Friedrich Schiller: "Vidovnjak"

Priča "Vidovnjak" ("The Ghost Seer") se prvi put pojavila u nekoliko nastavaka, u Schillerovom časopisu 'Thalia', od 1787. do 1789. godine. Kasnije je objavljeno kao knjiga u tri sveska. Bilo je to jedno od najpopularnijih Schillerovih djela tijekom njegova života. Ljude je privlačila tema misticizma, ukazanja i užasavajućeg nepoznatog. Upravo iz tog razloga, "Vidovnjak" je zapravo jedna od najneshvaćenijih Schillerovih priča, koji ne samo da je tako utjecao na teme tog vremena, već, što je još važnije, bilo je zamišljeno kao upozorenje onima koji su pravog negativca zamijenili za nešto što je moglo postojati samo u tajanstvenom i jezivom svijetu nadnaravnog.

Prije nego što krenemo dalje u razradu ovoga, mislim da je važno prvo ukratko opisati kontekst okruženja koje je Schiller odabrao za pripovijedanje ove priče. Priča nije smještena u nekom specifičnom vremenu, odnosno ne znamo točnu godinu, niti su nam poznata imena, jer priču pripovijeda lik po imenu Grof O (samo prvo slovo njegovog imena). Jedino što nam je poznato jest to da se priča odvija negdje u 18. stoljeću, u Veneciji.

Budući se cijela priča odvija u Veneciji, mislim da je važno znati kakav je grad Venecija bila.

Venecija, unatoč svom utjecaju, bogatstvu i moći, nalazila se na malim otocima, po lagunama i močvarama, sjevernog Jadrana. Osnovana je emigracijom vodećih rimskih obitelji, nakon sloma Zapadnog carstva, oko 700. godine. Venecija nije imala snažnu ili veliku pomorsku obranu. Njihova najučinkovitija obrana je bila upravo činjenica što su se nalazili usred močvare. Ne samo to, nego je Venecija bila izuzetno vješta (i poznata) po umjetnosti špijunaže, pa je stoga i bila središtem prikupljanja najviših razina  obavještajnih podataka u Europi. To im je često omogućilo prednost kod manipuliranja vanjskom politikom.

Osim toga, Venecija je bila vrlo moćno bankarsko središte Europe. Mletački bankari, često nazivani Lombardima, počeli su pljačkati mnoge dijelove Europe putem lihvarskih zajmova, uz kamate čak oko 120-180%.

1345. godine je Europu pogodio najveći financijski slom u dotadašnjoj povijesti. Obiteljske banke Peruzzi i Bardi, kojima su upravljali Mlečani, previše su se rastegnule sa zajmovima, prvenstveno engleskom kralju Edwardu III., u njegovoj borbi protiv Francuza. Taj će sukob završiti kao "Stogodišnji rat", stoga je kralj Edward III. 1343. godine svim stranim bankama odbio platiti  ratne dugove. Zato se, već previše rastegnute banke Bardi i Peruzzi, nisu mogle dugo održavati. Tako su 1345. godine Europu odveli u ono što će postati vrhunac mračnog srednjeg vijeka. 

Mnoge oligarhijske obitelji u Veneciji su postale iznimno bogate zahvaljujući ovom sustavu, te bi pohranile veliki dio svog obiteljskog bogatstva, zvanog fondo, unutar bazilike sv. Marka. Bazilika je funkcionirala poput mletačke državne riznice i pritom bi  apsorbirala obiteljsko bogatstvo plemića koji bi umrli bez nasljednika. U Veneciji je to bio prilično čest slučaj, smrt plemića pod misterioznim okolnostima, ili se za nekoga pretpostavljalo da je mrtav, jer tijelo nikada ne bi bilo pronađeno.

Venecijanski kanali su bili poznati po tome što su bili puni ovakvih tijela, koja je mutna voda uglavnom sakrivala.

Najbolji način da se shvati Venecija bilo bi prihvatiti činjenicu da je sva njena moć bila utemeljena na huškanju jednog neprijatelja protiv drugog. Venecija je zbog ovog ponašanja imala takav ugled da je, do 1508. godine, došlo do sporazuma između Francuske, Španjolske, Njemačke, Papinstva, Milana, Firence, Savoje, Mantove, Ferrare i drugih, o formiranju lige koja bi raskomadala Veneciju. Taj je savez bio nazvan Liga iz Cambraija. Nažalost, Venecija je bila prelukava i korumpirala je određene članove ove lige,  obećanjima ogromnog bogatstva i utjecaja. Tako se dogodilo: baš kada je Liga držala sudbinu Venecije u svojim rukama, njeni su se članovi počeli okretati jedni protiv drugih. Venecija je preživjela.

"Atenska škola", Rafael (1509.-1511.). Platon u lijevom centru, a Aristotel u desnom centru. Platon pokazuje prema nebu držeći svoju knjigu 'Timej' i korača naprijed, dok Aristotel pokazuje prema tlu, držeći svoju knjigu 'Nikomahova etika' i stoji nepomično.

Važno je shvatiti: jedna od glavnih tema "Vidovnjak" jest pogled slobodnog mislioca, onoga koje predstavljaju duhovnjaci. Slobodni mislioci se temelje na Aristotelu, jer vjeruju kako razum leži u metodologiji, putem logički utemeljene indukcije i dedukcije. Smatraju kako je svemir mehanizam koji se razotkriva putem nekoliko jednostavnih zakona. Slobodni mislioci, koji su, na kraju svega, oblikovali razdoblje poznato kao prosvjetiteljstvo, naglašavali su kao osnovno: individualizam, skepticizam i "znanost",  svedenu na granice empirizma i agnosticizma. (op.ja: engleski naslov knjige glasi "The Ghost Seer": ovo Seer se može prevesti kao vidjelica, ili u ovom slučaju - vidovnjak, jer je glavni lik Grof O; dok Ghost znači duh, ali ovdje mogu to prevesti kao Onaj koji vidi duhove ili Duhovni Vidovnjak. Nažalost, hrvatski prijevod nisam pronašla, pa ću prevesti naslov kao Vidovnjak (duhova), ili samo "Vidovnjak". Ukoliko netko od vas ima nešto bolje, molim, napišite u komentaru, tako da ispravim. Hvala na razumijevanju.) 

Ova škola mišljenja je bila u izravnoj suprotnosti s Platonskom školom, koja je renesansu okarakterizirala kao kulturni i intelektualni pokret, poznato kao platonski humanizam. Platonski humanizam će oživjeti proučavanje starogrčke i rimske misli. Prvo je započelo u Italiji, a njihovi su prethodnici bili su ljudi poput Dantea i Petrarke. Renesansni platonski humanizam jest imao  za cilj pomoći čovječanstvu da se oslobodi mentalnih ograničenja, koja su nametnuta vjerskom ortodoksijom, i umjesto toga potakne slobodno istraživanje i kritiku, uz novo povjerenje u mogućnosti ljudske misli i njenih potencijalnih kreacija.

Iako su ovakve vremenske crte uobičajene u današnjim učionicama, one ugrubo i krivo pokazuju kako su ideje oblikovale (ili će  oblikovati) našu prošlost, sadašnjost i budućnost. Ideja nikada ne umire na određeni datum, može proći kroz bezbrojna ponovna rođenja. Oni koji su podržavali principe renesansnog humanizma (ili platonskog humanizma) nisu tek tako odlučili postati slobodni mislioci,ili aristotelovski humanisti, nakon određenog datuma. Kao što možemo vidjeti iz današnje perspektive: potreba da ih se opiše ili kao platonske ili kao aristotelovske - jest suprotnost dvije škole mišljenja, koja postoji stoljećima. Zapravo, Firenca je do danas ostala grad koji je utemeljen na renesansi, dok je Venecija bila baza prosvjetiteljstva.

Što je bila glavna suprotnost između ove dvije škole? Središnja suprotnost se temelji na Aristotelovoj tvrdnji kako je ropstvo nužna institucija, kako on jasno izražava u svojoj "Politici":

"Ali, postoji li netko kome je po prirodi namijenjeno da bude rob, i za koga je takvo stanje svrhovito i ispravno, ili bolje rečeno, nije li baš svako ropstvo kršenje prirode?

Nema poteškoća u odgovoru na ovo pitanje, i na temelju razuma i činjenica. Jer, neki vladaju, a drugima se vlada, i to nije samo nužno, već i svrhovito; od časa svog rođenja, neki su određeni za podložnost, drugi za vladavinu."  (Aristotel, "Politika", V. dio)

Aristotel je također sveo pitanje ljudskog znanja na najgrublju osjetilnu sigurnost i percepciju "činjenica"; ili kao što pokazuje u gornjoj izjavi, tj. svom pristupu i opravdanju ropstva kao "činjenice". 

Sveučilište u Padovi, u Veneciji, najveće europsko središte za aristotelovske studije.

Dante i Petrarka postavili su temelje talijanske renesanse, usred krize, u 14. stoljeću. Taj su napor nastavili Nikola Kuzanski, papa Pio II., kao i Sabor u Firenci, pod pokroviteljstvom Medicija, 1439. godine. Mlečani su promicali Aristotelovu filozofiju protiv platonizma Firentinaca; Sveučilište u Padovi je postalo veliko europsko središte za aristotelovske studije.

Pio II., papa od 1458. do 1464. godine, bio je saveznik Nikole Kuzanskog i platonskog humanističkog pokreta. Pomogao je  Kuzanskom u organiziranju Sabora u Firenci (1431.-1449.), kao još jedan pokušaj ujedinjenja istočne i zapadne crkve.

https://archive.schillerinstitute.com/fidelio_archive/1995/fidv04n02-1995Su/fidv04n02-1995Su_004-venices_war_against_western_civi.pdf

Pio II. je rekao o Mlečanima: "Žele se pred svijetom činiti kršćanima, ali u stvarnosti nikada ne misle na Boga i, osim na državu, koju smatraju božanstvom, ništa im nije sveto.“ 

Iako je Liga iz Cambraija na kraju propala, bila je vrlo blizu uništenja Venecije i Venecija jest zbog toga uvelike financijski stradala. Kao reakciju je mletačka obavještajna služba donijela odluku da suprotstavi protestante i katolike. Cilj je bio stoljećima podijeliti Europu vjerskim ratovima kako bi spriječili nastanak nekakve nove Lige iz Cambraija, koja bi se ikada više okupila protiv Venecije.

Gasparo Contarini je bio kardinal, sa sjedištem u Veneciji, u to vrijeme. Bio je učenik Aristotelove padovanske škole i nijekao je besmrtnost ljudske duše. Prema Tarpleyjevom istraživanju: 1943. godine je njemački znanstvenik, Hubert Jedin, pronašao  zanimljive stvari u kamaldonskom samostanu Monte Corona, tj. 30 pisama Gaspara Contarinija, koja nedvojbeno pokazuju da je Contarini organizirao protestantske krugove u Italiji, unatoč tome što je bio katolik i kardinal. Drugim riječima: uhvaćen je pri  raspirivanju vatre na obje strane.

Kao što je dobro poznato: Martin Luther jest odgovoran za pokretanje protestantizma, 1517. godine, u Njemačkoj. Kako bi shvatili zašto je to relevantno za venecijanske namjere i dizajn, pročitajmo ulomak iz Contarinija. Kada se 1525. godine vratio u Veneciju, sa svoje misije s Karlom V. u Njemačkoj, rekao je Senatu:

"Karakter i običaji Nijemaca su poprilično divlji; snažni su i hrabri u ratu; malo mare za smrt; sumnjičavi su, ali nisu prijevarni ili zlonamjerni; nisu uzvišeno inteligentni, ali se posvećuju s toliko odlučnosti i ustrajnosti, da uspijevaju u raznim ručnim zanatima,  kao i u književnosti, kojoj se mnogi sada posvećuju i ostvaruju veliku dobit... Snage Njemačke, kada bi bile ujedinjene, bile bi vrlo velike; ali zbog podjela koje postoje među njima, one su sada jako male..." 

Venecijanske izdavačke kuće i obavještajne mreže su radile na širenju luteranstva, kao i njegovih varijanti po cijeloj Njemačkoj, samo stoga da ovjekovječe i još više pogoršaju ove podjele. Kao što je navedeno u članku Webstera Tarpleyja: 

"Kako je protureformacija napredovala, Contarinijeve mreže su se podijelile u dva krila. Jedno su bili proprotestantski spirituali, koji su se kasnije razvili u stranku mletačke oligarhije, zvanu giovani, [koji će postati poznati kao slobodni mislioci] i koji su služili rastućim mrežama u Francuskoj, Nizozemskoj, Engleskoj i Škotskoj. Na drugom krilu bili su zelanti, orijentirani prema represiji i inkviziciji, a tipičan primjer im je bio papa Pavao IV. Caraffa. Zelanti su se razvili u oligarhijsku stranku, zvanu vecchi, koja je služila mletačkim mrežama u Vatikanu i katoličkim habsburškim posjedima. Prividni sukob dviju skupina bio je orkestriran kako bi poslužio mletačkim projektima."

Contarini će umrijeti 1542. godine, prije nego što su te podjele postale izražene. Ali, prije njegove smrti, odnosno 1536. godine će  Pavao III. odabrati Contarinija za predsjedavajućeg komisije, koja će razviti načine za reformu crkve. Osim Contarinija, u komisiji su još bili: Caraffa, Sadoleto, Pole, Giberti i Cortese iz San Giorgio Maggiorea, pretežno mletački izbor. Ovo izvješće nosilo je naziv 'Consilium de Emendenda Ecclesia' i usredotočilo bi se na zlouporabe unutar Katoličke crkve.

Dva ulomka iz ovog izvješća daju nam ideju o tome što su Mlečani imali na umu kod reforme Katoličke crkve: 

"Mislimo, Sveti Oče, da se ovo mora uspostaviti prije svega ostalog: kao što Aristotel kaže u svojoj 'Politici', baš kao i u svakoj republici, tako i u crkvenom upravljanju Kristovom crkvom, ovo pravilo se mora poštovati prije svega ostalog: da se zakoni moraju poštivati koliko je to moguće. Jer ne mislimo da nam je dopušteno izuzeti se od ovih zakona, osim iz hitnog i nužnog razloga."

"A budući da uobičajeno čitaju Erazmove kolokvije djeci u školama, u tim kolokvijima ima mnogo stvari koje oblikuju te neobrazovane duše prema bezbožnosti, stoga bi čitanje ovih stvari i bilo kojih drugih iste vrste, trebalo zabraniti na književnim satovima.“

Stoga, Aristotelov duh je predvodio ovu "crkvenu reformu", što će dovesti do kampanje za Tridentski sabor. Erazmo je bio vodeći platonski humanist svog vremena, a njegovo spominjanje u izvješću nije bilo slučajno. Kao posljedica ovog izvješća je nastao 'Index Librorum Prohibitorum'; popisi zabranjenih knjiga, koje su smatrane opasnima za vjeru i moral rimokatolika, ali su i sumnjivo  naginjali prema djelima platonskih humanista. Među zabranjenim djelima bila su djela Dantea, Erazma, sve Machiavellijeve knjige. To je značilo da su aristotelovci sada imali vlast u Rimu.

Do 1565. godine je u Rimu bilo čak sedam venecijanskih kardinala, što je bio jedan najvećih, ako ne i najveći, nacionalni klub.

Prema Tarpleyjevom radu: nakon 1582. godine oligarhijske venecijanske vladine institucije kontroliraju Giovani, a iz toga se formirao obavještajni krug, pod nazivom Ridotto Morosini. Jedan od vodećih članova ovog kruga bio je servitski redovnik, Paolo Sarpi. Giovani su bili zainteresirani za stvaranje grupe od Francuske, Nizozemske, protestantske Njemačke i Engleske koja bi bila  protiv Diakatholiconu, gdje su ubrajali Španjolsku, većinu Italije i papinstvo. Iz venecijanskog kruga špijunske inteligencije Ridotta Morosinija su proizašli: francusko prosvjetiteljstvo, britanski empirizam i Tridesetogodišnji rat.

Evo nekoliko Sarpijevih citata, koji će dati ideju o njegovoj filozofiji i karakteru. Smatrao je čovjeka stvorenjem apetita, i ti apetiti se ne mogu zasititi, što je napisao je u svom djelu "Pensiero": "Stalno tražimo sreću, nikada je nismo stekli i nikada nećemo". U ovom je djelu također napisao:

"Postoje četiri načina filozofiranja: prvi samo razumom, drugi samo smislom, treći razumom, pa onda smislom, i četvrti koji počinje smislom, a završava razumom. Prvi je najgori, jer iz njega znamo što bi željeli biti, a ne što jest. Treći je loš, jer mnogo puta iskrivljujemo ono što jest u ono što bi željeli, umjesto da ono što bi željeli prilagodimo onome što jest. Drugi je istinit, ali grub, dopušta nam da malo znamo i to više o stvarima, nego o njihovim uzrocima. Četvrti je najbolje što možemo imati u ovom bijednom životu.“

Ovo je bila jednostavno prepakirana verzija Aristotelove epistemologije, koja je činila temelj misli koja je upravljala Giovanima, a ovdje je predstavljena njihovim sljedbenikom, Sarpijem. Takvo je uvjerenje, kod njihovih sljedbenika, oblikovalo skepticizam prema svemu dobrom i lijepom. Umjesto toga, trebali su ispuniti ovu prazninu prezirom prema čovjeku i ljudskom razumu. Npr. Sarpi nikada nije skrivao da čovjeka smatra najnesavršenijom od svih životinja.

Sarpijevi obavještajni krugovi su krenuli u akciju kako bi stvorili preduvjete za Tridesetogodišnji rat, ali ne u Italiji, već u Njemačkoj. Prvi korak bio je organizirati Njemačku u dva naoružana tabora. Prvo je uslijedilo stvaranje Protestantske unije (1608.). U roku od godinu dana je formirana i Katolička liga, čime je postavljena pozornica za krvoproliće.

Papinski nuncij u Parizu, 03. ožujka 1609. godine je izvjestio papu Pavla V. o aktivnostima mletačkog veleposlanika, Antonija Foscarinija, bliskog Sarpijevog suradnika:

"Od prvog dana kada je stigao ovamo, uvijek se ponašao na isti način: Njegovi najpovjerljiviji kontakti su se odvijali sa agentima raznih njemačkih protestanata, Nizozemcima, engleskim veleposlanikom, dvojicom ili trojicom francuskih hugenota, koji su se  mogli smatrati njegovim gostima. Njegov je posao bio pokušati, na bilo koji mogući način, spriječiti sklapanje bilo kakvog mira, ili makar i primirja u Flandriji... Osim ovih lijepih projekata, žurio se sa osnivanjem ove lige protestanata u Njemačkoj, ali iako nije uspio puno učiniti u tom smjeru, u svakom slučaju sam siguran da će, ako može doprinijeti tome, to i učiniti.“ (Federico Seneca, "La Politica Veneziana Dopo L’Interdetto", Padova, 1957.) 

Iz ovih venecijanskih napora će proizaći Tridesetogodišnji rat, koji je trajao od 1618. do 1648. godine. U tom ratu su bili  suprotstavljeni protestanti i katolici, jedni protiv drugih. Bio je to jedan od najrazornijih ratova u ljudskoj povijesti.

Njemačka će tada izgubiti polovicu svog stanovništva.

Machiavelli je bio u središtu borbe za uništenje Venecije i odigrao je veliku ulogu u organiziranju Lige iz Cambraija. Stekao je lošu reputaciju zbog svog djela "Vladar", što je zapravo bila studija mletačke strategije, jer je Machiavelli znao da se mogu pobijediti samo ako se razumije cijela priroda takvog neprijatelja. Najveće oružje Venecije je bilo u njenoj sposobnosti manipuliranja činjenicama, perspektivom i motivima svojih meta. Nisu se upuštali u vojno ratovanje, nego su vodili mentalni rat, i velika većina tada nije imala obrane protiv toga. Machiavelli je, stoga, napisao "Vladara" kao studiju neprijateljskog uma, kako bi obranio humanističku bazu Firence. Djelo je bilo napisano posebno za Lorenza de Medicija, koji će postati vladar Firentinske Republike. Lorenzo je bio vrlo moćan i entuzijastičan pokrovitelj renesansne kulture Italije. Pogledajmo posljednji odlomak Machiavellijevog "Vladara", kako bi imali dublji uvid u ovaj sukob:

"Ova prilika se stoga ne smije propustiti, kako bi Italija konačno pronašla svog osloboditelja. Ne mogu izraziti ljubav s kojom bi bio dočekan u svim onim pokrajinama, koje su patile pod ovim stranim invazijama, s kakvom žeđi za osvetom, s kakvom nepokolebljivom vjerom, s kakvom ljubavlju, s kakvim zahvalnim suzama. Koja bi vrata bila zatvorena pred njim? Koji bi mu ljudi odbili poslušnost? Koja bi mu zavist mogla suprotstaviti? Koji bi Talijan uskratio odanost? Ova barbarska dominacija smrdi u nosnicama svakoga. Neka vaša slavna kuća stoga preuzme ovaj zadatak s tom hrabrošću, i onim nadama koje su nadahnute pravednim ciljem, kako bi se pod njezinom zastavom mogla uzdići naša domovina i pod njezinim okriljem ostvarila ona Petrarkina izreka:

Hrabrost protiv zlog gnjeva uzeti će oružje; i neka se borba odmah ubrza! Jer, sigurno, drevna vrijednost, koja u Talijanima budi srce, još nije mrtva." (Machiavelli, "Vladar") 

"Smrt Gustava II. Adolfa u bitci kod Lützena", slika C. Wahlboma (1855.). Bitka kod Lützena (16. studenog 1632.) bila je jedna od najvažnijih bitaka Tridesetogodišnjeg rata.

Tragedija ratovanja, baš poput Tridesetogodišnjeg rata, jako je pogađala Schillera. Kako se brat može suprotstaviti bratu, takvom žestokom mržnjom? Kako se netko može dopustiti da bude toliko potpuno manipuliran, tako lako prevaren da povjeruje u apsurdnost, da povjeruje da mu je prijatelj zapravo neprijatelj? Većina ratova rezultat je takvih metoda i stoga je Schiller smatrao da je od najveće važnosti da ljudi, a posebno njihovi vođe, shvate um takve zločinačke prirode. Kada se jednom prepozna i razotkrije kao ono što zaista jest, izgubiti će veliki dio svog utjecaja, a dobri ljudi više ne bi bili manipulirani takvim spletkama.

Imajući ovo na umu, sada smo spremni krenuti u Schillerovu priču o vidovnjaku (Ili o ukazivaču, kako piše da bi bio drugi naslov knjige). Možete razmišljati kao da je ova priča poput jednog dugog magičnog trika i pritom je važno da vam um ostane usredotočen na ono što se stvarno događa, a ne na raskoš i distrakciju. Inače ćete stvarnost zamijeniti za pravu magiju, dok je  zapravo sve bilo niz nepažljivih poteza.

Knjiga prva

Krenuti ćemo od početka priče. Grof O je pripovjedač i prepričava svoje iskustvo sa svojim prijateljem, princom iz Njemačke, koji je u to vrijeme boravio u Veneciji. Grof O ga posjećuje u svom putu do odredišta, te oni odlučuju ostati zajedno u Veneciji nekoliko dana, prije prinčevog povratka u Njemačku.

Grof O započinje priču tako što navodi razloge zbog kojih prepričava priče, nastavlja opisom karaktera svog prijatelja princa.

"Ispričati ću vam događaj, koji će se mnogima činiti nevjerojatnim, a kojemu sam uglavnom bio očevidac. Za one koji su upućeni u određeno političko pitanje, to će pružiti neke dobrodošle informacije - ako ih ove stranice još uvijek pronađu među živima; a za druge koji nemaju ovaj ključ, to će možda biti važan doprinos povijesti obmane i zablude ljudskog duha. Čovjek će biti zapanjen smjelošću ciljeva koje je zlo sposobno osmisliti i slijediti. Čovjek će biti zapanjen osobitošću sredstava koja je zlo sposobno prizvati kako bi osiguralo te ciljeve. Čista, stroga istina će voditi moje pero, jer kada ove stranice dođu na svijet, mene više neće biti i neću imati što izgubiti, niti dobiti, zbog izvještaja koji ću podnijeti."

Princ je živio inkognito. Držao se podalje od zabava, odupro se svim iskušenjima i privlačnostima ovog grada. Budući je bio treći princ svoje kuće, gotovo nije bilo izgleda da će jednog dana vladati. Bio je protestant po rođenju, iako njegova uvjerenja nisu bila rezultat pomnog istraživanja; to nikada nije proveo.

"Usred bučne gomile, pronalazio je put sam; zatvoren u svijetu svoje mašte, često je bio stranac u stvarnom. Nikada nije bilo nikoga tko je rođeniji da bude pokoran poput njega, iako nije bio slab. Ipak, bio je neustrašiv i pouzdan, čim bi bio osvojen, i bio je jednako sklon borbi protiv priznate predrasude, ili umrijeti za drugu.“

"Njegove ambicije nikada nisu bile probuđene, pa su njegove strasti krenule drugim smjerom. Zadovoljan time što nije ovisan o volji drugih, osim svoje, nije osjećao iskušenje da vlada drugima: tiha sloboda privatnog života i uživanje u živom intelektualnom društvu, bili su mu najveći ciljevi. Mnogo je čitao, ali neselektivno... Sve znanje koje je kasnije stekao samo je povećalo zbrku u njegovim koncepcijama, jer nisu bile izgrađene na čvrstim temeljima."

Jedne noći, tijekom večernje šetnje, i princ i grof O. primjećuju kako ih netko prati. Ne znaju zašto, te sjede na klupi nadajući se da je možda samo riječ o zamjeni identiteta. Armenac koji ih slijedi sjeda na susjednu klupu, te baš kada princ ustaje i uzvikuje grofu da bi trebali krenuti, jer moraju stići na odredište do 21 sat, Armenac progovara: "Umro je u 21 sat."

Princa i grofa pogode riječi ove zloslutne osobe i odmah odlaze u hotel. Prođe tjedan dana i princ, šetajući gradom, prima pismo gdje se potvrđuje da je njegov rođak, prvi u redu za krunu, doista umro prošlog četvrtka navečer... u 21 sat! U tom trenutku, Armenac izlazi iz gomile i govori princu kako se hitno mora sastati sa zastupnicima Senata. Nakon što se princ vrati s ovog tajanstvenog sastanka, na koji ga grof nije pratio, princ kaže grofu:

"Grofe", govori princ Hamletovim riječima, "ima više stvari na nebu i na zemlji nego što sanjamo u našim filozofijama."

"Najmilostiviji kneže“, odgovorio je grof O, "čini se da zaboravljate kako idete u krevet bogatiji velikom nadom.“ (Pokojnik je bio prijestolonasljednik, jedini sin vladajućeg kralja, koji je bio star i bolestan, sada bez nade da će ga sin naslijediti. Ujak našeg princa, također bez potomstva ili izgleda da ga dobije, bio je sve što je stajalo između princa i prijestolja…)

"Nemojte me podsjećati“, rekao je princ. "Čak i kada bi kruna sada bila moja, sada bi imao više posla nego razmišljati o ovoj trivijalnoj stvari… kada ovaj Armenac doista nije samo nagađao da…“

"Kako je to moguće?“ prekinuo ga je grof O.

Princ: "Zamijenio bih s vama sve svoje prinčevske nade za redovničku kapuljaču." 

Princ je već u ovoj ranoj fazi razvio opsesiju kako se ostvarilo Armenčevo misteriozno predviđanje rođakove smrti, te je nazvao  svoj mogući uspon na prijestolje - trivijalnom stvari. Zanimljivo je što Schiller navodi princa neka iskoristi Hamletovu referencu. Koja je bila Hamletova krajnja tragedija? Hamlet je postao opsjednut duhom, važnost te utvare je stavio iznad svega ostalog. Hamlet nije razmišljao kako bi postao bolji kralj, koji je bio potreban da se okonča kaos i osigura sigurnost Danske.

Kada je Hamlet otkrio da je njegov ujak kriv za ubojstvo njegovog oca, nastavlja s nedjelovanjem. Do kraja drame Hamlet nikada nije donio nikakvu stvarnu odluku, ili poduzeo akciju da bi odredio vlastitu sudbinu, a kamoli sudbinu naroda Danske. Živio je više u svojoj glavi nego u stvarnosti. Završava time što ubija ujaka, ali tek nakon što je sve izgubljeno. Nakon što su svi mogući putevi i moguće djelovanje uništeni, kada je njegova vlastita smrt sigurna, tek tada konačno ubija svog ujaka... ali, tada nema više nikoga tko bi vladao i narod Danske je izgubljen. 

Princ izgleda isto ne želi preuzeti odgovornost vladanja. Nikada se nije pripremao za tu ulogu, misleći kako to nikada neće biti njegov život. Priznaje da bi radije postao redovnik, izolirana figura bez velikih očekivanja, nego kralj.

Sljedeće večeri, princ se karte s grupom ljudi, na kraju se posvađa s Mlečaninom i izvrijeđa ga. Buka je toliko glasna, te grof ulazi u sobu i vikne "Prinče!". Podsjetimo se kako nitko do tada nije znao za prinčev identitet. Čim je grof razotkrio njegov identitet, polovica sobe se ispraznila, dok preostali pokušavaju ponuditi princu pomoć u situaciji u koju se doveo. Upozorili su ga da će ga ovaj Mlečanin sigurno ubiti večeras, te su se počeli natjecati u tome tko će biti izabran da pomogne princu. Princ i grof na kraju sami napuštaju ovo mjesto i odlučuju se odmah vratiti u hotel. Usput ih zaustavlja skupina ljudi, koji ih silom uvode u gondolu i odvode u neku mračnu zgradu, uz zavojito stubište, gdje ulaze u sobu…

"Na kraju smo ušli u sobu gdje su nam skinuli poveze s očiju. Našli smo se u krugu časnih staraca, svi odjeveni u crno, cijela soba prekrivena visećim crnim tapiserijama, a u prigušenom svjetlu vladala je smrtna tišina u cijelom tom skupu, što je ostavljalo užasan dojam. Jedan od časnih, vjerojatno Vrhovni državni inkvizitor, prišao je i svečanim tonom upitao princa, dok su Mlečanina dovodili pred njega: "Prepoznajete li ovog čovjeka ovdje kao istog onog koji vas je uvrijedio u kavani?“

"Da“, odgovorio je princ. 

Nato se inkvizitor okrenuo prema zatvoreniku: "Je li ovo osoba koju ste namjeravali ubiti večeras?"

"Da“, odgovori zatvorenik.

Odjednom se krug otvorio i s užasom smo gledali kako se glava Mlečanina odvaja od torza. "Je li vam ovo bila dovoljna zadovoljština?“, upita državni inkvizitor. Ali, princ je ležao bez svijesti u naručju svojih pratilaca.

"Idite sada“, zapovjedi inkvizitor užasnim glasom i okrećući se prema meni, reče: "i u budućnosti nemojte biti tako brzopleti u svom prosuđivanju pravde u Veneciji.“

Princ će od sada imati zaštitu najviših ešalona u Veneciji. Njegov identitet bio je prepoznat i željeli su ga sačuvati na sigurnom.

U ovom trenutku se čini kao da je cijela Venecija svjesna prinčevog identiteta i on brzo dobiva pratnju. Jedne večeri ga njegova pratnja prati u hotel na večeru. Tijekom večere, princ oduševljeno govori o tajanstvenom Armencu i jezivim proricanjem smrti njegovog rođaka, u točan sat. Razgovor se brzo usmjerava na to postoji li natprirodno. U ovom trenutku, sicilijanski mađioničar, koji je u njihovom društvu nudi svoje "vještine" kod rješavanja problema.

"Prinčeva znatiželja već je bila na najvišem stupnju. Biti u kontaktu sa svijetom duhova je i prije bila njegova najvatrenija želja, a nakon tog prvog pojavljivanja Armenca, sve ideje su se ponovno počele vrtjeti u njemu, one koje je njegov zreliji razum tako dugo izbjegavao.

"Ovdje pred vama“, nastavio je princ, "imate onoga tko gori od nestrpljenja da ovu važnu stvar dovede do uvjerenja. Prigrlio bih onoga tko bi mogao rastjerati moje sumnje i skinuti zavjese s mojih očiju kao svog dobročinitelja…“

"Što tražite od mene?“ upitao je mađioničar.

Princ: "Za sada, samo primjer vaše umjetnosti. Dopustite mi da vidim prikazu.“

"Kojoj bi svrsi to služilo?“

"Tada, nakon bližeg upoznavanja sa mnom, možete prosuditi jesam li dostojan višeg obrazovanja", govori princ." 

Zanimljivo je ovdje primijetiti kako princ ima veću sklonost prihvaćanju posebnih svetih/tajnih znanosti i nadnaravnog, nego što ima želju biti odabran za kralja, budućeg vođe naroda. Misli da može biti jedan od rijetkih, koji se može naučiti umijeću "svetih znanosti“, kao da on posjeduje rijetke kvalitete za "inicijaciju“.

Riječ mistika potječe iz grčkog i izvorno značenje jest "skriti“. Njena izvedenica je mystikos, što znači "inicirani“. U helenističkom svijetu, riječ mističan bi se odnosila na "tajne“ vjerske rituale. "Mystikos" bi, prema tome, bio inicijant u misterijske religije. Riječ misterij ima korijen iz mystikosa, te se odnosi na otkrivanje istina koje nadilaze moć prirodnog razuma, drugim riječima, korijen riječi misterij se može shvatiti kao istina koja nadilazi prirođeni intelekt.

Već je očito kako princ ne misli da može doći do razumijevanja najviših misterija samo putem razuma, već misli da će se te misterije same otkriti pred njim, ako bude odabran da bude iniciran i ako mu se dopusti ulazak u začarano, mistično carstvo.

Seansa se organizira za tu noć. Princ je odlučio prizvati svog prijatelja koji je poginuo u bitci. Mađioničaru treba nekoliko sati za pripremu, a u međuvremenu otprilike polovica pratnje ostaje u iščekivanju, među njima su Britanac i Rus. Konačno, vrijeme je za prizivanje. Ulaze u mračno osvijetljenu sobu, mađioničar izgovara svoje bajalice, odjednom se u pozadini pojavljuje slika nečega što izgleda kao duh. Međutim, čim se ova ukaza pojavi, pojavljuje se i druga ukaza, naizgled istog duha, koja je mnogo bliža gledateljima i mnogo stvarnija! Sam princ je zadivljen sličnošću ovog duha sa svojim davnim prijateljem. Mađioničar izgleda prestrašeno, te problijedi pri pojavi ove druge ukaze, i pada na koljena. Rus, koji se nalazi u njihovom društvu tada zareži na mađioničara i kaže: "Nikada više nećeš prizivati duhove!". Mađioničar pogleda Rusa u lice, učini se kao da ga poznaje, vrisne od užasa i onesvijesti se.

Odmah nakon ove scene, ulaze stražari i uhićuju mađioničara. Vidi se Rus kako razgovara s njima i dogovara da nitko drugi iz njihove skupine ne bude uhićen. U ovom trenutku se razotkriva kako je Rus zapravo prerušeni Armenac. Usred sve te buke, Armenac nestaje i ne mogu ga pronaći. Princ ga želi i dalje tražiti i primjećuje:

"Viša sila me progoni. Sveznanje lebdi nada mnom. Nevidljivo biće, kojemu ne mogu pobjeći, promatra svaki moj korak. Moram pronaći Armenca, a on će sve ovo rasvijetliti."

I nekoliko odlomaka kasnije…

"Nimalo“, rekao je princ. "Ova osoba je sve što želi biti i sve što trenutak nalaže da bi trebao biti. Nijedan smrtnik još nije saznao što on zapravo jest. Jeste li vidjeli kako se Sicilijanac srušio kada mu je viknuo riječi na uho: 'Nikada više nećeš prizivati duhove!'? Iza toga se krije nešto više. Nitko me ne može uvjeriti da se netko može toliko bojati nečega ljudskog.“

Primijetite kako je princ uvjeren da netko ili nešto, sa toliko očite moći, ne može biti čovjek. Sve što je toliko zastrašujuće tajanstveno i moćno mora biti iz nadnaravnog carstva. Sljedećeg dana princ, grof i Britanac odlučuju posjetiti mađioničara u  zatvorskoj ćeliji, kako bi pokušali dobiti neke odgovore od njega.

Princ: "A s kojom svrhom si sve ovo smislio?“

Sicilijanac (mađioničar) odgovara: "Da bih te natjerao da razmišljaš – da bih u tebi pripremio emocionalno stanje, koje bi te učinilo prijemčivijim za čuda koja sam ti pripremio... avantura s Armencem omogućila mi je da se nadam da ćeš već biti sklon odbacivanju prirodnih objašnjenja i traženju tragova viših izvora izvanrednog.“

"Doista“, primijeti princ na način koji je istovremeno bio žalostan i zadivljen... "Nisam to očekivao.“

Princu je sada jako neugodno što je toliko ozbiljno shvatio nešto što se tako očito pokazalo kao prijevara. Međutim, primijetite da mađioničar nikada nije odgovorio na zamišljeni zadatak...

Princ zatim pita mađioničara zašto je bio toliko užasnut prepoznavši lice Armenca tijekom seanse i odakle ga poznaje? Mađioničar zatim nastavlja prepričavati priču o svom prvom susretu s Armencem. Počelo je tragedijom imućne obitelji, čiji je prvi sin nestao. Obitelj je godinama uzalud tražila i tijelo nikada nije pronađeno. Prvi sin se trebao oženiti kćeri druge obitelji, bili su jako zaljubljeni, te su obje obitelji odgađale njen brak s bilo kim drugim, nadajući se njegovom povratku. Upravo je tada mađioničar  angažiran od njihovog društva: 

"...njegova obitelj bi mogla trebati nekoga poput mene u ovoj vrlo ozbiljnoj stvari, doista, kako bi eventualno dobio neki uvid pomoću mojih tajnih znanosti, dok su sva prirodna sredstva iscrpno i bezuspješno isprobana.

...Koristeći mistične knjige iz vrlo poznatne knjižnice starog markiza, ubrzo sam bio u stanju razgovarati s njim njegovim jezikom i uskladiti svoj sustav nevidljivog svijeta sa njegovim vlastitim mišljenjima. Ubrzo je vjerovao u sve što sam želio da vjeruje, sa jednakim bi se povjerenjem zakleo na snošaj filozofa sa salamanderima i silfima na knjigu Biblije. Budući je bio vrlo religiozan, a njegova sposobnost vjere je bila visoko na cijeni u mojoj školi, time su mu moje vlastite priče bile još lakše dostupne, tako da sam ga na kraju toliko vezao i ispleo misticizmom, da više nije vjerovao ničemu prirodnom. Ukratko, bio sam štovani apostol kuće.

…Nepovjerenje u samu stvar, sumnja u moje vještine, bila je jedina prepreka sa kojom se nisam morao boriti.”

Obitelj prihvaća da se održi seansa, u pokušaju razgovora sa utvarom prvog sina, ako je on doista mrtav: 

"Primijetiti ćete“, rekao je Sicilijanac, "da sam ovdje odstupio od uobičajenih nagađanja, [u odnosu na seansu] ništa mi se nije činilo opasnijim od određene aproksimacije prirodnom.“

"Vjerujem da je ovo ispravno procijenjeno“, rekao je princ, okrećući se prema nama. "U nizu izvanrednih pojava, čini mi se, da je upravo vjerojatnije ono što bi bilo remetilačko. Lakoća razumijevanja otkrića bi samo obezvrijedila sredstva, koja su korištena da bi se do njega došlo; lakoća izmišljanja bi čak izazvala sumnju; jer, zašto se truditi sa duhom ako se od njega ne namjerava saznati više od onoga što bi se moglo otkriti i bez njega, samo uz pomoć zdravog razuma? Ali, iznenađujuća novost i teškoća otkrića su ovdje istovremeno jamac čuda, kojim se ono postiže – jer, tko bi sumnjao u nadnaravno u pojavi, ako se ono što se postiže ne može postići prirodnim silama?“

Drugim riječima: ljudi jednostavno nisu sumnjičavi prema nadnaravnim objašnjenjima, jer su ona izvan razumijevanja i izvan razuma. Stoga, ako se mogu uvjeriti da su vidjeli nešto što sudjeluje u mističnom, to je sve uvjerenje koje im je potrebno. Trebaju se uvjeriti samo svojim osjetilima, um u ovom području ne igra nikakvu ulogu, jer se to ne može racionalizirati.

Čim se iluzija ili efekt čine prirodnijima nego nadnaravnima - tada se naš um aktivira i preuzima kontrolu. Stoga, ako ste prevarant poput mađioničara, ništa nije opasnije nego uključenje nečijeg uma. Princ se ironično, u potpunosti, slaže s tim.

Priča o mađioničaru završava vjenčanjem drugog sina sa kćeri koja je bila predodređena za to da bude suprugom prvog sina.  Budući je obitelj dobila svoj zasluženi mir nakon seanse i 'potvrdu' da je njihov prvi sin zaista otišao, oni odlučuju krenuti dalje. Na vjenčanju mađioničar prvi put vidi Armenca, koji je odjeven kao franjevački redovnik, dok usred govora viče: "Smijem li pitati zašto niste pozvali svog prvog sina na ovo vjenčanje?". Gospodar kuće odgovara kako je prvi sin otišao onamo gdje se ostaje zauvijek. Armenac odgovara: "Možda se samo boji pokazati u takvom društvu. Neka čuje posljednji glas koji je ikada čuo. Zamoli svog sina Lorenza neka ga pozove." Među svatovima zavlada zbrka, gospodar odlučuje ostati miran, te podiže čašu i nazdravlja uspomeni na svog prvog sina. Svi piju, osim Lorenza (drugog sina). Otac ga poziva i Lorenzo prihvaća čašu vina koju mu nudi Armanac, oklijeva dok pije i izgovori "mom voljenom bratu". U tom trenutku pojavljuje se prikaza prvog sina, koji kaže: "To je glas mog ubojice." Nakon toga, Lorenza uhvate samrtni grčevi, počinje se snažno grčiti. Mađioničar tvrdi da nema daljnjih detalja o tom događaju, jer se u tom trenutku onesvijestio. Dodaje da je drugi sin ubrzo nakon toga umro. Oni koji su bili prisutni, njegov otac i svećenik, umrli su nekoliko tjedana nakon njega. Osim toga, pronađen je kostur skriven među lišćem, na dvorištu dvorca. Drugi sin je za seansu donio bratov prsten, koji je ponudio za lažno prizivanje svog brata. Svi ovi znakovi kao da su ukazivali na to da je Lorenzo ubojica svog brata, te su posumnjali u ulogu koju je mađioničar odigrao u ovoj aferi.

I tako priča o mađioničaru završava.

Princ i grof odlaze s više pitanja nego odgovora o identitetu i prirodi Armenca.

Nakon mađioničarevih odgovora, princ osjeća gađenje zato što je taj čisti svijet svetih znanosti i mističnog svijeta izvan našeg vlastitog svijeta, okaljao takav bezvrijedni prevarant. Također, duboko je posramljen zato što se toliko zagrijao za cijelu aferu. Čini se kao da je ovo gađenje isprva izvuklo princa iz stanja sna i probudilo ga do te mjere da automatski objašnjava kako se svaki "trik", sve do ove točke, mogao izvesti i bez magije. Da je sve bilo samo niz prijevara.

Ono što se čini kao trenutak jasnoće, ispada hladna i odvojena logika cijelog niza vrlo neobičnih događaja. Sve se raspada kada namjera, svrha cijele zamršene afere, ostane skrivena. Princ čak ide toliko daleko i priznaje kako Armenac ima važan plan, prema kojemu je sam princ meta ili sredstvo za postizanje cilja, ali onda brzo odbacuje tu mogućnost.

"Što dokazuju sva čuda, ako mogu dokazati da je samo jedno od njih prevara?

...Kada jednom priznamo da Armenac ima važan plan, onaj u kojem sam ja meta ili u kojem ću biti iskorišten kao sredstvo - i, ne smijemo li to priznati, kakav god sud donosili o njemu kao osobi? - onda ništa nije neprirodno, ništa prisilno, što ga vodi do njegovog cilja najkraćim mogućim putem. Kojim kraćim putem uvjeriti se u osobu, nego vjerodajnicama čudotvorca? Tko bi se odupro čovjeku pred kojim sami duhovi kleče? Ali, priznajem vam da je moja pretpostavka izmišljena; priznajem da ni sam nisam zadovoljan njome. Čak niti ne inzistiram na njenoj istinitosti, jer ne mislim da se isplati koristiti izmišljenom i opreznom shemom, gdje je dovoljna puka slučajnost.

"Što?“ Grof O je prekinuo: "Navodno je bila puka nesreća da…"

"Gotovo ništa više! Armenac je znao u kakvoj se opasnosti nalazi moj rođak. Sreo nas je na Trgu svetog Marka. Prilika ga je pozvala da se usudi izreći proročanstvo koje, ako ne bi pogodilo cilj, bilo bi samo izgubljena riječ ili dvije – ali, ako bi se ostvarilo, moglo bi imati najvažnije posljedice. Uspjeh je okrunio pokušaj – i tek tada bi mogao razmisliti o korištenju darova kod slučaja za međusobno povezan plan. – Vrijeme će razjasniti ovu tajnu, ili možda ne, ali vjerujte mi, prijatelju“ dok je stavljao ruku na moju i zauzimao vrlo ozbiljan stav, "osoba pred kojom više sile kleče neće imati potrebu za šarlatanstvom ili će ga prezirati."

Princ nikada nije shvatio, niti je uzeo u obzir, mogućnost da je cijeli ovaj niz događaja mogao biti orkestriran od strane istinskog zločinca, unutar same Venecije, a koji je bio usmjeren na princa vrlo preciznom svrhom. Princ nikada nije posumnjao kako postoji svrha, jer zašto bi se itko trudio ispreplitati toliko neobične i zamršene događaje, samo zato da bi se poigrao s prinčevim umom? Takvo nešto je njemu zaista bilo neshvatljivo i stoga nikada nije shvatio, ali na nikakvi zli motiv nikada nije niti posumnjao. Uvijek je prije prihvatio i sudjelovao u iluziji nečeg nadnaravnog, nego da se radi o ljudskoj namjeri. 

Kao rezultat svega ovoga je prinčevo vjerovanje u vječno, zakone koji uređuju svemir, nestalo kao rezultat uništenja njegovog vjerovanja u čuda. Zbog svoje nemogućnosti da sebi mehanički objasni, kao što je to učinio s drugim prevarantima, kako je Armenac uspio dati svoje prvo jezivo predviđanje, princ zaključuje da se sve to može objasniti pukim sudarima slučajnosti. Princ je odustao od razumijevanja onoga što se događa oko njega, stoga se u ovom trenutku, gotovo u potpunosti predaje svojoj sudbini,  koju je za njega odabrao onaj kojeg je pogrešno identificirao kao slučajnost, ali je to zapravo zločin koji mu je ostao sakriven.

Princ je jednostavno zamijenio svoju vjeru u čuda i sveo ih na slučajnosti. Prilično umjetna zamjena za isti učinak.

Princ je stekao samopouzdanje, pripisujući sebi prepoznavanje prijevare. Međutim, to je prevara koja mu se odlučila otkriti.

"Tako je završio razgovor, koji sam ovdje u cijelosti iznio, jer pokazuje teškoće koje treba prevladati s princom... da je slijepo i bez razmišljanja pao u zamku, koju mu je postavila šokantna vražja lukavština. Ne svi... možda gledajući s visoka na njegove slabosti, sa podrugljivošću, i u ponosnom mraku vlastitog i neispitanog razuma, misleći kako je opravdano slomiti štap prokletstva nad njim, kažem da se bojim da ne bi svi izdržali čak ni ovaj prvi test na tako muževan način. Ako ga sada, čak i nakon ove sretne pripreme, ipak vidite kako pada... manje ćete ismijavati njegovu ludost, nego što ćete biti zapanjeni golemošću podlosti, koja je uništila toliko dobro branjeni razum.

...Oprostite mi suze, koje nehotice teku, na spomen mog najdražeg prijatelja - ovo zapisujem kao počast pravdi: bio je plemenita osoba i sigurno bi postao ukras prijestolju, kojim se dopustio toliko zavesti, da ga je želio uzdići zločinom."

Na kraju prvog dijela ostajemo s grofovom primjedbom kako ne bi svatko mogao izdržati ono što je princ već prošao, od toliko  sakrivene podlosti, kako bi trebali biti svjesni da većina nas nije testirala svoj razum u tako strašnom izazovu i da se, većinom, ne bismo toliko dobro snašli, kao što se princ snalazio do tada. Ipak, princ je na kraju podlegao toj zločinačkoj priči. Priča koju pripovijeda grof više služi kao upozorenje onima u budućnosti, budući je sudbina princa već bila određena i njegova tragedija ispunjena, budući da je već stupio na prijestolje zločinom...

Druga knjiga započinje grofovim sažetkom promjena u prinčevom karakteru nakon kulminacije vrlo neobičnih događaja koji su uspješno osporili prinčevu epistemologiju, iako sa nikada ostvarenom namjerom ili svrhom, objašnjenju zašto su mu se ti događaji dogodili, u tako bliskom vremenskom razdoblju.

Knjiga druga

"Nedugo zatim počeo sam primjećivati značajne promjene u prinčevom stanju uma. Do tada je princ izbjegavao svako strogo ispitivanje svoje vjere. Bio je sasvim zadovoljan time što je razrijedio grube i senzualne pojmove religije s kojima je odrastao, pomoću boljih ideja koje je kasnije usvojio, ali bez istraživanja temelja svojih uvjerenja. Jednom mi je priznao da su mu predmeti religije uvijek bili poput začaranog dvorca, onaj u koji se ne ulazi bez stresa, i bolje je proći pored njega s poštovanjem i rezignacijom, bez rizika da se izgubi u njegovim labirintima.

Našeg su princa cijelu mladost proganjali mračni i jezivi oblici; radost je bila zabranjena, čak i u igri. Sve njegove ideje o religiji imale su nešto strašno u sebi; stvari strašne i brutalne prve su preuzele kontrolu nad njegovom živom maštom i ostavile najtrajniji dojam. Njegov Bog bio je slika užasa, osvetoljubivo biće; njegovo obožavanje, ropsko skrivanje, slijepa podložnost, koja je gušila  svu moć i smjelost... religija je bila u suprotnosti sa svime za čime je njegovo mladenačko srce žudjelo; nikada je nije doživljavao kao blagoslov, već samo kao taoca svojih strasti. Postupno se u njegovom srcu rasplamsala tiha mržnja prema religiji, stvarajući najbizarniju mješavinu poštovanja vjere i slijepog straha u njegovom srcu i umu - gađenje prema Gospodinu, pred kojim je osjećao jednaku razinu užasa i strahopoštovanja.“

"Nije ni čudo što je zgrabio prvu priliku da pobjegne od tako teškog jarma – ali, pobjegao je poput roba od svog okrutnog gospodara, noseći osjećaj ropstva sa sobom u slobodu. Iz tog razloga, jer se nije odrekao uvjerenja svoje mladosti u mirnom razmišljanju, jer nije čekao da se njegov zreliji razum oslobodi, jer je pobjegao poput izbjeglice, dok su još uvijek postojala prava njegovog Gospodara na posjed – iz tih razloga, nakon toliko ometanja, uvijek se trebao vratiti Njemu. Pobjegao je sa svojim lancima i zbog toga je nužno bio lak plijen svakom zlikovcu, koji ih je otkrio. Tijek ove priče će pokazati, ako čitatelj već nije to pretpostavio, da se takav zlikovac doista pojavio.

Ispovijesti Sicilijanca ostavile su u njegovom srcu dojmove većeg značaja nego što je njihov cilj vrijedio, a mala pobjeda koju je njegov razum iznio nad ovom beznačajnom obmanom znatno je povećala njegovo povjerenje u vlastite moći. Lakoća kojom je uspio otkriti prijevaru, čini se, iznenadila je čak i njega samog. Istina i laž još se nisu toliko razdvojile, upravo u glavi kako ne bi često brkao stupove jednog sa stupovima drugog. Tako je udarac koji je zadan njegovom vjerovanju u čuda potresao cijelu građevinu njegovog vjerovanja. Učinak je na njega bio poput učinka neiskusne osobe, prevarene u prijateljstvu ili ljubavi, jer je loše odabrala, koja sada gubi vjeru u te iste emocije, jer je nekoć slučajni dojam prihvatila kao stvarne i istinite kvalitete. Otkrivena obmana učinila ga je sumnjičavim i prema istini, jer je istina, nažalost, dokazana iz istih loših razloga.

Skepticizam, koji je u njemu cvjetao od tada nadalje nije imao milosti, čak niti prema stvarima koje su bile dostojne poštovanja."

Princ je izvorno imao vjeru u moral i svrhu, koja se temeljila na njegovom opresivnom obrazovanju u vjerskim studijama. Mislio je da je pobjegao iz ovog okruženja koje je gušilo svaku kreativnost, optimizam i sreću. Mislio je da je slobodan, ali je pobjegao sa svojim okovima. Što su bili ti okovi? Nikada nije bio u stanju samostalno otkriti prirodu morala, dobrote ili svrhe, izvan onoga što je u konačnici bio naučen slušati sa slijepom vjerom. 

Princ je bio jako pogođen svojim mističnim uvjerenjima koja, ne znajući, ako bi bila potpuno uništena, ne bi imao ništa čime bi ih zamijenio i što bi moglo nastaviti održavati njegove moralne temelje i svrhu. Kao što je Schiller izjavio; prinčeva uvjerenja nisu bila na čvrstim temeljima, te je stoga takav temelj lako doveden u pitanje i cijela je stvar mogla biti srušitena jednom nedosljednosti.

Suočio se sa nizom iskustava koja su uništila njegovo vjerovanje u nešto izvan ovog svijeta, nešto veće od nas, te je stoga izgubio svako vjerovanje u njegovo postojanje, iako zapravo nije na odgovarajući način temeljio svoje vjerovanje na tim stvarima, kao što je Schiller iskoristio primjer nekoga tko je prevaren u ljubavi ili prijateljstvu i stoga poriče njihovo postojanje, dok je zapravo pogreška bila u pogrešnom prepoznavanju takve osobe, kao osobe koja sudjeluje u takvim plemenitim osobinama.

"Ukratko – uronio je u ovaj labirint poput fanatika, s mnoštvom vjerskih dogma, a napustio ga kao skeptik, na kraju čak i kao utvrđeni slobodni mislilac.

Među krugovima, u koje je bio uvučen, postojalo je određeno zatvoreno društvo, zvano Bucentauro, koje je promicalo neograničenu slobodu mišljenja, kao i morala, pod krinkom plemenite, razumne slobode misli... Ovdje je princ zaboravio da je libertinizam uma i morala među osobama na tim položajima [svećenicima i kardinalima] još izraženiji, jer ovdje ne nalaze uzde, i ne odvraća ga nikakva aura svetosti koja često zasljepljuje oči profanijima. I to je bio slučaj kod Bucentaura, čija je većina članova prezirala ne samo njihove položaje, već i samo čovječanstvo.

...samo poznavanje ove vrste ljudi i njihovih navika, iako ih nije oponašao, bilo je dovoljno da izgubi čistu i lijepu nevinost svog karaktera i ukusa. Njegovo razumijevanje, sa tako malo čvrstog znanja, nije se moglo osloboditi od sofizme u koje se zaplelo, bez vanjske pomoći, i neprimjetno, ta strašna korozivna tvar izgrizla je sve - gotovo sve, na čemu je trebao počivati njegov moral. Izbjegavao je prirodne stupove sreće kao sofizme, koji su ga napuštali u odlučujućim trenucima, i stoga se našao prisiljen uhvatiti se za prvu, proizvoljnu najbolju stvar, koja mu je bačena.”

Bucentauro se sastojao od vrlo važnih mletačkih ljudi, ne samo državnika, nego i kardinala, što u početku jako impresioniralo princa. Međutim, naš raniji pregled povijesne uloge koju su mletački kardinali igrali u geopolitici bi mogao dati uvid kakvo je to zatvoreno društvo zapravo bilo, te da je princ prije ušao u zmijsku jazbinu, nego u takozvane "prosvijetljene" mislioce.

Princ misli da ovi venecijanski kardinali sudjeluju u božanskom, ali Schiller ističe da ljudi na takvim položajima nemaju uzde, oni su vrhunac autoriteta onoga što se smatra "moralnim", te je stoga korupcija na toj razini nažalost vrlo visoka. Schiller tvrdi da bi tipični kriminalac osjećao određenu razinu straha za svetost svoje duše, međutim, ovakvi korumpirani kardinali nemaju takvog straha, odnosno, oni zapravo ne vjeruju u besmrtnost duše i stoga su zabrinuti samo za materijalne posljedice. Oni zapravo nisu religiozni. Iako nose kardinalsku odoru, oni zapravo blate svoj položaj i time i cijelo čovječanstvo. Princ nema uvid u prirodu zla i zato, isprva, sve ovo ne može prepoznati.

Kada sve ovo djelomično otkrije je prekasno, u tom se trenutku čak boji napustiti ovu skupinu, zna kako oni to ne bi odobrili, i vjerojatno mu ne bi dopustili da takvo što prođe. Sam kontakt sa ovim zatvorenim društvom je bio dovoljan da princ izgubi svoju "čistu i prekrasnu nevinost karaktera". Prilično moćno! Jer, princ nije imao snažnu intelektualnu osnovu na kojoj bi temeljio svoja moralna uvjerenja, već su otprije bila labava i instinktivna. Stoga, kada je naišao na ovu impresivnu skupinu tajnovitih visokorangiranih ljudi, pronicljive mentalne strogosti, koji su bili vješti u umjetnosti sofisticirane argumentacije, drugim riječima, manipulaciji umom i njegovim uvjerenjima, prinčeva nevinost nije mogla odoljeti uvjerenjima koja su mu nametnuli. Na kraju, princ se sveo na to da se "uhvati za prvu proizvoljnu stvar koja mu je bačena“.

Kakav tužan položaj za takvu osobu!

Veliki dio onoga što slijedi u ovoj drugoj knjizi neću dalje raspravljati, jer mislim da vrlo izravno proizlazi iz onoga što smo već detaljno raspravljali dosad. Ukoliko imate vremena, pročitate cijelu knjigu. Online kopiju možete pronaći ovdje: 

https://archive.org/details/ghostseer00schigoog/page/9/mode/2up

Međutim, ono što treba detaljno raspraviti pokriva dio unutar knjige, koji se naziva filozofskim dijalogom. 

Filozofski dijalog

Dio filozofskog dijaloga u romanu "Vidovnjak" je sličan platonističkom dijalogu, samo bez Sokrata. Čitatelju je u potpunosti prepušteno neka se sam kreće kroz razgovor. Zato se ovaj dio često zaboravlja. Većina ljudi nema čvrsto tlo, stoga se ne zadržava u mislima. Schiller je zapravo nastojao produžiti ovu raspravu u kasnijim izdanjima, svjestan njene središnje važnosti.

U filozofskom dijalogu, princ i njegov prijatelj barun raspravljaju o prirodi i uređenju svemira, te kakvu ulogu čovječanstvo ima u svemu tome. Grof O se u tom trenutku vratio u domovinu, kako bi riješio problem koji se tamo pojavio. Kasnije grof O otkriva kako je sve ovo organizirano sa ciljem da ga se odvoji od princa, dok njega dalje dekonstruiraju u venecijanskoj paukovoj mreži. Barun je zabrinut zbog prinčeve nagle promjene karaktera, nakon Venecije. Vidi kako je ovaj izgubio vjeru u moral i istinsku dobrotu.

Budući je ovaj dijalog donekle izazovan, podijeljen je po ključnim temama. To su središnji strukturni kameni, koje je Schiller identificirao kao temelj slobodnih mislilaca. 

"– Priroda vječnog, višeg reda; Princ opisuje hladan, stran prirodni red. "Možeš li od njega zahtijevati ono što sam ne posjeduje? Možeš li ti, val koji vjetar nosi preko površine mora – možeš li zahtijevati da se trag tvog postojanja osigura na toj površini?“

"– Poriv za vječno trajanje; "Priznati ću u kontekstu, dragi prijatelju, ako mi možete dokazati da ovaj poriv za besmrtnost kod ljudi nije toliko potpuno progutan vremenskom svrhom postojanja, kao što su to senzualni nagoni.“ Naš poriv za besmrtnost je  nužnost učinka koji nam diktira hladni poredak prirode, čija je volja nešto što se u potpunosti ne može povezati. Dakle, poriv za besmrtnošću je iluzija, koja nam je postavljena samo da bismo ispunili takav učinak." (npr. sjetite se Dawkinsove teorije, gdje geni postaju naš Bog).

Princ nikada nije u potpunosti vjerovao u dobrohotnog Boga, kao što je već spomenuto, već je imao odnos ljubavi/mržnje s Bogom, za kojega je smatrao da je ponekad pun ljubavi, a ponekad gnjeva. Sada je to vjerovanje zamijenio bezličnim, hladnim entitetom. U ovom hladnom, tuđem svijetu, mi nismo ništa drugo do materijalne posude, za njegovu volju. To nije nešto što možemo razumjeti ni na kojoj razini, a koncepti ljubavi i mržnje nemaju intrinzično postojanje u ovom tuđem svijetu.

Grof postavlja pitanje naše besmrtnosti, u takvom svijetu. Princ odgovara da sve materijalno o nama, uključujući naše želje, koje su oblikovane materijalnim (prema princu), nestaje nakon što umremo, stoga, što je to od nas što bi moglo sudjelovati u besmrtnosti? Princ dalje navodi kako vjeruje da je ova hladna Priroda u nas stavila impuls prema besmrtnosti, tako da izvršavamo njenu volju. To je danas najbolje ilustrirano teorijom Richarda Dawkinsa, koji tvrdi da je svaka emocija ili želja koju imamo u sebi, u konačnici,  određena našim genima, te da emocije i želje nisu naš vlastiti izbor, nego su osmišljene kako bi izvršavali "volju" gena. Princ stoga zaključuje da je ovaj impuls prema besmrtnosti samo iluzija i nestaje zajedno s ostatkom nas. kada se život ugasi.

Slijedeća tema rasprave okreće se svrsi, budući da ako živite u svijetu poput prinčevog, onda ne znate svrhu u svom životu.

Na to princ kaže…

"–Svrha i sredstvo, uzrok i posljedica; "Nikada nismo trebali reći svrha. Da usvojim vaš način izražavanja, ovaj koncept izvodim iz moralnog svijeta, jer smo ovdje navikli posljedice nekog djela nazivati njegovom svrhom. U duši, doista, svrha ima prednost nad sredstvom; ali, kada njihovi unutarnji učinci prijeđu u vanjski svijet, taj je redoslijed obrnut, a sredstva su povezana sa svrhom poput uzroka i posljedice... Plemenito i uobičajeno samo označavaju odnos u kojem se objekt nalazi prema određenom principu u našoj duši - dakle, to je koncept primjenjiv samo unutar, a ne izvan, naše duše.“

–Užitak i bol; "Kroz bol i užitak, moralni entitet doživljava samo odnos ovog sadašnjeg stanja prema stanju svog najvišeg savršenstva [sreće], koje je, pak, identično svrsi Prirode.“ Ponovno, misleća bića su vođena užitkom i boli, kako bi se uklopila u svrhu Prirode, a organski entiteti imaju ograničenja fizike, a ne emocija, kako bi ih vezali za njenu namjeravanu zamisao. Vezani smo za to kroz užitak i bol, ali nam se ta osnova čini proizvoljnom. Dakle, ljudi ne moraju biti svjesni svrhe koju Priroda provodi kroz njih.“

Prema princu, svrha čovječanstva je podložna fizičkom svijetu, međutim, to je svrha koju nikada ne možemo razumjeti. Prema izvršenju te svrhe nas vodi ono što nam je Priroda usadila kao užitak i bol; tj. ono što Priroda želi za nas, nama daje zadovoljstvo, a ono što Priroda mrzi da činimo nanosi nam bol. Tako užitak postaje najveća mjera za dobro i bol postaje najveća mjera za zlo. Međutim, ovaj koncept zla nema zlu namjeru ili svijest. Dakle, svoje najviše izvršenje savršenstva dobijate ako dopustite biti u životu vođeni isključivo užitkom.

Dok su organski entiteti ograničeni u svojim postupcima, i potpuno podložni volji prirode kroz zakone fizike, poput oblika kapljice vode ili planeta, gdje kapljica vode ili planet ne mogu odabrati nijedan drugi oblik za sebe; ljudi su ograničeni i podložni volji prirode kroz "zakone“ emocija, koji nas drže ograničenima prema našem konceptu užitka i boli, te imamo jednako toliko utjecaja u toj stvari, koliko i kapljica vode.

"Dakle, ljudi ne moraju biti svjesni svrhe koju Priroda provodi kroz njih". Ljudi jednostavno trebaju samo slijediti užitak i izbjegavati bol. Princ zatim nastavlja…

"– Koncept Uma i Red Prirode; "Dati mu um, želite reći? Zato što bi sebična osoba htjela svojoj vrsti donijeti sve dobro i lijepo, zato što je toliko zadovoljna što ima stvoritelja u obitelji? Ako kristalu date sposobnost da ima ideje, njegov najveći svjetski plan biti će kristalizacija, a njegovo božanstvo će biti najljepši oblik kristala.“

Baron ističe poantu - ako čovjek ne može odstupiti od svoje središnje točke, zašto onda princ tako arogantno tvrdi da poznaje tijek takve Prirode?

"Ja ništa ne određujem, ja samo zanemarujem ono što su ljudi pomiješali s Prirodom, ono što su uzeli iz vlastitih grudi i pompozno nadjenuli. Ono što mi je prethodilo i ono što će doći poslije mene, vidim kao dvije crne, neprobojne zavjese, koje vise s obje strane ljudskog života, zavjese koje još nijedan smrtnik nije podigao.“

Drugim riječima: vječni viši red Prirode nema um, barem ne um sa kojim bismo se mi, na bilo koji način, mogli povezati ili razumjeti. To nije nešto što možemo dijeliti, ili u čemu možemo sudjelovati. Mi nismo djeca ovog entiteta.

Baron ističe kontradikciju u prinčevoj izjavi, jer ukoliko ne možemo ništa znati o redu ili namjeri ove Prirode, kako je princ mogao formulirati čak i ovoliku razinu razumijevanja. Slično je to onima koji tvrde kako "nema istine", ali time proturječe sami sebi, kada daju takvu izjavu i misleći pritom kako je ovo istina.

Princ odgovara kako on ne određuje ništa, nego "samo zanemaruje ono što su ljudi pomiješali s Prirodom". Očito ne rješava proturječje, budući ne možete zanemariti nešto, bez nekog uvida u zašto, koje princ ne iznosi. Princ nastavlja, kako je ono što mu je prethodilo i ono što će ga slijediti slično dvijema crnim neprobojnim zavjesama, odnosno, princ ima takav pristup nepoznatom i ispada kao da se ništa nije dogodilo prije njega i ništa nema poslije njega. Nema smisla niti pokušati razmišljati o tome, jer nijedan smrtnik nikada neće moći proći iza tih zavjesa.

"– Čovjek nema drugu vrijednost osim svojih posljedica; Baron kaže: "Stoga bi ta osoba, u kojoj je sadržan razlog za brojne posljedice, bila izvrsnija osoba? Kako je to moguće? Zar onda više nema razlike između dobra i zla? Moralna ljepota je izgubljena?“

Princ kaže: "Osjećaj moralne razlike mi je nešto daleko važnije od mog razuma... Vašem moralu treba nešto što će ga podupirati, dok moj počiva na vlastitoj osi. 

Prekini svoju naviku pretpostavljanja kako velike mase, koje razum shvaća samo kao cjeline, postoje kao cjeline i u stvarnom svijetu. Može se procijeniti samo početni učinak, a ne cijeli lanac učinaka. Budući da ne možemo znati cijeli lanac učinaka, ne možemo znati ni njegov razlog, ni svrhu.

Učinak mog čina je prestao biti moj čin svojom neposrednošću, baš kao što je to učinio i tvoj.“ Baron spominje namjeru, princ odgovara: "Sasvim točno. Ali, nikada ne zaboravi da jedan uzrok može imati samo jednu posljedicu.“

Baron spominje slučaj namjere kao uspješnog neposrednog učinka.

Princ odgovara: "Ne postoji neposredna veza, jer će se između svakog učinka izvan sebe koji osoba izaziva, i unutarnjeg uzroka ili volje, umetnuti cijeli niz proizvoljnih događaja. Dakle, mogao bi odmah priznati kako su oba čina jednaka po svojim učincima" (tj. moralno ravnodušno) 

Baron odgovara: "Ali, motiv?"

Dakle, ponovno koristeći primjer Dawkinsove teorije: ako je naša volja upravljana našim genima, onda što smo uspješniji u takvim postupcima, to naši geni moraju biti moćniji i superiorniji. Što više superiornih gena netko ima u sebi, to će biti superiorniji u svom cilju pri izvršenju njihove volje. 

Baron zatim pita: kako razlikovati superiorni i inferiorni čin, što određuje je li čin dobar ili loš? Ne postoji li i dalje dobra i loša svrha,  iza takvih postupaka? Ako ne, ne gubi li se onda moralna ljepota? Princ odgovara: "Prekinite svoju naviku pretpostavljanja da se Priroda organizira iz cjelina". Princ ne vjeruje u univerzalno, da su stvari uređene odozgo prema dolje. Vjeruje kako smo samo  dijelovi i da nikada ne možemo znati namjeru cjeline, ili postoji li uopće namjera. Princ nastavlja da se može procijeniti samo početni učinak, a ne lanac učinaka. Budući da ne možemo znati taj lanac učinaka, ne možemo znati njegov razlog ili svrhu.

Princ dalje opisuje primjer dva prosjaka, gdje baron daje novčić jednom prosjaku koji ga koristi za kupnju lijeka za svog bolesnog oca, a princ daje novčić drugom prosjaku koji ga koristi za kupnju oružja i počinjenje ubojstva, te da unatoč postupcima koje je svaki prosjak odabrao, postupak baruna i princa imaju jednak učinak. Princ nastavlja: "Učinak mog čina je prestao biti moj čin svojom neposrednošću", tj. princ je bio odgovoran samo za čin davanja novčića prosjaku, a ne i za njegov ishod.

Baron tada odgovara: ali što ako je on dao novčić prosjaku da on počini ubojstvo, ne bi li tada Baron bio odgovoran, i nije li to više pitanje namjere nego samog čina? Princ tada odgovara na način koji je pravi akrobatski podvig u filozofiji, kako zapravo ne postoji neposredna veza bez obzira na namjeru, jer će se "čitav niz proizvoljnih događaja umetnuti između svakog učinka". Drugim riječima: čak i ako damo novčić prosjaku s namjerom da ovaj počini ubojstvo, između davanja novčića i čina ubojstva će biti toliko drugih odvojenih radnji i reakcija, koje će dodatno pojačati ili odvratiti takav ishod. Stoga, princ zaključuje kako "možete odmah priznati da su oba čina ekvivalentna u svom neposrednom učinku", te učinak koji se događa nakon neposrednosti nije nešto za što možemo biti odgovorni, zato smo moralno ravnodušni prema tim ishodima, poput novčića koji se koristi za počinjenje ubojstva.

I tako se postavlja pitanje motiva, i može li motiv uopće postojati ili imati učinak kako ga shvaća takav pogled.

"– Imaju li zla djela motive?; Princ uzvikuje: ako dobri i loši predikati postoje samo u duši, onda za sada možemo ignorirati vanjska djela. Moral se može zamisliti samo unutar duše, a ne izvan nje. "Ništa osim unutarnjeg poriva gdje se svim njegovim silama daje učinak, što je ekvivalent postizanju najviše proglašenosti njegovog postojanja. U tom stanju pretpostavljamo savršenstvo moralnog bića, baš kao što kažemo da je sat savršen kada svi dijelovi, od kojih ga je obrtnik izradio, odgovaraju učinku zbog kojeg ga je izradio... označavamo ga imenom moral, a je li neki čin moralno dobar ili moralno zao ovisi o tome približava li se ili odstupa od ovog načela, ili promiče, ili ometa ovaj princip... Sada, budući da ovaj princip nije ništa drugo nego najsavršenija aktivnost svih moći osobe, je li dobar čin onaj u kojem je aktivno više sila, a zao onaj u kojem je aktivno manje sila?“ Zapamtite, svaki uzrok može imati samo jednu posljedicu, stoga su zavjere motivi s nekoliko uzroka i posljedica, a ne samo s jednim motivom.

Ako sam moralna osoba i želim imati dobar namjeravani učinak, ali ne uspijem postići takav učinak, znači li to da sam nemoralna osoba? je li moral uvjetovan uspjehom djela ili namjere? Baron se slaže da je moral uvjetovan namjerom, a ne uspjehom djela. Princ nastavlja: budući da je to slučaj, ne moramo se brinuti o vanjskom svijetu i učincima naših namjera, već se usredotočimo na ono što ih iznutra organizira. Princ zatim uspoređuje moralno biće sa dobro namještenim satom. Što je više sila aktivno u nama, i to je ono što nam je priroda namijenila, to je naša funkcija savršenija, kao kod sata.

Dakle, ako sat treba raditi onda je potrebno toliko dijelova da dobro funkcionira; što više dijelova ne funkcionira u takvom satu, to je njegova funkcija ili učinak manje savršen. Isto vrijedi i za osobu, prema princu; što više dijelova funkcionira, to je moralni ili  učinak dobra veći. Loš je učinak onda kada dijelovi osobe prestanu funkcionirati na takav način i generirani je učinak niže potencije ili snage. Stoga je loš učinak rezultat manje aktivnih sila u nama, stoga je prirodno u inferiornom učinku u odnosu na dobro.

Ovakvim će pristupom dobro (prirodno) imati jače aktivne sile u sebi, a loše manje aktivne sile. Stoga, loše je prirodno inferiorno i ne može se natjecati s dobrim.

Gledajući sa prinčevog gledišta - gdje dolazi do izražaja koncept zla?

Pa, očito se ne moramo baviti takvim stvarima, jer ono što Priroda želi jest neka vrsta dobra, odnosno nešto što će provoditi njenu volju i to je nama nepoznato. Ovim razumijevanjem, dobro je (prirodno) superiornije kao akumulacija sila od zla, te stoga zlo ne može igrati nikakvu vladajuću ulogu, i ne moramo obraćati pažnju na zlo.

To pokazuje koliko je princ nevjerojatno naivan, pretpostavlja zlo kao toliko inferiorno i toliko nisko, te se uopće ne morate brinuti o zlu, posebno u kontekstu kada ste središte mletačkog plana. 

Pa, kako bi onda trebali razmišljati o prirodi zla?

Sveti Augustin nudi jedan od najboljih odgovora na koje sam do sada naišao, kako bih došao do srži ovog pitanja. Nije stvar samo u tome da se zlo može prepoznati, nego je i nužno da postoji razumijevanje kako je dobro doista superiorno, unatoč tome što je priroda zla toliko raširena i naizgled moćna. Kao odgovor na to, sveti Augustin navodi: svjetlost postoji sama po sebi, dok je sama tama, u odmjerenim stupnjevima, odsutnost svjetlosti. To znači da kada nešto sudjeluje u zloj namjeri koristeći "kreativnost", onda mora posuđivati od "svjetla", ali time manipulira i iskrivljuje njegov oblik u nešto neprirodno. Zato je priroda zla inherentno inferiorna, jer mora posuđivati od dobra, kako bi postiglo snažan učinak. To ne znači kako zlo nije nevjerojatno opasno, kao što je slučaj organizirane Venecije kao političku strukturu. Međutim, ako se takva sila zla suoči sa nečim što sudjeluje u najvišem dobru, ne bi imala sredstava da mu se suprotstavi i dobro bi vladalo nad zlom, jer dobro sudjeluje u samom sebi - kao apsolut.

Problem s filozofijom princa jest u tome što je to, u konačnici, filozofija roba. Misli kao da se nekako oslobodio svojih prijašnjih okova i da je sada svoj vlastiti suveren, ali zapravo je postao porobljen više nego ikada u životu. Porobljen je, jer poriče svrhu, i time što poričete svrhu, postajete alat za tuđu svrhu.

Čim se princ zadovoljio time da niz neobičnih događaja koji su mu se dogodili objasni kao puku slučajnost, uključujući i jezivo  predviđanje Armenca o točnom vremenu smrti prinčevog rođaka, time je princ odustao od ideje da su ti događaji organizirani sa  nekom svrhom. U tom trenutku, princ je oslijepio samog sebe, nije mogao predvidjeti ništa zlokobno što mu se spremalo, već se sve svelo na stav gdje stvari prihvati onako kako su mu se dogodile. Drugim riječima, prinčeva sudbina je od tog trenutka bila  odabrana samo za njega; princ je uskratio sam sebi bilo kakvu obranu samim tim što je zanijekao svrhu.

Prijeđimo sada na prinčevu verziju morala...

"–Dobro djelo je ono s više aktivnih sila; "Stoga, zlo djelo samo negira ono što je potvrđeno u dobrom djelu... Stoga ne mogu reći da je zlo srce potrebno za počinjenje ovog djela... Izopačenost je, dakle, samo odsutnost vrline, ludost odsutnost razumijevanja... Kao što se teško može reći da postoje praznina, tišina ili tama, izopačenost teško može postojati u osobi, ili izopačenost uopće, u cijelom moralnom svijetu?“

–Hijerarhija Dobra i Manjeg Dobra; "Preziremo osobu koja bježi i time izbjegava smrt, ne zato što nam se ne sviđa učinkovit nagon za samoodržanjem, već zato što bi se manje predala tom nagonu da je posjedovala veličanstveniju kvalitetu hrabrosti. Mogu se diviti hrabrosti, lukavstvu lopova koji me krade, ali ga nazivam izopačenim, jer mu nedostaje neusporedivo ljepša kvaliteta pravde... Dakle, priznajete da nije djelovanje sila ono što izopačenu osobu čini izopačenom, već njihova neaktivnost... Motivi su, međutim, takve aktivnosti; stoga je netočno reći da je čin izopačen zbog svojih motiva. Ništa slično! Motivi za takvo djelo jedino su dobro u činu, zlo je samo zbog motiva koji mu nedostaje... Ali, mogli smo ovaj dokaz učiniti mnogo kraćim. Bi li zla osoba djelovala na temelju tih motiva, ako joj oni ne jamče zadovoljstvo? Samo zadovoljstvo pokreće moralno biće; a, kao što znamo, samo ono što je dobro može pružiti zadovoljstvo.“ Baron se slaže s tim, dobro je superiornije od zla. Princ nastavlja: "Osoba čije su moći aktivne u velikoj mjeri, zasigurno će posjedovati i izvrsno srce, jer ono što voli u sebi, ne može mrziti u drugome.“

Opet, prema prinčevoj definiciji, dobar čin jednostavno ima više sila u sebi, a loš čin ima manje aktivnih sila; tako da se ne radi nužno o "zlu", nego o tome da, iz bilo kojeg razloga, nemate toliko snažnih aktivnih sila u sebi da bi počinili zločin. Dakle, u ovom kontekstu zapravo ne postoji zlo po sebi, nego postoji hijerarhija više dobra i manje dobra, te zlo stoga zapravo i ne postoji.

Princ zatim nastavlja navoditi primjere: osoba koja čini nešto što smatramo prezrenim zapravo ne čini nešto "loše“, već je odabrala manju silu, a ne jaču, poput "samoodržanja“ naspram "hrabrosti“, ili "odvažnosti“ naspram "pravde“. Stoga, čin je prezren samo zato što nije djelovao po veličanstvenijoj sili. Dakle, djelo je "loše“ jer ispalo veće, dok veličanstvenije sile nisu djelovale u vama.

Iz istog ovog prikaza, princ zaključuje kako "loš" čin nije posljedica motiva, nego je nedostatak motiva; drugim riječima: ne ispunjava svoj (Prirodom predviđeni) učinak. To je ekvivalentno tvrdnji da ne slijedi Prirodni vodič za užitak, budući je užitak  predviđeni učinak koji Priroda želi od nas, stoga je najveće dobro, i zato sudjeluje u najvišem moralu, prema princu. Zato osoba,  koja ima najviše aktivnih moći u sebi, mora posjedovati najizvrsnije srce…

"– Moralna izvrsnost i sreća u sadašnjosti; "Sreća osobe stapa se s njenom moralnom izvrsnošću, i stoga potonja ne zahtijeva ništa više, da joj se ne pruži nikakvo zadovoljstvo prije savršenstva koje tek treba postići, kao što ruža koja danas cvjeta treba postati lijepa tek slijedeće godine... Jednako je nezamislivo da sjaj sunca bude prisutan danas poslijepodne, a toplina tek sutra poslijepodne, ili da izvrsnost osobe bude na ovom svijetu, a njena sreća na drugom... Moralno biće je, dakle, savršeno i ograničeno unutar njega samog... i taj moral je odnos potpuno neovisan o onome što se događa izvan njega... Dakle, što god se događalo oko mene, moralna ravnodušnost ostaje.“

Baron odgovara: "O, dobri kneže! Želite uzdići svoju neosjetljivu nužnost na položaj veličanstvenosti, a ne želite niti Boga njome usrećiti. Gdje god pronađete dostupno zadovoljstvo, nalazite i sami zadovoljstvo – traženje bića – a ipak, ovo beskonačno zadovoljstvo, ova gozba savršenstva, trebala bi vječno stajati prazna!“

Zapamtite, princ ne vjeruje u besmrtnost duše, stoga ako želite biti nagrađeni za dobra djela, morate biti nagrađeni u sadašnjosti. Cijela ta ideja o moralu, ali da vaša sreća nije nužno neposredna nagrada za to, nije učinak koji vidimo u prirodi, tvrdi princ. Navodi primjere: cvijet ruže ne proizvodi užitak ljepote godinu dana kasnije nego sada, sjaj sunca ne proizvodi toplinu dan kasnije, već u sadašnjosti - pa zašto bi očekivali drugačije za osobu koja je samodostatna, odnosno očekivati da je naš moral neovisan o onome što se događa izvan nas - zapravo bi trebali imati sreću kao neposredan učinak. Dakle, užitak je mjera najvećeg dobra prema princu, budući proizvodi neposrednu nagradu.

Baron ne može osporiti ovo, ali se ne slaže i kaže: "Ipak, ovo beskonačno zadovoljstvo, ova gozba savršenstva, trebala bi stajati prazna za vječnost!“ Barun prepoznaje kako je ono što je princ postavio kao mjeru sreće slično nekome tko se vječno prejeda, a opet se nikada ne osjeća zadovoljno, nekome tko poznaje samo osjećaj gladi, ali nikada i osjećaj sitosti. Gdje je ispunjenje? Ispunjenje je uvijek prolazno u takvom pogledu. Kao što je rekao Paolo Sarpi, vodeći slobodni mislilac. "Uvijek tražimo sreću, nikada je nismo stekli i nikada nećemo."

"Čudno!“, rekao je princ nakon dugog razmišljanja. "Ono na što ste vi i drugi polagali svoje nade, upravo je ono što je uništilo sve moje - ovo navodno savršenstvo stvari. Kada sve ne bi bilo tako samodostatno, kada bih mogao vidjeti samo jedan, unakaženi iverak, koji strši iz ovog prekrasnog kruga, samo to bi mi bio dovoljan dokaz da besmrtnost postoji. Pa ipak, sve što vidim vraća se u ovo središte, a najplemenitija misao za koju smo sposobni samo je neizostavan mehanizam za pokretanje ovog kotača prolazne stvarnosti.“

"Ne razumijem vas, najmilostiviji kneže. Vaša vlastita filozofija vas osuđuje; vi ste, zaista, poput bogataša koji gladuje, okružen svojim blagom. Priznajete kako osoba u sebi sadrži sve što joj je potrebno da bude sretna, i da tu sreću može postići samo pomoću onoga što posjeduje, ali izvor svoje nesreće želite tražiti izvan sebe. Ako ste u pravu, nemoguće vam je čak i poželjeti težiti izaći izvan granica u kojima držite čovječanstvo zatočenim.“

"To je najgore od svega, da smo moralno savršeni, samo sretni, da bi bili korisni, da uživamo u svom radu, ali ne i u svojim djelima. Sto tisuća teških ruku nosilo je kamenje za izgradnju piramida - ali, piramide nisu bile njihova nagrada. Piramide su oduševljavale kraljeve oči, a robovi su bili plaćeni svojim sredstvima za život. Što čovjek duguje radniku ako više ne može raditi ili ako nema na čemu raditi? Ili, što dugujete čovjeku ako više nije koristan?“

"On će uvijek biti koristan!“

"Uvijek, čak i kao misleće biće?“

Podsjetimo se da princ vjeruje kako je sve samodostatno, poput kapljice vode ili oblika planeta, zbog onoga što Priroda propisuje. U slučaju nežive tvari, zakon gravitacije ih drži unutar samodostatne granice iz koje ne mogu izaći. Princ vjeruje kako je osoba također samodostatna jedinica, čiji je granični uvjet propisan Prirodom, ne gravitacijom, nego emocionalnom željom za užitkom i izbjegavanjem boli. Budući je sve samodostatno na ovaj način, prema princu, besmrtnost ne može postojati, jer bi zahtijevala sposobnost izlaska iz takvih materijalnih graničnih uvjeta.

Stoga, princ kaže da kada bi samo mogao vidjeti trn koji strši iz prekrasnog kruga, koji dokazuje da to nije samodostatan oblik, kada bi princ samo mogao svjedočiti takvoj nesavršenosti, koja se oslobodila svojih propisanih granica, tada bi mogao vjerovati u besmrtnost. Ali, princ zaključuje da takva nesavršenost ne postoji i stoga je besmrtnost samo iluzija, san.

Kako bi ostali čvrsti u svom moralu i suverenitetu, potrebna nam je priznata svrha, vrlo specifična, u biti, svrha koja je veća od nas, daleko veća. Religija je područje koje najčešće pokriva ovu temu. Međutim, vjerovanje i vjera u svrhu veću od nas nije isto što i znanje. Je li moguće znati? Vjerovanje i vjera koji su u biti slijepi i doktrinarni, tj. usvojeni su bez odgovarajućeg istraživanja jesu li istiniti, i onda kada se takva vjerovanja razbiju ili razočaraju, ne preostaje ništa što bi podržalo naše razumijevanje sebe, niti kako se snalazimo u nečemu što sudjeluje u vječnom. U slučaju princa, njegova vjera je uništena i postao je slobodni mislilac, vjernik u hladan svijet, koji nije bio ništa življi nego da je sav napravljen od kristala. On poriče da svemir ima um, traži njegovu koncepciju savršenstva, koja je u konačnici nevažna za ljude koji žive smrtnim životima, unutar ove hladne sfere. Slaže se kako je stanje ljudske sreće temeljeno na boli i užitku povezano sa ovim, ali budući nema uma i instinktivno je u nama, ono vlada nama i sve što osjećamo ili mislimo posljedica je volje prirode u nama. Princ više ne vjeruje u istinski moralnu svrhu bilo čega na ovom svijetu. Više ne vjeruje u besmrtnost duše. Priroda nas oblikuje u vremenitom postojanju i prirodno venemo.

Primjedba grofa O:

"Ja molim oprost svog dragog čitatelja što sam tako vjerno kopirao Barona F. Ako izgovor koji je imao u svom prijatelju nije izgovor za mene, imam drugi izgovor i čitatelj će ga morati prihvatiti. To jest, Baron F nije mogao predvidjeti utjecaj koji bi filozofija princa mogla imati na buduću sudbinu - ali znam, i zbog toga sam sve ostavio onako kako sam zatekao. Uvjeravam čitatelja, koji se nadao da će ovdje vidjeti duhove, da će neki još doći; ali čitatelj će sam vidjeti da dižu veliku buku oko takve nevjernice kao što je princ od ***."

Grof O ovdje navodi kako je upravo ta filozofija princu zapečatila njegovu sudbinu. 

Ostatak priče prikazuje princa koji se sve više dekonstruira, do točke u kojoj postaje potpuni rob svojih osjetila. Priča završava pričom grofa O. kako je požurio u susret princu u Veneciji, jer je čuo da je princ u vrlo lošem stanju:

"Odmah sam uzeo kočiju, putovao danonoćno i trećeg tjedna bio sam u Veneciji. Moja žurba više nije bila od koristi, došao sam utješiti nesretnika; pronašao sam jednog sretnika, kojemu više nije bila potrebna moja slabašna pomoć. F. je ležao bolestan i više nije mogao govoriti kada sam stigao; iz njegove ruke donijeli su mi sljedeću poruku. "Vrati se odakle si došao, dragi O. Princ te više ne treba, niti mene. Njegovi su dugovi plaćeni, kardinal pomiren, markiz ozdravio. Sjećaš li se Armenca koji nas je prošle godine toliko uznemirio? U njegovom naručju naći ćeš princa, koji već pet dana sluša prvu misu."

Dakle, priča završava sa princom na katoličkoj misi. Podsjetimo se da je princ bio protestant, te da ga je Armenac morao preobratiti na katoličanstvo. Poznavajući pregled o mletačkoj orkestraciji Tridesetogodišnjeg rata, konačno se razotkriva koja je bila namjeravana svrha princa, cijelo to vrijeme. Princ je trebao postati instrument u ovom sukobu katolika i protestanata, i, kao što je Schiller ranije primijetio o princu, on će se popeti na prijestolje u zločinu. Podsjetimo se: oko 50% njemačkog stanovništva je ubijeno kao posljedica Tridesetogodišnjeg rata. Možemo samo zamisliti u kakve je gnusne zločine princ kasnije bio upleten, uključujući najvjerojatnije uništenje svog protestantskog dvora, vjerojatno i obitelj i prijatelje.

Toliko o orkestriranoj svrsi koja nikada nije postojala, prema princu.

Baš kao i Hamlet - princ zapravo nikada nije imao nikakvu kontrolu nad onim što se dogodilo njemu ili njegovom narodu, kao rezultat pogrešnog i prilično samodopadnog gledišta o sebi, kao i pogrešno shvaćenih posljedica vlastitog djelovanja, ili bolje rečeno nedjelovanja.

Hvala na čitanju. 

BY: Rising Tide Foundation; 2023. godine

(Napomena: ovaj tekst posvećujem svima koji padaju ovih dana osobito pod utjecaj iluzije i prevare. Najviše ga upućujem svima u mojoj najbližoj okolini, svima u Hrvatskoj, svima u Bosni....Ljudi, nagledali smo se ovakvih Venecijanaca i nemojmo pasti na nekakve čudne "vidovnjake". Stvarno, dosta mi je ovih forsiranja sukoba, ali također i znam da se mene tu ništa ne pita. Poklanjam zato svima ovaj tekst. U ime mira, zajedništva...i pamet u glavu, molim najljepše. Pozdrav.)