H.G. Wells: "Novi svjetski poredak"

Jedna od najzanimljivijih kritika Karla Marxa i njegovog komunističkog projekta jest ona koju je H.G. Wells razvio u svojoj knjizi,  zloglasnog naslova: "Novi svjetski poredak". Knjiga je prvi put objavljena 1940. godine, na početku Drugog svjetskog rata. Wells tvrdi kako je cijela Marxova koncepcija "kapitalističkog sustava" poput himere. Prema Wellsu, ne postoji i nikada nije postojao taj  "kapitalistički sustav". "Nedostatak sustava" jest dijelom onoga što nije u redu s kapitalizmom, i tek usponom socijalizma postoji pokušaj uspostavljanja neke vrste "sustava" ekonomske i industrijske organizacije u svijetu. U biti, Wells kapitalizam vidi kao nešto malo bolje od sofisticiranijeg oblika zakona džungle. U kapitalizmu nema nikakvog "sustava". 

Ono što Wells misli pod "socijalizmom" je gotovo jednako radikalno, kao i ono što Marx misli pod komunizmom, ako ne i radikalnije i revolucionarnije. Wells smatra kako bi trebalo zabraniti ilegalno gomilanje profita koji postaje osnova za ušteđevinu, koja se zatim može prenijeti nasljednicima kroz nasljedstvo. To dovodi do razvoja aristokratske (ili, zapravo, oligarhijske) elitne klase, koja živi od bogatstva koje nije stekla vlastitim radom. Jedini predmeti koje bi država trebala dopustiti da se nasljeđuju su predmeti osobne vrijednosti, poput vaze, slike ili namještaja, koji je obiteljsko nasljeđe ili dar prijatelju. 

Wells se zalaže za ukidanje svih banaka, kao i za promjenu značenja "novca". Pod Novim svjetskim poretkom, "novac" bi bio samo apstraktni prikaz rada radnika, u biti, "ček koji se daje radniku kako bi mu se omogućilo da kupi što god želi iz resursa zajednice". Odvajanje bilo kojeg oblika stvarnog poduzeća ili proizvodne industrije od države bi ugrozilo ovu funkcionalnu koncepciju "novca", pa su stoga sva takva privatna poduzeća i industrija zabranjeni. U Novom svjetskom poretku postoji potpuna kolektivna kontrola proizvodnje, a time i bogatstva, koje je namijenjeno samo općem blagostanju. Banke koje daju kredite apsolutno su besmislene u ovom kontekstu. Prestati će postojati. Isto tako, i Burze i sva druga "umjetnost posuđivanja i lihvarenja". Novi svjetski poredak koji Wells zamišlja bio bi kraj i Londonskog Cityja i Wall Streeta.

Čak će se i zlato prestati cijeniti, osim zbog svoje korisnosti u proizvodnji prekrasnih umjetničkih djela (što će opet biti ograničeno na osobne kreacije i međuljudske darove; ali ne na predmete iz "industrije trgovanja umjetninama", koja se često koristi za pranje novca). Wells zahtijeva da se svo zlato u trezoru svake privatne banke i nacionalne riznice preda umjetnicima za njihovu upotrebu u estetskom poboljšanju njihovih obrtničkih proizvoda. Ništa od toga neće imati nikakvu "monetarnu" vrijednost.

U jednom trenutku Wells priznaje kako su njegovi prijedlozi protiv "dubljeg, postojanijeg impulsa, od seksualne požude" u ljudskoj prirodi, naime "potrebe za slavom nad svojim bližnjima", i drugih "sadističkih impulsa, pohlepe, gomilanja i beskrajnog neprofitabilnog varanja i izdaje, koji ljudima daju osjećaj da nadvladaju nekoga…". Njegova Deklaracija, kao i Magna Carta prije, zapravo "ima za cilj poraziti ljudsku prirodu u obrani opće sreće". Ovo je pitanje odnosa između pojedinca i kolektivnih interesa čovječanstva.

Ništa u Novom svjetskom poretku nije problematičnije od Wellsove stalne upotrebe termina "kolektivizam" kao pozitivnog opisa  ove vrste vladine ideologije, za koju želi da ujedini zemaljsko čovječanstvo. Ali, Wells pod tim terminom misli nešto vrlo specifično, i to se mora shvatiti u kontekstu njegove oštre kritike marksističkog komunizma, kao i vrste totalitarnog kolektivizma koji je, čak i u njegovo vrijeme, postajao sinonim za njega. Evo kako Wells prvi put definira termin:

"Kolektivizacija znači rješavanje zajedničkih poslova čovječanstva, zajedničkom kontrolom, koja je odgovorna cijeloj zajednici. To znači suzbijanje namjere "radi kako hoćeš" u društvenim i ekonomskim poslovima, jednako kao i u međunarodnim poslovima. To znači otvoreno ukidanje težnje za profitom i svakog načina kojim ljudska bića pokušavaju parazitirati na svojim bližnjima. To je praktično ostvarenje bratstva ljudi kroz zajedničku kontrolu. To znači sve to i ne znači ništa više od toga."

U svakom slučaju, Wellsov "svjetski socijalizam" zasigurno nije manje radikalan ili revolucionaran od Marxovog "međunarodnog komunizma". Poput Marxa, Wells prepoznaje da političko restrukturiranje neće biti dovoljno. Kao i u slučaju Ruske revolucije, ali na još radikalniji način, potrebna je društvena promjena:

"…duboka društvena revolucija, dublja čak i od revolucije koju su pokušali komunisti u Rusiji. Ruska revolucija nije propala zbog svog ekstremizma, već zbog nestrpljivosti, nasilja i netolerancije od samog početka, zbog nedostatka predviđanja i intelektualne nedostatnosti. Kozmopolitska revolucija prema svjetskom kolektivizmu, koja je jedina alternativa kaosu i degeneraciji pred čovječanstvom, mora ići mnogo dalje od ruske; mora biti temeljitija i bolje osmišljena, a njezino postignuće zahtijeva mnogo herojskiji i odlučniji zamah."

Zbog toga je Wellsova kritika Marxa još razornija. On se usredotočuje na ono što smatra izuzetno destruktivnim u Marxovom naglasku na "klasnu borbu". Wells smatra kako je ova marksistička ideja "učinila više u stvaranju dezorijentiranosti i steriliziaciji ljudske dobre volje, nego bilo koja druga zabluda o stvarnosti, koja je ikada onemogućila ljudski napor". Wells ide toliko daleko i kaže:  da Marx nije židovskog podrijetla, ne bi bilo razlike između vrste mržnje prema buržoaziji koju je propovijedao Marx i ideologije vođene ogorčenjem onih socijalističkijih među nacistima (skraćenica za "nacionalsocijalista"). 

Wells priznaje kako postoje slučajevi kada ljudi visokih sposobnosti i urođenog talenta propadnu kroz pukotine postojećeg kapitalističkog sustava, jer im je uskraćena razina obrazovanja i životni standard, koji je potreban za razvoj njihovih sposobnosti.  Ali, on smatra da marksisti varaju tako što vjeruju da su proleteri općenito kompetentni, postati direktivni i administrativni organ revolucionarne reorganizacije, društveno-ekonomskog i političkog poretka:

"Pobune robova, seljačke pobune, pobune proletarijata, oduvijek su bili napadi bijesa, akutne društvene groznice, koje su prošle. Činjenica ostaje da povijest ne daje razloga za pretpostavku da siromašni, promatrani kao cjelina, imaju na raspolaganju bilo kakve rezerve direktivnih i administrativnih kapaciteta i nesebične odanosti, superiorne onima uspješnijih klasa. ...Ideja o ispravno nastrojenom proletarijatu spremnom preuzeti stvar je san."

Takve pobune robova, kroz povijest, neizbježno su stvorile i vođe tipa "heroja", koji na kraju ili sami postaju tirani (unatoč vlastitim prvotnim najboljim namjerama), ili barem stvore pozicije autokratske moći, koja postaje šifrom za nekog budućeg tiranina. Wells je vidio ovaj fenomen u svoje vrijeme sa transformacijom Staljina od iskrenog revolucionara u novog ruskog cara, koji su ga zapravo i prisilili da preuzme tu poziciju, jer se nikada nisu doista razvili iz kmetskog mentaliteta.

Wells optužuje sljedbenike marksizma da su fundamentalisti, kao i branitelji "svete" dogme, bilo koje religije. Wells se susreo sa Lenjinom u Moskvi 1920. godine, gdje je otkrio kako čak i "najsuptilniji um u komunističkoj povijesti" pati od iste vrste zatvorenog dogmatizma i ideološkog iskrivljavanja cijelog perceptivnog i interpretativnog okvira. Navodno je Lenjin bio toliko zaveden, te je  Wellsu rekao kako je ustanak katoličkih nacionalista, koji je tada bio u tijeku protiv protestanata Irske, sjajan primjer "njegove svete pobune proletarijata, koja je u punom jeku". Zanimljivo je što Wells zapravo gleda na marksistički dogmatizam kao onaj sličan dogmatizmu Katoličke crkve i drugih religija. Svi oni imaju nešto zajedničko:

"Većina naših sustava vjerovanja počiva na trulim temeljima, a ti temelji općenito su sveti, kako bi se zaštitili od napada. One postaju dogme u nekoj vrsti svetinje nad svetinjama. Šokantno je neuljudno reći 'Ali to je besmislica.' Branitelji svih dogmatskih religija izbijaju iz bijesa i ogorčenja, kada se netko dotakne apsurda njihovih temelja. Pogotovo ako se netko javno smije. To je bogohuljenje. Ovo izbjegavanje temeljne kritike jedna je od najvećih opasnosti za svako opće ljudsko razumijevanje."

Wells gaji krajnji prezir prema kršćanstvu. Smatra ideju "pravog kršćanstva" kao nešto što nikada nije bilo prosperitetno. Pokušano je, misli, i posljedice su bile apsolutno užasne. Iako je sklon usredotočiti se na Katoličku crkvu, u jednom trenutku u Novom svjetskom poretku savršeno jasno daje do znanja kako se njegova kritika kršćanstva odnosi i na "dobro obučene muslimane, američke fundamentaliste, ortodoksne Židove i sve fiksne kulture", kao i sve ostale sljedbenike vjerske ili kvazireligijske dogme i ideologije. Samo što (barem u njegovo doba), "katolička organizacija doseže dalje i upornija je". Evo što on ima reći o onima u Vatikanu, koji su sklopili pakt sa fašističkim i nacističkim režimima u Italiji i Njemačkoj:

"Suočavate se sa ovim katoličkim političarima, baš kao što se suočavate s političarima Westminstera (britanskog parlamenta), sa  ove dvije kardinalne činjenice, ukidanjem udaljenosti i promjenom mjerila. Uzalud. Ne možete unijeti nikakvu spoznaju o značaju tih stvari u te lubanje, otporne na nove ideje. Gluhe su na to, slijepe na to. Ne mogu vidjeti kako to uopće utječe na njihove dugo uspostavljene mentalne navike. Ako im se um na trenutak koleba, izgovaraju male magične molitve, kako bi istjerali taj sjaj.

Što, pitaju se, ima "puka veličina" veze sa ljudskom dušom, "puka brzina, puka moć"? Što mladi mogu učiniti bolje nego obuzdati svoju prirodnu potrebu za životom i djelovanjem? Što ima puki život veze sa religijskim pogledom na svijet? Rat, inzistiraju ovi vatikanski propagandisti, jest križarski rat protiv modernizma, protiv socijalizma i slobodne misli, obnova svećeničkog autoriteta je njegov kraj; naši sinovi se bore kako bi omogućili svećeniku da ponovno gurne svoju pobožnu nečistoću između čitatelja i knjige, djeteta i znanja, muža i žene, sinova i ljubavnika. Dok se pošteni ljudi sada bore da okončaju vojnu agresiju, da nastave taj "rat za okončanje rata", koji je prekinut kako bi nam se dala Liga naroda, ovi fanatici marljivo izopačuju problem, pokušavajući ga predstaviti kao vjerski rat protiv (komunističke) Rusije posebno, i modernog duha općenito."

Iz ovoga je prilično jasno kako Wells nije manje antikršćanin od Marxa, a njegova vizija Novog svjetskog poretka barem je jednako velika prijetnja kršćanstvu i svim religijama, sa "svetim dogmama", kao i Komunistička internacionala.

Međutim, "diktatura proletarijata", kako je Lenjin nazvao prevođenje marksističke teorije u praksu, vladavina je nesposobne rulje predvođene osvetoljubivom klasnom mržnjom prema mnogima koji su kompetentni, bez ikakvog bratstva orema čovječanstvu. Revolucija je, umjesto toga, trebala potaknuti sudjelovanje dobro obrazovanih, čak i mladih aristokratskih disidenata, koji su u svojim srcima bili spremni biti "revolucionarima, ne zato što im je sadašnji način života težak i tiranski, već zato što je od vrha do dna razočaravajuće glup." Umjesto toga, Komunistička revolucija u Rusiji je prijetila ovim dobro obrazovanim i bistrim mladim nekonformistima; dok u raznim zemljama, uključujući i Britaniju, žive pod osvetoljubivom tiranijom glupih, ili barem neukih. Wells je smatrao da jedan pogled na stanje stvari u Rusiji jasno pokazuje koliko je proletarijat bio nesposoban biti predradnicima, menadžerima, organizatorima, te koliko su bili odlučni prikriti svoju nesposobnost stvaranjem atmosfere represije, gdje je kritika sustava (čak i zbog nesposobnosti) bila ravna izdaji svete misije komunizma. Wells je točno predvidio kako će Komunistička partija Rusije, koja je već pokušavala zaštititi svoje sljedbenike "od septičkog utjecaja neortodoksne literature", uskoro pribjeći objavljivanju pravog "partijskog indeksa zabranjenih knjiga". To se na kraju i dogodilo, pod Staljinom. Wells se ruga takvim monstruoznostima,  ideološkog ispiranja mozga, kao što je "marksistička fizika".

Wells se namjerava zaštititi od najvećih mana marksističkog komunizma postavljanjem Prava čovjeka, ili onoga što on alternativno naziva Građanskim slobodama, u središte svog programa za Novi svjetski poredak. Wellsova glavna briga postaje "očuvanje slobode u socijalističkoj državi...". Wells izričito navodi kako se pojam "čovjek" odnosi i na muškarce i na žene, te da se sva navedena prava odnose i na žene, koje bi trebale biti tretirane kao apsolutno jednake pred zakonom. Wells čak smatra, zapanjujuće za svoje vrijeme: svi kolonijalni subjekti europskih sila (po Indiji, Africi, itd) bi morali neovisno i autonomno prihvatiti njegovu Deklaraciju, te da svi imaju pravo na jednaku zaštitu prema njoj. Snažno se protivio nastavku britanske kolonijalne vlasti u Indiji, "arijanizmu" nacističke Njemačke, kao i rasističkim stavovima prema Afrikancima i drugim navodno "nezrelim narodima".

Članak 1. Deklaracije uspostavlja univerzalnu zdravstvenu skrb i pravo na osnovni životni standard za svaku osobu na svijetu, "bez razlike u rasi, boji kože, ispovijedanim uvjerenjima ili mišljenjima". Članak 2. proglašava pravo na univerzalno obrazovanje, tako da  osigura „jednakost mogućnosti“ svakoj osobi na svijetu, koja onda može razviti svoje "prepoznatljive darove". Članak 3. ima za cilj spriječiti ponovni razvoj bilo čega poput kastinskog sustava ili feudalnog poretka; jamči, ne samo pravo osobe na plaćeno zaposlenje (svakoj je vladi nezakonito dopustiti bilo kome da bude nezaposlen), već i pravo osobe da bira zaposlenje, između zanimanja za koja je obrazovana (na temelju vlastitih izbora i truda tijekom obrazovnih godina). Članak 4. dopušta poduzetništvo kupnje i prodaje bilo čega što je legalno, iako u granicama kompatibilnosti mora biti posao "sa općom dobrobiti", kao i zabranom gomilanja dobiti i bogatstva, trgovanja dionicama, ili bilo kojeg drugog špekulativnog ulaganja. Članak 5. štiti osobnu imovinu od oduzimanja, unutar prethodno navedenih ograničenja; također štiti građanina od "privatnog nasilja, lišavanja, prisile i zastrašivanja". U biti, on propisuje opseg djelovanja policijskih snaga kao onih koji će zaštititi građane. Članak 6. ima dvostruku funkciju: zaštite privatne imovine osobe od bilo koga nepozvanog, a također jamči svakom građaninu slobodu kretanja (o vlastitom trošku) i pod uvjetom da se ne nameće drugim građanima. Članak 7. jamči pravičan postupak tijekom kaznenog progona, kao i pravo na prigovor savjesti protiv novačenja za vojnu ili policijsku službu. Zanimljivo je što Wells ne smatra smrtnu kaznu nužno okrutnom, iako sugerira da bi njeno ukidanje moglo biti dobra stvar. Članak 8. štiti građane od klevete, uvrede i druge zlouporabe, putem bilo kakvih zapisa o njima, dok zapisi koje država ili drugi subjekti vode kao dosjee, moraju građaninu u svakom trenutku biti dostupni na uvid. To zapravo govori kako nema tajnih dosjea o građanima. Članak 9. zabranjuje sve oblike okrutnog i neuobičajenog kažnjavanja, ne samo mučenje, već i preduge zatvorske kazne, pa čak i samicu. Najznačajnije je što ovaj Članak također zabranjuje prisilno davanje bilo koje droge, kao oblik okrutnog kažnjavanja. To se vjerojatno odnosi na scenarije poput onog u Huxleyjevom djelu "Vrli novi svijet", koje je već bilo objavljeno, ili u Burgessovoj "Paklenoj naranči", gdje totalitarni režimi prisiljavaju poštivanje zakona drogiranjem svojih građana, navodno radi njihovog vlastitog "mentalnog zdravlja". Članak zabranjuje prisilno hranjenje zatvorenika koji su odlučili štrajkati glađu, čak i ako to može završiti samoubojstvom.

Wells smatra Deklaracije o pravima - od Magne Carte, do Francuske Deklaracije o pravima čovjeka, kao i Američke povelje o pravima - pozitivnim razvojem događaja i predlaže gore navedenu Deklaraciju o pravima čovjeka - kao pravni temelj Novog svjetskog poretka. Kada piše da bi velika globalna rasprava trebala prethoditi izradi i prihvaćanju takve deklaracije, ne možemo zaboraviti kako bi se ovakve rasprave održavale u Ujedinjenim narodima (prvo u Parizu, zatim u San Franciscu). Samo pet godina nakon što je ova knjiga objavljena, dogovori u UN-u su rezultirali Općom deklaracijom o ljudskim pravima, koju su države članice UN-a ratificirale 1948. godine, nakon što je stalno sjedište konačno uspostavljeno u New Yorku.

Ali, postoji ogromna razlika između Opće deklaracije Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima (UN UDHR) i vizije koju je Wells imao za svoju "Deklaraciju o pravima čovjeka", kao temeljni pravni okvir za Ustav Novog svjetskog poretka.

Prvo: iako Wells naglašava da bi se rasprava trebala održati, sigurno ne bi podržao sudjelovanje zemalja poput Saudijske Arabije, jer bi ona oslabila koherentnost članaka Deklaracije, jer su utemelje na ideologijama poput fundamentalističkog islama. Wellsova deklaracija je mnogo filozofski koherentnija od UN UDHR-a. Drugo: možda još važnije, iako UN nije učinio Opću deklaraciju o ljudskim pravima obvezujućom i redovito je krše sve vodeće države članice - Wells je apsolutno jasan u činjenici da bi takva deklaracija bila potpuno bezvrijedna, osim ako je ne prihvate kao obvezujući zakon sve glavne svjetske sile. Nijedno upravno tijelo, niti na kojoj razini bilo gdje u svijetu, ne bi imalo pravo donijeti zakon koji bi umanjivao ili na bilo koji način bio u sukobu s pravima navedenima u Deklaraciji - najmanje pod izlikom nekog "izvanrednog stanja". Ova Deklaracija bi, u stvari, bila primarni instrument,  kojim postojeće suverene nacije predaju svoju suverenu vlast Novom svjetskom poretku, gdje bi ova Deklaracija bila, ako ne njegov Ustav, onda njegova temeljna i neopoziva Povelja o pravima. Ili, kako to sam Wells kaže u posljednjem, Članku 10. Deklaracije:

"Odredbe i načela, koja su utjelovljena u ovoj Deklaraciji, detaljnije definiraju u zakoniku temeljnih ljudskih prava koji će biti lako dostupan svima. Ova Deklaracija ne smije se kvalificirati, niti se može od nje odstupati, ni pod kojim izgovorom. Ona uključuje sve prethodne Deklaracije o ljudskim pravima. Od sada nadalje, za novo doba, ona je temeljni zakon za čovječanstvo u cijelom svijetu.

…Nijedan ugovor i nijedan zakon koji utječe na ova primarna prava neće biti obvezujući… Nijednoj upravi, pod izgovorom hitnosti, pogodnosti ili slično, neće se povjeriti ovlasti za stvaranje ili daljnje definiranje prekršaja, ili donošenje podzakonskih akata koji će na bilo koji način kršiti ovdje navedena prava i slobode… čvrst temelj, koji će neprestano postajati sve čvršći, za neustrašivi kozmopolitski život novog svjetskog poretka."

Suprotno onima koji su nasjeli na potpuno, i bez sumnje namjerno, iskrivljavanje onoga što je Wells mislio pod "novim svjetskim poretkom", Wells opetovano naglašava važnost otvorene debate i rasprave, koja bi uključivala "svaku moguću osobu na svijetu". Naziva je "velikom debatom o rekonstrukciji svijeta…", pri čemu dodaje kako se ovakva debata "može učinkovito rekonstruirati samo u svjetlu", jer nas samo "slobodan, jasan, otvoren um može spasiti…". Osuđuje članove samopravednih klika, koje misle da znaju bolje i da su sposobne planirati budućnost čovječanstva potajno i iza kulisa, dok guše slobodu izražavanja u javnoj sferi: "…pokazuju izraženu sklonost gušenju bilo kakvih slobodnih i neovisnih izjava, koje bi se mogle činiti da narušavaju njihove vlastite duboke i tajne planove za spasenje čovječanstva… [d]ok utišani svijet zuri i čeka njihove misterije." Wellsu ništa nije važnije od slobode izražavanja i slobode okupljanja:

"Potencijalni građanin svijeta bi se trebao pretplatiti i na članstvo u organizaciji poput Nacionalnog vijeća za građanske slobode.  Trebao bi iskoristiti svaku prednost koju mu njegov položaj pruža, kako bi spriječio gušenje slobode govora; i trebao bi se naviknuti pristojno, ali čvrsto osporavati besmislice, te neustrašivo i što jasnije reći što mu je na umu, ali i što neustrašivije poslušati sve što mu se kaže. Kako bi mogao bolje znati, bilo uvjeravanjem ili ispravljanjem. Okupljati se s drugim ljudima kako bi raspravljali, razmišljali i organizirali, a zatim provodili misli, prva je dužnost svakog razumnog čovjeka."

Wells se također žestoko protivi autocenzuri, tj. onome što bi se danas nazvalo umjerenošću ili potiskivanjem vlastitih stavova, pod pritiskom "političke korektnosti". Njegovo protivljenje cenzuri se proteže daleko izvan vladinih propisa, i daleko u javnu sferu. Smatra kako čak i izdavači knjiga i novina dužni poticati atmosferu slobodne i otvorene rasprave o svim promišljeno izraženim stajalištima i o bilo kojem pitanju. Samo zato što je izdavač privatna tvrtka, to ne znači da ima pravo ne objaviti važnu knjigu ili članak, jer će objavljivanje takvog neortodoksnog ili kontroverznog materijala, rezultirati nekim gubitkom profita ili smanjenjem čitateljstva. Odgovornost je svih izdavača da djeluju kao dio obrazovnog sustava, ciljem progresivnog prosvjećivanja društva,  pomažući neka čuju i pročitaju "smjeli, neortodoksni stavovi". Međutim, to nije moguće u "svijetu profitera". Malo se toga promijenilo otkako je Wells napisao ovu oštru kritiku licemjerja samih novina, u navodno "liberalnom" i demokratskom svijetu:

"Novine vole umetati hrabre članke konvencionalnog liberalizma, hvaleći mir i pokazujući plemenitu neodređenost o njegovom postizanju; sada kada smo u ratu, objavljivati će najžešće napade na neprijatelja... ali bilo kakve ideje koje su zaista glasno i jasno revolucionarne, uopće ne usuđuju cirkulirati. U tim zbunjujućim uvjetima nema temeljite rasprave o svjetonazoru nigdje. Demokracije su u tom pogledu samo malo bolje od diktatura. Smiješno je predstavljati ih kao carstva svjetla u sukobu s tamom."

Prema Wellsu: "vaša je dužnost kao građanina svijeta" bojkotirati svakog "prodavača knjiga, ili kiosk koji ne distribuira bilo koju vrstu publikacije – čak i ako se u potpunosti ne slažete sa stavovima koji su izneseni u toj publikaciji…“. Drugim riječima, i prevedeno na suvremeni kontekst: građanin židovskog podrijetla trebao bi prestati kupovati bilo koje knjige ili novine od izdavača koji odbija objavljivati ​​promišljene argumente u obranu nacističke ideologije, čak iako je taj izdavač jedini koji tiska knjige njegovih omiljenih književnih likova, ili ako tiska novine koje smatra najpažljivijima i najinformativnijima, u svom novinarskom izvještavanju.

Wells uspoređuje britansko Ministarstvo informiranja sa propagandom „Herr Dr. Goebbelsa“ u nacističkoj Njemačkoj. Ide toliko daleko i kaže: "Svaka vladina propaganda je suprotna bitnom duhu demokracije. Izražavanje mišljenja i kolektivne misli trebale bi biti izvan dosega vladinih aktivnosti. To bi trebao biti rad slobodnih pojedinaca, čija istaknutost ovisi o odgovoru i podršci općeg mišljenja.“ Wells, nadalje, karakterizira propagandu kao "proizvodnju neiskrene prljavštine, koja će zbuniti javni um...". Wells smatra da su sveučilišta, tijekom vremena u kojem piše, jednako zanemarila svoju dužnost poticanja otvorene rasprave i slobodnog istraživanja,  kao i novine i izdavači knjiga. Što bi onda mislio danas o našim sveučilištima?

Wells opetovano odbacuje karakterizaciju svog prijedloga za Novi svjetski poredak kao "utopijski", jer ga ne smatra idealističkim i  "maštovitim". On ga vidi kao imperativ preživljavanja: "Ili čovječanstvo propada, ili se naša vrsta bori teškim, ali prilično očitim putovima koje sam prikupio u ovoj knjizi, kako bi dosegla novu razinu društvene organizacije." To je zato što je napredak industrije rezultirao dvjema povezanim fenomenima, koji predstavljaju egzistencijalnu prijetnju cijeloj ljudskoj rasi, kao i ekosustavu cijelog planeta. Jedan od njih je "ukidanje udaljenosti“, a drugi je "promjena razmjera“.

Tijekom gotovo cijele zabilježene ljudske povijesti nitko nije mogao doći iz jednog dijela svijeta u drugi, brže nego što bi ga se moglo odvesti tamo na konju ili jedrenjakom, niti je bilo kakva poruka ili komunikacija na velike udaljenosti mogla putovati, samo putem poštanske službe, brže. Iznenada, u 19. i početkom 20. stoljeća, Industrijska revolucija proizvodi "parnu željeznicu, parobrod... motor s unutarnjim izgaranjem, električnu vuču, motorni automobil, motorni brod, avion, prijenos energije iz centralnih elektrana, telefon, radio." Ovi su događaji radikalno promijenili ljudsko iskustvo poimanja udaljenosti na ovom planetu, a također su povećali opseg ljudske industrije do točke u kojoj je, po prvi put, ugrozila cijeli ekosustav.

Veći dio povijesti i prapovijesti se čovječanstvo borilo za preživljavanje, većinom suočeno sa izazovima koje je postavljala priroda. Kada Wells piše, shvaća kako, po prvi put ljudska industrija ugrožava prirodu; npr. kroz velike razmjere deforestacije, izgradnju ogromnih elektrana i brana, industrijsku poljoprivredu, prenaseljenost zbog medicinskog napretka i povećanog životnog standarda. Wells, proročki kao i uvijek, jedan je od prvih glasova planetarnog environmentalizma:

"Nove moćne organizacije uništavaju šume svijeta munjevitom brzinom, preoravaju velike pašnjake koji postaju pustinje, iscrpljuju mineralne resurse, ubijaju kitove, tuljane i mnoštvo rijetkih i prekrasnih vrsta, uništavaju moral svakog društvenog tipa, devastiraju planet. ...Strpljivi, grickajući, poduzetni profiter iz prošlosti, koji je dodatno povećan i opremljen ogromnim kandžama i zubima, koje mu je promjena razmjera osigurala, rastrgao je stari ekonomski poredak u dronjke. Sasvim neovisno o ratu, naš planet se rasipa i dezorganizira. Pa ipak, proces se nastavlja, bez ikakve opće kontrole, monstruozno je destruktivniji, čak i od stalno pojačanih strahota modernog ratovanja."

Najveća opasnost, koja prati ukidanje udaljenosti i promjenu razmjera jest, međutim, način na koji je to temeljito transformiralo ratovanje. Zahvaljujući industrijskom napretku, a koji se dogodio u stoljeću koje je prethodilo pisanju Novog svjetskog poretka, čovjek sada ne samo da može proizvoditi, nego može i "uništavati, u mjerilu neusporedivo većem nego što je mogao prije nego što je započela sva ova oluja izuma". Međunarodni poredak suverenih nacionalnih država, od kojih svaka ima moć ratovati protiv bilo koje druge, a sve su nagomilane jedna na drugu, posebno na kontinentu poput Europe, više nije adekvatan. Zapravo, Wells smatra kako je to "postalo nemoguće opasno, kao i nepodnošljiva stvar". Pojašnjava: "...ljudski život ne može teći dalje, sa glavnim gradovima većine civiliziranih zemalja svijeta, koji se nalaze unutar sat vremena dometa bombardiranja njihovih granica, iza kojih se mogu pripremati napadi i provoditi tajne pripreme, bez ikakvog oblika kontrole." Uz ovakvo ukidanje udaljenosti, dolazi do dramatične promjene razmjera i razorne snage ​​modernog oružja: "U jednom tenku ima više razorne energije, nego što je bilo dovoljno vojsci Williama I. za osvajanje Engleske." Kasnije, u svojoj knjizi, "Čovjek na kraju svojih veza", Wells će razmatrati ultimativni primjer ove promjene razmjera u kontekstu ratovanja, naime nuklearnu bombu; posebno onu koju isporučuje zračna sila ili je na vrhu projektila koji prelazi, u satima ili minutama, međukontinentalne udaljenosti, za koje su se zahtijevale višemjesečna putovanja, tijekom većeg dijela ljudske povijesti.

Neuspjeh u rješavanju "temeljnog problema", i pod zabludom kako se samo možemo "provući", prijeti nam se ničim manjim od "nasilja, bijede, uništenja, smrti i… katastrofalnog izumiranja čovječanstva". Wells naglašava kako se uopće ne upušta u retoričko pretjerivanje, kada koristi sve ove riječi:

"Mi, ljudska bića, suočavamo se sa gigantskim silama, koje će, ili potpuno uništiti našu vrstu, ili je podići na potpuno neviđenu razinu moći i blagostanja. Ove sile moraju se kontrolirati ili ćemo biti uništeni. Ali, potpuno kontrolirane, one mogu ukinuti ropstvo…"

Ako se ova egzistencijalna prijetnja može riješiti - umjesto da znanost i tehnologija predstavljaju opasnost za čovječanstvo - rast i produktivna moć će se eksponencijalno povećati na konstruktivan način, pod Novim svjetskim poretkom. Wells vjeruje kako jako mali broj onih, koji imaju sposobnost biti znanstvenici ili izumitelji, prima potrebno obrazovanje za kompletni razvoj svog potencijala i misli, te mnogi od tih ljudi ne bi mogli raditi niti u nerazvijenim i kolonijalnim teritorijima.

Najzanimljivije je to što predlaže: neka se "znanost" preimenuje u "istraživanje". Pojam 'scientia' potječe iz "akademski mračnog doba" (srednjovjekovne epohe Europe) i ima si konotaciju pripisati cjeloviti korpus "znanja" (kojega se dogmatski pridržava i prenosi). Znanost bi umjesto toga trebalo promatrati kao beskonačan i samoispravljajući proces istraživanja i otkrivanja, tj. "istraživanja". Zadatak je Ministarstva obrazovanja poticati propitivanje utvrđenih znanstvenih paradigmi i okvira znanja tijekom istraživanja, te nadalje poticati duh smjelog istraživanja i čudesnog istraživanja kod mladih ljudi, i to tijekom cijelog školovanja. Wells shvaća "istraživanje" kao trojstvo, uz "kolektivizam" (tj. socijalizam) i "zakon" (tj. ljudskim pravima ili građanskim slobodama). To bi bila tri temeljna aspekta Novog svjetskog poretka.

Wells, koji je u svoje vrijeme vrlo često letio, gledao je na letače iz svih naroda kao svojevrsni embrionalni oblik kozmopolitske zajednice Novog svjetskog poretka. Svjetska poštanska unija, Međunarodni institut za poljoprivredu, kontrola svjetionika diljem svijeta, od strane Starješine Braće Trinity Housea, sve su to primjeri novonastalih globalnih upravljačkih organizacija, koje navodi Wells. U epohi, kada su ove institucije bile osnovane, svijet je bio najviše ujedinjen kroz "posao". Ali, Wells je nedvosmisleno bio protiv velikog biznisa, koji ujedinjuje svijet na način kako to danas čine korporacije. Smatra to zastrašujućom perspektivom, kao i jednako tiranskim sustavom, kao onaj kojim upravlja bilo koji politički ili vojni diktator:

"Neovisna suverena država, sa svojom stalnom ratnom prijetnjom, naoružana resursima moderne mehaničke zastrašenosti, samo je najočitiji i najstrašniji aspekt iste želje za koherentnom općom kontrolom koja obrasle, neovisne, suverene, privatne poslovne organizacije i kombinacije, čini društveno destruktivnima. Još uvijek bi bili na milost i nemilost "Napoleona" trgovine ili "Atile" financija, da na svijetu nije bilo topova, bojnog broda, tenka ili vojne uniforme. Još uvijek bi bili prodani i razvlašteni."

Prije Prvog svjetskog rata, Haaški sud je bio uspostavljen kao temelj sustava međunarodnog prava, koji bi bio arbitar između "mozaka" malih i velikih sila, a koje su zajedno definirale relativno stabilan svjetski poredak. Liga naroda je navodno bila pokušaj povratka na ovu vrstu "džentlmenskog sporazuma" između velikih kolonijalnih sila. Ali, istovremeno su nametnuli Nijemcima Versajski ugovor, kao kaznu zbog toga što su zaprijetili starom poretku objavom rata 1914. godine. Model Lige naroda potpuno je "ignorirao ogromnu dezorganizaciju ljudskog života putem tehničkih revolucija, velikim poslovima i modernim financijama…", iako je sam Prvi svjetski rat "bio tek nešto više od nusprodukta" ovih velikih sila. Wells smatra: "Sustav nacionalističkog individualizma i nekoordiniranog poduhvata je svjetska bolest", te po njegovom mišljenju, "cijeli sustav… mora nestati". Prema Wellsu je ukidanje granica suverenih država i njihovo spajanje u neki veći Pax je nužno, ukoliko se želi nastaviti bilo kakav održiv ljudski život. Puki ugovori između suverenih nacija nipošto nisu dovoljni i već su se pokazali previše nepouzdanima.

Ratne planere treba preoblikovati tako da bi postali planeri urbanih i prigradskih rajeva. Wells ima viziju rekonstrukcije golemih sirotinjskih područja gradova prema futurističkim arhitektonskim nacrtima i znanstveno osviještenom urbanističkom planiranju. Njegova vizija izgradnje javnih parkova, autocesta i puteva opskrbe resursima jest na razini geoinženjeringa, a ipak je oblikovana dubokom brigom za zaštitu ekologije planeta, od destruktivnog potencijala moderne tehnologije. Smatra kako bi se suvremeni geostrateški ratni planeri mogli konstruktivno preusmjeriti i primijenili svoj mentalitet u smjeru "prelaska od dobrog ka još boljem", i to putem "čišćenja i preseljenjem svijeta“.

Hvala na čitanju.