Kada ubiti filozofa?

Temeljna napetost između dvije sile obilježava svako društvo. Ove dvije sile često se nazivaju raznim imenima, uključujući:  konzervativno i liberalno, tradicionalističko i progresivno, između ostalog. Jedna strana želi održati status quo i podržavati tradicionalne vrijednosti, dok druga nastoji napraviti promjene i poboljšati društvenu strukturu. Ova temeljna opozicija u svakom ljudskom društvu nije isključivo lijevo-desna podjela. Ova podjela postojala je mnogo prije nego što je postojao lijevo-desni politički spektar. Također, nije to nužno samo stvar politike. Branitelji statusa quo mogu postojati u poslovanju, tehnologiji, agrarnim konglomeratima, hipersoničnim četverodimenzionalnim izvanzemaljskim svemirskim brodovima (vjerojatno) i subredditima.

Evo dvije činjenice o dvije strane u ovoj podjeli:

1. jedna od strana opravdava se vjerom, a druga se opravdava razumom.

2. jedna od ove dvije strane nije dosljedno ispravna. Ponekad nijedna strana nije.

Sokrat je znao što dolazi 

Život i smrt Sokrata pružaju uvid u ovu podjelu. Sokrat je bio mudar, jer je prepoznao ograničenja svog znanja. Postavio si je standard: ako se nešto ne može dokazati razumom, ne postoji način da se utvrdi je li nešto istina. Putovao je okolo, postavljajući ljudima pitanja kako bi saznao ima li itko dobar razlog da išta zna. Ispostavilo se da nitko nije imao dobar razlog da zna išta što je mislio da zna.

Atenjani su se toga umorili, pa su ga ubili.

U svom dijalogu s Eutifronom, Sokrat se raspituje o prirodi pobožnosti. Eutifronov otac je vjerojatno ubio svog slugu, a Eutifron je na putu da svjedoči protiv svog oca. Sokrat odmah prepoznaje kako je Eutifron pobožan čovjek. Samo bi pravedan čovjek stavio interese pravde ispred obiteljskih interesa.

Shvativši da je Eutifron pobožan, Sokrat očajnički pokušava natjerati Eutifrona neka mu objasni svoju pobožnost. On prakticira pobožnost, pa mora biti u stanju dati konačan opis prirode pobožnosti. Eutifronova opravdanja na kraju se oslanjaju na bogove. Sokrat je nezadovoljan. Niti jedan od njih ne može shvatiti vole li bogovi dobro, zato jer je dobro ili je dobro upravo dobro zato jer ga bogovi vole. Eutifron se na kraju razljuti i zbuni, te napusti razgovor.

To nije dobra stvar, barem ne u ovom trenutku. Sokrat je na kraju zbunio dobrog i pravednog čovjeka oko prirode dobrote i pravde. Što ako je Eutifron, u svojoj zbunjenosti, odlučio ne svjedočiti protiv svog oca? Dugoročno gledano, međutim, to je dobar razgovor jer nas, pretpostavlja se, takvi razgovori približavaju prirodi dobrote. Na kraju.

Sokrat nastavlja voditi ovakve razgovore, a Atenjani postaju sve uznemireniji. Imaju dobro društvo, a ovaj ružni starac stalno prilazi ljudima i zbunjuje ih. Mladići više klase u Ateni misle kako je to cool, i vjerojatno provokativno, što Sokrat zbunjuje zakonodavce, poslovne ljude i atenske vojnike, oko razloga njihovih postupaka. To je prilično provokativno. On potkopava društveni poredak.

Sokrat je izveden pred sud. Na suđenju svjedoči kako je neki tip, po imenu Herofont, pitao Proročište i Delfe tko je najmudriji čovjek ikada. Proročište kaže da su bogovi rekli da je to Sokrat. Sokrat dalje svjedoči kako je to pobudilo njegovu znatiželjnu potragu. On ništa ne zna, pa kako bi mogao biti najmudriji? Morao je testirati sve, kako bi vidio što oni znaju, jer bi tada pronašao nekoga mudrijeg. Sokrat je razgovarao sa svakom navodno mudrom osobom i otkrio da nisu mudri; stekao je mnogo neprijatelja. Svjedoči da je ovaj pothvat poslužio Proročištu, jer je opravdao Proročinu izjavu dokazujući kako nitko ništa ne zna.

Sokrat tijekom cijelog suđenja iznosi uvjerljive argumente, braneći se od svojih tužitelja, izgovara jednostavnu i racionalnu istinu. I Sokrat je u pravu. Izjavljuje da neće napustiti filozofiju, čak ni zbog smrti. Uspoređuje se s Ahilom, braneći svoju čast pod svaku cijenu. Njegov položaj jest filozofija. Ako napusti svoj položaj, sljedeća sramota bila bi gora od smrti. Strah od smrti samo je privid mudrosti. Ne može se sa sigurnošću reći što slijedi, i hoće li ili neće biti gore od sadašnjosti. Izabrati sigurno zlo poniženja i sramote, umjesto moguće dobre smrti, bilo bi glupo i nerazumno. Neće odustati od filozofije, jer želi da se ljudi usredotoče na najviše stvari i unaprijede svoje duše.

Dovesti nekoga da vidi svjetlo dobra, istine i ljepote, može biti spor i bolan proces. Alegorija o špilji, u Platonovoj "Državi" nas isto uči ovu lekciju. Mogu postojati privremeni negativni vanjski učinci, poput Eutifrona koji zaboravlja svjedočiti protiv svog oca, dok istovremeno razmišlja o prirodi pravde i pobožnosti. Ako svi prestanu raditi i stalno razmišljaju, tko će požeti usjeve ili obraniti grad? Puno je toga za napraviti, a malo je vremena za razmišljanje. Sokrat remeti njihove produktivne aktivnosti, zbunjuje ih i prisiljava neka razmišljaju, umjesto da ispunjavaju svoje druge dužnosti. Ali, Sokrat, također, čini ljude kreposnijima.

Ovo se čini kao slijepa ulica.

Ali, to nije slijepa ulica. Sud donosi optimalnu odluku. Ubivši Sokrata, sud je zaustavio njegovo ometanje, ali nije zaustavio  filozofiju. Sokrat upozorava da će, kada bude ubijen, više ljudi biti zainteresirani za njegovu priču, što će više ljudi poticati na vrlinu, mudrost i promišljeno razmatranje. Da! To je ono što Sokrat želi, zar ne? Sokrat je smetnja, jer se miješa u svakodnevne poslove grada. Uklonite neposrednu smetnju i filozofija se nastavlja. I nastavila se. Platon je zapisao dijaloge i osnovao školu. Aristotel je učio od Platona, i također je osnovao školu. Filozofija se nastavila.

Graditelji ograda i rušitelji ograda

Priča o Sokratu je arhetipski primjer rušitelja ograda. Sokrat je poticao ljude neka propituju stare bogove i usredotoče se na dobru staru Istinu, sa velikim I. To je imalo blagotvorne učinke, jer je dovelo do zapadne filozofske tradicije. Također, imalo je  štetan utjecaj, jer je bilo društveno disruptivno. Nadmašuje li jedno od ovoga drugo? Vaš odgovor će vam reći na kojoj strani podjele stojite.

G.K. Chesterton je tvrdio kako tradicije postoje iz razloga koje možda ne razumijemo u potpunosti, zato moramo razumjeti njihovu svrhu, prije nego što ih pokušamo demontirati. Ne bi trebali žuriti kada rušimo ono što je uspostavljeno. U Vergilijevoj "Eneidi", trojanski svećenik po imenu Laokoont upozorava da se Grcima ništa ne vjeruje. Kada Grci stignu sa izrazito velikim konjem kao darom, svećenik se oslanja na svoju vjersku mudrost, kako bi savjetovao Trojancima neka ne vjeruju svojim  neprijateljima. Međutim, svi ostali misle kao da to nije velika stvar i Uveli su poklonjenog konja u grad. Trojanci su vjerojatno pomislili: 'Ma daj, nije to nikakva velika stvar. Ovo je lijep dar! Nemojmo dopusti da nas njegove glupe religijske sklonosti ispriječe'. Znamo kako je incident sa trojanskim konjem završio za Trojance.

Ikar je imao slično iskustvo. Nakon što mu je otac Dedal izradio krila za letenje, upozoravao je Ikara neka ne leti previsoko. Ikar, tipćno ohol kao svaki sin, tretira očevo upozorenje kao proizvoljno ograničenje koje mu je nametnuto, pa svejedno odleti visoko u zrak. Kao posljedica toga, sunce topi vosak na njegovim krilima, a on padne u smrt.

Primjera poput ovih ima obilno kroz cijelu ljudsku povijest, od davnina do danas. U Bibliji, kralj Šaul odlučuje uzeti dati žrtvu Bogu svojom rukom, iako je taj zadatak rezerviran za proroka Samuela. Ovo je početak kraja Šaulovog kraljevstva. Edenski vrt je još poučniji. Adam i Eva pretpostavljaju, zbog zmijine prijevare, kako je upozorenje o plodu stabla spoznaje proizvoljno pravilo, te je to Bog naćinio samo kako bi ih ograničio. Njihovo kršenje pravila rezultira njihovim progonom iz raja.

Ezopova basna o dječaku koji je vikao: 'To je vuk!', također je slična. Zašto ne vikati da je tu vuk? To je samo za zabavu! Koga briga! Ali, onda kada stvarno dođe vuk, onda vam nitko više ne vjeruje. Bajka o skakavcu i mravu je također poučna. Skakavac odlučuje uživati u trenutku, umjesto da se priprema za budućnost, pa je prisiljen prositi hranu od mrava kada dođe zima.

Sve su to primjeri ograde koju je srušio netko tko se nije potrudio razumjeti njenu svrhu. Nešto može biti isplativije ili vrijednije, umjesto slijediti neko pravilo, kratkoročno ili dugoročno. Čista racionalnost bi vam mogla reći: "Ovo pravilo je proizvoljno, donijeli su ga stari bijelci u ogrtačima, koji čitaju drevne knjige.“ Dakle, zanemarite pravilo i činite ono što mislite da je najbolje. Onda dobijemo na stol legalnost sakaćenja dječjih genitalija, kao značajno izborno pitanje.

Ograda - Mit - Darvinistička istina

Pravila i ograde poprimaju oblik tradicija i mitova. Tradicije i mitovi postoje kako bi prenosili složene obrasce ponašanja i korisne informacije kroz generacije, na način koji ne uzrokuje trenje. Oni su kulturni memorijski uređaji. Teško je prenijeti popis upozorenja, pravila i njihovih obrazloženja, kroz generacije. Međutim, dobro ispričana priča može sažeti sve te informacije i zatim ih prenijeti kroz vrijeme. Kasnije generacije podsvjesno internaliziraju pouke mitova- Također, mogu proniknuti u mitove i raspakirati ih, kako bi eksplicitno iznijeli pravila, preporuke i obrazloženja. Čak i nekršćanin može dati površan prikaz Edenskog vrta. Rijetko ćete naći, čak i najpobožnijeg kršćanskog vjernika, koji može s pouzdanjem objasniti zakone u Levitskom zakoniku.

Sa jedne strane, nije važno jesu li mitovi istiniti ili ne. Mitska priča može se odnositi na stvarni događaj ili osobu, ali je i dalje ispričana na način koji prenosi vrijedne informacije budućim generacijama. Čak i ako se porekne izvještaj o Rajskom vrtu u Postanku, i dalje se može prepoznati i razumjeti gore navedena poanta. Sokrat možda nije bio stvarna osoba, nego samo  književno sredstvo, koje je Platon razvio, kako bi prenio filozofiju na zanimljiv i pristupačan način. U oba slučaja, suđenje Sokratu pruža valjanu vinjetu kao uvod ovog eseja. Pitanje nije da li je nešto rečeno, već zašto je upravo to rečeno. Zašto još uvijek imamo Postanak, Platonovu "Republiku" i Ezopove basne? Zato što one olakšavaju pravilno djelovanje.

Čista racionalnost, po definiciji, postoji izvan domene djelovanja. Razmišljanje i djelovanje su različiti, ali povezani procesi. Razmišljanje ima svrhu: dovesti do prestanka razmišljanja, jer je skupo u smislu kalorija, ali i kako prenijeti ispravno djelovanje u životni svijet. Tradicija i mit omogućuju pojedincu da preskoči cijelu, ili dio faze razmišljanja, prije nego što poduzme akciju.

Dmitrij, autor na ‘The Dosage Makes It So’, opisuje razliku između darvinističkih i znanstvenih istina.

https://thedosagemakesitso.substack.com/

Predlaže čeličnog čovjeka iz astrologije: možda je astrologija ispravno identificirala obrazac, ali sa pogrešnim atributima: "Neke heuristike mogu biti točne, iz pogrešnih razloga."

Prema Dmitriju: darvinistička istina možda nije znanstveno točna, ali djelovanje u smjeru toga kao da je istinita može biti korisno. Npr. dikobraz koji izbacuje svoje bodlje je darvinistička istina. Čak i ako to ne čini, djelovanje protiv te reakcije će vas  zaštititi od njihovih bodlji. Zapravo pogrešno, ali ispravno u djelovanju.

Astrologija može biti slična: "Astrologija tvrdi kako može predvidjeti osobine ponašanja, koristeći mjesec vašeg rođenja." Dmitrij istražuje postoji li uzročna veza između temperamenta i mjeseca rođenja, identificirajući gestacijske hormone, kao vjerojatne kandidate: "Hormoni kojima ste izloženi u maternici vas materijalno oblikuju do kraja života. Čak i male stvari u maternici mogu biti formativne." Objašnjava:

"Sezonske i prehrambene promjene mogu značajno utjecati na našu biokemiju. Promjene u okolišu olakšavaju poremećaje u hormonalnoj proizvodnji kod majke, a time i razvoj fetusa, ciklički. Na način koji bi mogao stvoriti obrasce temperamenta kod ljudi. a koji se otprilike podudaraju s mjesecima rođenja."

Astrologija, stoga, služi kao zamjena za način promatranja koja godišnja doba utječu na hormone kod majke, što zauzvrat utječe na razvoj u maternici, i potencijalno utječe na ponašanje kasnije u životu.

Astrologija pripisuje planetima ono što nam endokrini sustav i sezonalnost nameću. Ispravno dokumentira varijacije osobnosti, prema mjesecu rođenja, koje su zapravo posljedica biokemijskih ciklusa kod majke, devet mjeseci prije vašeg rođenja. Ispravno opažanje, lažna atribucija. 

Astrologija funkcionira kao zamjena za nešto stvarno: razumijevanje načina na koji prenatalni hormoni kod majke utječu na razvoj. To samo po sebi nije istina, ali vodi do točnih uvida.

Dakle, trebamo li vjerovati u astrologiju? Znajući da ona funkcionira kao zamjena za nešto drugo i što je daleko provjerljivije, teško je "povjerovati", u smislu u kojem to čini većina ljubitelja astrologije. Sve što ostaje jest ciničan oblik vjerovanja. Informacije, koje astrologija predstavlja, dovoljno su jednostavne za komunikaciju bez modernih dodataka, tako da "prihvaćanje" nije baš niti potrebno.

Pa, zašto onda ne bi na ovaj način skratili sve mitove? Zašto ne bi skinuli priče s osnove, i spustili se na osnovnu razinu, te samo slijedili temeljnu istinu?

Mitovi su poput apstraktnih programa. U računalnoj znanosti je sav računalni kod namijenjen kao uputa za procesor računala. Na osnovnoj razini, CPU govori strojnim kodom, koji se može napisati na niskoj razini, u Asembler-jeziku. Asemblerski jezik je izuzetno neintuitivan programski jezik, koji zahtijeva složeno i intimno razumijevanje načina na koji računalni kod komunicira sa memorijom. Ovako se ispisuje "Hello, world!" u Asembleru: 

section .data

     msg db 'Hello, world!',0

section .text

     global _start

_start:

     mov edx, 13                                   ; message length

     mov ecx, msg                                ; message to write

     mov ebx, 1                                     ; file descriptor 1 = stdout

     mov eax, 4                                      ; syscall number for sys_write

     int 0x80                                           ; interrupt to invoke syscall

     mov eax, 1                                      ; syscall number for sys_exit

     xor ebx, ebx                                   ; exit code 0

     int 0x80

Malo je programa napisano u Asembleru. Umjesto toga, stvoreni su novi jezici, koji izražavaju iste instrukcije na apstraktan način. Računalni kod se kompajlira u strojni kod, što omogućuje CPU-u izvršavanje instrukcija. Apstraktni programski jezici puno su lakši za čitanje i pisanje. Evo kako se ispisuje "Hello, world!" pomoću Pythona:

print("Hello, world!")

Iste instrukcije primjenjuju se na CPU u oba slučaja. To je zato što je Python apstraktni, ili jezik visoke razine, dok je Asembler  jezik niske razine, koji blisko komunicira s CPU-om. Python je mitološki na isti način na koji je nešto poput astrologije mitološko: komunicira nešto relativno složeno na relativno niskonaponski način. Python je najpopularniji programski jezik za programere početnike. Asembler je blizu posljednjima. 

Pitanje, trebamo li odbaciti mitove i usredotočiti se isključivo na temeljne istine jest vrlo slično pitanju trebamo li napustiti apstraktne programske jezike. Odgovor je: Ne. Astrologija se može ukloniti, jer je njena temeljna istina dovoljno jednostavna. Ako bi se stvorila apstrakcija Pythona, gdje svaki redak završava točkom-zarezom, a zatim se jednostavno kompajlira u Python, to bi bilo sigurno odbaciti. Alternativni komunikacijski medij pruža malu vrijednost. Ali, u drugim slučajevima, alternativni komunikacijski medij nudi ogromnu vrijednost. Ne bi trebali odbaciti Python, C, niti sve ostale jezike u korist programiranja samo u Assemblyju.

Postoji mjesto za jezike niske razine i postoji mjesto za apstraktne jezike. Jezici niske razine su precizni, ali nezgrapni za komunikaciju. Apstraktni jezici se lako pišu i dijele, ali žrtvuju potpunu preciznost i točnost. Popis najboljih praksi za ljudsko postojanje (ako postoji) bio bi vrlo koristan, ali i vrlo teško za podijeliti sa drugima i prenijeti generacijama. Mitovi, koji apstrahiraju najbolje prakse i darvinističke istine, društveno su podmazani, jer mozak usvaja narativno razumijevanje stvarnosti, za razliku od onog temeljenog samo na činjenicama.

Zato se u "Državi", Sokrat i njegovi sugovornici usredotočuju na vrstu priča koje bi trebale biti dopuštene u najboljem stanju.

Ugrađeno u mozak

Postoje dva načina razumijevanja svijeta: kroz razum ili mit i tradiciju. To su različiti, ali komplementarni pristupi shvaćanju stvarnosti. Oslanjanje isključivo na razum može ukloniti barijere, bez potpunog razumijevanja njihove svrhe; dok fokusiranje isključivo na mit i tradiciju može ograničiti nečiju sposobnost napredovanja, onda kada se suočimo sa izazovom. Stoga, ove dvije metode moraju surađivati. Oba načina u interakciji sa svijetom su neophodna, toliko su skladna da su inherentno integrirana u strukturu ljudskog mozga.

Prema britanskom neuroznanstveniku Iainu McGilchristu: razlika između lijeve i desne hemisfere mozga nije samo hir, ili proizvod popularne znanosti. Umjesto toga, to je ključna razlika koja razdvaja način na koji ljudska bića razumiju stvarnost, kao i kako komuniciraju sa stvarnošću. U svojoj knjizi iz 2008. godine, "Gospodar i njegov izaslanik", McGilchrist se oslanja na studije podijeljenog mozga, psihijatrijska istraživanja i povijest, kako bi ilustrirao kritičnu razliku između moždanih hemisfera.

Lijeva hemisfera mozga ima uski fokus, oslanja se na eksplicitno zaključivanje, apstrakciju, manipulaciju simbolima i kontrolu. Nasuprot tome, desna hemisfera posjeduje široku svijest o svijetu, razmišlja holistički,ovisi o utjelovljenom značenju, kontekstu i životnom iskustvu. Lijeva hemisfera je dio mozga koji je prvotni razum. Nasuprot tome, desna hemisfera djeluje kao kompajler za apstraktne programe, koji su ugrađeni u mit i tradiciju, vraćajući se analogiji računalne znanosti.

Desna hemisfera percipira stvarnost prije lijeve hemisfere. Lijeva hemisfera predstavlja stvarnost apstraktno i usko, što sve pojednostavljuje i omogućuje korištenje u racionalnom razmišljanju. McGilchrist tvrdi kako je u modernom zapadnom društvu postala sve dominantnija lijeva hemisfera mozgu, čime favorizira apstrakciju nad životnim iskustvom, kao i manipulaciju nad razumijevanjem. On razlikuje to dvoje:

"Za desnu hemisferu postoji... uvijek privlačnost otvorena prirodi: otvorena je za sve što je novo što dolazi iz iskustva, iz svijeta općenito. Posljedica ovog utjecaja očekivanja na pažnju jest da lijeva hemisfera pruža ono što znamo, a ne ono što zapravo doživljavamo. To se može vidjeti u njenim vještinama crtanja. Čak će nacrtati kosti za koje zna da su unutar ljudske figure (tzv. 'rendgenski' crteži) i slabo shvaća relativnu skalu, prostorne odnose i dubinu. Postoji neizbježan odnos između sigurnosti i 'prepoznavanja', povratka nečemu što je već poznato. Svjesno znanje, znanje koje karakterizira razumijevanje lijeve hemisfere, ovisi o tome da li je njegov objekt fiksiran - inače ne može spoznati." 

Desna hemisfera percipira stvarnost kakva jest, kao cjelinu, i brzo je obrađuje u pozadini. Razumijevanje svijeta kroz desnu hemisferu je izazovno, jer se svjesno, racionalno i verbalno razmišljanje događa samo u lijevoj hemisferi, koja razbija stvarnost na upravljive dijelove, koje može obraditi svjesna spoznaja. On navodi: "Ponovno se okrećući neurološkoj i neuropsihološkoj literaturi, možemo vidjeti što se događa kada doprinos desne hemisfere svijetu izostane. Svijet gubi stvarnost. Ljudi koji su izgubili značajnu funkciju desne hemisfere doživljavaju svijet iz kojega je značenje iscijeđeno." Svijet se ne može razumjeti bez fluidnog rasuđivanja desne hemisfere, koja razumije na način koji je nužno izvan razuma.

Desna hemisfera također prepoznaje ljudskost. Izvođenje i artikuliranje biti ljudskog bića racionalnim terminima izazovan je zadatak. Bilo koja standardna ili bitna karakterizacija može se ispitati racionalnošću. Zato je stalno postojalo neslaganje oko toga tko ili što jest, ili nije čovjek, od robova u 18. stoljeću, do nerođene djece danas. To je zato što nije uloga lijeve hemisfere shvatiti što čini ljudsko biće. McGilchrist navodi:

"Čini se da desna temporalna regija ima područja, ne samo specifična za živa bića, već i za sve što je specifično ljudsko. Takve prosudbe o "čovječnosti" su odvojene od superiorne sposobnosti desne hemisfere da prepoznaje lica. Desna hemisfera daje prioritet onome što zapravo jest i što nas se stvarno tiče. Preferira postojeće stvari, stvarne scene i podražaje, koji se mogu shvatiti u smislu živog svijeta, što god to ima značenje i vrijednost za nas kao ljudska bića." 

Desna hemisfera je ona koja razumije stvarnost, ali je ograničena u svojoj sposobnosti da zaključi ispravnu akciju i usmjeri je. Oslanja se na lijevu hemisferu da to učini, otuda i dolazi naziv knjige. Desna hemisfera je gospodar, a lijeva hemisfera je izaslanik. Desna hemisfera shvaća cijelu sliku i pruža "temelj za naš angažman sa svijetom", ali lijeva hemisfera, kao motor svjesne misli, ne razumije da postoji potpuna slika izvan njezina dosega. Stoga pretpostavlja kako bi njena strana trebala biti gospodar. Lijeva hemisfera nastoji srušiti ograde, jer ne može shvatiti cijelu sliku. Ne može čak niti "vidjeti" cijelinu, ima pristup samo desnoj strani, dok desna hemisfera ima potpuni pogled na cijelo tijelo. U studijama podijeljenog mozga, desna hemisfera kontrolira lijevu ruku, dok lijeva hemisfera zahtijeva kontrolu nad desnom rukom. Zapisi i crteži, koje su proizvele dvije ruke u tim studijama, omogućuju istraživačima sticanje uvida u ove tvrdnje. McGilchrist dodatno ilustrira važnost komplementarne prirode, u raspravi o emocijama:

"Lijeva hemisfera specijalizirana je za površnije, društvene emocije, za razliku od desne hemisfere, koja je izravnije u kontaktu sa emocionalnim primarnim procesom. U vezi s tim, lijeva hemisfera može biti više uključena u svjesno predstavljanje emocija: voljne ili prisilne emocionalne izraze, opet, uglavnom područja usta, kontrolira lijeva hemisfera. Studija o svjesnoj i nesvjesnoj obradi emocionalnih izraza lica sugerirala je da je lijeva, ali ne i desna amigdala, povezana sa eksplicitnim reprezentativnim sadržajem promatrane emocije, dok je desna amigdala uže uključena u nesvjesnu emocionalnu obradu." 

Lijeva hemisfera upravlja emocijama u aktivnom svijetu: kako će se one izraziti i na koje će se reagirati. Desna hemisfera, s druge strane, obrađuje emocije bez svjesne svijesti. Zato ljudska bića mogu prepoznati kako osjećaju emociju, ali je možda ne mogu precizno identificirati ili razumjeti zašto je uopće osjećaju. Svjesno svjestan dio mozga ne pristupa tim informacijama, sve dok ih desna hemisfera pravilno ne obradi.

Dvije hemisfere trebaju jedna drugu, ali postoji "asimetrija moći", kaže McGilchrist. Budući da lijeva hemisfera ne može vidjeti cijelu sliku stvarnosti (koju vidi desna hemisfera), onda pretpostavlja kako je njena percepcija cijeli svijet, te joj desna hemisfera  smeta. On navodi: "Učitelj se čini ranjivim prema izaslaniku, a izaslanik može odabrati iskoristiti situaciju, ignorirati Učitelja. Čini se da je njena priroda takva da je sklona tome, pa čak može, pogrešno, vidjeti svijet desne hemisfere kao nešto što poništava njen rad, dovodi u pitanje njenu 'nadmoć'."

Lijeva hemisfera jest slijepa za svoja ograničenja. Nije svjesna onoga što ne zna. Desna hemisfera doživljava cijeli životni svijet i prenosi lijevoj samo ono što je bitno, tako da lijeva hemisfera može djelovati na nju. Desna hemisfera, s druge strane, "nema nikakve nacrte ni o čemu". Umjesto toga, ona ima potpunu budnost, "bez predrasuda, bez unaprijed određene svrhe". McGilchrist sažima dva fundamentalno različita načina doživljavanja od strane dvije hemisfere:

"Svijet lijeve hemisfere, ovisan o denotativnom jeziku i apstrakciji, daje jasnoću i moć manipuliranja stvarima koje su poznate, fiksne, statične, izolirane, dekontekstualizirane, eksplicitne, bestjelesne, općenite prirode, ali u konačnici beživotne. Desna hemisfera, nasuprot tome, daje svijet pojedinačnih, promjenjivih, razvijajućih, međusobno povezanih, implicitnih, utjelovljenih, živih bića, unutar konteksta živog svijeta, ali u prirodi stvari nikada u potpunosti shvatljivih, uvijek nesavršeno poznatih - i prema tom svijetu postoji u brižnom odnosu."

Briga povezuje desnu hemisferu sa fluidnom prirodom stvarne stvarnosti. McGilchrist se poziva na Heideggera, koji je brigu opisao kao temeljnu strukturu Daseinovog ("bivstvovanja" ili duše) bića. Kroz brigu, ljudi su oduvijek angažirani sa svijetom. Brinemo o stvarima, ljudima i projektima. Postojimo prvenstveno kao bića, koja su već uronjena u aktivnosti ispunjene brigom, a ne kao neutralni, nepristrani promatrači i mislioci. Kroz brigu, ljudsko biće se povezuje sa stvarnošću, prije misli. Tradicije, mitovi i priče, komuniciraju i podučavaju dio uma, koji se izravno bavi brigom. Oni vode brigu na načine koje lijeva hemisfera, ili racionalni mozak, ne može u potpunosti shvatiti. Čovjekovi mitovi i tradicije uče ga kako brinuti o svijetu. Mozak to zahtijeva, čak i u modernom dobu racionalizma, to opstaje. Promatrajte korisnike Reddita koji stalno objašnjavaju aktualne događaje kroz reference na Ratove zvijezda i Marvelove filmove, percipirajući svakodnevni život kroz prizmu humorističnih serija. To se smatra primarnim mitovima modernog doba, no njihov utjecaj se često zanemaruje, zbog suvremene dominacije lijeve hemisfere.

McGilchrist pripisuje brojne društvene patologije, uključujući tehnokratsko razmišljanje, birokratizaciju i racionaliziranu eroziju tradicije - dominaciji lijeve hemisfere. Tvrdi kako su umjetnost, religija, tradicija i zajednički život - konstrukti desne hemisfere i oni su pod opsadom. McGilchrist nadalje tvrdi kako je ovaj proces započeo sa ... Sokratom. Nakon Sokrata, Zapad se postupno prebacio sa ravnoteže lijevo-desne strane, na hegemoniju lijeve hemisfere mozga, što je rezultiralo nemilosrdnim naletom uništavanja ograda. Lijeva hemisfera ne uspijeva prepoznati svrhe mitskih struktura koje je okružuju, već koristi racionalnost kako bi ih demontirala. On tvrdi:

"Danas su svi dostupni izvori intuitivnog života - kulturna tradicija, prirodni svijet, tijelo, religija i umjetnost - toliko konceptualizirani, devitalizirani i 'dekonstruirani' (ironizirani) svijetom riječi, mehanističkih sustava i teorija koje konstituira lijeva hemisfera, te je je njihova moć da nam pomognu vidjeti dalje od hermetičkog svijeta, koji je uspostavila, uvelike iscrpljena iz njih... Nietzsche, Freud i Heidegger primijetili su postupno zadiranje racionalnosti na prirodni teritorij intuicije ili instinkta, tijekom vremena." 

Mitovi, tradicije i priče bitni su elementi ljudskog iskustva. Kritika zbog nedostatka neposrednih ili očitih koristi za racionalno mišljenje može dovesti do neželjenih posljedica. Ljudski mozak nije samo stroj racionalnog svjesnog mišljenja; on također obuhvaća cijelu hemisferu posvećenu neracionalnoj obradi. Dok jedna hemisfera često drugu doživljava kao protivnika, one se nadopunjuju i skladno funkcioniraju zajedno. Prividna konkurencija koja prikriva nužan i komplementaran odnos odražava se i u ljudskom društvu u cjelini. 

Ugrađeno u ponašanje

(fundacionalizam = stajalište prema kojemu se znanje temelji na dvjema vrstama uvjerenja, osnovnima koja su neupitna i opravdanima, koja se izvode iz osnovnih; prema rječniku strukovnih pojmova)

Dmitrij, autor eseja o astrologiji i darvinističkim istinama, poznat je i po svojoj seriji tekstova o biofundacionalizmu. Serijal, koji je još uvijek u tijeku, vrijedi pročitati. Dmitrij postavlja zanimljivu i izazovnu tezu o političkim podjelama u ljudskom društvu: moral je genetski fenomen, koji se fenotipski izražava kroz politiku. On tvrdi kako moralna uvjerenja nisu izbor, a politički stavovi nisu informirane odluke.

Političke razlike su ravnomjerno raspoređene među stanovništvom, ali materijalne okolnosti uvelike određuju izražavanje tih stavova. Dmitrij tvrdi kako su konzervativni moralni temelji izraženiji kada su resursi ograničeni, dok su liberalni moralni temelji jače izraženi kada postoji obilje resursa. 

Teške okolnosti obično potiču izražavanje konzervativnih vrijednosti, dok obilje obično potiče izražavanje liberalnih vrijednosti. Dmitrij navodi kako je "ovaj pomak ukorijenjen u korisnosti, zdrav, i znak je uspjeha."

Konzervativni moralni temelji su inherentno utemeljeni na redu, hijerarhijski, usmjereni u sna lojalnost i prikupljanje resursa. Pridržavate se ovoga, jer morate... Liberalni moralni temelji inherentno su motivirani pravednošću, raspodjelom resursa i izbjegavanjem štete. Pridržavate se ovoga, jer morate....

Idealno društvo bi imalo ravnomjernu podjelu ove dvije političke perspektive. Ipak, ponekad društvo upada u hipermoralizaciju: razdoblja u kojima je jedan politički fenotip prenaglašen štetu drugog. Dmitrij navodi:

"Hipermoralizacija se javlja samo u ekonomskim ili okolišnim ekstremima: teška vremena izazivaju konzervativnu hipermoralizaciju, a dekadentna vremena potiču liberalnu hipermoralizaciju. Ekstremna ponašanja manifestiraju se u ekstremnim ekonomskim klimama. Luksuzni uvjeti rađaju uvjerenja o luksuzu." 

Tijekom razdoblja hipermoralizacije, dvije strane ne vide samo suprotstavljene vrijednosti, nego i bitku između dobra i zla. Komunikacija postaje nemoguća i jedna strana preuzima prevlast u borbi za moć, stvarajući uvjete koji zahtijevaju poslušnost druge strane. Dmitrij, pozivajući se na Haidta, objašnjava kako se šest primarnih moralnih temelja prioritizira, i različito procjenjuje, ovisno o političkom stavu:

1. Briga/Šteta

2. Pravednost/Varanje

3. Odanost/Izdaja

4. Autoritet/Subverzija

5. Svetost/Degradacija

6. Sloboda/Ugnjetavanje

Ljudi u društvu često se ne slažu oko toga kako reagirati na određene situacije zbog svojih temperamenata, koji su oblikovani njihovim jedinstvenim moždanim vezama. To ne znači da su istina i moral relativni; ključno je razumjeti njihove korijene i zašto različiti ljudi imaju različita gledišta o tome što je istina. Temelji moralnih uvjerenja i političkih izraza su biološki. Dmitrij navodi:

"Možemo predvidjeti vaša politička uvjerenja sa točnošću od 83%, samo putem skeniranja mozga. Ne moram znati ništa drugo o vama. Ne moram znati vaša mišljenja, omiljene knjige, gdje ste išli u školu, ništa od toga. I sve ovo bez umjetne inteligencije. Ova teška stvarnost ne može se ignorirati." 

Dmitrij navodi opsežna istraživanja, kroz cijelu seriju tekstova, kako bi potkrijepio tvrdnju da moralna i politička uvjerenja proizlaze iz biološke stvarnosti. To je neugodna istina, jer moderno društvo uvjetuje pojedince putem medija i obrazovnog sustava neka povjeruju da su ljudi prazne ploče, u potpunosti oblikovane svojom okolinom.

Teorija prazne ploče je farsa, potkrijepljena strahom od onoga što bi temeljna znanstvena otkrića mogla otkriti. Međutim, primjena znanstvene istine ne određuje njenu valjanost. Ima malo problema u razumijevanju zašto veliki sportaš može prenijeti određeni stupanj vještine na svoje potomstvo. Ipak, popularno shvaćanje sugerira da genetski utjecaj nekako prestaje na vratu.

Opsežni dokazi potvrđuju kako je osnova politike u strukturi mozga: "Konzervativni mozgovi su programirani za otkrivanje prijetnji, stabilnost i čistoću unutar grupe (reakcija gađenja u insuli). Liberalni mozgovi su programirani za fleksibilnost, otvorenost prema novim iskustvima i društvenu pravednost (reakcija empatije/simpatije u insuli)."

Istraživanje je pronašlo snažnu korelaciju između strukture mozga i političkih uvjerenja. Međutim, mnogi tvrde kako je to samo slučajnost, te kako se ne može dokazati uzročna veza. Međutim, Dmitrij napominje kako su šanse da se ove dvije stvari povežu bez uzročne veze puno manje vjerojatne od alternative (da je priroda nekako stvorila slučajnost u masovnim razmjerima).

U prirodi nema slučajnosti u velikim razmjerima. Ima smisla da različiti moralni temelji imaju prirodne prioritete, jer bi pokušaj fokusiranja na svih šest odjednom bio izazovan i nepotreban. Slično je to načinu na koji se ljudi specijaliziraju u različitim područjima interesa, što je i prirodno u društvenom kontekstu, gdje grupe surađuju i rade zajedno. Ova podjela rada omogućuje pojedincima da se usredotoče na ono što im je najvažnije, umjesto da pokušavaju biti sve svima.

Ljudi mogu oblikovati svoju okolinu, ali i njihova okolina oblikuje njih zauzvrat. Ljudi nemaju potpunu kontrolu nad time kako utječu na svoju okolinu. Može se preurediti namještaj u kući, ali samo unutar ograničenog skupa konfiguracija. Kako bi se prevladala ta ograničenja, mora se promijeniti šira okolina, tj. sama kuća. Dmitrij navodi:

"Suncokret raste u toploj klimi, a zimi to isto sjeme vene. Slično tome, moralna uvjerenja i političke norme se razvijaju u tlu koje ih održava. Usvajanje konzervativizma u dekadenciji jest kao pokušaj uzgoja suncokreta zimi; promicanje liberalizma u siromaštvu jest kao pokušaj uzgoja suncokreta bez ikakvog sjemena. Ispravan (i zdrav) način shvaćanja nije u tome da je jedna strana inherentno superiornija, već u tome što je jedna strana ponekad korisnija od druge. Što određuje korisnost? Okolina. 

Dmitrij kaže: "Muško si, jer moraš; žensko si, jer moraš." Muški instinkti reda i pravde su korisniji u vremenima nužde, dok su ženski impulsi za brigom i raspodjelom korisniji u miru i obilju.

Stoga konzervativni moralni temelji dominiraju u teškoćama, jer tada konzervativni moral ima najveću korist. U vremenima rata, truda ili sukoba, dajete prioritet snazi, odanosti, hijerarhiji i čistoći. Moral nacije maskulinizira se u tom okruženju, jer je to jedini održiv put za preživljavanje i izvlačenje iz takvih situacija.

Dmitrij također naglašava ključnu ulogu koju igra narativ u razumijevanju političkih fenomena. Obzirom na skup osnovnih činjenica, netko konzervativnih moralnih temelja će im priložiti određenu naraciju. Nasuprot tome, netko liberalnih moralnih temelja će interpretirati kroz potpuno drugačiju naraciju. Svijet se mora razumjeti kroz narativ: nema načina da se to izbjegne. Ljudska bića nisu goli strojevi za obradu podataka. Informacije uključujemo relacijski, velikim dijelom zahvaljujući ogromnoj podsvjesnoj moći desne hemisfere.

Dakle, kako se hemisfere odnose prema biofundacionalizmu? Kako se biofundacionalizam odnosi prema pitanju ograde?

Možda je primamljivo reći da je desnica više usmjerena na desnu hemisferu, a ljevica na lijevu. Općenito, to je točno. Politička desnica često se povezuje s tradicijom i obranom starih vrijednosti, dok ljevica često naglašava napredak i „tehnička“ rješenja društvenih problema. Sveučilišta, moderni bastioni ljevice, izrađivat će izvješća od 300 stranica o tome kako riješiti kriminal,  rješavanjem temeljne društvene stratifikacije, koja dovodi do toga da siromašne zajednice razvijaju sustavne odnose otuđenja i nasilja. Nasuprot tome, desnica kaže kako bi kriminal trebalo riješiti zatvaranjem ljudi. To je, na neki način, djelovanje dvije hemisfere. I, baš kao što hemisfere rade u tandemu, politička ljevica i desnica rade u tandemu jedna s drugom. U oba slučaja, ravnoteža se ponekad naruši, i u oba slučaja ravnoteža se mora vratiti.

Dakle, znači li to da je Sokrat bio ljevičar? Na neki način, da, ali budite oprezni. Unatoč tome što je njegova idealna država u "Republici" bila toliko fašistička da bi sam Mussolini pocrvenio, Sokrat je privilegirao samo razum nad tradicijom i mitom. To je isti racionalizam koji je pokrenuo prosvjetiteljstvo, Francusku revoluciju i moderno sveučilišno i strukom vođeno tehnokratsko ljevičarstvo današnjice. Mitovi toga vremena, koji su bili ključni dio povezivanja sa stvarnošću, potkopani su Sokratovim propitivanjem.

Lijeva i desna hemisfera ne podudaraju se savršeno sa političkim fenotipovima, koje Dmitrij opisuje. Moguće je da konzervativni moralni temelji ponekad naglašavaju razum kao sredstvo za prevladavanje mitova i tradicija, koji su se razvili iz liberalnih moralnih temelja. Poanta je u tome da politička neslaganja nisu uvijek stvar dobra protiv zla. Ipak, to mogu biti i izrazi društvene evolucije, koji teže pronaći ravnotežu, slično strukturi mozga.