Razotkrivanje enigme Loyolinog reda
Prvi isusovci: sv. Franjo Ksaverski, Ignacije Lojolski i Peter Faber.
Što je Družba Isusova?
Iako je u Kini bilo mnogo poštenih i dobrih isusovačkih misionara, poput Mattea Riccija, Adama Schalla, Ferdinanda Verbiesta i Giuseppea Castiglionea, nešto mračnije izgleda kao da vreba unutar bizantske strukture kontrole, koja upravlja Družbom Isusovom, a koju je osnovao španjolski plaćenik Ignacije Loyola, 1534. godine.
Svatko tko želi u potpunosti shvatiti vrste operacija koje se provode sa ciljem uništenja Kine, Rusije, Europe i SAD-a iznutra, koji se odvija odavna i sve do današnjih dana, trebao bi odvojiti vrijeme i pogledati ovu tajnu silu tijekom svjetske povijesti. Također, svatko tko želi pretpostaviti kako su isusovci uzrok svih globalnih zavjera i pritom ne prepoznaje višu ulogu anglo-venecijanskih oligarhijskih operacija, koje su 1534. godine upravo i stvorile kult plaćenika kao alat geopolitičkog ratovanja, jednostavno ne može daleko dogurati u širem razumijevanju univerzalne povijesti.
Organizirani poput masonskih razina inicijacije, uz opake psihološke vježbe i stalna testiranja, talentirani isusovci koji "prođu" mnoge testove koji im se postavljaju i za koje se utvrdi kako posjeduju prave vještine, dovode do određenih spoznaja. Jedna od najvažnijih spoznaja jest kako grijeh nije krivnja osobe koja počini taj grijeh.
Umjesto priznavanja grijeha, naporno psihološko uvjetovanje, koje je opisano u Loyolinim "Meditacijama", nagovara vjernika neka svoje grijehe prenosi svom zapovjedniku, koji zatim prenosi te grijehove još i višlje, pri čemu je Vrhovni general na vrhu hijerarhije, kao krajnji izvor grijeha. Među ostalim žestokim receptima za samoispiranje mozga, koji su sadržani u isusovačkom načinu postupanja, duhovne vježbe su posebno osmišljene kako bi inicijantu oduzele svaki mogući osjećaj unutarnjeg suvereniteta ("unutarnja usmjerenost"), pritom zahtijeva biti "podložan kao mrtav" nadređenoj hijerarhiji. U vježbama nalazimo:
"Ne smijem htjeti pripadati samome sebi... Moram se pustiti neka me vode i pokreću, kao što se mijesi gruda voska; moram biti kao mrtvac bez volje ili rasuđivanja, kao malo raspelo koje se bez problema premješta sa jednog na drugo mjesto; kao štap u ruci starca, koji se postavi gdje god se želi i gdje me može najbolje iskoristiti. Stoga, moram uvijek biti pri ruci, kako bi me red mogao iskoristiti i usmjeriti na onaj način koji mu se čini dobrim...“
Osim što odvajaju posvećenika od preuzimanja osobne odgovornosti za njegove postupke, poznate "meditacije" (koje je ocrtao Ignacije Loyola) naglašavaju potrebu da se izgubi svaki način prosudbe dobra od zla, gore od dolje ili crno od bijelog.
U Pravilu br. 13 Meditacija piše:
"Kako bi bili ispravni u svemu, uvijek trebamo smatrati da je bijelo koje vidim crno, ako Hijerarhijska Crkva tako odluči, pritom vjerujući kako između Krista Gospodina našega, Zaručnika, i Crkve, Njegove Zaručnice, postoji isti Duh koji nas upravlja i usmjerava za spasenje naših duša."
Korisnost ove doktrine, pri formiranju dehumaniziranih automata, unutar redova slobodnog zidarstva, Rhodes Trusta, nacističkog visokog zapovjedništva, londonskog Tavistock instituta i naravno, samog Vatikana, postati će očita u sljedećem izvješću.
Poznati umovi osvjetljavaju isusovce
Prije današnjeg doba, subverzivna uloga isusovačkih operacija je bila šire poznata republikanskim snagama, koje su shvaćale stvarnost zavjera kao dio svog života, ali i cjelokupne svjetske povijesti.
Poznati pjesnik i dramatičar, Friedrich Schiller, odvojio je vrijeme i sastavio izvješće "Isusovačka vlada Paragvaja" (1788.), gdje dokumentira ulogu isusovačkih misionara, čijim je uhićenjem otkriven kodirani priručnik za obuku domorodaca kako bi ubijali europske doseljenike "koje je Bog prokleo".
https://archive.org/details/Paraguay_1111_redaer
Prema Schillerovom izvješću: Isusovci su stvorili su hibridnu religiju, koristeći kršćanske motive i predstavljali se kao anđeoski Kau. Opisivali su se (napisano na materinjem jeziku domorodaca) kao "anđele Božje, koji su sišli k ljudima da ih nauče tome kako se odlazi u nebo i umijeću uništenja Božjeg neprijatelja".
Stoljeće ranije, poznati znanstvenik i svećenik, Antoine Arnauld (1612.-1692.), je napisao: "Želite li izazvati nemire, izazvati revoluciju, proizvesti potpuno uništenje svoje zemlje? Pozovite isusovce... i izgradite veličanstvene fakultete za ove vatrene religiozne ljude; dopustite tim drskim svećenicima, u svom diktatorskom i dogmatskom tonu, neka odlučuju o državnim poslovima."
Opisujući isusovačke operacije u Kanadi, koje su stvarale kvazi-sintetičke kultove i koji su miješali vjerovanja domorodaca sa Biblijom, te ih koristili za provođenje terorističkih operacija protiv kolonista, povjesničar Graham Lowry je u svom djelu "Kako je osvojena nacija" (1987.), napisao:
https://archive.org/details/hownationwaswona01lowr
"Sjeverna plemena koja su isusovci preobratili - Huroni, Algonkini, Penobbskoti, Pequawketi, i posebno Abnakiji - više su puta bačena na sjeveroistočnu i zapadnu granicu Nove Engleske. Predvođeni isusovačkim svećenicima, uz samo ponekog francuskog časnika, Indijanci su napadali niz rijeke Kennebec, Connecticut i Merrimack, masakrirajući i paleći usput... ova prijetnja sjeveroistočnim kolonijama nije uklonjena sve do Američke revolucije."
Američka revolucija nije samo osigurala predah od isusovačkih napada na koloniste, pri čemu je često dolazilo do brutalnih i nepravednih odmazdi, kao dio puno šire strategije "podijeli pa osvoji", nego je i papa Klement XIV., 1773. godine, donio papinsku bulu kojom je naredio raspuštanje pobunjeničkog društva, i pritom je prilično zloslutno primjetio:
"Suzbijanje je izvršeno, ne kajem se zbog toga, odlučio sam se na to tek nakon što sam sve ispitao i odvagao, i zato što sam smatrao da je to potrebno za crkvu. Da nije učinjeno, učinio bih to sada. Ali, ovo suzbijanje biti će moja smrt.“
Bilo je samo pitanje koliko će mjeseci proći, prije nego što papa umre od trovanja.
Iako su se osvetili ratobornom Papi, red je pretrpio veliki udarac i premjestio svoju bazu operacija na sigurniji teren - u Rusiju, na razdoblje od gotovo 50 godina, od 1773. do 1815. godine. Tijekom tog vremena, njihove intrige nikada nisu prestajale, što je izazvalo francuskog revolucionara, markiza de Lafayettea, koji je u žaru Američke revolucije napisao:
"Moje je mišljenje, ako slobode ove zemlje (Sjedinjenih Država) budu uništene, to će biti zbog suptilnosti rimokatoličkih isusovačkih svećenika, jer su oni najlukaviji i najopasniji neprijatelji građanskih i vjerskih sloboda. Oni su potaknuli većinu ratova u Europi."
Markiz de Lafayette. Naslikao američki izumitelj i mjetnik Samuel Morse, 1828. godine.
Zabranu reda je ukinuo papa Pio VII., 1814. godine, tijekom ranih dana Bečkog kongresa. Ovo je bilo vrijeme koje je Kissinger proglasio svojim najdražim razdobljem u povijesti, jer je Bečki kongres ponovno uspostavio oligarhijsku željeznu šaku nad cijelom Europom, koja je opustošena tijekom 20 godina Napoleonovih ratova. U bliskoj suradnji s austrijskim princom Metternichom i novim Svetim savezom, isusovci su postali instrument u zadržavanju kontrole diljem Europe, kao tajna plaćenička snaga - vrlo učinkovita u kontraobavještajnoj djelatnosti i subverziji revolucionarnih pokreta.
Ova snaga bi ponekad poslužila za poticanje nasilnih protu-reakcionarnih sila protiv novog vala anarhizma, koji se širio europskim kontinentom tijekom 19. stoljeća. Opet, u drugim vremenima, poslužili bi za paljenje vatre, putem prisutnih isusovačkih agenata i provokata, koji su bili usidreni u anarho-komunističke revolucionarne frakcije. Tako bi se iskoristile za opravdavanje sve većih nametanja tiranije, što je bilo u suprotnosti istinskih demokratskih i republikanskih snaga.
Američki izumitelj i umjetnik, Samuel F.B. Morse, dosta je toga otkrio u svom djelu "Strane zavjere protiv sloboda Sjedinjenih Država", iz 1835. godine, gdje znanstvenik izjavljuje:
https://archive.org/details/foreignconspiracy00mors
"Ispitajmo djelovanje ovog Austrijskog društva [Zaklade sv. Leopolda], jer ono naporno radi svuda oko nas, da, ovdje u ovoj zemlji... Sa sjedištem u Beču, pod neposrednim vodstvom i nadzorom Metternicha,... ono se već osjeća kroz [Američku] Republiku. Njegovi izaslanici su ovdje. A tko su ti izaslanici? To su isusovci. Ovo društvo ljudi, nakon što je vršilo svoju tiraniju više od dvjesto godina, na kraju je postalo toliko strašno za svijet, prijeteći potpunom subverzijom svakog društvenog poretka, da ih je čak i Papa [Klement XIV] bio prisiljen raspustiti [1773.]. Međutim, nisu bili potisnuti pedeset godina, prije nego što je opadajući utjecaj papstva i despotizma zahtijevao njihov koristan rad, kako bi se oduprli svjetlu demokratske slobode, a Papa (Pio VII.) je istovremeno sa formiranjem Svetog saveza oživio isusovački red u svim njihovim moćima. Treba li Amerikancima reći što su isusovci? Ako su neki neupućeni, neka se bez odlaganja informiraju o njihovoj povijesti; ne smije se gubiti vrijeme; njihovo djelovanje je pred vama u svakodnevnim događajima; oni su tajno društvo, neka vrsta masonskog reda, sa dodatnim značajkama odvratne odvratnosti i tisuću puta opasniji. Oni nisu samo svećenici jedne vjerske vjeroispovijesti; oni su trgovci, odvjetnici, urednici i ljudi bilo koje profesije, bez vanjskog obilježja (u ovoj zemlji) po kojem ih se može prepoznati; prisutni su u cijelom našem društvu. Mogu preuzeti bilo koji lik, bilo lik anđela svjetla ili slugu tame, kako bi ostvarili svoj jedan veliki cilj, službu zbog koje su poslani, kakva god ta služba bila."
Samuel F.B. Morse i John Quincy Adams
John Quincy Adams je također razumio otrovnu i opasnost prisutnost isusovaca, kada je 1816. godine napisao:
"Nećemo li imati redovite rojeve njih, u onoliko mnogo krinki, koliko samo kralj Cigana može pretpostaviti, odjeveni kao slikari, izdavači, pisci i učitelji? Ako je ikada postojala skupina ljudi koja je zaslužila vječno prokletstvo na zemlji i u paklu, to je ovo Loyolino društvo.“
Čak je i ruski pisac Fjodor Dostojevski primijetio njihove zle načine rekavši:
"Isusovci... su jednostavno rimska vojska za zemaljski suverenitet svijeta u budućnosti, sa rimskim papom za cara... to je njihov ideal... To je jednostavna požuda za moći, za prljavim zemaljskim dobitkom, za dominacijom - nešto poput općeg kmetstva, uz nih kao gospodare - to je sve za što se zalažu. Možda čak niti ne vjeruju u Boga."
Rhodesov isusovački ustav
U svojoj oporuci iz 1877. godine je Cecil Rhodes pozvao na modeliranje nove Crkve Britanskog Carstva oko "isusovačkog ustava". Fabijansko društvo izravno je modeliralo svoje tehnike, putem metode i teorije prožimanja, kako bi zadobilo utjecaj na sve poluge kulture, ukusa i politike.
Jedan od vodećih Rhodesovih kontrolora Okruglog stola, W.T. Stead, napisao je:
"Gospodin Rhodes je bio više od osnivača dinastije. Težio je biti tvorac jednog od onih golemih polureligijskih, kvazi-političkih udruženja koja su, poput Družbe Isusove, odigrala tako veliku ulogu u povijesti svijeta. Da budemo točniji, želio je osnovati Red kao instrument volje Dinastije, a dok je živio sanjao je da bude i Cezar i Loyola.“
Tijekom vremena, kada je upravljao većim dijelom Južne Afrike i Zimbabvea, Rhodes je osigurao da isusovački red dobije velikodušno puno zemljišta, na kojima su izgrađene mnoge crkve, te su ubrzo postali najveći vlasnici zemljišta u Južnoj Africi.
Časopis 'America Magazine', kojim su upravljali isusovci, čak se pohvalio kako je "početkom 20. stoljeća Katolička crkva, kao i mnoge crkve u to vrijeme, primala zemljišne dotacije od kolonijalnih upravitelja za misionarski rad. Cecil Rhodes, jedan od poduzetničkih divova britanske kolonijalne ere, pozivao je crkve, među njima i Katoličku crkvu, u svoje novostečene teritorije. Nakon toga, Katolička crkva blisko je surađivala s kolonijalnim vladama, posebno u britanskoj Africi."
Nacisti
Mnogima je danas nepoznato kako je unutarnje svetište nacističkog visokog zapovjedništva također bilo animirano isusovačkim programom, kreirano za odgoj nove vrste ratničkog redovnika... osim uz neobični teutonsko-arijevski zaokret, koji je osmišljen posebno za njemačku psihu. Prema zabilježenom svjedočenju Hermanna Rauschninga, bivšeg nacionalsocijalističkog šefa vlade u Danzigu, Hitler je 1939. godine izjavio:
"Mnogo sam naučio od Reda Isusovaca… Do sada na zemlji nije bilo ništa grandioznije od hijerarhijske organizacije Katoličke crkve. Veliki dio te organizacije prenio sam u vlastitu stranku… Otkriti ću vam tajnu… Osnivam Red. U mojim "burgovima" Reda ćemo odgajati mladež koja će svijet natjerati da drhti…"
Vodeći dužnosnik, koji je bio zadužen za Hitlerovo gnostičko društvo "Novi templari", Heinrich Himmler, također je bio sljedbenik isusovačkog ustava. Walter Shellenberg (šef nacističke Sicherheitdienst službe) rekao je o njemu:
"SS je organizirao Heinrich Himmler prema načelima isusovačkog reda. Pravila službe i duhovnih vježbi koje je propisao Ignacije Loyola su predstavljala model koji je Heinrich Himmler nastojao pažljivo kopirati. Apsolutna poslušnost bila je vrhovno pravilo; svaka se naredba morala izvršiti bez komentara."
Postoji ironija, koju ovdje ne treba propustiti, jer su vodeći nacisti sa jedne strane oponašali discipliniranu organizaciju isusovaca, dok su sa druge strane progonili tisuće niskopozicioniranih (tj. jednokratnih neiniciranih isusovaca).
Ova ezoterična i egzoterična struktura isusovaca je paralelna sa kasnijom dvostrukom ulogom isusovačkih teologa oslobođenja, koje su mučili i ubijali visoko inicirani isusovci, poput nadbiskupa Josea Marie Bergoglia, tijekom mračnih godina vojnofašističke diktature u Argentini, što je dokumentirao profesor Michel Chussoduvsky:
Snijeg postaje crn: Slučaj Tavistock
Socijalni inženjeri iz londonskog Tavistocka, poput psihijatra Williama Sargenta, uronili su u proučavanje isusovačkih tehnika kontrole uma, u svom utjecajnom djelu "Bitka za um" (1955.), koje je duboko utjecalo na kulturno ratovanje sljedećih 70 godina.
Filozof Bertrand Russell, isto povezan s Tavistockom, u svom djelu "Znanstveni pregled" (1930.) je izjavio:
https://archive.org/details/in.ernet.dli.2015.126728/
"Psihologija kakva se primjenjivala posvuda u prošlosti nije bila sposobna pružiti praktičnu kontrolu nad mentalnim procesima i nikada nije težila tom rezultatu. Međutim, ovoj općoj tvrdnji postoji jedna važna iznimka, naime psihologija kakvu je proučavala Družba Isusova. Mnogo toga što je ostatak svijeta tek nedavno shvatio - shvatio je prije Ignacije Loyola i utisnuo u Red koji je osnovao. Dvije tendencije, koje dijele progresivne psihologe u današnje vrijeme, naime psihoanaliza i biheviorizam, podjednako su primjerene u isusovačkoj praksi. Mislim da se općenito može reći da su se isusovci uglavnom oslanjali na biheviorizam za vlastitu obuku, a na psihoanalizu za svoju moć nad pokajnicima.“
Samo osam godina prije pisanja ovog djela, Russell je predavao u Pekingu, gdje je prelijevao svoju osebujnu interpretaciju "zapadne filozofije i znanosti" u umove mladih kineskih elita, koje su se pojavljivale na utjecajnim pozicijama, koja je bila inspirirana ruskim boljševicima, u toj klimi republikanske Kine. Također, tijekom 1919. godine je Russell poprilično putovao po Rusiji, sastajući se sa novim vođama boljševičke revolucije, posebno sa Trockim i Lenjinom. U svojoj knjizi "Putevi do slobode: Socijalizam, anarhizam i sindikalizam" (1918.), Russell je promovirao anarhosindikalni socijalizam Mihaila Bakunjina i kneza Petra Kropotkina, kao svoj idealni model društvene organizacije za čovječanstvo. U svojoj knjizi je Russell napisao:
"[Anarhizam] ostaje ideal kojem bi se trebali što više približiti i za koji se nadamo da će se u nekom dalekom dobu u potpunosti dosegnuti... Sustav koji smo zagovarali je oblik cehovskog socijalizma, koji možda više naginje anarhizmu nego što bi službeni cehovski član u potpunosti odobrio. Upravo u stvarima koje političari obično ignoriraju, kao što su znanost i umjetnost, ljudski odnosi i radost života - anarhizam je najjači."
To je prava ironija, jer je Russell bio odani rojalist i oligarhist tijekom cijelog svog odraslog života, kao i žestoki zagovornik svjetske totalitarne vlade, kojom upravlja znanstvena diktatura.
Lord Bertrand Russell
Možda je razlog Russellovim promicanja "anarhosocijalizma" imao manje veze s Russellovim navodnim vjerovanjem u romantični mit o "samoorganizirabim sustavima, koji su lišeni vodstva“, ali više sa činjenicom da je povjerovati u takve oblike ljudskih društava bez vođe poslužilo kao savršena droga za ciljane mase, koje su Russell i njegovi kolege, veliki stratezi, željeli progoniti poput bezumnih ovaca, drogiranih romantičnom vizijom nestvarnosti.
Dokazi ove gnostičke dvoslojne strukture vjerovanja (jedno je javno učenje za mase koje žive u špilji; drugo je privatno učenje za klasu nevidljivih vladara, koji će kontrolirati vatru koja baca sjene na zid špilje) se mogu pronaći u 15. poglavlju Russellovog djela "Znanstveni pregled". Upravo na ovom mjestu Russell analizira neobičan dvoslojni obrazovni sustav isusovaca:
"Obrazovanje u znanstvenom društvu, mislim, najbolje se može zamisliti nakon analogije obrazovanja koje su pružali isusovci. Isusovci su pružili jednu vrstu obrazovanja za dječake koji su trebali postati obični ljudi svijeta, a drugu za one koji su trebali postati članovi Družbe Isusove. Na sličan način, znanstveni vladari će pružiti jednu vrstu obrazovanja za obične muškarce i žene, a drugu za one koji će postati nositelji znanstvene moći."
Baš kao što su Ignacije Loyolske meditacije sadržavale autohipnotičku mantru, koja je praktičara navodila povjerovati kako je crno bijelo, ako Bog želi da tako vjeruje, onda je Russellovo proširenje iste mantre razrađeno u njegovom djelu "Znanost i društvo" (1953.), gdje je pozvao timove psihijatara kako bi vidjeli koliko bi koštalo uvjeriti mlade ljude da je snijeg crn. On piše:
"Možemo se nadati da će s vremenom svatko moći uvjeriti bilo koga u bilo što, ako uhvati pacijenta mladog i ako mu država osigura novac i opremu... Ova će tema napraviti velike iskorake kada je preuzmu znanstvenici pod znanstvenom diktaturom. Anaksagora je tvrdio da je snijeg crn, ali nitko mu nije vjerovao. Socijalni psiholozi budućnosti će imati nekoliko razreda školske djece, na kojima će isprobavati različite metode stvaranja nepokolebljivog uvjerenja kako je snijeg crn. Uskoro će se doći do različitih rezultata. Prvo, da je utjecaj doma opstruktivan. Drugo, da se ne može puno učiniti, ukoliko se ne započne sa indoktrinacijom prije desete godine. Treće, da su stihovi uglazbljeni i više puta intonirani vrlo učinkoviti. Četvrto, da se mišljenje kako je snijeg bijel mora smatrati pokazateljem morbidne sklonosti ekscentričnosti. Na budućim je znanstvenicima neka preciziraju ove maksime i točno otkriju koliko košta po glavi uvjeriti djecu da je snijeg crn, ali i koliko bi manje koštalo uvjeriti ih da je tamnosiv."
Ponovno, prisjetimo se 13. pravila Ignacija Lojolskog iz njegovih duhovnih "Meditacija": "Kako bi bili ispravni u svemu, uvijek bi trebali smatrati da je bijelo koje vidim crno, ako tako odluči Hijerarhijska Crkva, vjerujući kako između Krista Gospodina našega, Zaručnika, i Crkve, Njegove Zaručnice, postoji isti Duh koji nama upravlja i usmjerava za spasenje naših duša.“
Hitler i Tavistock
Prema pionirskom radu povjesničara dr. Uwea Alschnera: veza Hitlera, Bertranda Russella i isusovaca nije iznenađujuća, obzirom na jednostavnu činjenicu i čvrste dokaze, koji su dostupni 70 godina, pokazuju da je Adolf Hitler već živio kao ljudski pokusni kunić u blizini grada Tavistocka u Engleskoj, od 1912. do 1913. godine (uz Rudolfa Hessa).
Alschner briljantno identificira akvarel, koji je Hitler naslikao 1912. godine (otkriven je među Hitlerovom zbirkom slika nakon Drugog svjetskog rata), koji je autoportret Führera koji sjedi na jedinstvenom 'Clapper mostu' u gradu Exeteru, pored Tavistocka.
Uwe Alschner ispravno identificira neobičan grad Tavistock (po kojem su kasnije klinika i institut dobili ime) - kao obiteljski posjed obitelji Russell. Uwe piše:
"Tavistock je grad blizanac grada Cellea. Nedaleko od Cellea se nalazio koncentracijski logor Bergen-Belsen. Celle je od 1705. godine bio rezidencija dinastije Hannover, koja je preuzela britansko prijestolje 1714. godine, kada je Georg Ludwig, vojvoda i izabrani princ od Braunschweig-Lüneburga, postao George I., kralj Velike Britanije.
Tavistock povijesno pripada dinastiji Russell otkako je John Russell, 1. grof od Bedforda, dobio imovinu opatije Tavistock, nakon njena uništenja pod kraljem Henrikom VIII. Lord Bertrand Russell, 3. grof Russell i izravni potomak Johna Russella, bio je eugeničar, vodeći član Fabijanskog društva, koje je osmišljeno zato da podriva društvo postupnim stvaranjem onoga što je George Orwell, u svom romanu "1984", nazvao "oligarhijskim kolektivizmom". Bertranda Russella je obrazovao njegov djed, John Russell, 1. grof Russell, koji je dva puta služio kao premijer za kraljice Viktorije. Bertrand Russellov pradjed je bio lord John Russell, 6. vojvoda od Bedforda, koji je predstavljao Tavistock u Donjem domu, prije nego što je uzdignut u Dom lordova."
Isusovci kao venecijanski sintetički kult
U ovom trenutku vrijedi se zapitati: Dakle, maše li rep psom? Pokazali smo moć i utjecaj isusovaca kroz stoljeća, koji se nastavlja do danas. Ali, nismo pokazali kako isusovci nisu stvarni uzročni faktor koji oblikuje Britansko Carstvo, zar ne?
Upravo ovdje dolazi do izražaja razorna kritika isusovaca, iz 1983. godine, koju je podijelio pokojni američki ekonomist.
U svojoj knjizi "Nema granica rastu", koju je objavio Klub života 1983. godine, LaRouche je otkrio venecijanske korijene isusovačkog reda, kao sintetičkog kulta stvorenog po istom modelu koji je korišten za stvaranje i raspoređivanje templara (i malteških vitezova), tijekom ranih godina križarskih ratova.
LaRouche piše:
"Suprotno službenoj povijesti isusovaca, red je zapravo osnovan, ne u Parizu, već od strane venecijanske obitelji Contarini, u samoj Veneciji. Ignacije Loyola, na hodočašću u Palestinu, zadržan je u Veneciji i regrutiran neka predvodi tajnu obavještajnu službu koju je stvorila Venecija, a koja je u svim bitnim značajkama bila modelirana po uzoru na obavještajnu službu drevnog delfskog kulta, peripatetičara. Isusovački red izvorno je nastao od Hospitalskog reda sv. Ivana, u to vrijeme poznatog kao Malteški red, koji je sam bio pod kontrolom Venecije. Iz dobrih razloga, papinstvo je tijekom osamnaestog stoljeća potisnulo isusovce, a sjedište reda premješteno je u Rusiju, gdje je ostao (barem službeno) sve dok mletačka Kapodistrija, tijekom Bečkog kongresa 1815. godine, nije omogućila povratak isusovaca na vlast u zapadnoj Europi, gdje je red funkcionirao kao tajna obavještajna ruka kneza Metternicha i u tom je svojstvu sudjelovao u britanskom SIS-u, u valu atentata i pokušaja atentata na predsjednika Abrahama Lincolna i članove njegove vlade."
Što je bila ta obitelj Contarini, koju LaRouche spominje kao vodeći utjecaj na osnivača isusovaca, te kakav utjecaj Venecija igra u ovoj priči? Prije ponovnog konstituiranja novog Britansko-Rimskog Carstva, prethodno zapovjedno središte vodećih oligarhijskih obitelji i kontrolora kultova koji su ranije uništili Rim - bila je Venecija.
Vraćajući se na priču o mletačkom stvaranju isusovaca, najvrijednije je pregledati spise povjesničara Webstera Tarpleyja, čija je studija iz 1981. godine, "Mletačka zavjera", ocrtala ulogu obitelji Contarini kao jedne od dominantnih mletačkih obitelji, koja je postavila sedam svojih članova na položaj dužda, tijekom osamsto godina mletačke geopolitičke dominacije. Tarpley posebnu pozornost posvećuje ulozi najaktivnijeg člana obitelji, Gasparra Contarinija, koji je djelovao ne samo kao mletački veleposlanik na dvoru Karla V., nego i u Vatikanu, gdje je ovaj veliki manipulator odigrao ključnu ulogu u pljački Vatikana od strane Španjolskog Habsburškog Carstva, 1527. godine.
Tarplay opisuje ovaj proces, koji je postavio temelje za stvaranje isusovaca:
"Godine 1521. je Ignacije Loyola ranjen boreći se protiv Francuza, u jednom od ratova Karla V. Tijekom oporavka prošao je kroz svoju mnogo hvaljenu mističnu krizu, nakon čega je postao skitnicom. Putujući Europom tražio je sredstva za hodočašće u Svetu zemlju, Ignacije je pronašao put do Venecije, gdje je kampirao na Trgu svetog Marka i živio od prosjačenja. Jedne večeri mletački oligarh Marcantonio Trevisan je spavao u svojoj zlatnoj palači i imao je viziju. Anđeo mu je došao i pitao: "Zašto tako čvrsto spavaš u svom toplom krevetu, zašto nisi na trgu? Postoji sveti čovjek, siromašni hodočasnik, kojemu treba tvoja pomoć?" Trevisan je požurio dolje kako bi pronašao Ignacija, koji je postao njegov gost, sa svim buhama.
Nakon toga, Ignacija je primio dužd Andre Gritti, koji mu je ponudio putovanje na Cipar na venecijanskom ratnom brodu, kao prvu dionicu njegovog hodočašća u Jeruzalem. Ignacije je nastavio svoja putovanja, ali se ubrzo vratio u Veneciju, kako bi razvio odnose s drugim članovima oligarhije. Među njima je bio i Gasparov nećak, Pietro Contarini, koji je primio Ignacijeve patentirane tretmane ispiranja mozga, Exercitationes Spirituales [Duhovnih vježbi].
Zatim se Ignacije uputio u Rim. Ovdje je postao štićenik Gaspara Contarinija, kojega je papa Pavao III. Farnese imenovao u Kardinalski zbor. Kardinal je prihvatio Exercitationes Spirituales i imenovao Ignacija svojim osobnim ispovjednikom i duhovnim savjetnikom. Do 1540. godine, Contarini je osobno posredovao kod pape protiv Ignacijevih neprijatelja unutar crkvene hijerarhije, kako bi osigurao osnivanje Družbe Isusove kao novog crkvenog reda. U lipnju 1539. godine je Contarini osobno otputovao u papinu ljetnu rezidenciju u Tivoliju, i nagovorio papu neka mu dopusti da naglas pročita statute novog reda, koje je sastavio Ignacije. Papa je morao biti nečim povoljno impresioniran. Njegov odobravajući komentar "Hic est digitus dei" ("Ovdje je prst Božji") postao je obilježje nabildanih isusovačkih homilektika."
Aristotel kao Bog-glava isusovačke logike
Osim samohipnotizirajućeg skidanja osobnog ega sadržanog u Loyolinim "Duhovnim vježbama", nalazimo i epistemološki fokus na sve isusovce više razine, koji usvajaju religijsku predanost Aristotelovoj logici (nasuprot suprotnoj filozofskoj školi, augustinskom platonizmu). Unutar isusovačkog ustava, Loyola piše:
"U logici, prirodnoj i moralnoj filozofiji, te metafizici, treba slijediti Aristotelovu doktrinu, kao i u drugim liberalnim umjetnostima."
Na prvi pogled se ovo može činiti bezazlenim, sve dok se ne shvati kako je cijela kršćanska renesansna dinamika (koja je dovela do Zlatne renesanse) bila sama po sebi utemeljena na oživljavanju Platonove metode razmišljanja o čovječanstvu i kreativnom Bogu, kojega pokreću razum i ljubav.
U Engleskoj 16. stoljeća je platonska škola pronašla svoje najveće prvake među likovima kardinala Mortona (vodeći savjetnik Henrika VII. Tudora), Thomasa Mora i Erazma Rotterdamskog. U 17. i 18. stoljeću su platonski pokret predvodili republikanski krugovi oko državnika-pjesnika Johna Miltona, Jonathana Swifta (savjetnika premijera Harleyja), Gottfrieda Leibniza (mentora i savjetnika kraljice Sofije od Hanovera) i Daniela Dafoea.
Za razliku od Aristotela, čiji je sustav logike zahtijevao slijepu vjeru u nepravedne društvene običaje, kao što je: nepostojanje pre-egzistencijalne besmrtne duše, navodna nepovredivost odnosa gospodar-rob i vjerovanje u mehanističkog boga koji nema stvaralačku ili živu moć da utječe na statičnu kreaciju - platonska škola zastupala je potpuno suprotnu kozmologiju.
Ova se škola mišljenja temeljila se na ideji: čovječanstva stvorenog na sliku stvaralačkog Boga; prirodnih zakona stvaranja, koji izravno sudjeluju u procesu samousavršavanja vrste i zakona čovječanstva; koncepta besmrtne duše, koja u sebi sadrži uzorak na koji je utisnut cijeli svemir.
Dok su učitelji aristotelovske tradicije pretpostavljali da su dječji umovi poput posuda koje treba ispuniti ili praznih ploča po kojima se piše; platonska škola shvaćala je dječji um kao plamen koji treba zapaliti prizivanjem čuda i stvaranjem paradoksa.
Implikacije za društvenu organizaciju su, pretpostavljam, same po sebi očite.
Venecija stvara Britansko Carstvo
Opisujući puč iz 1688. godine, koji su predvodili vodeći oligarsi okupljeni među vigovcima (poznati i kao: Mletačka stranka), unutar engleske duboke države, bivši britanski premijer Benjamin Disraeli je napisao:
"Veliki cilj vigovskih vođa u Engleskoj, od prvog pokreta pod Hampdenom do posljednjeg najuspješnijeg 1688. godine, bio je uspostaviti u Engleskoj visoku aristokratsku republiku, po uzoru na mletačku... Dva velika vigovska plemića, Argyle i Somerset, dostojni mjesta u Vijeću desetorice, prisilili su svoju vladaricu na samrtnoj postelji neka promijeni stranu. Postigli su svoj cilj. Doveli su novu obitelj pod vlastitim uvjetima. George I. je bio dužd; George II. je bio dužd; bili su sve ono što William III., veliki čovjek, ne bi bio. George III. pokušao je ne biti dužd... ali, nije se mogao riješiti mletačkog ustava.“
Dakle, razumjeti pravo Britansko Carstvo znači razumjeti Veneciju, a razumjeti Veneciju znači razumjeti rimsku oligarhiju - jer je to jedan te isti kontinuirani proces.
Isusovački red, zapravo moguće i sama anglikanska crkva, oboje su osnovani iste, 1534. godine, uz izravan doprinos venecijanskih stratega i predstavljaju izuzetno važan plaćenički kult, osmišljen za unapređenje agende ovog drevnog oligarhijskog svećenstva.
Koga zanima tema, ima ovdje na stranici dosta opisa Mlečana i njihovog nastavka oporavka uništenog Rimkog carstva. Autor ovog teksta, Mathew Ehret je zapravo napisao tekst o Ligi iz Kambraja, Venecijancima (tekst je otvoren za sve), pa slobodno pročitajte pobliže o ovim majstorima parade - kojih nema nigdje u medijima, što je zapravo jako čudno, zar ne?
Add comment
Comments