Oblikovanje potrebne religije

"Kada pristupimo ovoj temi, pokušati ćemo otkriti što je zajedničko mnogim religijama u metodama iznenadnog obraćenja, koje koriste njihovi svećenici i evanđelisti. Nastojati ćemo to dovesti u vezu s onim što znamo o fiziologiji mozga. Moramo paziti da nas ne ometa ono što se propovijeda. Istine kršćanstva nemaju nikakve veze sa vjerovanjima, koja su inspirirana obredima poganskih religija ili štovatelja vraga. Ali, fiziološki mehanizmi, koje su koristile religije sa obje strane ovog ponora, podnijeti će najpomnije ispitivanje.

Vođe uspješnih religija se nikada, zapravo, nisu u potpunosti odrekle fiziološkog oružja, u svojim pokušajima da svojim bližnjima prenesu duhovnu milost. Post, kažnjavanje tijela bičevanjem i fizičkom nelagodom, regulacija disanja, otkrivanje strašnih misterija, bubnjanje, ples, pjevanje, izazivanje paničnog straha, čudno ili slavno osvjetljenje, tamjan, opojne droge, pretjerana konzumacija jeftinog alkohola - to su samo neke od mnogih metoda koje se koriste za modificiranje normalnih moždanih funkcija u religijske svrhe. Neke sekte posvećuju ovome više pažnje od drugih, pri izravnom pobuđivanju porasta emocija kao sredstvo utjecaja na viši živčani sustav; ali malo tko to ovo u potpunosti zanemaruje."

(William Sargant, "Bitka za um" (1957.), pionir tehnika kontrole uma Instituta Tavistock & programa MK Ultra)

Tisućljetna Nova zora i Gospodar života

Postoji proročanstvo, mit o zori, među autohtonim narodima Amerike, za koje se kaže da potječe sa juga i datira još iz razdoblja Azteka (1300.-1521.). Ovo proročanstvo je izrekao bijeli čovjek sa dugom bradom, "istovremeno Mojsije i mesija". Mnoge je privukla ova priča, koja je govorila o spasenju njihovog naroda. Vremenom su ovo proročanstvo čuli mnogi, uključujući i one koji su živjeli sjevernije, sve dok se nije činilo kao da su svi čuli za ovo proročansko spasenja izrečeno od ovog bogolikog čovjeka. Kaže se da je doputovao k njima sa istoka, sa jutarnjom svjetlošću i donio je život i radost svijetu; samo kako bi se opet vratio na istok sa zorom i da im je suđeno čekati ga dok se ponovno ne vrati i sve ne postane rajsko mjesto. 

Ovaj mit je naravno obavijen velom tajne, jer nemamo povijest koja bi ga objasnila. Prema službenoj povijesti su Španjolci bili prvi stranci koji su stigli u Ameriku, početkom 1490-ih godina.

Čini se da je ovaj mit o zori odigrao istaknutu ulogu, i objašnjava zašto je toliko autohtonih naroda isprva dočekalo sa oduševljenjem Španjolce, po njihovom dolasku u Ameriku. Oni su "bijele strance dočekali kao djecu ili rodbinu svog davno izgubljenog dobročinitelja, besmrtna bića čiji je skori dolazak bio prorečen proročanstvima i znamenjima."

Danas i predobro znamo da ovaj susret nije bio ni blizu ispunjenju proročanstva. Međutim, unatoč gorkom razočaranju, južni narodi nastavili su njegovati nadu u dolazak mesije, iako bi ovaj mesija sada preuzeo lik strašnog osvetnika u ime njihovih nepravdi i oni će nastaviti čekati njegov dolazak, do onog dana kada će slomiti moć osvajača bijele kože.

Vjerovalo se da je dolazak osloboditelja najavljen znacima i čudima. "Tako su u Meksiku, tajanstveni porast vode jezera Tezcuco, tri kometa koja su plamtjela na nebu i čudno svjetlo na istoku, pripremili umove ljudi za skori dolazak Španjolaca." 

Tijekom 1530-ih godina su Francuzi također krenuli prema Americi. Započeli su svojim pristajanjem na poluotok Newfoundland. Britanci, koji su poznati kao prvi američki kolonisti, iako su u to vrijeme još uvijek bili službeno priznati kao britanski podanici, osnovali su svoju prvu koloniju 1607. godine, u mjestu Jamestown u Virginiji.

Čini se da su francuski kolonisti bili najmiroljubiviji prema autohtonim narodima, od svih europskih kolonizatora. Međutim, to ne znači da su bili oslobođeni vlastitih destruktivnih spletki, kao što ćemo uskoro vidjeti. Do sredine 1750-ih, u gotovo svakom plemenu, ako ne i u svim, tamo gdje su Francuzi vladali, postojali su francuski misionari.

"Neustrašiva hrabrost i odanost ovih francuskih misionara osvojile su divljenje i ljubav divljaka; u svakom selu živio je izdržljivi putnik sa svojom indijanskom suprugom i obitelji djece, u čijim se venama miješala krv dviju rasa i čije su uši bile podjednako usklađene sa divljim pjesmama šume i rudeanima Normandije i Provanse. Nije postojala uobičajena veza koja je povezivala Indijance i Francuze, ali kada su guverner Kanade i general njegove vojske ušli u krug hrabrih kako bi plesali ratni ples i pjevali ratnu pjesmu sa svojim crvenim saveznicima, trideset tri divlja plemena izjavila su na pojasu od wampuma: 'Francuzi su naša braća, a njihov kralj je naš otac. Isprobati ćemo njegovu sjekiru na Englezima', i kroz sedam godina krvi i smrti, ljiljan i totem su  nošeni su rame uz rame, sve dok se francuska zastava nije zauvijek spustila na visove Quebeca." 

Porazom Francuza, nakon Sedmogodišnjeg rata (1756.-1763.), indijanska plemena ostala su sama voditi svoj rat protiv Britanaca, koji su sada prodirali u sve većem broju.

Pontiacovo proročanstvo

Godine 1763. u Delawaresu, u Tuscarawasu, na Muskingumu, pojavio se prorok Pontiac (1714.-1769.), koji je propovijedao o  ujedinjenju svih plemena i povratku "starom indijanskom životu, koji je proglasio božanskom zapovijedi, onako kako mu je otkriveno u divnoj viziji". Ovu scenu zabilježio je anonimni očevidac na francuskom jeziku, te služi kao potvrda da su Francuzi bili prisutni na ovom velikom vijeću plemena, koje je održano u blizini današnjeg Detroita, u travnju 1763. godine. Za ovaj rukopis, koji povjesničar Francis Parkman naziva "Pontiacovim rukopisom", kaže se kako "sadrži dokaze autentičnosti i pretpostavlja se da ga je napisao francuski svećenik". 

Ovdje ćemo detaljno pregledati Pontiacovo proročanstvo, jer igra središnju ulogu u onome što će formirati dominantan sustav vjerovanja među indijanskim plemenima tijekom 19. stoljeća i kasnije. Francis Parkman i Henry Rowe Schoolcraft priznati su kao povijesni autoriteti za "Pontiakovo proročanstvo"; napomenimo kako je potonji jedan od duhovnih otaca Smithsonian instituta i njegovog povezanog Biroa za etnologiju.

"Prema priči proroka Pontiaca: željan upoznati 'Učitelja života', odlučio je, ne spominjući svoju želju nikome, krenuti na putovanje u svijet duhova. Ne znajući put i ne poznajući nikoga tko bi ga, budući tamo, mogao uputiti, izvršio je mistični obred,  u nadi da će dobiti malo svjetla o putu kojim bi trebao krenuti. Zatim je utonuo u dubok san, u kojem je sanjao da je samo potrebno započeti svoje putovanje i da će, nastavljajući hodati naprijed, konačno stići na svoje odredište.

… Dan za danom napredovao je bez incidenata, sve dok u zalazak sunca osmog dana, dok se pripremao za logorovanje za noć… nije primijetio, istrčavajući sa ruba prerije, tri široke i dobro utabane staze… sa zaprepaštenjem je primijetio da staze postaju sve jasnije kako noć postaje sve tamnija… Činilo mu se da jedan od tih puteva mora voditi do mjesta koje je tražio… [nakon što je isprobao dvije najšire staze kojima ide] treći put… [koji ga vodi do] strme planine blistavog sjaja, ravno po tom putu… pogledavši gore, ugledao je kako sjedi na maloj udaljenosti uz planinu ženu blistave ljepote, odjevenu u snježnobijelu odjeću, koja mu se obratila njegovim jezikom, rekavši mu da se na vrhu planine nalazi prebivalište Gospodara Života, zbog kojega je toliko daleko putovao da bi upoznao… nakon mnogo poteškoća [stigao je] do vrha… napredovao je… do vrata sela, gdje je pušten i vidio kako mu se približava zgodni muškarac u bijeloj odjeći, koji mu je ponudio da ga odvede u prisutnost Gospodara Života… Gospodar Života mu se ovako obratio:

"Ja sam Gospodar Života, kojega želiš vidjeti i sa kojim želiš razgovarati. Poslušaj što ću ti reći za tebe i za sve Indijance.“

Zatim mu je naredio neka potakne svoj narod da prestane s pijanstvom, ratovima, poligamijom i pjesmom o lijeku, te je nastavio:

"Zemlju na kojoj si, stvorio sam za tebe, a ne za druge. Zašto dopuštaš bijelcima da žive na tvojoj zemlji? Ne možeš li bez njih? Znam da oni koje nazivaš djecom… Vaš Veliki Otac [kralj Francuske] zadovoljavao je vaše potrebe; ali da niste zli kakvi jeste, ne biste ih trebali. Mogli ste živjeti kao što ste živjeli i prije nego što ste ih upoznali. Prije nego što su stigli oni koje nazivate svojom braćom [Francuzi], nisu li vas luk i strijela uzdržavali? Niste trebali ni pušku, ni barut, ni bilo koji drugi predmet. Meso životinja bila vam je hrana; njihova koža vaša odjeća. Ali, kad sam vas vidio toliko sklone zlu, odveo sam životinje u dubine šume kako biste se mogli osloniti na svoju braću za svoje potrepštine, za svoju odjeću. Ponovno postanite dobri i činite moju volju i poslati  ću vam ponovo životinje za prehranu. Međutim, ne zabranjujem patnju među vama, djeci vašeg Oca. Volim ih; poznaju me; mole mi se. Zadovoljavam njihove vlastite potrebe i dajem im ono što vam donose. Ne radim tako sa onima koji su došli uznemiriti vaše posjede [Englezima]. Otjerajte ih; zaratite protiv njih; ne volim ih; ne poznaju me; oni su moji neprijatelji; oni su neprijatelji vaše braće [Francuza]. Pošaljite ih natrag u zemlje koje su ih stvorile. Neka ostanu tamo. 

Gospodar Života mu je tada dao molitvu, uklesanu u indijskim hijeroglifima na drvenom štapu, koju mu je rečeno neka preda svom poglavici po povratku na zemlju. [Izvor: Parkmanova Zavjera Pontiaca]

Njegov instruktor [Gospodar Života] nastavio je:

"Nauči to napamet i poduči to sve Indijance i njihovu djecu. Mora se ponavljati ujutro i navečer. Čini sve što sam ti rekao i objavi to svim Indijancima, kao da dolazi od Gospodara Života. Neka popiju samo jedan gutljaj, ili najviše dva, u jednom danu. Neka imaju samo jednu ženu, i prestanu trčati za tuđim ženama i kćerima. Ne borite se jedni protiv drugih. Neka ne pjevaju pjesmu o lijeku, jer pjevajući pjesmu o lijeku, govore zlom duhu. Otjerajte sa svojih zemalja te pse u crvenoj odjeći [Britance]; oni su vam samo na štetu. Kada vam što zatreba, obratite se meni, kao što to čine vaša braća, i daću obojici. Ne prodajte svojoj braći ono što sam stavio na zemlju kao hranu. Ukratko, postanite dobri i ništa vam neće nedostajati. Kada se sretnete, poklonite se i dajte jedan drugome [lijevu] ruku srca. Iznad svega, zapovijedam vam da ujutro i navečer ponavljate molitvu koju sam vam dao." 

Ovaj drveni štap, sa indijskim hijeroglifima, koji spominje Pontiac i koji također prikazuje nebesku kartu, ponovno se pojavljuje u izvještaju o Känakûku, proroku Kickapooa, 70 godina kasnije. Prema povijesnom izvještaju (Catlin): prorok Känakûk je primio svoju doktrinu od bijelca. Prorokovi sljedbenici sastajali su se na bogoslužju u nedjelju, primili bi Känakûkove poticaje, a zatim bi marširali kroz selo u koloni jedan za drugim, recitirajući molitvenu pjesmu prolaznicima, dok su prolazili kroz selo. Nastavili bi pjevati sve dok ne bi stigli do "očeve kuće" ili neba, što je bilo naznačeno rogom na vrhu molitvenog štapa. Sljedbenici Känakûka također bi se sastajali svakog petka radi ispovijedi svojih grijeha i zatim primali nekoliko pokajničkih udaraca štapom od hikorija, prema težini svog prijestupa. Drveni štap sa indijskim hijeroglifima poznat je i kao molitveni štap i gotovo sigurno je nastao od katoličkog utjecaja. Jedan molitveni štap je sačuvan u Nacionalnom muzeju Sjedinjenih Država, isti je u dobrom stanju: 

"Znakovi donekle podsjećaju na stari tip misala sa crnim slovima, dok neobičan raspored snažno podsjeća na katoličku krunicu i petnaest 'misterija', u tri skupine od po pet. Treba imati na umu da su najraniji i najstalniji misionari među Kikapuima i drugim plemenima sa jezera bili katolici, i lako možemo vidjeti da su njihova učenja i ceremonije utjecale na njihovu domaću religiju, kao što je kasnije bio slučaj sa religijama Smohalle i plesom duhova. Ni tri ni pet nisu općenito poznati kao sveti brojevi među Indijancima, dok je broj tri izrazito kršćanski u svojoj simbolici. Možda je suvišno reći da ideje neba i pakla nisu starosjedilačke, već su među prvima uključene iz učenja bijelih misionara. Znakovi koji nalikuju slovima mogu biti iz abecednog sustava od šesnaest znakova, za koji se kaže da su Ojibwe izmislili za zapisivanje vlastitog jezika i tome podučavali Kikapue i Sauke, a koji su donekle nalikovali slovima latinice, iz koje su očito izvedeni." 

Dakle, drveni štap sa hijeroglifima, koji Pontiac donio sa sobom, ovdje je opisan kao da je katoličkog podrijetla. Pontiacovo proročanstvo, odnosno riječi koje mu je otkrio Gospodar života, postaje sve dominantnije među brojnim plemenima. Proročanstvo uvijek govori o mesiji koji će donijeti raj indijanskom narodu, i koji će uništiti bijele osvajače ako se operu od svojih grijeha i vrate u svoje "izvorno stanje". To je uključivalo zabranu korištenja baruta i vatrenog oružja, kao i kremena i čelika za paljenje vatre. Kasnije će proročanstvo uključiti riječi kojima će prorok ove božanske misije dobiti moć liječenja svih bolesti i moć zaustavljanja ruke smrti u bolesti ili na bojnom polju, biti će dodano kako će njihovi mrtvi ponovno ustati i da će njihovi stari ponovno postati mladi, a mladi nikada neće postati bolesni.

Iako je proročanstvo obećavalo da će Indijance riješiti prisutnosti bijelog čovjeka, treba napomenuti kako se ovdje nikada nije mislilo na sve bijele ljude. Naravno, uvijek je bilo, čak i među najratničkijim plemenima koji su bili sljedbenici Pontiacovog proročanstva i bili vrlo agresivni prema kolonijalistima, i onih prihvatljivih bijelih ljudi koji su ih primali u svoje društvo kao braću. Poslije ćemo vidjeti tko su bili ti prihvatljivi bijelci.

Pontiac se uzdigao na najviši položaj među vođama Algonquinaca. Za svoje zasluge tijekom Sedmogodišnjeg rata na strani Francuza, primio je "znakove istaknutog poštovanja" od samog Montcalma, zapovjednika francuskih snaga: "Zbog svojih prirodnih sposobnosti, njegov utjecaj se osjećao i poštovao gdje god se spominjalo ime ovog plemena, dok je svom dostojanstvu poglavice dodao sveti lik visokog svećenika moćnog tajnog reda Midé."

Stoga, nakon svoje vizije, Pontiac, sada u naponu muškosti, na velikom vijeću u blizini Detroita, u travnju 1763. godine, objavljuje politiku konfederacije svih plemena, što mu je otkriveno kao volja Gospodara života. Na ovom velikom vijeću, Pontiaca su slušali kao da je i sam Gospodar života. Pontiac neće uspjeti u svojoj misiji. Nakon otprilike tri godine provedene u bikama, ubijen je 1769. godine od strane ratnika iz Peorije. Tada je već živio u anonimnosti, nakon što je bio prognan iz svog rodnog sela, nakon previše neuspjeha u bitkama. Međutim, u Pontiacovo proročanstvo i dalje se vjerovalo. Inicijativu za stvaranje konfederacije svih plemena će, gotovo će do uspješnog završetka, provesti veliki Tecumseh.

Tecumseh i njegov brat, prorok Shawnee 

Godine 1805., Tecumsehov mlađi brat, Tenskwatawa, postao je poznat kao prorok Shawnee. Osnovao je vjerski pokret kojim je pozivao indijanski narod neka odbace europske utjecaje i vrate se tradicionalnijem načinu života.

James Mooney iz Zavoda za etnologiju, u svojoj knjizi "Religija plesa duhova", prepričava priču ovako:

"Sada se među Shawano narodom pojavio još jedan prorok, koji je svom narodu ukazao na 'otvorena vrata' koja vode do sreće. U studenom 1805. godine, mladić po imenu Laulewasikaw (Lalawe'thika, zvečka...), tada jedva stariji od 30 godina, pozvao je svoje plemena i njihove saveznike u njihov drevni glavni grad Wapakoneta, unutar današnjih granica Ohija, i tamo se proglasio nositeljem novog otkrivenja od Gospodara života, koji se sažalio nad svojom crvenom djecom i želio ih spasiti od prijetećeg uništenja. Izjavio je da je uznesen u svijet duhova i da mu je dopušteno podići veo prošlosti i budućnosti - vidio je bijedu zlikovaca i naučio sreću koja čeka one koji slijede propise... [Gospodara života]. Zatim je započeo ozbiljnu propovijed, osuđujući vještičarske prakse i žongliranje lijekovima plemena, te svečano upozorio svoje slušatelje da nitko tko god je sudjelovao u takvim stvarima, nikada neće okusiti buduću sreću. Vatrena voda [alkohol] bijelaca bila je otrov i prokleta; a oni koji bi je nastavili koristiti, nakon smrti bili bi mučeni svim bolovima vatre, dok bi im plamen neprestano izlazio iz usta... Sva imovina mora biti zajednička, prema drevnom zakonu njihovih predaka. Indijanke moraju prestati stupati u brak sa bijelcima; dvije su rase bile različite i takve moraju ostati. Odjeća bijelog čovjeka, sa njegovim kremenom i čelikom, mora se odbaciti u korist stare jelenje kože i vatrenog štapa. Štoviše, svaki alat i svaki običaj izveden od bijelaca moraju se ukloniti, te se moraju vratiti metodama koje ih je naučio Gospodar života. Kada sve to učine, obećao je da će ponovno biti uzeti u božansku naklonost i pronaći sreću koju su njihovi očevi poznavali prije dolaska bijelaca. Konačno, kao dokaz svoje božanske misije, objavio je da je primio moć izliječiti sve bolesti i zaustaviti ruku smrti u bolesti ili na bojnom polju." 

Prema Drakeovom povijesnom izvještaju, "Život Tecumseha i njegova brata Proroka", koji se danas čini najopsežnijim dostupnim: prorok Shawnee (Tecumsehov brat) započeo je svojevrsni križarski rat protiv onih koji su bili osumnjičeni za vještičarenje ili magične vještine i tvrdi se da je to iskoristio kao političku priliku, kako bi se učinkovito riješio svih koji su se protivili njegovim svetim tvrdnjama.

U Drakeovom izvještaju se opisuje situacija u jednom selu, gdje su poglavica i njegova supruga od strane proroka Shawneea proglašeni krivima za vještičarenje i osuđeni na smrt, što se obično radilo sporim spaljivanjem u vatri, koje je moglo potrajati danima prije smrti. Poglavica je, iz poštovanja, bio pošteđen ovakve sudbine i odmah je ubijen tomahavkom u glavu. Dok su se vršile pripreme za spaljivanje poglavičine supruge, njen mlađi brat, mladić od 20 godina, izvodi je iz vijeća i vraća se uzvikujući: "Vrag je došao među nas [aludirajući na Shawnee proroka] i mi se međusobno ubijamo". Prema Drakeu, to je rezultiralo divljim bijesom među indijanskim narodom i okončalo u okrutnim scenama, te je na neko vrijeme uvelike narušilo križarski rat Shawnee proroka među narodima Delawarea.

Prema povijesnom izvještaju koji je ispričao John Tanner, bijelac koji je bio zarobljen kao dijete i odgojen među Ojibwama,  prenosi još zanimljivijih priča o tome kako je Shawnee prorok govorio svom plemenu neka se riješe kremena i čelika, što je otežavalo paljenje vatre, te da uvijek moraju održavati vatru i nikada je ne pustiti da se ugasi, što je dovelo do iscrpljivanja drva, bacanja vrećica sa lijekovima, pa čak i poticanja i ubijanja svih lovačkih pasa, pri čemu je dopušteno ostaviti samo jednog psa po obitelji. To je dovelo do velikih poteškoća u lovu na divljač, gdje su njihovi lovački psi igrali ključnu ulogu. Stoga se poticala poljoprivreda kao zamjena za lov, ali veliki dio zemlje (na kojoj su živjeli) nije bio prikladan za poljoprivredu. Također, Indijanci gotovo nisu imali nikakva iskustva u poljoprivredi, što je dovelo do daljnjih poteškoća, pa čak i gladi. Na kraju su Ojibwa zaključili da je Shawnee, prorok Gospodara života, varalica i loš čovjek.

Mooney piše:

"Tannerov izvještaj potvrđuje Warren [povjesničar], na temelju izjava staraca među Ojibwama, koji su sudjelovali u preporodu. Prema njihovoj priči, veleposlanici novog otkrivenja pojavili su se u različitim selima, ponašali su se čudno, sa licima obojenim u crno - možda kako bi označili svoj karakter glasnika iz svijeta sjena. Rekli su ljudima da moraju zapaliti vatru sa dva suha štapa u svakom od svojih glavnih naselja, i da se ta vatra uvijek mora čuvati kao sveta i zauvijek goriti. Predvidjeli su brzi povratak starog indijanskog života, i pritom tvrdili kako će prorok podići mrtve iz grobova. Novo vjerovanje iznenada je i potpuno obuzelo umove Ojibwa, pa se proširilo 'poput požara' sa jednog na drugi kraj njihovog širokog teritorija, čak i do udaljenih sjevernih plemena, koji su bili u savezu s Creejima i Asiniboinima. Najjači dokaz njihove implicitne poslušnosti prema novom otkrivenju jest njihovo bacanje svoje vrećice sa lijekovima, onoga što svaki Indijanac smatra najsvetijim...

Prorok je sada promijenio ime u Tenskwatawa, 'Otvorena vrata' (od skica'te, vrata, i the'nui, biti otvoren; često se piše Elskwatawa), što je bilo značajno za novi način života na koji je došao ukazati svom narodu, te je smjestio svoje sjedište u Greenvilleu, Ohio, gdje su se predstavnici raznih raspršenih plemena sjeverozapada sakupili oko njega, kako bi naučili nove doktrine. Neki, posebno Kikapui, žarko su podupirali njegov duh, dok su se drugi bili skloni suprotstaviti. Kako bi utvrdio svoj sveti karakter i rastjerao sumnje nevjernika, nastavio je sanjati snove, i sa vremena na vrijeme je objavljivao nova i ​​divna otkrivenja, kada bi se dogodio događaj koji je učinkovito ušutkao protivljenje i obilježio ga kao nadahnutog.

Na neki je način saznao da će se pomrčina sunca dogoditi u ljeto 1806. godine. Kako se to vrijeme približavalo, pozvao je podrugljivce i hrabro najavio da će im određenog dana dokazati svoju nadnaravnu vlast - tako što će zamračiti sunce. Kada je stigao točni dan i sat stigao, i kada je zemlja u podne bila obavijena tamom sumraka, Tenskwatawa, stojeći usred prestravljenih Indijanaca, pokazao je na nebo i uzviknuo: 'Nisam li govorio istinu? Vidite, sunce je tamno!' Više nije bilo sumnjičavaca. Svi su ga proglasili pravim prorokom i glasnikom Učitelja života. Njegova se slava proširila i apostoli su počeli raznositi njegova otkrivenja čak i među najudaljenija plemena." 

Prorok je ponovno poticao povratak starim načinima, u smislu zabrane vatrenog oružja, alkohola, kremena i čelika za vatru. Međutim, što je pomalo kontradiktorno, također je predložio kraj starim praksama poput poligamije, nođenja osobnih vrećica sa lijekovima i magičnih vještina, za koje je tvrdio da su kvarenje drevne čistoće obreda Midé. Umjesto toga, prorok Shawnee trebao im je dati nove pjesme i nove lijekove.

Zanimljivo je što povjesničar E. A. Kendall piše:

"Na sjeveru… uvijek postoji očita diskriminacija prema Amerikancima. Veliki Otac, preko svog proroka, predstavljen je kao onaj koji se proglašava zajedničkim roditeljem Indijanaca, Engleza, Francuza i Španjolaca; dok Amerikanci, naprotiv, 'nisu moja djeca, već djeca zlog duha. Izrasli su iz pjene velike vode, kada ju je uznemirio zli duh, a pjenu je jak istočni vjetar odnio u šumu. Brojni su, ali ih mrzim. Nepravedni su i oni su vam oduzeli zemlju koja nije bila stvorena za njih'." 

Zanimljivo je i relevantno ovdje primijetiti ovo povijesno zapažanje, jer do vremena Tecumseha - koje se preklapa s Ratom, koji je trajao od 1812. do 1815. godine, između Amerikanaca i Britanaca - indijanska plemena shvatila kako neprihvatljivi bijelci nisu Englezi, Francuzi ili Španjolci, nego samo Amerikanci. Ono što je dodatno užasno i paradoksalno, Tecumseh neće slijediti  proročanstvo Pontiaca (koji je bio prijatelj Francuza i neprijatelj Britanaca), nego svog brata. U Ratu će se naći na strani Britanaca i protiv Amerikanaca - te će, na kraju, i umrijeti za britansku stvar.

Zapravo su, u to vrijeme, Španjolska i Engleska udružile snage protiv mladih Sjedinjenih Država, i pomogle su u širenju opozicije protiv Amerikanaca, putem španjolskih i engleskih emisara, što je kulminiralo ljeta 1813. godine - strašnim Krik ratom, koji je trajao godinu dana i bio je nastavak Rata 1812. godine. 

(Napomena: U ovom tekstu se neće raspravljati o tome kako su unutar američkih frakcija postojale i probritanske, što je bio nastavak imperijalističke politike; ali i antibritanske, što je bila istinska opozicija imperijalističkoj politici, koja je sačinjavala američku vladu i njezine institucije. Dovoljno je reći: do 1812. godine je prevladalo uvjerenje među indijanskim plemenima da se samo Amerikanci ne smiju ubrajati među djecu Gospodara života, i to je najznačajnije i relevantno za razumijevanje geopolitičkih spletki tog vremena. Za temeljitiji povijesni pregled pogledajte knjigu Antona Chaitkina "Izdaja u Americi", ili knjigu Grahama Lowryja "Kako je osvojena nacija".)

Tecumseh (Tecumtha, „Meteor“) bio je sin poglavice, vrijedan potomak ratničke rase. Njegovo pleme, Shawano, bilo je poznato među svim plemenima kao najodlučnije u svom otporu protiv nasrtaja bijelaca. I njegov otac i stariji brat poginuli su u borbi protiv bijelaca. Tecumseh je također bio poznat po svojoj časti i plemenitosti, i unatoč svim nepravdama koje je pretrpio od bijelaca nikada nije podlegao zlu duhu osvete. Bio je poznat po tome što je prema svojim zarobljenicima i nenaoružanima  postupao sa čovječnošću, sve dok je bilo pod njegovom zaštitom.

Tecumseh je trebao nastaviti Pontiacovu misiju ujedinjenja indijanskih plemena protiv nasrtaja bijelaca. Tecumsehov zahtjev američkoj vladi tijekom tog razdoblja - poklopilo se sa Jeffersonovom vladom (1801.-1809.) i Madisonovom vladom (1809.-1817.) -  bio je veoma razuman. Tražio je da se sporazum iz Greenvillea proglasi nevažećim, jer je nametnut indijanskom narodu, te da  jedina prava granica rijeka Ohio, kako je bilo i utvrđeno 1768. godine, te da sve buduće cesije moraju imati odobrenje svih plemena koja se nalaze u toj regiji.

Iako je Tecumseh, prema svim izvještajima, bio inteligentan i miroljubiv čovjek; vremenom, i bez ikakve sumnje, zbog stalnog  razočaranja u pokušajima pregovora sa američkom vladom i njenim predstavnicima, i dok su nepravde prema indijanskom narodu samo narastele, njegov pokret je prešao u "vojnički duh... [koji] mu je kasnije dao ratoborni, pa čak i agresivan karakter, te su od tada apostoli [Shawnee] proroka postali i regrutni agenti za njegovog brata [Tecumseha]“. Čini se kao da je u tom trenutku Tecumsehovo vijeće postajalo sve čudnije i razdvojeno od onoga prije. 

Godine 1807. dolazi do točke prijeloma i Tecumseh više ne odustaje od prava na dolinu Ohia. Tecumsehov brat, Shawnee prorok religije Gospodara života, počinje buditi žar za rat, dok Tecumseh postaje general i aktivni organizator indijanskih plemena.

Mooney piše: "1809. godine su glasine o nadolazećem izbijanju ustanka počele ispunjavati zrak, i bilo je očito da Britanci potiču Indijance na nestašluk, predviđajući rat između Engleske i Sjedinjenih Država [rat 1812.]... Indijanci su sada odbijali kupovati streljivo od američkih trgovaca, govoreći kako mogu dobiti sve što žele besplatno na drugom mjestu."

Ljeti 1810. godine, Tecumseh se, u pratnji nekoliko stotina ratnika, spustio rijekom do Vincennesa, kako bi se posavjetovao sa  guvernerom Williamom Henryjem Harrisonom, kasnije predsjednikom Sjedinjenih Država. Ova vijećanja nastavljaju se sve do 1811. godine - Tecumseh govori Harrisonu kako želi samo ono što su ih Amerikanci i naučili, ujediniti svoja plemena. 

U studenom 1811. godine, Tecumseh predvodi iznenadni napad na logor guvernera Harrisona, noću. Bitka se nastavlja do zore. Prema povjesničaru Drakeu: prije bitke je "prorok [Tecumsehov mlađi brat] uvjerio svoje sljedbenke da će u nadolazećoj borbi Veliki Duh učiniti oružje Amerikanaca beskorisnim; da će njihovi meci padati bezopasno pred noge Indijanaca... Koristeći privilegiju, koju mu je davao njegov poseban položaj, a možda i ne želeći osobno odmah potvrditi suparničke moći lažnog proročanstva pravim američkim metkom, razborito je zauzeo položaj na susjednoj uzvisini. Kada je akcija [bitka] započela, započeo je izvođenje određenih mističnih obreda, istovremeno pjevajući ratne pjesme. Tijekom bitke je obaviješten kako njegovi ljudi padaju. Rekao im je neka se nastave boriti, jer će uskoro biti kako je predvidio. A onda se, u glasnijim i divljim tonovima, čula njegova inspirativna ratna pjesma koja se miješala sa oštrim pucnjima puški, uz prodorne ratne pokliče njegovih hrabrih, ali zavedenih sljedbenika." 

Ovo proročanstvo kako će indijanska plemena biti nepobjediva, jer ih 'Čovjekov metak' iz puške nije mogao ubiti se nevjerojatno ponovio i u brojnim drugim prilikama. Najznačajnije je bilo sa religijom 'Plesa duhova', koja će dovesti do tragičnih događaja i  masakra u Wounded Kneeu, 1890. godine, i koja će ponovno ukazati na očite utjecaje i savjete od bijelaca.

Indijanci su vjerovali u riječi proroka Shawneeja kako će imati nadnaravnu pomoć odozgo, borili su se očajničkom hrabrošću, a njihov poraz protiv Harrisonovih snaga ih je potpuno obeshrabrio. Odmah su napustili grad i razišli se, svaki u svoje pleme. "Tecumsehova velika građevina je uništena, pa čak i njeni temelji su iščupani" zbog lažnih proročanstva njegovog brata. "Noć prije bitke je prorok, sa nekoliko vračeva, uvjerio svoje sljedbenike kako je polovica bijelih vojnika već mrtva, a druga polovica bez svijesti, tako da Indijanci ne bi imali puno posla, nego samo trebaju jurnuti u njihov logor i dokrajčiti ih sjekirama." 

Nakon njihovog strašnog neuspjeha u bitci, Tecumsehov brat je proglašen neuspješnim vračem i lažljivcem, napustili su ga svi osim nekolicine iz njegovog plemena i upozorili su ga neka se kloni nekoliko sela, sve dok nije pronašao utočište u maloj skupini Wyandota, gdje je proveo svoje preostale dane u tami anonimnosti.

Iako je Tecumseh nastavio svoje dane kao hrabri ratnik, izgubio je vodstvo nad mnogim indijanskim plemenima zbog bratove ludosti, te je ostao samo predvodnikom nekoliko plemena, koja su i dalje nastavila vjerovati u Pontiacovo proročanstvo. Misija ujedinjenja svih indijanskih plemena bi gotovo sigurno bila uspješno završena od strane Tecumseha - da nije bilo neuspjeha i  lažnog proročanstva njegovog brata. Možemo samo zamisliti kako bi takvo jedinstvo izgledalo pod inteligentnim i dobrohotnim vodstvom Tecumseha, da nije bilo ove sabotaže putem vjerskih uvjerenja njegovog mlađeg brata, koji je slijedio otkrivenja nove religije Gospodara Života. Budući je Tecumsehu nedostajalo snaga, pridružio se Britancima, predvodeći preostala odana plemena u bitku protiv Amerikanaca. Umro je 1813. godine, u borbi protiv Harrisonovih snaga, u ratu u kojem se cilj njegovog naroda nigdje nije mogao pronaći i u ime Pontiacovog proročanstva. Sve to su Britanci samo iskoristili za vlastite ciljeve.

Isusovačka veza

Družbu Isusovu je 1534. godine, u Parizu, osnovao Ignacije Loyola, španjolski redovnik-vojnik, za kojeg se tvrdi da je doživio duboko religijsko iskustvo, dok se oporavljao od teških rana. Loyola je društvo nazvao "Družba Isusova" kako bi ukazao na njegov vojnički duh. Papa je u rujnu 1540. godine dao ovlasti redu neka zaredi svoje članove.

Loyolino duboko religijsko iskustvo uključivalo je navodne vizije, koje su mu otkrile misterije katoličke dogme. Zbog tih vizija smatran je velikim mistikom, koji je sada bio sposoban i dobio je nevjerojatnu sposobnost "izobličenja tuđe volje".

"Nikada nije posumnjao u stvarnost tih otkrivenja. Progonio je Sotonu štapom, kao što bi to učinio i sa bijesnim psom; razgovarao je sa Svetim Duhom, kao da zapravo razgovara sa drugom osobom; tražio je odobrenje od Boga, Trojstva i Madone za sve svoje projekte i briznuo bi u plač, suze radosnice, kada bi mu se ukazali. U tim prilikama, dobio bi osjećaj nebeskog blaženstva; nebesa su mu bila otvorena, a Božanstvo mu je bilo vidljivo i opipljivo." 

Kako piše Edmund Paris, autor "Tajne povijesti isusovaca": "Nije li ovo savršen slučaj osobe koja halucinira?... Od samog početka, srednjovjekovni misticizam je prevladavao u Družbi Isusovoj; Loyola je i dalje ostao veliki animator, unatoč svojim lako pretpostavljenim svjetovnim, intelektualnim i učenim aspektima. Njegov osnovni aksiom je bio "Svima svega". Umjetnost, književnost, znanost, pa čak i filozofija, služili su samo sredstva ili mreže za hvatanje duša. Za ovaj Red nije postojalo područje gdje se nije moglo poraditi na ljudskoj slabosti, potaknuti duh i volju neka se predaju i vrate u djetinjastiju i mirniju pobožnost.”

Loyola će napisati malu knjigu pod naslovom "Duhovne vježbe". To je udžbenik isusovaca, kao i odabrana Loyolina biografija u kojoj se iznose najvažniji dijelovi onoga što je oblikovalo njegov dugi unutarnji razvoj, prije nego što je dosegao razinu majstora.

"Ignacije je jasnije od bilo kojeg drugog vođe ljudi koji su mu prethodili, shvatio kako je najbolji način uzdizanja čovjeka do određenog ideala postati gospodarom svoje mašte. 'U njega usađujemo duhovne sile, koje bi kasnije vrlo teško uklonio', sile trajnije od svih najboljih načela i doktrina; te sile mogu ponovno izbiti na površinu, ponekad nakon mnogo godina kada ih se  nije spominjalo, i mogle bi postati toliko imperativnima tako da nema dovoljno volje kako bi im se suprotstavilo. U bilo kojoj prepreci se mora slijediti njihov neodoljivi impuls." 

Dakle, sve "istine" katoličke dogme, ne samo da se ne trebaju razmatrati, već im treba apsolutno vjerovati, te ih osjetiti kao takve oni koji se posvete "vježbama", uz pomoć "voditelja" ili "operatera". Drugim riječima: mogu ponovno vidjeti i proživjeti misterij, najvećim mogućim intenzitetom.

Edmund Paris nadalje piše: "Osjetljivost kandidata postaje impregnirana tim silama, čija će postojanost u njegovom sjećanju, a još više u njegovoj podsvijesti, biti jednako jaka kao i trud koji ulaže da ih prizove i asimilira. Osim vida, svoju ulogu će igrati i druga osjetila poput sluha, mirisa, okusa i dodira. Ukratko, to je samo kontrolirana autosugestija. Pobuna anđela, Adam i Eva protjerani iz Raja, Božji sud, evanđeoski prizori i faze Muke, kako bi se reklo, ponovno se proživljavaju pred kandidatom. Slatki i blaženi prizori se izmjenjuju sa tmurnima, u vješto aranžiranom ritmu. Nema potrebe reći da Pakao ima istaknutu ulogu u toj 'magičnoj predstavi lampiona', sa svojim ognjenim jezerom u koje se bacaju prokleti, strašnim koncertom vriskova, užasnim smradom sumpora i gorućeg mesa. Pa ipak, Krist je uvijek tu da podrži vizionara, koji ne zna kako mu zahvaliti što ga već nije bacio u pakao da plati za svoje prošle grijehe."

Edgar Quinet je napisao:

"Ne samo da su vizije unaprijed dogovorene, već se bilježe i znakovi, udisaji, disanje; pauze i intervali tišine se zapisuju, na notnom papiru. U slučaju da mi ne vjerujete, citirati ću: 'Treći način molitve, mjerenjem riječi i razdoblja tišine'. Ovaj poseban način molitve se sastoji od izostavljanja nekoliko riječi između svakog udaha; i malo dalje: 'Pazite da držite jednake razmake između svakog udaha i gušenja jecaja i riječi'. (Et paria anhelituum ac vocum interstitia observet), što znači da čovjek, bio inspiriran ili ne, postaje samo stroj koji mora uzdisati, jecati, stenjati, plakati, vikati ili hvatati dah, u točnom trenutku i redoslijedu, koji se za njegovo iskustvo pokazuje najkorisnijim.

…Znate li što ga [Loyolu] razlikuje od svih asketa prošlosti? Činjenica da je mogao logično i hladno promatrati i analizirati sebe u tom stanju zanosa, dok je za sve ostale čak i ideja refleksije bila nemoguća.

Namećući svojim učenicima postupke koji su za njega bili spontani, trebalo mu je samo trideset dana da ovom metodom slomi volju i rasuđivanje, na način na koji jahač lomi svog konja. Trebalo mu je samo trideset dana ('triginta dies') za pokoriti nečiju dušu. Trebalo je primijetiti da se isusovstvo širilo zajedno sa modernom inkvizicijom: dok je inkvizicija iščašila tijelo, duhovne vježbe su razbijale misli, pod Loyolinim strojem". 

Edmund Paris tome dodaje: "Razumljivo je da bi nakon četiri tjedna, posvećena ovim intenzivnim vježbama, sa voditeljem kao jedinim pratiteljem, kandidat bio zreo za naknadnu obuku i lomljenje."

Isusovci su vrlo ozbiljno shvatili svoju misiju u Novom svijetu i brzo su se istaknuli diljem Amerike. Do Ignacijeve smrti, 1556. godine, njegovi isusovački sinovi su već radili sa poganima u Indiji, Kini, Japanu i Novom svijetu, ali i u Francuskoj, južnoj i zapadnoj Njemačkoj, Španjolskoj, Portugalu, Italiji i Engleskoj.

Tridentski sabor, održan od 1545. do 1563. godine, bio je 9. ekumenski sabor Katoličke crkve. Potaknut je protestantskom reformacijom, koja se odvijala u to vrijeme. Opisivan je kao utjelovljenje protureformacije. Papa Pavao III. poslao je Diega Layneza, španjolskog isusovačkog svećenika, na Tridentski sabor, neka djeluje kao papin teolog. Godine 1558. Laynez je imenovan generalom Kongregacije, sa svim ovlastima neka organizira isusovački red kako smatra prikladnim. Osnovao je pet kongregacija za upravljanje isusovačkim redom: Italija, Njemačka, Francuska, Španjolska, Engleska i Amerika. Te su kongregacije bile podijeljene u provincije, koje su okupljale različite ustanove Reda. Kongregacija imenuje samo nadzornika (ili generala) i pomoćnike. General imenuje sve ostale dužnosnike, objavljuje uredbe koje ne mijenjaju Konstitucije, upravlja imovinom Reda prema vlastitim željama, i usmjerava njegove aktivnosti - za koje je odgovoran samo Papi. Papa je ovoj svojoj miliciji priznao privilegije koje su bile pretjerane, kada se usporede sa drugim redovničkim redovima. Već 1545. godine, bula pape Pavla III. (1534.-1549.) omogućila im je propovijedanje, ispovijedanje, dijeljenje sakramenata, služenje mise, davanje odrješenja, mijenjanje zavjeta, ili čak ponišenje. To je značilo da im je bilo dopušteno obavljati svoju službu bez potrebe da se obraćaju biskupu.

Gaston Bally piše:

"Generalova moć, u pogledu odrješenja i oproštenja, je još šira. On može ukinuti sve kazne nametnute članovima Družbe, prije ili nakon njihovog ulaska u Red, odriješiti sve njihove grijehe, čak i grijeh hereze i raskola, krivotvorenje apostolskih spisa, itd. ... General odriješi, osobno ili putem delegata, sve one koji su mu poslušni, provede ih od nesretnog stanja koje proizlazi iz izopćenja, suspenzije ili interdikta, ali samo pod uvjetom da te cenzure nisu izrečene za toliko velike ekscese, pa da su i drugi, osim papinskog suda, znali za njih.

On također odriješi nepravilnosti koje proizlaze iz bigamije, ozljeda nanesenih drugima, ubojstva, atentata... sve dok ta zla djela nisu bila javno poznata i uzrokovala bi skandal.

... Konačno, [papa] Grgur XIII. [od 1572. do 1585.] dao je [Isusovačkoj] Družbi pravo bavljenja trgovinom i bankarstvom, pravo koje je kasnije opsežno koristila.

Ovo Izuzeća i neviđene ovlasti bile su im u potpunosti zajamčene.

Pape su pozivale knezove i kraljeve neka obrane privilegije reda i prijetili su velikom ekskomunikacijom ('latae sententiae') svima koji bi ih pokušali prekršiti. Bula Pija V. [1566.-1572.] dala je generalu pravo da povrati privilegije u njihov izvorni opseg, protiv svih pokušaja da ih se promijeni ili ograniči, čak i ako su takva ograničenja autoritativno dokumentirana papinskim opozivom... Dajući isusovcima takve pretjerane privilegije, a koje su u suprotnosti sa zastarjelim ustavom Crkve, papinstvo ih je htjelo, ne samo opskrbiti moćnim oružjem za borbu protiv 'nevjernika', već ih posebno koristiti kao tjelesnu stražu za obranu vlastite neograničene moći u Crkvi, i protiv Crkve. Kako bi sačuvali duhovnu i svjetovnu nadmoć, koju su uzurpirali tijekom srednjeg vijeka, pape su prodale Crkvu Isusovom redu i, posljedično tome, predale se u njihove ruke. Ako su isusovci podržavali papinstvo, onda je cijeli opstanak isusovaca ovisio o duhovnoj i svevremenoj vrhovnoj vlasti papinstva. Na taj su način interesi obje strane bili usko povezani."

Za svakoga tko je upoznat s templarima, ne može se ne primijetiti zapanjujuća sličnost između dva militantna vjerska reda i njihovog prava na bavljenje trgovinom i bankarstvom. Templari su bili poznati kao jedna od prvih, ako ne i prva, Korporacija.

Zar je onda čudno što je Albert Pike, osnivač Škotskog obreda slobodnog zidarstva, u svom djelu "Moral i dogma" napisao: "Templari su bili neinteligentni i stoga su bili neuspješni isusovci."

Stoga se katolička prisutnost u Novom svijetu mora gledati u ovom kontekstu, jer je svaka nova regija trebala imati snažan katolički utjecaj (u većini Novog svijeta), i zato je vjerojatno bila nadzirana, izravno ili neizravno, kroz vodstvo isusovačkog reda.

Stoga, u istom kontekstu bi bilo bitno preispitati značaj francuskog svećenika, koji je bio prisutan prilikom objave Pontiacovog proricanja (pokrenulo novu religiju Gospodara života). Ovaj je francuski svećenik, gotovo sigurno, bio u službi isusovačkog reda; čime su francuski kolonijalisti posebno dominirali, sa svojim francuskim misionarima diljem Sjeverne Amerike. Podsjetimo se:  Isusovački red je osnovan u Parizu, u Francuskoj. Popis isusovačkih misija u Sjevernoj Americi može se pronaći ovdje: 

https://en.wikipedia.org/wiki/Jesuit_missions_in_North_America

Također, treba napomenuti da su isusovci bili poznati po tome što su jako koristili predviđanje pomrčina Sunca i Mjeseca, kako bi impresionirali poganske narode iz cijelog svijeta. Bertrand Russell, u svojoj knjizi "Znanstveni pregled", piše:

"Kineski carevi su se više puta suzdržavali od progona isusovaca, jer su ovi uvijek bili u pravu u pogledu datuma pomrčina, dok su kineski astronomi bili u krivu."

Dakle, bilo je gotovo sigurno da će se netko tko je sposoban predvidjeti pomrčinu, smatrati osobom koja je obdarena nadnaravnim ili božanskim moćima. Bilo je zajamčeno i uzdizanje u status "proroka". Podsjetimo se: Tecumsehov brat-prorok je zaslužio poštovanje i divljenje svih indijanskih plemena, tek kada je predvidio (i pogodio) pojavu pomrčine.

Uspon proroka, ali čija je to religija?

Nakon lažnog proročanstva Tecumsehovog brata koje će dovesti do strašnog poraza Harrisonovih snaga, stvari su neko vrijeme bile tihe, i nije se čulo niti za jednog novog značajnog proroka, slijedećih nekoliko desetljeća. Nakon oko 50 godina kasnije, 1870. godine, pojaviti će se novi prorol, među Pajutima u Nevadi. Kako priča kaže, za ovog proroka se govorilo kao da je o otac "mesije", koji će osnovati religiju, poznato kao "Ples duhova".

Ovaj novi mesija je nesumnjivo mnoge svoje ideje prihvatio od svog oca proroka, čije je ime bilo Tä'vibo, što zanimljivo znači "bijeli čovjek", koji je bio poznat po vizijama i bio je neranjiv. Ime Tävibo odnosi se na istok (tävänagwat), ili mjesto gdje sunce (täbi) izlazi. Prema srodnim imenima, među Šošonima i Komančima, bijelci se nazivaju Taivo.

Mooney, koji je bio živ u tom razdoblju i proučavao religiju plesa duhova, intervjuirao je mnoge koji su osobno poznavali samoproglašenog mesiju i njegovog oca, proroka Täviba. Mooney piše:

"Međutim, iz istodobnih svjedočanstava Indijanaca i bijelaca, čini se da nema sumnje kako je on [Tävibo] propovijedao i prorokovao, te je uveo novi religijski ples među svoj narod. Ddoktrina koju je širio i nade koje je gajio prije dvadeset godina, bili su temeljem na kojem je njegov sin izgradio strukturu sadašnje mesijanske religije. Posjećivali su ga Indijanci iz Oregona i Idaha, a njegova učenja su imala utjecaj među Bannockima i Shoshonijima, kao i među svim raspršenim skupinama Paiutea, kojima je nastavio propovijedati do svoje smrti…"

Prema svjedočanstvu kapetana J.M. Leeja, iz Devete pješačke pukovnije, koji je prije bio u stožeru generala Milesa, napisao je sljedeće o proroku Tävibu:

"Bio sam na indijanskoj dužnosti u Nevadi 1869., 1870. i 1871. godine. Kada sam posjetio rezervat Walker Lake (1869.-70.), upoznao sam se sa nekoliko praznovjernih vjerovanja, koje su tada prevladavale među Paiute Indijancima... Početkom šezdesetih godina su bijelci počeli dolaziti i prisvajati veliki dio indijanske zemlje u Nevadi. Uobičajeno bi onda potražili pomoć vrača ili proroka. Najutjecajniji su se sami popeli na planinu i tamo susreli Velikog Duha. On [Tävibo] nije sa sobom donio kamene ploče, ali je bio glasnik dobrih vijesti kako će za nekoliko mjeseci doći do velikog preokreta ili potresa... [njegovo] otkrivenje, koje je bilo da će, kada dođe velika katastrofa, svi, i Indijanci i bijelci, biti progutani ili preplavljeni, ali da će nakon tri dana (ili nekoliko dana) Indijanci uskrsnuti u tijelu i živjeti vječno uživajući u zemlji, uz obilje divljači, ribe i pinjola, dok će njihovi neprijatelji, bijelci, biti zauvijek uništeni. Tako bi došlo do konačnog i vječnog razdvajanja između Indijanaca i bijelaca... Božanski duh se toliko razbjesnio zbog nedostatka vjere u proročanstva, te je otkrio svom odabraniku [Tävibu], da će oni Indijanci koji vjeruju u proročanstvo uskrsnuti i biti sretni, ali oni koji ne vjeruju u njega ostat će u zemlji i biti zauvijek prokleti s bijelcima.

Ubrzo nakon toga prorok je umro, a jadni, bijedni Indijanci brinuti su se gotovo dva desetljeća, jedući skakavce, guštere i ribe, pokušavajući biti civilizirani, sve do pojave ovog novog proroka Wovoke [mesije], za kojeg se kaže da je sin, bilo stvarni ili duhovni, prvog."

Ovo "otkrivenje" Täviba jest ono što će činiti religijski temelj za religiju Plesa duhova.

U proljeće 1875. godine, kako je prepričao profesor A.H. Thompson iz Američkog geološkog zavoda, među indijanskim narodom je zavladalo veliko uzbuđenje zbog pojave dva misteriozna bića bijele kože, koja su se pojavila među Pajutima daleko na zapadu i najavila: "Brzo uskrsnuće svih mrtvih Indijanaca, obnovu divljači i povratak starog primitivnog načina života. Štoviše, prema novom poretku stvari, obje rase trebale bi biti bijele. Brojni Indijanci iz Utaha prešli su u Nevadu, gdje su sreli druge, koji su tvrdili da su vidjeli ove misteriozne posjetitelje dalje na zapadu. Po povratku u Utah donijeli su sa sobom ceremoniju novog vjerovanja, a glavni dio rituala bio je ples koji se izvodi noću, i u krugu, bez vatre u središtu, vrlo slično modernom plesu duhova." 

Mooney piše:

"Kaže se da su mormoni, koji se drže teorije da su Indijanci potomci navodnih 'deset izgubljenih plemena’, njeguju tradiciju da su neki od izgubljenih hebrejskih iseljenika još uvijek okovani ledom na smrznutom sjeveru, odakle će se jednog dana pojaviti kako bi se ponovno pridružili svojoj braći na jugu. Kada je vijest o ovom indijanskom otkrivenju doprla do njihovih ušiju, mormonski svećenici prihvatili su je kao proročanstvo brzog ispunjenja vlastitih tradicija, a Orson Pratt, jedan od najistaknutijih vođa, održao je propovijed, koja je u to vrijeme opširno prepisivana i komentirana, potičući vjernike nela srede svoje poslove i pripreme svoje kuće, kako bi primili dugo očekivane lutalice.

Prema izjavi agenta koji je tada bio zadužen u Fort Hallu u Idahu, mormoni su u isto vrijeme, u rano proljeće 1875. godine, poslali izaslanike u Bannock, potičući ih neka odu u Salt Lake City, kako bi se pokrstili u mormonsku religiju. Veliki broj prihvatio je poziv bez znanja agenta, otišao u Utah i tamo se krstio, a zatim se vratio raditi kao misionari nove vjere i među svojim plemenima. Kao dodatni poticaj, osigurali su besplatne obroke. od strane mormona svima koji bi došli i bili kršteni, i 'rečeno im je da će krštenjem i odlaskom u crkvu svi starci postati mladi, mladići nikada neće biti bolesni, da Gospodin ima djelo koje moraju obaviti i da su oni izabrani Božji narod da uspostave njegovo kraljevstvo na zemlji', itd. Također se tvrdi da su bili potaknuti da se odupru autoritetu [američke] vlade. Koliko god istine bilo u tim izvješćima, a moramo uzeti u obzir i lokalne predrasude, dovoljno je očito da su mormoni aktivno sudjelovali u vjerskom previranju koje je tada postojalo među susjednim plemenima i pomogli oblikovati doktrinu, koja se kristalizirala nekoliko godina kasnije u Ples duhova."

Podsjetimo: jedno od proročanstava Gospodara života među indijanskim narodom bilo da će stari ponovno postati mladi i da mladi nikada neće oboljeti.

Čitatelj bi trebao biti svjestan da je mormonsku religiju osnovao Joseph Smith, krajem 1820-ih godina. Za je religija neraskidivo isprepletena sa (njegovim) istovremenim osnivanjem nekoliko masonskih loža, od kojih je loža Nauvoo najveća.

Blog Škotskog obreda masonskog muzeja i knjižnice, piše: "Godine 1839., nakon što su protjerani iz Missourija, Joseph Smith i njegovi kolege mormonski pioniri, kupili su zemlju uz rijeku Mississippi u Illinoisu. Grad su nazvali Nauvoo. Nauvoo je bio središte rane mormonske aktivnosti, od svog osnutka 1839. godine, do ubojstva Josepha Smitha i njegova brata Hyruma, 1844. godine. Tijekom tog petogodišnjeg razdoblja, u Nauvou su osnovane tri masonske lože. Članovi loža bili su svi članovi Crkve svetaca posljednjih dana (LDS), isključivo iz mormonske zajednice u Nauvou. Najveća od ovih loža, sa članstvom većim od 1500 članova, zvala se Nauvoo Loža. Prve proširene ceremonije obdarivanja 1842. godine su održane u istoj prostoriji, na drugom katu iznad trgovine Josepha Smitha, u kojoj su Smith i drugi nekoliko mjeseci prije inicirani u slobodno zidarstvo. Ukratko, u Nauvou je bilo mnogo mormonske, ali i masonske aktivnosti."

Čitatelj bi također trebao biti svjestan da je sve do 19. stoljeća - sve masonske aktivnosti u Sjedinjenim Državama vodio Škotski obred. O tome će se detaljnije raspravljati, ali za sada je dovoljno pokazati kako je mormonska aktivnost, a koja je pomogla u uspostavljanju religije plesa duhova, izravno povezana sa Škotskim obredom.

Postoji manje poznati prorok, po imenu Nakai' dokli'ni, koji je živio među Apačima i privukao je određenu pozornost u Arizoni 1881. godine. Nakai' dokli'ni, čije ime doslovno znači „bijeli stranac“, počeo se hvaliti svojim nadnaravnim moćima, tvrdeći da može uskrisivati ​​mrtve i komunicirati sa duhovima, te je predviđao kako će bijelci uskoro biti protjerani iz zemlje. Nakai' dokli'ni također je započeo novi i neobičan ples, koji je proizvodio agresivni žar i doveo do intervencije pukovnika Carra, sa 85 bijelih vojnika i 23 apačkih izviđača, nakon čega je uslijedio okršaj, koji je doveo do znatnih gubitaka na indijanskoj strani. Rezultat je bio još jedan u dugom nizu apačkih izbijanja sukoba.

Ovo vidimo kao zajedničku poveznicu od vremena Pontiaca (1760-ih), do tragedije i masakra u Wounded Kneeu (1890.) jest da su ovi koji su izmislili novu religiju Plesa duhova, jesu isti oni koji su slijedili i novu religiju Gospodara života (prvi prorekao Pontiac), i bili su zavedeni vjerovanjem u svoje nadnaravne moći i mistične obrede, te su ohrabreni neka pohitaju u vlastito uništenje,  misleći pritom da su nepobjedivi, čak i besmrtni.

Otprilike u isto vrijeme kada su se Paiuti pripremali za tisućljetnu novu zoru (prema proročanstvima Täviba) - Smohalla će postati poznat kao "sanjar-prorok" u regiji Columbia. 

Do 1872. godine, Smohallinih sljedbenika duž Columbije je bilo već oko 2000, i za to vrijeme su njegovi "apostoli" putovali iz jednog rezervata u drugi, kako bi pridobili nove obraćenike za njegova učenja.

"Imaju novu i neobičnu religiju, prema kojoj se uče da im novi bog dolazi u pomoć; da će svi Indijanci, koji su do sada umrli i koji će umrijeti poslije, biti uskrsnuti; da će, budući da će tada biti vrlo brojni i moćni, moći poraziti bijelce, vratiti njihove zemlje i živjeti slobodno i neobuzdano, kao što su njihovi očevi živjeli u stara vremena." 

Smohalla je bio poglavica Wa'napûma, malog plemena u okolici Washingtona, koje je vjerojatno brojalo manje od 200 duša. Prostirali su se duž obje obale Columbije, od susjedstva brzaka Priest do ulaza u rijeku Snake. Među svojim ljudima i učenicima, kao i među susjednim plemenima, bio je poznat kao Shmóqûla, "Propovjednik".

Mooney piše:

"Više od četrdeset godina živi u selu P'nä u Wanapûmu, na zapadnoj obali Columbije, u podnožju brzaka Priest, u današnjem okrugu Yakima u Washingtonu. Ime P'nä znači "riblja brana", a ova točka je veliko mjesto sastanka susjednih plemena tijekom sezone ribolova lososa. Ovakva česta okupljanja pružaju obilje prilika za podučavanje i širenje njegovih [Smohallinih] osebujnih doktrina, što je očito iz činjenice da, dok njegovo vlastito pleme broji jedva dvadesetak obitelji, njegovih učenika ima na tisuće.

...U mladosti je često posjećivao katoličku misiju Atahnam, među Yakimama, gdje se upoznao sa oblicima ove službe, gdje je naučio i nešto francuskog. Je li bio redoviti član misijske škole ili ne, sporno je pitanje... [međutim] utjecaj katoličkog ceremonijala je jasno vidljiv u njegovom vlastitom ritualnom izvođenju. U ranoj mladosti se istaknuo kao ratnik, i već je postao istaknut čovjek, kada je prvi put počeo propovijedati svoju osebujnu teologiju, oko 1850. godine. Nema sumnje da je brzo širenje njegovih doktrina među plemenima Kolumbije materijalno olakšalo njihovu konfederaciju, u ratu kod Yakime, tijekom 1855. i 1856. godine. Kaže se da je težio biti vođa u ovom ratu i da je, kako bi postigao taj cilj, pozvao sve susjedne skupine neka sudjeluju vijeću koji je održano u njegovom selu P'nä, ali nije uspio ostvariti svoj cilj. 

Ubrzo nakon završetka rata, vjerojatno oko 1860. godine, dogodio se incident koji je izazvao potpunu promjenu u njegovom životu. Time je ustanovljen kao prorok izvan svake sumnje, te je njegov religijski sustav dobio snagu autoriteta, koju je od tada zadržao. Već je stekao reputaciju vrača i vjerovalo se da 'pravi lijek' protiv života Mojsija, poznatog poglavice plemena dalje uz rijeku, koji se jako bojao njegovih okultnih moći i izazvao je svađu kako bi se zauvijek riješio svog suparnika. Došlo je do borbe, u kojoj je Smohalla zamalo ubijen. Kaže se da je ostavljen na tlu, mislilo se da je mrtav, ali se dovoljno oporavio da otpuže i uđe u čamac na obližnjoj obali Columbije. Krvario je, onesposobljen, prepušten na milost i nemilost struje rijeke, sve dok ga konačno iz opasnog položaja nisu spasili neki bijelci, daleko ispod. Njegov oporavak bio je spor. Kada se opravio, nije se želio osramoćen vratiti u svoju zemlju i vjerojatno je još uvijek strahovao od Mojsijevog gnjeva, te je odlučio postati lutalica." 

Mooney dalje opisuje kako je, nakon što su ga spasili "neki bijelci", započeo "jedno od najznačajnijih putovanja, koje je ikada poduzeo necivilizirani Indijanac". Putovao je niz Columbiju do Portlanda i obale, skrenuo na jug i zaustavio se na raznim mjestima u Oregonu i Kaliforniji, te je nastavio pored San Diega u Meksiko, samo kako bi se ponovno okrenuo kroz Arizonu, Utah i Nevadu, dok se konačno nije vratio kući, u Columbiju. Po povratku je objavio kako je mrtav, i bio u posjetu duhovnom svijetu, te se sada vratio božanskom zapovijedi, kako bi predvodio svoj narod. Budući da se mislilo kako ga je ubio Mojsije i zato jer je toliko vremena bio potpuno nestao, njegovi su zadivljeni slušatelji lako povjerovali da se nalaze u prisutnosti onoga tko je tjelesno uznesen u duhovni svijet, odakle je sada poslan natrag kući, kao učitelj.

Mooney piše:

"Smohalla je objavio svom narodu da je Sa'ghalee Tyee, Veliki Poglavica Gore, ljut zbog njihovog otpadništva i zapovjedio im preko njega neka se vrate svojim primitivnim manirama, jer je njihovo sadašnje jadno stanje u prisutnosti nametljive rase posljedica napuštanja vlastite religije, kršenja zakona prirode i propisa svojih predaka. Zatim je detaljno objasnio sustav kojega se moraju pridržavati u budućnosti ako žele udovoljiti izraženoj volji više sile. Bio je to sustav zasnovan na primitivnoj aboridžinskoj mitologiji i običajima, sa razrađenim ritualima, koji je kombinirao sa autentičnim indijanskim značajkama. Mnogo onoga što je vidio i čega se sjećao sa katoličkih ceremonija i vojnih parada, možda uz neki dodatak iz mormonskih obrazaca.

Njegove riječi ostavile su dubok dojam na slušatelje. Doista su, u velikoj mjeri napustili svoju primitivnu jednostavnost i sada su trpjeli kaznu u svoj bijedi, koja ih je snašla dolaskom bijele rase i koja je sada prijetila da ih izbriše sa zemlje. Glas proroka je  prihvaćen kao glas sa drugog svijeta, jer su znali da je bio mrtav, a sada je opet živ. Ono što je rekao mora biti istinito i mudro, jer je bio posvuda i poznavao plemena i zemlje za koje oni nikada nisu čuli. Čak su i bijelci potvrdili njegove riječi u tom pogledu. Mogao je čak kontrolirati sunce i mjesec, jer je rekao kada će biti mrak, i bio je mrak [predviđanje pomrčina]." 

Baš kao i prorok iz Pugetovog doba, i očito pod utjecajem katoličkih i protestantskih praksi, Smohalla je podložan kataleptičkim transovima i vjerovalo se da upravo u tom nesvjesnom stanju prima svoja otkrivenja, otuda i njegovo ime kao "sanjar-prorok“.

Prema uputama generala Milesa, bojnik MacMurray, koji je dobio zadatak provesti službenu istragu o religiji Smohalle, piše:

"Pada u trans i leži ukočeno dulje vrijeme. Nevjernici su eksperimentirali zabadajući mu igle u meso, rezali su ga noževima i na druge načine testirali njegovu osjetljivost na bol, i sve bez izazivanja ikakve reakcije. Tvrdilo se da je sigurno mrtav, jer iz rana nije tekla krv. Ovi transevi uvijek izazivaju veliko zanimanje i često uzbunu, jer prijeti da će potpuno napustiti svoje zemaljsko tijelo zbog neposluha svog naroda, a u svakoj prilici su u stanju neizvjesnosti hoće li Saghalee Tyee [Veliki Poglavar Gore] poslati njegovu dušu natrag na zemlju da ponovno zauzme njegovo tijelo ili će ih, naprotiv, napustiti i ostaviti bez svog vodstva. Upravo je to ulaženje u duge transeve, iz kojih izlazi kao iz teškog sna i gotovo odmah prepričava svoja iskustva u zemlji duhova, davali  naziv 'Sanjari' ili vjernici u snove, kako su obično nazivali njegovie sljedbenike od susjednih bijelaca. Njegovi postupci slični su postupcima medija u transu, i ako je samohipnotizacija izvediva, čini se da bi to moglo biti objašnjenje. Ispitivao sam ga o njegovim transovima i nadao se da će mi ih objasniti, ali je izbjegavao temu, i razljutio se kad sam ga pritisnuo. Očito vjeruje svemu što kaže o onome što mu se događa, u ovom stanju transa. Budući da imamo stotine tisuća obrazovanih bijelaca koji vjeruju u slične zablude, to onda nije manje vjerojatno kod Indijanca koji je izložen takvom utjecaju." 

MacMurray piše o svom iskustvu, nakon što je pozvan neka sudjeluje u svečanoj službi:

"Smohalla me pozvao da sudjelujem u onome što je smatrao velikom svečanom službom. Pjevanje i bubnjanje trajali su već neko vrijeme kada sam stigao. Zrak je odjekivao glasovima stotina Indijanaca, muškaraca i žena, i udaranjem bubnjeva. Unutra je soba bila slabo osvijetljena. Dim se vijorio iz vatre na podu na drugom kraju i prožimao atmosferu. Prizor je bio čudan. Sa obje strane sobe stajalo je dvanaest žena u redu, uspravno, sa prekriženim rukama i ispruženim šakama, sa vrhovima prstiju na ramenima. Pratili su ritam bubnjeva i svojih glasova, balansirajući na vrhovima stopala i lupkajući petama o pod, dok su pjevali različitim tonovima i tempom. Uzbuđenje i uporno ponavljanje su ih iscrpljivali, te sam čuo da su i drugi, osim Smohalle, imali vizije u svojim transovima, ali nisam vidio nikoga tko bi to priznao ili išta objasnio. Zamišljao sam da se boje vlastitog djela i da bi ih u ovoj simuliranoj smrti mogla zadesiti prava smrt…Ispred, na madracu. klečao je Smohalla…[koji] je nosio bijelu odjeću, koju je sa veseljem nazvao svećeničkom haljom, ali to je bila samo bijela platnena košulja sa obojenom prugom na leđima."

Mooney piše:

"Proučavajući Smohallu, moramo se suočiti sa istom neobičnom mješavinom iskrenog uvjerenja i lukave obmane, koja se provlači kroz povijest svećeništva, u svim vremenima. Poput nekih drugih proroka prije njega, on nastoji prenijeti ideju da kontrolira elemente i nebeska tijela, a uvelike je doprinio svom ugledu predviđajući nekoliko pomrčina. To mu je omogućio almanah i neko malo objašnjenje od skupine geodeta [iz Američkog geološkog zavoda]. Međutim, po tom je pitanju ubrzo shvatio da je malo znanja opasna stvar. Nije mogao nabaviti drugi almanah, a njegova astronomska proročanstva naglo su prestala važiti na kraju prve godine. O tome bojnik MacMurray kaže:

"Pokazao mi je almanah iz prethodne godine i zamolio me da ga prilagodim za pomrčine, jer nije radio kao prije. Objasnio sam da Washington (Mornarski opservatorij) svake godine izrađuje nove i da se stari ne mogu ažurirati. Vjerojatno je ovaj nabavio od željezničkog agenta, kojega je sada zamijenio novi i prekinuo Smohallinu opskrbu astronomskim podacima. Moja nemogućnost da popravim almanah iz 1882. za korištenje u prognoziranju 1884. koštala me mnogo njegovog poštovanja, koja sam imao kao "mudrac sa istoka."

Smohalla je također imao praznu knjigu, pounjenu tajanstvenim znakovima, od kojih su neki nalikovali slovima abecede, a za koje je govorio kako su zapisi događaja i proročanstava....

Redovite [vjerske] službe [Smohalle] održavaju se nedjeljom, ujutro, poslijepodne i navečer. Nedjelja se smatra svetom među Nez Percésima i susjednim plemenima više od šezdeset godina, kao rezultat učenja časnika Hudsonovog zaljeva. Prerijska plemena, naučivši da je nedjelja veliki 'dan medicine' bijelaca, sada je preferiraju za vlastite vjerske ceremonije plesa duhova i meskala."

Mooney dalje primjećuje golem utjecaj katoličkih misionara na gotovo sva indijanska plemena, diljem regije Columbia: "Yakima su najvažnije pleme šahaptijske loze, isključujući Nez Percése... Većina ovih Indijanaca zapadno od Columbije, uključujući same Yakime i druge u rezervatu, su katolici, uz i određeni broj sljedbenika doktrina Shakera i Smohalle."

Kasnije čujemo za Smohallino ime, vezano uz rat Nez Percésa, 1877. godine.

Shakeri Puget Sounda (regija Seattle) također su bili pod jakim utjecajem katoličkih učenja, i bili poznati po tome što su upadali u trans, baš poput sljedbenika religije Smohalla.

Iako je religija plesa duhova bila najozloglašenija po onome što je dovela do tragedije, postojale su i mnoge druge indijanske religije koje su sudjelovale u transu i hipnotičkim praksama ove nove religije, a koje su očito bile pod utjecajem kršćanskih denominacija, poput katoličkog i protestantskog utjecaja na religiju shakera, koju je čak neko vrijeme službeno podržavala i Prezbiterijanska crkva.

Mooney piše: 

"Godine 1881. je među plemenima Puget Sounda, Washington, nastala nova religija...[koja] zaslužuje posebnu pozornost zbog istaknute uloge hipnoze u izvođenju ceremonijala. Doista, postoji dobar razlog vjerovati da su sam mesija Paiute, a preko njega i svi apostoli plesa duhova, stekli svoje znanje o hipnotičkim tajnama od 'Shakera' Puget Sounda." 

John Slocum, koji je bio glavni svećenik Shakera, tvrdio je da je umro jednog jutra i ostao mrtav do sredine poslijepodneva. Kada  se probudio, tvrdio je kako je bio na nebu i da mu je bilo dopušteno vratiti se na zemlju kako bi druge podučavao što moraju učiniti, kako bi i oni otišli na nebo. Govorilo se da, budući je i sam već bio na nebu, on i njegovi sljedbenici nisu imali koristi od Biblije, jer je primio izravnu riječ od Boga.

Evo izvještaja velečasnog Myrona Eellsa:

"Ovo je bila mješavina pokušaja izvođenja čuda, kao u biblijska vremena, zbog dokazanja božanstvenosti svoje religije, kao i nekih ceremonija njihovog starog crnog tomahnusa. To je bilo tajno društvo njihovih divljih dana, gdje su osobe ulazile u hipnotičko stanje, postajale bi vrlo ukočene, a iz kojeg su sa vremenom izlazile. Sljedbenici ove nove religije sanjali su snove, imali vizije, prolazili kroz neke... ceremonije poput crnog tomahnusa, bili su obuzeti nekom vrstom drhtanja. Sa rukama ispruženim u potpunosti, njihove bi se ruke tresle toliko brzo da bi obična osoba, koja nije pod uzbuđenjem, teško mogla tresti  upola toliko brzo. Gledajući u nebo, njihove bi se glave također vrlo brzo tresle, ponekad nekoliko minuta, ponekad satima, čak i pola noći.

U vezi s tim, održavali su crkvene službe, molili se Bogu, vjerovali u Krista kao spasitelja, mnogo govorili o njegovoj smrti i koristili križ, a njihove su službe bile kombinacija protestantskih i katoličkih službi, iako su isprva gotovo u potpunosti odbacili Bibliju, jer su rekli da imaju izravna otkrivenja od Krista i da su sretniji od bijelaca, koji su imali zastarjelu knjigu.

…oko zaljeva Skookum, zaljeva Mud i Squaxona, potres se nastavio i proširio se na Indijance Nisqually i Chehalis. Činilo se da je jednako zarazno, da upotrijebimo izraz Indijanaca, kao ospice. Mnogi koji su ga isprva ismijavali i borili se protiv njega, te prizivali u pomoć agente neka ga zaustave, nakon nekog vremena bi bili privučeni, zatim bi postali njegovi snažni zagovornici. To se posebno odnosilo na vračeve ili indijske liječnike, uz one koji su imali najjaču vjeru u njih. Vračevi su izjavili kako sva stara indijska religija, a posebno liječenje bolesnih od strane vrača, stiže od vraga i da oni ne žele imati ništa s tim, jer su oni koji su ga u početku stvorili i proširili među inteligentnijim i progresivnijim, ali neobrazovanim Indijancima. Vrlo malo onih koji su naučili čitati i bili su u subotnjoj školi dulje vrijeme, bili su uvučeni u to. Bila je to klasa, koja se nalazila između najobrazovanijih i najpraznovjernijih, ona koja ga je isprva podržavala. Činilo se da znaju previše da bi nastavili sa starim vjerskim ceremonijama, ali da ne znaju dovoljno ili da su previše praznovjerni, da bi u potpunosti vjerovali Bibliji. Posljedično, vračevi su se u početku oštro protivili svemu tome. Međutim, otprilike u isto vrijeme, iz indijanskog odjela je pristigla naredba kojom se svim vračima brani izvođenje bajalica nad bolesnima. Tako je učinjeno, i zatim su se vračevi gotovo u potpunosti pridružili Shakerima, jer je njihov stil bio bliže starom stilu, nego religiji Biblije.

Također su mnogo proricali. Nekoliko puta i kada bi netko umro, rekli su mi kako je netko predvidio taj događaj, ali mi to nikada nisu rekli sve dok se događaj nije dogodio, osim u jednom slučaju. Mnogo su proricali u vezi sa krajem svijeta i sudnjim danom. Općenito, određeno vrijeme bilo je 04. srpnja, i mnogi su bili uplašeni kako se vrijeme približavalo, ali, nažalost po njih, i u svakom slučaju se to Proročanstvo nije ostvarilo. Poput kršćana, vjeruju u Vrhovno Biće, molitvu, subotu, nebo i pakao, u čovjeka kao grešnika i Krista kao spasitelja, a sustav je naveo svoje sljedbenike neka prestanu piti, kockati i kladiti se, upuštati se u konjske utrke, koristiti duhan, ili izvoditi staromodne bajalice nad bolesnima. Međutim, posljednjih godina su neki od njih pali su u nemilost.

Bila je to pomalo čudna nakaznost ljudske prirode, kombinacija morala i nemorala, protestantizma, katolicizma i starih indijanskih običaja, snova i vizija - čista studija mentalne filozofije, koja pokazuje što um može učiniti u određenim okolnostima. Pa ipak, sve je to lako objasniti. Ti Indijanci su se dugo miješali sa bijelcima, gotovo otkada je većina njih bila sasvim mala. Sve klase bijelaca su ismijavale njihovu religiju - nevjernici, profani, nemoralni, moralni i kršćani - i rečeno im je da su Bog i Biblija protiv toga, pa su stoga izgubili svoja vjerovanja. Ali, Indijanac mora imati neku religiju. Ne može bez nje. Nisu bili spremni prihvatiti Bibliju u svoj njenoj čistoći. Željeli su više uzbuđenja. Poput Dakota Indijanaca u novije vrijeme, vidjeli su kako je Krist veliko središte najmoćnije religije, najmoćnijih, najinteligentnijih, najuspješnijih i najmudrijih naroda sa kojima su dolazili u kontakt. Posljedično, osmislili su sustav koji je ispunio sve njihove potrebne uvjete i kada je nekoliko vođa inicirano, veliki dio ostalih bio je zreo za prihvaćanje...." 

Mooney piše:

"Oni su jako ovisni o činjenju znaka križa – križa, teško je reći, budući da je križ podjednako indijski koliko i kršćanski simbol – i uživaju veliki ugled kao liječnici. Njihovo se liječenje uglavnom sastoji od hipnotičkih predstava nad pacijentom, što rezultira već opisanim spazmodičnim drhtanjem. Prilikom liječenja pacijenta, 'puhači' se obično okupljaju oko njega u krugu, njih oko dvanaest, odjeveni su u vrlo atraktivnu svečanu odjeću i svaki na glavi nosi neku vrstu krune od tkane cedrove kore, u kojoj su pričvršćene dvije upaljene svijeće; u desnoj ruci drži malu krpu, a u lijevoj drugu upaljenu svijeću. Pričvršćivanjem zastora od obojene tkanine preko svijeća, svjetlost se čini žutom, bijelom ili plavom. Svijeća na čelu je bijela, tipična za zemaljsku svjetlost, dok je treća plava, boje neba.

Često također nose u rukama ili na glavi vijence od ruža i drugog cvijeća raznih boja, a žuta, bijela i plava su omiljene, za koje kažu da predstavljaju boje predmeta u nebeskom svijetu. Dok vođa izvodi svoju hipnotičku predstavu nad pacijentom, ostali mašu tkaninama i njišu u krug svijeće koje drže u rukama. U svemu tome lako je vidjeti utjecaj katoličkog rituala, sa njegovim kadionicama, svijećama i cvijećem, i sa kojim su ova plemena manje-više upoznata posljednjih pedeset godina." 

Mooney dalje opisuje ono što je vrlo slično ritualima koje provode protestantski iscjelitelji vjerom:

"Kada je ušao, glavni liječnik [iz šejkerske religije] prišao mu je [vraču] i, pažljivo ga gledajući u lice, rekao: 'Vidim tvoje srce u tvom tijelu, a crno je od zlih stvari. Nisi sposoban živjeti. Činiš ovu ženu bolesnom, ali mi ćemo ukloniti zloću iz njezina tijela.' Sa krpama i upaljenim svijećama, dva liječnika su zatim prišla bolesnoj ženi i naredila joj neka ustane, što je ona i učinila, iako se pretpostavljalo da je bila preslaba da stoji. Mašući krpama ispred nje, nježnim pokretom poput lepeze i istovremeno pušući na nju, počeli su tjerati bolest iz njezina tijela, počevši od stopala i radeći prema gore, sve dok, dok su se približavali glavi, glavni liječnik nije promijenio pokret u brzo lepezasto kretanje i odgovarajuće puhanje, dok je pomoćnik stajao spreman sa svojom krpom da uhvati bolest, kada je istjeraju. Zatim, prišao je vraču, i sa nekoliko brzih pokreta su proširili bolest na njegovo tijelo i on je pao mrtav. Žena se oporavila i nedavno je sa sestrom došla u zemlju Yakima kao apostol nove religije, propovijedajući doktrine i čineći čuda, koja su je učili Nisqually [Shaker] liječnici.

Ovo je indijanski [prikaz ove] priče... Opisana hipnotička radnja je ista ona koju je autor više puta vidio primijenjenu u plesu duhova, što je rezultiralo sukcesivno nevoljnim drhtanjem, nasilnim grčevitim djelovanjem, ukočenošću i konačno nesvjesticom koja je bila slična smrti. Plesači duhova smatraju proces, ne samo sredstvom za dovođenje u trans i komunikaciju sa svojim preminulim prijateljima, već preventivom i lijekom od bolesti, baš kao što mi imamo naše vjerske iscjelitelje i liječnike putem magneta [Mesmer]... Malo je vjerojatno da je smrt nastupila kod vrača. Vjerojatnije je da je, pod hipnotičkim utjecajem liječnika,  pao u nesvijest i naizgled ležao beživotno, te je tako ostao možda i dulje vrijeme, kao što se često događa sa osjetljivim subjektima u plesu duhova. Činjenica što isti proces proizvodi potpuno suprotne učinke kod dva subjekta, lako je objašnjiva. Cilj hipnotičke izvedbe je jednostavno dovesti um subjekta pod kontrolu operatera. Time je postignut mentalni, a u konačnici i fizički učinak, na bilo koji subjekt, onako kako je operater želio." 

Ova priča jasno podsjeća na takve vjerske sekte, koje su često jako protestantski obojene, kao što su Ranteri, Kvekeri (koji su izvorno tako nazvani, jer su se također tresli), Ljudi iz Pete Monarhije, Jumperi, Metodisti, Kentucky Revival i Adventisti. Svi oni koriste trans i hipnotičke tehnike, vezano uz božanske vizije i iskustva.

Međutim, treba imati na umu kako kod svih kršćanskih denominacija koje su koristile takve tehnike, postoji samo jedan gospodar, a to je Isusovački red.

Kao što je William Sargant, pionir tehnika kontrole uma u Tavistocku i MK Ultra, podijelio u svojoj knjizi "Bitka za um":

"Godine 1859. je protestantski svećenik, velečasni George Salmon, kasnije prorektor Trinity Collegea u Dublinu, upozorio katoličke pisce, a posebno isusovce svog vremena, da si ne mogu priuštiti preveliku kritiku zbog uzbuđujućih metoda, koje koriste druge sekte: "Osoba koja je možda najbolje razumjela umijeće pobuđivanja religijskih emocija i koja ih je svela na redovan sustav, bio je osnivač isusovačkog reda. Svatko tko išta zna o sustavu duhovnih vježbi koje je on izmislio, kako učenici u svojim povlačenjima i okupljeni u zamračenoj kapeli, imaju osjećaje uzburkane ejakulacijama, koje se postupno produžuju u snažne opise, prvo, kazne zbog grijeha, muka pakla i čistilišta, zatim ljubavi Božje, patnji Spasitelja, nježnosti Djevice; emocija se pojačava kako voditelj meditacije napreduje, i širi se simpatičnom zarazom od jednog do drugog. Zato, onaj tko išta zna o ovome mora biti svjestan da Rimokatolička crkva nema što naučiti od bilo čega, što su najentuzijastičnije sekte protestanata izmislile."

Također se zapitajmo o Mooneyjevom ranijem izvješću kada su se "ambasadori" novog otkrivenja proroka Shawneea pojavljivali po različitim selima, ponašali se čudno, lica obojenih u crno – Mooney kaže da je to možda bilo zato da bi naglasili svoj karakter glasnika iz svijeta sjene – ili, možda je to bilo zato da prekriju svoja vrlo bijela lica. 

Na kraju, treba napomenuti da je među svim ovim, do sada opisanim prorocima nove religije - tema koja se uvijek ponavljala, i to bez iznimke - bila napad na plemenske vračeve koji odbijaju postati sljedbenicima nove religije. Treba shvatiti da su, osim poglavica, vračevi bili politički najmoćniji, često i moćniji od samih poglavica, jer se njihov utjecaj mogao prenijeti na mnoga različita plemena.

Dakle, položaj vrača je bio donekle usporediv sa položajem augura u vrijeme kasne Rimske Republike. Auguri, dopuštena su samo dva imenovanja, bili su jedini za koje se smatralo da imaju moć prizivanja i "vizija", pa su zbog te moći dobivali najviši položaj savjetnika. Pronicljivi čitatelj može ih shvatiti kao ljude koji posjeduju mudrost, iako je običnoj osobi tajanstveno odakle ona dolazi. Ciceronu je, npr. bio dodijeljen položaj augura na kraju karijere. Jasno je da se on nije oslanjao na halucinogene ili onostrane vizije, kako bi mudro utjecao pri savjetovanju.

Stoga, ne bi sve vračeve trebali smatrati jednakima u svojoj mudrosti, ili čak u svojoj metodi kojom su stjecali mudrosti, iako se ne može sumnjati da su oni koji su smatrani najmudrijima i najupućenijima u stvari - smatrani vračima. Dakle, činjenica da je nova religija napala sve vračeve je, u biti, značila kako su napadali odabrane mudrace, koji su odbili slijediti novu doktrinu.

To je učinkovito djelovalo kao unutarnji udar na upravljačke strukture indijanskih plemena, koja su si dopustila pasti pod katoličke, odnosno, točnije: isusovačke utjecaje.

Mooney nastavlja:

"Do pojave žene koju je izliječio liječnik Shaker, takve hipnotičke predstave čini se da su bile nepoznate među Yakima i drugim istočnim plemenima regije Columbia, a stanje transa kod sljedbenika Smohalla očito je u potpunosti posljedica učinka ritmičkih plesova i pjesama koje djeluju na uzbuđenu maštu, bez pomoći puhanja ili ručnih pokreta.

Otprilike u to vrijeme su se dva liječnika puhača pojavila u Woodlandu, drugi apostoli od iste doktrine, ili su to možda bila ista dva čovjeka, podučavajući isti sustav i izvodeći ista čuda među plemenima te regije [središnji Oregon]. I ovdje dolazi do izvanredne slučajnosti, iako je više nema. Među sjevernim Indijancima se kaže da su na putovanju ovi apostoli, negdje na jugu,  sreli mladića kojega su podučavali u svojim misterijama. On je postao toliko sposoban učenik i ubrzo je nadmašio svoje učitelje, te je sada činio još veća čuda među svojim narodom.

Ovaj mladić ne može biti nitko drugi nego - Wovoka, mesija plesa duhova..."

Hvala na čitanju. Bez brige, nastavljam sa Plesom duhova (samo uvijek malo pretjeram sa dužinom teksta, zato sad prekidam)...