivanje vinograda. Poljoprivrednici na ovoj zemlji su započeli posljednje obrezivanje vinograda 1891. godine. Među njima se ističe naša vlada u ispunjavanju Mateja 21:33-41, rekavši: ubijmo nasljednike i zadržimo nasljedstvo, kao što je prikazano u masakru kod Ranjenog Koljena; pokolju Sjedećeg Bika; zatvaranju Kratkog Bika i drugih; razbijanju rezervata i pokušajima uništavanja gore spomenutih ugovornih odredbi prisiljavanjem američkih Indijanaca na žig Zvijeri, državljanstvo i državnost, što će na kraju završiti ratom istrebljenja. Iz 10:24-27; Dan 2:34; Iz 14:21.

Prema astronomskim, proročkim i povijesnim dokazima pronađenim u Bibliji, Mormonovoj knjizi i Nauku saveza za otkupljenje Siona i obnovu Izraela, postoji sedam nebeskih ključeva moći koje treba iskoristiti, a kojima ne mogu rukovati apostoli, proroci ili anđeli. Njima mogu upravljati samo Mesija i Otac.

…2. Ključ moći koji vraća nasljednike, američke Indijance, na njihove vlastite zemlje, posvećujući im bogatstvo pogana.

3. Ključ moći koji odvraća bezbožnost od Jakova (američkih Indijanaca) omogućujući im da izgrade hram na mjestu koje je pokazao Božji prst (Independence, okrug Jackson, Missouri), na kojem će počivati ​​pravi znak Izraela, slava živoga Boga Hebreja, oblak danju i stup od ognja noću, do kraja ove generacije, 1896. godine." 

Redak "izgraditi hram na mjestu koje je pokazao prst Božji (Independence, okrug Jackson, Missouri)" se odnosi na ono što je stajalo iza paravojne ekspedicije LDS-a 1833. godine, pri njihovom prvom pokušaju izgradnje hrama. Početkom 1830-ih, Joseph Smith je primio objavu kako je Drugi dolazak Kristov blizu, i da će se Grad Sion nalaziti blizu grada Independence u okrugu Jackson, Missouri, te da su njegovi sljedbenici predodređeni naslijediti zemlju koju drže sadašnji doseljenici. To je, prilično razumljivo, rezultiralo njihovim nasilnim protjerivanjem sa ove zemlje od strane doseljenika Missourija.

Mormonski rat u Missouriju 1838. godine je izbio oko zemlje u okrugu Daviess, Missouri, i namjere Josepha Smitha da izgradi hram LDS-a na tom mjestu, unatoč tome što ljudi okruga Daviess nisu željeli sudjelovati u tome. Ovaj hram trebao se zvati Adam-ondi-Ahman, zbog vjerovanja koje je Smith razotkrio 19. svibnja 1838. godine, kako je Adam-ondi-Ahman mjesto gdje su Adam i Eva otišli živjeti nakon što su prognani iz Rajskog vrta.

Zapanjujuće paralele koje ovaj mormonski pamflet izravno dijeli sa milenijskim proročanstvom Plesa duhova ne bi smjele promaći čitatelju. Pamflet čak ide toliko daleko da izravno spominje mesiju Plesa duhova, u korelaciji sa okupljanjem Plesa duhova na jezeru Walkers, te njihovim odabirom apostola, što potvrđuje i Porcupineov izvještaj.

Porcupineov izvještaj o mesiji predan je bojniku Carrollu, zapovjedniku Camp Crooka, u agenciji Tongue River, Montana, 15. lipnja 1890. godine. Prenesen je putem Ministarstva rata Uredu za indijanske poslove. Porcupine opisuje kako je napustio svoj rezervat Čejena u studenom 1889. godine i otputovao u Salt Lake City, a kasnije i u Nevadu, uključujući jezera Pyramid i Walker, da bi se vratio tijekom proljeća 1890. godine. Porcupine opisuje plesanje novog plesa, i napominje kako bi ga i bijelci često sami plesali (imajte na umu da se ovo događa na mormonskom teritoriju). Porcupine primjećuje:

"Prije nisam znao ništa o ovom plesu. Slučajno sam naišao na to, to je sve. Reći ću vam o tome. Želim da svi ovo poslušate, kako ne bi bilo greške. Nema ništa loše u onome što ću reći bilo kome. Čuo sam za ovo, tamo gdje sam sreo svoje prijatelje u Nevadi. Čudo je da vi ljudi za ovo nikada prije niste čuli. U plesu koji smo tamo imali [Walker Lake], bijelci i Indijanci plesali su zajedno. Tamo sam upoznao mnogo vrsta ljudi, ali činilo se da svi znaju sve o ovoj religiji. Ljudi tamo činili su se dobrima. Nikada nisam vidio nikakvo piće, tučnjavu, ili loše ponašanje među njima. Dobro su me tretirali u vagonima, bez plaće. Davali su mi hranu besplatno, i otkrio sam da je to bila navika među njima prema susjedima. Mislio sam čudnim da su ljudi tamo tako dobri, tako različiti od onih ovdje [oko teritorija Cheyennea].

Ono što ću reći je istina. Dvojica muškaraca koji su sjedili blizu mene [Čejeni koji su išli s njim na ovo putovanje], bili su sa mnom i svjedočiti će da govorim istinu. Ja i moj narod živjeli smo u neznanju, dok nisam otišao i saznao istinu. Svi bijelci i Indijanci su braća, rečeno mi je tamo. Nikada prije to nisam znao.

Ribojedi [Paiuti], blizu Pyramid jezera, rekli su mi da se Krist ponovno pojavio na zemlji. Rekli su da je Krist znao da dolazi; da jedanaestero njegove djece također dolazi iz daleke zemlje. Činilo se da me Krist poslao tamo i zato sam nesvjesno krenuo na to  putovanje. Bilo je unaprijed određeno. Krist je pozvao mene i druge iz svih poganskih plemena, od dva do tri ili četiri iz svakog, od petnaest ili šesnaest različitih plemena. Bilo je više različitih jezika nego što sam ikada prije čuo i nisam razumio nijedan od njih. Rekli su mi kada sam tamo stigao da je moj Veliki Otac [mesija, poznatiji kao Wovoka] također tamo, ali nisu znali tko je on. Okupljeni ljudi sazvali su vijeće, a poglavičin sin otišao je vidjeti Velikog Oca, koji nam je poslao poruku da ostanemo četrnaest dana u tom logoru, i da će onda doći da nas vidi. Poslao mi je mali paket nečega bijelog za jelo, čije ime nisam znao... Zatim sam otišao u agenciju na jezeru Walker, i rekli su nam da će Krist biti tamo za dva dana. Nakon dva dana, trećeg jutra, stotine ljudi okupilo se na ovom mjestu. Očistili su mjesto u obliku kruga i svi smo se tamo okupili. Ovo mjesto bilo je savršeno očišćeno od trave. Čekali smo tamo do kasno navečer, svi željni vidjeti Krista. Neposredno prije zalaska sunca vidio sam mnogo ljudi, uglavnom Indijanaca, kako dolaze odjeveni u bijelu mušku odjeću. Krist je bio sa njima. Svi su se formirali u ovom krugu oko njega. Naložili su veliku vatru da baca svjetlo na njega. Nisam se osvrnuo, nego sam išao naprijed, a kada sam ga vidio, sagnuo sam glavu. Uvijek sam mislio da je Veliki Otac bijelac, ali ovaj čovjek je izgledao kao Indijanac... Nakon nekog vremena je ustao i rekao da mu je jako drago što vidi svoju djecu. 'Poslao sam po vas i drago mi je što vas vidim. Nakon nekog vremena razgovarati ću s vama o vašim rođacima koji su mrtvi i otišli. Djeco moja, želim da poslušate sve što vam imam reći. Naučiti ću i vas kako plesati ples, i želim da ga i vi zaplešete. Pripremite se za svoj ples, a onda, kada ples završi, razgovarati ću s vama.' Bio je odjeven u bijeli kaput sa prugama. Ostatak njegove odjeće bio je bijele boje, osim što je imao mokasine. Zatim je započeo naš ples, svi su mu se pridružili. Krist je pjevao, dok smo plesali. Plesali smo do kasno u noć, kada nam je rekao da smo dovoljno plesali.

Drugog jutra, nakon doručka, ušli smo u krug i raširili platno preko njega na tlu, i Krist je stajao među nama. Rekao nam je da odlazi taj dan, ali da će se vratiti sljedeće jutro i razgovarati s nama.

Noću, kada sam ga prvi put vidio mislio sam da je Indijanac, ali slijedeći dan kada sam bolje pogledao, izgledao je drugačije. Nije bio tamne boje kao Indijanac, niti toliko svijetle boje kao bijelac. Nije imao bradu, ni brkove, samo vrlo guste obrve. Bio je zgodan muškarac. Bili smo nagurani vrlo blizu. Rečeno nam je da nitko ne smije razgovarati, čak ni šaptati, jer će Krist to znati. Čuo sam da je Krist razapet, pogledao sam da vidim i vidio sam ožiljak na njegovom zapešću i jedan na licu, i činilo se da je on taj čovjek...

Te večeri smo se svi ponovno okupili. Krist je počeo pjevati i počeo se tresti cijelim tijelom, neko vrijeme snažno, a zatim je sjeo. Plesali smo cijelu noć, dok je Krist ležao pokraj nas naizgled mrtav.

Slijedećeg jutra, kada smo otišli doručkovati, Krist je bio s nama. Rekao je da želi ponovno razgovarati s nama i da ga saslušamo. Rekao je: 'Ja sam čovjek koji je stvorio sve što vidite oko sebe. Ne lažem vam, djeco moja. Ja sam stvorio ovu zemlju i sve na njoj. Bio sam na nebu i vidio vaše mrtve prijatelje, i vidio sam svog oca i majku. U početku, nakon što je Bog stvorio zemlju, poslali su me natrag da podučavam ljude, a kada sam se vratio na zemlju, ljudi su me se bojali i loše su se ponašali prema meni. To su mi učinili [pokazuje svoje ožiljke]. Nisam se pokušao braniti. Otkrio sam da su mi djeca loša, pa sam se vratio u nebo i ostavio ih. Rekao sam im da ću se za toliko stotina godina vratiti da ponovo vidim svoju djecu. Na kraju ovog vremena sam poslan natrag da ih pokušam podučavati.' Otac mi je rekao da zemlja ostari i istroši se, da ljudi postaju loši, te da trebam obnoviti sve kako je nekada bilo i učiniti svijet boljim.’

Rekao nam je da će svi naši mrtvi uskrsnuti; da će se svi vratiti na zemlju i da će, budući da je zemlja premalena za njih i nas, ukinuti nebo i učiniti samu zemlju dovoljno velikom da nas sve primi; da moramo svim ljudima koje sretnemo reći o tim stvarima. Rekao je da će se u jesen obnoviti mladost svih dobrih ljudi, tako da nitko neće imati više od 40 godina, i da će se, ako se nakon toga dobro ponašaju, mladost svih obnoviti u proljeće. Rekao je da će, ako svi budemo dobri, poslati među nas ljude koji će moći izliječiti sve naše rane i bolesti samo dodirom, i da ćemo živjeti vječno. Rekao nam je da se ne svađamo, ne tučemo, ne udaramo jedni druge, ne pucamo jedni na druge; da bijelci i Indijanci trebaju svi biti jedan narod. Rekao je da će, ako netko ne posluša njegovu naredbu, njegovo pleme biti izbrisano sa lica zemlje; da će, ako to učinimo, on to znati; da će znati naše misli i djela, bez obzira u kojem dijelu svijeta se nalazimo.

Kada sam to čuo od Krista i vratio sam se kući da to kažem svom narodu, mislio sam da će me poslušati. Gdje god sam išao bilo je mnogo bijelaca, ali nikada mi nitko od njih nije rekao neljubaznu riječ. Mislio sam da svi vaši ljudi [bijelci] znaju sve ovo što sam vam rekao, ali čini se da ne znate.

…Možete vidjeti ovog čovjeka [mesiju] u snu kada god poželite, nakon što ste ga jednom vidjeli i rukovali se s njim. Preko njega možete otići u raj i susresti svoje prijatelje [one koji su mrtvi]."

Porcupine (Dikobraz), čejenski predstavnik religije Plesa duhova.

Isusovačka vlada u Paragvaju

Ovdje treba ukratko raspraviti da mesijanska doktrina religije Plesa duhova nije imala samo snažne paralele sa mormonskim učenjima, već i sa isusovačkim učenjima, kao što se vidi kod isusovačke vlade Paragvaja, koja prethodi Crkvi svetaca posljednjih dana, i to gotovo dva stoljeća.

Friedrich Schiller ("​​​​njemački Shakespeare"), napisao je 1788. godine, kratak, ali pronicljiv rad pod naslovom "Isusovačka vlada u Paragvaju", što je objavljeno u njemačkom časopisu Mercury. Schillerov glavni izvor za ovu studiju o isusovcima bila je "Pragmatična povijest isusovačkog reda", Christopha Harenberga, objavljena 1760. godine.

Prisjetimo se mita o zori, koje je opisano na početku prvog teksta i gdje se opisuje proročanstvo, među autohtonim narodima, koje datira još od Asteka (1300.-1521.) i koje je prorekao bijeli čovjek sa dugom bradom, "istovremeno Mojsije i mesija". Mnoge je privukla ova priča, koja je govorila o spasenju njihovog naroda. Vremenom su za ovo proročanstvo čuli mnogi, uključujući i one koji su živjeli sjevernije u Americi, sve dok se nije činilo kao da su svi čuli za ovo proricanje bogolikog čovjeka. Kaže se da je doputovao sa istoka, sa jutarnjom svjetlošću i donio život i radost svijetu, samo da bi se opet vratio na istok sa zorom, te im je suđeno čekati dok se ponovno ne vrati i sve ne postane raj.

To se poklapa sa vremenskom linijom prvih španjolskih ekspedicija u Ameriku 1490-ih, i sa sobom su doveli isusovce. Službeno su isusovci prvi put osnovani 1534. godine u Parizu, međutim, to je bilo službeno osnivanje Družbe Isusove, kao službene institucije. Nema sumnje da učenja i tehnike isusovaca vjerojatno prethode ovoj godini. Dovoljno je ovdje reći da postoji veliko preklapanje sa  isusovačkim učenjima, mormonskim učenjima i vjerovanjima u religiji Plesa duhova.

Schiller, u svojoj knjizi "Isusovačka vlada u Paragvaju", piše:

"U kampanji, koja je prethodila bitci za Paragvaj, vođenoj 12. rujna 1759. godine, između isusovaca i ujedinjene španjolsko-portugalske vojske, dva su Europljana, koji su se borili očajničkom hrabrošću, dovedeni su među različite indijanske zarobljenike. Indijanci koji su bili zarobljeni s njima su popadali kada su ih ugledali, sa poštovanjem su klečali pred njima i udarali se u prsa, pri čemu su više puta izgovarali riječ 'Kau'.

... Niti jedna riječ nije mogla biti izvučena iz njega [jednog od dvojice Europljana]. Udarili su ga, odveli su ga na mučenje; nekoliko nehotičnih zvukova na portugalskom jeziku, koje je bol iscijedila iz njega, bilo je sve što su dobili od njega. Drugi se pokazao otvorenijim i slobodnijim, te je ubrzo priznao da je isusovac. Rekao je da je pratio svoje Indijance u bitci kao njihov kapelan i duhovni asistent, kako se pretvarao, kako bi obuzdao njihov pretjerani bijes i usadio im blag način razmišljanja prema neprijatelju. Napokon je otkrio da se zove Pater [Otac] Rennez, a drugi, kojega je primjer njegovog druga također učinio pričljivijim, u ovom je trenutku također priznao da je isusovac i kapelan Indijanaca, a zove se Pater [Otac] Lenaumez.

Kada su im pretreseni džepovi, pronađena je mala knjiga, pri čijem su otkriću postali izuzetno nemirni. Bila je napisana nepoznatim kodom; međutim, na rubu je bio pričvršćen ključ na latinskom jeziku. Ovaj dokument sadržavao je ratni zakon Indijanaca, ili bolje rečeno, glavna načela religije, koja je Red nastojao usaditi svojim indijanskim podanicima. Ovdje ih navodim, jer bi mogla zanimati znatiželjnike i, možda, dati neke informacije o isusovačkoj vladi u Paragvaju.

'Počuj, čovječe! Zapovijedi Boga i svetog Mihaela:

1. Bog je krajnja svrha svakog djelovanja.

2. On je izvor sve hrabrosti i snage.

3. Hrabrost je vrlina i tijela i duše.

4. Bog ne čini ništa uzalud.

5. Hrabrost je dana čovjeku da bi se mogao braniti.

6. Čovjek se mora braniti od svojih neprijatelja.

7. Neprijatelji su bijelci koji dolaze iz dalekih krajeva da vode rat i Bog ih proklinje.

8. Europljani, tj. Španjolci i Portugalci, su takvi ljudi koje je Bog prokleo.

9. Božji neprijatelji ne mogu biti naši prijatelji.

10. Bog zapovijeda da istrijebimo njegove neprijatelje i da odemo u njihovu zemlju kako bi ih istrijebili.

11. Da bi netko koga je Bog prokleo, npr. Španjolac bio uništen, on mora izgubiti svoj zemaljski život, kako bi služio vječnom.

12. Tko god govori s Europljaninom, ili razumije njihov jezik, biti će osuđen na paklenu vatru.

13. Tko god ubije Europljanina, postati će blažen.

14. Tko god završi dan bez da je počinio djelo mržnje i proklinjanja protiv Europljanina, biti će osuđen na vječnu vatru.

15. Bog dopušta da onaj koji prezire vremenita dobra i uvijek je spreman boriti se protiv prijatelja Europljana bude blagoslovljen.

16. Tko god pogine u sukobu sa Europljanima, biti će blagoslovljen.

17. Tko god ispali top protiv Božjih neprijatelja, biti će blagoslovljen i svi grijesi njegova života biti će mu oprošteni.

18. Tko god, u velikoj životnoj opasnosti, bude uzrok ponovnog osvajanja dvorca i tvrđave, koji su tako nezakonito posjedovani, imati će, između svih žena na nebu, vrlo lijepu ženu u Raju.

19. Tko god bude uzrok da se naše carstvo proširi izvan svojih granica, imati će četiri vrlo lijepe žene među svim Božjim kćerima.

20. Tko god bude uzrok da se naše oružje proširi na Europu, imati će mnogo lijepih djevojaka u Raju.

21. Tko god je odan plodovima zemlje, neće uživati ​​plodove neba.

22. Tko ima više djece, imati će više slave na nebu.

23. Tko pije vino, neće doći u kraljevstvo nebesko.

24. Tko ne sluša svog Kaua i nije ponizan, ići će u Pakao.

25. Kaui su sinovi Božji, koji silaze s nebesa nad Europom, kako bi pomogli ljudima protiv Božjih neprijatelja.

26. Kaui su Božji anđeli, koji su sišli k ljudima, kako bi ih naučili kako doći u nebo i umijeću uništiti Božjeg neprijatelja.

27. Kauima se moraju dati svi plodovi zemlje i sav ljudski rad, kako bi ih iskoristili za uništavanje ljudi koji su prijatelji vraga.

28. Tko umre u sramoti svog Kaua, neće biti blagoslovljen.

29. Tko god dotakne najvišeg Kaua, biti će blagoslovljen.

30. Svaki čovjek neka bude podložan svom Kauu i neka ide kamo god mu kaže, neka mu da što traži i neka čini što zapovijedi.

31. Ljudi su na svijetu da se bore sa vragom i njegovim prijateljima, kako bi došli u nebesko kraljevstvo, gdje su radost i zadovoljstvo vječni, što nijedno ljudsko srce ne može shvatiti."

Bik Koji Sjedi, Arapaho Apostol

Prvi veliki Ples duhova održan je u rezervatu Walker Lake, u siječnju 1889. godine. Doktrina se gotovo istovremeno proširila od Paiuta u Nevadi, do Oregona i Utea iz Utaha, istočnih susjeda Paiuta i Bannocka, sjevernih susjeda Paiuta.

Arapaho su označeni manjim fontom ispod Cheyennea, Bannock su označeni manjim fontom sjeverno od Paiutea i Shoshonea. Također imajte na umu Caddo, Wichitu i Kiowu.

Mooney piše:

"Prvo izravno znanje o mesiji i Plesu duhova došlo je do sjevernih Arapaha u Wyomingu, preko Nakasha, 'Mudraca', koji je, sa  nekoliko Šošona, posjetio mesiju [na jezeru Walker] u rano proljeće 1889. godine, i po povratku donio svom narodu prve pjesme plesa. Ples duhova odmah je zaživio među Šošonima i sjevernim Arapahima. U ljeto iste godine, prve glasine o novom otkupitelju stigle su do južnih Arapaha i Čejena u Oklahomi, putem pisama koje su napisali povratnici iz istočnih državnih škola.

...uzbuđenje je raslo do kraja 1889. godine, kada je velika delegacija, uključujući Siouxe, sjeverne Čejene i sjeverne Arapahoe, prešla planine do zemlje Paiutea, kako bi se vidjela i razgovarala sa mesijom. Među delegatima Siouxa bili su Kratki Bik, Vatreni Grom i Medvjed koji udara. Među Čejenima bio je Dikobraz. Predstavnik Arapaha bio je Bik Koji Sjedi. Prema Nakashovoj izjavi, imali su petodnevni sastanak s mesijom, koji je u jednom trenutku pao u trans, ali njegovi posjetitelji nisu."

(Napomena: Bik koji sjedi, Arapaho apostol Plesa duhova, ne smije se miješati sa poznatijim imenjakom, Bikom koji sjedi, Sioux vračem, koji je također živio u isto vrijeme i bio je upleten u politiku Plesa duhova, tijekom izbijanja pobune Siouxa, 1890. godine. Kada se ime Bik koji sjedi spominje u ovom tekstu, odnosi se isključivo na Arapaho apostola, osim ako nije drugačije navedeno.)

Kao rezultat ovog susreta, prvi Ples duhova na jugu među Arapaho narodom je uveden u travnju 1890. godine, a među Cheyenneima u ljeto 1890. godine. 

Mooney nastavlja:

"Nekoliko godina stari indijanski plesovi bili su gotovo zastarjeli kod ovih plemena, ali kako je nova religija značila oživljavanje indijanske ideje, ubrzo su ponovno postali uobičajeni, sa izuzetkom ratnog plesa i drugih te vrste, koje je strogo zabranio mesija.

Od tada je Ples duhova rastao u žaru i učestalosti među Arapaho i Čejenima. U gotovo svakom plemenskom logoru bi se ples  održavao dva ili tri puta tjedno, počevši oko zalaska sunca i često se nastavljao do zore. Uzbuđenje je doseglo vrhunac u rujnu 1890. godine, kada je Sjedi Bik sišao sa sjevernog Arapaha, kako bi podučio južna plemena ovoj doktrini i ceremoniji.

Na velikom Plesu duhova, održanom na rijeci South Canadian, oko 3 kilometra [od] Darlingtona u Oklahomi, procijenjeno je da je bilo prisutno oko 3000 Indijanaca, uključujući gotovo sve Arapaho i Čejene, sa brojnim Caddoima, Wichitama, Kiowama i drugima. Prvi trans Plesa duhova među južnim plemenima dogodili su se u to vrijeme posredstvom Bika koji sjedi. 

Budući da je Bik koji sjedi bio veliki apostol Plesa duhova među južnim plemenima, smatran je gotovo kao da je i sam mesija. On  govori samo svoj materinji jezik, ali sa lakoćom razgovara univerzalnim znakovnim jezikom ravnica. Uglavnom je to bilo pomoću ovog znakovnog jezika, kojim je podučavao svoje učenike među Caddoima, Wichitama i Kiowama. Otkad su se njegova predviđanja ostvarila, posebno u vezi sa povratkom ustupljenog rezervata, pao je sa svog visokog položaja... prvi transovi u južnom plesu duhova dogodili su se na velikom plesu, održanom u blizini agencije Cheyenne i Arapaho, pod pokroviteljstvom Bika koji sjedi, u rujnu 1890. godine. Tom prilikom okupili su se Cheyenne i Arapaho, Caddo, Wichita, Kiowa i Apači, u broju od možda 3000, koji su ostali zajedno oko dva tjedna, plešući svake noći do zore. Ovo je bio najveći ples duhova ikada održan na jugu. Nakon što su plesovi trajali dvije ili tri noći, Bik je najavio da će sljedeće izvesti veliko čudo pred svim ljudima. Ništa neobično se nije događalo nekoliko sati, dok se plesači postupno nisu doveli do visokog stanja uzbuđenja, kada je Bik ušao u krug i približio se mladoj Arapaho ženi, i počeo izvoditi hipnotičke pokrete pred njezinim licem sa perom orla. Za nekoliko sekundi se ukočila i pala na tlo bez svijesti. Bik Koji Sjedi zatim je svoju pozornost usmjerio na još jednog i još jednog, i ista se stvar dogodila svakome redom, dok se gotovo njih  stotinu nije ispružilo na tlu odjednom. Kao i obično u transu, neki su tako ležali dugo vremena, a drugi su se brže oporavili, ali nitko nije bio uznemiren [pomaknut u položaj], dok je Bik Koji Sjedi rekao plesačima neka sada gledaju sretne vizije duhovnog svijeta. Od tada se Ples Duhova naturalizirao na jugu, i brzo se razvijao u novim smjerovima. Svaki sljedeći ples rezultirao je drugim vizijama i novim pjesmama, a s vremena na vrijeme pojavljivali su se drugi hipnotizeri, sve dok gotovo svaki logor nije imao svog. 

Otprilike u to vrijeme stigla je komisija kako bi pregovarala s Čejenima i Arapaho Indijancima o prodaji njihovog rezervata. Indijanci su bili podijeljenih mišljenja, velika većina protivila se bilo kakvoj prodaji, čak i njihovom zahtjevu u pojasu Cherokee, za koji su vjerovali da je sve što je sporazum trebao pokriti. Dok je rasprava trajala, Lijevak, poglavica Arapaha, otišao je do Bika koji sjedi i  zatražio njegovo mišljenje o tome. Bik mu je savjetovao neka proda za ono što mogu dobiti, jer im je novac bio potreban, i uskoro će mesija doći i vratiti im zemlju. Na taj je savjet Lijevak potpisao sporazum, suočen sa prijetnjama onih koji su mu se protivili, a njegov je primjer slijedilo gotovo cijelo njegovo pleme. Ovaj incident pokazuje koliko su duboko Bik koji sjedi i ostali Arapaho vjerovali u novu doktrinu. Obzirom na bijedu, koja je došla ovim plemenima zbog prodaje njihovog rezervata, žalosno je pomisliti da su se mogli tako prevariti lažnim nadama u božansko posredovanje. Velika skupina Čejena odbila je imati ikakve veze sa  prodajom ili odobriti transakciju prihvaćanjem svog dijela kupoprodajnog novca, čak i nakon što su bijelci preuzeli zemlju u posjed.  

Ples je stalno jačao među Arapaho i Čejenima, te se brzo proširio na susjedna plemena, a sam Bik Koji Sjedi bio je visoki svećenik i glavni propagandist. U skladu s mesijevim uputama, dva plemena [Čejeni i Arapaho] sada su promijenila svoj način plesanja, i od čestih malih plesova u svakom logoru u nepravilnim intervalima, do većih plesova u kojima je sudjelovalo nekoliko logora zajedno u redovitim intervalima od šest tjedana, a svaki ples trajao je pet uzastopnih dana. Otvaranje rezervata i dolazak bijelaca pojačali su vjerski žar Indijanaca, koji su sada više nego ikada osjetili svoje ovisno i bespomoćno stanje. Međutim, bilo je nemoguće da intenzivan mentalni napor traje vječno, a nakon neuspjeha predviđanja na određene datume, divlje uzbuđenje postupno se ohladilo i kristaliziralo u fiksno, ali mirno očekivanje konačne sreće, pod starim uvjetima u drugom svijetu."

Najbolji prikaz samog plesa i košulje duhova, koju su Sijuksi posebno usvojili, dala je gospođa Z.A. Parker, u to vrijeme učiteljica u rezervatu Pine Ridge. Zapisala je o plesu duhova koji je promatrala na potoku White Clay, 20. lipnja 1890. godine: 

"Ubrzo smo vidjeli preko tri stotine šatora postavljenih u krug, sa velikim borom u središtu, koji je bio prekriven trakama tkanine raznih boja, orlovim perjem, plišanim pticama, kandžama i rogovima - sve prinose Velikom Duhu. Ceremonije su tek započele. U središtu, oko drveta, okupili su se njihovi vračevi; također i oni koji su imali sreću da su imali vizije, i u njima vidjeli i razgovarali sa prijateljima koji su umrli. Mislim da su tog dana prvi put nosili košulju duhova, ili haljinu duhova. Primijetila sam da su sve bile nove i da ih je nosilo oko sedamdeset muškaraca i četrdeset žena. 

Dok se gomila okupljala oko drveta, visoki svećenik, ili voditelj ceremonije, započeo bi svoj govor, dajući im upute o pjevanju i drugim stvarima. Nakon što je govorio oko petnaest minuta, ustali su i formirali krug. Koliko sam mogla izbrojati, bilo ih je između 300 do 400 osoba. Jedan je stajao točno iza drugoga, svaki sa rukama na ramenima svog susjeda. Nakon što su nekoliko puta prošetali okolo, pjevajući: "Oče, dolazim", prestali su marširati, ali su ostali u krugu i ispustili bi najstrašnije, srceparajuće naricanje koje sam ikada čula - plačući, jaučući, stenjući i vrišteći od tuge, imenujući svoje preminule prijatelje i rodbinu, istovremeno skupljajući šake prašine pred nogama, perući ruke u njoj i bacajući je preko glave. Konačno, podigli bi pogled prema nebu, ruke sklopljene visoko iznad glave, te stajali uspravno i savršeno mirno, prizivajući moć Velikog Duha da im omogući da vide i razgovaraju sa svojim ljudima koji su umrli. Ova ceremonija trajala je oko petnaest minuta, kada su svi sjeli gdje su bili i slušali još jedan govor, riječi ohrabrenja i uvjeravanja o dolazećem mesiji.

Kada su ponovno ustali, proširili su krug, okrenuvši se prema središtu, uhvativši se za ruke. I tada je započelo najintenzivnije uzbuđenje. Išli bi što su brže mogli, ruke su im se kretale sa jedne strane na drugu, tijela su im se njihala, ruke čvrsto stisnute u susjedovim, njišući se naprijed-natrag svom snagom. Ako bi netko, slabiji i krhkiji, bio blizu pada, trznuo bi se i zauzeo položaj, dok umorna priroda ne bi popustila. Tlo je bilo obrađeno i izgrebano mnogim nogama, sve dok fina, brašnasta prašina nije ležala lagana i rastresita, dubine od pet do sedam centimetara. Vjetar, koji se pojačao, ponekad bi je podigao, obavijajući plesače i skrivajući ih od pogleda. U ringu su bili muškarci, žene i djeca; jaki i robusni, slabi, tuberkolozni i oni blizu smrti. Vjerovali su da će se bolesni izliječiti pridruživanjem plesu i gubitkom svijesti. Od početka su monotono pjevali riječi –

'Oče, dolazim;
Majko, dolazim;
Brate, dolazim;
Oče, vrati nam naše strijele...'

Sve bi to ponavljali iznova i iznova, dok se prvo jedan, a zatim i drugi ne bi odvojili od ringa, posrnuli i pali. Jedna je žena pala nekoliko metara od mene. Krenula je prema nama, kosa joj je lepršala preko lica, koje je bilo ljubičasto, kao da će krv probiti kroz njega; ruke i nadlaktice su joj se divlje micale; svaki dah je bio dahtanje i stenjanje; i pala je na leđa, poput klade. Prišla sam joj dok je nepomično ležala, ali svaki joj se mišić trzao i drhtao. Činilo se da je potpuno nesvjesna. Neki su mi kasnije rekli da su imali osjećaj kao da se tlo diže prema njima i da će ih udariti u lice. Drugi su pali tamo gdje su stajali. Jedna je žena pala ravno u ring, a njen je muž izašao i stao nad nju, kako bi ih spriječio da je zgaze. Nitko nikada nije uznemiravao one koji su padali, niti je obraćao pažnju na njih, osim da drži gomilu podalje.

Nastavili su plesati sve dok se gotovo 100 ljudi nije onesvijestilo. Zatim su se zaustavili i sjeli u krug, a kako bi se svatko oporavljao od transa, doveden je u središte ringa, kako bi ispričao svoje iskustvo. Svatko je ispričao svoju priču vraču, a on ju je vikao gomili.  Nakon što bi se odmorili neko vrijeme, ponavljali bi istu predstavu, možda tri puta dnevno. Postili su, a svako jutro su se oni koji su se pridružili plesu morali uroniti u potok." 

Mooney piše:

"Najvažnija značajka plesa duhova i tajna transa je hipnoza. Prenagljeno se pretpostavilo da hipnotičko znanje i sposobnost pripadaju samo prezreloj civilizaciji, poput one iz Indije i drevnog Egipta, ili najmodernijem razdoblju znanstvenih istraživanja.  Brojni spomeni u djelima ranih isusovačkih misionara, ukazivali bi na to da hipnotička sposobnost, ne manje od spretnosti ruku, čini dio opreme vrača, sve od Svetog Lovre do Meksičkog zaljeva. Ne može se reći da indijanski svećenici razumiju fenomen, jer ga pripisuju nadnaravnom uzroku, ali znaju kako proizvesti učinak, kao što sam svjedočio stotinama puta.

Nije svaki vođa u plesu duhova sposoban izazvati hipnotički san, ali svatko tko se osjeća tako inspirirano, može pokušati. Osim sedam odabranih koji započinju pjesme, u plesu nema svećenstva ili autoriteta ljudi, poput Bika Koji Sjedi, što je posljedica dobrovoljnog priznanja njihove superiorne sposobnosti. Svaki muškarac ili žena koji su bili u transu, i tako crpili inspiraciju iz drugog svijeta, bili su slobodni ući u krug i pokušati dovesti druge u trans. 

Sada ću opisati hipnotički proces, onako kako ga koriste operateri, sa različitim fazama transa. Hipnotizer, obično muškarac, stoji unutar ringa, drži u ruci orlovo pero, šal ili rupčić (što podsjeća na Shakere iz Puget Sounda). Dok plesači kruže pjevajući pjesme u ritmu plesnih koraka, uzbuđenje raste, sve dok oni osjetljiviji ne budu vidljivo pogođeni. Kako bi se ubrzao rezultat, određene pjesme se pjevaju u bržem tempu. Prvi pokazatelj da je [subjekt, ovdje je bila žena] pogođen jest lagani mišićni tremor, koji jasno osjećaju njezina dva partnera, koji je drže za ruke sa svake strane [podsjetimo se da se svi drže za ruke u krugu]. Vrač je na straži i čim primijeti ženino stanje, prilazi joj i staje odmah ispred nje, netremice je gledajući u lice, i brzo vrti pero ili rupčić, ili oboje, pred njezinim očima, krećući se polako, istovremneo sa plesačima, ali stalno okrenut prema ženi. Sve to vrijeme on ispušta niz oštrih usklika: Hu! Hu! Hu!; poput ubrzanog disanja iscrpljenog trkača. Sa vremena na vrijeme mijenja kretanje pera ili rupčića, iz vrtloženja u brzo kretanje gore-dolje, pred njenim očima. Neko vrijeme žena se nastavlja kretati sa krugom plesača, pjevajući pjesmu sa ostalima, ali obično prije nego što se krug završi, potpuno gubi kontrolu nad sobom i, odvaja se od partnera koji je drže za ruke sa obje strane, otetura u ring, dok se krug odmah ponovno zatvara iza nje. Sada stoji pred vračem, koji joj posvećuje svu svoju pažnju, brzo vrteći pero ispred nje, mašući rukama pred njenim licem, kao da je hladi lepezom i polako povlači ruku sa razine njenih očiju na jednu stranu, ili prema gore u suho, dok je njen pogled prati nepomičnim pogledom. Sve vrijeme on ispušta Hu! Hu! Hu!; dok pjesma i ples teku oko njih, bez stanke. Nekoliko minuta ona nastavlja ponavljati riječi pjesme i pratiti ritam koraka, ali na teturav, pijani način. Zatim riječi postaju nerazumljivi zvukovi, njeni pokreti silovito grčeviti, sve dok se konačno ne ukoči, zatvorenih očiju ili nepomično zuri, te tako stoji i ispušta tihe jadne jauke. Subjekt može zadržati ovaj fiksni, nepomični položaj, neodređeno vrijeme, ali na kraju teško pada na tlo, bez svijesti i nepomična. Ples i pjesma nikada ne prestaju, ali čim žena padne, vrač posvećuje svoju pažnju drugom subjektu među plesačima. Prva može ležati bez svijesti deset, dvadeset minuta ili ponekad satima, ali nitko joj ne prilazi da je uznemiri, jer njena duša sada komunicira sa duhovnim svijetom. Napokon se svijest postupno vraća. Snažan tremor obuzima tijelo, kao na početku napadaja. Cijelo joj tijelo snažno drhti, ali napokon se diže na noge. Svi fenomeni oporavka, osim ukočenosti, događaju se suprotno od onih koji prethode nesvijesti.

U mnogim slučajevima se hipnotizirana osoba vrti minutama poput derviša, ili maše rukama naizgled nemogućom brzinom, ili zauzima i zadržava do konačnog pada najneudobniji položaj, koji bi bilo nemoguće zadržati dulje vrijeme u normalnim uvjetima."

U vrijeme pisanja ovog teksta, Mooney je primio izvješće da se oko 146 000 Indijanaca zapadno od rijeke Missouri pridržava Plesa duhova i doktrine mesije.

Sve to ne bi bilo toliko zabrinjavajuće da se nije događalo u vrijeme kritične nestašice hrane, posebno među prerijskim plemenima,  koja su se u potpunosti oslanjala na lov na bivole (koje su neki bijelci doveli gotovo do izumiranja u samo nekoliko godina) kako bi se prehranili. To je bilo dodatno mučno zbog činjenice da su se ugovori potpisani sa američkom vladom, suglasnosti o ustupanju zemlje za mir, obroka hrane i drugih resursa stalno kršili, a obroki hrane bili su znatno manji od obećanih kvota.

Činjenica da se tijekom ovog razdoblja potpunog očaja i bespomoćnosti pojavila religija koja je poticala zabludu kroz vjerovanje u neranjivost, povratak mrtvih, povratak bivola i besmrtnost, blago je reći da je bilo sumnjivo u svojim namjerama. Također, prilično je sumnjivo da se uspjeh širenja riječi Plesa duhova u potpunosti oslanjao na pisma koja su slali iz istočnih vladinih škola. 

Mooney piše:

"Budući je Selwyn bio upravitelj pošte, Indijanci koji nisu znali čitati obično su mu donosili svoja pisma neka ih pročita, tako je on bio u mogućnosti dobiti točan uvid u opseg i prirodu uzbuđenja. Ovdje se može primijetiti da, u sadašnjim uvjetima, kada su razna plemena izolirana na široko razdvojenim rezervatima, ples duhova nikada ne bi mogao postati toliko raširen i vjerojatno bi izumro unutar godine dana od svog početka, da nije bilo učinkovite pomoći koju je dobio od vraćenih učenika, iz raznih istočnih vladinih škola, koji su vodili svetu korespondenciju za svoje prijatelje u različitim agencijama, djelovali kao tumači za delegate mesije, te na razne načine preuzeli vodstvo i vođenje plesa.“

Vrhunac će dosegnuti u prosincu 1890. godine ubojstvom Bika koji sjedi (Sioux vrača, ratnog junaka, koji se borio u ratu Siouxa  protiv generala Custera, koji je doveo do njegovog poraza u bitci kod Little Bighorna, 1876. godine) i uhićenjem Kratkog Bika, nekoliko tjedana prije masakra u Wounded Knee-ju. Izbijanje pobune Siouxa uglavnom je bilo posljedica bijesa koji se nagomilao poticanjem Plesa duhova. Tragedija kod Wounded Kneea nikada se ne bi dogodila onako kako se dogodilo da Siouxi nisu bili zavedeni pričom kako su njihove 'košulje duhova' neprobojne za metak bijelog čovjeka. Također su vjerovali da će doći do božanske intervencije, koja će zaustaviti prodor bijelog čovjeka. 

Zapravo, koncept 'košulje duhova' nije nastao među Indijancima, nego od samih mormona. Mooney piše: 

"Ideja zaštite, u vezi sa košuljom duhova, ne čini se plemenskom. Indijanski ratnik uobičajeno je išao u bitku gol iznad struka. Pokrivanje tijela u bitci nije bilo u skladu sa indijanskim običajima, koji su zahtijevali da ratnik bude što slobodniji i nesputaniji u kretanju. Takozvana 'ratna košulja' nosila se uglavnom na svečanim paradama, a samo rijetko na ratnom putu.

Autor snažno naginje mišljenju kako ideja o neranjivoj svetoj odjeći nije bila izvorna kod Indijanaca, već je, kao i nekoliko drugih važnih točaka, koje se odnose na doktrinu Plesa duhova, praktična prilagodba ideja izvedenih iz kontakta sa nekim sektaškim tijelom među bijelcima. Možda je to sugerirao 'ogrtač obdarenosti' mormona, bešavna odjeća od bijelog muslina, ukrašena simboličnim figurama, koju njihovi inicijati nose kao najsvetiji znak svog oca, a mnogi vjernici smatraju da onoga tko je nosi čini neranjivim. Mormoni su oduvijek pokazivali poseban interes za Indijance, koje smatraju Lamancima iz svojih svetih spisa, te su stoga uložili posebne napore za njihovu evangelizaciju. Rezultat je bio takav da je znatan broj susjednih plemena Ute, Paiute, Bannock i Shoshoni, bili primljeni u mormonsku crkvu i obučeni u ogrtače obdarenosti." 

Sjetimo se da je Wovoka, mesija, nosio bijelu haljinu sa prugama, prema Dikobrazovom izvještaju. Također, Smohalla, prorok Sanjar, koji je također bio u kontaktu sa mormonima, nosio "svećeničku haljinu, koja je bila bijela odjeća, obojene pruge na leđima". 

Tecumseha je također naveo povjerovati svoje ratnike kako su otporni na metke bijelaca, 1811. godine, protiv Harrisonovih snaga; zato jer je tako propovijedao njegov mlađi brat, prorok Shawnee, sljedbenik religije Gospodara života, religije čiji je nastanak okružen utjecajem isusovaca. Slučajnost?

Također, treba napomenuti kako sam Ured za etnologiju, Mooneyjev poslodavac, provodio usmjerenu studiju o Siouxima i njihovim mitovima o stvaranju, nekoliko godina prije fenomena Plesa duhova. Siouxi su bili među najratničkijim indijanskim plemenima. Da li je donešena odluka kako će Siouxi biti lakše i učinkovitije poraženi kulturnim i duhovnim ratom? Između ostalih, Škotski obred i Društvo za psihička istraživanja su bili duboko uključeni u nastanak i mandat Ureda za etnologiju, što će zauzvrat oblikovati ono što će postati poznato kao "znanost" moderne antropologije u 20. stoljeću.

Što se tiče samog velikog mesije; Mooney je posljednji put čuo za Wovoku na izložbi, sredinom zime u San Franciscu. 

Manija plesa

Godine 1374., na donjem toku Rajne je izbila epidemija manijakalnog, religioznog plesa, koja se brzo proširila Njemačkom, Nizozemskom i Francuskom. Žrtve manije tvrdile su da plešu u čast svetog Ivana. Muškarci i žene plesali su ruku pod ruku, u parovima ili u krugu, po ulicama, crkvama, svojim domovima ili gdje god se nalazili, sat za satom i bez odmora, sve dok ne bi pali u konvulzije. Plešući su pjevali stihove u čast svetog Ivana i ispuštali nerazumljive krike. Naravno da su neki imali vizije. Napokon su cijele skupine ovih ludih fanatika, muškaraca, žena i djece, plesale kroz zemlju; javnim cestama i gradovima, sve dok se svećenstvo nije osjećalo primoranim intervenirati i izliječilo je plesače egzorcizmom. U 15. stoljeću je epidemija ponovno izbila. Plesači su sada bili podijeljeni u divizije od strane svećenstva, i poslani u crkvu svetog Vida u Rotesteinu, gdje su se za njih molili. Zatim su vođeni u procesiji oko oltara i otpušteni izliječeni. Otuda i naziv plesa svetog Vida, koji se daje jednoj vrsti abnormalnog mišićnog tremora.

Hodočašće epileptičara u crkvu u Molenbeeku, djelo Pietera Bruegela Starijeg, 1642. (Rijksmuseum)

Godine 1844. je J.F.C. Hecker u svojoj knjizi "Epidemije srednjeg vijeka" opisao histeričnu plesnu maniju u Europi u 14. stoljeću:

"Učinci Crne smrti još nisu bili popustili, a grobovi milijuna žrtava su jedva bili zatvoreni, kada se u Njemačkoj pojavila čudna zabluda koja je obuzela umove ljudi i, unatoč božanstvenosti naše prirode, požurila tijelo i dušu u čarobni krug paklenog praznovjerja. Nazvano je Plesom svetog Ivana ili svetog Vida, zbog bakhantičkih skokova koji su bili karakteristični. Pogođeni, dok su izvodili svoj divlji ples, vrištali bi i pjenili se od bijesa, imali su izgled opsjednutih osoba.

[Plesači] su javnosti, i na ulicama i u crkvama, prikazivali sljedeći čudan spektakl. Pravili su krugove držeći se za ruke i, činilo se da su izgubili svaku kontrolu nad svojim osjetilima, nastavili su plesati bez obzira na promatrače, satima zajedno, u divljem deliriju, sve dok na kraju nisu pali na tlo, u stanju iscrpljenosti. Plešući nisu ni vidjeli ni čuli, budući su bili neosjetljivi na vanjske dojmove, ali su ih proganjale vizije. Drugi su, tijekom paroksizma, vidjeli otvorena nebesa i Spasitelja kako sjedi na prijestolju s Djevicom Marijom, prema tome kako su se religiozni pojmovi tog vremena čudno i raznoliko odražavali u njihovoj mašti."

Nije ni najmanje slučajno što je ovo bila tema od velikog interesa za duhovnog oca Tavistocka i MK-Ultre, Williama Sarganta, koji je u svojoj knjizi "Bitka za um", napisao:

"Bolest se ubrzo proširila iz Njemačke u Belgiju. Mnogi svećenici pokušali su ublažiti simptome egzorcizmom, pripisujući bolest đavolskoj opsjednutosti, unatoč religijskom karakteru i ideji, koje su imale mnoge žrtve. Navodno su ulice Metza u jednom trenutku bile ispunjene sa tisuću plesača.

Do početka 16. stoljeća, kada je plesna manija postala predmet medicinskog interesa Paracelsusa i drugih, samo Crkva se smatrala sposobnom za izliječenje. Fascinantno je gledati Heckera kako predviđa moderna otkrića, bilježeći kako je najpouzdaniji pronađeni lijek bilo održati pacijenta u plesu, sve dok ne dođe do točke potpune iscrpljenosti i kolapsa:

'Rušeći i pjenušavi, kakvi su bili, promatrači su ih mogli obuzdati samo postavljanjem klupa i stolica na njihov put, tako da su, visokim skokovima iscrpljivali njihovu snagu. Čim bi se to dogodilo, padali bi beživotno na tlo i, vrlo sporo, ponovno bi povratili snagu. Liječenje postignuto ovim olujnim napadima bilo je u mnogim slučajevima toliko savršeno da su se neki pacijenti vratili u tvornicu ili za plug, kao da se ništa nije dogodilo.’

Crna smrt je također stvorila široko rasprostranjenu živčanu depresiju. Ali, ono što nas ovdje brine jest da je najučinkovitiji pronađeni tretman bio dovesti takvo stanje abnormalnog uzbuđenja do terminalne iscrpljenosti, nakon čega bi se simptomi sami raspršili.

Zbog toga su magistrati unajmili glazbenike, kako bi plesače sv. Vida brže pronosili kroz napade i naredili su da se među njih pošalju atletski muškarci, kako bi brže izazvali iscrpljenost, za koju se često primijetilo da ima dobar učinak."

Sargant nastavlja:

"Hecker, koji je pisao prije više od stoljeća, čini se da je imao daleko jasniji uvid u fiziološke mehanizme takvih grupnih reakcija, od nekih modernih teoretičara. Shvatio je važnost onoga što psiholozi danas nazivaju 'prijenosom'; i u posebnom poglavlju pod naslovom 'Simpatija', naglasio je postojanje u svim takvim pokretima povećano stanje sugestibilnosti i prisutnost instinkta koji povezuje pojedince sa općim tijelom, koji jednakom snagom obuhvaća razum i ludost, dobro i zlo, te umanjuje pohvalu vrline, kao i kriminalnost poroka.

On [Hecker] dalje ističe sličnost između ovoga i prvih napora dječjeg uma:

'...koji se u velikoj mjeri temelje na imitaciji. Sa ovim instinktom imitacije, kada postoji u svom najvišem stupnju, povezan je i gubitak svake moći nad voljom, koji se događa čim se dojam na osjetila čvrsto uspostavi, stvarajući stanje poput onog kod malih životinja, koje su fascinirane pogledom zmije.'

Nakon što je tako predvidio Pavlovljevu usporedbu hipnotičkih fenomena kod ljudi i životinja, Hecker tvrdi da njegovi nalazi:

"....stavljaju samostalnost većeg dijela čovječanstva u vrlo sumnjivo svjetlo i objašnjavaju njihovo sjedinjenje u društvenu cjelinu. Još bliže morbidnoj simpatiji je širenje nasilnih uzbuđenja, posebno onih religijskog ili političkog karaktera, koja su tako snažno uznemirila narode drevnih i modernih vremena, i koja, nakon početnog popuštanja, mogu prijeći u potpuni gubitak snage volje i stvarnu bolest uma."

Proučavajući ove epidemije, Hecker je prilično dobro razumio neke od osnovnih mehanizama iza onoga što danas nazivamo 'pranjem mozga' i 'kontrolom misli'". 

Bitka za um: Fiziologija obraćenja i ispiranja mozga

Godine 1859. je protestantski svećenik, velečasni George Salmon, kasnije prorektor Trinity Collegea u Dublinu, upozorio je katoličke pisce, a posebno isusovce svoga vremena, da si ne mogu priuštiti preveliku kritiku metoda koje su koristile druge sekte:

"Osoba koja je možda najbolje razumjela umijeće pobuđivanja religijskih emocija i koja ih je svela na redoviti sustav, bio je osnivač isusovačkog reda. Svatko tko išta zna o sustavu duhovnih vježbi koji je on izmislio, kako učenici u svojim povlačenjima, okupljeni u zamračenoj kapeli, imaju osjećaje razrađene ejakulacijama, koje se postupno produžuju u snažne opise, prvo, kazne zbog grijeha, muka pakla i čistilišta, zatim ljubavi Božje, patnji Spasitelja, nježnosti Djevice; kako se emocija pojačava kako voditelj meditacije napreduje i širi se simpatičnom zarazom od jednog do drugog: - svatko tko god se bavi ovim, mora biti svjestan da Rimokatolička crkva nema što naučiti od bilo čega što su najentuzijastičnije sekte protestanata izmislile."

(William Sargant, "Bitka za um")

Godine 1957. je William Sargant objavio knjigu "Bitka za um: Fiziologija obraćenja i ispiranja mozga". U knjizi se nalazi i poglavlje o "Tehnikama religijskog obraćenja", koje se usredotočuje na metode iznenadnog obraćenja koje su zajedničke svim religijama i kako se to odnosi na fiziologiju mozga.

Sargant piše:

"Također je istaknuto da oni koji žele raspršiti pogrešna uvjerenja i nepoželjne obrasce ponašanja, a potom usaditi zdravija uvjerenja i stavove, imaju veću vjerojatnost da će postići uspjeh ako prvo mogu izazvati određeni stupanj živčane napetosti ili pobuditi dovoljno osjećaja ljutnje ili tjeskobe, kako bi osigurali nepodijeljenu pažnju osobe i eventualno povećali njenu sugestivnost. Povećavanjem ili produljenjem stresa na različite načine, ili izazivanjem fizičkog slabljenja, može se postići temeljitija promjena misaonih procesa osobe. Neposredni učinak takvog tretmana obično je narušavanje prosudbe i povećanje sugestivnosti; i premda kada se napetost ukloni, sugestivnost se također smanjuje, ideje usađene dok je trajala mogu opstati. Ako se stres ili fizičko slabljenje, ili oboje, prenese na sljedeći stupanj, može se dogoditi da se obrasci mišljenja i ponašanja, posebno oni nedavno stečeni, poremete. Tada se mogu zamijeniti novim obrascima, ili se potisnutim obrascima dopusti da se ponovno nametnu, ili subjekt može početi razmišljati i djelovati na načine koji su upravo u suprotnosti s njegovim prijašnjima.

…Imajući na umu ove činjenice, može se nadati da ćemo razumjeti više jasno fiziološki mehanizmi koji djeluju kod nekih vrsta iznenadnog vjerskog obraćenja."

Sargant dalje raspravlja o radu vjerskog obraćenja i iscjeljenja, onako kako je izvijestio John Wesley, u svom Dnevniku iz 1739. godine. John Wesley (1703.-1791.) bio je britanski evangelist, koji je bio vođa pokreta preporoda unutar Engleske crkve, poznatog kao Metodizam. Društva koja je osnovao postala su dominantni oblik neovisnog metodističkog pokreta, koji traje sve do danas.

Wesley piše 1739. godine:

"Pokazati ću vam onoga koji je do tada bio lav, a sada je janje; onoga koji je bio pijanica, a sada je izrazito trijezan; bludnika koji je to  bio, a sada se gnuša same i 'odjeće umrljane tijelom'." 

Sargant piše:

"Wesley i njegovi sljedbenici pripisali su fenomen intervenciji Duha Svetoga. Kao što će se kasnije pokazati, gotovo identični fiziološki i psihološki fenomeni mogu proizaći iz religijskih metoda iscjeljivanja i tehnika obraćenja, podjednako u najprimitivnijim i u visoko civiliziranim kulturama. Mogu se navesti kao uvjerljivi dokazi istinitosti bilo kojih religijskih ili filozofskih uvjerenja koja se pozivaju. Ali, budući da su ta uvjerenja često logički nepomirljiva jedna sa drugima, i budući da je sličnost fizioloških i psiholoških fenomena, proizvedenih njihovim prizivanjem, sve što im može biti zajedničko – suočavamo se sa mehanističkim principom koji zaslužuje najpažljivije ispitivanje.

Kao što smo do sada odabrali Pavlovljeve eksperimente na psima, kako bi ilustrirali jedan aspekt našeg većeg problema, a ratne neuroze Drugog svjetskog rata kako bi ilustrirali drugi, tako će i ovdje biti odabrane metode i rezultati Johna Wesleyja kao tipične za one koji se vide u učinkovitom i društveno vrijednom religijskom okruženju. Nitko ne može sumnjati u njihovu religijsku učinkovitost ili društvenu vrijednost, jer je njegovo propovijedanje obratilo na tisuće ljudi, a također je izgradio učinkovit sustav za promicanje tih uvjerenja.

Sada se općenito priznaje da je naveo veliki broj običnih Engleza da manje razmišljaju o svojoj materijalnoj dobrobiti nego o svom duhovnom spasenju, čime ih je, u kritičnom razdoblju Francuske revolucije, ojačao protiv opasnih materijalističkih učenja Tomasa  Painea. Snažan utjecaj metodističkog preporoda još uvijek prožima Englesku u obliku njene "nekonformističke savjesti".

Wesleyjev veliki uspjeh posljedica je njegovih otkrića: takve navike se najlakše usađuju ili iskorjenjuju ogromnim napadom na emocije. Svi dokazi pokazuju da ne može biti novog protestantskog preporoda, dok se politika nastavlja obraćati uglavnom inteligenciji i razumu odraslih, i dok crkveni vođe ne pristanu više iskoristiti emocionalni mehanizam normalne osobe za narušavanje starih obrazaca ponašanja i usađivanje novih." 

Zapravo, Wesley i njegov brat Charles su obojica patili od stanja teške mentalne depresije. No, oba brata su doživjela iznenadno vjersko obraćenje, u roku od samo tri dana, pod vodstvom Petera Böhlera, moravskog misionara. Takve tehnike iznenadnog vjerskog obraćenja, u roku od samo nekoliko dana, vrlo podsjećaju na isusovce. 

Sargant nastavlja:

"Nakon što se navikao na novi obrazac razmišljanja, John Wesley ga je krenuo usađivati ​​u druge. Uz pomoć svog brata Charlesa, čije su himne bile upućene religioznim emocijama, a ne inteligenciji, otkrio je izuzetno učinkovitu tehniku ​​obraćenja – tehniku ​​koja se koristi ne samo u mnogim drugim uspješnim religijama, već i u modernom političkom ratovanju.

Prije svega, Wesley bi stvorio visoku emocionalnu napetost kod svojih potencijalnih obraćenika. Bilo mu je lako uvjeriti veliku publiku tog razdoblja da će ih neuspjeh u postizanju spasenja nužno osuditi na pakao zauvijek. Neposredno prihvaćanje bijega od takve strašne sudbine tada je vrlo snažno potaknuto na temelju toga da bi svatko tko bi napustio sastanak 'nepromijenjen' i doživio iznenadnu kobnu nesreću, prije nego što je prihvatio svoje spasenje, prošao ravno u ognjenu peć. Taj osjećaj hitnosti povećao je prevladavajuću tjeskobu koja je, kako se povećavala sugestibilnost, mogla zaraziti cijelu grupu.

Strah od vječnog pakla, koji je Wesleyju bio jednako stvaran, kao i kuće i polja u kojima je propovijedao, utjecao je na živčani sustav njegovih slušatelja jednako kao što je strah od smrti utapanjem utjecao na Pavlovljeve pse u poplavi u Lenjingradu." 

Wesley ispunjava svoj dnevnik svakodnevnim bilješkama o rezultatima svog propovijedanja:

"Dok sam govorio, jedan preda mnom pao je mrtav, a ubrzo i drugi, i treći. Pet drugih je potonulo za pola sata, većina ih je bila u teškim mukama. 'Bolovi kao iz pakla ih obuzeše, zamke smrti ih stigoše'. U njihovoj nevolji zazvasmo Gospodina i On nam da odgovor mira. Jedan je doista nastavio sat vremena u jakim bolovima, a jedan ili dva još tri dana; ali ostali su se u tom satu jako utješili i otišli radujući se i hvaleći Boga."

U drugom primjeru, John Wesley bilježi učinke svog propovijedanja u zatvoru Newgate, publici zatvorenika koji su bili osuđeni na smrt i za koje se očekivalo da će uskoro biti obješeni. Wesley piše:

"Odmah jedan, i drugi, i još jedan potonu na zemlju; padali su na sve strane, kao da ih je udario grom. Jedna od njih je glasno plakala. Molili smo Boga za nju i On je njenu tugu pretvorio u radost. Druga, koja je bila u istoj agoniji, također smo zazvali Boga; i On je govorio o miru njenoj duši. Jedna je bila toliko ranjena mačem Duha da biste pomislili da ne može proživjeti više ni trenutka. Ali, odmah se pokazala Njegova obilna dobrota i ona je glasno pjevala o Njegovoj pravednosti."

Sargant piše:

"Takvim metodama propovijedanja nije dovoljno poremetiti prethodne obrasce ponašanja emocionalnim napadima na mozak; mora se osigurati i bijeg od izazvanog mentalnog stresa.“

To jest, obećanje spasenja - bilo na zemlji ili u zagrobnom životu.

Sargant dalje piše:

"...osjećaji božanskog posjedovanja i naknadno obraćenje na neku vjeru mogu se potaknuti korištenjem mnogih vrsta fizioloških podražaja. Trebalo bi biti šire poznato da električni zapisi ljudskog mozga pokazuju da je posebno osjetljiv na ritmičku stimulaciju udaraljkama i jakim svjetlom, između ostalog, te da određene brzine ritma mogu izazvati zabilježene abnormalnosti moždane funkcije i eksplozivna stanja napetosti, dovoljna čak i da izazovu konvulzivne napadaje, kod predisponiranih subjekata. Neke ljude moguće je nagovoriti da plešu u ritmu takvih ritmova, dok se ne sruše od iscrpljenosti. Nadalje, lakše je dezorganizirati normalnu funkciju mozga napadajući ga istodobno sa nekoliko jakih ritmova, koji se sviraju u različitim tempovima. To dovodi do zaštitne inhibicije brzo u slabom inhibitornom temperamentu, ili nakon duljeg razdoblja uzbuđenja u jakom ekscitatornom."

Ritmičko bubnjanje pronalazimo u ceremonijama mnogih primitivnih religija diljem svijeta. Prateće uzbuđenje i plesanje se isto  održavaju, sve dok se ne postigne ista točka fizičkog i emocionalnog sloma. Alkohol i druge droge često se koriste za pojačavanje uzbuđenja vjerskih plesača, što također ubrzava slom, nakon čega se mogu pojaviti osjećaji oslobođenja od grijeha i zlih nagnuća, te ponovnog početka života. Vjerovanje u božansko opsjedanje je vrlo uobičajeno u tim trenucima, kao i mistični trans - u biti je slično onome što doživljavaju mnogi kršćani i drugi sveci u skučenim ćelijama, ili mučeničkom smrću. 

Kult Voodoo na Haitiju pokazuje sa kojom se lakoćom sugestibilnost može povećati - podvrgavanjem mozga jakom fiziološkom stresu. Voodoo ima brojna božanstva ili loa, neka od njih su afrički plemenski bogovi, koje su na Zapadne obale donijeli robovi, a neka od njih su sveci, koje su katolički svećenici [isusovci] kasnije robove naučili prizivati. Vjeruje se da loa silaze i opsjedaju osobu, obično dok pleše uz bubnjeve. 

Slučaj muškaraca i žena, koji su dovedeni u stanje sugestibilnosti vudu bubnjanjem, pokazuje moć takvih metoda. Vudu svećenik povećava uzbuđenje i sugestibilnost, mijenjajući glasnoću i ritam bubnjeva; propovjednik je koristio tempo i glasnoću pjevanja i pljeskanja rukama, kako bi pojačao vjerski entuzijazam. Nakon konačnog sloma u stupor, obje skupine sudionika mogu se probuditi sa osjećajem duhovnog ponovnog rođenja. 

Sargant primjećuje:

"Somerset Maugham, u svojoj knjizi 'Don Fernando', kaže sljedeće o poznatoj knjizi njihovog osnivača sv. Ignacija, 'Duhovne vježbe', koju isusovci koriste kao svoj priručnik za obuku:

'Kada pogledate vježbe u cjelini, ne možete ne primijetiti kako su čudesno osmišljene da bi postigle svoj cilj. Kaže se da je rezultat prvog tjedna svođenje početnika na potpunu prostraciju. Kajanje ga rastužuje, sram i strah ga muče. Ne samo da ga užasavaju strašne slike kojima se bavio, već ga je oslabio nedostatak hrane i iscrpio nedostatak sna. Doveden je u takav očaj da ne zna kamo pobjeći po utjehu. Tada mu se pred nos postavlja novi ideal, ideal Krista; i njemu, slomljene volje, naveden je neka se žrtvuje radosnog srca. Duhovne vježbe su najdivnija metoda koja je ikada osmišljena za postizanje kontrole nad tom skitničkom, nestabilnom i svojeglavom stvari - ljudskom dušom."

Hvala na čitanju.