Od teozofije do wotanizma (2. dio)

Björk kao Proročica u filmu 'Sjevernjak' (2022.).

U prvom dijelu smo prošli podrijetlo sjevernih germanskih naroda, poznatih i kao nordijski narodi. Utvrđeno je da ne postoje arheološki dokazi koji bi opravdali definiranje takve skupine ljudi zajedničkom etničkom pripadnošću, a kamoli zajedničkom kozmologijom/religijom, ili kulturom. Veliki dio onoga što je iskorišteno za stvaranje ideje o "nordijskoj baštini" prošlo je modernu lingvističku rekonstrukciju, koja je započela u 19. stoljeću.

Stvaranjem hipotetskih jezika, poput protogermanskog, predprotogermanskog i protonordijskog, iznesena je tvrdnja da je postojala drevna nordijska rasa, koja datira iz 05. stoljeća prije Krista, unatoč tome što nema arheoloških dokaza koji bi to potkrijepili. To je također iskorišteno kao opravdanje da se nordijska kozmologija prenosila stoljećima, od te točke. I za ovo se dokazalo kako nema apsolutno nikakvu potporu.

Prve pisane zapise o nordijskoj mitologiji nalazimo u 13. stoljeću, sa Proznom i Poetskom Eddom. Ovi tekstovi, zajedno sa islandskim sagama, napisani su na Islandu, i na islandskom dijalektu. Oni se prepoznaju kao prvi i jedini pisani zapisi koje imamo o staronordijskom jeziku, uz tvrdnju da je taj jezik bio zajednički jezik koji su koristili svi nordijski narodi diljem Europe. 

Postoji i tvrdnja, budući da Island tada još nije bio službeno pokršten, kako su ta djela čista nordijska djela, oslobođena kršćanskog utjecaja. Pokazalo se kako to ipak nije slučaj, posebno sa novim uvođenjem pojma 'Hel', kao dodatnog carstva mrtvih uz Valhallu i Fólkvangr. Također, vrlo vjerojatno Ragnarök u početku nije trebao uključivati kraj i ponovno rođenje svijeta, budući je to bilo milenarističko tumačenje, koje je jedinstveno za kršćanske sustave vjerovanja. Stoga, čini se kao da je temeljni mit o stvaranju nordijske mitologije pretvoren u milenarističko proročanstvo, i to pod kršćanskim utjecajem. Ovo nije mala stvar, kada budemo raspravljali o pojavi arijsko-njemačkog milenarizma u 20. stoljeću.

Također bi trebalo promijeniti naše razumijevanje onoga što predstavljaju Valkira i Valhala: 

Ratnici koji su poginuli u bitci postajali su Einherjari i odvedeni su u Oðinnovu (tj. Odinovu) dvoranu, Valhallu. Tamo su čekali Ragnarök, kada bi se borili uz Aesire. Drugim riječima: nordijski ratnici, prema Ragnaröku, ne bi zaista umrli, nego bi čekali u Valhalli ponovni poziv na zemlju, u posljednju bitku, koja bi se svijet ponovno rodio u Novom dobu.

Mnogo prostora za političke manipulacije, najblaže rečeno.

"Ratni dečki", kako je prikazano u futurističkom distopijskom filmu 'Mad Max: Fury Road' (2015.), koji vjeruju da će im smrt u ratu, uključujući kao samoubilačke kamikaze, donijeti slavu i zaslužiti tako pravo na Valhallu.

Nije jasno koliko je vjerovanje u Valhallu bilo rašireno u nordijskom društvu, budući ne postoje arheološki dokazi koji jasno aludiraju na vjerovanje u Valhallu. Koliko si je slobode uzeo autor u reformiranju ovih mitova o stvaranju i svetih priča nordijskog naroda? Ne mislim da ćemo to ikada saznati.

Osim toga, razgovarali smo o Snorriju Sturlusonu, piscu Prozne Edde, Islanđanin koji je bio u u izravnoj službi norveškog kralja,  Haakona IV. Norveška je već bila pokrštena, što je počelo tijekom 09. stoljeća. Bivši norveški kralj Olaf Tryggvasson je doveo  kršćanstvo u Norvešku. Nije mala stvar što se Haakonovo dramatično djetinjstvo često povezivalo s kraljem Olafom Tryggvassonom, kao i sa evanđeljima i Djetetom Isusom, što je imalo važnu ideološku funkciju u njegovom kraljevstvu.

Haakona IV. papa nije službeno priznao, jer ga je smatrao nezakonitim nasljednikom. Kako bi stekao naklonost, Haakon se zavjetovao da će krenuti u križarski rat. Iako Haakon nije uspio dobiti priznanje pape Grgura IX., brzo je dobio podršku pape Inocenta IV. koji je tražio saveznike u svojoj borbi protiv svetog rimskog cara Fridrika II. Haakon je konačno dobio kraljevsko priznanje od pape Inocenta 1246. godine. Kardinal Vilim od Sabine poslan je u Bergen, te je okrunio Haakona 1247. godine.

(Napomena: papa Inocent IV. je bio neprijatelj cara Fridrika II., na kojeg je Papinska Država vršila pritisak da započne Prvi križarski rat. Fridrik II. to je tretirao više kao diplomatsku misiju i kada se vratio u Italiju, Papinska Država ga je dočekala sa svojom vojskom,  kako bi ga napala. Papa Inocent IV. ide toliko daleko da ekskomunicira Fridrika II. na Lionskom saboru. Stoga, vrlo je značajno što  vidimo kralja Haakona IV. od Norveške (koji ujedinjuje vikinške klanove pod svojom zastavom) kako nudi svoje usluge papi Inocentu IV. u njegovom ratu protiv Fridrika II. i da je ranije ponudio svoje usluge za borbu u križarskim ratovima.) 

Upravo su preko ovog norveškog kralja, prvi rukopisi staronorveške mitologije i saga zabilježeni u povijesti, uključujući i djela Snorrija Sturlusona (u prvom dijelu je jasno prikazano da je bio u službi Haakona IV.). Drugim riječima: prvi pisani zapisi staronorveške mitologije pojavljuju se na Islandu tijekom 13. stoljeća, što pokazuje kako je postojala jasna namjera i inicijativa za bilježenje norveških mitova o stvaranju i svetih priča. Međutim, priče su očito promijenjene pod kršćanskim utjecajem, a Snorri Sturluson, jedini pisac Prozne Edde i jedini poznati autor ovih staronorveških tekstova, je bio izravno u službi kralja Haakona IV. Dakle, sva su djela bila islandska, te su nastala tijekom i nakon razdoblja kada je Island bio pod utjecajem norveškog kralja, kralja koji je zaslužio priznanje Pape za svoje zasluge. Spisi Snorrija Sturlusona, sastavljeni dok je bio u službi norveškog kralja, kasnije su iskorišteni u prilog tvrdnjama kasnijih norveških kraljeva o opsegu njihove vladavine. Kasnije je "Heimskringla" utjecala na uspostavljanje nacionalnog identiteta, tijekom norveškog romantičnog nacionalizma, sredinom 19. stoljeća.

Zbog toga nordijska mitologija stoji na prilično labavim nogama, te se čini da više naginje fantaziji, nego nečemu što nalikuje povijesti, pa čak niti pravim nordijskim mitovima o stvaranju i svetim pričama. Također je izuzetno ironično, budući da oni koji promiču romantično gledište kako su nordijski narod i predaja bili ugnjetavani pod kristijanizacijom Europe, zapravo mogu samo zahvaliti kršćanskom utjecaju za romantične koncepte u njihovoj fantastičnoj prošlosti.

Kralj Haakon IV. nije bio prvi norveški kralj koji je bio spreman pružiti podršku križarskim ratovima.

Sigurd Križar, na staronordijskom zvan Sigurðr Jórsalafari, bio je kralj Norveške od 1103. do 1130. godine. Predvodio je Norveški križarski rat od 1107. do 1110. godine, kako bi podržao novoosnovano Jeruzalemsko Kraljevstvo. Bio je prvi europski kralj koji je osobno predvodio križarski rat i to mu je donijelo nadimak Jorsalafari, što znači Jeruzalemski putnik. Većina prikupljenih informacija o životu Sigurda i njegove braće je preuzeta iz "Heimskringle", koju je napisao Snorri Sturluson oko 1225. godine, i kraljevske sage Morkinskinna. Stoga je povijesna točnost vrlo upitna. Međutim, izvještaj je vrlo zanimljiv, jer nam daje vrlo jasnu predodžbu o vrsti priča koje su se promovirale Vikinzima tijekom tog razdoblja. Koja je veća slava od službe pod norveškim kraljem u križarskim ratovima i zaslužiti pravo na Valhallu?

Ovdje nastavljamo priču...

Otac wotanizma - Guido von List

Prisjetimo se kako se od kasne antike naziv Germani prestao koristiti kao naziv za bilo koju skupinu ljudi, te je uglavnom oživljen tek u 19. stoljeću. Moderna definicija germanskog naroda je razvijana zahvaljujući modernoj lingvističkoj rekonstrukciji, koja je  tvrdila kako postoji novoidentificirana germanska jezična obitelj.

Tajming za sve ovo nije mogao biti bolji.

To se događalo tijekom romantičnog razdoblja, koje je posebno pogodilo Njemačku toga vremena. Od Nietzschea do Wagnera, romantičnog prosvjednog pokreta nazvano Njemački omladinski pokret, do romantičnog kulturnog pesimizma i egzistencijalizma razdoblja nakon Prvog svjetskog rata (poznato kao "Izgubljena generacija"), svi ovi valovi misli su bili dijelom iste neprekinute tradicije, koja je bila u suprotnosti sa njemačkim klasicizmom.

Svi ovi tkz. romantični pokreti promovirali su oblike herojskog nihilizma, koji su kasnije pomogli oblikovati ideološki pokret nacista.

Nacionalne granice unutar Europe dogovorene Bečkim kongresom

Bečki kongres (1814.-1815.) je započeo kulturni rat, posebno protiv weimarskog klasicizma. Weimarski klasicizam je bio razlog zašto je Njemačka imala toliko velikih skladatelja, koji su stvarali i bili pod utjecajem ovog razdoblja.

Mnogi povjesničari priznaju kako je Bečki kongres bio odgovoran za nehumano dijeljenje Europe nakon Napoleonskih ratova, te je  uvelike kriv za politički poticaj i neslogu, koje je dovelo do Prvog svjetskog rata stoljeće kasnije.

Suvremena litografija koja ismijava nova ograničenja tiska i slobode izražavanja nametnuta dekretima iz Karlsbada. Natpis na zidu iza stola glasi: "Važno pitanje koje treba razmotriti na današnjem sastanku: 'Dokle ćemo smjeti razmišljati?'" Natpis u gornjem desnom kutu navodi pravila Kluba mislilaca: "I. Predsjednik otvara sastanak točno u 8 sati ujutro./ II. Prvo pravilo učenog društva je šutnja./ III. Kako nijedan član, nakon što je u potpunosti koristio svoj jezik, ne bi završio u zatvoru, pri ulasku će se dijeliti brnjice./ IV. Predmet rasprave, koji bi se kroz zrelo promišljanje trebao temeljito raspraviti na svakom sastanku, biti će jasno napisan velikim slovima na ploči." 

Još jedno sredstvo, u kulturnom ratu protiv njemačkog naroda, bili su dekreti iz Karlsbada, koji su usvojeni u Njemačkoj Konfederaciji 1819. godine, i koji su podržavali vladavinu carstva i monarhije. To je bila vrlo jasna reakcija na inspirativnu reakciju prema Američkoj revoluciji, koja se događala u Europi. Ova teška intervencija u Njemačkoj pod Karlbadskim dekretima zabranila je svaku vrstu umjetnosti koja bi promicala ideju slobode naroda, koji bi bio oslobođen od carstva, monarhije i tiranije.

Njemačka u to vrijeme nije bila suverena nacija, nego je bila pod vlašću Austrijske Habsburške Monarhije, kao i Kraljevine Pruske. Nakon Napoleonove ere, Bečki kongres osnovao je Njemačku Konfederaciju (kao zamjenu za Sveto Rimsko Carstvo), koja je labavo bila sastavljena od 39 država. Austrijski car je imao stalno "predsjedništvo" nad ovom Njemačkom Konfederacijom, sve do Sedmotjednog rata između Kraljevine Pruske i Austrijskog Carstva, 1866. godine. Pruska je pobijedila u tom ratu i preuzela "inherentno pravo" vladati njemačkim zemljama.

Dakle, Nijemci su, vrlo slično Talijanima, bili narod bez suvereniteta i podložni hirovima okolnih carstava, sve do kasnog 19. stoljeća, kada su oboje konačno priznati kao suverene nacionalne države. Može se shvatiti da je doista postojala povezana i zajednička psihologija naroda Njemačke i Italije, čija povijest sadrži monumentalna djela genija, dok su ti ljudi stoljećima bili podvrgnuti tiranima carstva i bili su među posljednjima na Zapadu koji su dobili status suverene nacionalne države.

Taj osjećaj nemoćnosti nije baš toliko lako napustio narod Njemačke, kao niti Italije, te ih je učinio ranjivima, te je krenulo sporo prelijevanje prema fašizmu. Unatoč tome što je Njemačka ušla u zlatno industrijsko doba pod Bismarckom, i sa velikim poticajem u svom gospodarstvu i životnom standardu njemačkih ljudi, postojala je duhovna rana koja je teško zarastala. 

Upravo je u tom razdoblju predstavljena nova definicija što to znači - "germanski".

Romantizam potiče da se sa pretjeranom naklonošću gleda na prošlost, i sa pretjeranim pesimizmom na sadašnjost i budućnost. Sudjeluje se u herojskim pričama o vitezovima koji spašavaju dame, bore se sa zmajevima, gdje se dobro i zlo lako razlikuju, kao i časno i nečasno. Iz tih razloga se smatra jednostavnijim vremenima, jer su uvijek prisutni legendarni oblici herojstva i slave. To je, naravno, nešto sa čime se brutalno sada nikada ne može natjecati, budući je sve to fantastična iluzija.

To je trebala biti spora i otrovna pilula romantizma.

Oni koji su duboko pali u zagrljaj romantizma, mogli su osjećati samo ljutnju i gorčinu zbog života u svijetu u kojem su živjeli, lišeni navodnog značenja, lišeni svojih velikih heroja i velikih avantura. Industrijalizacija, koja je bila lijek za siromaštvo i glad, ipak je  romantičarima bila daleka, hladna i neprirodna stvar. Britanci su imali legende o Okruglom stolu kralja Arthura. Ali, što su to Nijemci imali, kako bi pokazali toliko slavno podrijetlo svoga naroda?

Upravo su se ovdje nordijske legende mogle iskoristiti u tu svrhu. Započelo je sa operama iz ciklusa "Prsten Nibelunga", Richarda Wagnera (1813.-1883.), koje su nastale zato da se proslavi velika prošlost germanskog naroda, koja je do tada bila cenzurirana.

Wagnerov ciklus Prstenova: Das Rheingold (Rajnsko zlato), Die Walküre (Valkira), Siegfried i Götterdämmerung (Sumrak bogova).

Wagnerov ciklus Prstenova se sastojao od četiri epske operne drame na njemačkom jeziku. Djela su labavo zasnovana na likovima iz germanskih herojskih legendi, odnosno, nordijskih legendarnih saga, Poetske i Prozne Edde, kao i Pjesme o Nibelunzima.

Upravo su ovim prvim velikim kazališnim produkcijama nordijske legende prvi put predstavljene njemačkim (i austrijskim) masama, kao uvid u njihovu herojsku prošlost. Götterdämmerung, što na njemačkom znači „Sumrak bogova“, posljednja je od četiri Wagnerove epske operne drame, sadržane u njegovom ciklusu Prstenova i prevedena je sa staronordijskog izraza Ragnarök. Nije mala stvar što je na Hitlera uvelike utjecao Wagnerov ciklus Prstenova, kod njegove vizije spasenja njemačkog naroda.

Povijesni odnosi između Austrije i Njemačke oduvijek su bili vrlo bliski zbog zajedničke povijesti, jezika i kulture. Zapravo, za mnoge govornike njemačkog jezika, Njemačka i Austrija nikada nisu ni trebale biti odvojene jedna od druge. Stoga bi Guido von List, budući je Austrijanac, ipak bio dijelom osjećaja nemoći, koji je u širem smislu pogađao njemački narod. U slučaju Austrije, ona je još uvijek bila pod vlašću Austro-Ugarskog Carstva, koje će završiti tek 1918. godine, kao posljedica Prvog svjetskog rata.

Nakon što je Austrija poražena u Austrijsko-pruskom ratu, 1866. godine, usvojen je Austro-ugarski kompromis iz 1867. godine, kojim su se Kraljevina Mađarska i Austrijsko Carstvo ujedinile u Austro-Ugarsku. Kao što možemo vidjeti na gornjoj karti, unutar Austro-Ugarskog Carstva je postojala velika etnička raznolikost. Različiti narodi su bili politički i ekonomski pritisnuti jedni protiv drugih, što je, vrlo predvidljivo, uzrokovalo veliki rasizam, kao i ogorčenost jednih prema drugima.

Nicholas Goodrick-Clarke u djelu "Okultni korijeni nacizma" piše:

"Nacionalnost u Austriji je bila definirana preferiranim jezikom pojedinca. Većina Nijemaca – oko 10 milijuna (1910.) – živjela je u zapadnim pokrajinama države i činila je oko 35% od ukupnih 28 milijuna stanovnika. Osim Nijemaca, bilo je oko 6.400.000 Čeha (23% ukupnog stanovništva), 5.000.000 Poljaka (18%), 3.500.000 Rusina ili Ukrajinaca (13%), 1.200.000 Slovenaca (5%), 780.000 Hrvata (3%), 770.000 Talijana (3%) i oko 275.000 Rumunja (1%).“

Ovisno o tome u kojoj je pokrajini netko živio, određivalo se da li je netko dio većinske etničke skupine, ili je manjina.

Austro-Ugarsko Carstvo je provodilo mnoge politike koje nisu išle u prilog stvarnim ljudima. Jedna od njih je bila kako će njemački i češki biti priznati kao službeni jezici, što se onda provodilo i među radnom snagom. To je posebno uznemirilo veliki dio Nijemaca, pa je došlo do rastućeg ogorčenja prema češkom narodu. Iz sveg tog nereda je stvorena velika napetost, koja će uvelike poslužiti kao gorivo za Prvi svjetski rat, a posebno za Drugi svjetski rat.

Tada je i započela tema Anschlussa, kada su njemački Austrijanci zahtijevali ponovno spajanje sa Njemačkom, što bi uključivalo sve  pokrajine koje su bile dio Njemačke konfederacije (1815.-1866.). Tada se počela širiti ideja pangermanizma, odnosno ideja da se svi ljudi koji govore njemački trebaju politički ujediniti.

Dakle, razina duhovnog razdora i nesklada je bila više nego jasna. Iz ovog ekspres lonca, koji je bila Austro-Ugarsko Carstvo, mnoge radikalne skupine su se formirale kao odgovor na ono što su smatrali napadom na svoj narod, jer su jedne etničke skupine bile suprotstavljene drugim etničkim skupinama, točnije: jezik i kultura su suprotstavljeni jedni drugima. Odbacivanje podjarmljivanja vlastitog naroda je također označilo želju za osnaživanjem i samoodređenjem, što je prirodno dovelo do pitanja etničkog podrijetla.

Stoga su i Ukrajinci, koji nikada nisu imali vlastitu naciju i koji su stoljećima bili pod dominacijom jednog carstva za drugim, imali svoje priče o svojim velikim herojima iz prošlosti, koje su si uzimale puno slobode u povijesnoj točnosti. Ove fantastične priče o legendama i herojima će uvelike utjecati i na radikalne banderovce desetljećima kasnije, koji su se uvjerili da je njihov narod doista potomak superiorne rase nadljudi, koji su se našli u prezrenoj situaciji podređenosti inferiornim klasama podljudi, posebno poljskom narodu, te kako je vrijeme da zauzmu svoje pravo mjesto u rasnoj hijerarhiji.

U sličnom su položaju bili i Nijemci, koji su tek nedavno formirali svoju prvu nacionalnu državu, krajem 19. stoljeća. Prije toga su bili podložni hirovima carstva i nikada nisu bili potpuno ujedinjen narod. Veći dio svoje povijesti su Nijemci nazivani "barbarima", govorilo se da su živjeli poput životinja u divljini. Njihova jedina poznata povijest je zabilježena iz ruku stranaca i uglavnom se sastojala od dokumentiranja njihovih ruševina i pustoši. Postali su poznati kao uništavatelji civilizacije, ali bez vlastite civilizacije.

Međutim, u 19. stoljeću su se Nijemci našli u središtu svjetske pozornice umjetnosti, znanosti i filozofiji. Postali su mentalni divovi zapadnog svijeta. Stoga je među Nijemcima, koji su duboko željeli nešto što bi moglo duhovno ujediniti njihov narod, porasla skepsa o priči da je njihova takozvana barbarska prošlost laž, samo kako bi se sakrilo pravo podrijetlo njihovog naroda.

Upravo u toj dinamici je rođen Guido Karl Anton List (1848.–1919.).

Guido von List kao Otac wotanizma i armanističke Ariozofije.

Guido von List je danas poznat po tome što je začetnik modernog poganskog religijskog pokreta, poznatog kao Wotanizam, za koji je tvrdio da predstavlja oživljavanje istinske religije drevne germanske rase, i koji je uključivao unutarnji skup ariozofskih učenja,  koja je nazvao Armanizmom.

Pojam ariozofija prvi je skovao Jörg Lanz von Liebenfels, 1915. godine. Prevodi se kao "mudrost Arijevaca". Ariozofija će pod Liebenfelsom biti detaljnije objašnjena (kasnije u ovoj seriji), ali za sada je dovoljno reći da su i List i Liebenfels bili dio općeg okultnog oživljavanja koje se dogodilo u 19. i 20. stoljeću. Bilo je inspirirano njemačkim poganstvom, nordijskom mitologijom, njemačkim romantizmom, gnostičkim kršćanstvom i teozofijom. Ovaj dio će se usredotočiti na doprinos Guida von Lista tim idejama, uključujući njegovo stvaranje armanizma, koji se smatra dijelom ariozofije.

List je, kao i većina Austrijanaca, odrastao u rimokatoličkoj obitelji. Ali, u dobi od 14 godina je odbacio svoj ortodoksni odgoj u korist tek stvorene religije, wotanizma. Prema samom Listu, ovo otkrivenje se dogodilo kada su njegov otac i prijatelji posjetili katakombe ispod katedrale sv. Stjepana, kamo je List išao u pratnji grupe odraslih. "Kasnije je tvrdio da je kleknuo pred srušenim oltarom u kripti, i zakleo se kako će izgraditi hram Wotanu kada odraste. Očito je labirint ispod katedrale smatrao predkršćanskim svetištem, posvećeno poganskom božanstvu. List će kasnije tvrditi da njegovo obraćenje datira iz ovog otkrivenja."

Dana 24. lipnja 1875. godine, List putuje sa grupom prijatelja do ruševina rimskog grada Carnuntuma, gdje je grupa prenoćila. Za Lista je ova večer bila od velikog povijesnog značaja, jer je bila 1500. obljetnica pobjede plemenskih Germana nad Rimljanima. Po Listovom vlastitom iskazu, proslavio ju je vatrom i zakopao je osam boca vina u obliku svastike, ispod luka Poganskih vrata.

Nicholas Goodrick-Clarke u djelu "Okultni korijeni nacizma", piše:

"Tijekom tih godina je List radio na svom prvom romanu 'Carnuntum', inspiriran nezaboravnom zabavom ljetnog solsticija 1875. godine. 1881. godine je objavio kratak izvještaj o svom živopisnom iskustvu tom prilikom. Očarana genius loci, List je zagledao u daleku prošlost Carnuntuma. Ulice i sjajne zgrade razorenog grada su se uzdizale oko njega, eterične figure njegovih bivših stanovnika prolazile su njegovim mislima, a zatim je svjedočio toj sudbonosnoj bitci između Nijemaca i Rimljana, koja je dovela do pada garnizona, 375. godine. Po njegovom mišljenju, ovaj napad plemena Kvadi i Markomani, započeo je germanske migracije koje su na kraju dovele do pljačke Rima 410. godine i sloma Carstva. Za Lista, sama riječ Carnuntum evocirala je maglovitu auru drevne germanske hrabrosti, signalni moto, koji podsjeća na događaj koji je vratio stare Nijemce na pozornicu svjetske povijesti. 'Carnuntum', objavljen u dva sveska, 1888. godine, opisao je romansu koja se odvija na toj nestvarnoj pozadini.

Ova lažna povijest je bila dvostruko privlačna njemačkim nacionalistima u Austriji. List je prvo stavio plemena naseljena u Austriji kao predvodnike napada na Rim. Drugo, njegov prikaz sugerirao je da su ti plemenski doseljenici predrimske Austrije i postrimskih barbarskih kraljevstava mračnog doba, predstavljali kontinuiranu domaću okupaciju domovine. Njihova visoka civilizacija, da upotrijebimo Listove izraze, prekinuta je samo dva puta u cijeloj svojoj povijesti: jednom rimskom kolonizacijom Panonije koja je trajala od oko 100. do 375. godine, a drugi put dolaskom kršćanstva ili 'drugog Rima'.” 

Uspjeh njegovog prvog romana 'Carnuntum', ponovljen je sa još dva povijesna ljubavna romana, radnje smještene u plemenskoj Njemačkoj. Značajno je što je Jung Diethers Heimkehr ("Povratak mladog Diethera", 1894.) ispričao priču o mladom Teutoncu, koji je u petom stoljeću silom preobraćen na kršćanstvo. Roman završava radosnim povratkom otpadnika njegovoj izvornoj religiji štovanja sunca.

Godinu dana prije, 24. veljače 1893. godine, List je održao predavanje nacionalističkom Verein 'Deutsche Geschichte' o drevnom svetom svećenstvu Wotanovog kulta, svećenstvu koje je u potpunosti Listova kreacija. List je tvrdio kako je ta izumrla vjera bila nacionalna religija Teutonaca i da će to imaginarno svećenstvo postati središnja tema njegove armanističke ariozofije.

Preklapajući se sa ovim razdobljem, Listov armanizam u nastajanju je počeo dobivati ​​na utjecaju i u političkoj sferi Njemačke.

Nicholas Goodrick-Clarke piše:

"Osim što je bila privlačna ovom narodnom krugu u Brnu, [Listova knjiga] 'Carnuntum' je pomogla Listu da se etablira kao poznata figura u austrijskom pangermanskom pokretu, povezanom sa imenima Rittera Georga von Schönerera i Karla Wolfa. Schönerer je prvi put osigurao izbore u austrijski Reichstrat 1873. godine, gdje je postao otvoreni protagonist antisemitizma i nacionalizma među njemačkim državljanima Habsburškog carstva. Svoj prvi antisemitski govor je održao pred skupštinom 1878. godine. U svom izbornom govoru je zahtijevao ekonomsko i političko ujedinjenje njemačke Austrije sa Njemačkim Reichom. Od 1883. godine nadalje je objavljivao žestoko nacionalističke novine 'Unverfälschte Deutsche Worte', koje su naglašavale njemački identitet austrijskih Nijemaca i preporučile odvajanje njemačkih pokrajina od ostatka višenacionalnog Habsburškog carstva... Sva ta brojna udruženja bavila su se podizanjem nacionalističke svijesti među austrijskim Nijemcima na razne načine: proslave obljetnica njemačke kraljevske obitelji i kulturnih heroja poput pruskog Kaisera, Bismarcka, Moltke i Wagnera; festivali ljetnog solsticija i božićnog solsticija, u skladu s drevnim običajima; te studijske grupe za uvažavanje njemačke povijesti i književnosti. List je tada ostavio svoj trag u ovom miljeu, tijekom 1890-ih.

Godine 1890. Karl Wolf, pangermanski parlamentarni zastupnik, počeo je izdavati tjednik 'Ostdeustche Rundschau' (Istočnonjemački pregled), čiji je politički ton bio tek nešto manje nacionalistički od Schönererovih novina. List je postao redoviti suradnik... Naslovi njegovih članaka tijekom sljedećih godina svjedoče o njegovom neumornom interesu za drevnu nacionalnu prošlost Austrije... Studije magičnog folklora... [uključivale su članak pod naslovom] 'Mefistofeles'. Do sredine desetljeća Listov nacionalistički osjećaj uključivao je antisemitizam, o čemu svjedoči njegov kritikujući esej 'Die Juden als Staat und Nation'.”

List je shvatio da će mu, kako bi učvrstio ovu drevnu prošlost za njemački narod, trebati drevna religija, vjera njemačkog naroda koja se prenosila u svojoj duhovnoj biti stoljećima, unatoč ugnjetavanju i progonu njihovog naroda od strane Crkve - prema Listu. Ta potraga dovela ga je do poganskog deizma, što je prikazano u njegovom djelu "Der Unbesiegbare" (Nepobjedivi), objavljenom 1898. godine. Ovo djelo je opisano kao Listov katekizam, što je obično riječ rezervirana za sažetak kršćanskih načela u obliku pitanja i odgovora za moralnu pouku. U Listovom slučaju je katekizam bio "germanski" i služio je kao pregled onoga što je List smatrao njemačkim poganskim moralnim učenjima iz davne prošlosti, koje je opet u potpunosti stvorio List. Ovaj katekizam poslužio bi u oživljavanju njemačke ezoterije.

Prilično neobično, ali unatoč Listovim oštrim optužbama protiv Katoličke crkve, za koju je tvrdio da je odgovorna za svjesno iskorjenjivanje povijesti i civilizacije germanskih naroda - nisu se svi članovi Katoličke crkve činili uznemireni zbog svega toga. Zapravo, bilo je onih koji su čak i slavili Listov rad. Npr. 06. siječnja 1898. godine je Lista posjetio starokatolički biskup Bohemije, Nittel con Warnsdorf, koji mu je srdačno čestitao na početku "nove epohe u povijesti religije". Ovo ne bi bio jedini put da utjecajni član Katoličke crkve podržava rastuće pogansko oživljavanje među njemačkim narodom.

U ovom trenutku bi se trebali zapitati: Ali, odakle je List dobivao sve te informacije o drevnoj prošlosti germanskih naroda i ovom svetom svećenstvu Wotanovog kulta, ako je Crkva doista uništila sve tragove njihova postojanja?

Tu se pojavljuje Helena Petrovna Blavatsky....

Od teozofije do wotanizma: Arijske legende i armanistički mađioničari

"Kontinuitet takvih vjerovanja kroz Treći Reich, sa njegovom eshatološkom vizijom genocida... Samo religijska vjerovanja i mit mogli su objasniti uspjeh ideologije koja se bavila posebnim rasnim i ezoteričnim znanjem, kao i apokaliptičkim obećanjem grupnog spasenja u milenarističkoj apoteozi njemačke nacije."  (Nicholas Goodrick-Clarke: "Okultni korijeni nacizma: Tajni arijski kultovi i njihov utjecaj na nacističku ideologiju", 1985.)

Guido von List je bio prvi popularni pisac koji je spojio narodnu ideologiju sa okultizmom i teozofijom. "List je pozvao prave Nijemce da u arheologiji, folkloru i krajoliku svoje domovine vide jasno uočljive ostatke divne teokratske arijsko-njemačke države, kojom su mudro upravljali svećenici-kraljevi i gnostički inicijati. Posvetio se kabalističkim i astrološkim studijama, a također je tvrdio da je on  posljednji od armanističkih mađioničara koji su prije imali autoritet u starom arijskom svijetu."

Međutim, neoromantična okultna buđenja, koja se događala u 19. i 20. stoljeću, nisu se prvo pojavila u Njemačkoj, već su svoj početak dugovale popularnosti teozofije koja je postala vrlo popularna u anglosaksonskom svijetu, odnosno Engleskoj i Sjedinjenim Državama.

Godine 1875., ruska avanturistica i okultistica, Helena Petrovna Blavatsky (1831.-1891.), osnovala je Teozofsko društvo u New Yorku, a potom je preselila svoje djelovanje u Indiju, između 1879. i 1885. godine. Pokret je suvodio pukovnik Henry Steel Olcott, američki vojni časnik. Nakon njegove smrti 1907. godine - Engleskinja, Annie Besant, koja je između ostalog bila članica Fabijanskog društva, preuzela je društvo koje je predvodila do svoje smrti, 1933. godine. Teozofsko društvo je zapravo bilo organizacijsko tijelo koje je djelovalo kao ezoterični novi religijski pokret, ali je uključivalo i političke reforme, posebno u slučaju Indije.

Amblem Teozofskog društva s motom: Nema religije koja je viša od istine. Među uključenim simbolima su svastika, ouroboros i ankh, koji znači ključ života.

Blavatskyna prva knjiga, "Izida otkrivena" (1877.), nije bila toliko nacrt njene nove religije, koliko beskrajna tirada o problemima moderne zapadne civilizacije. Blavatsky je bila poznata po tome što je miješala razne religije, okultizam, gnosticizam, mitološke povijesti, pa čak i poznata djela znanstvene fantastike - kako bi stvorila fantastične priče o stvaranju svemira, podrijetlu života na Zemlji i evoluciji korijenskih rasa među ostalim, pritom oponašajući koherentnu religiju, koju naravno nitko osim nje same nije mogao provjeriti ili potvrditi. Veliki dio tih priča primila od svojih izmišljenih učitelja iz Bijele Lože, koji su komunicirali samo s njom, i to putem astralne projekcije.

U svom ranom radu Blavatsky se uvelike oslanjala na djela Sir Edwarda Bulwer-Lyttona (1803.-1873.), engleskog okultnog pisca, koji je uglavnom pokrivao područje fikcije, uključujući znanstvenu fantastiku, uz teme: od izmišljenog prikaza kulta Izide u Rimu tijekom 01. stoljeća poslije Krista, do ezoterične inicijacije i tajnih bratstava posvećenih okultnom znanju, koje bi privukle romantičarske apetite čitatelja 19. stoljeća; dok je istovremeno promovirao eugeniku. Također, bio je vrlo utjecajan igrač u engleskoj politici i oligarhijski nasljednik dviju najstarijih krvnih loza engleske elite. 

U svojoj kasnijoj knjizi, "Tajna doktrina" (1888.), Blavatsky je tvrdila kako njena nova otkrića dolaze iz tajnog teksta "Strofe Dzyana", za koji je tvrdila kako ga je uočola u podzemnom himalajskom samostanu, o čijem postojanju ne postoji drugi zapis osim njenog.  U ovom "tajnom tekstu" su bili opisani univerzalni ciklusi stvaranja: od prvog ciklusa, do našeg sadašnjeg doba koje se smatralo da je između 4. i 5. ciklusa, uz proročanstvo o ukupno sedam ciklusa.

To je uključivalo priču o tome kako je svemir rođen, kako je stvoren, tko ga je stvorio, kamo sve ide i značenje svega. "Prvi svezak (Kozmogeneza) ocrtao je shemu prema kojoj se iskonsko jedinstvo nemanifestiranog božanskog bića diferencira u mnoštvo svjesno evoluirajućih bića, koja postupno ispunjavaju svemir.“ Božansko biće se isprva manifestiralo kroz emanaciju i tri Logosa: ove kozmičke faze stvorile su vrijeme, prostor i materiju, a simbolizirao ih je niz svetih hinduističkih sigila.

Hinduistički sigili

Sva naknadna stvaranja dogodila su se u skladu sa božanskim planom, prolazeći kroz sedam krugova ili evolucijskih ciklusa. U prvom krugu svemir je karakterizirala prevlast vatre, u drugom zraka, u trećem vode, u četvrtom zemlje, a u ostalima etera. Ovaj slijed odražavao je ciklički pad svemira od božanske milosti tijekom prva četiri kruga, i njegovo sljedeće iskupljenje tijekom sljedeća tri, prije nego što se sve ponovno skupilo u točki prvobitnog jedinstva za početak novog velikog ciklusa.

Nicholas Goodrick-Clarke piše:

"Drugi svezak (Antropogeneza) pokušao je povezati čovjeka sa ovom grandioznom vizijom kozmosa... Blavatsky je usvojila rasnu teoriju ljudske evolucije. Proširila je svoju cikličku doktrinu tvrdnjom da svaki krug svjedoči usponu i padu sedam uzastopnih korijenskih rasa, koje su se spuštale na ljestvici duhovnog razvoja od prve do četvrte, postajući sve više isprepletene u materijalnom svijetu (gnostička ideja Pada iz Svjetla u Tamu je prilično eksplicitna), prije nego što su se uzdigle kroz progresivno superiorne korijenske rase od pete do sedme.

Prema Blavatsky, sadašnje čovječanstvo je peta korijenska rasa, na planetu koji je prolazio kroz četvrti kozmički krug, tako da je taj proces duhovnog napretka ležao pred ljudskom vrstom. Peta korijenska rasa nazivala se arijska rasa, a naprednija je bila četvrta korijenska rasa Atlantiđana, koji su uglavnom stradali u poplavi, koja je potopila njihov srednjoatlantski kontinent. Atlantiđani su vladali psihičkim silama sa kojima naša rasa nije bila upoznata, njihov gigantizam im je omogućio izgradnju kiklopskih građevina, a posjedovali su i superiornu tehnologiju, utemeljenu na uspješnom iskorištavanju Fohata. (Fohat je bio izvršni agent cijelog kozmičkog pothvata, ili 'univerzalni agent kojega su Sinovi Božji koristili za stvaranje i održavanje našeg svijeta'). Tri ranije rase sadašnjeg planetarnog kruga bili su proto-ljudi, koji su se sastojali od prve astralne korijenske rase koja je nastala u nevidljivoj, neprolaznoj i svetoj zemlji, kao i druge hiperborejske korijenske rase, koja je živjela na nestalom polarnom kontinentu. Treća,  lemurijska korijenska rasa je cvjetala na kontinentu koji je ležao u Indijskom oceanu. Vjerojatno je zbog položaja ove rase, na ili blizu duhovnog nadira evolucijskog rasnog ciklusa, Blavatsky optužila Lemurijance za rasno miješanje, koje podrazumijeva svojevrsni Pad i uzgoj čudovišta."

Dakle, u srži je Blavatskyina nova religija bila promicanje nove arijske nadljudske rase, sljedeće faze u evolucijskom ciklusu, i koja bi započela duhovni uspon u evolucijskim ciklusima nakon prva četiri ciklusa silaska. Drugim riječima, od početka našeg univerzalnog ciklusa (koji se sastoji od sedam ciklusa) prva četiri bila su u smjeru silaska u duhovnoj evoluciji u sve inferiornije vrste ili korijenske rase. Međutim, sada smo ulazili u peti ciklus, koji bi započeo evolucijski duhovni uspon u sve superiornije rase, a taj uspon bi započeo pojavom arijske rase.

Osim toga, pravilo periodičnosti u Blavatskyinoj kozmologiji, znači kako je cijelo stvaranje podložno beskonačnom ciklusu uništenja i ponovnog rođenja. Čitatelju bi do sada trebalo biti očito zašto bi teozofija bila privlačna onome što će kasnije oblikovati armanističko-ariozofiste i arijsko-njemački milenarizam.

Nicholas Goodrick-Clarke nastavlja:

"Osim naglaska na rasi, teozofija je također naglašavala princip elitizma i vrijednost hijerarhije. Blavatsky je tvrdila da je svoju inicijaciju u doktrine primila od dva uzvišena mahatme ili učitelja, zvanih Morya i Koot Hoomi, koji su živjeli u udaljenoj i tajnoj himalajskoj tvrđavi. Ovi adepti nisu bili bogovi, već napredni članovi naše vlastite evolucijske skupine, koji su odlučili prenijeti svoju mudrost ostatku arijskog čovječanstva putem svoje odabrane predstavnice, Madame Blavatsky.

Poput svojih učitelja, i ona je tvrdila da ima isključivi autoritet na temelju svog okultnog znanja ili gnoze. Njen prikaz pretpovijesti često se pozivao na sveti autoritet elitnih svećenika i među korijenskim rasama prošlosti. Kada su Lemurijanci pali u bezakonje i grijeh, samo je hijerarhija izabranih ostala čista duhom. Ovaj ostatak postao je lemuro-atlantska dinastija svećenika-kraljeva, koji su se nastanili na fantastičnom otoku Shamballah, u pustinji Gobi. Ovi vođe bili su povezani s Blavatsky... putem vlastitih gospodara, koji su bili instruktori pete arijske korijenske rase."

Dakle, pronalazimo korijen Listove vlastite vizije o germanskom podrijetlu kraljeva-svećenika, koji su prenijeli tajno znanje "Armanista", kako bi olakšali dan kada će oni biti vjesnici Novog svijeta.

Prema njegovim predavanjima o wotanističkom svećenstvu: List je vjerovao kako je ova drevna vjerska elita formirala prvu aristokraciju plemenske Njemačke, te kako je List izravni potomak loze armanističkih kraljeva-svećenika/mađioničara. Zbog toga je List promijenio ime iz Guido Karl Anton List u Guido von List, potvrđujući svoje pravo na plemstvo donjoaustrijske i štajerske aristokracije. "Kao potporu svojoj tituli, List je predočio pečatnjak koji je navodno nosio njegov pradjed." Ovaj je prikazivao grb sa  dvije razjapljene lisice (List na njemačkom znači lukav) na četvrtastom polju, što je bio grb viteza iz 12. stoljeća, Burckhardta von Lista, prema staroj kronici. Listovo samoproglašenje plemićem očito je bilo sastavnim dijelom njegove armanističke fantazije.

Slučaj Jörga Lanza von Liebenfelsa nije bio drugačiji. Rođen kao Adolf Josef Lanz, kasnije je stvorio potpuno novo ime za sebe, uz promjenu imena svojih stvarnih roditelja, kako bi tvrdio da je rođen u aristokratskoj obitelji. Također, od iznimnog je značaja što su i List i Liebenfels, unatoč vođenju okultnog poganskog preporoda u Njemačkoj/Austriji, ipak bili odani zagovornici Austro-Ugarskog Carstva i bili su vrlo promonarhistički, posebno prema Habsburškoj monarhiji. 

Dakle, List je sada vrdio kako ima aristokratsku titulu i grb, uvjeravao je sebe da je potomak armanističke hijerarhije, kao i njen povjesničar. Oni koji su se prijavili za armanističko-ariosofističku povijest, sa mješavinom romantičnog poganstva i pomiješano sa željom da budu potomci kraljevskih krvnih loza, žarko su povjerovali - ne samo u fantastičnu povijest "germanskog" naroda, već i u potpuno izmišljenu povijest vlastitog nasljeđa, za koje su sada mogli potvrditi da je također zaboravljeno, samo zbog ugnjetavanja njihovog nekada velikog naroda. Kroz ova ezoterična tumačenja, ljudi su bili uvjereni u svoj "pravi" plemeniti identitet i vrijednost.

No, kako su ljudi poput Lista mogli popratiti ovo armanističko aristokratsko nasljeđe? Pa, naravno, vidovitošću.

Nicholas Goodrick-Clarke piše:

"List je vjerovao kako je otkrio ostatke ove univerzalne armanističko-wotanističke dispenzacije diljem svoje rodne zemlje. Unatoč razaranjima mnogih stoljeća, pogoršano kršćanskim uništenjem, tvrdio je da razaznaje nejasne obrise i oskudne ostatke ogromne zaboravljene kulture, diljem i izvan područja Austrije, koje je naseljeno Nijemcima... List je nastojao uvjeriti svoje čitatelje da zapadna ili 'austrijska' polovica Habsburškog carstva može gledati unatrag na njemačku pogansku i nacionalnu prošlost sve do daleke i nezapamćene antike.

Listova vizija pretpovijesne prošlosti gotovo ništa nije dugovala empirijskim metodama povijesnog istraživanja. Njegove su pretpostavke radije ovisile o vidovitom prosvjetljenju, koje su određena mjesta izazivala u njegovom umu. Nakon što se popeo na Hermannskogel sjeverno od Beča, a zatim ponovno prenoćio na gradini Geiselberg, List je pao u trans i svjedočio herojskim i vjerskim događajima, koji su se navodno dogodili na tim mjestima stoljećima ranije. Naoružan ovom sposobnošću, List je uspio prozreti bezbrojna mjesta bivšeg armanističkog udruženja u donjoaustrijskom selu, uz rijeku Dunav, visoko..." na Alpama i u Vianiomini (Beču), svetom teutonskom gradu drevnih vremena..." Ovo iskorištavanje pretpovijesnih spomenika, ljudskih naselja i srednjovjekovnih dvoraca za svoj fond armanističkih Halgadome (uzvišenih mjesta) je predstavljalo osobnu mitologiju, pomoću koje je List nametnuo skup modernih njemačkih nacionalističkih značenja kulturnim objektima. Kroz ovo okultno tumačenje, List je nastojao nacionalizirati drevnu prošlost u skladu sa suvremenom pangermanskom ideologijom.

...List je bio uvjeren da toponimi koji sadrže riječi Michael, Rupprecht, Peter i Maria označavaju stara božanstva Wotana, Hruoperahta, Donara i Friggu. Naoružan ovim interpretativnim ključem za toponime, List je uspio popratiti proširenu mrežu svetišta i utočišta posvećenih bogovima wotanističke religije, diljem karte moderne Austrije.

...Sugerirao je da uobičajeni likovi i motivi u bajkama i dječjim pjesmicama poput čudovišta, usnulog cara, divljeg lovca i štakora,  odražavaju parabole i učenja nekadašnje univerzalne wotanističke religije, kao simboli za zimske bogove, bogove sunca, proljetne božice i božicu smrti u staroj ario-germanskoj religiji prirode. To je učinio i sa njemačkim običajima i pravom.

…Nakon što je ukazao na nekadašnje postojanje univerzalne njemačke poganske kulture pomoću ovih relikvija, List je nastojao povećati uvjerljivost i značaj svog mita o zlatnom dobu objašnjavajući propast idealnog armanističkog svijeta u smislu stvarne i povijesne institucije…. Ako bi se moglo pokazati da su kršćanski misionari namjeravali uništiti armanističku kulturu, njeno stvarno nepostojanje u sadašnjosti moglo bi se povezati sa empirijskim događajima, dok bi se istovremeno prigovaralo zanemarivanje njemačkih nacionalnih interesa u modernoj Austriji.

…. Tvrdio je da je crkveno evanđelje ljubavi i milosrđa potaknulo odstupanje od stroge eugenike "starog arijskog seksualnog morala", dok su njeni novi crkveni temelji zamaglili Gaue (tradicionalne etničke pokrajine), kako bi zbunili Nijemce u pogledu političke lojalnosti i poslušnosti. Konačno, povlačenje svih obrazovnih i vjerskih ustanova poraženim Nijemcima svelo ih je na… razinu helotskog naroda.

…Osuđeni i osiromašeni, kraljevi-svećenici su bili prisiljeni lutati zemljom, koja više nije priznavala njihov status, niti je cijenila njihovu svetu gnozu. Mnogi od njih pobjegli su u Skandinaviju ili Island, dok su oni koji su ostali u srednjoj Europi preuzeli status parijanske kaste, živeći kao kotlari, Cigani i lutajući glumci." 

To je bila skrivena povijest germanskog naroda koju mu je List otkrio kroz vidovitost, jer je bio aristokratski potomak visokorangirane loze armanističkih kraljeva-svećenika i stoga je bio obdaren moćima okultnog mađioničara.

Tako je Katolička crkva postala središtem zavjere protiv izgubljene visoke civilizacije germanskih naroda, koju su armanisti postavili na svijet, pritom je Crkva obrisala njihovo nasljeđe sa lica zemlje. Samo kroz njihova tajna društva se moglo prenijeti skriveno znanje. Crkva je poricala ovu povijest, tvrdeći kako su germanski narodi ostali barbari sve do srednjeg vijeka.

Iako je wotanizam, prema Listu, bio religija armanističke civilizacije, on je smatrao egzoteričnim, vanjskim oblikom predkršćanske germanske religije. "Armanizam" je bio termin koji je primjenjivao na ono što je smatrao ezoteričnim, tajnim učenjima, ovog drevnog sustava vjerovanja. Vjerovao je: iako wotanizam propovijeda politeizam prema široj populaciji, oni koji su bili članovi armanističke elite bili su svjesni stvarnosti monoteizma. List je razlikovao egzoterične (wotanističke) i ezoterične (armanističke) oblike religijske doktrine, te je nagovijestio potpuni autoritet inicijiranih (armanista) nad običnim ljudima u drevnoj Njemačkoj. Za armaniste, teutonski bogovi, Wotan, Donar i Loki, tumačeni su kao simboli ezoteričnih kozmoloških ideja, dok su ih obični ljudi vidjeli kao legende o bogovima i herojima.

Goodrick-Clarke piše:

"Tijekom sljedećih nekoliko godina su Listovi spisi postajali otvorenije teozofski. Njegove bilješke i reference ukazivale su na djela poput djela Madame Blavatsky, "Die Geheimlehre"... List više nije nazivao drevne domorodce 'Nijemcima' ili 'narodom', već 'Ario-Nijemcima' i 'rasom', kao da je želio poklopiti njihov identitet sa petom korijenskom rasom u Blavatskynoj etnološkoj shemi.

Wotanističko svećenstvo, o kojem je List prvi put raspravljao početkom 1890-ih, sada se transformiralo u uzvišenu gnostičku elitu inicijacija (Armanenschaft), što je odgovaralo hijerofantima u "Tajnoj doktrini".

'Die Rita der Ario-Germanen' (Obred Ario-Nijemaca, 1908.) izbrbljao je značajne dijelove teozofske kozmogonije u svom pretpostavljenom prikazu drevnog ario-germanskog vjerovanja. Nemanifestirana i manifestirana božanstva, stvaranje svemira božanskim disanjem, prvobitna vatra kao izvor energije sile koja odiše Fohatom, i postupna evolucija kozmosa u skladu sa  poslušnošću ovog agenta 'zakonima prirode', dobili su detaljnu obradu. Naslovi poglavlja dopunjeni su kriptičnim teozofskim sigilima: 

teozofski sigili

Do tada je sinteza teozofije i germanske mitologije činila osnovu Listovog Weltanschauunga. Njegova prva tri "istraživačka izvješća" čak su povremeno i koristila riječ "teozofija", kod izlaganja imaginarnih drevnih teutonskih vjerovanja.

"Die Bilderschrift der Ario-Germanen" (Slika-pismo Ario-Nijemaca, 1910.) detaljnije opisuje teozofsku kozmogoniju: Listov prikaz božanske manifestacije aludirao je na tri Logosa i posljedične krugove vatre, zraka, vode i zemlje. List je te faze prikazao putem  blavatskyjansko-hinduističkih sigila: 

hinduistički sigili

...i identificirali su prva četiri kruga kao mitološka teutonska kraljevstva Muspilheim, Asgard, Wanenheim i Midgard, koja su redom naseljavali vatreni zmajevi, zračni bogovi, vodeni divovi i čovječanstvo.

Također, dokazao svoj dug Blavatskoj usvajanjem sedam korijenskih rasa za svaki krug. List je tvrdio da Ario-Germani predstavljaju petu i trenutnu rasu u sadašnjem krugu, dok je četirima prethodnim rasama pripisao imena mitskih teutonskih divova. Diluvijalni Atlantiđani izjednačavani su sa srodnicima diva Bergelmira, za kojeg se u nordijskoj mitologiji pretpostavljalo da je preživio potop;  dok se treća rasa smatrala srodnicima diva Thrudgelmira. Zajedno s Blavatsky, List je sugerirao da su se ova treća rasa (što su njeni Lemurijanci) prvi razmnožavali spolnim razmnožavanjem. Dvije ranije rase, naime srodnici Ymira i Orgelmira, bile su androgine, i jasno su odgovarale Blavatskynoj astralnoj i hipoboreanskoj rasi.

Ova germanizacija teozofije je nadalje proširena sa tri tablice (u Listovoj knjizi 'Slikovno pisanje Ario Nijemaca'). Prva je ilustrirala evolucijske faze kruga kroz jedan potpuni ciklus, od jedinstva do mnoštva, i natrag do jedinstva. U skladu s teozofskim pojmovima nemanifestiranih i manifestiranih božanstava, tri Logosa, pet elementarnih područja (sada uključujući eter) i pojave čovječanstva, List se pozvao na mitološke germanske ekvivalente.

Božansko biće nazvao je Allvater, koji se manifestirao u tri Logosa kao Wotan, Wili i We. Niz triskeliona i svastika u smjeru suprotnom od kazaljke na satu, te obrnutih trokuta, simbolizirao je faze kozmičke evolucije u silaznom toku ciklusa (tj. evoluciju od jedinstva do mnoštva); dok su njihovi pandani u smjeru kazaljke na satu i uspravni trokuti, označavali put povratka božanstvu. Iskrivljeno preklapanje ovih 'padajućih' i 'uzlaznih' sigila je stvorilo složene sigile, poput heksagrama i malteškog križa: 

List je tvrdio da su ovi potonji sigili bili apsolutno sveti, jer su obuhvaćali dvije antitetičke sile svega stvorenog: kao reprezentativni simboli zenita mnoštva na krajnjoj granici ciklusa, označavali su ario-germanskog boga-čovjeka, najviši oblik života koji se ikada razvio u svemiru.”

Veliki dio onoga što je činilo okosnicu Listove wotanističke religije su bile Edde i rune. "U Eddi se Wotan štovao kao bog rata i gospodar mrtvih heroja u Valhalli. U pjesmama je također identificiran kao mađioničar i nekromant. Hávamál i Völuspá opisuju kako je Wotan izvodio ritualne činove samomučenja, kako bi osvojio magičnu gnozu prirodnih misterija. Prema znanstvenicima sa kraja devetnaestog stoljeća, ovi činovi odražavali su oblik šamanizma." 

Podsjetimo se iz prvog dijela ove serije da se bog Odin spominje u Völuspí. U činu samožrtvovanja, Odin je opisan kako se objesio na drvo Yggdrasil, gdje je visio devet dana i noći proboden kopljem, sve zato da bi stekao znanje o runskom alfabetu, koje je prenio čovječanstvu, a koje je usko povezano sa smrću, mudrošću i poezijom. Wotan nije samo stekao znanje o onome što bi se moglo protumačiti kao "skriveno" ili ezoterično znanje, već se vjeruje da je stekao i magične i psihičke moći.

U Hávamalu, na vrhuncu patnje, daruje mu se znanje o osamnaest runskih čarolija, koje su se obično bavile tajnom besmrtnosti, sposobnošću iscjeljenja, ovladavanjem neprijateljima u borbi, kontrolom elemenata, i uspjehom u ljubavi. U Völuspáju je Wotan  založio jedno od svojih očiju bunaru Mimir u zamjenu za proročansko znanje o budućim događajima. Vrlo je vjerojatno da je ovaj mit podsjetio Lista na njegove vlastite okultne uvide tijekom razdoblja sljepoće 1902. godine.

Tijekom 11-mjesečnog razdoblja sljepoće, 1902. godine, List se još više zainteresirao za okultizam, posebno pod utjecajem Teozofskog društva. To je rezultiralo njegovim magnum opusom o Wotanskim vjerovanjima, koja su uključena u njegove "studije" (tj. kreativno pisanje), u "Runologiji" i "Armanen Futharkhu" (tj. Armanen Rune). Ovo privremeno razdoblje sljepoće je bilo posljedica operacije oka zbog ublažavanja katarakte.

Listov magnum opus je bio rukopis koji je dovršio 1903. godine, a koji je sadržavao ono što je tvrdio da je arijski protojezik. Poslao je rukopis Carskoj akademiji znanosti u Beču, ali je odbijen."Ovaj dokument iznio je ideju monumentalne pseudo-znanosti, koja se bavi germanskom lingvistikom i simbologijom: bio je to njegov prvi pokušaj da okultnim uvidom protumači slova i zvukove runa i abecede sa jedne strane, kao i ambleme i glifove drevnih natpisa, sa druge strane. Iako je Akademija vratila njegov rukopis bez komentara, ovaj mali komadić je narastao tijekom sljedećeg desetljeća i postao remek-djelo njegovih okultno-nacionalističkih istraživanja." 

Nicholas Goodrick-Clarke piše:

"Unatoč odbijanju Carske akademije, Listova se sreća promijenila. U prosincu 1904. godine je Rudolf Berger pokrenuo pitanje u parlamentu i zatražio objašnjenje za postupanje prema Listu od ministra kulture i obrazovanja. Ovu interpelaciju potpisalo je petnaest bečkih dostojanstvenika. Akademija nije dobila nikakvu naknadu, ali je buka navela Listove pristaše da pokrenu raspravu o osnivanju Listovog društva, koje bi financiralo i objavilo formalnu seriju Listovih 'istraživanja' o drevnoj nacionalističkoj prošlosti. I ovaj incident i prijedlog pokazuju značajnu privlačnost Listovih ideja pangermanistima i okultistima." 

I tako je rođeno Listovo društvo.

Ne može se dovoljno puta naglasiti kako je upravo Listovo djelo u potpunosti pionirsko na području okultizma narodnih runa, jer je bio prvi pisac koji je povezao pisane rune određenog niza od osamnaest slova, ili futharka, sa runskim čarolijama koje Wotan navodi u Hávamalu. List je svakom Wotanovom stihu pripisao posebnu runu, dodajući okultna značenja i sažetak gesla čarolije. Ta okultna značenja i gesla trebala su predstavljati doktrinu i maksime ponovno otkrivene religije Wotanizma. Tipični moto su bili: "Spoznaj sebe, onda znaš sve!"; "Prigrli svemir u sebi i možeš ovladati svemirom!"; "Ne boj se smrti, ne može te ubiti!"; "Tvoj život počiva u Božjoj ruci, vjeruj Bogu u sebi!"; "Brak je korijen arijske rase!"; "Čovjek je jedno s Bogom". Naglasak ovih maksima koje počivaju na unutarnjoj moći ljudskog duha i njegovom identitetu sa Bogom otkriva gnostičku prirodu votanizma.

Ali, List se nije zaustavio na religiji votanizma. Kao što ćemo kasnije vidjeti, organizirao je svoj Armanenshaft kao slobodnozidarsku strukturu, koja je (među svojim drevnim povijesnim nasljeđem) uključila: templare i malteške vitezove.

Prema Listovim magičnim moćima vidovitosti, utvrdio je da templari zapravo nisu bili krivi za štovanje Bafometovog idola, već je to bio gnostički sigil malteškog križa, najsvetiji sigil od svih (prema Listu), a koji je konstruiran sa iskrivljenim nametanjem svastika u smjeru kazaljke na satu i suprotno od kazaljke na satu: 

Tako je List tvrdio da su zapravo križarski redovi Templara, a kasnije i Malteški vitezovi, bili dio nordijske garde Armanenschafta.

U trećem dijelu detaljnije će se raspravljati o tome, zajedno sa slobodnozidarskom strukturom Listovog Armanenschafta koja će kasnije uvelike utjecati (ako je nisu i u potpunosti prihvatili) Schutzstaffel (SS), koji je također stiliziran sa armanenskim runama, kao ᛋᛋ, ali i Društvo Thule, koji su sebe smatrali nastavkom drevne ario-germanske ratničke loze, tj. potomcima armanističke nordijske garde....Hvala na čitanju.