Od teozofije do wotanizma (1. dio)

U ovoj seriji će se govoriti o djelima Guida von Lista (oca Armanizma) i Jörga Lanza von Liebenfelsa (oca Ariozofije), te o tome kako je wotanizam 20. stoljeća stvoren u službi arijsko-njemačkog milenarizma, kao i velikom utjecaju na Schutzstaffel (SS), koji je također stiliziran armanenskim runama kao ᛋᛋ. To će uključivati ​​i divljenje pisaca (uz romantiku) prema Templarima i Malteškom redu, unatoč općim napadima tih istih pisaca na Katoličku crkvu (kao potiskivača sjevernih germanskih naroda), kao i o Liebenfelsovoj izravnoj povezanosti s Ordo Templi Orientis (O.T.O.) i cistercitima.

Scena Valhalle iz filma "Sjevernjak". Herojske narodne priče iz davnih vremena? Ili se ispod njih krije neka mračnija poruka?

Podrijetlo germanskih naroda

Prije nego što krenemo raspravljati o tome što se dogodilo sa nordijskom mitologijom tijekom 20. stoljeća i kako je iskorištena kao izuzetno učinkovito političko sredstvo - moramo razumjeti što je bila prije. Smatra se da je nordijska mitologija pripadala sjevernim germanskim narodima, poznatim i kao nordijski narodi, stoga bi naše prvo pitanje bilo: "Tko su bili ti germanski narodi?"

U našoj je (mogu to općenito nazvati "zapadnjačkom") kulturi danas popularno govoriti kako su germanski narodi bili narod koji je  ujedinjen zajedničkim jezikom, te su stoga dijelili i zajednička vjerska uvjerenja i prakse, odnosno prvenstveno staronordijsku religiju i njezinu kozmologiju, kao i zajedničku etničku pripadnost. Smatra se kako germanski korijen-jezik dijele zemlje njemačkog govornog područja (Njemačka, Austrija, Švicarska), zemlje engleskog govornog područja (Engleska, Irska, Škotska i Wales), zemlje nizozemskog govornog područja (Nizozemska, Belgija) i nordijske zemlje (Švedska, Danska, Norveška, Island, Farski Otoci).

Međutim, postoji velika kontroverza oko toga tko je točno činio sjeverne germanske narode, te kakvo je bilo njihovo podrijetlo i sustav vjerovanja - među mnogim znanstvenicima, arheolozima i povjesničarima. Legende su se relativno nedavno proširile, kao popularne u kulturama nordijskog naroda. Zapravo je započelo u 19. stoljeću sa Wagnerovim operama iz ciklusa "Prsten Nibelunga" (Der Ring des Nibelungen), i nakon toga su te legende nastavile fascinirati ljude do danas, što gledamo u mnoštvu filmova i televizijskih emisija. Legende su narastale, stare priče su ponovno oživljene. Nažalost, za mnoge danas to nije samo stvar fantastične fikcije, nego ima sve veći broj ljudi koji mnoge od ovih priča smatraju povijesnim činjenicama. Oni smatraju kako se ove priče odnose na čistu rasu ljudi i koji su bili nemilosrdno ugnjetavani kristijanizacijom Europe, a njihovo je nasljeđe izbrisano sa lica zemlje, zajedno sa njihovim mitovima o stvaranju i svetim pričama.

Tijekom 19. i 20. stoljeća je sve više i više ljudi vjerovalo da se svatko tko ima krv sjevernih germanskih naroda - mora vratiti svojim starim svetim vjerovanjima i pričama - kako bi ponovno postali onaj snažni narod iz priča. Dijelili bi ideju krvi i tla, tj. narod koji potječe iz određene regije i prošlosti se mora vratiti svojim korijenima, kako bi ponovno bio najmoćniji. Stoga, među mnogima se sve više usvajala misao kako je pokrštavanje sjevernih germanskih naroda bio monstruozno neprirodan čin, namijenjen samo  degradaciji, kako bi porobili i duhovno osakatili njihov narod. Prema njima, jedini način da sjeverni germanski narodi ponište ovo prokletstvo bi bilo u tome da se sjete svoje prošlosti i vrate svojim korijenima. Međutim, što je ta prošlost doista bila, kao i pitanje da li je ikada postojala čista sjeverno-germanska rasa sa zajedničkim nasljeđem - predmet su spora. Ipak, treba biti vrlo jasno kako je ova ideja krvi i tla - bila/jest veoma moćno političko sredstvo.

Kontroverza oko korištenja termina "germanski" je postala užasno velika među nekim znanstvenicima, koji su čak pozvali na potpuno napuštanje ovog termina kao običnog modernog konstrukta, jer grupiranje zajedničkih "germanskih naroda" implicira i  zajednički grupni identitet - za koji postoji malo dokaza.

Ipak, postoje oni koji inzistiraju na tome da je sve opravdano, jer se vjeruje kako su stari Germani govorili zajedničkim jezikom. Zagovornici protogermanskog jezika (moderna lingvistička rekonstrukcija germanskog jezika) vjeruju da se jezik razvio iz pred-protogermanskog jezika (lingvistički rekonstruirano iz lingvistički rekonstruiranog protogermanskog jezika) i za koji se smatra kako se razvio u tri germanske grane jezika, u razdoblju od 05. stoljeća pr. Kr. do 5. stoljeća poslije Krista. Te tri grane obuhvačaju:  zapadnogermanski, istočnogermanski i sjevernogermanski. Stoga pretpostavljaju kako je taj pred-protogermanski jezik drevno podrijetlo i korijen svih germanskih jezika, unatoč tome što ne postoje dokazi koji bi to potkrijepili, u smislu arheoloških pisanih zapisa. Najstariji dokumentirani germanski jezik je vrlo blisko srodan gotskom, i sačuvan je u gotskoj Bibliji iz 04. stoljeća.

Također, problematično je i usmislu toga što pred-protogermanski jezik još uvijek ima tri varijante i stoga nije pravo podrijetlo. Problem je i u tome što ne postoje stvarni arheološki dokazi koji bi potkrijepili postojanje jednog ili drugog navedenog jezika. Provedene su studije drevnih runa, ali većina čitljivih runa datira tek iz 08. i 09. stoljeća (samo nekoliko ih se datira za ranije), zato nema osnova kao opravdanje lingvističke rekonstrukcije ovih pretpostavljenih jezika, niti sa ovog arheološkog stajališta.

Lingvistička rekonstrukcija, u ovom slučaju, podrazumijeva mnogo komparativnih rekonstrukcija jezika koji su slični jedni sa  drugima, tako da se može čak pretpostaviti neka daleka i zajednička prošlost tih jezika kao svojevrsna "jezična evolucija". Međutim, ovakve su studije vrlo nepouzdane u smislu određivanja početnih točaka podrijetla, kao i što postoji mnogo prostora za slobodu u načinu na koji se podaci "interpretiraju" i dobio se željeni zaključak. Bolje i ne spomenuti kako ova teorija uključuje rekonstruirani jezik, koji je iskorišten za opravdanje drevnijeg rekonstruiranog jezika. Jasno je: što dalje idemo u prošlost metoda je nepouzdanija, a ovdje raspravljamo o povratku unatrag od najmanje 2500 godina, tj. od prvog poznatog pisanog zapisa na germanskom jeziku (koji je dokumentiran u 04. stoljeću poslije Krista), zapravo korištenjem hipotetskog jezika i koji služi kao opravdanje postojanja drevnog nordijskog naroda koji je živio još davno u 05. stoljeću prije Krista; ovo je problematično čak i za postaviti hipotezu o njihovoj zajedničkoj religiji i običajima, jer ne postoje arheološki dokazi koji bi potkrijepili ove hipoteze.

Etimologija latinske riječi Germani, od koje potječu latinski Germania i engleski germanski, nije poznata. Čak je i jezik podrijetla  predmet spora, ima prijedloga o mogućem germanskom, keltskom, latinskom i ilirskom podrijetlu. Stoga, čudno je i nevjerojatno što mi zapravo ne znamo niti podrijetlo riječi "germanski", ne znamo da li je izvedena iz stvarnog germanskog jezika ili drugog stranog jezika, što nas navodi na dodatno pitanje - kako možemo ikada opravdati konstrukte cijelih jezika, koji su navodno prethodili germanskom jeziku, kada ne možemo niti utvrditi etimologiju riječi "Germani".

Zapravo, nije jasno da li se ikada ijedna skupina naroda ikada nazivala Germanima, ili su ih tako nazvali stranci koji su njihova razna plemena i klanove svrstali zajedno, u jednu kategoriju. Dakle, prema tome: riječ Germani se nije koristila među germanskim govornicima, a jezik je (ironično) nazvan po nepostojećoj riječi u njihovom vlastitom jeziku.

Prvi autor koji je opisivao Germane kao veliku kategoriju naroda, koja je različita od Gala i Skita, bio je Julije Cezar. On je to zapisao oko 55. godine prije Krista, kada je bio guverner u Galiji. Cezar nije sam skovao termin Germani, iako prema njemu - svako tko živi istočno od Rajne, nasuprot Galije i na zapadnoj strani, kategorizirao kao Germane. Kimbre i Teutone također je kategorizirao kao Germane, ali ne i Kelte. Međutim, mnogi antički povjesničari kasnije su uvrstili i Kelte među Germane.

Nakon Cezara, Tacit (56.-120.) je opisao narod koji je nazvao Germanima, te kako dijele elemente zajedničke kulture. Mnoge od pripisanih etničkih karakteristika Germana su ih predstavljale kao tipične "barbare". Treba napomenuti da u tim zapisima nikada nije bilo temeljitog opisa germanskog jezika. Regiju Germania kasnije su tako nazvali i stranci među germanskim narodima, iako Germania nije bio dosljedno razlikovana među antičkim autorima kao teritorijalna definicija (oni koji žive u Germaniji), niti kao etnička definicija (oni sa germanskim etničkim karakteristikama).

Nekoliko različitih regija nazivalo se Germanijom u rimsko doba, oko 0.-200. godine. Crvenom bojom su označeni narodi koji su se nazivali Germani, unatoč tome što nisu živjeli unutar Germanije.

U 03. stoljeću, kada su Rimljani susreli narode koji su govorili germanski jezik, a živjeli sjeverno od Donjeg Dunava i borili se na konjima, poput Gota i Gepida, nisu ih nazivali Germanima. Umjesto toga, povezivali su ih s narodima koji nisu govorili germanski jezik, poput Huna, Sarmata i Alana, sa kojima su dijelili sličnu kulturu. Ali, to onda pokazuje kako nisu svi narodi koji su govorili germanski jezik i prakticirali zajedničku kulturu. Rimljani su ih također nazivali "gotskim narodima" (gentes Gothicae), čak i ako nisu govorili germanski jezik; dok su Gote često nazivali "Getima", izjednačavajući ih s negermanskim narodom koji je živio u istoj regiji.

Do kasne antike, samo su narode u blizini Rajne, posebno Franke, ponekad i Alemane - latinski i grčki pisci nazivali Germanima ili Germanoi. Naziv Germani potom je prestao biti korišten kao naziv za bilo koju skupinu ljudi i kao takav je oživljen tek u 16. stoljeću.

Moderna definicija germanskih naroda se razvila u 19. stoljeću, kada je termin germanski povezan sa najnovije identificiranom germanskom jezičnom obitelji. Moderna lingvistika je pružila novi način definiranja germanskih naroda, koji je zatim iskorišten za opravdanje teorije zajedničke kulture, religije, itd....unatoč tome što nije bilo arheoloških dokaza koji bi to potkrijepili. Stoga se akademsko prepoznavanje zajedničke baštine među sjevernim germanskim narodima, tj. nordijskim narodom, ne temelji na arheološkim nalazima, već gotovo u potpunosti na modernim lingvističkim rekonstrukcijama, koje su započete u 19. stoljeću. Nije zgorega ovo puno puta ponoviti. 

Osim označavanja jezične obitelji (tj. "germanskih jezika"), primjena termina "germanski" je postala kontroverzna i u znanosti od 1990. godine, posebno među arheolozima i povjesničarima. Znanstvenici sve više dovode u pitanje pojam etnički definiranih narodnih skupina (Völker) kao stabilnih i osnovnih aktera u povijesti. Povezanost arheoloških nalaza sa etničkom pripadnošću također se sve više dovodi u pitanje. To je rezultiralo time da su različite discipline razvile različite definicije "germanskog".

Počevši od rada "Škole iz Toronta", oko Waltera Goffarta, razni znanstvenici negiraju da je ikada postojalo nešto poput zajedničkog germanskog etničkog identiteta. Takvi znanstvenici tvrde da je većina ideja o germanskoj kulturi preuzeta iz daleko kasnijih epoha i projicirana unatrag u antiku. Povjesničari Bečke škole, poput Waltera Pohla, također su pozivali na izbjegavanje tog termina, odnosno njegovu upotrebu, uz pažljivo objašnjenje su tvrdili kako postoji malo dokaza za zajednički germanski identitet.

Dakle, kada se kaže da su germanski narodi imali zajednički jezik, to se odnosi na zajednički korijenski jezik samo lingvistički, a ne na isti jezik kojim su govorili. Među germanskim plemenima su postojali različiti jezici, te je ovisno o njihovoj sličnosti bilo moguće razaznati značenje, što je zapravo izuzetno izazovno, ako ne i gotovo nemoguće. Samo zato što dva jezika dijele isti lingvistički korijen ne znači kako će se međusobno lako razumjeti, ako i uopće.

To ponovno stvara izazov onima koji tvrde da su germanski narodi dijelili zajedničku kulturu i sustav vjerovanja, i to samo zbog dijeljenja istih lingvističkih korijena, budući to ne znači i međusobno razumijevanje. Kao što danas vidimo: engleski, njemački, nizozemski, švedski, itd., dovoljno su različiti i teško im je razumijeti jedni druge. Ako drevni germanski jezik ima korijene koji potežu dalje od naše ere (u obliku hipotetskog protogermanskog i predprotogermanskog) i germanski su se narodi stoljećima širili i narasli u svojoj regionalnoj podjeli - onda zaista ne postoji prepreka u razumijevanju jezika. Dakle, pretpostavka o zajedničkoj kulturi i baštini do srednjeg vijeka, koju znanstvenici iznose isključivo zbog zajedničkog korijenskog jezika - nije dovoljna.

Ovdje se ne radi o poricanju toga da je postojala nordijska kultura ili baština, nego se radi o pojašnjenju kako čak i među znanstvenicima i arheolozima postoji priznanje da ne postoje izravni dokazi koji bi pokazali da su Nordijci, kao i sjeverni Germani, bili čista rasa sa zajedničkim identitetom. Dokazi koji bi to poduprli jako nedostaju i mnogi znanstvenici danas tvrde da se taj izraz treba potpuno napustiti, jer obmanjuje i podržava pogrešnu ideju o zajedničkoj rasi sa zajedničkom baštinom. Važnost svega ovoga će biti puno jasnija kako priča bude napredovala. No, sada idemo pogledati što je bila nordijska mitologija i što znamo o nordijskoj kulturi, vjerovanjima i svetim ritualima.

Völuspá: Proročanstvo Proročice

Što se tiče nordijske mitologije, pretpostavlja se da je proto-nordijska mitologija postojala još prije Krista, i to je ono što su dijelili, tj.  vjerska uvjerenja i prakse među svim germanskim govornim narodima, od njihovog pretpostavljenog drevnog podrijetla. Prema onima koji se drže ideje da je staronordijska baština bila civilizacija zajedničke rase sa zajedničkom baštinom - tvrdi se kako je mitološka veza između nordijskog naroda nestala tijekom pokrštavanja Europe - i to je dovelo do toga da su sjeverni germanski narodi "zaboravili" staronordijsku vjeru. Ista grupa tvrdi kako su kršćani izbrisali sve dokaze o postojanju staronordijskog naroda,  kao razvijene civilizacije. To je opravdanje zašto nema arheoloških dokaza, koji bi podržali postojanje nordijskog naroda zajedničke baštine. Tijekom 19. i 20. stoljeću se sve više i više vjerovalo u to da je nordijski narod bio izložen kršćanskoj zavjeri, koja je imala za  cilj brisanje cjelokupne baštine njihovog naroda. Ovo traje sve do danas. 

Najstariji pisani zapis o staronordijskoj religiji/mitologiji datira iz 13. stoljeća. Prozna Edda (nastala oko 1220. godine), kao i Poetska Edda, koja je također sastavljena u 13. stoljeću - najstariji su dostupni rukopisi i govore nam o tome što je bila staronordijska mitologija/kozmologija/religija.

Poetska Edda je moderni naziv za neimenovanu zbirku staronordijskih anonimnih narativnih pjesama, u aliterativnom stihu. Poput većine rane poezije, edske pjesme bile su minstrel pjesme, koje su se stoljećima usmeno prenosile od pjevača do pjevača, ili od pjesnika do pjesnika. Teško je datirati nastanak prve Poetske Edde, prije nego se pojavila u pisanom obliku. Neki stihovi iz ovih  pjesama se spominju u ranijim djelima iz 10. stoljeća, međutim, nemoguće je znati odnosi li se pjesma iz 10. stoljeća na Poetsku Eddu, ili obrnuto. Također, postoji nekoliko verzija Poetske Edde.

Proznu Eddu je u cijelosti sastavio jedan čovjek, koji je živio na Islandu tijekom 13. stoljeća, Snorri Sturluson (1179.–1241.).

Postoje i nordijske sage, koje također potječu iz srednjeg vijeka. Napisane su na staroislandskom, zapadnjačkom dijalektu staronordijskog jezika, kao i Prozna i Poetska Edda. Mnoge od ovih islandskih saga su zabilježene uglavnom tijekom 13. i 14. stoljeća. 'Autori', ili bolje rečeno 'zapisivači', ovih saga uglavnom su nepoznati.

Völuspá, što na staronordijskom znači "Proročanstvo proročice", najpoznatija je pjesma unutar Poetske Edde.

Međutim, prije nego što o tome možemo dalje raspravljati, moramo definirati što je bio staronordijski ili staroskandinavski jezik. On se smatra jednom fazom razvoja sjevernih germanskih dijalekata, prije njihovog daljnjeg razdvajanja, koje je postojalo u tri dijalekta: starozapadnonordijskom, staroistočnonordijskom i starogutniški.

U slučaju starozapadnonordijskog i staroistočnonordijskog jezika postoji dijalektni kontinuum, bez jasne geografske granice između njih. To nije slučaj za starogutniški jezik, koji ima svoje jedinstvene jezične značajke. Staronordijski se smatra zajedničkim jezikom među nordijskim narodom, međutim, to se već pokazuje ne sasvim točnim ukoliko starogutniški jezik nema čak niti  dijalektni kontinuum sa starozapadnonordijskim i staroistočnonordijskim jezikom. Ne čini se kao da bi onaj tko je govorio starogutniški nužno bio razumljiv onima koji su govorili druga dva dijalekta. Uostalom, nije jasno koliko je laka bila komunikacija čak i među starozapadnonordijskim i staroistočnonordijskim jezikom.

Staronordijski jezik se odnosi samo na 08. stoljeće, jer se smatra da mu je prethodio hipotetski protonordijski jezik. Smatra se kako je staronordijski jezik postojao između 08. stoljeća do kraja 14. stoljeća, kada se - tijekom tog razdoblja - razvio u moderne sjevernogermanske jezike (tj. njemački, nizozemski, engleski, nordijski). Međutim, nema puno dokaza koji bi potkrijepili ovu tvrdnju o zajedničkom jeziku, budući najstariji pisani zapis o staronordijskom datira tek iz 13. stoljeća u obliku islandskih tekstova, a prije toga ne postoji pisani zapis o staronordijskom jeziku, niti u bilo kojem drugom obliku - osim islandskog. Ovaj nedostatak pisanih zapisa također je i razlog zašto se ne zna mnogo o vjerskim, političkim ili ekonomskim strukturama nordijskog naroda, koji, kao što smo vidjeli, nije niti dogovoren kao zajednički termin među znanstvenicima, kako bi se opisali narodi koji su živjeli na širokom povijesnom i geografskom području.

Smatra se da je staronordijski jezik nastao među stanovnicima Skandinavije i njihovih prekomorskih naselja. Smatra se, također, kako je islandski najbliži staronordijskom, što je naravno vrlo prikladno, jer je jedini pisani zapis staronordijskog sa Islanda, što očito nije dovoljan dokaz za to da je postojao zajednički jezik, koji bi mogli razumjeti svi sjeverni germanski narodi.

Bez obzira na sve: 'Völuspá' je najpoznatija pjesma Poetske Edde (najstariji postojeći rukopis staronordijske mitologije) i opisuje početak i kraj svijeta, onako kako ga je ispričala völva (vidjelica) obraćajući se Odinu. Pjesma je jedan od najvažnijih primarnih izvora za proučavanje nordijske mitologije. Najranija poznata, i u cijelosti sačuvana, verzija pjesme nalazi se u "Codex Regiusu" (oko 1270.) i "Hauksbóku" (oko 1334.), koji su oba islandski rukopisi.

Völuspá se smatra mitom o stvaranju nordijskog naroda i postoji u nekoliko verzija, a redoslijed i broj strofa variraju u postojećim izvorima. Osim toga, neki urednici i prevoditelji su dodatno preuredili materijal. Zato se detalji o tome kako svijet počinje i završava razlikuju, iako je cjelokupna priča dosljedna.

U uobičajenom pripovijedanju o Völuspí, svijet je stvoren od mesa prvobitnog bića Ymira i prva dva čovjeka, Aska i Emble. Za ove ljude se predviđa kako će se ponovno roditi nakon događaja Ragnaröka, nakon goleme bitke između bogova i njihovih neprijatelja, kada će svijet biti obavijen plamenom, samo da bi se ponovno rodio. Tamo će se preživjeli bogovi susresti, a zemlja će biti plodna i zelena, i dva će čovjeka ponovno naseliti svijet.

Bog Odin se također spominje u 'Völuspí'. Tamo se opisuje kako traži znanje kroz devet svjetova. U činu samožrtvovanja, Odin se objesio naopačke devet dana i noći na drvo Yggdrasil, te je proboden kopljem, samo kako bi stekao znanje o runskom alfabetu. Taj je alfabet poslije prenio čovječanstvu, a usko je povezano sa smrću, mudrošću i poezijom. U mitološkim nordijskim pričama, božanstvo koje je najviše povezano sa smrću je Oðinn (tj. Odin). Posebno je povezan sa smrću vješanjem.

Odin podijeli svoje mrtve sa moćnom božicom Freyom. Freyja vlada svojim nebeskim poljem, Fólkvangrom, gdje prima polovicu onih koji poginu u bitci. Druga polovica ide u Odinovu dvoranu, Valhallu. Valkire, mnoštvo ženskih figura, vode duše mrtvih u Valhallu, kako je to opisano u Poetskoj Eddi.

Die Walküre (Valkira) je druga od četiri epske operne drame koje čine Wagnerov 'Der Ring des Nibelungen'. Priča o Die Walküre temelji se na nordijskoj mitologiji ispričanoj u sagi o Volsungama i Poetskoj Eddi.

Ratnici koji su poginuli u bitci postajali bi Einherjari i odvedeni su u Oðinnovu (tj. Odinovu) dvoranu, Valhallu. Tamo su čekali Ragnarök, kada bi se borili uz Aesire. Nije jasno koliko je vjerovanje u Valhallu bilo rašireno u nordijskom društvu, jer ne postoje arheološki dokazi koji jasno aludiraju na vjerovanje u Valhallu. Međutim, za naše potrebe usredotočiti ćemo se na događaj Ragnarök, proročanstvo o tome kako će svijet završiti i ponovno se roditi, kako je ispričano u Völuspá.

Ragnarök: "Sumrak bogova"

Ragnarök je proricanje kraja svijeta, koje je prvenstveno potvrđeno u Poetskoj Eddi i Proznoj Eddi. Kraj svijeta proriče se kao niz nadolazećih katastrofalnih događaja i prirodnih katastrofa, uključujući spaljivanje svijeta i veliki potop. Tijekom ovog vremena će se voditi velika bitka između kaosa i reda, u kojoj će propasti brojne velike nordijske mitološke figure, uključujući bogove Odina, Thora, Týra, Freyra, Heimdalla i Lokija.

Nakon ovih događaja, svijet će se ponovno uzdići, očišćen i plodan; preživjeli i povratnički bogovi će se susresti, a svijet će ponovno naseliti dva preživjela čovjeka, Líf i Lífþrasir. Međutim, tvrdilo se kako u predkršćanskom nordijskom vjerovanju nije bilo ponovnog rođenja nakon pada bogova. 

Götterdämmerung, što na njemačkom znači "Sumrak bogova", posljednja je od četiri epske operne drame Wagnera, sadržane u njegovom ciklusu 'Prstena Nibelunga' i prevedeno je iz staronordijskog izraza Ragnarök. Nije mala stvar što će na Hitlera utjecati Wagnerov ciklus Prstena, pri njegovoj viziji spasenja njemačkog naroda.

Reprodukcija scenografije Maxa Brücknera za završnu scenu iz Wagnerove opere Götterdämmerung, koja prikazuje Valhallu u plamenu. Njemački tekst jasno daje do znanja kako je ovo "originalna i jedina ovlaštena reprodukcija u boji naslikanog originala, koji je izradio kraljevski vijećnik prof. Max Brückner, u Coburgu, za kazalište Bayreuth Festival." 

Ragnarök je također u području popularne kulture, a najistaknutiji je filmom "Thor: Ragnarok" (2017.), Marvelovog strip-filma.

Ovo proročanstvo će imati posebno veliko značenje kasnije, kad budemo raspravljali o pojavi arijansko-germanskog milenarizma i njegovoj relevantnosti za današnje prilike. 

Nordijski paganizam ili staronordijska religija

Smatra se kako se staronordijska religija, poznata i kao nordijski paganizam, razvila tijekom protonordijskog razdoblja, te je vremenom polako izgubljena i zaboravljena tijekom kristijanizacije Europe, između 08. i 12. stoljeća. Još jednom: za ovu tvrdnju ne postoje arheološki dokazi koji bi podržali ovakav strukturirani sustav vjerovanja, jer nije bilo kodificiranih tekstova. Umjesto toga, ja ću slijediti koncept toga da se staronordijska religija prenosila usmenom kulturom, te se posebno i dodatno razvila pismenim zabilješkama u Poetskoj i Proznoj Eddi.

Zbog isključivog kulturnog prijenosa usmenim putem, arheolozi Anders Andrén, Kristina Jennbert i Catharina Raudvere izjavili su kako "predkršćanska nordijska religija nije uniformna ili stabilna kategorija". Znanstvenica, Karen Bek-Pedersen, primijetila je:  "Staronordijski sustav vjerovanja bi se vjerojatno trebao shvatiti u množini, kao nekoliko sustava vjerovanja", a ne kao jedan jedinstveni sustav. Neki su čak otišli toliko daleko i tvrde kako je to etnička religija, kao nedoktrinarna religija zajednice. Povjesničarka religije,  Hilda Ellis Davidson, izjavila je kako se ovaj sustav sastojao od manifestacija "složene simbolike", do "jednostavnih narodnih vjerovanja, koja su manje sofisticirana".

Dakle, baš kao i u jeziku, postoji malo dokaza za ujednačenost u religiji među tkz. nordijskim narodom, tj. sjevernim Germanima. Riječima Hilde Ellis Davidson: današnje znanje o staronordijskoj religiji sadrži "ogromne praznine", te pri tome moramo biti oprezni i izbjegavati "temeljenje divljih pretpostavki na izoliranim detaljima".

Sage Islanđana, osobito njih, većina znanstvenika sada smatra više-manje povijesnom fikcijom, nego detaljnim povijesnim zapisima. Nekoliko zapisa o staronordijskoj kozmogoniji, ili mitu o stvaranju, pojavljuje se u sačuvanim tekstualnim izvorima, ali nema dokaza da su oni nastali u predkršćanskom razdoblju. To uključuje Poetsku Eddu i Proznu Eddu, koje su prvi put zapisane u 13. stoljeću, na Islandu. Tvrdi se kako je to bilo prije pokrštavanja Islanda, te je stoga autentičan prikaz staronordijske mitologije. Opet, to ne znači da je njihov nastanak bio izvan kršćanskog utjecaja, kao što ćemo uskoro jasno i vidjeti u slučaju Prozne Edde.

Tekstualni zapisi sugeriraju spektar rituala, ali pisani izvori su nejasni, i malo je preostalih arheoloških dokaza. Smatra se kako se staronordijska religija uvelike usredotočila na ritualnu praksu. Kraljevi i poglavari su igrali središnju ulogu u provođenju javnih činova žrtvovanja. Izvori spominju neke rituale, koji su upućeni određenim božanstvima, ali razumijevanje odnosa između staronordijskog rituala i mita ostaje na razini spekulacije. 

Međutim, postoje arheološki dokazi koji podupiru postojanje rituala. To su bila žrtvovanja, ili blót, uključujući žrtvovanje ljudi. Takve priče su također uključene i u staronordijske tekstove, i također se odnose i na ljudsko žrtvovanje.

U islandskim sagama, nazivaju se blótkelda ili blótgrǫ. U povijesnim zapisima Adama od Bremena, ljudske žrtve bile su uključene među one obješene na drveću u Uppsali (u današnjoj Švedskoj), dok su tamo živjeli nordijski narodi. Postoje arheološki dokazi koji podupiru Ibn Fadlanovo izvješće o pogrebnom ljudskom žrtvovanju; te u raznim slučajevima, pokop nekoga tko je umro prirodnom smrću je popraćeno pokopom nekoga tko je umro nasilnom smrću. Jedan primjer za to je u Birki, gdje je tijelo obezglavljenog mladića postavljeno na starijeg muškarca pokopanog sa oružjem; kao i u Gerdrupu, blizu Roskildea, gdje je žena pokopana uz muškarca kojemu je slomljen vrat. Mnogi detalji iz Ibn Fadlanovog izvještaja potvrđeni su arheologijom. Nadalje, neki nalazi podupiru tvrdnje kako su se djeca već od četiri godine koristila kao ljudske žrtve.

Zanimljivo je što nema dokaza o profesionalnom svećenstvu među Nordijcima. Norveške kraljevske sage i izvještaj Adama od  Bremena tvrde da su kraljevi i poglavice igrali istaknutu ulogu pri kultnim žrtvovanjima. Većina dokaza upućuje na to da je javna kultna aktivnost uglavnom bila rezervirana za muškarce visokog statusa u staronordijskom društvu. Štovanje predaka također je bio element nordijske kulture. Preci su bili od velike važnosti za samosvijest obitelji, te su tako ljudi vjerovali da ovi još uvijek mogu utjecati na život svojih potomaka iz zemlje mrtvih.

Druge vrste rituala, osim žrtvovanja, koje su poznate u vezi sa staronordijskom religijom su: seid i rune. Seid poznajemo iz nordijske mitologije i igrao je značajnu ulogu u proricanju i tumačenju predznaka, u pozitivne ili destruktivne svrhe. Međutim, ne znamo što je taj pojam točno značio, niti njegove specifične prakse. Seiðr je drugi naziv za seid, a neki smatraju kako je to vrsta magije koja se prakticirala u nordijskom društvu, za proricanje i oblikovanje budućnosti. Neki su tvrdili kako je šamanski u kontekstu, uključujući i  vizionarska putovanja svojih praktičara. Seiðr je, prema mitologijama, povezan i sa bogom Óðinom, koji je bio odgovoran za rat, poeziju i čarobnjaštvo, ali i sa božicom Freyjom, pripadnicom Vanira, za koju se vjerovalo da je podučila praksu Aesire.

Opet, mnogo toga što se smatra da obuhvaća postojanje Seiðra je spekulativno, i izvan njegovih mitoloških priča. U 19. stoljeću je  došlo je do oživljavanja interesa za staronordijsku religiju, zbog pojava romantičarskih pokreta. U 20. stoljeću je postojao stav kako su sljedbenici ovih starih škola usvojili oblike magijsko-religijske prakse, uključujući i seiðr. Zapravo, to nije ništa novo za tabore teozofa, antropozofa, armanista i ariozofa, koji svi do jednog tvrde kako imaju magične moći, uključujući i vidovitost, ali još uvijek nisu pokazali svoje moći na bilo koji provjerljiv način.

Ipak, postoji širenje ideje o tome da su seiðri doista bili stvarna i moćna bića, koja su posjedovala nadnaravne moći, šamanističkog karaktera, kao što se vidi u popularnoj videoigri "Assassin's Creed: Valhalla". Ova videoigra je stekla ogromnu reputaciju zbog svoje povijesno detaljne naracije o različitim vremenskim okvirima u povijesti, koji uključuju impresivnu mrežu organiziranih ubojica. Iako videoigra uzima određene slobode u svojoj naraciji, jasno je da treba utjecati na igračevu perspektivu o povijesnoj geografiji, u kojoj se likovi kreću, stoga se igrači potiču da većinu informacija koje su im dane u ovim igrama promatraju kao više povijesne činjenice nego kao fikciju; u igrici se isprepliće priča i likovi, a razlika između povijesti i fikcije postaje (blago rečeno) zamagljena.  Čovjek se pita postoji li dublji razlog za takve umjetne konstrukte koji sadrže mnogo povijesti u sebi, i zapravo su nevjerojatno učinkovit način prepravljanja povijesti za popularnu potrošnju.

Snimka zaslona šamanskog šatora iz igre „Assassin’s Creed: Valhalla“. Šamani, koji u igri prakticiraju oblik čarobnjaštva, središnji su dio priče. Kao što možemo vidjeti na gornjoj slici, postoji velika sloboda u prikazu različitih šamana i moći koje posjeduju, uz poprilično liberalne reference na modernije oblike simbolike i ikonografije, koji očito nisu nordijske prirode. To stvara fiktivnu mješavinu različitih oblika misticizma, koji su postojali kroz vrijeme i prikazuje ih kao nordijsku kreaciju. Mašti se prepušta na volju, kroz beskrajna putovanja kroz devet mitskih carstava. To nije toliko problem, sve dok se prepozna kao sudjelovanje u fikciji, no  problem je u tome što postoji mnogo poticanja kako bi se igrači uvjerili da doista doživljavaju i dodiruju nešto što se dogodilo u mističnoj dubokoj prošlosti, koju sada proživljavaju kroz avatara koji može putovati kroz vrijeme.

Rune se smatraju još jednim oblikom rituala, iako se opet ne razumije mnogo. Na rune se gledalo kao na moćne simbole, koji su  povezani sa Odinom, za kojeg se smatra da ih je koristio u različitim ritualnim okolnostima.

Snorri Sturluson i Prozna Edda

Prozna Edda je nastala u 13. stoljeću, te se zajedno sa Poetskom Eddom smatra najstarijim sačuvanim rukopisom na staronordijskom jeziku, a koji opisuje nordijsku mitologiju.

Podsjetimo se: nisu samo Poetska Edda i Prozna Edda islandske, nego su i sage islandske, i one su prikupljene i zapisane tijekom 13. i 14. stoljeća. Dakle, očito je da je unutar Islanda pokrenuta inicijativa kako bi se to dogodilo. Podsjetimo se također kako se za  staronordijski jezik tvrdi da je zajednički jezik svih sjevernih Germana, uz zajedničku religiju, vjerovanja i prakse, ali prvo pojavljivanje staronordijskog u pisanim zapisima, nalazimo u 13. stoljeću i na Islandu. Teško je pronaći dokaz da je postojao zajednički jezik, u onome što se smatralo sjevernogermanskim regijama.

U slučaju Prozne Edde pronalazimo poznatog autora, Snorrija Sturlusona. U svim ostalim rukopisima, uključujući Poetsku Eddu i islandske sage, autori su anonimni, jer se smatralo da su to priče koje su kroz stoljeća prenosili minstreli i bardi.

Kod Prozne Edde nailazimo na istaknute slojeve euhemerizacije, što je proces u kojem se božanstva i natprirodna bića prikazuju ili kao stvarna ljudska bića koja vladaju magijom (i koja su vremenom obogotvorena), ili kao bića koja su demonizirana kršćanskom mitologijom. U Snorrijevoj Proznoj Eddi se čitatelja potiče neka ove priče promatra kao velike povijesne podvige, koji su se doista dogodili u prošlosti, i koje Snorri tumači u njihovom povijesnom značenju. Osim toga, u Proznoj Eddi su sadržani mnogi mitovi i priče, koji se ne spominju nigdje drugdje u nordijskoj predaji. Snorri ne navodi odakle je dobio te detalje, kao što je to učinio za druge dijelove mitova, i moguće je da su to bili njegovi izumi.

Među znanstvenicima postoji velika rasprava o tome je li Ragnarök, i u Poetskoj i Proznoj Eddi, zapravo bio pod utjecajem kršćanstva. Točnije, neki govore kako u izvornoj verziji priče nije bilo ponovnog rođenja, nakon pada bogova. U verziji Ragnaröka koju poznajemo: nakon kataklizme i kraja svijeta, preživjeli bogovi vraćaju se na ono mjesto gdje je nekada stajao njihov grad, a posljednji preživjeli ljudski par ponovno naseljava zemlju za Novo doba. Ova vizija Ragnaröka gotovo je sigurno pod utjecajem kršćanstva. Također, postoji mnogo dokaza kako je i sama 'Völuspá' bila napisana pod utjecajem kršćanskog vjerovanja.

Snorri spominje više područja na kojima se dočekuje mrtve, iako ti njegovi opisi odražavaju najvjerojatniji kršćanski utjecaj. U Snorrijevom opisu zagrobnog života, on dodaje mjesto nazvano Hel, kao i poznata mjesta mrtvih, Valhallu i Fólkvangr, kao mjesta gdje su mrtvi mogli biti dovedeni. Prema Snorriju, oni koji umru od bolesti ili starosti odlaze u carstvo poznato kao Hel. Ovdje možemo vidjeti moguću negativnu konotaciju zbog umiranja prirodnom smrću, budući se smatralo kako je smrt u bitci najčasnija smrt koju čovjek može postići, te je eventualna smrt od starosti smrt koju zaslužuju kukavice. Međutim, koncept Hela kao mjesta zagrobnog života se nikada ne pojavljuje u skaldičkoj poeziji iz poganskog doba. Ondje se "Hel" uvijek i isključivo odnosi na istoimenu božicu. Snorri mijenja Hel u carstvo mrtvih.

Smatra se kako je Snorri Sturluson i autor islandske "Heimskringle", povijesti nordijskih kraljeva. Heimskringla je zbirka saga o švedskim i norveškim kraljevima, počevši od sage o legendarnoj švedskoj dinastiji Ynglinga. Nakon toga slijede prikazi povijesnih norveških vladara, od Haralda Fairhaira iz 09. stoljeća, do smrti pretendenta na tron Eysteina Meyle, 1177. godine.

Do sredine 19. stoljeća su povjesničari poprilično vjerovali u činjeničnu istinitost Snorrijeve pripovijesti, kao i drugih starih nordijskih saga. Početkom 20. stoljeća je to povjerenje uglavnom napušteno pojavom kritike saga, koju su započeli švedski povjesničari, Lauritz i Curt Weibull. Ovi povjesničari istaknuli su kako je Snorrijevo djelo napisano nekoliko stoljeća nakon većine događaja koje opisuje. U Norveškoj povjesničar, Edvard Bull, slavno izjavljuje: "moramo odustati od svih iluzija da Snorrijev moćni ep ima ikakvu dublju sličnost sa onim što se stvarno dogodilo", u vremenu koje opisuje. Škola povjesničara je došla do uvjerenja kako motivi koje Snorri i drugi pisci saga daju svojim likovima više duguju uvjetima u 13. stoljeću, nego u ranijim vremenima. Drugim riječima, radilo se o političkom pitanju.

Snorri Sturluson (1179.– 22. rujna 1241.) je bio islandski povjesničar, pjesnik i političar. Dva puta je biran za predsjednika islandskog parlamenta, Althinga, jedine javne funkcije islandskog komonvelta i položaj od visokog poštovanja. Rođen je u Hvammru, kao član bogatog i moćnog klana Sturlungar. Snorrija je, od treće ili četvrte godine odgajao Jón Loftsson, rođak norveške kraljevske obitelji, u Oddiju na Islandu. U ljeto 1218. godine je napustio položaj zakonodavca i otplovio u Norvešku, na kraljevski poziv. Tamo se dobro upoznao sa tinejdžerskim kraljem, Hákonom Hákonarsonom, kao i njegovim suvladarom, jarlom Skúlijem. Norveški regenti su njegovali Snorrija, proglasili ga skutilsveinom, višim naslovom koji je otprilike jednak viteškom, i primili od njega zakletvu vjernosti. Kralj se nadao proširiti svoje kraljevstvo na Island, što je mogao učiniti rezolucijom Althinga, gdje je Snorri imao velik utjecaj zbog svojih političkih veza i pravne oštroumnosti.

Godine 1220. se Snorri vratio na Island; do 1222. godine je ponovno postao zakonodavac Althinga (ovu je dužnost obavljao do 1232. godine). Za njegov ponovni izbor je bila u potpunosti zaslužna njegova slava kao pjesnika. Politički: bio je kraljev glasnogovornik, podržavao je ujedinjenje sa Norveškom, što je platforma koja mu je donijela neprijatelje među poglavarima. Snorri je bio najmoćniji poglavica na Islandu u razdoblju od 1224. do 1230. godine. Tijekom 1220. godine je Snorri napisao Proznu Eddu.

Mnogi drugi poglavari smatrali su njegov položaj kraljevskog dužnosnika prijetnjom, posebno drugi Sturlungar, Snorrijev klan. Čini se kao da je Snorri, prema uputama norveškog kralja, pokušao učvrstiti vlast nad klanovima Islanda, kako bi u bilo kojem trenutku  mogao ponuditi Island norveškom kralju. 

Među klanovima je bilo mnogo svađa oko ovog pitanja. Norveški kralj Haakon IV. je pozvao islandske poglavice na mirovnu konferenciju u Norvešku, kao privid dobre volje. To je zapravo bio manevar kako bi zarobio mnoge poglavice, ostavljajući tako klanove bez vođa. Godine 1237. Snorri odlučuje otputovati u Norvešku, kako bi se pridružio kralju. Vraća se na Island 1239. godine, gdje nastavlja svoje poglavarstvo i nastavlja ratovati želeći prikazati to kao odmazdu za smrt određenih članova obiteljskog klana, a ne kao rat u službi i u korist norveškog kralja. Drugi klan, pod vodstvom Gissura, pozvan je taakođer u kraljevu službu. Norveški im  kralj tada naređuje neka ubiju Snorrija Sturlusona, jer mu je u tom trenutku postao nepouzdan agent. Snorrija ubijaju u njegovoj kući u jesen 1241. godine, Gissur i sedamdeset njegovih ljudi, koji su također opljačkali kuću.

Ovaj čin nije bio dobro primljen niti na Islandu, ali niti u Norveškoj. Kao svoje opravdanje, norveški kralj je inzistirao na tome kako je Snorriju ponudio mogućnost izbora, tj. neka mu se počini, što je ovaj odbio i stoga nije bio pošteđen. Godine 1262. je Althing  ratificirao uniju sa Norveškom, pa je na Islandu uspostavljena kraljevska vlast.

Spisi Snorrija Sturlusona, napisani tijekom njegove službe kod norveškog kralja, mogli su se iskoristiti u prilog tvrdnjama kasnijih norveških kraljeva o njihovom poštovanju, kao i opsegu njihove vladavine. Kasnije je spis "Heimskringla" utjecao na uspostavljanje nacionalnog identiteta, tijekom pokreta norveškog romantičnog nacionalizma, sredinom 19. stoljeća. Budući je Snorri bio u službi norveškog kralja barem do 1239. godine, što je veći dio njegove književne karijere i umro je samo dvije godine kasnije, važno je  istražiti tko je točno bio ovaj norveški kralj.

Haakon IV. je bio norveški kralj od 1217. do 1263. godine. Njegovi su sinovi vladali kao mlađi kraljevi, i tako su vladali tijekom njegove vladavine. Haakonovo dramatično djetinjstvo se često povezuje sa djetinjstvom bivšeg kralja, Olafa Tryggvassona, koji je u Norvešku uveo kršćanstvo, ali i sa evanđeljima i Djetetom Isusom, što je imalo važnu ideološku funkciju za njegovo kraljevstvo. Njegovo obrazovanje je bilo u Katedralnoj školi u Trondheimu. Iako je Crkva u Norveškoj u početku odbijala priznati Haakona kao kralja Norveške, do 1223. godine se uglavnom okrenula i dala podršku njegovom zahtjevu za prijestoljem.

Unatoč tome što je bio neosporni vladar Norveške nakon 1240. godine, Haakona papa još uvijek nije odobrio za kralja zbog nezakonitog rođenja. Ipak, imao je snažnu osobnu želju da bude u potpunosti odobren kao europski kralj. Njegov ugled i impresivna pomorska flota omogućili su mu da održi prijateljstva i sa papom i sa Svetim rimskim carem, unatoč njihovom međusobnom sukobu. U različitim trenucima mu je papa nudio carsku krunu, delegacija irskih kraljeva mu je nudila visoko kraljevstvo Irske, a francuski kralj zapovjedništvo nad francuskom križarskom flotom. Pod Haakonovom vlašću se smatra da je srednjovjekovna Norveška dosegla svoj vrhunac, ili zlatno doba.

Haakon je pokušao ojačati svoje veze sa papinstvom polaganjem tako što je dao zavjet o odlasku u križarski rat. No, godine 1241. je taj zavjet pretvoren u ratovanje protiv poganskih naroda na sjeveru, tijekom mongolske invazije na Europu. Kada su Mongoli prisilili skupinu Karelijaca ("Bjarmijana") na povlačenje prema zapadu, Haakon im je dopustio neka ostanu u području oko fjorda Malangen i pokrstio ih, i to je nešto što bi zadovoljilo papinstvo.

Iako Haakon nije uspio dobiti priznanje pape Grgura IX., brzo je dobio podršku pape Inocenta IV., koji je tražio saveznike za svoj sukob protiv svetog rimskog cara Fridrika II. Haakon je konačno dobio kraljevsko priznanje od pape Inocenta 1246. godine. Kardinal William od Sabine je poslan u Bergen i službeno je okrunjen kao kralj Haakon IV., 1247. godine. 

Upravo zbog ovog norveškog kralja su prvi rukopisi staronordijske mitologije i saga zabilježeni u povijesti, uključujući djela Snorrija Sturlusona, koji je očito bio u službi kralja Haakona IV. Sva su djela bila islandska. Sva su nastala tijekom i nakon razdoblja kada je Island bio uvelike pod utjecajem norveškog kralja, kralja koji je zaslužio priznanje Pape za svoje zasluge.

Iznimno je neobično što je popularno mišljenje u akademskim krugovima kako se Poetska i Prozna Edda trebaju poštovati kao nordijska djela, koja su neokaljana kršćanskim utjecajem, kada je potpuno jasno da je norveški kralj imao najveće moguće veze sa monumentalnim projektom bilježenja ovih priča, i to po prvi put u povijesti kao pisani zapis. U slučaju Snorrijeve Prozne Edde ima  poprilično dokaza da su njegove priče konstruirane uz veliki kršćanski utjecajem, kao i uz pristranost prema norveškom kralju.

Također, izuzetno je ironično što oni koji promiču romantično gledište da su nordijski narodi i predaja bili ugnjetavani tijekom  pokrštavanjem Europe, izgleda mogu zahvaliti kršćanskom utjecaju za romantični koncept svoje fantastične prošlosti. Kao što ćemo kasnije vidjeti, takve će samoproturječnosti postati sve očitije kod djela Guida von Lista (oca armanističkog pokreta), ali  posebno Jörga Lanza von Liebenfelsa (oca ariozofa) i gdje će obojica osuditi Crkvu zbog brisanja slavne nordijske civilizacije, unatoč jasnom kršćanskom utjecaju u svojim djelima, koja uključuju promociju i slavljenje križarskih redova: templara i malteških vitezova, kao herojskih slugu nordijske garde. U slučaju Liebenfelsa je ovo posebno upečatljivo, jer je bio u direktnom odnosu sa Katoličkom crkvom, posebno sa cistercitima. Stoga je vrlo neobično što su i kralj Haakon IV. (koji je bio odgovoran za prve pisane zapise staronordijske mitologije), kao i List i Liebenfels (koji su mnogo doprinijeli nordijskoj mitologiji 20. stoljeća) dijelili isto divljenje  prema križarima. O tome više u drugom nastavku ove serije...